Filozofija

Filozofija je proučavanje općih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslananjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke: filein(voleti) i sofija(mudrost).

Problemi definiranja

Kratke definicije, koje se daju u rječnicima, enciklopedijama ili popularnim prikazima, često su manjkave. Npr. Hrvatski enciklopedijski rječnik definira da je filozofija »logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje«, što filozofiju svodi na jedan njen dio, epistemologiju ili gnoseologiju.

Druge definicije sadrže pojmove za čije razumijevanje treba filozofsko obrazovanje, pa laiku koji traži osnovni uvid ništa ne govore, ili ga čak dovode u zabludu jer podrazumijeva svakodnevno značenje riječi. Ti se pojmovi također često različito tumače u raznim filozofskim učenjima (ili ih neka učenja sasvim odbacuju).

U srednjoškolskom udžbeniku Etika 1 (autor: Ivan Čehok) navodi se da je filozofija »znanost o načinima kritičkoga promišljanja čovjekove zbilje, ali i praktičnog odnosa spram nje«. Ovdje se u definiciji spominju pojmovi "znanost", "kritika" i "praktično", koji su složeni i višeznačni; 17-godišnjak teško da ih može razumjeti .Osim toga, ispada da se filozofija bavi samo "načinima promišljanja", ali samim promišljanjem trebao bi se baviti netko drugi; to je u duhu analitičke filozofije, koja zanemaruje većinu filozofske tradicije.

Drugi primjer: često se kaže da je filozofija racionalna djelatnost, ali ima filozofa koji sami sebe opisuju kao iracionaliste ili ih drugi filozofi takvima označavaju. Još važnije: postoje vrlo različite definicije racionalnosti, pa neki filozofi većinu ostalih filozofa označavaju kao "iracionalne".

Neke klasične definicije

Filozofija je univerzalna znanost naravnoga reda. (... est sciencia universalis ordinis naturalis.)

Filozofija grč. (filo... + isp. sofia - mudrost) je

nauka o najopćenitijim zakonima razvitka prirode, čovječjega društva i mišljenja; temeljno je pitanje filozofije pitanje o odnosu mišljenja prema bitku; u zavisnosti od rješenjenja toga pitanja svi filozofski smjerovi dijele se u dva tabora; materijalistički i idealistički; borba filozofskih smjerova odražava borbu klasa i stranaka u društvu;
najviši stupanj nekadašnjeg srednjoškolskog obrazovanja (kasnije VII. i VIII. razred gimnazije, danas III. i IV);
iron. mudrijaš

Jedna filozofija i razne filozofije

Riječ "filozofija" koristimo u jednini za oznaku jedne ljudske misaone aktivnosti i cjeline njenih tvorbi, kao što kažemo umjetnost, znanost isl.

Također se govori o raznim "filozofijama" gdje se termin "filozofija" koristi za oznaku učenja (nauka, naučavanja) nekog mislioca ili neke škole ("stoička filozofija", "Hegelova filozofija" isl).

U običnom govoru riječ "filozofija" često se koristi u širem smislu označujući nečiji svjetonazor, osnovna uvjerenja, ili pak neku posebnu zamisao, ideju, koncepciju. Npr. "Njegova je filozofija da u životu treba uživati" (hedonizam), "Naša je tvrtka bazirana na filozofiji da je kupac uvijek u pravu" isl. U odnosu na filozofiju u pravom smislu riječi, to je kao da svakoga tko nacrta neki crtež nazovemo umjetnikom.

"Filozofiranje" u svakodnevnom govoru

U svakodnevnom govoru riječi "filozofija" i "filozof", a posebno glagol "filozofirati", često imaju negativno značenje nekoga tko "lebdi u oblacima", koji "puno mudruje" (a bez razloga i rezultata) i sl.

Filozofi naravno to ne vole, ali ponekad takva upotreba riječi izražava opravdanu zamjerku apstraktnosti njihovih spekulacija.

Ipak, češće se odnosi na olako nabacivanje "mudrostima", što nije djelatnost pravih filozofa; tako npr. znati da je E = mc² ne znači biti fizičar.

Filozofija je misaona aktivnost usmjerena na dosljednost, iscrpnost i sustavnost.

Kratak opis

Možemo pokušati približno opisati (a ne definirati) što filozofija jest. U slijedećem opisu korištene su riječi običnog jezika da se opiše o čemu se radi; u zagradama uvodimo neke stručne filozofske termine.

