Mačka
| Mačka | |
|---|---|
| |
| Status zaštite | |
| Udomaćena | |
| Naučna klasifikacija | |
| Domena: | Eukarioti |
| Carstvo: | Životinje |
| Koljeno: | Svitkovci |
| Razred: | Sisavci |
| Red: | Zvijeri |
| Podred: | Feliformia |
| Porodica: | Mačke |
| Potporodica: | Male mačke |
| Rod: | Felis |
| Vrsta: | F. catus |
| Dvojni naziv | |
| Felis catus Linnaeus, 1758. | |
| Sinonimi | |
Domaća mačka (Felis silvestris forma catus), kućna mačka ili najčešće mačka je mali mesojed iz porodice mačaka. Prema istraživanju u Oxfordu, domaća mačka kao kućni ljubimac prvobitno potječe od vrste nalik libijskoj šumskoj mački, rijetkoj vrsti mačke, a spada u prvu pripitomljenu životinju te je puno je starija od psa, jer uz ljude živi najmanje 9 milijuna godina.[2] Starije činjenice govore da je domaća mačka potekla od afričke divlje mačke. Mačka spada među omiljenim kućnim ljubimcima. Danas, široko rasprostranjena imena za mačku nastala su od vulgarne latinske riječi cattus. 69 milijuna mačaka živi u američkim domovima [3] gdje su vrlo popularne, dok u cijelom svijetu živi preko 600 milijuna mačaka.[4]
Postoji veliki broj raznih varijanti i formi domaćih mačaka, rasnih i običnih, ali postoje i bezrepe ili bezdlake mačke, zbog mutacije. Naziv domaća mačka koristi se za sve mačke koje manje-više "dobrovoljno" žive u direktnom kontaktu s ljudima i smatra se, da su se svojevoljno pripitomile jer su u blizini ljudskih nastambi lako dolazile do plijena (kao što miševi). Razlikuju se od divljih mačaka i velikih mačaka. One su vješti grabljivci i veoma su inteligentne životinje. Neke od njih se mogu naučiti (katkad mogu naučiti i same) pokretati jednostavnije mehanizme, poput kvake na vratima ili ručice na vodokotliću. Mačke komuniciraju glasom (mjaukanjem), predenjem, friktanjem, režanjem i škljocanjem, kao i govorom tijela.[5] Mačke koje žive u grupama koriste kombinaciju glasova i govora tijela za međusobno sporazumijevanje.[6]
Domaća mačka nazvana je Felis catus po nomenklaturi švedskog botaničara Carla Linná iz 1758. godine. Johann Christian Daniel von Schreber nazvao je divlju mačku Felis silvestris 1775. godine. Domaća mačka se danas smatra podvrstom divlje mačke: po pravilu Internacionalnog koda nomenklature životinja ime vrste bi trebalo da bude F. catus zbog toga što ga je Linné prvi upotrijebio. Međutim, u praksi većina biologa koriste F. silvestris za divlje vrste, a F. catus samo za domaću mačku.
Po mišljenju 2027 (objavljenom u tomu 60, dio 1, Bulletin of Zoological Nomenclature, 31. ožujka 2003. godine)[7] Internacionalne komisije za nomenklaturu životinja "dozvoljena je upotreba 17 različitih imena zasnovanih na divljim vrstama, koja su nastala prije ili istovremeno sa onima zasnovanim na domaćim vrstama", svrstavajući F. silvestris u divlju mačku, a F. silvestris catus za njenu domaću podvrstu (F. catus je još uvijek važeći naziv, ako se domaći oblik mačke računa kao posebna vrsta).
Odrasla mačka je od njuške do kraja trupa dugačka prosječno cca. 60 cm, a k tome ima rep koji je kod ženki dug 25,2 cm, a mužjak 26,9 cm. U ramenima je visoka 30–35 cm. Može biti teška do 8 kg s tim, da su mužjaci obično veći nego ženke. Poznato je da su neke mačke težile otprilike 23 kilograma zbog "prežderavanja". To veoma loše tječe na mačku, jer mačka bi se trebala hraniti zdravom hranom i morala bi imati pravilnu prehranu. Također, za povoljno utjecanje na svoje zdravlje, osobito ako živi u zatvorenom prostoru, treba povremeno na dan izaći van na vježbanje (igru).
Ženka je obično teška otprilike 3,3 kg, a mužjak 4,5 kg. Domaće mačke žive oko 15-20 godina, iako su opisani i pojedinačni slučajevi da su doživjele 30 i više godina. Najpoznatija mačka, zvana Puss, živjela je 36 godina, od 1903. do 1939. godine.[8]. Divlje mačke koje žive u urbanoj sredini često žive samo dvije godine ili manje. Divlje mačke u kolonijama mogu živjeti mnogo duže. Najduži zabilježeni vijek divlje mačke iznosi 26 godina. Da bi domaća mačka živjela duže, dobro je da ne izlazi često na dan (najbolje je da van izlazi povremeno), zbog toga što se time smanjuje rizik od ogrebotina u borbi i izloženost bolestima koje mogu zahvatiti domaću mačku. Uobičajeni životni vijek za populaciju mačaka bez ljudske pažnje i njege je različit, ovisno o spolu mačke, tako da životni vijek u mužjaka iznosi 1,4 do 3,2 godine, a u ženki 3,3 do 4,2 godine.
