Iranski jezici
| Iranski jezici Iranik | |
|---|---|
| Regije govorenja | Istočna Evropa, Južna, srednja, zapadna Azija i Kavkaz |
| Jezička porodica | indoevropski
|
| Prajezik | prairanski jezik |
| Predak | praindoiranski jezik |
| Podgrupe | Zapadnoiranski Avestanski † Istočnoiranski |
| Jezički kod | |
| ISO 639-2 / 5 | ira |
| Linguasphere | 58= (filozona) |
| Glottolog | iran1269 |
| Karta | |
 Geografska distribucija iranskih jezika | |
| Fusnote | |
| † - izumrli jezici | |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Iranski jezici, koji se nazivaju i iranik,[1][2] su grana indoiranskih jezika u indoevropskoj jezičkoj porodici kojima izvorno govore iranski narodi, pretežno na Iranskoj visoravni.
Iranski jezici su grupisani u tri faze: staroiranski (do 400. p.n.e), srednjoiranski (400. p.n.e – 900. n.e) i novoiranski (od 900. n. e). Dva direktno potvrđena staroiranska jezika su staroperzijski (iz Ahemenidskog Carstva) i staroavestanski (jezik Aveste). Od srednjoiranskih jezika, bolje shvaćeni i zabilježeni su srednjoperzijski (iz Sasanidskog Carstva), partski (iz Partskog carstva) i baktrijski (iz Kušanskog Carstva i Bijelih Huna).
Broj govornika
[uredi | uredi izvor]Od 2008, procjenjuje se da je bilo 150-200 miliona izvornih govornika iranskih jezika. Ethnologue procjenjuje da u grupi ima 86 jezika.[3][4]
| Jezik | Broj govornika |
|---|---|
| Perzijski | 81 milion |
| Paštunski | 40–60 miliona |
| Kurdski | 35–40 miliona |
| Belučki | 10–12 miliona |
| Gilanski/Tabari | 8–10 miliona |
| Tadžički | 8 miliona |
| Lurski | 4–6 miliona |
Terminologija i grupisanje
[uredi | uredi izvor]Etimologija
[uredi | uredi izvor]Termin Iran potiče direktno od srednjoperzijskog Ērān, koji je prvi put potvrđen u natpisu iz trećeg vijeka u Nakš-e Rustamu, uz prateći partski natpis koji koristi izraz Aryān, u odnosu na iranske narode.[5] Srednjoiranski ērān i aryān su kosi oblici množine gentilskih imenica ēr- (srednjoperzijski) i ary- (partski), oba potiču iz prairanskog jezika *arya- (što znači "arijski", tj. "od Iranaca"),[5][6] prepoznat kao derivat praindoevropskog jezika *ar-yo-, što znači "onaj koji (vješto) sastavlja". U iranskim jezicima koji se govore na visoravni, gentilik je posvjedočen kao samoidentifikator, uključen je u drevne natpise i literaturu Aveste,[7] a ostaje i u drugim iranskim etničkim imenima Alan (osetinski: Ир Ir) i Iron (osetinski: Ирон).[6]
Iranski ili iranik
[uredi | uredi izvor]Termin iranski se primjenjuje na bilo koji jezik koji potječe od predaka prairanskog jezika.[8]
Neki naučnici kao što je John R. Perry preferiraju termin iranik kao antropološki naziv za lingvističku porodicu i etničke grupe ove kategorije, a iranski za bilo šta o modernoj zemlji Irana. On koristi istu analogiju kao u razlikovanju njemačkog od germanskog ili turskog i turkijskog.[9]
Ovu upotrebu termina za porodicu iranskih jezika uveo je 1836. Christian Lassen.[10] Robert Needham Cust je 1878. koristio termin iransko-arijski,[11] a orijentalisti kao što su George Abraham Grierson i Max Müller suprotstavili su iransko-arijskom (iranski) i indoarijskom (indik). Nedavno, neke škole, prvenstveno na njemačkom jeziku, oživjele su ovu konvenciju.[12][13][14][15]
Grupacija
[uredi | uredi izvor]Iranski jezici se dijele na sljedeće grane:
- Zapadnoiranski jezici, koji je podijeljeni na:
- Jugozapadni, od kojih su perzijski (uključujući dari i tadžički) i lurski najdominantniji;
- Sjeverozapadni, od koji su kurdski jezici najdominantniji.
