Mahabharata
| Dio serije članaka o hinduizmu | |
| |
| Historija · Božanstva | |
| Vjerske zajednice · Poslovice | |
| Vjerovanja i običaji | |
|---|---|
| Reinkarnacija · Moksha | |
| Karma · Puja · Maya | |
| Nirvana · Dharma | |
| Vedanta · | |
| Yoga · Ayurveda | |
| Yuga · Vegetarijanstvo | |
| Bhakti | |
| Spisi | |
| Upanišade · Vede | |
| Brahmana · Bhagavad Gita | |
| Ramayana · Mahabharata | |
| Purana · Aranyaka | |
| Shikshapatri · Vachanamrut | |
| Vezane teme | |
| Hinduizam po državama | |
| Vođe · Devasthana | |
| Kastinski sistem · Mantra | |
| Rječnik · Hindu svečanosti | |
| Vigraha | |
| Portal: Hinduizam | |
|
| |
Mahabharata (Devanagari महाभारत, fonetski Mahābhārata), nekad zvana jednostavno Bharata, je naziv za jedan od dva drevna sanskrtska epa Indije - drugi ep je Ramayana . Predstavlja drugu po veličini epsku pjesmu na svijetu (prvi je tibetanski Ep o kralju Gesaru). Osim što predstavlja jedno od najvećih književnih dostignuća čovječanstva, Mahabharata također ima veliku vjersku i filozofsku važnost u Indiji,; to je pogotovo slučaj s Bhagavad Gitom, čije jedno od poglavlja (Bhishmaparva), predstavlja središnji sveti tekst hinduizma.[1]
Naziv se može prevesti kao "Velika Indija" ili, preciznije, "Veliki Spjev dinastije Bharata" (bhārata znači potomstvo Bharate, kralja za koga se vjeruje da je osnovao indijsko kraljevstvo Bhāratavarsha; "Bharat" danas uživa status jednog od službenih imena za Indiju u svim indijskim vladama te se često koristi u svakodnevnom govoru). Djelo je dio hinduskih itihaasas, doslovno "onog što se desilo", zajedno s Puranama i Ramayanom. Potpuna verzija sadrži više od 100.000 stihova, čineći je četiri puta dužom od Biblije i sedam puta dužom od Ilijade i Odiseje zajedno.[2][3][4][5][6]
Obično se u indološkoj literaturi prihvata sud E. W. Hopkinsa. On je smatrao da početke staroindijskoga epskog pjesništva možemo, doduše, stavljati i 700 ili 1.700 godina pne., ali o tome ne možemo nešto pouzdano znati, a da počeci predaje o Bharatama, kako je to još bio smatrao Albrecht Weber, sežu do razdoblja vedskih obrednih djela brahmana. No za naš se ep ne može tvrditi da su predaje o Bharatama ili Kurnima u njemu skupljene prije 400. g. pne. Predaje o Pandavama i polubožanskome Krišni mogle bi poticati iz razdoblja od 400. do 200. g. pne. Prerada s Krišnom kao sveobuhvatnim božanstvom i mnoštvom poučne puranske građe mogla je uslijediti između 200. g. pr. n. e. i 100-200. g. nove ere. Posljednje su knjige i početak prve mogli biti dodani između 200. i 400. g. U istom se radoblju mogla napuniti poučnom građom 13. knjiga i izdvojiti se iz 12. knjige. Poslije toga razdoblja mogli su se prihvaćati tek pojedinačni dodaci. Mogli bismo reći da su to otprilike oni koje je otklonilo iz teksta sadašnje kritičko izdanje.
U 5. vijeku se, naime, na nekome natpisu već spominje Mahabharata kao djelo od sto hiljada šloka, dakle u potpunom opsegu. A kako se u epu češće spominju Yavane, izvorno Jonjani, s kojima su se Indijci prvi put sreli u doba Aleksandra Velikoga, tekst kakav imamo ne može biti stariji od 4. vijeka pne., a završetak u 3. vijeku ne.
U svojoj knjizi o Ramayani, J. L. Brockngton Righteon Rama, The Evolution of an Epic, OUP, Delhi 1984. složio je sličan pregled razvoja drugoga velikog staroindijskog epa, stavivši mu početak u 5. vijek pne.
