Wikipedija

Šijitizam

ogranak islama
(Preusmjereno sa stranice Šijiti)

Šijitizam, šijizam ili šiizam (arap. شيعة‎, iz Šī'atu 'Alī, dosl. "sljedbenici Alija") je ogranak islama koji smatra da je islamski poslanik Muhamed odredio Alija ibn Abu Taliba za njegovog nasljednika (imama).[1] Šijitski islam po tome se prvenstveno suprotstavlja sunitskom islamu, čije pristalice vjeruju da Muhamed nije imenovao nasljednika i smatraju da je legitiman kalif bio Abu Bakr, postavljen na tu poziciju putem šure tj. konsenzusa.[2] Dok za sunite čin predstavlja pravdu usporedivu sa suvremenim demokratskim načelima, šijiti ističu da su Ali i određeni ashabi dali prisegu na vjernost Abu Bakru tek nakon izvjesnog vremena i pod prisilom, tako da pravog konsenzusa nije ni bilo nego je izbor nametnut. Za razliku od prve trojice tzv. pravednih kalifa, Ali je pripadao Banu Hašimu, istom plemenu kao i Muhamed.[3]

Pripadnici šijitskog islama se nazivaju Alijeve šije (pristalice ili sljedbenici). Jednina je šijit, šiit ili šija. Šijitizam je drugi najveći ogranak islama, nakon sunizma. Godine 2009. muslimani iz šijitske zajednice činili su od 10% do 13% svjetskog muslimanskog stanovništva. Imamiti (također imamije ili duodecimalni šijiti; Isnā ašarije) su najveći ogranak šijitskog islama.[4] U 2012. godini procijenjeno je da na imamitsku podgrupu potpada 85% šijitske populacije.

Šijitski islam se zasniva na Kuranu i poruci Muhameda, potvrđenoj u hadisu i predajama koje su ih naučili njihovi imami.[5] Osim što šijiti smatraju da je Ali bio Bogom imenovan za Muhamedovog nasljednika i za prvog imama, oni također proširuju ovu imamsku doktrinu na Muhamedovu porodicu (Ahl al-bajt, "članovi doma"),[6] i neke pojedince među njegovim potomcima, poznate kao imami, za koje vjeruju da posjeduju posebni duhovni i politički autoritet nad zajednicom, nepogrešivost i druge Bogom određene vrline.[7] Iako su historijski postojale razne šijitske grane, današnji šijitizam je podijeljen na tri glavne grupe: imamite, ismailite i zejdite. Među njima, imamiti predstavljaju populacijski najveći i vjerski najutjecajniji šijitski pravac.[5][8]

Etimologija

uredi

Riječ ši'a (arap. شيعة‎) znači "sljedbenik"[9] i kraći je oblik historijske fraze Šī'atu 'Alī (Alijeve šije), što znači "sljedbenik Alija" ili "Alijeva stranka".[10]

Terminologija

uredi

Termin je prvi put bio upotrijebljen za vrijeme Muhamedovog života.[11] U današnje vrijeme riječ označava muslimane koji vjeruju da vodstvo zajednice, nakon Muhameda, pripada Aliju i njegovim nasljednicima. Navbahti drži da se termin ši'a odnosi na grupu muslimana koji su za vrijeme Muhameda i nakon njega smatrali Alija imamom i njegovim kalifom.[12] Šahrestani navodi da termin upućuje na one koji vjeruju da je Ali određen za nasljednika, imama i kalifa od strane Muhameda,[13] a također i Alijev autoritet se nikada ne odvaja od Alijevih nasljednika.[14] Za šijite, ovaj nadzor je sadržan u Kuranu kao i u historiji islama. Šijitski učenjaci naglašavaju da je ideja o autoritetu povezana s porodicama poslanika u ajetima 3:33-34 (Zaista je Alah izabrao Adema i Nuha i Ibrahimovu i Imranovu porodicu nad svjetovima. Potomcima, jednim od drugih. Alah sve čuje i sve zna).[15] Šijit traga za istinskim značenjem objave kako bi ostvario svrhu života svoje ljudske sudbine.[16]

Vjerovanja

uredi

Pet je osnovnih šijitskih principa vjerovanja:

Osnovne dužnosti koje proizlaze iz vjerovanja su sljedeće:

Imamat

uredi

Ali kao nasljednik

uredi
 
Alijeva investitura na Gadir-Humu (ilhanidska ilustracija iz 1308)

Šijiti vjeruju da kao što jedino Alah imenuje poslanika, isto tako on je taj koji imenuje njegovog nasljednika. Oni vjeruju da je Bog izabrao Alija da bude Muhamedov nasljednik, prvi kalif i vođa islamske države. Šijiti vjeruju da se Muhamedovo imenovanje Alija nasljednikom odigralo po Božjem naređenju.[17] Ali je bio najbliži Muhamedov rođak, najbliži od sve žive muške rodbine, kao i njegov zet jer je oženio Muhamedovu kćer Fatimu.[18] Ali je konačno postao četvrti kalif (shodno sunitskim kriterijima).

Nakon oproštajnog hodošašća (hadža), Muhamed je naredio da se muslimani okupe na mjestu Gadir-Humu, tamo gdje su šijiti uvjereni da je imenovao Alija za svog nasljednika. Predaja (hadis) o okupljanju na Gadir-Humu pripovijeda događaj 18. zul-hidždžeta 10. godine AH (mart 632. AD), odigran nedaleko od drevnog arabijskog grada Rabiga u današnjoj Saudijskoj Arabiji. Tamo je Muhamed kazao sljedeće:

O ljudi, razmišljajte o Kuranu i shvatite njegove ajete. Gledajte njegove jasne ajete, a ne povodite se za onim manje jasnim dvosmislenim. Nitko vam neće biti u stanju objasniti njegova upozorenja i tajne, niti će vam iko bolje pojasniti njegova tumačenja od onoga čiju ruku ja držim visoko podignutu sa svojom, onoga za koga sam vas obavijestio da onome kome sam ja zaštitnik (mavla) i Ali je, također, njegov zaštitnik (mavla), a on je Ali ibn Abu Talib, moj brat, izvršilac moje oporuke (vasiji) čije imenovanje za vašeg staratelja i imama (vođu) je meni poslano od strane Alaha uzvišenog i veličanstvenog.

– Muhamedova Oproštajna propovijed[19]

Nakon propovijedi, Muhamed je sišao sa improviziranog podija, dao je naredbu da se razapne šator gdje će Ali sjediti i uzimati prisege od muslimana. Hiljade ljudi (uključujući žene), u grupama su išli k njemu, pozdravljali ga i čestitali mu kao Amir al-Mu'mininu, zapovjedniku vjernika. Omar je bio prvi koji je čestitao.[20] Shodno ovom i određenim drugim događajima, šijiti vjeruju da je Muhamed imenovao Alija za svog nasljednika.[21]

Alijev kalifat

uredi

Nakon Muhamedove smrti 632. godine, njegova porodica i Ali obavili su vjersko kupanje i sahranu. Dok su oni bili zauzeti pripremanjem tijela za pogreb, Abu Bakr, Omar i Abu-Ubajda susreli su se sa liderima Medine i izabrali Abu Bakra za kalifa. U početku, Ali nije prihvatio vladavinu Abu Bakra i odbio je dati mu prisegu na vjernost (bej'at), što je zabilježeno i u šijitskoj i u sunitskoj autentičnoj tradiciji (hadis).[22]

Fatima, Alijeva supruga i kći Muhameda, odbila je dati prisegu na vjernost Abu Bakru, i ostala je ljuta na njega sve do trenutka u kojem je umrla uslijed incidenta s Omarom pred Fatiminom kućom.[23] Ovaj događaj opisan je, između ostalog, u sunitskim hadisima poput Buharijine zbirke i Muslimove zbirke. Fatima nikada nije dala prisegu na vjernost niti je priznala i prihvatila Abu Bakrov kalifat.[24] Skoro svi članovi Banu Hašima i znatan broj ashaba su podržavali Alija nakon Muhamedove smrti,[25] dok su ostali podržavali Abu Bakra.[26]