Iako mačja osjetila mirisa vjerojatno nisu toliko razvijena, kao npr. kod miša, u mnogim situacijama su bolja od čovjekovih. Ona zajedno sa njenim visoko razvijenim osjetilima vida, okusa i dodira čine mačku sisavcem koji jako dobro osjeća. Mačke imaju izraženo dobro razvijen čitav niz osjetila. Velike oči okrenute prema naprijed omogućuju joj dobar osjećaj za prostor i vrlo točnu procjenu udaljenosti, a naročito dobro registriraju brzo kretanje.
U mraku vide 50% bolje od ljudi, zahvaljujući velikoj gustoći receptora što stanice mrežnice čini posebno osjetljivim na svjetlo, dok im je dnevni vid lošiji od noćnog. Mačke u prosjeku imaju vidno polje od 200°, što je usporedno čovjekovih 180°, s binokularnim poljem (koje preklapa slike oba oka) užim od čovjekovog. Mačke, kao i psi, posjeduju tapetum lucidum koji odbija dodatnu svjetlost u mrežnicu. Dok tapetum lucidum povećava sposobnost vida pri slaboj svjetlosti, s druge strane umanjuje oštrinu vida pri obilnoj svjetlosti. Tapetum i ostali mehanizmi mački daju umanjenu osjetljivost na svjetlost, koja iznosi sedam puta manje od one kod čovjeka. Umjesto dijela oka pod nazivom fovea koje ljudima daje oštrinu centralnog vida, mačke posjeduju centralnu vezu poznatiju kao vizualna linija. Mogu razlikovati boje, ali ne i slične nijanse.
Mačke posjeduju i treći očni kapak, odnosno tanku, prozirnu membranu koja prekriva oči sa strane. Može se vidjeti u trenutku kada mačka otvara oči, kao i kada je pospana ili zadovoljna. Ako je pak mačka neprekidno pokazuje, trebalo bi je odvesti kod veterinara. Boja očiju kod mačaka varira. Najčešće su to zlatna, zelena i narančasta. Plave oči najčešće se povezuju sa sijamskim mačkama, ali se mogu javiti i kod albino mačaka. Ako albino mačka ima dva plava oka, obično je gluha, a ako su joj oči narančaste nema problema sa sluhom. Albino mačke kod kojih je jedno oko plavo, a drugo narančasto su obično gluhe na strani na kojoj se nalazi plavo oko.
Ljudi i mačke imaju sličan prag sluha na nižem dijelu ljestvice, ali mačke mogu čuti i zvukove vrlo visoke frekvencije, čak bolje i od pasa. Mačke mogu čuti 2 oktave više od ljudi, i polovinu oktave više od pasa.[9] Sluh im je osjetljiviji od psećeg i tri put bolji od ljudskog. Mačka ima sluh koji se ubraja u jedan od najboljih među svim sisavcima. Kada nešto sluša ona će uši usmjeriti u tom pravcu, a također može pomjerati uši neovisno jedno od drugog i to naprijed, nazad i ukoso, kako bi otkrile izvor zvuka. Mačke mogu (s greškom do 7,5 cm) odrediti točnu lokaciju zvuka proizvedenog u daljini od jednog metra, što može biti vrlo korisno u lovu. Mačka u jednom uhu ima 32 mišića
Osjetilo mirisa domaće mačke je četrnaest puta jače od čovjekovog[10], a u nosu imaju dvostruko više stanica za miris od ljudi, što znači da mogu nanjušiti predmete koje čovjek inače i ne osjeća, iako u 17 sati čovjek može osjetilima mirisa (i okusa) osjetiti predmete koje prije ili nakon tog vremena obično i ne osjeća [11]. One također imaju i organ za njuh pri vrhu njihovih usta zvani vomeronasal ili Jakobsonov organ. Kada mačka nabora gubicu, niže k bradi, i opusti jezik, otvara se put za vomeronasal, koje se naziva zijevanje ili "ruganje".
Mačke imaju mnogo jakih dlačica koje su posebno izražene u četiri reda iznad gornje usne ("brkovi"), po nekoliko na svakom obrazu te, zatim, kao čuperci iznad očiju i čekinje na bradi. Mogu se nalaziti i na zglobovima i slične su onima koje čine trepavice. "Brkovi" (vibrissae) pomažu mački oko navigacije i osjećaja. One mogu otkriti veoma male promjene u zraku koje ukazuju mački na stvari koje ne vidi. Dva gornja reda brkova mogu se pomjerati neovisno od donjih za preciznije mjerenje. Smatra se da se mačka osloniti na svoje brkove kada se nađe u magli. Također joj pomažu da procijeni može li se negdje smjestiti ili povući. Oni su i pokazatelj mačkinog raspoloženja.
Kada su okrenuti naprijed znači da je mačka radoznala i prijateljski raspoložena, a kada su opušteni znači da je agresivna ili se brani. U Njemačkoj ljudi smatraju da, ako se mačka čisti ili umiva, da to zapravo najavljuje dolazak skore oluje.[12]
Među svim životinjama imaju najbolji osjećaj ravnoteže. Kod pada s visine od 2–3 m iz bilo kojeg položaja će se okrenuti nogama prema dolje prije nego ispruženih šapa doskoči na podlogu. Pri tome joj rep služi kao kormilo. Mačka može skočiti samo s manje visine, jer pad s velike visine uvelike joj škodi, a pad s velike visine je bolna opasnost za mačku.