Ljubav, dijalog, sustavnost, temeljnost

Filozofija u prijevodu znači ljubav prema mudrosti. Filozof iskazuje žudnju za mudrošću, ali ne tvrdi da posjeduje mudrost. On se ne zadovoljava nijednim odgovorom kao konačnim, on uvijek iznova postavlja pitanja. Zato se kaže da je filozofija kao takva kritička djelatnost, iako pojedini filozof može biti i dogmatičan u obrani nekih teza ili nekog posebnog učenja odnosno posebne "filozofije".
Filozofija je bitno vezana uz razgovor, dijalog, uz logos, tj. jezik. Filozof se služi jezikom i raspravom (dijalog, tj. "dijeljenje logosa". odatle i dijalektika; u hrvatskom: raz-govor, "dijeljenje govora", slično i "raz-mišljanje") nadajući se tako doći do spoznaje istine, tj. do mudrosti. Zato se generalno kaže da je filozofija racionalna djelatnost, iako se filozofi znaju služiti i jezikom mita, poezije ("mitopoetski jezik"), propovijedi i sl. Također se kaže da je jezik filozofije u načelu diskurzivan; postoje različiti diskursi.
Svako nabacivanje "filozofskim" tezama nije filozofija. Filozof nastoji dokraja domisliti neku temu, te sva svoja razmišljanja povezati u sustav. U aforističkoj ili sličnoj ne-sustavnoj formi ipak može biti dat sustav misli, ako i nije odmah vidljiv.

Težnja ka punoći završenog sustava, međutim, može doći u sukob sa kritičnošću. Tako npr. proučavatelji Hegelove filozofije često govore o suprotnosti između njegove dijalektične metode i metafizičkog sustava.

Filozofija se bavi temeljnim pitanjima raznih znanosti, umjetnosti i drugih ljudskih djelatnosti, te temeljnim pitanjima o svijetu, čovjeku, postojanju, dobru i zlu itd. Pritom je nemoguće precizno razgraničiti filozofiju od drugih umskih djelatnosti. Često su istaknuti filozofi istovremeno ili naizmjenično i teolozi, znanstvenici, književnici, ideolozi itd. S druge strane, ljudi koji se bave tim djelatnostima često postaju filozofi kad preispituju osnove svojeg područja. (Pogledajte npr. članak Jacques Monod.)

Biće, bitak i trebanje

Filozofi nastoje spoznati ne samo ovaj svijet (biće), nego i ono po čemu on jest i po čemu jest takav kakav jest (filozofski pojam je bitak); filozofska disciplina koja se bavi bitkom (odnosno "bićem kao bićem") je ontologija (od grčkoga ons). Nastoje spoznati ne samo svijet pojava (fenomena), ne samo prirodu (grčki: fisis, odakle moderni naziv fizika) nego i ono "iza" prirode, ono skriveno iza (iznad, ispod) pojava (metafizika, "ono iza fizike").
Filozof nastoji doći do spoznaje ne samo o onome što jest, nego i o onome što treba biti. U tom razlikovanju utemeljuje se etika, kao filozofska disciplina (za razliku od empirijskog proučavanja raznih sustava morala u antropologiji, sociologiji itd.).
Filozofija uvijek preispituje i sebe samu i svoje metode. Primijeniti neko načelo na vlastito mišljenje važan je filozofski psotupak, koji filozofi često zanemaruju.

Neka filozofska pitanja

Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

Što mogu znati? (Kritika čistoga uma)
Što trebam činiti? (Kritika praktičkoga uma)
Čemu se smijem nadati? (Kritika moći suđenja)

A sva se pitanja spajaju u jedno: Što je čovjek?

Filozofinja Agnes Heller (druga polovica XX. st.) kaže da filozofija mora čovjeku pružiti odgovor na tri temeljna pitanja o "trebanju":

Kako trebam misliti?
Što trebam činiti?
Kako trebam živjeti?

Za filozofiju je osobito značajan postupak primjene nekog pitanja na samo to pitanje.

Filozof se uvijek pita:

Što (u svojoj biti, uistinu) jest "X"?: Gdje "X" može biti bilo koji pojam: materija, ljepota, istina, pravda, život, održivi razvoj itd. To je klasičan način postavljanja filozofskih pitanja, koji vodi u ontologiju. Kada se pitanje primjeni na samo sebe (Što jest "jest"? Što jest "biti"?), ono postaje pitanje o bitku.
Što to zapravo znači?: Pa onda npr. i: »Što znači riječ značenje?« Pitanje o "značenju značenja" osobito je važno za razne smjerove filozofije XX. st. Kritika metafizike dovela je do toga da klasični, ontološki način postavljanja pitanja bude potisnut; analitička filozofija ga načelno odbacuje.
Otkuda to znate?: Pa onda i: »Što uopće možemo znati?«, »Koji su mogući izvori spoznaje?«. Odatle epistemologija kao filozofska disciplina.
Što je čovjek?: Pa onda i: »A tko pita?«. Kada se pitam o sebi samom (»Tko sam ja?«), onaj koji pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak su očito i nekako različiti; taj je paradoks prvi sustavno razmatrao Fichte. Otuda filozofi razlikuju svijest i samosvijest.

