Idi na sadržaj

Bihać

Koordinate: 44°48′49.7″N 15°52′19.7″E / 44.813806°N 15.872139°E / 44.813806; 15.872139
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bihać
Grad
Grad Bihać
Od vrha, s lijeva na desno: Panorama Bihaća, Bihaćka kula, Džamija Fethija u centru grada, Rijeka Una, Garavice spomenik u okolini Bihaća i spomenik "Djevojka sa Une".
Zastava Bihać
Zastava
Službeni grb Bihać
Grb
Grad Bihać u Bosni i Hercegovini
Grad Bihać u Bosni i Hercegovini
Bihać nalazi se u Bosna i Hercegovina
Bihać
Bihać
Lokacija u Bosni i Hercegovini
Koordinate: 44°48′49.7″N 15°52′19.7″E / 44.813806°N 15.872139°E / 44.813806; 15.872139
Država Bosna i Hercegovina
EntitetFederacija Bosne i Hercegovine
KantonUnsko-sanski
Vlada
 • GradonačelnikElvedin Sedić (POMAK)
Površina
 • Grad900 km2
 • Naseljeno mjesto84,44 km2
Stanovništvo (2013)
 • Grad56.261
 • Grad (gustoća)62,51 /km2
 • Naseljeno mjesto39.690
 • Naseljeno mjesto (gustoća)470,04 /km2
Demonim(i)Bihaćanin / Bišćanin
Vremenska zonaCET (UTC+1)
 • Ljeti (DST)CEST (UTC+2)
Poštanski broj77 000
Pozivni broj(+387) 37
Matični broj100838[1]
Matični broj grada10049
Veb-sajtwww.bihac.org

Bihać je grad i naseljeno mjesto u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te sjedište Unsko-sanskog kantona. Površina grada je 945,45 km2. Do 1995. površina općine iznosila je 689 km2, a po zaključenju Dejtonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio je pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 2013, grad je brojao 56.261 stanovnika, a naseljeno mjesto 39.690.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Prethistorijsko doba

[uredi | uredi izvor]

Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.

Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka p. n. e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog Kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mjesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i šeširi.[2]

Rijeka Una

Rimsko doba

[uredi | uredi izvor]

Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasniji rimski car, 35. godine p. n. e. kreće na ilirska plemena, da bi uspostavio konačnu vlast Rimskog carstva. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.

U naselju Golubić nađen je mitrej, svetilište boga Mitre sa kultnim reljefima i slikama koje su izgradili sljedbenici ove religije u vrijeme rimskog carstva na ovim prostorima.

Srednji vijek

[uredi | uredi izvor]
Bihaćka kula

Polovinom 2. vijeka pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom 6. vijeka (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom 7. vijeka, između 602. i 614,Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija u prethrvatskom razdoblju, pa nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom I sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van nadležnosti Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. To je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima, svakako hrvatskim. Sam taj ekonomsko-politički termin postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Tamošnje Bišće se nalazilo pod planinom Bišće. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.

Bela IV, ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava pokraj Une. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim i četverokutnim kulama.

Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom S(igillum) Civitatis Bihigiensis, tj. "Pečat grada Bihaća". Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. Ipak bi se njegovo sadašnje ime moglo dovesti i u vezu sa staroturskim jezikom. Bihać doslovno znači "bez križa".[3] U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare.

Bihaćki pečat i grb iz 14. i 16. stoljeća.

Od početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih grobnica našlo se i u okolini Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne.[nedostaje referenca] U Bihaću je živio hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.

Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski. Etimologija tih gradova upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer, Podzvizd nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom 14. vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja.

Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja.

Minijatura Bihaća sa okolinom iz 1590. godine.

Pred osmanlijskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju.[4]

Osmanlijsko doba

[uredi | uredi izvor]

Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmanlijsku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja su bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad pada. Katoličko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položaj u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za historijsko ime grada Bihaća.

Bihać 1686. godine, nakon pada pod osmanlijsku vlast

Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.

U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699, Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.