Ramayana je sigurno dovršena prije Mahabharate ali je vjerojatno mlađa u začecima. Stoga se čini bliskom istini sud J. A. B. Buitenena da se začeci Mahabharate mogu najvjerovatnije zamisliti negdje u 8. ili 9. vijeku pne. No i on se slaže daje "knjižnica djela" koju znamo kao Mahabharatu mogla biti osnovana tek oko 400. g. pne., a prestati nabavljati prinose oko 400. g. n. e. nav. dj., Uvod, str. XXIV-XXV.
O starosti predmeta Mahabharate svakako još treba dodati da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identificirali kao Hastinapuru, staru prijestolnicu Kurua, Ahiććatru i Kampilyu, gradove Panćala, i druge lokalitete poznate iz velikoga epa. Oni pokazuju kulturu ranoga željeznog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim lončarstvom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljika C14 pokazuje da potiču otprilike iz razdoblja oko 1000 g. pne.[7].
To mora biti i razdoblje kada su se počele pjevati pjesme o vladarima Kurua i Panćala i otada se nikada nisu prestale pjevati jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pjesama kroz dugo razdoblje njihova stvaranja, sabiranja i razvoja velike pjesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i potpun gubitak cijele te predaje, bar prije trenutka njena zapisivanja. No ta je predaja na svoj način još i danas živa, kao što još i danas stoji grad Mathura i još je uvijek središte živa Krišnina kulta i kao što ime Indraprastha i danas označuje dio Delhija oko Stare tvrđave.
| Serija članaka na temu: Hinduistički spisi | |
|
| |
| Veda | |
|---|---|
| Rgveda · Yajurveda | |
| Samaveda · Atharvaveda | |
| Vedske podjele | |
| Samhita · Brahmana | |
| Aranyaka · Upanishad | |
| Vedanga | |
| Shiksha · Chandas | |
| Vyakarana · Nirukta | |
| Jyotisha · Kalpa | |
| Itihasa | |
| Mahabharata · Ramayana | |
| Ostali spisi | |
| Smriti · Purana | |
| Bhagavad Gita · Sutra | |
| Pancharatra · Tantra | |
| Ramacharitamane · Stotra | |
| Hanuman Chalisa | |
Jezgru Mahabharate čini priča o sukobu oko nasljedstva između dviju grana plemena Kuru.
Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele naslijediti kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na Gangi. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slijep, ali je prvi i umro. Panduove sinove pošalju u daleki dvor gdje su im bratići željeli podmetnuti požar, ali oni izbjegnu klopci. Neko se vrijeme skrivaju, a onda stiču na dvoru kralja susjednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampilyi uz Gangu, kraljevu kćer na natjecanju za ženu. Njome se — uz neobična objašnjenja ženi sve petero braće. Pošto su oni tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje podijeliti kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu s najstarijim, Duryodhanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu s najstarijim, Yudhišthirom, koji će dobiti područje oko Yamune, nasuprot Hastinapuri na Gangi. Tu Panduovi sinovi izgrade prijestolnicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Yadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha istjerao iz Mathure na Yamuni, nasuprot Kampilyi na Gangi, te su se preselili u Dvaraku na Kathiawaru. U četverouglu spomenutih prijestolnica postoje naslutljivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobiva i Krišninu sestru Subhadru za ženu.
Pošto Yudhišthira primi svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, prije kojega su se Pandave morali iskazati ratničkim uspjesima na sve četiri strane svijeta i na poticaj Krišnin svladati Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapuru. Tu im priređuju kockarsko natjecanje pri kojemu Yudhišthira zbog prijevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru otići s braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele ponoviti progonstvo.
Braća doživljuju neobične pustolovine u šumi, osobito veliki strijelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Yudhišthira.
Trinaestu godinu Pandave provode s Draupadi prerušeni služeći kralja Matsya Viratu u njegovoj prijestolnici Upaplavyi. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susjednih Kurua i Trigarta. Time stječu novog saveznika, Viratina se kći udaje za Arđunina sina od Subhadre Abhimunyua.
Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva — ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Duryodhana, sada Dhrtaraštrin prijestolonasljednik, odbija, međutim, da im išta ustupi. Obje strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru.