- Istočnoiranski jezici, koji je podijeljeni na:
- Jugoistočni, od kojih je paštunski jezik najdominantniji;
- Sjeveroistočni, daleko najmanja grana, od kojih je osetinski jezik najdominantni.
Prema modernom učenju, smatra se da avestanski jezici ne spadaju u ove kategorije, već se umjesto toga ponekad klasifikuju kao srednjoiranski, budući da su se odvojili od prairanskog prije nego što je podjela istok-zapad postala istaknuta. Tradicionalno se smatralo istočnoiranskim; međutim, nedostaje mu veliki broj istočnoiranskih karakteristika i stoga je samo "istočnoiranski" u smislu da nije zapadni.[16]
Prairanski jezik
[uredi | uredi izvor]
Svi iranski jezici potiču od zajedničkog pretka: prairanskog, koji je i sam evoluirao iz praindoiranskog. Za ovaj jezik predaka se spekuliše da potiče iz srednje Azije, a andronovska kultura bronzanog doba se predlaže kao kandidat za zajedničku indoiransku kulturu oko 2000. godine p.n.e.
Jezik se nalazio upravo u zapadnom dijelu srednje Azije koji graniči sa današnjom Rusijom i Kazahstanom. Dakle, bio je u relativnoj blizini sa drugim skupnim etno-jezičkim grupama indoevropske porodice, kao što su trački, baltoslavenski i ostali, i sa zajedničkom pradomovinom Indoevropljana (tačnije, pontsko-kaspijskoj stepi do sjeverno od Crnog mora i Kavkaza), prema rekonstruisanim jezičkim odnosima zajedničkog indoevropskog.
Prairanski dakle datira iz nekog vremena nakon praindoiranskog raspada, ili ranog 2. milenijuma prije nove ere, pošto su se staroiranski jezici počeli razdvajati i razvijati odvojeno kako su različita iranska plemena migrirala i naselila u ogromnim područjima jugoistočne Evrope, Iranske visoravni i srednje Azije.
Prairanske inovacije u poređenju sa praindoiranskim uključuju:[17]
- pretvaranje sibilantnog frikativnog *s u nesibilan frikativni glotalni *h;
- zvučni aspirirani plozivi *bʰ, *dʰ, *gʰ ustupajući zvučnim neudahnutim plozivima *b, *d, *g;
- bezvučni neudahnuti se zaustavlja *p, *t, *k prije drugog suglasnika koji se mijenja u frikativ *f, *θ, *x;
- bezglasno aspirirano zaustavlja *pʰ, *tʰ, *kʰ pretvarajući se u frikativne *f, *θ, *x.
Staroiranski jezici
[uredi | uredi izvor]Mnoštvo srednjoiranskih jezika i naroda ukazuje na to da je među drevnim govornicima iranskih jezika morala postojati velika jezička raznolikost. Od te raznolikosti jezika/dijalekata, preživjeli su direktni dokazi samo o dva. To su:
- Avestanski, dva jezika/dijalekta Aveste (liturgijski tekstovi zoroastrizma).
- Staroperzijski, maternji jezik naroda jugozapadnog Irana poznatog kao Perzijanci.[18]
Srednjoiranski jezici
[uredi | uredi izvor].png)
Smatra se da ono što je u iranskoj lingvističkoj historiji poznato kao "srednjoiransko" doba počinje oko 4. vijeka prije nove ere i traje do 9. vijeka. Lingvistički se srednjoiranski jezici konvencionalno klasifikuju u dvije glavne grupe, zapadne i istočne.
Zapadna porodica uključuje partski (Arsakid Pahlavi) i srednjoperzijski, dok baktrijski, sogdijski, horezmijski, saški i staroosetinski (skito-sarmatski) spadaju u istočnu kategoriju. Dva jezika zapadne grupe bila su lingvistički vrlo bliska jedan drugom, ali prilično različita od svojih istočnih kolega. S druge strane, istočna grupa je bila prostorni entitet čiji su jezici zadržali određenu sličnost sa avestijskim. Bile su ispisane raznim abecedama izvedenim iz aramejskog jezika koji su na kraju evoluirali iz Ahemenidskog Carskog aramejskog pisma, iako je baktrijski napisan korištenjem prilagođenog grčkog pisma.
