Idi na sadržaj

Indoarijski jezici

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Indoarijski jezici
Indijski jezici
Regije govorenjaJužna Azija
Jezička porodica
indoevropski
Prajezikpraindoarijski jezik
Predakpraindoiranski jezik
Broj govornikaizmeđu 800 miliona[1] i 1.5 milijardi[2]
PodgrupeDardski
Sjeverni
Sjeverozapadni
Zapadni
Srednji
Istočni
Južni
Jezički kod
ISO 639-2 / 5inc
Linguasphere59= (filozona)
Glottologindo1321
Karta
Geografska distribucija glavnih indoarijskih jezičkih grupa
Također pogledajte:
Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika
Karta današnje rasprostranjenosti indoarijskih jezika.

Indoarijski jezici (ponekad indijski jezici)[3][a] su grana indoiranskih jezika u indoevropskoj jezičkoj porodici. Od početka 21. vijeka, imaju između 800 miliona i 1.5 milijardi govornika, prvenstveno koncentrisanih u Indiji, Pakistanu, Šri Lanki, Bangladešu, Nepalu i Maldivima.[1] Štaviše, osim na indijskom potkontinentu, velike zajednice indoarijskog govornog područja žive u sjeverozapadnoj Evropi, zapadnoj Aziji, Sjevernoj Americi, Karibima, jugoistočnoj Africi, Polineziji i Australiji, zajedno s nekoliko miliona govornika romskih jezika prvenstveno koncentrisanih u jugoistočnoj Evropi. Postoji preko 200 poznatih indoarijskih jezika.[5]

Moderni indoarijski jezici potiču od starih indoarijskih jezika kao što je rani vedski jezik, preko srednjoindoarijskih jezika (ili prakrita).[6][7][8][9] Najveći takvi jezici u smislu prvih govornika su Hindustanski jezici (oko 250 miliona),[10] bengalski (242 miliona),[11] pandžabi (oko 120 miliona),[12] marathi (112 miliona), gudžarati (60 miliona), radžastanski (58 miliona), bhojpuri (51 miliona), odija (35 miliona), maithili (oko 34 miliona), sindhi (25 miliona), nepalski (16 miliona), asamski (15 miliona), Chhattisgarhi (18 miliona), sinhalski (17 miliona) i romski (oko  3.5 miliona). Procjena iz 2005. iznosi ukupan broj izvornih govornika indoarijskih jezika na skoro 900 miliona ljudi.[13] Druge procjene su veće i ukazuju na brojku od 1.5 milijardi govornika indoarijskih jezika.[14]

Podjela

[uredi | uredi izvor]

Procenat govornika indoarijskih jezika kao maternji jezik:

  Hindustanski (uključujući hindski i urdu) (25,4%)
  Bengalski (20,7%)
  Pandžabi (9,4%)
  Marathi (5,6%)
  Gudžaratski (3,8%)
  Bhojpuri (3,1%)
  Maithili (2,6%)
  Odija (2,5%)
  Sindhi (1,9%)
  Ostali (25%)

Lingvisti uglavnom prepoznaju tri glavne podjele indoarijanskih jezika: stari, srednji i novi (ili moderni) indoarijanski. Te podjele su prvenstveno lingvističke prirode i imenovani su po redosljedu u kojem su se prvobitno pojavljivali, sa kasnijim podjelama koje više koegzistiraju nego što u potpunosti zamjenjuju ranije jezike.

Staroindoarijanski jezici

[uredi | uredi izvor]

Staroindoarijanski uključuje različite dijalekte i lingvističke države koje su već ranije navedene sa sanskritom kao zajedničkim jezikom. Najstariji indoarijanski jezik se nalazi u vedskim hindskim svetim tekstovima koji datiraju oko 1500. p. n. e.. Postoji jasna razlika između vedskog i post-vedskog sanskrita s tim što prvi ima određene jezičke sastave koji su u potonjem jeziku uklonjene. Gramatičar Panini (živio između 5.-6. vijeka p. n. e.) na odgovarajući način pravi razliku između korištenja jezika kod svetih tekstova (chandas, lokativ: chandasi)-koje je vedsko korištenje i ono što se dešavalo u govornom jeziku (bhāṣā, lokativ: bhāṣāyām) u njegovo vrijeme. Postoje i ostale razlike u okviru samog jezika, tako da jezički stručnjaci govore o Klasičnom sanskritu i Epskom sanskritu. [15]

Srednjoindoarijanski jezici

[uredi | uredi izvor]

Srednjoindoarijanskim jezicima pripadaju dijalekti sa natpisa iz 3. vijeka p. n. e. do 4. vijeka n. e., kao i razni književni jezici. "Apabhraṃśa" dijalekti predstavljaju najnoviju fazu razvoja srednjih indoarijanskih jezika. Iako su svi srednji indoarijanski jezici su uključeni pod imenom "prakrit", uobičajeno je da se govori o "prākrits" razlikujući ga od "apabhraṃśa".

