Tertulijan
Tertulian, punim imenom Kvint Septimije Florencije (Quintus Septimius Florens Tertullianus), (Kartaga, oko 160 – Kartaga, oko 240) je jedan od najznačajnijih kršćanskih latinskih pisaca svog doba. Bio je apologeta i žestok protivnik jeresi.
Kratko vreme po kršćenju kršćanin, veći dio zrelog doba je proveo kao montanista. Kasnije se čak govori i o tertulijanistima, što se nekad tumači da je došao u raskorak i s montanističkom većinom. I pored svega, i katolička i pravoslavna crkva ga smatraju jednim od crkvenih otaca i bitnih ranih kršćanskih teologa.
Tertulijan je verovatno najpoznatiji po tome što je najstariji latinski pisac koji koristi izraz Trojstvo (Trinitas)[1], i daje najstarije postojeće formalno izlaganje trinitarne teologije.[2] On je napisao svoju trinitarnu formulu nakon što je postao montanist, te je njegovа idejа u početku odbačenа kao jeres od strane crkve, ali je kasnije prihvaćenа kao ortodoksija.[3]
Dosta njegovih spisa ostalo je sačuvano do danas.
Tertulian je rođen u Kartagi, oko 160. godine. Otac mu je bio vojnik i to časnik. Sam Tertulijan stjeće široku solidno i široko obrazovanje u Kartagi, a posebno govorništva. Učio je prava u Rimu i izvrsno barata pravnom terminologijom, što se vidi iz njegovih spisa, ali nema dokaza vjerodostojnosti o njemu kao o advokatu. U Rimu je u javnim arenama gledao prizore mučenih i umirućih hrišćana, što ga je podstakao na preobraćenje.[4] Oko 197. obratio se na kršćanstvo. Sveti Jeronim tvrdi kako je bio i svećenik. Nekoliko godina kasnije, oko 205. godine, Tertulijan se priključuje harizmatskom hrišćanskom pokretu montanista. On priznaje da je prije, dok je pripadao društvu psihika, drukčije mislio i zastupao, ali je promijenio mišljenje i nije ga stid jer se »nitko ne stidi svoga napretka« (De pudic. 1, 12).
Tertulijan se izvrsno služi latinskim jezikom. Štoviše, prevodeći s grčkog kuje nove riječi dodavajući već poznatima prefikse ili sufikse. Karakteriziraju ga žestoka narav, oštroumnost, spretan govor, izrazita dijalektiktičnost i polemičnost. Istim žarom kojim je nakon obraćenja kao katolik napadao heretike, kasnije je kao montanist napadao Katoličku Crkvu.
Umro je u Kartagi, oko 240. godine.
Njegova djela nisu imala velik odjek u Crkvi, bilo zbog teškog stila pisanja bilo zbog njega kao heretika. Mogli bismo ih podijeliti u tri grupe:
- Apologeticum
- Ad nationes (O narodima, poganima)
- Adversus Iudeos ( Protiv Židova)
- De testimonio animae ( Svjedočanstvo o duši)
- Ad Scapulam
- De praescriptione haereticorum (Propisi za heretike)
- Adversus Hermogenem ( Protiv Hermogena)
- Adversus Marcionem (Protiv Marciona)
- De baptismo ( O krštenju)
- De anima ( O duši)
- Adversus Praxeam ( Protiv Prakseje)
- De carne Christi ( O tijelu Kristovu)
- Ad martyres (Mučenicima)
- De corona ( O kruni, vijencu)
- De fuga in persecutione ( O bijegu pred progonstvom)
- De spectaculis ( O priredbama)
- De idolatria
- De oratione (O molitvi)
- De patientia (O strpljivosti)
- De cultu foeminarum (O oblačenju žena)
- Ad uxorem ( Ženi)
- De exhortatione castitatis ( Pobudnica za čistoću)
- De paenitentia ( O pokori)
- De pudicitia (O stidljivosti)
Tertulijan nije dao samo doprinos latinskoj crkvenoj književnosti već je imao značajnu ulogu u razvijanju teologije. U teološka pitanja uvodi pravnu terminologiju, koja će kasnije imati bitan utjecaj pri razvoju buduće znanstvene kršćanske terminologije.