6-10. knjiga opisuje tok velike bitke i slave junaka koji su se borili i ginuli. Prve se četiri zovu po zapovjednicima vojske Kaurava: Knjiga o Bhlšmi (6), Knjiga o Droni (7), Knjiga o Karni (8) i Knjiga o Šalyi (9); svi su oni junački pali u borbi, a Pandave su ih, po Krišninim savjetima, mada i sami veliki junaci, redom svladavali lukavstvom uz osjetne moralne dileme, a na kraju je tako i Duryodhanu svladao Bhima. Peta se zove po jezivome pokolju koji je izveo posljednji zapovjednik Kaurova Asvatthaman s jedinom dvojicom svojih preostalih vitezova: Knjiga o noćnome prepadu (10).
Nakon strašnih knjiga o bici slijedi 11. knjiga: Knjiga o ženama, gdje se opisuje naricanje žena i pogrebni obredi za pale junake. Dhrtaraštrina žena Ganhari tuguje nad palima u objema vojskama i proklinje Krišnino pleme, a Panduova udovica Kunti otkriva svojoj djeci da im je silni protivnik Karna bio rođeni brat iz njena predbračnog života.
Jedini je od palih vojskovođa bio još na životu stari Bhišma i ležao je sve vrijeme na bojnome polju sav izboden Arđuninim strijelama jer je snagama svoga značaja, životnih odricanja i duhovne stege stekao vlast nad časom smrti i čekao vrijeme kada će Sunce krenuti put sjevera jer je ono povoljno za oslobođenje od svijeta. U 12. knjizi, Knjizi o smirenju, i 13. knjizi Knjizi o poukama, dolazi do njega s velikim poštovanjem pobjednik Yudhišthira, očajan zbog krvave pobjede i pokolja rođaka, učitelja i prijatelja, te prima od mudroga samrtnika duge pouke o oslobođenju duše, ali i o vladanju i dužnostima kralja u svijetu. Napokon, Bhišma umire i vrše se pogrebni obredi za njega.
14. knjiga: Knjiga o konjskoj žrtvi: Yudhišthira se smiruje, posvećuju ga za kralja Hastinapure, a potom po Krišninom savjetu prinosi veliku konjsku žrtvu koja kralja treba očistiti od grijeha i potvrditi njegovu neospornu vlast.
15. knjiga: Knjiga o pustinjačkom stanu: Kralj Dhrtaraštra, kojega su dotad Pandave petnaest godina pazili kao da im je otac jer je izgubio sve svoje sinove, odlučuje napustiti svjetovni život i sa svojim najbližima otići kao pustinjak u šumu da se pripremi za smrt.
16. knjiga: Knjiga o kijačama: Pandave saznaju da se Krišnino pleme zatrlo na nekoj pijanci u tučnjavi kijačama uslijed Gandharine kletve, a braća su se Krišna i Balarama vratili na nebo.
17. knjiga: Knjiga o velikome putu: I Pandave s Draupadi napuštaju kraljevstvo ostavljajući Abhimanyuova sina, a Arđunina unuka Parikšita za nasljednika. Kreću na veliko hodočašće na Himalayu na kojemu svi do Yudhišthire padaju od iznemoglosti, sve dok po posljednjega, Yudhišthiru, ne dođe sam Indra, kralj bogova, s Dharmom, bogom pravde, da ga vode u nebo.
18. knjiga: Knjiga o usponu na nebo: Yudhišthira ne nalazi braću i ženu u nebu nego u paklu gdje ispaštaju za svoje grijehe i lukavstva u ratu, ali kada odlučuje da i on ostaje radije tu uz njih nego da sam pođe na nebo, dovršava se vrijeme ispaštanja i svi stižu u nebo i preobražavaju se u božanstva.
Time se posljednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gdje se i rođenje Pandava objašnjava božanskim porijeklom Yudhišthire od boga Dharme, Bhime od boga vjetra Vayna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče podrijetlo od boga Sunca Surye, a u Bhišmi se utjelovio bog neba Dyaus.
Svakako neće ni sva ta okosnica priče poticati iz iste starine, no ovdje radi kratkoće treba upozoriti makar samo na glavne smjerove u kojima se ep u toku predaje širio.
- U junačku su se pjesmu uklapale druge pjesme iz repertoara pjevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, kojih sudbine pričaju posjetioci Pandavama za dugog boravka u šumi jer podsjećaju na sudbinu Pandava, ali su dobile sretan tok i time donose utjehu. Kada su brahmani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim brahmanskim mitovima i legendama — poput priče o vjernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili Smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama — poput priče o brahmanu Dađaliju i sitnome trgovcu Tuladhari koji veliča nenasilje[8].