Srednjoperzijski (pahlavi) je bio službeni jezik pod Sasanidskom dinastijom u Iranu. Bio je u upotrebi od 3. vijeka nove ere do početka 10. vijeka. Pismo korišteno za srednjoperzijski u ovoj eri doživjelo je značajnu zrelost. Srednjoperzijski, partski i sogdijski su se takođe koristili kao književni jezici od strane manihejaca, čiji su tekstovi opstali i na raznim neiranskim jezicima, od latinskog do kineskog. Manihejski tekstovi pisani su pismom koje je blisko sirskom pismu.[19]
Novi iranski jezici
[uredi | uredi izvor]
Zemlje u kojima su iranski jezici službeni na nižim nivoima.
Nakon muslimanskog osvajanja Perzije, došlo je do značajnih promjena u ulozi različitih dijalekata unutar Perzijskog carstva. Stari prestižni oblik srednjoiranskog, također poznat kao pahlavi, zamijenjen je novim standardnim dijalektom pod nazivom dari kao službeni jezik suda. Ime Dari dolazi od riječi darbâr (دربار), koja se odnosi na kraljevski dvor, gdje su cvjetali mnogi pjesnici, protagonisti i pokrovitelji književnosti. Posebno je dinastija Safarida bila prva u nizu mnogih dinastija koja je zvanično usvojila novi jezik 875. Dari je možda bio pod jakim utjecajem regionalnih dijalekata istočnog Irana, dok je raniji Pahlavi standard bio baziran više na zapadnim dijalektima. Ovaj novi prestižni dijalekt postao je osnova standardnog novog perzijskog jezika. Srednjovjekovni iranski učenjaci kao što su Abdullah Ibn al-Muqaffa (8. vijek) i Ibn al-Nadim (10. vijek) povezivali su termin "Dari" sa istočnom provincijom Horasan, dok su koristili izraz "Pahlavi" da opišu dijalekte sjeverozapadna područja između Isfahana i Azerbejdžana, i "Pârsi" ("perzijski") za opis dijalekata Farsa (Perzije). Također su primjetili da je nezvanični jezik same kraljevske porodice bio još jedan dijalekt, "Khuzi", povezan sa zapadnom provincijom Huzestan.
Islamsko osvajanje je sa sobom donijelo i usvajanje arapskog pisma za pisanje na perzijskom i mnogo kasnije kurdskog, paštunskog i beludžijskog. Sva tri su prilagođena pisanju dodavanjem nekoliko slova. Ovaj razvoj se vjerovatno dogodio negdje u drugoj polovini 8. vijeka, kada je staro srednjoperzijsko pismo počelo da se smanjuje u upotrebi. Arapsko pismo ostaje u upotrebi u savremenom perzijskom jeziku. Tadžikistansko pismo, korišteno za pisanje na tadžikistanskom jeziku, prvi put je latinizovano 1920-ih u okviru tadašnje sovjetske politike. Međutim, sovjetska vlada je kasnije 1930-ih ćirilizovala pismo.
Geografske regije u kojima su se govorili iranski jezici potisnuti su u nekoliko područja od strane novih susjednih jezika. Arapski se proširio u neke dijelove zapadnog Irana (Huzestan), a turkijski jezici proširili su se kroz veći dio srednje Azije, istisnuvši različite iranske jezike kao što su sogdijski i baktrijski u dijelovima današnjeg Turkmenistana, Uzbekistana i Tadžikistana. U istočnoj Evropi, koja uglavnom obuhvata teritoriju današnje Ukrajine, južne evropske Rusije i dijelove Balkana, srednja regija starosjedilaca Skita, Sarmata i Alana bila je presudno preuzeta kao rezultat apsorpcije i asimilacije (npr. Slavenizacija) od strane različitog praslovenskog stanovništva u regionu, do 6. vijeka n.e.[20][21][22][23] To je dovelo do raseljavanja i izumiranja nekada dominantnih skitskih jezika u regionu. Sogdijev bliski rođak jagnobski jedva preživljava na malom području doline Zarafshan istočno od Samarkanda, a Saka kao Osetinski na Kavkazu, koji je jedini ostatak nekada preovlađujućih skitskih jezika u istočnoj Evropi i velikim dijelovima sjevernog Kavkaza. Preživjeli su razni mali iranski jezici u planinama Pamir koji su izvedeni iz istočnoiranskog.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]- Iranski narodi
- Indoevropski jezici
- Jezici Afganistana
- Jezici Azerbejdžana
- Jezici Gruzije
- Jezici Irana
- Jezici Iraka
- Jezici Pakistana
- Jezici Tadžikistana
- Jezici Turske
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Johannes Bechert; Giuliano Bernini; Claude Buridant (1990). Toward a Typology of European Languages. Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-012108-7.