Tertulijan, nakon što je pihvatio »novo proroštvo«, piše da je pravilo vere nepromenljivo ali da objava može donijeti nove elemente za disciplinu i životno ponašanje kršćana:
Pravilo vjere jedno je posvema, jedino nepromjenljivo, i koje ne podliježe preobrazbi, tj. vjerovati u jednoga jedinoga Boga svemogućega, sazdatelja svijeta, i u njegova Sina Isusa Krista, rođena iz djevice Marije, razapeta na križ pod Poncijem Pilatom, treći dan uskrišena od mrtvih, primljena u nebesa, koji sada sjedi o desnici Očevoj, koji će doći suditi žive i mrtve također preko uskrsnuća tijela. Dok ostaje taj zakon vjere, ono drugo što se tiče discipline i ponašanja, dopušta novost ispravka, po tome, naime, što milost Božja djeluje i napreduje sve do svršetka.[5]
Tertulijan je u katoličkoj periodi dopuštao da kršćanin smije izbjeći okolnosti koje bi ga mogle odvesti na mučeništvo, ali nakon što se priključio montanistima napisao je spis "O bijegu u vrijeme progona", u kojemu je oštro osudio svako izbjegavanje progona i prilike za mučeništvo. On je oko g. 211/212. napisao spis "O idololatriji" u kojem se protivi bilo kakvom nijekanju sebe kao hrišćanina:
Mnogi kažu: Nitko ne mora samoga sebe promulgirati. A ja mislim: Ni zanijekati. Jer niječe svaki onaj koji u bilo kojoj prilici sebe pritajuje, dopuštajući da ga drže za paganina. I dakako, svako je nijekanje idololatrija, kao što je svaka idololatrija nijekanje, bilo to djelom ili rječju. (De idol 22).
On ne samo što se protivi nijekanju već preporučuje isticanje hrišćanstva u svakoj prilici:
Ako je kršćanin kome dao milostinju, a ovaj mu zahvalio zazvavši na nj blagoslov kakvog poganskog boga, kršćanin se mora smatrati idolopoklonikom ako mu odmah jasno ne kaže da mu je milostinju dao u ime kršćanskog Boga.
Tertulijan zabranjuje ne samo sudjelovanje u paganskim ritualima, nego i svako služenje u vojsci, argumentom: »Ne može se jedna duša dugovati dvojici: Bogu i Cezaru«.[6] On izričito zabacuje i mogućnost da kršćanin bude učitelj u školama, ali misli da može biti učenik, jer »kad vjernik izučava te stvari, ako već zna što je, niti prima niti prihvaća«, ali nije ista stvar s onim koji bi ih imao naučavati.[7] Tertulijan zaključuje:
Jedva bi se dalo zamisliti da bi kršćanin mogao obnašati bilo kakvu javnu službu.
U spisu »De monogamia« (oko 213.) Tertulijan najstrože zabranjuje drugu ženidbu hrišćanima. On iz pozicije montaniste kaže:
Mi poznajemo samo jednu ženidbu, kao što i samo jednoga Boga.[8]
Tertulijan smatra da jedino montanisti imaju pravi stav prema ženidbi (dozvoljavaju samo jednu ženidbu), govoreći da »heretici zabacuju ženidbu, a psihici je umnožavaju.«[9]
Posebno se ističe nauk o dvije Kristove naravi, a u apologiji protiv doketa ide korak predaleko naglašavajući osobito čovječansku narav. Izražava se protiv djevičanstva Blažene djevice Marije in partu i post partum.
Tertulijan je vjeran predaji i smatra kako je duša čovječja zaražena istočnim grijehom, a posljedica grijeha je osuda na smrt čitavog ljudskog roda. Tako je po grijehu u ljudsku narav usađena sklonost na zlo. Zastupnik je tradicionizma po kojem je čovječanstvo otkupljeno smrću Kristovom.