- Ta uklapanja i proširenja sadržaja osobito su onda izmijenila narav epa kada su, na primjer, polazeći od pitanja nasljedstva u epu, koje je jedno od vrlo znatnih pitanja obredno-pravne nauke dharmašastre, razvila oko originalnih paradoksa — na kojima se gradi višeslojno ustrojstvo priče — čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne stale pretvarati u eksplicitnu dharmašastru.
Bhišma je sin kuruskoga kralja Šantanua. Da bi mu otac mogao dobiti lijepu Satyavati za ženu, on se odriče nasljedstva u korist djece buduće očeve žene. Poštovanje roditelja i predaka uvjet je prava na nasljedstvo. A Bhišma toliko štuje oca da to pravo gubi. K tome je i prvorođenac, a pravo na nasljedstvo ipak stiču Satyavatini sinovi. Napokon se događa da oba njena sina umru mladi bez potomstva, a Bhišma ostaje na životu, a zavjetom se odrekao kraljevstva, pa čak i obiteljskoga života. Zbog svoga zavjeta ne može pomoći ni dvjema udovicama pokojnoga polubrata Vićitravirye da, prema običaju levirata, pokojnom mužu rode nasljednika. No sad se otkriva da je i Satyavati prije braka sa Šantanuom imala predbračnog sina Vyasu, ali on je strašni isposnik. I sada umjesto velikoga ratnika Bhišme pravo levirata ostvaruje isposnik Vyasa. Time Vićitravirya stječe dva zakonita sina koji su tjelesna djeca Vyasina. Međutim, Dhrtaraštra koji je stariji rodio se slijep, pa nasljedstvo opet preko reda pripada mlađem Panduu, a on zbog neke kletve ne smije prići vlastitim ženama Kunti i Madri. Stoga one moraju prizvati bogove da im pomognu da mu rode zakonitu djecu, petoricu Pandava. Kada dječaci Kaurave i Pandave dorastu do nasljedstva, doista neće biti nesporno tko na nj ima pravo. Ipak, ep često naglašava da je od svih najstariji Yudhištira pa bi po tome pravo bilo njegovo. No kasnije se saznaje da je odbačeni predbračni Kuntin sin Karna, kojega je odgojio kočijaš Adhiratha pa ga svi smatraju nižim po rodu, zapravo bio najstariji od braće, a ona su ga ubila u boju. I kada Pandave napuštaju kraljevstvo, nasljedstvo ostaje na unuku najmlađega Kuntina sina Arđune jer su djeca svih drugih izginula u ratu.
Spominjući te paradokse u Uvodu u ovaj prijevod epa, J. A. B. Buitenen veli da se "veličanstveni nacrt priče čini dijelom zamišljen kao genealoška zagonetka". Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave probaju više puta podijeliti kraljevstvo. Prvi put, možda, već kada šalju Pandave u zapaljivi dvor izgrađen za njih. Drugi put kada im dodjeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodjelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu.
Iz pitanja o zakonitome prijestolonasljedniku razvija se i niz drugih pravnih i ćudorednih pitanja u samoj radnji epa koja nerijetko djeluju kao primjeri pravnih ili ćudorednih dilema. One, međutim, dobivaju snažan pjesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svijetu. No kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Yudhišthiri, one nemaju pjesničkoga izraza ni snage i tu golemi poučni tekstovi posve mijenjaju narav epa u eksplicitnu dharmašastru. Isto vrijedi i za kozmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u enciklopediju poput poučnih spjevova purana.
- S druge strane stoji najslavniji poučni dio Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (VI. 23-40) okrunjena otkrovenjem vozara Krišne koji se prijatelju i velikom strijelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj yoge, a napokon i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, te kojemu se naprosto treba posve predati s povjerenjem i sudjelovati u njegovom biću (bhakti).
Ta "Gospodnja pjesma" daje cijelome zbivanju u epu novi smisao. Sve u njemu dobiva božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobiva ulogu i ugled vjerske knjige ili objave.
Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu narav vjerske knjige, ali je najznatniji, i ne stoji sama izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi dijelovi priče ostali su tako stilizirani kao da za tu božansku perspektivu i ne znaju te, na primjer, prikazuju Krišnu kao obična čovjeka s neizbježnim slabostima.
Stoga se može pretpostaviti da ep isprva nije imao takva vjerskoga sadržaja već da ga je dobio kada njegov junački sadržaj više nije imao neposredno zainteresiranih održavatelja, nego se druga vrsta pjevača ili kazivača poslužila omiljenim epom da u njegovu okviru širi i svoje svjetovne ili vjerske predaje.