Neizvjesnosti u vezi pravca indoarijanske migracije otežava određivanje područja tzv. proto-indoarijanskog jezika, predaka svih poznatih indoarijanskih jezika. Sve što se može reći sa sigurnošću je da su ljudi koji su koristili ovaj jezik na indijskom potkontinentu prvo naselili područje koje čini veći dio današnje Punjab države u Indiji, pokrajine Punjab u Pakistanu, Haryana u gornjim tokovima rijeka Gang i Yamuna u državi Uttar Pradesh. Struktura proto-indoarijanskog jezika mora da je bila slična onoj ranih vedskih jezika, iako sa varijacijama u dijalektu.[15]

Novi indoarijanski jezici

[uredi | uredi izvor]

Moderni indoarijanski jezici imaju veliki broj govornika u Indiji, iako im nedostaje službeno priznanje. Svaki od glavnih državnih jezika ima nekoliko dijalekata pored standardnog dijalekta usvojenog u službene svrhe. Hindi ima ne samo dijalekte nego i nekoliko varijanti prema maternjem jeziku tog područja, kao npr, Hindi kojim se govori u području oko grada Bombaya i Hindi kojim se govori u području oko grada Kalkute.

Mnogi novi indoarijanski jezici imaju službeni status izvan Indije. Urdu koji je napisan perzijsko-arapskim pismom je službeni jezik u Pakistanu, kojim govori većina stanovništva bilo kao maternji ili kao drugi jezik. Strukturalno i historijski Hindi i urdu su jedno, iako su sada službeni jezici različitih zemalja, piše se različitim pismima, i razvija se na različite načine. Izraz Hindi (također hindvī) je poznat još od 13. vijeka. Izraz zabān - e- Urdu "carski jezik" ušao je u upotrebu u 17. vijeku. Na jugu urdu je korišten od strane muslimanskih osvajača u 14. vijeku.

Bangla je službeni jezik Bangladeša, gdje ima oko 107 miliona stanovnika kojima je ovaj jezik maternji. Ovaj broj se gotovo udvostručuje kada se uključe oni koji govore Bangla kao drugi jezik su. Nepalski je službeni jezik Nepala, gdje ima oko 11.100.000 govornika. Nepalskim također govori 3-4 miliona stanovnika na Himalajima, regiji zapadno od Nepala. Sinhalski jezik ima oko 13.5 miliona govornika u Šri Lanki, gdje je službeni jezik od 1956,[15] uz tamilski jezik.

Sociolingvistika

[uredi | uredi izvor]
Rane indoevropske migracije iz pontsko-kaspijske stepe.

Registar

[uredi | uredi izvor]

U mnogim indoarijskim jezicima, književni registar je često arhaičniji i koristi drugačiji leksikon (sanskrit ili perzoarapski) od govornog narodnog jezika. Jedan primjer je bengalski visoki književni oblik, Sādhū bhāṣā, za razliku od modernije Calita bhāṣā (Cholito-bhasha).[16] Ova razlika se približava diglosiji.

Jezik i dijalekt

[uredi | uredi izvor]

U kontekstu južne Azije, izbor između apelativa "jezik" i "dijalekt" je težak, a svaka razlika koja se pravi upotrebom ovih izraza je zamagljena njihovom dvosmislenošću. U jednom opštem kolokvijalnom smislu, jezik je „razvijeni“ dijalekt: onaj koji je standardizovan, ima pisanu tradiciju i uživa društveni prestiž. Kako postoje stepeni razvoja, granica između jezika i ovako definisanog dijalekta nije jasna, a postoji velika sredina u kojoj je dodjela sporna. Postoji drugo značenje ovih pojmova, u kojem se razlika povlači na osnovu jezičke sličnosti. Iako je naizgled „ispravan“ lingvistički smisao pojmova, ipak je problematičan: metode koje su predložene za kvantifikaciju razlike (npr, zasnovane na međusobnoj razumljivosti) nisu ozbiljno primijenjene u praksi; i svaki odnos uspostavljen u ovom okviru je relativan.[17]