Nakon Karlovačkog mira (1699), osmanlijska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.

U 18. i 19. vijeku uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanlijskog carstva. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.

Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanlijskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi.

Spisak bihaćkih kapetana od 16. do 19. vijeka

[uredi | uredi izvor]
  • Jakov Ravnikar
  • Erazmo Turn
  • Petar Keglević
  • Bartol Ravnikar
  • Martin Gal
  • Vilim Šnicenbaum
  • Juraj Zauer
  • Juraj od Zobelsberga
  • Mihajlo Špalatin
  • Juraj Kronšal
  • Adam Šramf
  • Danilo Lozer
  • Fridrik od Višnje Gore
  • Sebastijan Lamberg
  • Benko Krajner
  • Juraj Paner
  • Franjo Resel
  • Danilo Obričan
  • Ladislav More
  • Jakov Prank
  • Franjo Horner
  • Tomo Dornberg
  • Hrustan-beg Bišćević
  • Murad-aga
  • Derviš-aga Hadugarić
  • Duralija
  • Idriz-beg
  • Mustaj-beg
  • Osman-aga Poprženović
  • Mustaj-beg Badnjević
  • Tatar Mustaj-beg Idris Kapetanović
  • Salih-paša Kulenović
  • Ahmet-beg
  • Idrasović
  • Ahmet-beg Jusufbegović
  • Ibrahim-paša
  • Hasan-beg Ibrahimpašić
  • Mehmed-beg Bišćević
  • Muharem-beg Zulić
  • Jakub-beg
  • Hilmi-beg
  • Husein ef. Karabegović

Austro-ugarsko doba

[uredi | uredi izvor]

Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. je i osvojen.

U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.

U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. vijeka u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati.

Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.[5]

20. vijek

[uredi | uredi izvor]
Spomenik "Djevojka sa Une"

U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.

Prvi svjetski rat i velika ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.

Bihać se 1941. našao u ponoru Drugog svjetskog rata. Trinaestog aprila okupirali su ga Nijemci. Ubrzo su se Bihać i Bosna i Hercegovina našli u sastavu novooformljene Nezavisne države Hrvatske.

U julu 1941. godine Ustaše u Bihaću i okolnim mjestima sprovode jedan od najstrašnijih zločina u Drugom svjetskom ratu. Na Garavicama pored Bihaća ubijeno je između 10.000 i 15.000 Srba, Jevreja, Roma kao i Bošnjaka i Hrvata antifašista iz Bihaća i okoline [6].

U toku NOB-a, Bihać je odigrao historijski veoma značajnu ulogu. Za njegovo oslobođenje od okupatorske vlasti narodnooslobodilačka vojska vodila je i uspješno okončala Bihaćku operaciju (2-4. novembra 1942. godine). Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile određena ubistva zarobljenih domobranskih i ustaških vojnika. 1944. na katolički Uskrs, engleska avijacija je bombardirala i mitraljirala središte grada, naročito katoličku crkvu sv. Ante Padovanskog gdje su pobijeni brojni civili, žene, djeca, starci, koje je lahko bilo raspoznati po bjelini narodnih nošnji koje Hrvati tog kraja nose o blagdanima.

Poslije oslobođenja Bihaća od strane partizana, u Bihaću je osnovan AVNOJ (26-27. novembra 1942. godine), a Bihać postaje središte Bihaćke republike.

Nakon nekoliko teških i uzastopnih bombardiranja, Nijemci su ponovo okupirali Bihać 29. januara 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. marta 1945. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata

[uredi | uredi izvor]
Most Alije Izetbegovića

Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet poslijeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica.

Godina 1960. je obilježena proslavom 700-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef. U godini popisa stanovništva (1961) Bihać ima 15.763 stanovnika, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. živi 58.185 stanovnika, a u gradu ima 24.060 stanovnika. Prema popisu od 1. aprila 1980. grad ima 41.674 stanovnika, a općina 65.679.