- I sama Mahabharata čuva svjesnu uspomenu na svoje širenje kao i stilizirani prikaz svojega razvoja. Ona, naime, sama tvrdi da je djelo mudraca i isposnika Vyase koji u epu više puta savjetuje Yudhišthiru i Pandave ili im pripovijeda priče. Vyasa je naučio sina Šuku i nekoliko učenika svoju pjesmu, a jedan ju je od učenika, Vaišampayana, kazivao zmijskoj žrtvi koju je prinosio. Vyasa tu možda u svojemu liku utjelovljuje službu porodičnoga genealogista i panegirčara ili redaktora književne predaje, a svakako još Vaišampayana pjeva pjesmu o precima Bharatama neposredno zainteresiranu nasljedniku kraljevske loze. No Mahabharata sebe prikazuje kao nečije iznošenje pjesme kako ju je Ugrušravas, sin Šute Lomaharsane, koji ju je čuo od Vaiš na Đaninoj žrtvi, kazivao brahmanima i isposnicima okupljenim na dugome dvanaestogodišnjemu žrtvenome sijelu obredovoditelja Šaunake u šumi Naimiša. Ugrušravas je još uvijek sin Šute, dvorskoga pjevača koji je često bio kraljevski kočijaš i iz očevida opijevao podvige gospodara, ali njegovo slušateljstvo već su brahmani i isposnici, nosioci svjetovnih i duhovnih znanja, obrednih i vjerskih predaja, kakvima se s vremenom, vidjeli smo, proširivao tekst velikoga epa.
U epu se i spominju različite njegove verzije: Đaya "Pjesma o pobjedi" koja je imala svega 8.800 šloka, Bharata "Pjesma o Bharatama" ili "Boj Bharata".
U epu je stilizirano prikazan i način na koji se kazivao u usmenoj predaji. Kazivač bi prvo iznio kratku okosnicu priče. Potom, ako bi ga slušatelji molili da im je potanko ispriča, stao bi je kazivati sa svim podrobnostima. I tada bi ga slušatelji mogli prekidati dodatnim molbama da štogod određenije ili još potanje ispriča. Tako se ep kazivao u razgovoru između kazivača i slušatelja, a prenosio u oblik sažetaka ili tema i tehnike pjevanja ili formula kojom se iz okosnice gradila priča kakva se milila slušateljstvu. Stoga je pjesma lako poprimala različit opseg, a velike svečanosti i dugi obredi na kojima se iznosila mogli su poticati njeno širenje.
Proučavatelji Mahabharate posvećivali su posebnu pažnju traženju različitih sadržajnih slojeva — hvalopjeva Kurua, hvalopjeva Pandava itd. — koji su se nataložili u Mahabharati u toku njena razvoja[9] ili u traženju jedinstvene niti i nacrta cijelog djela kako je do nas došlo u pouci i dharmi, pravu i ćudoređu[10], nastojali su otkriti odnos mitskoga obrasca prema povijesnoj podlozi u mitskoj priči, npr. u priči o braku crne Draupadi s petoricom Pandava kao braku crne Zemlje s pet godišnjih doba[11] ili doprijeti do slike povijesti velikoga epa[12] Dugo su se naučnici morali služiti izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkima.
M. Winternitz je tražio da se poduzme kritičko i/davanje Mahabharate još 1897. u Parizu na XI. međunarodnome kongresu orijentalista. Napokon se pokazalo da taj pothvat mogu izvesti jedino Indijci. I tako je Bhandarkar Oriental Research Institute u Pooni konačno pod vodstvom V. S. Sukthankara, S. K. Belvalkara i P. L. Vaidve pripravio između 1933. i 1966. kritičko izdanje Mahabharate, v. podatke u zaglavlju knjige. tj. zajedničkoga predloška sjevernih (šaradsko-kašmirske, bengalsko-maithilsko-nepalske i devanagarske) i južnih (granthsko-teluške i malayalske) verzija Mahabharate, ne upuštajući se u špekulacije o ranijim oblicima Đaye, Bharate ili sl. jer njihovu rekonstrukciju sama rukopisna predaja ne omogućuje. Kritičko je izdanje, dakle, zajednički nazivnik sjeverne i južne recenzije, ali je aparat uz njega pravi thesaurus svih rukopisno potvrđenih varijanata i čitanja epa.