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ U modernom i kolokvijalnom kontekstu, izraz "Indijski" se također općenito odnosi na jezike Indijskog potkontinenta, uključujući i neindoarijske jezike.[4]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b "Overview of Indo-Aryan languages". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 8. 7. 2018.
  2. ^ http://epgp.inflibnet.ac.in/epgpdata/uploads/epgp_content/S000022LS/P001756/M023413/ET/1506322131Lings-P7-M21.pdf
  3. ^ Munshi, S (2009). "Indo-Aryan languages". u Keith Brown; Sarah Ogilvie (ured.). Concise Encyclopedia of Language of the World. Amsterdam: Elsevier. str. 522–528.
  4. ^ Reynolds, Mike; Verma, Mahendra (2007). "Indic languages". u Britain, David (ured.). Language in the British Isles. Cambridge: Cambridge University Press. str. 293–307. ISBN 978-0-521-79488-6. Pristupljeno 4. 10. 2021.
  5. ^ "Glottolog 4.8 - Indo-Aryan". glottolog.org. Pristupljeno 18. 11. 2023.
  6. ^ Burde, Jayant (2004). Rituals, Mantras, and Science: An Integral Perspective (jezik: engleski). Motilal Banarsidass Publishers. str. 3. ISBN 978-81-208-2053-1. The Aryans spoke an Indo-European language sometimes called the Vedic language from which have descended Sanskrit and other Indic languages ... Prakrit was a group of variants which developed alongside Sanskrit.
  7. ^ Jain, Danesh; Cardona, George (26. 7. 2007). The Indo-Aryan Languages (jezik: engleski). Routledge. str. 163. ISBN 978-1-135-79711-9. ... a number of their morphophonological and lexical features betray the fact that they are not direct continuations of R̥gvedic Sanskrit, the main base of 'Classical' Sanskrit; rather they descend from dialects which, despite many similarities, were different from R̥gvedic and in some regards even more archaic.
  8. ^ Chamber's Encyclopaedia, Volume 7 (jezik: engleski). International Learnings Systems. 1968. Most Aryan languages of India and Pakistan belong to the Indo-Aryan family, and are descended from Sanskrit through the intermediate stage of Prakrit. The Indo-Aryan languages are by far the most important numerically and the territory occupied by them extends over the whole of northern and central India and reaches as far south as Goa.
  9. ^ Donkin, R. A. (2003). Between East and West: The Moluccas and the Traffic in Spices Up to the Arrival of Europeans (jezik: engleski). American Philosophical Society. str. 60. ISBN 9780871692481. The modern, regional Indo-Aryan languages developed from Prakrt, an early 'unrefined' (prakrta) form of Sanskrit, around the close of the first millennium A.D.
  10. ^ Standard Hindi first language: 260.3 million (2001), as second language: 120 million (1999). Urdu L1: 68.9 million (2001–2014), L2: 94 million (1999): Ethnologue 19.
  11. ^ Bengali or Bangla-Bhasa, L1: 242.3 million (2011), L2: 19.2 million (2011), Ethnologue
  12. ^ "Världens 100 största språk 2010" [The world's 100 largest languages in 2010]. Nationalencyclopedin (jezik: švedski). Vlada Švedske publication. Pristupljeno 30. 8. 2013.
  13. ^ Bryant, Edwin Francis; Patton, Laurie L. (2005). The Indo-Aryan Controversy: Evidence and Inference in Indian History. Routledge. str. 246–247. ISBN 978-0-7007-1463-6.
  14. ^ "Historical and Comparative Linguistics" (PDF). epgp.inflibnet.ac.in. Patshala.
  15. ^ a b c "Indo-Aryan languages Characteristics, Origin, Countries, History, & Facts Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 1. 10. 2023. Pristupljeno 18. 11. 2023.
  16. ^ Masica 1991, str. 57.
  17. ^ Masica 1991, str. 23–27.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Morgenstierne, Georg. "Rani iranski uticaj na indoarijce." Acta Iranica, I. série, Commemoration Cyrus. Vol. I. Hommage universel (1974): 271–279.
  • John Beames, "Uporedna gramatika modernih arijskih jezika Indije: odnosno hindi, pandžabi, sindhi, gudžarati, marati, orija i bengalski." Londinii: Trübner, 1872–1879. 3 vols.
  • Madhav Deshpande (1979). "Sociolingvistički stavovi u Indiji: istorijska rekonstrukcija". Ann Arbor: Karoma Publishers. ISBN 0-89720-007-1, ISBN 0-89720-008-X (pbk).
  • Chakrabarti, Byomkes (1994). "Komparativna studija santalija i bengalskog." Calcutta: K.P. Bagchi & Co. ISBN 81-7074-128-9
  • Erdosy, George. (1995). "Indoarijci drevne južne Azije: jezik, materijalna kultura i etnička pripadnost." Berlin: Walter de Gruyter. ISBN 3-11-014447-6.
  • Kausen, Ernst (2006). "Die Klassifikation der indogermanischen Sprachen (Microsoft Word, 133 KB)".
  • Kobayashi, Masato; & George Cardona (2004). "Historijska fonologija starih indoarijskih suglasnika." Tokyo: Research Institute for Languages and Cultures of Asia and Africa, Tokyo University of Foreign Studies. ISBN 4-87297-894-3.
  • Masica, Colin (1991), The Indo-Aryan Languages, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-29944-2.
  • Misra, Satya Swarup. (1980). "Svježe svjetlo o indoevropskoj klasifikaciji i hronologiji." Varanasi: Ashutosh Prakashan Sansthan.
  • Misra, Satya Swarup. (1991–1993). "Staroindoarijska, historijska i komparativna gramatika" (Vols. 1–2). Varanasi: Ashutosh Prakashan Sansthan.
  • Sen, Sukumar. (1995). "Sintaktičke studije indoarijskih jezika". Tokyo: Institute for the Study of Languages and Foreign Cultures of Asia and Africa, Tokyo University of Foreign Studies.
  • Vacek, Jaroslav. (1976). "Sibilanti u staroindoarijskom: prilog historiji jednog jezičkog područja." Prague: Charles University.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]


Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Indoarijski jezici
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Indoarijski_jezici&oldid=3554123"