Prvi višestranački izbori

[uredi | uredi izvor]

Osamnaestog novembra 1990. godine održani su višestranački demokratski izbori. Dolazi do nacionalne polarizacije, te do otvorenih namjera da se Bosna i Hercegovina uđe u sastav tzv. Velike Srbije. Prva nekomunistička stranka registrirana u Bihaću 1990. godine jest Bosanska demokratska stranka, kojom rukovode Asim Ibrahimpašić, predsjednik i Tomislav Dretar, potpredsjednik. Stranka se zalaže za dopuštanje registracije nacionalne stranake SDA u javnom istupu na TVSA izjavom njenog potpredsjednika Tomislava Dretara : Tražimo da se dopusti registracija SDA, jer Muslimani jedini u BiH nemaju rezervne domovine.

Marta mjeseca 1992. godine proveden je referendum na kojem se većina stanovništva (64%) izjasnila za jedinstvenu, samostalnu i nedjeljivu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Već idućeg mjeseca (6. aprila 1992.) Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata od strane EU, SAD i drugih država, a 22. maja 1992. godine je, zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom, primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda kao 177. članica te organizacije.

Rat u Bosni i Hercegovini

[uredi | uredi izvor]
Grad Bihać

U dokumentaciji 5. korpusa Armije RBiH je zapisano:

"Srbijansko-crnogorska agresija na BiH u aprilu 1992. godine prouzrokovala je jedini mogući odgovor: oružani otpor. Vojničkim žargonom rečeno, u aprilu 1992. godine u Bosni i Hercegovini je počeo rat, s jedne strane za okupiranje, otcjepljenje i pripajanje dijela teritorije Bosne i Hercegovine tzv. Velikoj Srbiji, te porobljavanje nesrpskog naroda, a s druge strane za slobodu i očuvanje međunarodno priznate države".

Srpske vođe nastoje podijeliti općinu Bihać na tri dijela od kojih bi svaki, u bliskoj budućnosti, pripadao jednom entitetu, ali predstavnici SDA i HDZ, nastupajući kao jedinstven blok, su se tome oduprli i na 51. sjednici ovih triju stranaka pod pretsjedavanjem potpredsjednika Predsjedništva općine Bihać, Tomislava Dretara, uspijevali su dva mjeseca izbjegavati podjelu što je rezultiralo napadom srpske vojske na Bihać.

Bihać noću

Garnizon bivše JNA se stavio u službu srpskog nacionalizma. Sve radnje i postupci su išli na to da se pripremi teren i uvjeti za zauzimanje bihaćkog prostora. Rasformirane su jedinice Teritorijalne odbrane, demobilizirani su vojnici i starješine bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, rasformirane jedinice Teritorijalne odbrane u radnim organizacijama, te izrađeni planovi napada i zauzimanja grada. Naoružanje i tehniku kojom je raspolagao Štab TO-a Bihać, tadašnji komandant ŠTO Ejub Alagić predao je JNA i dopustio da se premjesti u Bosanski Petrovac, ostavivši grad nenaoružan.

Nakon svih političkih, taktičko-tehničkih i drugih priprema, dana 12. juna 1992. godine, otpočeo je kombinirani sveopći napad na grad.

Da bi se mogli oduprijeti napadima Vojske Republike Srpske trebalo je stvoriti jedinstvenu vlast, njene organe i oružane snage. Na temelju tadašnjeg Ustava SR BiH prema Ratnom planu u slučaju napada na SR BiH organizira se Okružna vlast. Stvorena je Skupština Okruga Bihać, Predsjedništvo Okruga Bihać i Vlada Okruga Bihać sa sekretarijatima predviđenim za ratno stanje. Još nije bio stvoren Peti korpus, ali je ova najviša vlast u Okrugu objedinila oružane snage Okruga pod resorom Okružnog sekretarijata za narodnu odbranu. Za Okružnog sekretara odbrane postavljen je major Mirsad Sedić, a za Komandanta Okružnog štaba major Hajro Osmanagić. Predsjednik Okružnog Predsjedništva bio je Irfan Ljubijankić, potpredsjednik Mirsad Veladžić, te članovi, Braco Alagić, Tomislav Dretar, Muhamedagić iz Cazina i predstavnik Bosanskog Petrovca zvani Doktor.