U toku tog izdavanja i posebno poslije njega ponovno su oživjeli svi oni pristupi istraživanju Mahabharate koji su je javili u razdoblju prije kritičkoga izdanja i potom u nedostatku takva pomagala privremeno zamrli. O postanku i razvoju Mahabharate pisali su sam priređivač kritičkoga izdanja Sukthankar On the Meaning of the Mahabharata, Bombay, 1937. i R. V. Vaidva. Vaidya, nav. dj. (bilj. 5). Sukthankar je pritom, međutim, bio bliži unitarnome shvaćanju Mahabharate u Dahlmanna, barem u pogledu jedinstvenosti zamisli epa, negoli analitičkom pristupu Holtzmanna, strica i nećaka. Smatrao je da Mahabharata ima značenje pjesme o podvizima svojih junaka, ali i značenje pouke o dharmi i svete povijesti ili krišnističke objave, a vidjeli smo da su upravo ta dva druga značenja izrasla na podlozi prvoga u toku razvoja epa.
To samo znači da ep ne samo da je u osnovi svoje junačke radnje imao jasnu koncepciju u dugu suta koji su ga stvarali, nego da se i u proširenim preradama u rukama brahmana, isposnika i vjerovjesnika također razvijao prema promišljenim koncepcijama smjera i smisla u kojem su željeli preraditi i proširiti ep. Stoga u osnovi nema ni onoliko proturječja između analitičkog i unitarnjeg pristupa epu koliko ga vidi Sukthankar. Historijska filološka kritika teksta ne mora polaziti od isljučivog interesa za pra-Bharatu, nego može istraživati historiju niza koncepcija s kojim se ep u povijesti prerađivao.
- na engleski jezik: K. M. Ganguli-P. C. Roy, Calcutta 1884-96. N. M. Dutt, Calcutta 1895-1905.
- na francuski jezik: H. Fauche, Paris 1863-70. (1-10. parvan) I oni koji su mu slijedili:
- na engleski jezik: J. A. B. van Buitenen, Chicago-London, od 1973. (1-5. parvan) P. Lal, Calcutta, od 1967.
- na ruski jezik: V. I. Kal'janov, Moskva, od 1950., 1987. izašao je 3. parvan u prijevodu J. V. Vasil'kova i S. L. Neveleve.
- na srpskohrvatski jezik: Slobodan Vlaisavljević i Goran Andrijašević, Beograd 1984-89. August Cesarec, Zagreb, 1989. Svetovi, Novi Sad 2004, Beograd 2007
Vjerovatno su najpouzdaniji prijevodi van Buitenena i Kal'janova.
- ↑ Datta, Amaresh (2006-01-01). The Encyclopaedia of Indian Literature (Volume Two) (Devraj to Jyoti). ISBN 978-81-260-1194-0.
- ↑ James G. Lochtefeld (2002). The Illustrated Encyclopedia of Hinduism: A-M. The Rosen Publishing Group. str. 399. ISBN 978-0-8239-3179-8.
- ↑ T. R. S. Sharma; June Gaur; Sahitya Akademi (New Delhi, Inde). (2000). Ancient Indian Literature: An Anthology. Sahitya Akademi. str. 137. ISBN 978-81-260-0794-3.
- ↑ Spodek, Howard. Richard Mason. The World's History. Pearson Education: 2006, New Jersey. 224, 0-13-177318-6
- ↑ Amartya Sen, The Argumentative Indian. Writings on Indian Culture, History and Identity, London: Penguin Books, 2005.
- ↑ W.J.Johnson (1998). The Sauptikaparvan of the Mahabharata: The Massacre at Night. Oxford University Press. str. ix. ISBN 978-0-19-282361-8.
- ↑ C f. Mahabharata, Myth and Reality, Diffcring Vicivs, ed. by S. P. Gupta & K S. Ramachandran, Delhi 1976, str. 23-51 i 52-80 (B. B. Lal, V. N. Misra, A. H. Dani, R C. Gaur, D. P. Agganval, Sheila Kusumgar)
- ↑ R. Katičić, Stara indijska književnost, MH, Zagreb, 1973., str. 111-126
- ↑ Adolf Holtzman, Sr. Indische Sagen, 3 sv., Karlsruhe 1845-47. (2Jena 1920-21.) i Jr. Das Mahabharata und seine Teile, Kiel 1892-95.