Po istraživanju National Geographica od 8. prosinca 2005., mačke ne mogu okusiti slatku hranu zbog greške u genu za recepciju slatkoće.[13] Neki znanstvenici smatraju da je to povezano sa prirodnom prehranom mačke koja je bogata bjelančevinama, iako je najasno je li to uzrok ili posljedica.
Mačkin kostur sastoji se od preko 230 kostiju. Kao i kod svih sisavaca, kralježnica joj se se sastoji od 7 cervikalnih kralježnjaka, 13 vratnih kralježnjaka (čovjek ih ima 12), 3 križna kralježnjaka kao većina sisavaca (čovjek obično ima 5 križnih kralježnjaka s trticom). Mačke također imaju gipke ključne kosti koje omogućuju da se pokreće u bilo kojem smjeru gdje im se može okrenuti glava.[14]
Trideset i dva zasebna mišića omogućavaju mački da pokreće uši neovisno jedno od drugog.[15] Većina mačaka ima podignute uši. Za razliku od pasa, spuštene uši su prava rijetkost. Kada je uplašena ili ljuta, mačka uz frktanje i režanje, povija uši unazad. Mačka će također poviti uši unazad i dok se igra, ili kada je zainteresira zvuk koji joj dolazi s leđa.
Mačke imaju visoko specijalizirane i snažne zube i probavni trakt prilagođen probavljanju mesa, npr. predkutnjak i prvi kutnjak zajedno čine par koji ima ulogu sijeći meso. Zubalo mačke obično ima 30 trajnih zubi, a sve dok se ne pojave trajni zubi, mačka ima 26 mliječnih zubi. Mačji jezik posjeduje oštre nabore (papillae) pogodne za struganje mesa s kostiju. Te papillae su u stvari kukice okrenute unazad koje sadrže keratin (od kojeg su također načinjeni čovjekovi nokti i kosa[16]) i pomažu kod čišćenja.
Rašireno vjerovanje kaže da se mačka uvijek dočeka na noge; to se uglavnom i događa, ali ne uvijek. Za vrijeme pada, mačka refleksno okreće svoje tijelo i ispravlja se koristeći svoj visoko razvijeni osjećaj za ravnotežu i elastičnost. Ovo je poznato pod nazivom "ispravljajući refleks". Ona se uvijek ispravlja u istom pravcu, ukoliko za to ima vremena u tijeku pada. Pojedine vrste koje nemaju rep su izuzetak, zato što mačka koristi rep za balansiranje za vrijeme pada.
Mačke, kao i psi, hodaju direktno se oslanjajući na prste, dok kosti njihovih šapa čine manji dio vidljivog dijela noge. Mačke su sposobne za veoma precizan hod, jer direktno osjećaju da je mjesto na kojem se nalazi prednja šapa direktno se podudara s mjestom zadnje šape, što smanjuje šumove i vidljive tragove. Ovo također omogućava siguran korak po neravnim podlogama.
Mačke imaju uvlačljive pandže. To je, u stvari, pogrešan naziv, jer u svom normalnom, opuštenom položaju, mačke drže svoje pandže obavijene kožom i krznom oko nožnih prstiju, a to rade kako bi im kandže uvijek bile oštre. Mačke mogu izbaciti pandže na različitu dužinu, ovisno od toga love li, brane li se, penju itd. Po volji mogu izbaciti pandže na samo jednoj ili više šapa. Također, mačke izbacuju kandže i kada hodaju po mekanim površinama (krevetu, tepihu itd.) ili kada ih čovjek drži, obično kada su njihove prednje šape u blizini čovjekovih ramena.
Mačke prikupljaju snagu spavanjem više od većine drugih životinja, naročito dok rastu. Trajanje spavanja za vrijeme dana varira, obično 12–16 sati, a u prosjeku 13–14. Neke mačke mogu spavati čak 20 sati dnevno.
Zbog njihove noćne prirode, kod mačaka predvečer dolazi do povećane hiperaktivnosti i želje za igrom koje neki nazivaju "večernje ludilo", "noćno ludilo" ili "ludi sat".[17][18] Temperament mačke varira ovisno od vrste i socijalnih činitelja. Kratkodlake mačke su obično mršavije i aktivnije, dok su dugodlake deblje i manje aktivne.
Normalna tjelesna temperatura mačke je između 38 i 39 °C.[19] Mačji puls iznosi između 140 do 220 otkucaja u minuti i obično ovisi od toga koliko je mačka uzbuđena. Za mačku koja se odmara normalan puls iznosi između 150 i 180 otkucaja u minutu, gotovo dvostruko više od čovjeka.
Mačke imaju veliku sposobnost učenja i sjećanja[20][21][22][23][24][25][26], koje koriste prije svega za informacije koje su im od neke koristi. Tu spadaju prije svega njena najdraža hrana, mjesto na kojem stoji posudica s vodom i mačji toalet, najudobnije mjesto za spavanje i mjesto na kojem stoji njena najmilija igračka.
Osim toga, vrlo brzo otkriju kako se trebaju ponašati da čovjeka pridobiju da uradi ono što one žele, pa se tako posebno dobro odazivaju na svoje ime kad je vrijeme obroka. Mačke koje žive na otvorenom dobro se sjećaju granica svog područja, poznatih mačaka koje se pojavljuju na tom području kao i opasnih pasa. Asocijativno sjećanje omogućuje mački da rješava novi problem uspoređujući ga s već doživljenim. Na taj način bez problema razumiju međusobne odnose između pojedinih događaja i reagiraju na nove, do tada nepoznate situacije.