Ratno Predsjedništvo Okruga Bihać na jednoj od sjednica u julu mjesecu 1992. godine u Cazinu

Opsada Bihaća

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Opsada Bihaća

Opsada Bihaća od strane srpskih vojnih i paravojnih snaga trajalo je 1201 dan. Bihaćki branioci su pružali otpor, a VRS je doživjela poraze u Golubiću i Čekrlijama.

Ključni momenti za dalju odbranu i zauzimanje Bihaćkog okruga vezani su za juni i august 1992. godine, kada su formirane brigade, odnosno manevarske jedinice koje su mogle pružiti adekvatniji odgovor tehnički nadmoćnijem agresoru. Jezgro vojne organizacije činile su Vojna jedinica brigade formirana na konjskom trkalištu u Bakšaišu krajem juna i Prva hrvatska bihaćka pješačka bojna, formirana 12. juna 1992. u krugu kasarne "Zrinski-Frankopani" kao prva vojna jedinica OPŠTO Bihać, ranije kasarne JNA "Grmeč".

Dana 9. jula 1992. godine formirana je Prva bihaćka pješadijska brigada, kasnije 501. slavna brdska brigada, a nekoliko dana kasnije, 19. jula 1992. godine, i Druga bihaćka hrvatsko-muslimanska brigada, kasnije 502. viteška brdska brigada.

Naredbom Štaba Vrhovne komande Armije RBiH od 29. jula 1992. godine formirana je Unsko-sanska operativna grupa koja je omogućila vojničku organizaciju svih odbrambenih subjekata. Na inicijativu tadašnjeg zapovjednika HVO Bihać, Tomislava Dretara, spašena su dva klipna aviona, izgrađen aerodrom u Ćoralićima i 7 lažnih aerodroma na području Bihaćkog okruga. Dretar je u kontaktu sa hrvatskim komandantom generalom Petrom Stipetićem dogovorio da se prvi bosanskohercegovački piloti pošalju na obuku letenja na klipnim avionima, jer su oni bili piloti supersoničnih aviona. Prvi piloti koji su preletjeli relaciju aerodrom Ćoralići (Cazin)-Pleso (Zagreb) i nazad su bili piloti bivše JNA, Edvin Iftić i Samir Beganović, s tim da je na njihovu inicijativu dogovoreno da u slučaju obaranja aviona sredstva informisanja jave da su oni samoinicijativno izvršili "krađu" aviona radi bijega u Zagreb (kako se ne bi otkrile rute preleta). Samo nekoliko dana kasnije, 4. augusta 1992. godine formirana je Vazduhoplovna grupa "Bihać", čime su stvoreni početni uvjeti za formiranje avijacije BiH. Paralelno sa formiranjem jedinica i izvođenjem borbenih djelovanja, vodilo se računa o vojnoj obuci i usavršavanju starješinskog kadra u okviru Nastavno-regrutnog centra formiranog 18. oktobra 1992. godine.

Osnivanje Petog korpusa Armije RBiH

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine

Odlukom Predsjedništva BiH i naređenjem Štaba Vrhovne komande 21. oktobra 1992. godine USOG je prerastao u Peti korpus Armije RBiH: "U burnim događajima septembra i oktobra 1993, secesionističke snage Fikreta Abdića iz sastava Petog korpusa istrgle su 521. i 527. brigadu, te dijelove i pojedince iz drugih jedinica Petog korpusa, MUP-a i HVO-a regije Bihać, pokušavajući oslabiti otpor Petog korpusa".[nedostaje referenca]

Dana 19. jula 1995. godine, srpske snage su otpočele ofanzivu pod nazivom "Spržena zemlja" koja je zaustavljena 23. jula 1995. godine. U to vrijeme počinje 48-satna Operacija "Oluja" hrvatske vojske, koja uništava Republiku Srpsku Krajinu, a 4. augusta su pokrenute jedinice Petog korpusa na tom pravcu i susreću se na granici s hrvatskim generalom Marijanom Marekovićem, koji u pratnji dvojice oficira prelazi most na pograničnoj rijeci Korani, a na BiH teritoriji dočekuje ga general Dudaković u pratnji pukovnika Ivana Prše zapovjednika HVO Bihać i pukovnika Mirsada Selmanovića načelnika Štaba 5. Korpusa.