- ↑ Joseph Dahlmann Das Mahabharata als Epos und Rechtbuch, Berlin 1985.
- ↑ A. Ludwig Uber das Verhdltnis des mythischen Elementcs zu der historischen Grundlage des Mahabharata, Prag 1884.
- ↑ E. W. Hopkins The Great Epic oflndia, New York 1901.
- The Mahabharata: Complete and Unabridged - (Set of 10 Volumes) by Bibek Debroy, Publisher: Penguin Books India, Language : English
- The Mahabharata of Vyasa ( 18 Volumes ) - Transcreated from Sanskrit By P.Lal, Publisher:Writers Workshop, Language : English
- Badrinath, Chaturvedi. The Mahabharata : An Inquiry in the Human Condition, New Delhi, Orient Longman (2006)
- Bandyopadhyaya, Jayantanuja (2008). Class and Religion in Ancient India. Anthem Press.
- Basham, A. L. (1954). The Wonder That Was India: A Survey of the Culture of the Indian Sub-Continent Before The Coming of the Muslims. New York: Grove Press.
- Bhasin, R.V. "Mahabharata" published by National Publications, India, 2007.
- J. Brockington. The Sanskrit Epics, Leiden (1998).
- Buitenen, Johannes Adrianus Bernardus (1978). The Mahābhārata. 3 volumes (translation / publication incomplete due to his death). University of Chicago Press.
- Chaitanya, Krishna (K.K. Nair). The Mahabharata, A Literary Study, Clarion Books, New Delhi 1985.
- Gupta, S.P. and Ramachandran, K.S. (ed.). Mahabharata: myth and reality. Agam Prakashan, New Delhi 1976.
- Alf Hiltebeitel. The Ritual of Battle, Krishna in the Mahabharata, SUNY Press, New York 1990.
- Hopkins, E. W. The Great Epic of India, New York (1901).
- Jyotirmayananda, Swami. Mysticism of the Mahabharata, Yoga Research Foundation, Miami 1993.
- Katz, Ruth Cecily Arjuna in the Mahabharata, University of South Carolina Press, Columbia 1989.
- Keay, John (2000). India: A History. Grove Press. ISBN 0-8021-3797-0.
- Majumdar, R. C. (general editor) (1951). The History and Culture of the Indian People: (Volume 1) The Vedic Age. London: George Allen & Unwin Ltd..
- Lerner, Paule. Astrological Key in Mahabharata, David White (trans.) Motilal Banarsidass, New Delhi 1988.
- Mallory, J. P (2005). In Search of the Indo-Europeans. Thames & Hudson. ISBN 0-500-27616-1
- Mehta, M. The problem of the double introduction to the Mahabharata, JAOS 93 (1973), 547–550.
- Minkowski, C.Z. Janamehayas Sattra and Ritual Structure, JAOS 109 (1989), 410–420.
- Minkowski, C.Z. 'Snakes, Sattras and the Mahabharata', in: Essays on the Mahabharata, ed. A. Sharma, Leiden (1991), 384–400.
- Hermann Oldenberg. Zur Geschichte der Altindischen Prosa, Berlin (1917)
- Oberlies, Th. 'The Counsels of the Seer Narada: Ritual on and under the Surface of the Mahabharata', in: New methods in the research of epic (ed. H. L. C. Tristram), Freiburg (1998).
- Oldenberg, H. Das Mahabharata, Göttingen (1922).
- Pāṇini. Ashtādhyāyī. Book 4. Translated by Chandra Vasu. Benares, 1896. (en)
- Pargiter, F.E. Ancient Indian Historical Tradition, London 1922. Repr. Motilal Banarsidass 1997.
- Sattar, Arshia (transl.) (1996). The Rāmāyaṇa by Vālmīki. Viking. str. 696. ISBN 978-0-14-029866-6.
- Sukthankar, Vishnu S. and Shrimant Balasaheb Pant Pratinidhi (1933). The Mahabharata: for the first time critically edited. Bhandarkar Oriental Research Institute.
- Sullivan, Bruce M. Seer of the Fifth Veda, Krsna Dvaipayana Vyasa in the Mahabharata, Motilal Banarsidass, New Delhi 1999.
- Sutton, Nicholas. Religious Doctrines in the Mahabharata, Motilal Banarsidass, New Delhi 2000.