Mačke dolaze na svijet s nizom instinkta, ali neke oblike ponašanja koji se na to nadovezuju moraju sa strpljenjem i trudom naučiti. U to spadaju, na primjer, lov i upotreba mačjeg toaleta. Kad mačke mogu izaći na otvoreno, iza trećeg tjedna starosti mačića, mačka počne donositi lovinu. U početku, mačka samo pred mačićima pojede već mrtvu lovinu. Kasnije ju donese živu, i pred mačićima ju ubije i ostavi njima da pokušaju jesti. Na kraju, donese živu lovinu i pusti mačiće da ju hvataju. Ako mačići ne dobiju pouku o takvom načinu lovljenja od svoje majke, ili je majka loš lovac, vjerojatno ti mačići nikada neće biti dobri lovci.
Mačke su poznate po svojoj čistoći, a način njihova čišćenja uključuje lizanje vlastitog krzna. Njihova slina je "sredstvo" za čišćenje, ali ona kod ljudi može izazvati alergiju. U kućnoj prašini katkad se nalaze djelići mačje kože i drugih tvari koje mogu uzrokovati simptome nekih bolesti.[27] Ljudi alergični na mačke, koji pate od astme ili slične bolesti dišnog sustava, uglavnom se brzo priviknu na mačku sa kojom žive, dok na ostale i dalje ostaju alergični. Mnoge mačke uživaju čistiti ljude ili druge mačke, s time da se često i trljaju o ljude i predmete s kojim su mačke blisko povezane, a trljanjem o predmete i ljude ostavlja i mirisni trag.[28]
Neke od mačaka povremeno iskašljavaju krznene loptice koje se nagomilalo u njihovim trbusima kao posljedica svakodnevnog čišćenja. Dugodlake mačke su sklonije iskašljavanju krznenih loptice od kratkodlakih. To se može spriječiti posebnom mačjom hranom i lijekovima koje olakšavaju izbacivanje krzna, kao i redovitim češljanjem pomoću četke sa čvrstom dlakom. Mačke na čišćenje troše gotovo istu količinu tekućine kao i na mokrenje.
Kućne mačke bi trebale imati kartonsku kutiju sa pijeskom ili nekim sličnim rastresitim materijalom u kojima može obaviti malu i veliku nuždu. Ona treba služiti istoj svrsi kao i toalet namijenjen ljudima. Kartonska kutija bi se svakodnevno trebala čistiti i često nabaviti novu (što ovisi od broja mačaka koje je koriste, kao i od materijala koji se u njoj nalazi, npr. piljevina duže ostaje čista, ali kod nekih mačaka može izazvati zdravstvene probleme).
Kartonska kutija je preporučljiva i za mačke koje povremeno izlaze vani. Ona, međutim, može predstavljati rizik od zaraze toksoplazmozom, bolest mačaka koja je opasna za trudnice i ljude sa oslabljenim imunitetom, a koja može postati rjeđa (čime se smanjuje rizik od zaraze) ako se kartonska kutija redovito čisti. Čak je otprilike 60% ljudi izloženo toksoplazmi[27], no, također, mačke mogu prenositi trakavicu i tineju. Neke mačke mogu se naučiti i korištenju toaleta.
Preporučuje se da kućna mačka ima drvo za oštrenje pandži, kako ne bi uništavale namještaj, ali ga neke mačke ne prihvaćaju. Zato se nekim mačkama moraju često skraćivati kandže, ali se pri tom mora paziti na vene koje se nalaze u blizini.
Zbog svoje male veličine, domaće mačke ne predstavljaju praktično nikakvu opasnost po čovjeka jer veći rizik predstavlja zaraza (u rijetkim slučajevima bjesnoća) do koje može doći zbog mačjeg ugriza ili ogrebotine. Postoji potencijalna opasnost da mačka povrijedi čovjeku oči, a kada čovjeka ogrebe negdje po tijelu, može doći do bolesti mačjeg ogreba, što se uglavnom događa pri dodiru s mačićima.[29]
U odnosu na svoju veličinu, domaće mačke su veoma efikasne grabežljivice. U lovu na manje kralježnjake, njihova taktika zasjede i prikradanja slična je onoj kod leoparda[30], a po skoku i korištenju pandži kao kod tigrova. Nakon što skoče na životinju koju žele uhvatiti, slijedi smrtonosni udarac tako što zariju svoje očnjake u vrat žrtve i prerežu joj kralježnicu, ili je uguše time što je zadave, odnosno onemoguće joj da zrak dođe u dušnik.
Domaća mačka lovi i hrani se sa oko tisuću različitih vrsta životinja, dok je kod velikih mačaka taj broj manji od sto. Iako, teoretski, velike mačke mogu također uloviti većinu tih vrsta, ali to ne čine zbog male hranjive vrijednosti tih životinja. Izuzetak je leopard koji često lovi zečeve i druge manje životinje. Domaće mačke vrlo često love i ubijaju ptice, miševe, štakore, i druge manje životinje iz okoline. Neke također love zečeve, glodavce, guštere, žabe, kukce i ribe. Bjelančevine su najvažniji dio njihove prehrane.
Domaće mačke jedu relativno malo povrća. Međutim, uobičajeno je da mačke u svoju prehranu koja se sastoji uglavnom od mesa, povremeno unesu male količine trave ili kakvih biljaka, kao što to katkad čine i neki psi. Dok medvjedi obično u svoju prehranu unose voće, bobice, korijenje i med kada kada mogu, mačke se više vole hraniti prvenstveno sirovim mesom. Mačke imaju genetsku anomaliju koja im onemogućava da osjete slatko[31], što je vjerojatno povezano sa njihovom potrebom za mesom, i gotovo sigurno povezano sa njihovom odbojnošću prema voću i bobicama.