Deblokada Bihaća

[uredi | uredi izvor]

Dana 5. augusta deblokiran je slobodni dio Unsko-sanskog kantona. U operacijama je Peti korpus u vremenu od 14. septembra, kada je počela operacija "Sana 95" zauzeo Bosanski Petrovac (14/15. septembra 1995), Ključ (15. septembra 1995) i Bosansku Krupu (17. septembra 1995), a sa dijelovima drugih jedinica Armije RBiH i Sanski Most (10. oktobra 1995)

Geografija

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Geografija Bihaća

Bihać je smješten na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama Hrvatske: Donji Lapac i Plitvička Jezera-Korenica, na sjeveru sa gradom Cazinom, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Demografija Bihaća i Spisak naseljenih mjesta u gradu Bihaću

Nacionalni sastav stanovništva – grad Bihać

[uredi | uredi izvor]
Sastav stanovništva – grad Bihać
2013.[7][8]1991.[9][10]1981.[11]1971.[12]1961.[13]
Osoba56 261 (100,0%)70 732 (100,0%)65 544 (100,0%)58 185 (100,0%)46 128 (100,0%)
Bošnjaci49 550 (88,07%)46 737 (66,08%)140 041 (61,09%)137 325 (64,15%)116 582 (35,95%)1
Hrvati3 265 (5,803%)5 580 (7,889%)5 855 (8,933%)6 824 (11,73%)7 081 (15,35%)
Srbi910 (1,617%)12 689 (17,94%)11 093 (16,92%)12 096 (20,79%)12 037 (26,09%)
Bosanci829 (1,473%)––––
Nisu se izjasnili619 (1,100%)––––
Muslimani378 (0,672%)––––
Bosanci i Hercegovci233 (0,414%)––––
Romi181 (0,322%)–31 (0,047%)––
Ostali150 (0,267%)1 370 (1,937%)228 (0,348%)431 (0,741%)142 (0,308%)
Nepoznato38 (0,068%)––––
Albanci37 (0,066%)–48 (0,073%)59 (0,101%)40 (0,087%)
Jugoslaveni21 (0,037%)4 356 (6,158%)8 003 (12,21%)1 133 (1,947%)10 008 (21,70%)
Slovenci15 (0,027%)–71 (0,108%)105 (0,180%)94 (0,204%)
Pravoslavci12 (0,021%)––––
Crnogorci10 (0,018%)–115 (0,175%)112 (0,192%)75 (0,163%)
Makedonci7 (0,012%)–41 (0,063%)75 (0,129%)51 (0,111%)
Turci4 (0,007%)––––
Ukrajinci2 (0,004%)––––
Mađari––18 (0,027%)25 (0,043%)18 (0,039%)
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Nacionalni sastav stanovništva – naseljeno mjesto Bihać