- Utgikar, N. B. The mention of the Mahabharata in the Ashvalayana Grhya Sutra, Proceedings and Transactions of the All-India Oriental Conference, Poona (1919), vol. 2, Poona (1922), 46–61.
- Vaidya, R.V. A Study of Mahabharat; A Research, Poona, A.V.G. Prakashan, 1967
- Michael Witzel, Epics, Khilas and Puranas: Continuities and Ruptures, Proceedings of the Third Dubrovnik International Conference on the Sanskrit Epics and Puranas, ed. P. Koskiallio, Zagreb (2005), 21–80.
- Vishnu S. Sukthankar, Shripad Krishna Belvalkar u. a.: The Mahābhārata. 19 Bde. mit 2 Indexbänden. Bhandarkar Oriental Research Inst., Poona 1933–1972.
- Kisari Mohan Ganguli: The Mahabharata of Krishna-Dwaipayana Vyasa. Indien 1883–1896. Zuletzt als 4-bändige Taschenbuchausgabe: Munshiram Manoharlal, New Delhi 2004, ISBN 81-215-0593-3 (Online-Edition)
- Hermann Jakobi: Mahabharata, Inhaltsangabe, Index und Konkordanz der Kalkuttaer und Bombayer Ausgaben. Bonn 1903, Nachdruck: Hildesheim 1980, ISBN 3-487-07015-4. (Digitalisat)
- Vishwa Adluri und Joydeep Bagchee: The Nay Science: A History of German Indology. New York 2014. [1]
- Franz Bopp: Nalas und Damajanti. Berlin 1838 (Digitalisat)
- Franz Bopp: Indralokâgamanam. Ardschunas Reise zu Indras Himmel. Berlin 1824 (Digitalisat)
- Franz Bopp: Die Sündflut nebst drei andern der wichtigsten Episoden des Mahâ-Bhârata. Berlin 1829 (Digitalisat)
- Ernst Heinrich Meier: Nal und Damajanti. Stuttgart 1847.
- Paul Deussen: Vier philosophische Texte des Mahabharatam. Leipzig 1906. (Nachdruck: Bielefeld 1980, ISBN 3-88302-012-5)
- Georg von Simson (Hrsg.): Mahabharata. Die Große Erzählung von den Bharatas. in Auszügen aus dem Sanskrit übersetzt, zusammengefaßt und kommentiert. Verlag der Weltreligionen, Berlin 2011, ISBN 978-3-458-70031-9.
- Gitta Haselbacher: Mahabharata. Eine Nacherzählung. Yantra, Bregenz 2006, ISBN 3-901226-39-7 (vereinfachte Kurzfassung für Kinder)
- Otto Abt: Von Liebe und Macht. Das Mahabharata. Horlemann, Bad Honnef 2001, ISBN 3-89502-124-5.
- Biren Roy (Hrsg.): Mahabharata. Indiens großes Epos. 10. Auflage. Diederichs, Köln 1998, ISBN 3-424-00576-2. (erstmals 1958 auf Englisch veröffentlicht)
- Samhita Arni: Das Mahabharata. Von einem Mädchen erzählt und gezeichnet. Nagel und Kimche, Zürich/ Wien 1999, ISBN 3-312-00516-7. (indische Nacherzählung von 1996)
- Krishna Dharma: Mahabharata, Kurzfassung. Bhaktivedanta 2002.
- V. S. Sukthankar: On the Meaning of the Mahabharata. Bombay 1957.
- Heino Gehrts: Mahabharata. Das Geschehen und seine Bedeutung. Bouvier, Bonn 1975, ISBN 3-416-01072-8.
- Anette Mangels: Zur Erzähltechnik im Mahabharata. Dr. Kovac, Hamburg 1994, ISBN 3-86064-123-9.
- C. A. Vaidya: Mahabharata criticism. A. J. Combridge & co., Bombay 1905.
- Amrita Narlikar, Aruna Narlikar: Bargaining with a Rising India: Lessons from the Mahabharata. Oxford University Press, Oxford 2014.
- MahabharataOnline.com - Mahabharata Translations, Simple narrations, Stories and Scriptures
- Mahabharata major ancient Sanskrit epics of India Arhivirano 2007-02-11 na Wayback Machine-u
- [2] Arhivirano 2010-11-07 na Wayback Machine-u (transliterated) at Goettingen State and University Library
| Muška božanstva |  | |
|---|---|---|
| Ženska božanstva | ||
| Tekstovi | ||