Mačke ponekad žvaču travu, lišće ili kućne biljke kako bi uklonile bolove u trbuhu. Ipak, neke od kućnih biljaka su štetne za njih. Mogu urokovati različite bolesti i poremećaje, a svakako je najteža posljedica od jedenja otrovne kućne biljke su teška oštećenja organa, koja najčešće mogu uzrokovati smrt mačke. Npr. uskršnji ljiljan može dovesti do oštećenja bubrega koji je vrlo opasan po život mačke jer najčešće izazove smrt. Neke mačke obožavaju mačju travu. Iako je uglavnom ne jedu, često će se valjati po njoj, grepsti je ili žvakati. Efekt koji mačja trava ima na njih je obično kratak i traje samo nekoliko minuta, da bi se nakon 1 ili 2 sata ponovno javio. Još nekoliko biljaka imaju ovakav efekt na mačke, ali manjeg intenziteta. Mačke mogu biti izbirljive u prehrani. To se događa kada vomeronasal postane osjetljiv na određenu vrstu hrane, ili ukoliko je vlasnik mačku previše razmazio, tako da će mačka odbiti bilo koju vrstu hrane koju nije očekivala. Mnoge od mačaka zavole "ljudsku hranu", poput kruha, pomfrita, pizze, juhe od rajčice, palačinki, maslina i dr.
Kod mačaka se može javiti i stanje kada mačka žvače neobične stvari poput kakve tkanine, plastike ili vune. Takvo ponašanje je uglavnom posve bezopasno, no ako progutaju veću količinu to može biti opasnije za nju, pa će najčešće morati na operaciju (ako se operacija odgodi, slijedi fatalni ishod) a ponašanje se najčešće javlja kod sijamske i burmanske mačke.
Staro mišljenje da su mačke samotnjaci je davno opovrgnuto. Među njima, kao i kod svih drugih, ima samotnjaka, ali su mačke po prirodi ipak druželjubive. Ako se promatra veće populacije mačaka, kao na pr. na nekim seoskim domaćinstvima ili u nekim velikim gradovima, kao, recimo, ispred Koloseuma u Rimu pada u oči niz socijalnih interakcija između pojedinih životinja. Tako nešto bi kod tipičnih samotnjaka, kao što je npr. tigar bilo sasvim isključeno.
Mačke su, nasuprot tome, izraziti individualisti. One same određuju gdje i u čijem društvu će provoditi svoje vrijeme, i vrlo teško im se može nešto nametnuti. Na selu, doduše, u jedno domaćinstvo ali žive izvan direktne ljudske kontrole, često se udružuju u manje grupe koje podsjećaju na lavlji čopor. Takvi mačji čopori sastoje se od nekoliko ženki koje su u međusobnom srodstvu, njihovih starijih i mlađih mačića i jednim ili dva mužjaka. Dok se mužjaci, kad dosegnu spolnu zrelost, uglavnom raziđu, žensko potomstvo ostaje uz majku na njenom teritoriju i povećavaju grupu.
Domaće mačke, posebno mačići, vole igru. Igrom mačići se uče lovu i ubijanju malih sisavaca i ptica.[32] Domaće mačke, naročito mačići, obožavaju igrati klupkom. Mnoge mačke ne mogu odoljeti klupku koji se njiše ili valja po podu. Ta nepopravljiva ljubav prema klupku je često prikazana u crtanim filmovima ili na fotografijama, koji prikazuju mače koje se igra sa klupkom. Ova sklonost je vjerojatno povezana sa njihovim lovačkim instinktom. Ako mačka proguta klupko to može dovesti do bolesti, pa čak i smrti. Zbog toga neki ljudi u igri sa mačkom koriste laser s crvenom točkom, ali se mnogi protive ovome zbog opasnosti po oči mačke, ali još više zbog gubitka zadovoljstva zbog uspješnog hvatanja objekta.
Mačke se sporazumijevaju govorom tijela, glasom i mirisima. Mirisne signale koriste kako u direktnim susretima tako i na velike udaljenosti. Za to potrebne mirise luče u lojnim i znojnim žlijezdama, a prenose ih trljanjem, grebanjem i mokraćom na predmete, biljke ili osobe.
U neposrednom kontaktu signaliziraju svoje emocionalno stanje držanjem i pokretima cijelog tijela i repa. Pritom, određenu ulogu ima i način kako drže uši kao i sužavanje i širenje zjenica.
Puno se toga može o raspoloženju mačke zaključiti po načinu kako drže rep. Ako ne žele skrenuti pažnju na sebe, drže se neutralno, rep sasvim usprave i izbjegavaju pogled prisutnih. Jako savijen vršak uspravnog repa znači prijazan pozdrav ili ponekad unaprijed radovanje nečemu što očekuju od čovjeka. Podignut rep s lagano savijenim vrškom znači radost, zadovoljstvo ili napetost. Nakostriješen rep znak je prijetnje i agresivnosti, dok mahanje repom odražava nesigurnost i neodlučnost, a ne, kako se još i danas zna misliti, ljutnju.
Ako su dovoljno blizu, mačke koriste i zvučne signale kako bi naglasile govor tijela. Frktanjem i režanjem izražavaju strah i agresivnost, dok glasom koji podsjeća na gugutanje goluba dozivaju mačiće.