Nakon što je treći kalif Osman ubijen 657. godine, muslimani u stanju očaja pozivaju Alija da preuzme vodstvo i postane četvrti kalif,[27] a on je odredio da Kufa u današnjem Iraku bude njegova prijestolnica.[10] Alijeva vladavina nad mladom muslimanskom zajednicom često se osporavala i protiv njega su vođeni ratovi, stoga se morao boriti da održi vlast protiv onih koji su mu lažno iskazali prisegu na vjernost dok su u stvarnosti željeli njegovu poziciju.[28] Ovaj spor je na kraju doveo do Prve fitne (smutnje) koja je predstavljala prvi građanski rat među muslimanima unutar islamskog kalifata. Fitna je započela kao rezultat niza pobuna protiv Alija izazvanih atentatom na njegovog političkog prethodnika Osmana. Isti pobunjenici koji su optužili Osmana i priznali Alija za kalifa, kasnije su se okrenuli i borili protiv njega. Ali je vladao od 656. do 661. godine kada je ubijen dok je obavljao sedždu (namaz).[18] Ubrzo kasnije, Alijev glavni rival Muavija zahtijevao je svoj kalifat.[10]

Hasan ibn Ali

uredi

Nakon smrti Alija, njegov stariji sin Hasan je postao vođa muslimana u Kufi, a nakon serije okršaja između kufanskih muslimana i Muavijine armije, Hasan se složio da ustupi kalifat i da se uspostavi mir između muslimana pod određenim uslovima:[29]

  • prinudno javno proklinjanje Alija za vrijeme molitvi mora biti obustavljeno
  • Muavija ne smije koristiti novac od poreza za svoje privatne potrebe
  • mora se uspostaviti mir, a sljedbenicima Hasana ibn Alija moraju se dati sigurnost i njihova prava
  • Muavija nikada neće prihvatiti titulu zapovjednika vjernika
  • Muavija neće imenovati nikoga za nasljednika

Potom se Hasan povukao u Medinu gdje je 670. otrovan od strane svoje supruge Džade bint al-Ašas ibn Kajs, nakon što je tajno kontaktirana od strane Muavije koji je želio kalifat proslijediti svom sinu Jazidu, a Hasana je vidio kao prepreku.

Husein ibn Ali

uredi
 
Mauzolej imama Huseina u Karbali (Irak), značajno šijitsko svetište
 
Bitka kod Karbale (680)

Husein, Alijev mlađi sin i Hasanov brat, u početku se opirao pozivima da vodi muslimane protiv Muavije i povrati kalifat. Godine 680. Muavija umire i prije toga prenosi kalifat na svoga sina Jazida, otvoreno kršeći mirovni sporazum s Hasanom. Jazid je pozvao Huseina da njemu iskaže vjernost (bej'at). Alijevi sljedbenici, očekujući da se kalifat vrati Alijevim potomcima nakon Muavijine smrti, to su vidjeli kao izdaju mirovnog sporazuma pa je Husein odbacio ovaj zahtjev. U Kufi je došlo do spontane podrške Huseinu kako bi se vratio i preuzeo položaj kalifa. Husein je sakupio svoju porodicu i sljedbenike u Medini, te krenuo za Kufu. Na putu ga je blokirala vojska Jazidovih ljudi (među njima su bili čak i sami Kufani) u blizini Karbale u centralnom Iraku. Husein i 72 člana njegove porodice odnosno sljedbenika su ubijeni u bitki kod Karbale.

Šijiti Huseina cijene kao šehida i smatraju ga imamom Ahl al-bajta. Na Huseina gledaju kao na branitelja islama spram uništenja koje je prijetilo od strane Jazida. Husein je posljednji imam poslije Alija kojeg sve šijitske grupe međusobno priznaju.[30] Bitka kod Karbale se često navodi kao definitivni raskol između šijitskih i sunitskih pravaca islama, a njena komemoracija se svake godine održava od strane šijitskih muslimana na dan Ašure.

Imamat Ahl al-Bajta

uredi
 
Zulfikar sa štitom i bez njega, jedan od simbola šijitizma

Većina ranih šijita se razlikovala samo marginalno od sunitskog stava o političkom rukovodstvu, međutim, moguće je zapaziti prefinjenost i dotjerivanje šijitskih doktrina. Rani suniti su tradicionalno smatrali da politički lider mora dolaziti iz Muhamedovog plemena, dakle Kurejša. Zejditi su sužavali politička potraživanja Alijevih sljedbenika tvrdeći da nitko od Alijevih potomaka nema pravo voditi zajednicu osim muških direktnih Muhamedovih potomaka Alija i Fatime. Međutim, tokom pobune Abasida, drugi šijiti koji su postali poznati kao imamiti (sljedbenici imama) slijedili su teološku školu imama Džafara es-Sadika, potomka Muhamedovog zeta imama Alija. Oni su tvrdili da imami imaju mnogo uzvišenih vjerskih uloga i insistirali su da u bilo kom trenutku, bez obzira da li je na vlasti ili ne, jedan muški potomak Alija i Fatime je Bogom imenovani imam i jedinstveni autoritet u svom vremenu u svim pitanjima vjere i zakona. Za šijite, ljubav prema imamima postala je jednako značajna kao i vjerovanje u Božju jednost i poslaničku misiju.

Većina šijita kasnije su postali imamiti. Oni vjeruju da su imami duhovni i politički nasljednici Muhameda. Imami su ljudska bića koja ne samo da vladaju zajednicom na temelju pravde nego su u stanju održavati i tumačiti Božji zakon i njegovo ezoteričko značenje. Riječi i djela Muhameda, i imama su uputa i model za slijeđenje unutar zajednice. Stoga, oni moraju biti oslobođeni od grijeha i pogrešaka te moraju biti izabrani božanskim dekretom ili svetim tekstom putem Muhameda.[31] Prema ovom gledištu, uvijek postoji imam vremena koji je autoritet postavljen od strane Alaha za sva pitanja vjere i prava u muslimanskoj zajednici. Ali je bio prvi imam na toj liniji, pravedni nasljednik Muhameda, a potom slijede muški potomci Muhameda od njegove kćeri Fatime.

Ova razlika u slijeđenju ili Ahl al-bajta ili kalifa Abu Bakra uobličila je šijitsko-sunitske poglede na određene kuranske ajete, predaje (hadis) kao i druga područja islama. Naprimjer, zbirke hadisa koje poštuju šijiti fokusiraju se na predaje članova Ahl al-Bajta i njihovih pomagača, dok se predaje onih koji nisu podržavatelji Ahl al-Bajta isključuju (npr. oni od Abu Huraire). Prema sunitima, Ali je bio četvrti kalif poput Abu Bakra, dok šijiti drže da je Ali prvi Bogom potvrđeni imam i nasljednik Muhameda. Daleko najznačajniji događaj u cijeloj šijitskoj historiji je mučeništvo i šehadet Alijevog sina Huseina u bitki kod Karbale (680). Zbog nedavanja prisege spornom kalifu, pokretanja otpora i odluke da se suprostavi višestruko brojnijem suparniku, Husein je postao simbol suprotstavljanja tiraniji.