Ime i pojam filozofije

Gornji kratki opis daje osnovnu predodžbu što filozofija jest, pri čemu su koliko je to moguće zahvaćena različite filozofske škole. Pokušaj da se ovaj grubi opis proširi u sustavni prikaz neminovno bi vodio u izlaganje neke posebne filozofije, kao što se obično događa u knjigama naslovljenim Uvod u filozofiju ili slično. Zato je za upoznavanje filozofije kao takve bolji povijesni pristup.

Riječi "filozof" i "filozofija" skovane su u VI. st. pne. u Grčkoj. U stalnu upotrebu riječ "filozofija" stoljeće kasnije uvode Sokrat i Platon. Nakon Platona, Aristotel je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.

Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti stare Grčke (te također njoj srodne riječi: mudrost, sofistika, znanost) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju).

Filozofija je ljubav prema mudrosti

Hrvatski oblik filozofija dolazi od grčkog "filosofia". Riječ je skovana od od "filia" (prijateljstvo, ljubav) , "filos" (prijatelj, ljubitelj), "sofia" (mudrost) i "sofos" (mudrac). Filozofija je dakle, u svojem osnovnom značenju, "ljubav prema mudrosti". Filozof je onaj koji iskazuje osobitu žudnju za mudrošću; on, po Platonu, njeguje najviši oblik erosa: ljubav prema istini.

Hrvatska kovanica mudroslovlje danas se rijetko koristi. Ona mijenja smisao riječi u smjeru "znanost o mudrosti", zbog nastavka "-slovlje" (dolazi od "-logija", tj. od logos, kao u "jezikoslovlje", "prirodoslovlje", "bogoslovlje"). Doslovnom značenju grčke riječi adekvatan bi prijevod bio mudroljublje.

"Onaj koji ljubi mudrost" shvaća se kao netko različit od tradicionalnog pojma "mudrac": mudrac naprosto jest mudar, on "zna", ne mora tragati.

»U tom izvornom značenju riječi filozofija, koje nam se isprva čini veoma neodređenim, sadržan je međutim smisao traženja (!), tj: određenje filozofije kao istraživanja, traganja za smislom. Za razliku od mita, religije i svakidašnjeg tzv. prirodnog stava uopće, koji se svi drže kao da istinu već znaju, kao da je već posjeduju, filozofija je istovjetna s naporom da dosljedno, slobodno mišljenje, istinu i znanje tek dokuči. Mit i religija nastupaju monološki. Filozofija je posao traganja i bitno dijalog.« (Kalin, str. 5-6)

Pitagora je prvi od grčkih mudraca koji se prozvao filozofom. Ciceron navodi: »Kad su Pitagoru upitali što mu je zanimanje, odgovorio je kako je filozof, to jest tražitelj ili ljubitelj mudrosti, jer mu se činilo posve drskim tvrditi da je mudrac.« Na pitanje što je filozof, odgovorio je usporedbom s tri vrste ljudi koji dolaze na Olimpijske igre. Jedni dolaze kupovati i prodavati, drugi sudjeluju u natjecanjima, a treći dolaze samo promatrati. Ovi posljednji imaju najvažnije poslanje, i za sebe i za druge.

Platon kaže u dijalogu Fedar da samo za boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže Aristotel u Metafizici: filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo bog.

Sokrat je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:Apolon je kroz usta delfijske proročice rekao da je Sokrat najmudriji. Međutim, sam Sokrat za sebe kaže »znam samo da ništa ne znam«. Svojom metodom raspravljanja on propituje navodno nepobitne istine i razotkriva lažno znanje.

Postoje naravno i drugi mogući putevi ka mudrosti, npr.:

proučavanje svetih spisa različitih religija;
meditacija i ekstaza (ek-stasis, izaći iz sebe, spojiti se sa izvorom sveopće mudrosti);
poetski stvaralački zanos (stvaralac se spaja sa izvorom mudrosti koji je u njemu; kroz "poietični" zanos, pojedinac stiže do razumijevanja ljudskom rodu zajedničkih arhetipova),
skrupulozno znanstveno proučavanje činjenica, te nalaženje načela i zakona koje se iz njih mogu izvesti korištenjem matematike i formalne logike;
usavršavanje u umijeću popravljanja motocikla (zen), idr.