Mijaukanje je najtipičniji zvuk koji mačka koristi. On isto može imati različita značenja, ovisno o načinu i situaciji u kojoj se mačka njime koristi. Mačke koje nisu udomaćene izbjegavaju mijaukanje da ne bi time skrenule pažnju mogućih neprijatelja na sebe.
Još jedan zvuk je izrazito svojstven mačkama i najčešće je znak ugode i zadovoljstva. To je "predenje". Predenje, trljanjem uz tijelo i visoko dignutim ravnim repom mačke u pravilu šalju signale pomirljivosti i izražavaju želju da otklone nečiju agresivnost. Međutim, mačke predu i kada ih nešto boli kako bi time same sebe malo utješile. Na pr., neke mačke intenzivno i glasno predu za vrijeme koćenja mladunaca.
I mužjaci i ženke spolno sazrijevaju između šestog i osmog mjeseca života, ali pun tjelesni razvoj završavaju i jedni i drugi tek nekoliko mjeseci kasnije. Taj razvoj kod većine rasnih mačaka traje i nekoliko mjeseci duže. Sa spolnom zrelošću počinju se uočavati i razlike u tjelesnoj građi između mužjaka i ženki.Mužjaci su krupnije građe, imaju snažniji vrat a zbog masnih jastučića na obrazima imaju i veću glavu. Ženke su obično vitkije i imaju usku, trokutastu glavu.
Osim fizičkih razlika, mužjaci i ženke se i različito ponašaju. Mužjaci su teritorijalne životinje i područje koje smatraju svojim obilježavaju štrcanjem mokraće i trljanjem o predmete na mjestima koja najčešće posjećuju. Na uljeze reagiraju prijetećim ponašanjem i izraženo agresivno.Za razliku od ženki, skloni su skitnji i izbivaju često danima, u potrazi za ženkama koje se upravo tjeraju ili u lovu. Kad se konačno vrate iz skitnje, traže utjehu, hranu i mirno mjesto za odmor.
.jpg)
Mačke obično spolno sazrijevaju u šestom mjesecu života i tada se prvi put "tjeraju", a unutar razdoblja tjeranja plodne su obično pet do šest dana. Dok se tjera, mačka se neprekidno trlja o predmete, valja se po podu i izazovno diže stražnjicu u vis. Ako se u tom razdoblju ne pari s mužjakom, nakon oko tri tjedna ponovo će se tjerati.
Mačke koje izlaze na otvoreno dozivaju više mužjaka s jedne strane mirisnom porukom da se tjeraju sadržanom u mokraći, a s druge strane vrlo bučnim glasanjem koje nalikuje na plač malog djeteta. Kad se mužjaci okupe, u prvoj fazi ih mačka drži na odstojanju frktanjem, puhanjem i udarcima šapom, što iskusan mačak u pravilu uspijeva izbjeći. Ženka se zatim povlači na sigurnu udaljenost, dok mužjaci zastrašuju jedan drugog pogledima, kostriješenjem i glasnim urlanjem. Obilaze jedan oko drugog i procjenjuju se. Ako se ni jedan ne povuče na vrijeme priznajući time da je slabiji, iz tog se susreta može razviti prava bitka iz koje mužjaci izlaze puni ogrebotina i ugriza. Pravo na parenje dobiva mačak koji iz tih okršaja izađe kao pobjednik. Smrtnost nekastriranih mužjaka je značajno veća nego kastriranih jer oni u potrazi za ženkama koje se tjeraju prelaze velike udaljenosti (nerijetko u radijusu i preko 3 km) kao i zbog posljedica opisanih bitaka za ženku.
Do parenja može doći tek kada ženka signalizira svoju spremnost za parenje tako da čučne, zadigne stražnjicu i rep savije jako u stranu. Akt parenja traje samo nekoliko sekundi i naglo se prekida time što ženka uz vrisak zbaci mužjaka jer se na mužjakovom penisu nalazi izraslina koja akt čini bolnim za ženku. Ta je bol potrebna jer ona izaziva izlazak jajašca i omogućuje oplodnju. U razdoblju tjeranja mačka se može pariti s više mužjaka, a kako se kod svakog parenja "oslobađa" samo jedno jajašce, u jednom leglu može biti mačića s više različitih očeva.
Razdoblje tjeranja obično završava skotnošću koja se u prvim tjednima niti ne primjećuje. Tek zadnja tri tjedna su mačići dovoljno veliki da se može uočiti povećani obujam trbuha, a tada i počinju rasti mliječne žlijezde. Mačka u prosjeku nosi mačiće 63 do 65 dana. Zadnjih je dana nervozna i neprekidno traži sigurno mjesto na kojem će se okotiti.[33] Često liže dojke i analno područje. Kad živi u kući ili stanu, mačka će za koćenje izabrati sobu osobe koju osjeća najbližom, te mjesto na kojem će se okotiti može biti poluotvoreni ormar, neka kutija ili čak krevet bliske osobe. Sam porod može trajati više sati, a ponekad i do 24 sata. Razmak između rađanja pojedinih mačića može biti vrlo različit.
