Serboi
Serbi (lat. Serbi), ili Serboi (grč. Σέρβοι [Sérboi]; lat. Serboi) ili Sirboi (lat. Sirboi), je etnonim zabilježen u grčko-rimskoj etnografiji. Označen je kao iransko pleme[1] koje je obitavalo u azijskoj Sarmatiji (Sjeverni Kavkaz), vjerovatno u donjem toku rijeke Volge.
Plinije Mlađi u svom radu „Plinii Caecilii Secundi Historia naturalis“ iz 1. vijeka n. e. spominje narod Serbi,[2] koji je živio blizu Kimerijaca, vjerovatno u blizi Crnog i Azovskog mora.
S obzirom da su prema opisima bili sarmatsko pleme, najverovatnije je da su stari Serbi govorili skitskim jezikom, tj. posebnom verzijom kojom su se služili Sarmati. Skitski jezik je spadao u grupu istočnoiransih jezika, a s obzirom da nije imao pisanu, književnu formu i s obzirom na to da su skitska plemena naseljavala velike teritorije,razlikovalo se više vrsta govora (dijalekata). Taj jezik je u originalnom obliku izumreo i ostalo je veoma malo pisanih izvora koji bi mogli u nekoj meri posvedočiti o jeziku naših predaka, jedini preostali govornici jedne od verzija skitsko-sarmatskih govora su Oseti.
Klaudije Ptolemej, u 2. vijeku n. e., u svojoj „Geografiji“ spominje narod Serboi ili Sirboi,[2] koji je po svoj prilici živio iza Kavkaza, u zaleđu Kaspijskog jezera u blizini današnjeg Astrahana.
U 10. vijeku vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u svojoj knjizi „De Ceremoniis“ pominje dva plemena Krevatas i Sarban, koja pojedina istraživanja smatraju Hrvatima i Srbima.[traži se izvor][3][4] Plemena su se nalazila u blizini rijeke Terek na Sjevernom Kavkazu, između Alanije i Tsanarije.[5][6][7][8] Pleme Sarbin je u regionu Kavkaza zabilježio arapski geograf al-Masudi u 10. vijeku:[1]
...pleme zvano Sarbin; to je pleme grozno (strašno) svojim protivnicima iz razloga kojih bi spominjanje bilo dugačko, po osobinama, čije bi izlaganje bilo opširno, i po odsustvu zakona kod njih, kome bi se pokoravali ili po njihovom nepotčinjavanju nikakvom narodu
Pleme koje spomenusmo pod imenom Sarbin, spaljuje se na ognju; kada im umre vladar ili starešma, oni spaljuju i njegovog jahaćeg konja. Oni imaju običaj sličan običajima Indusa; to smo delimično pominjali napred u ovom delu, pri opisu planine Kabha i hazarske zemlje, kada smo govoriii da se u hazarskoj zemlji nalaze Sloveni i Rusi, i da se oni spaljnju na lomačama.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Fine 1991, str. 56.
- ^ a b Aleksandar M. Petrović, Arheografija naroda jugoistočne Evrope, Beograd. (2006). str. 19.
- ^ Parameśa Caudhurī, India in Kurdistan, Qwality Book Company, 2005, page 79.
- ^ The Slavs: their early history and civilization, Francis Dvornik, American Academy of Arts and Sciences, 1959, page 28.
- ^ East), Constantine VII Porphyrogenitus (Emperor of the; Moravcsik, Gyula (1962). De administrando imperio. Pázmány Péter Tudományegyetemi Görög Filológiai Intézet. str. 115.
- ^ Caudhurī, Parameśa (2005). India in Kurdistan. Qwality Book Company. str. 79.
- ^ Dvornik, Francis (1959). The Slavs: their early history and civilization. American Academy of Arts and Sciences. str. 28.
- ^ Constantin, VII (1754). Constantini Porphyrogenneti... libri duo De ceremoniis aulæ Byzantinæ. Prodeunt nunc primum Græce, cum Latina interpretatione et commentariis. Curarunt Io. Henricus Leichius et Io. Iacobus Reiskius... Gleditschius. str. 397.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- East), Constantine VII Porphyrogenitus (Emperor of the; Moravcsik, Gyula (1962). De administrando imperio. Pázmány Péter Tudományegyetemi Görög Filológiai Intézet. str. 115.
- Fine, John V. A. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
| Normativna kontrola: Geografske |
|---|