Imamiti i ismailiti vjeruju da je akl kao Božja mudrost bio izvor duša poslanika i imama, da im je podario ezoteričko znanje koje se naziva hikma (mudrost), te da su njihove patnje sredstvo božanske milosti njima odanim.[32] Iako imam nije bio primalac Božje objave, imao je blisku vezu sa Bogom putem koje ga on upućuje, a za uzvrat imam upućuje ljude. Imamat ili vjerovanje u božanskog vodiča pripada osnovama vjerovanja kod imamita i ismailita, a temelji se na konceptu da Bog nikada neće ostaviti ljudski rod bez pristupa Božanskoj uputi.[33]

Imam ovog vremena (posljednji imam)

uredi

Mahdi je nagoviješteni spasitelj islama koji će vladati sedam, devet ili devetnaest godina (prema različitim tumačenjima) prije Sudnjeg dana i osloboditi svijet od zla. Prema islamskoj tradiciji, Mahdijev mandat će se preklopiti s drugim dolaskom Isusa Krista (Ise) koji će pomoći Mahdiju u borbi protiv Masiha ad-Dadžala (lažnog mesije ili antikrista). Isus, koji se u islamu smatra masihom (mesijom), spustit će se na točku bijele arkade istočno od Damaska obučen u žute ogrtače i pomazane glave, potom će se pridružiti Mahdiju u svom ratu protiv Dadžala prilikom kojeg će Isa ubiti Dadžala i ujediniti ljudski rod.

Teologija

uredi
 
Šahada na kibli Ibn Tulunove džamije u Kairu, s frazom Ali-un-Valiulah
 
Kaligrafsko pisanje imena Ali, prvog čovjeka koji je primio islam

Šijitsko islamsko vjerovanje je opsežno i obuhvaća mnoge različite grupacije.[10] Šijitska teološka vjerovanja i vjerske prakse kao što je namaz, blago se razlikuju od onog sunitskog. Za razliku od ostalih muslimana koji obavljaju namaz pet puta dnevno, šijiti imaju opciju sastavljanja dvije popodnevne (podne-ikindija) i dvije večernje molitve (akšam-jacija), sukladno Kuranu u kojem su spomenuta tri vremena namaza. Suniti imaju sklonost sastavljanja namaza samo u određenim situacijama.[34] Šijitski islam utjelovljuje potpuno nezavisan sistem vjerske interpretacije i političke vlasti u muslimanskom svijetu.[35] Izvorni šijitski identitet pripisuje se Alijevim sljedbenicima,[36] a šijitska teologija formulirana je u 8. vijeku (2. vijeku AH).[37] Prve šijitske vlade i društva su osnovana krajem 9. vijeka. Deseti vijek je od strane L. Massignona opisan kao šijitsko-ismailitski vijek u historiji islama.[38]

Hadis

uredi

Šijiti vjeruju da je Alijeva pozicija podržana brojnim hadisima, uključujući hadis o Gadir-Humu, hadis o dvije dragocjene stvari, hadis o papiru i olovci, hadis o pozivu bližnjih, te hadis o dvanaest nasljednika. Posebno, hadis o ogrtaču je često navođen kako bi se ilustrirali Muhamedovi osjećaji prema Aliju i njegovoj porodici, a njega bilježe i sunitski i šijitski učenjaci. Šijiti preferiraju hadise koji se pripisuju Ahl al-bajtu i bližim suradnicima, te posjeduju vlastite tj. odvojene zbirke hadisa.[39]

Nepogrešivost

uredi

Isma (ili ismet) je koncept nepogrešivosti kao Bogom dodijeljena sloboda od pogreške i grijeha u islamu.[40] Muslimani općenito vjeruju da Muhamed i drugi poslanici posjeduju ismet. Imamiti i ismailiti ovu odliku također pripisuju i imamima, kao i Muhamedovoj kćeri Fatimi, za razliku od zejdita koji ne pripisuju ismet imamima.[41] Prema šijitskim teolozima, nepogrešivost se smatra racionalnim neophodnim preduslovom za duhovno i vjersko vodstvo. Oni argumentiraju to tako što je Bog naložio apsolutnu pokornost ovim osobama, oni moraju naređivati jedino ono što je dobro i ispravno. Stanje nepogrešivosti je bazirano na šijitskoj interpretaciji kuranskog ajeta o pročišćenju (33:33).[42] Stoga, oni su najčistiji, jedini besprijekorni, zaštićeni i imuni na nečistoću.[43] To ne znači da ih nadnaravna sila sprječava od počinjenja grijeha, međutim, zahvaljujući činjenici da oni imaju apsolutnu vjeru u Boga, oni se ustežu od činjenja svega onoga što predstavlja grijeh.[40] Oni također posjeduju savršeno znanje o Božanskoj volji, kao i kompletno znanje koje je doneseno putem meleka vjerovjesnicima (nabi) i poslanicima (rasul). Njihovo znanje obuhvaća sva vremena u cijelosti. Zbog toga, oni djeluju bez greške u vjerskim pitanjima.[44] Šijiti smatraju Alija Muhamedovim nasljednikom ne samo u smislu društvenog vladanja na temelju pravde, već i u smislu tumačenja islamske prakse uz njihovo ezoteričko tumačenje. Zbog toga što je slobodan od grijeha i pogrešaka, imenovan je od strane Boga putem Božanskog dekreta (nas) za prvog imama.[45] Ali je poznat i kao savršeni čovjek (al-insan al-kamil), isto kao što je to prema šijitskom svjetonazoru i Muhamed.

Skrivenost

uredi

Šijiti vjeruju da je Mahdi, posljednji imam i mesija, skriven od javnosti i da će jednog dana obznaniti svoj identitet te ispuniti svijet pravdom. Shodno imamitskim šijitima, glavni cilj Mahdija je uspostava države po islamskim načelima.[46] Neke šijitske grupe poput zejdita ili nizarita među ismailitima ne vjeruju u ideju skrivenosti (okultacije). Grupe koje vjeruju u to razlikuju se po pitanju koja je loza validna za imamat, te se postavlja pitanje koja osoba je otišla u skrivenost. Oni vjeruju da postoji mnoštvo znakova koji će ukazati na vrijeme njegovog povratka. Imamitski šijiti, koji štuju dvanaest imama, vjeruju da je dvanaesti imam Muhamed al-Mahdi već na Zemlji, da je skriven i da će pred kraj vremena obznaniti svoj identitet javno. Ismailitski bohriti vjeruju isto u pogledu njihovog 21. imama Tajiba, dok suniti vjeruju da budući Mahdi još nije rođen.

Historija

uredi
Glavni članak: Historija šijitizma
 
Ilhanidski vladari Gazan-han i Oldžejtu-han konvertirali su na islam odnosno šijitizam, te provodili tolerantnu politiku u odnosu na svog pretka Džingis-hana
 
Safavidski šah Ismail I proglašava šijitizam državnom religijom u Iranu

Historičari se spore oko porijekla šijitskog islama i brojni zapadni stručnjaci zauzimaju stanovište da je šijitizam započeo prije kao jedna politička stranka, nego kao stvarni vjerski pokret.[47] Drugi islamolozi se ne slažu s obzirom da je koncept religiozno-političkog razdvajanja bio anakronistička primjena zapadnjačkog koncepta.[48] Nakon bitke kod Karbale (680), kada su se brojne šijitske grupe proširile diljem muslimanskog svijeta, nekoliko država se pojavilo vežući se za šijitsko vodstvo i populaciju. To su:

Fatimidi

uredi

Fatimidi (909–1171) su kontrolirali glavninu Sjeverne Afrike, Levant, te dijelove Arabije uključujući Meku i Medinu. Dinastija je imenovana prema Fatimi, kćeri Muhameda, od koje su tvrdili da vode porijeklo. Godine 909. šijitski vojni zapovjednik Ubaid Alah al-Mahdi Bilah je zbacio sunitskog vođu u Sjevernoj Africi i tako započeo fatimidsku vlast.[50]

Safavidi

uredi

Glavna prekretnica u šijitskoj historiji je bila safavidska dinastija u Iranu (1501–1736). To je prouzrokovalo brojne promjene u muslimanskom svijetu:

  • Završio je period relativne međusobne tolerancije koja je postojala od perioda mongolskog osvajanja pa nadalje, te obnavljanja antagonizma između dva glavna islamska pravca.
  • Prvobitnu ovisnost šijitskog klera od države zamijenila je pojava nezavisnog tijela uleme koja je bila sposobna zauzeti stav suprotan od onog što ga zauzima službena politika.[51]
  • Porast značaja iranskih centara za vjerska naučavanja, te izmjena šijitske populacije koja je ranije bila većinski etnički arapska.[52]
  • Jačanje ahbaritske škole koja zastupa stav da su jedino Kuran i hadis osnove za presude i koja odbacuje upotrebu racionalnog rezoniranja (naposljetku potisnute od strane usulitske škole).