U prvom okotu jedne mačke leglo ima najčešće 2-3 mačića. Događa se, da se mačka s prvim okotom ne snađe i ne pokaže nikakvo zanimanje za svoje potomstvo. Ako se okoti na otvorenom, jednostavno ih ostavi, a mačići uginu. Kod kasnijih okota broj mačića se povećava i može narasti i do 7. Kako mačka ima samo 6 dojki, najslabiji, koji se ne uspije izboriti za svoju dojku, obično ugine, osim ako se čovjek ne umiješa i dohranjuje ga. Mače staro nekoliko sati može stati na čovjekov dlan, a mijaukanje kod mačića obično se javlja u ranoj dobi.
Mačke u religiji i mitologiji
[uredi | uredi kod]Povezanost ljudi i mačaka dovela je do njenog pojavljivanja u mitologiji i legendama više kultura, uključujući drevnu egipatsku, kinesku i nordijsku. U egipatskoj mitologiji postojala je božica Bast, koja je, inače, bila božica u obliku domaće mačke, ali kad bi bila bijesna, pretvorila bi se u ratobornu lavicu Sekhmet. Mačka je za Egipćane bila sveta životinja koju su, kad bi mačka uginula, mumificirali.
Dok su u srednjem vijeku u Europi mačke ubijane zbog sumnje da su povezane sa Sotonom, u islamskim državama ih se poštovalo zbog redovitog održavanja čistoće. Mačke su, zapravo, jedine životinje kojima je dopušten ulazak u džamiju. Prorok Muhammed je toliko volio svoju mačku Muezzu, da je jednom prilikom, kako ne bi probudio ljubimicu koja je spavala na rukavu njegove košulje, odrezao rukav i otišao na molitvu. Često je držao govor gladeći mačku u krilu. Nekoliko papa je posjedovalo mačke a među njima je i papa Benedikt XVI.. U Japanu, bijela mačka Maneki Neko smatra se simbolom sreće, a zbog toga se naziva Sretna mačka, te se čak koristi kao "kasica" za prikupljanje novca.
U zapadnokršćanskoj ikonografiji mačka se zbog svog ponašanja smatra simbolom lijenosti i požude. Postoji i legenda o "Gospinoj mački" (tal. gatto della Madonna) prema kojoj je u vrijeme Isusovog rođenja u betlehemskoj štalici neka mačka omacila mačiće. Takva se mačka redovito slika sa znakom križa preko leđa.[34]
Mačka je popularna kod ljudi, te se ona često prikazuje na fotografijama ili crtanim filmovima kako se igraju s klupkom ili kako love miševe. U mnogim suvremenim crtanim filmovima mačke su glavni likovi. Najpoznatiji likovi mačaka u crtanim filmovima su Tom i Sylvester iz Tom i Jerry i crtanih filmova Looney Tunesa, te Fritz i Garfield. U književnosti, u bajci braće Grimm Mačak u čizmama glavni je lik mačak koji je od trećeg mlinarevog sina zatražio da mu kupi čizme i, usput, obećao da će biti bogat, dok je u knjizi Lewisa Carolla Alica u zemlji čudesa Češirska mačka neobični lik koji ima sposobnost nevidljivosti i iznenadnog pojavljivanja.
- ↑ Erxleben, J. C. P. (1777). „Felis Catus domesticus”. Systema regni animalis per classes, ordines, genera, species, varietates cvm synonymia et historia animalivm. Classis I. Mammalia. Lipsiae: Weygandt. str. 520–521.
- ↑ Vojmil Žic, s. Valerija Kovač i Verica Blažinić Mak, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, travanj 2008., ISSN 1331-2731
- ↑ „AVMA Survey Confirms Cat's Status as Top Dog”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-13. Pristupljeno 2008-08-08.
- ↑ MySpaceTV Videos: Cat Diversity by National Geographic
- ↑ „Meows Mean More To Cat Lovers”. Channel3000.com. Arhivirano iz originala na datum 2003-08-04. Pristupljeno 14. 06. 2006.
- ↑ Meows Mean More To Cat Lovers Arhivirano 2003-08-04 na Wayback Machine-u. Channel3000.com. Preuzeto 14. lipnja, 2006.
- ↑ ICZN (2003-03-31). „OPINION 2027: Usage of 17 specific names based on wild species which are pre-dated by or contemporary with those based on domestic animals (Lepidoptera, Osteichthyes, Mammalia): conserved”. Bulletin of Zoological Nomenclature (International Commission on Zoological Nomenclature) 60 (1). Arhivirano iz originala na datum 2008-04-22. Pristupljeno 2006-07-13.
- ↑ Gordana Vukelić, Nenad Jurković, Iva Vili i Goran Stančić, Dječji klub, ARENA d.d., Zagreb, rujan 2006., ISSN 1330-1349.
- ↑ Strain, G.M., How Well Do Dogs and Other Animals Hear?
- ↑ „The Nose Knows”. About.com. Pristupljeno 29. 11. 2006.
- ↑ Vojmil Žic, s. Valerija Kovač i Verica Blažinić, Mak, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, svibanj 2008., ISSN 1331-2731
- ↑ Grupa autora, prijevod: Lucija Šimić i Katarina Perković, Mora i oceani 1. dio, hrv. izdanje Europapress holding d.o.o., 2007., ISBN 978-953-300-018-3
- ↑ Xia Li et al. Pseudogenization of a Sweet-Receptor Gene Accounts for Cats' Indifference toward Sugar. PLOS Genetics; 2005;1;1:[1] Arhivirano 2006-04-03 na Wayback Machine-u Datum pristupa: 08. studeni 2006.
- ↑ „Cat Skeleton”. Arhivirano iz originala na datum 2006-12-06. Pristupljeno 12. 12. 2006.