- ^ Gernot Windfuhr (1979). Persian Grammar: History and State of Its Study. Walter de Gruyter. ISBN 978-90-279-7774-8.
- ^ "Ethnologue report for Iranian". Ethnologue.com.
- ^ Gordon, Raymond G., Jr., ured. (2005). "Report for Iranian languages". Ethnologue: Languages of the World (Fifteenth izd.). Dallas: SIL International.
- ^ a b MacKenzie, David Niel (1998). "Ērān, Ērānšahr". Encyclopedia Iranica. 8. Costa Mesa: Mazda. Arhivirano s originala, 13. 3. 2017.
- ^ a b Schmitt, Rüdiger (1987), "Aryans", Encyclopedia Iranica, vol. 2, New York: Routledge & Kegan Paul, str. 684–687
- ^ Bailey, Harold Walter (1987). "Arya". Encyclopedia Iranica. 2. New York: Routledge & Kegan Paul. str. 681–683. Arhivirano s originala, 3. 3. 2016.
- ^ (Skjærvø 2006)
- ^ John R. Perry (Summer–Autumn 1998). "A Review of the 'Encyclopaedia Iranica'". Iranian Studies. 31 (3/4): 517–525.
- ^ Lassen, Christian. 1936. Die altpersischen Keil-Inschriften von Persepolis. Entzifferung des Alphabets und Erklärung des Inhalts. Bonn: Weber. S. 182. This was followed by Wilhelm Geiger in his Grundriss der Iranischen Philologie (1895). Friedrich von Spiegel (1859), Avesta, Engelmann (p. vii) used the spelling Eranian.
- ^ Cust, Robert Needham. 1878. A sketch of the modern languages of the East Indies. London: Trübner.
- ^ Dani, Ahmad Hasan. 1989. History of northern areas of Pakistan. Historical studies (Pakistan) series. National Institute of Historical and Cultural Research. "We distinguish between the Aryan languages of Iran, or Irano-Aryan, and the Aryan languages of India, or Indo-Aryan. For the sake of brevity, Iranian is commonly used instead of Irano-Aryan".
- ^ Lazard, Gilbert. 1977. Preface in: Oranskij, Iosif M. Les langues iraniennes. Traduit par Joyce Blau.
- ^ Schmitt, Rüdiger. 1994. Sprachzeugnisse alt- und mitteliranischer Sprachen in Afghanistan in: Indogermanica et Caucasica. Festschrift für Karl Horst Schmidt zum 65. Geburtstag. Bielmeier, Robert und Reinhard Stempel (Hrg.). De Gruyter. S. 168–196.
- ^ Lazard, Gilbert. 1998. Actancy. Empirical approaches to language typology. Mouton de Gruyter. ISBN 3-11-015670-9, ISBN 978-3-11-015670-6
- ^ Foundation, Encyclopaedia Iranica. "EASTERN IRANIAN LANGUAGES". iranicaonline.org (jezik: engleski). Pristupljeno 15. 11. 2023.
- ^ Michael Witzel (2001): Autochthonous Aryans? The evidence from Old Indian and Iranian texts. Electronic Journal of Vedic Studies 7(3): 1–115.
- ^ Roland G. Kent: "Old Persion: Grammar Texts Lexicon". Part I, Chapter I: The Linguistic Setting of Old Persian. American Oriental Society, 1953.
- ^ Mary Boyce. 1975. A Reader in Manichaean Middle Persian and Parthian, p. 14.
- ^ Brzezinski, Richard; Mielczarek, Mariusz (2002). The Sarmatians, 600 BC-AD 450. Osprey Publishing. str. 39.
(..) Indeed, it is now accepted that the Sarmatians merged in with pre-Slavic populations.
- ^ Adams, Douglas Q. (1997). Encyclopedia of Indo-European Culture. Taylor & Francis. str. 523.