Nakon pada Safavida stanje u Iranu je postalo mnogo slabije, uključujući i državni sistem sudova s kadijama postavljenim od strane vlade. To je šerijatskim sudovima mudžtehida dalo priliku da popune pravni vakuum, te omogućilo ulemi da potvrdi svoju sudsku vlast. U to vrijeme je, također, i škola metodologije fikha uvećala svoju snagu.[53]

Zajednica

uredi

Demografija

uredi
 
Islam po državama:              Suniti              Šijiti      Ibaditi
 
Distribucija šijitskih i sunitskih grana po pravnim školama

Prema samim šijitima, jedan od stalnih problema u procjeni šijitske populacije je taj što ukoliko ona u jednoj muslimanskoj zemlji ne postane značajna manjina, često se čitava populacija smatra sunitskom. Dodatni problem je i što većinski šijitske zemlje nerijetko izbjegavaju popisivanje na temelju tih razlika pa čitavo stanovništvo, šijite i sunite, evidentiraju samo kao muslimane, što sve skupa doprinosi nepreciznim procjenama veličine određenog islamskog pravca. Također, usponom dinastije Saud u Arabiji od sredine 1920-ih došlo je do službene diskriminacije i sistematskog zatiranja tradicionalnih šijitskih zajednica, čiji je točan broj danas nepoznat i teško utvrdiv.

Procjenjuje se da između 21% i 35% populacije u Južnoj Aziji pripada šijitima, premda je ukupan broj teško procijeniti zbog gore navedenih razloga.[54] Procjene udjela šijitske populacije među ukupnim brojem muslimana u svijetu variraju između 10% i 20%,[55] a 2009. godine njihov ukupan broj procijenjen je na približno 200,000.000.[55] Države sa šijitskom većinom su Iran, Irak, Azerbajdžan i Bahrein.[55] Oni također čine najveću vjersku grupu (moguće ne i natpolovičnu većinu) u Libanonu.[55] Šijiti čine 36,3% cjelokupnog lokalnog stanovništva i 38,6% lokalnog muslimanskog stanovništva na Bliskom Istoku.[56]

Šijitski muslimani također čine od 35% do 40% stanovništva u Jemenu, od 20% do 25% stanovništva Kuvajta, od 10% do 15% stanovništva Turske, od 10% do 15% stanovništva Pakistana, te do 15% stanovništva Afganistana.[55] Šijitske zajednice u Saudijskoj Arabiji su raznovrsne i uključuju imamitske Bahreince u Istočnoj pokrajini, imamitske Nahavile u Medini na zapadu, te ismailite i zejdite u Nadžranu na jugu. Procjenjuje se da se ukupan broj šijita u toj državi kreće između 2,000.000 i 4,000.000, odnosno do 15% ukupne populacije.[55] Relativno manje šijitske zajednice postoje u priobalnim područjima zapadne Sumatre i Aceha u Indoneziji (poznate po žalovanju zvanom tabuik),[57] dok je šijitsko prisustvo u drugim dijelovima Jugoistočne Azije zanemarivo jer prevladavaju suniti šafijskog mezheba.

Značajna šijitska manjina je prisutna u Nigeriji i sastoji se od suvremenih konvertita koncentriranih oko saveznih država Kano i Sokoto.[55] Prema procjenama, u Nigeriji živi do 4,000.000 šijita (do 5%) odnosno najviše u Africi, dok na drugom mjestu kotira Tanzanija s njih 2,000.000 (do 10%).[55] Nekoliko drugih afričkih zemalja, poput Kenije,[58] Južnoafričke Republike,[59] Somalije[60] i drugih, imaju manjinske populacije različitih šijitskih denominacija, prije svega potomaka imigranata iz Južne Azije za vrijeme kolonijalnog perioda (npr. Hodže).[61]

Nacije s preko 100.000 šijita[55]
Država Šijitska populacija % šijita među
muslimanima 		% globalne šijitske
populacije
  Iran 74,000.000 – 78,000.000 90–95 37–40
  Pakistan 17,000.000 – 26,000.000 10–15 10–15
  Indija 17,000.000 – 26,000.000 10–15 9–14
  Irak 19,000.000 – 22,000.000 65–70 11–12
  Jemen 8,000.000 – 10,000.000 35–40 ~5
  Turska 7,000.000 – 11,000.000 10–15 4–6
  Azerbajdžan 5,000.000 – 7,000.000 65–75 3–4
  Afganistan 3,000.000 – 4,000.000 10–15 ~2
  Sirija 3,000.000 – 4,000.000 15–20 ~2
  Saudijska Arabija 2,000.000 – 4,000.000 10–15 1–2
  Nigerija <4,000.000 <5 <2
  Libanon 1,000.000 – 2,000.000 45–55 <1
  Tanzanija <2,000.000 <10 <1
  Kuvajt 500.000 – 700.000 20–25 <1
  Njemačka 400.000 – 600.000 10–15 <1
  Bahrein 400.000 – 500.000 65–70 <1
  Tadžikistan ~400.000 ~7 ~1
  Ujedinjeni Arapski Emirati 300.000 – 400.000 10 <1
  Sjedinjene Države 200.000 – 400.000 10–15 <1
  Oman 100.000 – 300.000 5–10 <1
  Ujedinjeno Kraljevstvo 100.000 – 300.000 10–15 <1
  Katar ~100.000 ~10 <1

Progoni

uredi

U historiji sunitsko-šijitskih odnosa, nasilje je često bilo uključeno još od najranijeg razvoja ova dva konkurentna pravca islama. U različitim periodima, šijitske grupe su se suočavale s progonima.[62]

Vojno uspostavljeni i držeći kontrolu nad vladom Omejada, mnogi sunitski vladari su šijite smatrali prijetnjom – kako za njihovu političku, tako i za religioznu vlast. Sunitski vladari pod Omejadima su pokušali marginalizirati šijitsku manjinu, a kasnije su se Abasidi okrenuli protiv svojih šijitskih saveznika pa su ih zatvarali, progonili i ubijali. Proganjanje šijita tokom historije od strane sunitskih istovjernika se često karakterizira brutalnim djelima, ponekad i masakrima odnosno u novije doba i genocidnim postupcima. Sačinjavajući samo od 10% do 15% ukupne muslimanske populacije, i dan danas šijiti su marginalizirana zajednica u određenim dominantno sunitskim arapskim zemljama, bez prava na organizaciju i vjersku praksu.[63]

Osmanski sultan Selim I je 1514. naredio masakr 50.000 anatolijskih šijita.[64] Prema Džalalu Al-e Ahmadu, sultan Selim je otišao tako daleko da je najavio da je ubojstvo jednog šijita imalo onosvjetsku nagradu u visini ubijanja 70 kršćana.[65] Godine 1801. vahabitska vojska porodice Saud je napala i opljačkala Karbalu, šijitsko svetište u istočnom Iraku gdje se obavlja komemoracija mučeništva imama Huseina.[66]

Pod režimom Sadama Huseina od 1968. do 2003. godine, irački šijitski muslimani bili masovno hapšeni, mučeni i ubijani.[67] U martu 2011. godine, malezijska vlada je proglasila šijitizam "devijantnom sektom" i zabranila njegovim pristalicama šire svjetonazore drugim muslimanima, a ista ograničena nametnuta su još ahmedijama i al-Arkamu.[68]

Blagdani

uredi
 
Arbain u Karbali 2017.
 