Tertulijan posebno razvija misao o vremenu Duha, kao o trećem vremenu, poslije vremena Oca i poslije vremena Sina, što je od golemog značenja za kršćansko poimanje povijesti spasenja. On polazi od načela da se ništa ne zbiva »sine aetate«, i da sve treba vremena. To načelo pronalazi u prirodi, što mu služi kao usporedba za razvitak u području Božje pravednosti (iustitia):
Tako je i pravednost najprije bila u prvim zametcima, kao priroda koja se boji Boga; odatle je preko Zakona i Proroka uznapredovala u djetinjstvo - odatle je preko Evanđelja stasala u mladenačko doba; sada je Paraklet uređuje u zrelu dob.[10]
Ova ideja se posebno učvrstila među montanistima koji su govorili o tri epohe čovječanstva: Oca (Stari Zavjet), Sina (vrijeme ustanovljenja Crkve) i Duha (Parakleta), koje je njihovo vreme.[11]
Tertulijan je milenarist, tj. naučava dvostruko uskrsnuće; prvo će biti uskrišeni pravednici i zajedno s Kristom vladat će tisuću godina. Ostatak će uskrsnuti tek na konačnom sudu. Duše svjedoka vjere, tj. mučenika odmah ulaze u nebo, dok ostali moraju čekati u podzemlju i bivaju oslobođeni po molitvama živih.
Dok je sebe nazivao »katoličkim hrašćaninom«, Tertulijanova definicija crkve se poklapala sa Irenejevom. U delu "Preventivna zamerka jereticima" Tertulijan je izjavio da samo opšta crkva sadrži apostolska pravila vere, poštuje kanon Biblije i sadrži potvrdu apostolskog nasleđa ispoljenu u crkvenoj hijerarhiji. Tertulijan je optuživao jeretike za kršenje svih ovih pravila. On se žali da su oni jednostavno odbili da prihvate pravilo vere kao drugi, već su voleli postavljati pitanja, što vodi u jeres.[12] On osuđuje jeretike što su »tabor buntovnika«, koji je odbio da se pokori autoritetu biskupa. Govoreći u prilog strogoj hijerarhijskoj poslušnosti i pokoravanju, on zaključuje da je »dokaz strože discipline među nama još jedan dokaz istine«.[13]
Međutim, pred kraj života, kada ga je prišao pokretu montanista, odbacio je opštu crkvu kao crkvu »apstraktnih« hrišćana. Tertulijan je počeo da pravi razliku između empiričke crkve i duhovnog viđenja crkve.[14] Više nije definisao crkvu na osnovu crkvene organizacije, nego samo pomoću duha koji je posvećivao pojedinačne pripadnike. On prekoreva katoličku zajednicu kao »crkvu određenog broja biskupa«:
Jer sama crkva, tačno i u principu, jeste duh u kome je trojstvo jednog božanstva, Otac, Sin i Sveti duh ... crkva se okuplja tamo gde je Gospod odredio — duhovna crkva za duhovne ljude — a ne crkva određenog broja biskupa![15]
Tertulijan se žestoko obara na edikt jednoga biskupa, najvjerojatnije Agripina Kartaškog, koji otpušta grijehe preljuba i bluda onima koji obave pokoru.[16] Rasprava se kreće prvenstveno oko preljuba, ali Tertulijan jasno govori i o drugim grijesima, naročito o grijehu otpada od Boga i o ubistvu. Tertulijan razlikuje dvije vrste grijeha: oprostive koje naziva i lakšima, i neoprostive koje označuje i kao teže.[17] Oslonac za to razlikovanje nalazi u Prvoj Ivanovoj 5,16, gdje se spominju smrtni grijesi. Oprostive grijehe opisuje kao svakodnevna padanja, kojima smo svi izloženi:
Jer kome se ne dogodi ili da se nepravedno srdi i preko zalaska sunca, ili da digne ruku (na nekoga), ili da olako proklinje, ili se nepromišljeno zaklinje, ili se ne drži ugovora, ili da od stida ili iz potrebe laže? ... Tako da nikome ne bi bilo spasenja ako ne bi bilo nikakvog oproštenja za te stvari![18]
O neoprostivim grijesima kaže:
A postoje i suprotni ovima, kao teži i pogubni, koji neće primiti oproštenja: čovjekoubojstvo, idolopoklonstvo, prijevara, nijekanje, bogohulstvo, dakako i preljub i blud, i ako postoji još koje drugo oskvrnjenje hrama Božjega.[19]