[uredi | uredi izvor]
Sastav stanovništva – naseljeno mjesto Bihać
2013.[8][14]1991.[10][15]1981.[11]1971.[12]1961.[13]
Osoba39 690 (100,0%)45 553 (100,0%)29 875 (100,0%)24 060 (100,0%)15 763 (100,0%)
Bošnjaci34 142 (86,02%)27 418 (60,19%)114 155 (47,38%)113 752 (57,16%)13 510 (22,27%)1
Hrvati3 043 (7,667%)4 805 (10,55%)2 872 (9,613%)3 453 (14,35%)3 304 (20,96%)
Bosanci668 (1,683%)––––
Nisu se izjasnili545 (1,373%)––––
Srbi424 (1,068%)8 218 (18,04%)5 829 (19,51%)5 222 (21,70%)4 047 (25,67%)
Muslimani227 (0,572%)––––
Bosanci i Hercegovci222 (0,559%)––––
Romi167 (0,421%)–23 (0,077%)––
Ostali134 (0,338%)1 092 (2,397%)117 (0,392%)284 (1,180%)65 (0,412%)
Albanci37 (0,093%)–38 (0,127%)41 (0,170%)22 (0,140%)
Nepoznato22 (0,055%)––––
Jugoslaveni20 (0,050%)4 020 (8,825%)6 616 (22,15%)1 014 (4,214%)4 605 (29,21%)
Slovenci14 (0,035%)–65 (0,218%)89 (0,370%)81 (0,514%)
Crnogorci9 (0,023%)–111 (0,372%)111 (0,461%)67 (0,425%)
Makedonci7 (0,018%)–33 (0,110%)70 (0,291%)47 (0,298%)
Turci4 (0,010%)––––
Pravoslavci3 (0,008%)––––
Ukrajinci2 (0,005%)––––
Mađari––16 (0,054%)24 (0,100%)15 (0,095%)
  1. 1 Modalitet Muslimani se danas označava kao modalitet Bošnjaci.

Dijelovi naselja

[uredi | uredi izvor]

Baranovac, Bihać, Čavkići, Čavkunovići, Ćehići, Čekrlije, Dobrenica, Dubravica, Golubić, Halavaći, Harmani, Kamenica, Kralje, Majdan, Malo Založje, Midžići, Mrkonjić Lug, Mujadžići, Orljani, Pecikovići, Podgrede, Pokoj, Prisjeka, Privilica, Ribić, Ripač, Sokolac, Vedro Polje, Veliko Založje, Vinica, Vrkašić, Zulići,Žegar,Mala Peć, Vikići, Čavnik, Bugar, Velika Gata i Izačić

Privreda

[uredi | uredi izvor]

Bihać je privredni i finansijski centar Unsko-sanskog kantona. BDP u 2014. godini iznosio je 446.155 KM,[nedostaje referenca] a BDP po stanovniku je iznosio 7.340 KM.[nedostaje referenca]

Bihać također ima i 2.769[nedostaje referenca] poslovnih subjekata. Izvoz 2014. godine iznosio je 65.752 KM,[nedostaje referenca] a uvoz 111.735 KM.[nedostaje referenca] Pokriće uvoza izvozom je 58%.[nedostaje referenca]

U bivšoj SFRJ Bihać je bio razvijen industrijski grad. Tvornice kao što su Kombiteks, Krajinametal i Polietilenka bile su nosioci privrednog razvoja. Danas je Bihać sjedište jedne od najvećih pivovara u Bosni i Hercegovini koja proizvodi dva pivarska brenda, Preminger i Unski biser. Bihaćka mljekara koja je u vlasništvu njemačke firme Meggle jedna je od vodećih u BiH. Bira (Bihaćka industrija rashladnih aparata) jedna je od uspješnijih izvozno orijentiranih bosanskohercegovačkih tvornica. U današnje vrijeme postignuti su značajni rezultati u turizmu. Bihaćki rafting na rijeci Uni smatra se jednim od najboljih u regionu. Također je značajan i poljoprivredni sektor zahvaljujući prostranom i plodnom tlu.

Obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

U Bihaću se nalazi 7 srednjih škola.(6 javnih i 1 privatna)[16]

Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:

  • Biotehnički fakultet
  • Pravni fakultet
  • Tehnički fakultet
  • Pedagoški fakultet
  • Ekonomski fakultet
  • Viša zdravstvena škola
  • Islamski pedagoški fakultet

Kultura

[uredi | uredi izvor]

Razdoblje 1970–1992.

[uredi | uredi izvor]
Muzej i Turbe
Kapetanova kula i crkva sv. Ante Padovanskog

U to vrijeme u Bihaću postoje sljedeće kulturne ustanove:

  • Regionalni muzej Pounja
  • Muzej AVNOJ-a
  • Istorijski arhiv
  • Gradska galerija
  • Mala galerija
  • Narodna biblioteka Bihać
  • Dom JNA
  • Radnički univerzitet, a izgrađena je i grandiozna zgrada za budući Dom kulture.