Eid al-Gadir u Komu 2016.

Najznačajniji šijitski blagdani su sljedeći:

Sveta mjesta

uredi

Pored najsvetijih mjesta muslimana kao što su Meka (Sveta džamija s Kabom), Medina (Poslanikova džamija) i Jeruzalem (Džamija al-Aksa), za šijitske muslimane duboko su poštovana i sljedeća mjesta: Kufa (Velika džamija) i Karbala (Mauzolej imama Huseina i Al-Abasova džamija), te Nadžaf (Mauzolej imama Alija). Pored navedenih, vrlo su poštovana i sljedeća mjesta: groblje Vadi al-Salam u Nadžafu, groblje Al-Baki u Medini, Mauzolej imama Reze u Mašhadu, Al-Kazimova džamija u sjevernom Bagdadu, Al-Askarijeva džamija u Samari, Al-Sahlahova džamija u Kufi, te druge lokacije u Komu, Suzi i Damasku. Mnoga značajna šijitska mjesta u Saudijskoj Arabiji su uništena od strane tzv. Ihvana, vahabitske paravojske s početka 20. vijeka. Najznačajnije od njih su mauzoleji četvorice šijitskih imama na groblju Al-Baki u Medini, razoreni 1925. godine. Bombaškim napadima 2006. i 2007. bila je izložena i Al-Askarijeva džamija u Iraku, obnovljena dvije godine kasnije.

Grane

uredi
Glavni članak: Pravci u islamu

Kroz historiju, šijiti su se podijelili po pitanju imamata. Najveći ogranak šijitizma čine imamiti, a potom slijede zejditi i ismailiti. Ove tri podgrupe slijede različitu liniju imamata.

 
Historijsko grananje šijitizma

Imamiti

uredi
Glavni članak: Imamizam

Imamiti (poznati i kao imamije, duodecimalisti, džaferije, dvanaesterci ili dvanaestnici), najbrojnija su šijitska grupa i stoga se pod terminom šijiti najčešće podrazumijevaju upravo oni. S druge strane, u određenim izdanjima imamiti se koriste kao sveobuhvatan termin za sve šijitske muslimane. Termin duodecimalisti je izveden iz doktrine vjerovanja u dvanaest imama, odabranih od strane Alaha, dok termin džaferije (ili džafarije) potječe od imena šestog imama Džafara es-Sadika koji je razradio imamitsku sudsku praksu. Imamiti čine većinu među muslimanima u Iranu (90%), Azerbajdžanu (85%), Bahreinu (70%), Iraku (65%) i Libanonu (65%).

Doktrina

uredi
 
Imena svih dvanaest imama stilizirana u obliku imena Ali (arap. على)

Imamitska doktrina se temelji na pet principa, poznatih kao Usul al-Din (dosl. načela vjerovanja):[69]

  • Tavhid (monoteizam): Bog je jedan i jedini
  • Nubuvet (poslanička misija): Božje slanje poslanika radi upute ljudskog roda
  • Imamat: ciklus imama koji slijedi poslije ciklusa poslanika radi upute ljudima, imame kao upućivače kao i poslanike bira jedino Alah
  • Adl (Božja pravda): koncept moralne ispravnosti koji je zasnovan na etici, pravdi i jednakosti, te koji nalaže kažnjavanje za kršenje iste etike
  • Mead (eshatologija): događaji povezani za proživljenjem nakon smrti, sudnji dan i Božji sud

Ovi principi su drugačiji od onih koji su neophodni da bi se netko smatrao muslimanom. Imamat nije uključen u nužnosti vjere. Prema ajatolahu Hojiju, osnovni principi vjerovanja svih muslimana su tavhid, nubuvet i mead koji podrazumijeva druge nužnosti poput meleka. Stoga, šijitska ulema pravi distinkciju kad su u pitanju principi vjerovanja imamitskih šijita u odnosu na ostale.

Knjige

uredi
Glavni članci: Lista šijitskih knjiga i Četiri knjige

Šijitizam ima bogatu i raznoliku literaturu koja pokriva sve aspekte islamske učenosti. Neki od najvažnijih naslova su:

Dvanaest imama

uredi

Dvanaest imama za imamite predstavljaju duhovne i političke nasljednike poslanika Muhameda. Prema imamitskoj teologiji, nasljednik Muhameda je određena nepogrešiva ljudska individua koja pravedno upravlja ljudskom zajednicom, održava i tumači Božji zakon, uključujući i njegovo ezoteričko značenje. Riječi i djela Muhameda odnosno imama su vodič i model za zajednicu u pogledu slijeđenja. Svaki od dvanaest imama je bio sin onog prethodnog, s izuzetkom Huseina ibn Alija koji je bio brat Hasana ibn Alija. Dvanaesti i posljednji imam je Mahdi, za kojeg imamiti vjeruju da je trenutno živ i da se nalazi u skrivenosti.

Pravo

uredi

Islamska pravna škola (mezheb) kod šijita naziva se džaferijskom. Prema njoj, suna se smatra usmenom tradicijom Muhameda kao i njena implementacija i tumačenje od strane imama. Postoje tri škole džaferijskog prava: usulitska, ahbaritska i šejhitska. Među njima, daleko najveća i najutjecajnija je usulitska škola. Imamiti koji ne slijede džaferijsko pravo su aleviti, bektaši i kizilbaši.

Džaferijski fikh se temelji na deset stupova koji su poznati kao Furu al-Din (dosl. pomoćnici vjere):

Prema imamitima, definiranje i tumačenje islamskog prava je odgovornost Muhameda i dvanaest imama. Budući da je dvanaesti imam u skrivenosti, dužnost islamske uleme je da kroz upućivanje na islamske izvore, kao što su Kuran i hadis, izvedu pravne odluke unutar granica islamskog zakona kako bi osigurala sredstva za rješavanje aktualnih pitanja iz islamske perspektive. Drugim riječima, ulema pruža starateljstvo nad islamskim pravom koje je definirano od strane Muhameda i dvanaest imama. Ovaj proces je poznat kao idžtihad, a mudžtehidi su poznati kao mardže i predstavljaju osobe zadužene za uputu. Druge titule koje rabi šijitska ulema su alame, ajatolah, hodžatoleslam, itd.

Zejditi

uredi
Glavni članak: Zejdizam

Zejditi (poznati i kao peterci ili pentalisti) su sljedbenici šijitskog pravca nazvanog po Zejdu ibn Aliju. Zejditi su najviše koncentrirani u Jemenu, gdje čine između 35% i 40% stanovništva.[55]

Doktrina

uredi

Zejditi poput imamita i ismailita priznaju prvu četvericu imama, međutim, zejditi priznaju Zejda ibn Alija kao petog. Nakon njegove smrti, zejditi su tvrdili da bilo tko od nasljednika Hasana i Huseina nakon ispunjenja određenih uslova može biti imam. Drugi poznati zejditski imami u historiji su bili Jahja ibn Zejd, Muhamed al-Nafs al-Zakija i Ibrahim ibn Abdulah. Po pitanju islamskog prava, zejditi slijede učenja Zejda ibn Alija koja su dokumentirana u njegovoj knjizi Madžmu al-Fikh. Al-Hadi Jahja ibn al-Husein, osnivač zejditske države u Jemenu, usvojio je elemente pravne tradicije od sunitskog pravnika Abu Hanife, a kao rezultat toga danas se zejditska sudska praksa na neki način nastavlja paralelno s hanefijskom.