"Mudroljublje" se u zapadnoj tradiciji izdvaja kao osobena djelatnost ponajviše tom stalnom kritičnošću i vezom sa razumom (raz-um, "dijeljenje uma") i dijalogom ("dijeljenje logosa").

Platonovo učenje o erosu

Platon u nekoliko svojih dijaloga povezuje termin "filia" s drugim terminom za ljubav: eros Od tih je dijaloga je najpoznatiji Simposion (odatle naš pojam simpozij).

Pojam "eros" kod Platona ima bitno drugačije značenje nego kad danas govorimo o erotici, iako veza postoji. Eros je žudnja za lijepim, ali on se ne zaustavlja kod "etotike". Od puke žudnje za lijepim tijelom, eros se razvija ka žudnji za ljepotom po sebi, za idejom ljepote, a onda i drugih čistih ideja. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. Sokrat je, po Platonu, utjelovljenje takvog (istinskog, filozofskog) erosa.

Pojam mudrosti

Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom VI. stoljeća pne., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. p.n.e, pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke "Spoznaj samoga sebe" i "Ništa previše". (PLAT. Protag. 343A).

Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti ("teoretska" i "praktička" mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.

Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1)

Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku matafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.

Nastanak riječi

Riječ filozof, skovana je tijekom VI. st. pne. Stoljeće kasnije je već bila u širokoj upotrebi, a Sokrat i Platon daju joj jasno značenje. Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Heraklit i Pitagora: riječ i broj

Prvi koji je uveo novu kovanicu možda je bio Pitagora (oko 580-500 g.pne.); njemu pripisuju da je filozofiju u Grčku donio iz Egipta (Diels, 14, 4). Ciceron navodi da je Pitagora prvi sebe nazvao filozofom uspoređujući se s onim koji na Olimpijske igre dolazi samo gledati, za razliku od takmičara koji teže za slavom i kladioničara koji teže za dobitkom.

Neki pak smatraju da je prvi koji je upotrijebio taj pojam bio Heraklit (540–480. pne.), kojem se pripisuje izjava da »filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari«. (fr. 35)

Odnos Heraklita prema Pitagori pokazuje da su "ljubitelji mudrosti" zarana počeli jedni o drugima prezrivo govoriti i odricati ne samo mudrost, nego i pamet ili razum, onima koji zastupaju drugačije koncepcije. Heraklit navodi Pitagoru kao jednog od onih koji »mnogo znaju, ali nemaju razuma« (fr. 40)', te ga optužuje da je »vođa lažljivaca« (fr. 81).

Mnogoznalaštvo je po Heraklitu preduvjet za filozofiju, ali samo po sebi nije dovoljno. Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: »Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve« (fr. 41). To se ne može vidjeti očima: »nevidljiva harmonija jača je od vidljive« (fr. 54). Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju (bitak) naziva Heraklit logos, tj. riječ ili govor.

To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojem temelju "logičan", da bitak ima strukturu govora (diskurzivnu strukturu), pa se ljudskim govorom (dijalektikom i logikom) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest (bitak), temeljna je pretenzija koja utemeljuje filozofiju kao "racionalnu" djelatnost. To uvjerenje, na svoj način, preuzima i kršćanska teologija.

Tome nasuprot, mistika tvrdi da se jezikom i logikom može spoznati, u najboljem slučaju, samo svijet, a ne i ono, po čemu on jest. Lao Ce uspoređuje svijet s tapiserijom: pažljivim proučavanjem možemo spoznavati tkanje, ali ne i iglu, koja ga je isplela. monoteistički mističari (židovski, kršćanski i islamski) tvrde da se u ekstazi može stupiti u dodir sa Bogom, izvorom svega što jest i sve mudrosti, ali se ta spoznaja ne može riječima adekvatno prenijeti.

Mnogi su se filozofi, vrhunski majstori logike i jezika uopće, suočili s nedovoljnošću tog alata. U XX. st. Martin Heidegger ostaje vjeran uvjerenju da riječi mogu voditi ka bitku, ali ne u okviru logike, nego pjesništva. Ludvig Wittgenstein zaključuje: ne samo da ne možemo izreći odgovore na naše životne probleme; ne možemo izreći ni pitanje. (Tractatus, stavak 6.5.)

Pitagorejci su pak tvrdili, da osnova svijeta nije riječ, nego broj. To ih je vodilo u složenu mistiku brojeva: njihovo naslućivanje važnosti matematike nije se moglo plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom slijedećih 2000 godina jer je matematika bila nedovoljno razvijena.