Djeluje više amaterskih klubova:

  • KUD "Krajina" sa svojim sekcijama mješoviti hor, dramska grupa i folklorni ansambl
  • Književni klub "Ivan Goran Kovačić"
  • Bihaćki plesni ansambl
  • Muški pjevački oktet "Bihać"
  • Duvački orkestar
  • Klub likovnih radnika.

Iz Bihaća je poteklo ili u njemu djelovalo više poznatih likovnih umjetnika i književnika: grafičar Dževad Hozo, dizajner Redžo Kolaković, slikar Sadko Hadžihasanović, grafičar Ahmet Hošić, grafičar Mersad Badnjević, dizajner Antoaneta Duić, slikar Muhamed Delić, kipar Ante Brkić, književnici Husein Dervišević, Tomislav Dretar i Hrvoje Jurić, vjerovatno najmlađi pjesnik iz BiH s prvom objavljenom knjigom u 13. godini života.

Manifestacije: Započela je manifestacija simfonijskih orkestara i održana tri puta uz učešće nekoliko desetina simfonijskih orkestara među njima i onih najpoznatijih: beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevske RTV, skopskog. Redovno je održavana pjesnička manifestacija "Goranovo proljeće", Republičko takmičenje plesnih ansambala, Republička smotra recitatora. Razvija se plodna izdavačka aktivnost koju ostvaruju na književno-umjetničkom planu Književni klub "Ivan Goran Kovačić" i njegov urednik Tomislav Dretar, koji je osnovao i Bihaćki plesni ansambl i doveo pedagoginju Tihanu Škrinjarić iz Zagreba.

Nacionalni spomenici

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Spisak nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u Bihaću

Sport

[uredi | uredi izvor]

U Bihaću se nalazi Nogometni klub "Jedinstvo". Prvi je klub u Bosni i Hercegovini koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Navijači "Jedinstva" se zovu "Sila nebeska". Najveće sportske uspjehe od svih sportskih klubova u Bihaću ostvario je OK Bihać. Do početka rata 1992. godine klub se takmičio u Prvoj ligi Jugoslavije pod nazivom OK Krajinametal Bihać. Klub je na početku svog djelovanja imao naziv OK Signal Bihać. Po završetku rata 1995, i pored velikih gubitaka (nekoliko prvotimaca je izgubilo živote braneći svoj grad), klub nastavlja sa radom i postiže zapažene rezultate na nivou Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući uspjesima odbojkaša, te velikom interesu koji su mladi Bihaća pokazivali za ovaj sport, Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihać je poznat i po šahovskim igračima i igračicama. U kadetskom i omladinskom šahu uspjehe postižu Maša Borić, višestruka prvakinja Bosne i Hercegovine, i Amar Salihović. Poznatiji bihaćki šahisti su Muhamed Borić, Elena Borić i velemajstor Ibro Šarić. Bihaćki sport obogatio je KKK "Una" Bihać. Kajakaštvo na rijeci Uni svoje početke bilježi već u 60-tim godinama prošlog vijeka. Kajakaši Bihaća ostvarili su zapažene rezultate u jakoj konkurenciji bivše Jugoslavije. U više navrata nalazili su se u vrhu tadašnje države. 1982. godine sveukupno drugi na prvenstvu Bosne i Hercegovine u Mostaru. Bišćani su poznati i po uspjesima u borilačkim sportovima gdje se najviše ističu Karate klub "Bihać" i Kickboxing klub "Bihać". Naime drugopomenuti je osnovan 1984. kao drugi kickboxing klub u Bosni i Hercegovini te među prvima u Jugoslaviji. Ovaj klub pod vodstvom trenera i osnivača Zijada Halilovića datira i danas.

Politika

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini 2024.