Zejditska doktrina imama ne pretpostavlja nepogrešivost imama, niti da oni primaju božanska uputstva. Također, oni ne vjeruju da imamat mora prelaziti s oca na sina nego da ga može održavati bilo koji sajed, nasljednik koji potječe od imama Hasana ili Huseina (kao što je to bio slučaj nakon Hasana ibn Alija). Historijski gledano, zejditi smatraju da je Zejd imao puno pravo naslijediti četvrtog imama jer je poveo pobunu protiv Omejada zbog njihove korupcije i tiranije. Naime, Muhamed al-Bakir nije se uključio u političku akciju, a sljedbenici Zejda su vjerovali da se pravi imam mora boriti protiv korumpiranih vladara.

Kronologija

uredi
 
Teritorij države Idrisida, zejditske dinastije u zapadnom Magrebu

Prva zejditska dinastija bili su Idrisidi, arapsko-berberski vladari koji su upravljali zapadnim Magrebom od 788. do 985. godine. Nazvani su po Idrisu I, utemeljitelju dinastije i praunuku Hasana ibn Alija. Kasnije, potomci Idrisida vladali su dijelovima Sjeverne Afrike, al-Andalusa i Arabije.

Zejditsku državu 864. u sjevernom Iranu (Gilanu, Dejlamu i Tabaristanu) uspostavili su Alavidi (Hasanidi i Huseinidi) i vladali su tim krajevima sve do 928. kada su njihovog vođu svrgnuli Samanidi. Približno četrdeset godina poslije, njihova država pod Hasanidima ponovo je zaživjela u Gilanu i održala se do 1126. godine. Kasnije, tokom 12. i 13. vijeka, sjevernoiranski zejditi priznali su zejditske imame iz Jemena, ili rivalske zejditske imame iz Irana.

Tokom 9. i 10. vijeka, zejditske dinastije uključivale su Bujide (samo prvotno) u Iranu i Mezopotamiji, kao i vladare al-Jamame (centralna Arabija) iz plemena Banu Uhaidir. Al-Hadi Jahja, vođa jemenske zejditske zajednice, preuzeo je titulu kalifa i 890-ih u Sadi utemeljio zejditski imamat. Njegova dinastija Rasida održala se sve do 1962. kada je državnim udarom svrgnut posljednji zejditski imam.

Prvotni jemenski zejditi bili su iz džaruditskog klana, međutim, uz sve veću interakciju s hanefijskim i šafijskim obredima sunitskog islama, došlo je do jačanja sulejmanitskog, tabiritskog, butritskog i salihitskog klana. Zejditi danas čine drugu najveću vjersku grupu u Jemenu, odnosno od 35% do 40% ukupne populacije,[55] dok imamiti i ismailiti čine od 2% do 5% stanovništva. Procjenjuje se da u susjednoj Saudijskoj Arabiji živi preko 1,000.000 zejdita, i to primarno u zapadnim pokrajinama. Najistaknutiji zejditski pokret današnjice su husiti, poznati i pod imenom Šabab al-Muminin (dosl. mladi vjernici) ili Ansaralah (dosl. Božji pomagači), koji od 2015. sudjeluje u Jemenskom građanskom ratu.

Ismailiti

uredi
Glavni članak: Ismailizam
 
Alamutska tvrđava u Iranu, srednjovjekovno uporište nizarita
 
Nizaritski ismailitski centar u Dušanbeu (Tadžikistan)
 
Zajednica alavitskih bohrita u Indiji

Ismailiti (ili ismailije) su nazvani na temelju njihovog prihvaćanja Ismaila ibn Džafara kao Bogom imenovanog duhovnog nasljednika (imama) Džafara es-Sadika, po čemu se razlikuju od imamitskih šijita koji prihvaćaju imamat Muse al-Kazima, mlađeg Ismailovog brata kao istinskog imama.

Poslije smrti (ili kako neki vjeruju skrivenosti) Muhameda ibn Ismaila u 8. vijeku, učenja ismailizma su se dalje transformirala u današnji sistem vjerovanja, s eksplicitnim naglaskom na dublje tj. ezoteričko značenje vjere (batin). Polarizacijom na zahirsku ahbaritsku i racionalističku usulitsku školu, šijitizam se razvijao u dva odvojena pravca: metaforički orijentirani ismailitski pravac fokusirao se na mistični put i prirodu Boga odnosno božansku manifestaciju u ličnosti imama vremena kao Lica Božjeg, dok se zahirski nastrojeni imamitski pravac više fokusirao na božanski zakon (šerijat) odnosno djela i izreke Muhameda i njegovih nasljednika Ahl al-bajta koji su kao imami bili vodiči i svjetlost do Boga.

Ismailiti se danas dijele na nekoliko podgrupa, među kojima je najveća nizaritska zajednica (često sinonim za ismailite), sastavljena od sljedbenika Aga-hana (titula). Druga velika ismailitska podgrupa su bohriti koje kao predstavnik skrivenog imama predvodi Daj al-Mutlak (također titula). Iako postoji više drugih ogranaka s izuzetno različitim praksama, velik dio duhovne teologije ostao je isti od vremena ranih imama. Tokom posljednjih nekoliko vjekova, ismailiti su uglavnom bili iransko-indijska zajednica,[70] s manjim grupama raštrkanim po Siriji, Jordanu, Palestini, Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Uzbekistanu, Tadžikistanu, Kini, Istočnoj i Južnoj Africi, danas njihove imigrantske zajednice žive i u Evropi, Sjevernoj Americi, Australiji, te na Novom Zelandu.[71]

Ismailitski imami

uredi

Nakon smrti Ismaila ibn Džafara, mnogi ismailiti su vjerovali da će se jednog dana vratiti mesijanski Mahdi (prema njima Muhamed ibn Ismail) i uspostaviti pravdu. Jedna njihova podgrupa bili su nasilni karmati s uporištem u Bahreinu. Nasuprot tome, neki ismailiti vjeruju da se imamat nastavio i da su imami bili skriveni odnosno da su još uvijek komunicirali i učili svoje sljedbenike putem mreže dava misionara.

Godine 909. Ubaid Alah al-Mahdi Bilah, tadašnji nosilac ismailitskog imamata, utemeljio je Fatimidski Kalifat i tokom ovog perioda formirane su tri linije imama. Prva grana, danas poznata kao Druzi, počela je s al-Hakimom bi-Amr Alahom (r. 985). Ovaj fatimidski kalif postao je vladar sa svega 11 godina i tokom njegove vlasti zabilježeni su veliki progoni, netipični za inače vjerski tolerantnu državu. Kada se 1021. njegova mazga vratila bez njega i s tragovima krvi, vjerska grupa koja se formirala tokom njegovog života odvojila se od glavne struje ismailizma i nije priznala njegovog nasljednika. Kasnije poznati kao Druzi, ta grupa vjeruje da je al-Hakim inkarnacija Boga i u svetim tekstovima najavljeni Mahdi koji će se jednog dana vratiti i provesti pravdu u svijetu. Grupa se kasnije odvojila od ismailizma jer je razvila vrlo neuobičajene doktrine na temelju kojih se danas klasificira odvojeno i od ismailizma i islama.[72]

Druga podjela nastupila je nakon smrti al-Mustansira 1094. godine, fatimidskog kalifa čija je vladavina bila duža od bilo kojeg drugog kalifa u islamskoj historiji. Nakon što je umro, stariji sin Nizar sukobio se s bratom al-Mustalijem oko političke i duhovne kontrole dinastije. Nizar je naposljetku poražen i zatvoren, no prema nizaritskoj tradiciji, njegov sin je pobjegao u Alamut gdje su ga prihvatili iranski ismailiti. Od tada, nizaritska zajednica priznaje tzv. žive imame.