Tek renesansa dovodi do dramatičnog napretka matematičkih metoda, na temelju kojeg Galileo Galilei može izreći misao da je »knjiga prirode napisana jezikom matematike«. Kada se pak matematika udružila s pažljivim i nepristrasnim promatranjem prirode, kao što su Herodot i Tukidid promatrali ljude, mogla je filozofija prirode načiniti divovski napredak, kakav nijedno ranije doba nije moglo ni približno zamisliti. Jedan od ključnih mislilaca novoga doba, René Descartes, proveo je revoluciju u matematici stvaranjem analitičke geometrije: prvi je povezao do tada odvojene discipline geometriju i aritmetiku. To je bio osnov na kojem su kasnije "filozof prirode" Isaac Newton i filozof Leibnitz stvorili matematičku analizu, koja pak omogućava kvantitativno proučavanje procesa (a ne samo stvari) i time drastično unapređuje mogućnosti znanstvenog proučavanja prirode i mijenja sliku svijeta koja dominira zapadnim mišljenjem.

Solon, Herodot i Tukidid: politika, znanost i filozofija

U V. stoljeću pne., Herodot (484–424. pne.) i Tukidid (oko 460 - oko 396. pne.) koriste riječ "filozofija" za oznaku ljubavi prema znanju i kulturi općenito. Herodot u svojoj Historiji upotreblja glagol filozofirati govoreći o Solonu, jednom od sedam mudraca.

Solona se u historiji ne spominje kao filozofa. On je bio državnik, donio je novi atenski ustav 594. pne. Bio je dakle društveno angažiran, daleko od "filozofa" kao neutralnog promatrača u Pitagorinom smislu. Povijesni prikazi razvoja filozofije obično počinju od Talesa, koji djeluje u Ateni (i zaslužuje naslov sofos) desetak godina kasnije.

Taj raskol na teorijsku mudrost koju donosi filozofija i praktičnu mudrost političara ili državnika (a onda i filozofa, koji napusti područje teorije i poželi svoje ideje primijeniti da bi promijenio svijet) ostaje aktualan kroz cijelu povijest filozofije do današnjeg dana. (Odličan primjer je sukob između "pitagorejca" Ludwiga Wittgensteina i "solonista" Karla Poppera; pogledajte članak Wittgensteinov žarač.)

U to je doba u upotrebi i riječ sofist, koja je tek kasnije dobila pogrdno značenje. Herodot je nazvao sofistima Solona i Protagoru, koje inače nazivahu mudracima (sofos). Publije Elije Aristid, koji piše u II st.n.e, otuda zaključuje: »Mislim da je riječ "sofist" bila opći naziv, a da se pod "filozofijom" podrazumijevala neka ljubav prema lijepom i zaokupljenost teorijom, opća kultura - a ne kao danas.« (Diels, 79, 1)

Herodota i Tukidida ne navode u povijesti kao filozofe. Njihov rad, međutim, od bitnog je značaja za nastanak pojma znanost, a filozofiju je Aristotel definirao kao jednu od znanosti. :Oni su prvi, koji na području historije, geografije i etnografije teže objektivnoj istini: prikazati stvari onakvima kakve jesu, odbacujući fantazije, predrasude i prosudbe. Marljivo su prikupljali informacije o prošlim događajima i o stranim zemljama iz svih dostupnih izvora (uključujući i neprijatelje s kojima su Grci ratovali); sustavno ih i metodski jedinstveno sređivali i iznosili na (koliko je moguće) neutralan način (Herodot kaže: »ne mogu dati svoj sud, ja samo izvještavam«).

Takav »samostalan i samosvijestan spoznajni rad, koji metodički traži znanje zbog samog znanja« (Windelband, str. I/67) definicija je onog što nazivamo znanost (grčki: episteme, latinski: scientia).

Taj pojam preuzima Aristotel i unutar njega filozofiju određuje kao jednu od znanosti.

Dijalog i dijalektika

U Sokratovoj osobi, osim ljubavi prema mudrosti, utjelovljena je i druga temeljna osobina filozofije: korištenje razgovora (raz-govor, "dijeljenje govora", prema dija-log, "dijeljenje logosa") kao klljučne metode. Sam Sokrat nije ništa zapisivao, samo je razgovarao sa svojim sugrađanima. Razgovor ovdje nije samo puka metoda, jer govor, logos, kako smo vidjeli gore kod Heraklita, ujedno označava temeljnu "harmoniju" (strukturu) svijeta.