- ↑ „At Home : Care / Health : Understanding Cats”.[mrtav link]</
- ↑ Iz. tekst. Cathy Franco, priredila Émilie Beaumont, prijevod Blanka Pašagić Body (Tijelo), za RH i BiH izdanje NAŠA DJECA d.o.o. Zagreb ISBN 953-171-547-5
- ↑ Animal Doctor (July 9 2002). "Dear Dr. Fox". The Washington Post, p. C10.
- ↑ * Ring, Ken and Romhany, Paul (August 1 1999). Pawmistry: How to Read Your Cat's Paws. Ten Speed Press (Berkeley, California), p. 10. ISBN 1-58008-111-8
- ↑ „Normal Values For Dog and Cat Temperature, Blood Tests, Urine and other information in ThePetCenter.com”.
- ↑ Rosenkilde, Carl E, and Ivan Divac. "Discrimination of Time Intervals in Cats" Acta Neurobiologiae Experimentalis 36 (1976): 311- 317.
- ↑ Davis, Joel L, and Robert A Jensen. "The Development of Passive and Active Avoidance Learning in the Cat" Developmental Psychobiology 9 (1976): 175 - 179.
- ↑ Doré, François Y. "Search Behaviour of Cats (Felis catus) in an Invisible Displacement Test: Cognition and Experience" Canadian Journal of Psychology 44 (1990): 359 - 370.
- ↑ Dumas, Claude. "Object Permanence in Cats (Felis catus): An Ecological Approach to the Study of Invisible Displacements" Journal of Comparative Psychology 106 (1992): 404 - 410.
- ↑ Dumas, Claude, and François Y Doré. "Cognitive Development in Kittens (Felis catus): An Observational Study of Object Permanence and Sensorimotor Intelligence" Journal of Comparative Psychology 105 (1991): 357 - 365.
- ↑ Fiset, Sylvain, and François Y Doré. "Spatial Encoding in Domestic Cats (Felis catus)" Journal of Experimental Psychology: Animal Behaviour Processes 22 (1996): 420 - 437.
- ↑ Heishman, Miriam, Mindy Conant and Robert Pasnak. "Human Analog Tests of the Sixth Stage of Object Permanence" Perceptual and Motor Skills 80 (1995): 1059 - 68.
- ↑ 27,0 27,1 Grupa autora, prijevod Tomislav Šostar, Strengthen Your Immune System (Ojačajte svoj imunosni sustav), 2001. Reader's Digest VÝBĚR s.r.o Prag, hrv.izdanje Mozaik knjiga, Zagreb, 2006.
- ↑ Iz. tekst Emmanuelle Paroissien, priredila Émilie Beaumont, prijevod Blanka Pašagić, Animals (Životinje), za RH i BiH izdanje NAŠA DJECA d.o.o. Zagreb, ISBN 953-171-500-9
- ↑ RODA - priručnik kroz bolesti Arhivirano 2008-06-29 na Wayback Machine-u Bolest mačjeg ogreba
- ↑ „Why Do Cats Like High Places?”. Drs. Foster & Smith, Inc.. Dr. Holly Nash, DVM, MS.
- ↑ „PLoS Genetics: Pseudogenization of a Sweet-Receptor Gene Accounts for Cats' Indifference toward Sugar”. Arhivirano iz originala na datum 2006-04-03. Pristupljeno 2021-08-31.
- ↑ Poirier FE, Hussey LK (1982). „Nonhuman Primate Learning: The Importance of Learning from an Evolutionary Perspective” (Scholar search). Anthropology & Education Quarterly 13 (2): 133–148. DOI:10.1525/aeq.1982.13.2.05x1830j. ISSN 0161-7761.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2007-02-12. Pristupljeno 2008-08-08.
- ↑ Marijan Grgić, "Mačka", u: Anđelko Badurina, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, 4. dopunjeno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2000, str. 420. ISBN 953-151-330-9
- Fotografije i crteži
- Članci i leksikoni
- Ishrana malih mačića Arhivirano 2010-06-28 na Wayback Machine-u (sh)
- Luk je štetan za mačke (en)
- Wikiprojekt - Leksikon mačaka na njemačkom jeziku (de)
- Literatura
- Ronald M. Nowak: Walker’s Mammals of the World. 6. Auflage. Johns Hopkins University Press, Baltimore 1999., ISBN 0-8018-5789-9
- Desmond Morris, Catwatching, Heyne-Verlag 2000., 3-4531-7259-0
- Marian C. Horzinek, Vera Schmidt i Hans Lutz, Krankheiten der Katze, Enke Verlag, 2005., ISBN 3-8304-1049-2.
- Gloria Stephens: Katzen, Eurobooks Germany 2001., ISBN 3-85049-588-4
- Pam Johnson: Katzenpsychologie, Franckh-Kosmos, 1999., ISBN 3-440-07507-9.
- Frédéric Vitoux, de la Academia Francesa - Dictionnaire amoureux des Chats. Plon/Fayard. París, 2008. ISBN 978-2-259-20686-0.
- Pollard, M.: Encyklopédia mačky, 2004., ISBN 80-7145-851-1
- Aleksandra Konarska-Szubska, Koty, Varšava 1981., 1986., ISBN 83-09-00219-X
- Ostali projekti
 | U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Felis silvestris catus |
 | Wikivrste imaju podatke o: Mačka |
 | Potražite izraz mačka u W(j)ečniku, slobodnom rječniku. |