(..) In their Ukrainian and Polish homeland the Slavs were intermixed and at times overlain by Germanic speakers (the Goths) and by Iranian speakers (Scythians, Sarmatians, Alans) in a shifting array of tribal and national configurations.
- ^ Atkinson, Dorothy; et al. (1977). Women in Russia. Stanford University Press. str. 3. ISBN 9780804709101.
(..) Ancient accounts link the Amazons with the Scythians and the Sarmatians, who successively dominated the south of Russia for a millennium extending back to the seventh century B.C. The descendants of these peoples were absorbed by the Slavs who came to be known as Russians.
- ^ Slovene Studies. 9–11. Society for Slovene Studies. 1987. str. 36.
(..) For example, the ancient Scythians, Sarmatians (amongst others), and many other attested but now extinct peoples were assimilated in the course of history by Proto-Slavs.
Bibliografija
[uredi | uredi izvor]- Bailey, H. W. (1979). Rječnik Khotan Saka. Cambridge University Press. 1979. 1st Paperback edition 2010. ISBN 978-0-521-14250-2.
- Schmitt, Rüdiger, ured. (1989). Compendium Linguarum Iranicarum (jezik: njemački). Wiesbaden: Reichert. ISBN 978-3-88226-413-5.
- Sims-Williams, Nicholas (1996). "Iranski jezici". Encyclopedia Iranica. 7. Costa Mesa: Mazda. str. 238–245.
- Yarshater, Ehsan, ured. (1996). "Iran". Encyclopedia Iranica. 7. Costa Mesa: Mazda.
- Frye, Richard N. (1996). "Narodi Irana". Encyclopedia Iranica. 7. Costa Mesa: Mazda.
- Windfuhr, Gernot L. (1995). "Padeži u iranskim jezicima i dijalektima". Encyclopedia Iranica. 5. Costa Mesa: Mazda. str. 25–37.
- Lazard, Gilbert (1996). "Dari". Encyclopedia Iranica. 7. Costa Mesa: Mazda.
- Henning, Walter B. (1954). "Drevni jezik Azerbejdžana". Transactions of the Philological Society. 53 (1): 157–177. doi:10.1111/j.1467-968X.1954.tb00282.x.
- Rezakhani, Khodadad (2001). "Jezička porodica iranskih jezika". Arhivirano s originala, 9. 10. 2004.
- Skjærvø, Prods Oktor (2006). "Iran, vi. Iranski jezici i pisma". Encyclopædia Iranica. 13.
- Delshad, Farshid (2010). Georgica et Irano-Semitica (PDF). Ars Poetica. Deutscher Wissenschaftsverlag DWV. ISBN 978-3-86888-004-5.
- Mallory, J. P.; Adams, Douglas Q. (2006). Oxfordski uvod u praindoevropski i praindoevropski svijet. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-929668-2.
- Toroghdar, Zia (2018). "Od Astare do Fumana: Poređenje riječi iz dijalekata različitih jezika Talysh i Tatic". Farhang-e Ilia. pp. 38–172.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Sokolova, V. S. "Nove informacije o fonetici iranskih jezika." Trudy Instituta jazykoznanija NN SSR (Moskva) 1 (1952): 178–192.
- Jügel, Thomas. "Varijacije reda riječi u srednjoiranskom: perzijski, partski, baktrijski i sogdijski." Varijacije reda riječi: semitski, turski i indoevropski jezici u kontaktu, Studia Typologica [STTYP] 31 (2022): 39–62.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- "Realni razvoj u historiji Irana: Zapad protiv Istoka" (PDF). Martin Joachim Kümmel, Odsjek za indoevropsku lingvistiku, Univerzitet u Jeni. Arhivirano s originala (PDF), 9. 5. 2023. Pristupljeno 10. 10. 2023.
- Društvo za iransku lingvistiku
- Kurdski i drugi iranski jezici
- Iranski EFL Journal Arhivirano 22. 1. 2019. na Wayback Machine
- Iransko jezičko drvo na ruskom, identično sa gornjom klasifikacijom.
- Staroiranski jezik online, napravljen od strane Scott L. Harvey and Jonathan Slocum, besplatne online lekcije na Istraživačkom centru za lingvistiku na Univerzitetu Teksas u Austinu