U dijalogu Fedar Platon razjašnjava pojam dijalektika (od grčkog dialektikos: koji se odnosi na raspravljanje) kao filozofske metode. Da bismo shvatili bit nekog predmeta, moramo pojam tog predmeta razmatrati u odnosu prema drugim pojmovima. Moramo sagledati kako pojmovi proizlaze jedni iz drugih. Platon (odnosno Sokrat u dijalogu) razlaže da se pojam može odnositi prema višem pojmu koji ga obuhvaća (rod, rodni pojam) ili prema nižim pojmovima koji iz njega proizlaze (vrsta, vrstni pojam). Zato se dijalektička misao kreće u dva smjera: uspinjanje (sinagoge ili sinopsis) i spuštanje (diairesis). »To ja volim, o Fedre, naime te razdiobe i ta sažimanja, da bih mogao i govoriti i misliti.« (Fedar, 266b)

Filozofija, odnosno rezultati njenih dijalektičkih razmatranja, mora biti osnova za retoriku, koja je »umijeće vođenja duše«. Sofistička retorika, koja ljude zavodi praznim trikovima, po Platonu je opsjenarstvo. To je zloupotreba umijeća, kao što liječnik svoje umijeće može zloupotrijebiti da nekome nanese štetu, umjesto da ga izliječi.

Filozofski dijalog, vođen dijalektičkim umijećem, u Sokratovoj i PLatonovoj metodi treba dovesti do uvida, do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« (Platonovo Sedmo pismo, Ep. VII, 344b)

Ovaj uvid, jednom kad je zadobiven dijalektičkim razmatranjem, najbolje se prenosi drugima u dijaloškoj formi, smatraju Platon i njegovi sljedbenici u Akademiji, i to u neposrednom, živom razgovoru. Zapisani dijalog je tek oponašanje ovakvih živih razgovora.

Takav pristup kasnije kod nekih platonista i neoplatonista vodi do teze da postoje tajna, ezoterična znanja koja učitelj prenosi učeniku samo u osobnom razgovoru i koja se ne smiju otkrivati neiniciranima. Tako se neoplatonisti ponekad spajaju sa pitagorejcima, gnosticima i drugim školama ezoterije i mistike. To je jedan od primjera kako se specifičnim razvojem filozofskih ideja dolazi do zaključka o napuštanju filozofije.

Sam Platon, međutim, koristi i mitopoetski jezik tamo gdje dijalektičko razvijanje pojmova nije dovoljno ili nije dostatno. Tako su npr. teza o besmrtnosti duše i prikaz njenog života poslije tjelesne smrti, koji se sreću u više Platonih dijaloga, preneseni iz dionizijskih misterija.

Znanstveni sustav, logika i metafizika

Aristotel, Platonov učenik koji se kasnije odvojio od Akademije i zasnovao vlastitu školu (peripatetici), napušta u svojim knjigama Platonovu formu dijaloga. On piše rasprave u modernom smislu riječi.

Metoda filozofije nije više samo dijalektika, razmatranje usmjereno na postizanje uvida; no logos ostaje i cilj i sredstvo. U "raspravi" se teži sustavnom i potpunom ispitivanju pojmova, što u živom dijalogu može biti zanemareno. Filozof razlaže logos koristeći vlastiti um, na temelju svojih uvida u zbilju, te uvida u mišljenja ranijih filozofa.

Takva metoda dobiva naziv logika. Logika je kod Aristotela znanost o logosu. Ona proučava oblike (forme) mišljenja, koji su u vezi s oblicima bitka.

Filozofija je kod Aristotela jedna među znanostima. Definirana je kao "motriteljska" (teorijska) znanost, koja teži istini radi nje same. (U Metafizici se pojavljuje i sintagma "motriteljska filozofija" koja je zapravo pleonazam.)

Filozofija je znanost »misaonog promatranja«, odnosno teorijska znanost (riječ theoria označava misaono ili zunanstveno motrenje ili promatranje). Svrha filozofije je spoznaja istine; spoznati istinu (odnosno biti mudar) znači spoznati uzroke. (Metafizika, II 1, 993b) Najtočnije su pak one znanosti koje se bave prvim počelima i uzrocima. (Metafizika I 982a) Odatle je filozofija (mudrost, metafizika) »znanstveno istraživanje prvih počelâ i uzrokâ«. Spoznaji prvih počela i uzroka teži se zbog istine same, ne zbog vanjskih svrha. Tako je ona »jedina slobodna među znanostima, jer jedina je ona radi sebe same«. (Metafizika I 2, 982b) »I tako su sve znanosti nužnije od nje, ali bolja nije ni jedna.« (Metafizika I 2, 983a)

U toj je definiciji važno utvrditi da uopće postoji predmet te znanosti, naime: »da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bićâ nisu beskonačni, niti u izravnu slijedu niti prema vrsti.« Aristotel smatra da je to očito i tu tvrdnju obrazlaže u Metafizika II 2.