Oprostivi gresi su protiv čovjeka, a neoprostivi protiv Boga[20], budući da su oskvrnuća hrama Božjega. Svi se grijesi, pa i neoprostivi, opraštaju krštenjem. Ali krštenim hrišćanima nema oproštenja za neoprostive grijehe, i ne mogu biti primljeni nazad u crkveno zajedništvo. No, Tertulijan ne kaže da je pokora teških grešnika nepotrebna zbog toga što Crkva ne daje odrešenje: svi moraju činiti pokoru, samo što grešnici s neoprostivim grijesima ne mogu dobiti oproštenje od Crkve, nego svoje oproštenje moraju očekivati samo od Boga.[21] Pokora takvih grešnika je uzaludna ako je čine da bi zadobili crkveno zajedništvo; ali neće biti uzaludna, nego djelotvornija, ako se oproštenje moli samo od Boga, a pred Crkvom stoji u stidu:
On stoji pred vratima Crkve, primjerom svoje obilježenosti druge opominje, zaziva na se suze braće i vraća se s većim dobitkom, tj. sa suosjećanjem radije nego zajedništvom. I ako ovdje ne žanje pomirenje, sije kod Gospodina. Ne gubi, nego pripravlja plod; neće biti bez koristi, ako ne zapusti dužnost. Na taj način takva pokora nije isprazna ni takva disciplina kruta«[22]
Boreći se protiv davanja crkvenog zajedništva grešnicima koji su se podvrgli određenoj crkvenoj pokori, Tertulijan ocrtava temeljne obrise montanističkog pojma Crkve, tj. montanističku ekleziologiju. Biskupi mogu opraštati samo oprostive grijehe, jer u pitanju pokore na njih spada samo to. Biskupi su u ruke dobili samo disciplinu, a nisu dobili moć ili vlast (potestas). Prava moć je ustvari duh, jer Duh je Bog. (De pudic. 21, 1). Tertulijan kaže svome biskupu u Kartagi:
Ako si, dakle, dobio samo službu discipline, ne da predsjedaš vlašću nego služenjem, tko si ti ili koliko velik da daješ oproštenje, kad — budući da nisi ni prorok ni apostol — ne posjeduješ one moći kojoj pripada opraštati?«[23]
Opraštanje grijeha protiv Boga pripada samo Bogu, ona ne pripada biskupima, njima pripada samo upravljanje crkvenom zajednicom. Onaj kroz kojega progovara sam Bog, to je prorok. Prorok može oprostiti grijehe, ali je onda sam Bog koji oprašta, budući da prorok govori u ekstazi. Stoga, opraštanje velikih grijeha u Crkvi ne može biti redovita i institucionalizirana pojava, budući da je proroštvo individualni dar.
- ↑ "Trinitas" is itself a Latinization of the Greek "he trias" (the Triad), a term that was used earlier than Tertullian by Theophilus of Antioch in Ad Autolycum 2.15 to refer to God, God's Logos (Jesus), and God's Sophia (Holy Spirit)
- ↑ In Adversus Praxean; see Barnes for a summary of the work.
- ↑ Justo L. Gonzáles, The Story of Christianity, Volume 1: The Early Church to the Dawn of the Reformation (New York: HarperCollins Publishers, 2010), 91-93.
- ↑ Tertullian, Apologia 15.
- ↑ Tertulian, De virginibus velandis, 1
- ↑ Tertulijan, De idolatria 19
- ↑ Tertulijan, De idolatria 11
- ↑ Tertulijan, De monogamia 1
- ↑ Tertulijan, De monogamia, uvodna rečenica
- ↑ Tertulian, De virg. vel. 1
- ↑ M. LODS, Précis d'histoire de la théologie chrétienne du IIe au début du Ive siècle, Neuchatel [Suisse] 1966, str. 71—76
- ↑ Tertullian, DE PRAESCR. 13.
- ↑ Tertullian, DE PRAESCR. 44.
- ↑ Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
- ↑ Tertullian, De Pudicitia 21.
- ↑ Tertulijan, De pudicit. 1, 6
- ↑ Tertulijan, De pudicitia 2, 12; 18, 18; 19, 23—26
- ↑ Tertulijan, De pudic. 19, 23—24
- ↑ Tertulijan, De pudic. 19, 25
- ↑ Tertulijan, De pudic. 2, 10
- ↑ Tertulijan, De pudic. 3
- ↑ Tertulijan, De pudic. 3, 3—6
- ↑ Tertulijan, De pudic. 21, 6
- Pavić – Tenšek, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.
- Šagi – Bunić, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976.