Sami mustaliti (nazvani po al-Mustaliju) u Egiptu kasnije su se podijelili na tajibite (glavna podgrupa su bohriti) i hafizite. Prvi su tvrdili da su Abul-Kasim al-Tajib (sin al-Amira) i imami koji su ga slijedili bili prisiljeni otići u period anonimnosti (Davr-e Satr) i imenovali su Daj al-Mutlaka da vodi zajednicu, na sličan način kao što su rani ismailiti činili nakon smrti Muhameda ibn Ismaila. S druge strane, hafiziti su tvrdili da je imam bio vladajući fatimidski kalif, a njihova zajednica nestala je raspadom Fatimidskog Kalifata.

Stupovi

uredi

Ismailiti su kategorizirali svoju praksu koja je poznata kao sedam stupova:

Suvremeno vodstvo

uredi
 
Aga-han IV, imam nizarita (najveće ismailitske zajednice)

Nizariti pridaju značaj naučnoj instituciji zbog postojanja tzv. živućeg imama. Njihov imam definira islamsko pravo i njegovo uputstvo može se razlikovati od prethodnih imama, s obzirom na različita vremena i okolnosti. Od 1957. imam nizaritskih ismailita je Karim al-Huseini Aga-han IV. Nizaritska imamska linija nastavila se do danas kao neprekinuta linija.

Kod bohrita, božansko vodstvo nastavilo se kroz instituciju Daj al-Mutlaka (neograničenog misionara). Prema njihovoj tradiciji, prije nego što je posljednji imam al-Tajib otišao u izolaciju, njegov otac al-Amir uputio je al-Huru al-Maliku (jemenska kraljica) da imenuje zamjenika tj. neograničenog misionara koji će kao imamov zastupnik imati punu nadležnost za upravljanje zajednicom u svim pitanjima, duhovnim i svjetovnim, sve dok mustalitsko-tajibitska linija imama biva u izolaciji (Davr-e Satr). Tri mustalitske bohritske grane (davuditi, alaviti i sulejmaniti) razlikuju se po tumačenju tko je trenutni neograničeni misionar.

Druge doktrine

uredi

Doktrina o neminovnosti stjecanja znanja

uredi

Prema Alame Muzafaru, Alah daje ljudima sposobnost razuma i argumenta. Također, Alah naređuje ljudima da provode vrijeme pažljivo razmišljajući o stvaranju, dok on upućuje na cijelu kreaciju kao znake svoje moći i slave. Ovi znaci obuhvaćaju čitav univerzum. Štoviše, postoji sličnost između ljudi kao malog svijeta i univerzuma kao velikog svijeta. Alah ne prihvaća vjeru onih koji je slijepo slijedi, ne razmišljajući jedino slijedeći, nego ih Alah krivi za takve akcije. Drugim riječima, ljudi moraju razmišljati o univerzumu s razumom i intelektom, sposobnostima koje je Alah podario. Budući da postoji više insistiranja na intelektualnom potencijalu među šijitima, čak se i procjenjivanje tvrdnji nekoga tko tvrdi da je poslanik vrši na temelju intelekta.[73]

Doktrina o dovi

uredi

Molitva ili dova kod šijita zauzima važno mjesto kao što je Muhamed, opisuje kao oružje vjernika. Zapravo, dova se smatra nečim što je posebnost šijitske zajednice u određenom smislu. Naravno, izvođenje dova kod šijita ima poseban ritual. Zbog ovoga, postoji mnogo knjiga o uslovima molitve među šijitima. Većina moljenja (dova) je prebačena iz Muhamedovog Ahl al-bajta (poslanikova porodica), a potom i mnoge knjige koje sadrže autentična učenja Muhameda i njegove porodice prema šijitima. Prvaci vjere kod šijita uvijek su pozivali svoje sljedbenike da recituju dove.[74]