Općinski izbori za izbor gradonačelnika i za trideset članova Gradskog vijeća grada Bihaća održani su 15.novembra 2020. godine. Izbori su održani na 91 biračkom mjestu, a pravo glasa imalo je 57.891 glasača.[17] Glasati se moglo izlaskom na biračko mjesto, mobilnim putem i poštom.

Gradonačelnik

[uredi | uredi izvor]

Na izborima za gradonačelnika izašlo je ukupno 23.134 glasača (39,96% od ukupnog broja), a od toga je 22.361 (97,24%) glasova bilo važećih, te 773 (3,46%) nevažećih. Sa ukupno 9.968 glasova (44,03%) za gradonačelnika izabran je Šuhret Fazlić.

Gradsko vijeće

[uredi | uredi izvor]

Na izborima za Gradsko vijeće izašlo je ukupno 23.132 glasača (39,93% od ukupnog broja), a od toga je 21.393 (97,06%) glasova bilo važećih, te 1739 (2,94%) nevažećih. Birano je ukupno 30 članova Vijeća, te su oni izabrani po broju osvojenih glasova po listama, dok je odabir predstavnika iz pojedine partije, vršen po najvećem broju glasova. Najviše glasova dobila je SDA 5.078 (23,74% od ukupnog broja važećih glasova).[18]

Gradovi partneri

[uredi | uredi izvor]

Grad Bihać ima 9 gradova prijatelja[19] (sestrinski gradovi):

Poznate ličnosti

[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovno razdoblje

[uredi | uredi izvor]

Savremeno doba

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Sistematski spisak općina i naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini" (PDF). fzs.ba. Arhivirano s originala (PDF), 5. 3. 2016. Pristupljeno 24. 11. 2015.
  2. ^ "Historija grada - VisitBihac". www.visitbihac.com. Pristupljeno 12. 10. 2024.
  3. ^ Kreševljaković, Hamdija. "Stari bosanski gradovi" (PDF).
  4. ^ "Historija". Grad Bihać. Pristupljeno 12. 10. 2024.
  5. ^ Franjić, Živko (1999). Povijest Bihaća: od najstarijih vremena do 1878. godine (jezik: hrvatski). Napredak. ISBN 978-9958-9431-0-2.
  6. ^ The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, Vladimir Dedijer, predgovor Gottfried Niemietz, prevod Harvey L. Kendall, 1992, Prometheus Books, ISBN 0-87975-752-3, strana 34.
  7. ^ "Popis 2013 BiH - Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik". www.popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 28. 4. 2020.
  8. ^ a b "Popis 2013 BiH – Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima". popis.gov.ba. Arhivirano s originala, 19. 9. 2017. Pristupljeno 19. 9. 2017.
  9. ^ "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991. (str. 18)" (PDF). fzs.ba. Pristupljeno 17. 1. 2016.
  10. ^ a b "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991" (PDF). fzs.ba. Pristupljeno 22. 11. 2015.
  11. ^ a b "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 22. 11. 2015.
  12. ^ a b "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 22. 11. 2015.
  13. ^ a b "Nacionalni sastav stanovništva FNR Jugoslavije 1961" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 24. 4. 2016.
  14. ^ "Popis 2013 BiH - Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik". www.popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 28. 4. 2020.
  15. ^ "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991. (str. 18)" (PDF). fzs.ba. Pristupljeno 17. 1. 2016.
  16. ^ "Srednje škole u Bihaću | Upis". www.eduinfo.ba. Arhivirano s originala, 9. 12. 2020. Pristupljeno 28. 11. 2020.
  17. ^ "Centralna izborna komisija BiH". www.izbori.ba. Pristupljeno 6. 12. 2020.
  18. ^ "Centralna izborna komisija BiH". www.izbori.ba. Pristupljeno 6. 12. 2020.
  19. ^ "Gradovi prijatelji Bihaća".

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Bihać
Wikivoyage logo
Wikivoyage logo
Wikivoyage ima vodič za putovanje za: Bihać
Portal iconPortal Bosna i Hercegovina
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bihać&oldid=3665410"