Ova tvrdnja međutim u moderno je doba široko osporavana. Niz filozofa tragalo je za uvjerljivijim utemeljenjem na vrlo različite načine; npr. René Descartes, Immanuel Kant, Edmund Husserl, logički pozitivisti. Povijest filozofije može se periodizirati upravo po velikim misliocima koji iznova pokušavaju dati sigurne, neporecive temelje spoznaje.

Filozofija i druge "teorijske znanosti"

Motriteljske znanosti Aristotel dijeli na matematiku, naravoslovlje i bogoslovlje (teologiju.

Metafizika i teologija

Bogoslovlje je kod Aristotela znanost o onom najvišem, o prvim načelima bitka. Ono se bavi spoznajom »onoga što je vječno, nepokretno i izdvojivo«. Ono je »prvotna znanost«. (Metafizika, VI 1, 1026a) Aristotel ga naziva i prva filozofija, a također i jednostavno sofia, mudrost (postoji određeno preklapanje i nedosljednost u korištenju pojmova filozofija, mudrost, znanost i teologija).

Tek u rimsko doba počinje se za "prvu filozofiju" koristiti naziv metafizika (lat. metaphysica), koji dolazi od grč. ta meta ta phisika, »ono što dolazi iza fizike«.

Riječ teologija dobiva u okviru kršćanske (kasnije i islamske) religije posebno značenje tumačenja Objave. Tako nastaje napetost između teologije i filozofije i problem odnosa "dviju istina", što je jedan od osnovnih problema srednjovjekovne filozofije.

Logika, fizika i etika

Modifikacijom spomenute Aristotelove podjele "motriteljskih znanosti" na tri dijela u helensko i rimsko doba koristi se podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku. Fizika' (tj. naravoslovlje) obuhvaća sve prirodne znanosti u našem smislu riječi. U srednjem vijeku često se logika i fizika spajaju kao teorijska filozofija, dok je etika praktična filozofija. (Windelbland, str. 60) Teologija je, kako je spomenuto, izdvojena. Dodana je pak kao posebna disciplina etika, koja se bavi pojmovima dobra i zla, onim što se treba i onim što se ne smije činiti.

Praktična filozofija

Aristotel je u spisu Nikomahova etika uveo pojam praktična filozofija, koja se dijeli na etiku, ekonomiku i politiku. Mislioci kasnijeg doba nisu bili zainteresirani za ekonomiku kao umijeće i tek u novom vijeku nastaje ekonomija kao posebna znanost. Politika također tek u renesansi ponovo postaje tema filozofije politike. Etika je međutim uvijek bila, i do danas je ostala, jedna id ključnih filozofskih disciplina.

Matematika i logika

Matematika je nakon Aristotela također izdvojena iz općeg pojma filozofije. Ona je postala posebna struka, koja zahtijeva naporno studiranje i usvajanje specifičnog načina mišljenja. Više se nije moglo slijediti Platonovo načelo, koje je stajalo na ulazu u Akademiju: »Neka ne ulazi tko ne zna matematiku.« Tako je ostalo i do danas.

Logiku je kao posebnu znanost utemeljio upravo Aristotel. Više od 2000 godina u njoj je bilo malo inovacija. U XIX. stoljeću u filozofiji matematike, koja nastoji sigurno utemeljiti matematički način spoznavanja, pojavljuje se problem odnosa matematike i logike. U XX. st. logika dramatično razvija svoj formalni instrumentarij i postaje posebna struka, koja zahtijeva naporni studij i isti "formalni" način mišenja kao i matematika.

Filozofija prirode i prirodne znanosti

Naravoslovlje ostaje dio filozofije, kao filozofija prirode, sve do XIX. st. Tada se stvara pojam prirodne znanosti i njihova podjela na različite znanosti i discipline. Međutim, faktički već od XVII. st. se "filozofija prirode" razvila u posebnu disciplinu.

U XIX i XX st. metode i izvori sigurnosti prirodnih i društvenih znanosti predmet su intenzivnih filozofskih istraživanja. Egzaktnost prirodnih znanosti postaje opći ideal, koji često i sociolozi i drugi, a osobito ekonomisti, nastoje slijediti. To međutim dovodi i do reakcije, tvrdnje da u "duhovnim znanostima" egzaktnost nije ni moguća ni poželjna.