Povezano

uredi

Reference

uredi
  1. ↑ Olawuyi, Toyib (2014). On the Khilafah of Ali over Abu Bakr, str. 3, ISBN 9781492858843
  2. ↑ Sulaiman, Sadek Jawad (1999). The Shura Principle in Islam, Al-Hewar Center
  3. ↑ Triana, María (2017). Managing Diversity in Organizations: A Global Perspective. Taylor & Francis. str. 159, ISBN 9781317423683
  4. ↑ Newman, Andrew J. (2013). "Introduction", Twelver Shiism: Unity and Diversity in the Life of Islam, 632 to 1722. Edinburgh University Press, str. 2, ISBN 9780748678334
  5. ↑ 5,0 5,1 Esposito, John (2002). What Everyone Needs to Know about Islam. Oxford University Press, str. 40, ISBN 9780195157130
  6. ↑ Goldziher, I.; Arendonk, C.; Tritton, A.S. (2012). "Ahl al-Bayt". u Bearman, P.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E.; (van) Donzel, E.; Heinrichs, W.P. Encyclopaedia of Islam (2. izd.), Brill
  7. ↑ Lesson 13: Imam’s Traits, Al-Islam.org
  8. ↑ Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn; pr. Nasr, Hossein (1979). Shi'ite Islam. Albany, New York: SUNY Press, str. 76, ISBN 0873952723
  9. ↑ Ferguson, Duncan S. (2010). Exploring the Spirituality of the World Religions: The Quest for Personal, Spiritual and Social Transformation. Bloomsbury Academic, str. 192, ISBN 9781441146458
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 Safra, Jacob E. (1998). The New Encyclopædia Britannica (15. izd.), vol. 10, str. 738, ISBN 0852296630
  11. ↑ Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn; pr. Nasr, Hossein (1977). Shi'ite Islam. Albany, New York: SUNY Press, str. 34, ISBN 9780873953900
  12. ↑ Sobhani, Ja'afar; Shah-Kazemi, Reza (2001). Doctrines of Shiʻi Islam: a Compendium of Imami Beliefs and Practices. London: I.B. Tauris, str. 97, ISBN 9781860647802
  13. ↑ Sobhani (2001), str. 98.
  14. ↑ Vaezi, Ahmad (2004). Shia Political Thought. London: Islamic Centre of England, str. 54, ISBN 9781904934011
  15. ↑ Cornell, Vincent J. (2007). Voices of Islam. Westport, Connecticut: Praeger Publishers, str. 218, ISBN 9780275987329
  16. ↑ Cornell (2007), str. 236.
  17. ↑ Momen, Moojan (1985). An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shi'ism. Yale University Press, str. 15, ISBN 9780300034998
  18. ↑ 18,0 18,1 Esposito (2002), str. 46.
  19. ↑ The Last Sermon of Muhammad by Shia Accounts
  20. ↑ Tahir-ul-Qadri, Muhammad (2005). The Ghadir Declaration. Tehreek-e-Minhaj-ul-Quran, str. 26, ISBN 9693205138
  21. ↑ Razwy, Sayed Ali Asgher (1997). A Restatement of the History of Islam and Muslims, CE 570 to 661. The World Federation of KSIMC, str. 276, ISBN 9780950987910
  22. ↑ Madelung, Wilferd (1997). The Succession to Muhammad: A Study of the Early Caliphate. Cambridge University Press, str. 21. i 43, ISBN 9780521646963
  23. ↑ Madelung (1997), str. 30, 43. i 52.
  24. ↑ Madelung (1997), str. 43.
  25. ↑ Madelung (1997), str. 21-22. i 36-41.
  26. ↑ Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar (1988). Slavery: From Islamic and Christian Perspectives. Richmond, British Columbia: Vancouver Islamic Educational Foundation, str. 35-36, ISBN 9780920675076
  27. ↑ Madelung (1997), str. 141-147.
  28. ↑ Madelung (1997), str. 145-153.
  29. ↑ Jafri, Husain Mohammad (2002). The Origins and Early Development of Shi'a Islam. Oxford University Press, str. 130, ISBN 9780195793871
  30. ↑ Ahmed, Akbar S. (2002). Discovering Islam: Making Sense of Muslim History and Society (2. izd.). Routledge, str. 56, ISBN 9780415285247
  31. ↑ Vidi:
    • Nasr (1979), str. 10.
    • Momen (1985), str. 174.
  32. ↑ Vidi:
    • Nasr (1979), str. 15.
    • Corbin (1993), str. 45-51.
  33. ↑ Gleave, Robert (2003). "Imamate" u Martin, Richard C. Encyclopedia of Islam and the Muslim World: A-L (vol. 1), Macmillan Publishers, str. 350, ISBN 9780028656045
  34. ↑ Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar; Roy, ‎Shibani (1994). In Search of Roots: A Study of Ethnogenesis. B.R. Publishing, str. 210, ISBN 9788170187608
  35. ↑ Lane, Jan-Erik; Redissi, Hamadi (2016). Religion and Politics: Islam and Muslim Civilisation (2. izd.). Routledge, str. 79, ISBN 9780754641674
  36. ↑ Nasr (1977), str. 24.
  37. ↑ Dakake, Maria Massi (2008). The Charismatic Community: Shi'ite Identity in Early Islam. SUNY Press, str. 1-2, ISBN 9780791470336
  38. ↑ Massignon, Louis (1936). "Mutanabbi devant le siècle ismaëlien de l'Islam". Mémoires de l'institut français de Damas, str. 1-17, OCLC 913443052
  39. ↑ Nasr (1979), str. 41-44.
  40. ↑ 40,0 40,1 Dabashi, Hamid (2005). Theology of Discontent: The Ideological Foundation of the Islamic Revolution in Iran (2. izd.). New York: New York University Press, str. 463, ISBN 9781412805162
  41. ↑ Robinson, Francis (1982). Atlas of the Islamic World Since 1500. Oxford: Phaidon Press, str. 47, ISBN 9780714822006
  42. ↑ Momen (1985), str. 155.
  43. ↑ Corbin, Henry; pr. Sherrard, Liadain i Philip (1993). History of Islamic Philosophy. Kegan Paul International; Islamic Publications for The Institute of Ismaili Studies, str. 48-49, ISBN 9780710304162
  44. ↑ Corbin (1993), str. 48.
  45. ↑ Part 1: The Perfect Man, Al-Islam.org
  46. ↑ Nasr, Hossein; Nasr, Vali Reza; Dabashi, Hamid (1989). Expectation of the Millennium: Shi'ism in History. Albany, New York: SUNY Press, str. 19, ISBN 9780887068430
  47. ↑ Vidi:
    • Holt, Peter Malcolm; Lewis, Bernard (1977). Cambridge History of Islam. Cambridge University Press, vol. 1, str. 72, ISBN 9780521291361
    • Robinson (1982), str. 23.
    • Lapidus, Ira (2002). A History of Islamic Societies (2. izd.). Cambridge University Press, str. 47, ISBN 9780521779333
  48. ↑ Jafri (2002), str. 1.
  49. ↑ Vempeny, Sebastian (2003). Minorities in Contemporary India. Kanishka Publishers, str. 46, ISBN 9788173915345
  50. ↑ Pollard, Elizabeth (2015). Worlds Together, Worlds Apart: A History of the World: From the Beginnings of Humankind to the Present. New York: W. W. Norton & Company, str. 313, ISBN 9780393918472
  51. ↑ Robinson (1982), str. 49.
  52. ↑ Momen (1985), str. 123.
  53. ↑ Momen (1985), str. 130. i 191.
  54. ↑ Momen (1985), str. 277.
  55. ↑ 55,00 55,01 55,02 55,03 55,04 55,05 55,06 55,07 55,08 55,09 55,10 Vidi:
    • „Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population”. Pew Research Center. 7. 10. 2009. Pristupljeno 25. 8. 2010. 
    • Miller, Tracy, ur. (2009) (PDF). Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population. Pew Research Center. Arhivirano iz originala na datum 17. 1. 2010. Pristupljeno 8. 10. 2009. 
  56. ↑ NG (2008). National Geographic Atlas of the Middle East (2. izd.). Washington, D.C.: National Geographic, str. 80-81, ISBN 9781426202216
  57. ↑ Leo, Leonard (2010). International Religious Freedom: Annual Report to Congress. Diane Publishing, str. 261, ISBN 9781437944396
  58. ↑ Charton-Bigot, Helene; Rodriguez-Torres, Deyssi (2010). Nairobi Today: The Paradox of a Fragmented City. African Books Collective, str. 239, ISBN 9789987080939
  59. ↑ Matthée, Heinrich (2008). Muslim Identities and Political Strategies: A Case Study of Muslims in the Greater Cape Town Area of South Africa, 1994–2000. Kassel University Press, str. 136, ISBN 9783899584066
  60. ↑ Abdullahi, Mohamed Diriye (2001). Culture and Customs of Somalia. Greenwood Press, str. 55, ISBN 9780313313332
  61. ↑ Hase, Yasurō; Miyake, Hiroyuki; Oshikawa, Fumiko (2002). South Asian Migration in Comparative Perspective: Movement, Settlement and Diaspora, JCAS Symposium (13); Population Movement in the Modern World (5), Osaka: Japan Center for Area Studies; National Museum of Ethnology
  62. ↑ Vidi:
    • Mahmood, Amina (2006). "Psychology and Shia Muslims" u Dowd, E. Thomas; Nielsen, Stevan Lars. The Psychologies in Religion: Working with the Religious Client. Springer Publishing, str. 237-254, ISBN 9780826128560
    • Lane; Redissi (2016), str. 79.
  63. ↑ Nasr, Vali (2006). The Shia Revival: How Conflicts Within Islam Will Shape the Future. New York: W. W. Norton & Company, str. 52-53, ISBN 9780393329681
  64. ↑ Karagöz, Hüseyin Mirza (2017). "Alevism in Turkey: Tensions and patterns of migration" u Issa, Tözün. Alevis in Europe: Voices of Migration, Culture and Identity. New York: Routledge, str. 72, ISBN 9781472456441
  65. ↑ Al-e Ahmad, Jalal; pr. Sprachman, Paul (1982). Plagued by the West (Gharbzadegi). Delmar, New York: Center for Iranian Studies, Columbia University, ISBN 9780882060477
  66. ↑ Esposito, John L. (2003). "Wahhabis" u The Oxford Dictionary of Islam. Oxford; New York: Oxford University Press, str. 333, ISBN 9780195125580
  67. ↑ Andres, Gary J.; Handelman, Howard (2009). The Challenge of Third World Development. London: Pearson Longman, str. 109, ISBN 9780136054771
  68. ↑ Liow, Joseph Chinyong (2017). "Southeast Asia" u Hamid, Shadi; McCants, William. Rethinking Political Islam. Oxford University Press, str. 353, ref. 56, ISBN 9780190649197
  69. ↑ Amir-Moezzi, Mohammad Ali (20. jula 2005). Shiʿite doctrine. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University. 
  70. ↑ Nasr (2006), str. 76.
  71. ↑ Daftary, Farhad (1998). A Short History of the Ismailis. Edinburgh: Edinburgh University Press, str. 1-4, ISBN 9780748606870
  72. ↑ Daftary (1998), str. 106-108.
  73. ↑ Al Muzaffar, Muhammad Rida (1989). The Faith of Shia Islam. Qum: Ansariyan, str. 1, ISBN 9780950698625
  74. ↑ Al Muzaffar (1989), str. 50-51.

Vanjske veze

uredi
Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Šijitizam
 Potražite izraz šijitizam u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Šijitizam&oldid=41752061