S druge strane dostignuća prirodnih znanosti i matematike, koja dramatično mijenjaju ustaljene pojmove i tresu osnove same znanosti (npr. teorija relativnosti i kvantna fizika), navode znanstvenike na filozofska promišljanja, a filozofe da se za znanost zainteresiraju.

Treći element odnosa prirodnih znanosti i filozofije jesu etičke i političke dvojbe koje izaziva nevjerojatno uspješna primjena znanosti kao tehnike. Znanost mijenja svijet, ali tko od toga zapravo ima korist? Da li je to dobro? Treba li i dalje činiti isto što i dosad?

Povijest filozofije

Glavni članak: Povijest filozofije

Filozofske discipline

Ovdje su navedeni neki pojmovi o kojima postoje posebni članci.

Metafizika i ontologija (opća metafizika)
- Materijalizam, idealizam
- Monizam, dualizam, pluralizam

Gnoseologija:

i drugi:

Literatura i prijedlozi za čitanje

Ovdje navodimo literturu koja je u članku direktno spomenuta ili citirana. Pogledajte također, za raznu "uvodnu" literaturu, članak Uvodi u filozofiju!

Aristotel: Metafizika, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1985.

Središnje djelo filozofa koji je tijekom 2000 godina snažno utjecao na filozofiju i teologiju u Europi i u islamskom svijetu, a i danas je nezaobilazan. Ovdje je dato u vrlo zahtjevnom prijevodu Tomislava Ladana. Vrlo teško za čitanje. Nije preporučljivo za početnike, za razliku od elegantnih Platonovih dijaloga.

Diels, Hermann: Predsokratovci. Fragmenti, u dvije knjige, Zagreb: Naprijed, 1983.

Dielsovo dvojezično izdanje (grčko i njemačko) zbirke svih poznatih fragmenata filozofa prije Sokrata, uz skrupuloznu kritičku obradu, osnovni je izvor za svakoga tko proučava početke filozofije. Prvo izdanje izašlo je još 1903., kasnije je sam autor radio na brojnim dopunama i poboljšanjima u slijedećim izdanjima, a nakon njegove smrti je po njegovim idejama pripremljeno izmijenjeno peto izdanje (1934.–1937.). Hrvatski prijevod napravljen je po njemačkom izdanju iz 1974. Sadrži samo prijevod, ne i izvorni grčki tekst.

Edmonds, David i Eidinow, John: Wittgensteinov žarač. Priča o desetminutnoj svađi dvojice velikih filozofa, Zagreb: Algoritam, 2004. (Wittgenstein's Poker, 2001)

Knjiga koju su pisali dvojica publicista o jednom banalnom incidentu, u kojem su se sukobile oprečne filozofske koncepcije dvojice bečlija Ludwiga Wittgensteina i Karla Poppera, odlična je lektira za početnike u filozofiji, a vrijedna i za one naprednije. Obojica sudionika spadaju među ključne mislioce XX. stoljeća.

Kalin, Boris: Povijest filozofije. S odabranim tekstovima filozofa, Zagreb: Školska knjiga, 2001. (25. izdanje)

Ovo je udžbenik za predmet Povijest filozofije u gimnazijama.

Wittgenstein, Ludwig: Tractatus logico-philosophicus,

Ovaj kratki tekst, pisan u rovovima i u zarobljeništvu u vrijeme i po svršetku Prvog svjetskog rata je, po mnogima, najvažnije filozofsko djelo XX. stoljeća. Ovo izdanje (prema izdanju "Veselina Masleše" u Sarajevu 1987.). je dvojezično (njemačko i hrvatsko), s predgovorom Bertranda Russella za prvo englesko izdanje iz 1922. i opsežnom popratnom studijom Gaje Petrovića (koji je i prevodilac) Logički atomizam i filozofija neizrecivog u Tractatusu Ludwiga Wittgensteina. Korisna knjiga i za početnika, da osjeti kako može biti zbunjen i izgubljen naizgled jednostavnim rečenicama! (Ukoliko vam je sve jasno, znači da ništa niste shvatili.)

Za dalju literaturu pogledajte članak Uvodi u filozofiju.

Eksterni linkovi

Mrežno sjedište na hrvatskom namijenjeno prvenstveno "profesionalnim" filozofima. Članci, linkovi, forum i chat.

Filozofija.org

Portal koji nastoji približiti filozofske sadržaje putem pregleda povijesti filozofije i zbira autorskih radova.
Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Philosophy
	Potražite izraz filozofija u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.