Orfej

Orfej (grčki: Ὀρφεύς) glavni je zastupnik umjetnosti i pjesme te lire velika uticaja na mitološku historiju Grčke. Mitsku figuru Orfeja Grci su posudili od svojih tračkih komšija, a po njemu su nazvani trački orfički misteriji, nama nepoznatog sadržaja.

Etimologija

Samo ime Orfej iz najstarijeg je sloja grčkih imena, ona koja završavaju sufiksom -eus. Stoga se ime Orfej ne spominje su ni kod Hezioda niti kod Homera, no poznat je u vrijeme Ibikovo (530. p. n. e.) i Pindarovo (522. p. n. e. - 442. p. n. e.) koji o njemu govori kao o ocu pjesama.

Jedna mogućnost etimologije jest da potječe iz praindoevropske riječi *orbhao- = biti lišen, od *orbh- = odvojiti. Srodne su primjerice grčke riječi orphe = tama, orphanos = siroče, a i u engleskom orphan = siroče. Moguće je da i dolazi od *goao = žalovati, pjevati divlje, baciti čaroliju.

Karakteristike

Od 6. vijeka p. n. e. na njega se gleda kao na glavnog antičkog pjesnika i muzičara, izumitelja ili usavršavaoca lire, koja uz pomoć njegovog sviranja i pjevanja nije mogla samo očarati divlje zvijeri, nego je mogla odvući drveće i kamenje s njihovih mjesta te zaustaviti rijeke u toku.

Pripisivalo mu se da je kao jedan od pionira civilizacije čovječanstvo naučio umjetnosti medicine, pisanja i poljoprivrede. Kao blisko povezan s religioznom životom, bio je uzvišen i vidovit, prakticirao je magiju, posebno astrologiju. Bio je poštovalac nekoliko kultova, naprimjer Apolonovog ili Dionizovog. Institucionalizirao je mistične rituale, kako javne, tako i privatne. Propisao je inicijacijske i pročišćavajuće rituale.

Sazviježđe Lira na sjevernom nebu predstavlja upravo Orfejevu liru.

Mitologija

Život

Po najraširenijoj tradiciji Orfej je bio sin tračkog kralja Eagra i Kaliope, Muze epske poezije. Ona je najstarija i najpametnija od Muza. Ponekad se umjesto Eagra kao Orfejeva oca uzima Apolon, kao što mu se katkada kao majka navodi Selena (grč. Luna), božica Mjeseca. Takva bi kombinacija roditelja (majka - božica Mjeseca i otac - bog Sunca) objašnjavala Orfejevu božansku prirodu. On je tako u Trakiji postao onaj element koji je ujedinjavao žensko lunarno i muško solarno te time pomirio Apolonov i Dionizov kult. Orfej je muziku naučio od Lina ili Apolona, zavisi o predaji. Lin je prvorođeni sin Kaliope i Eagra ili Apolona. Orfej je bio Apolonov ljubavnik te mu je Apolon na dar podario svoju liru, koju je izradio Hermes od kornjačina oklopa. Negdje se navodi da je Orfej liru dobio od svog oca Apolona, a dar pjevanja u heksametrima od majke Kaliope, božice epskog pjesništva.

Usprkos svom tračkom podrijetlu pridružio se Argonautima u njihovoj ekspediciji, čijeg je vođu Jazona Krion upozorio da samo uz pomoć Orfeja može proći pokraj Sirena. Kad je Orfej čuo njihovu pjesmu, izvukao je svoju liru i započeo pjesmu koja je bila mnogo ljepša od njihove.

Pred kraj života, Orfej je prestao štovati sve bogove osim boga Sunca, Apolona. Jednoga jutra penjao se planinom Pangaion (gdje je Dioniz imao svoje svetište) te pozdravio svog boga jutra. Međutim, rastrgale su ga tračke Menade, jer nije štovao svog prijašnjeg boga, Dioniza. Značajno je i to što je njegova smrt analogna Dionizovoj smrti, kojemu je zbog toga bio svećenik i avatar.

Ovidije u svojim Metamorfozama također spominje tračke menade, Dionizove sljedbenice, razbješnjene Orfejem, kako prvo bacaju kamanje i štapove na njega dok je svirao, no njegova je muzika bila toliko prekrasna da su kamenje i grane odbijali pogoditi ga. Još više ražešćene Menade rastrgale su ga u komadiće za vrijeme ludila bakhantskih orgija.

Njegova glava i lira, još pjevajući tužne pjesme, doplutali su brzom rijekom Herbom do obala Sredozemnog mora. Odande su ih vjetrovi i valovi prenijeli do obala otoka Lezba koji je postao kolijevkom pjesništva. Tamošnji stanovnici zakopali su njegovu glavu i podigli hram u njegovu čast blizu Antise. Njegovu liru Muze su odnijele na nebo i postavile je među zvijezde. Muze su također pokupile ostatke njegova tijela i zakopale ih kod Leiberte podno planine Olimp, gdje su slavuji pjevali nad njegovim grobom.

Orfej i Euridika

Nakon mladenaštva i avantura s Argonautima, Orfej se odlučio skrasiti s najljepšom od svih nimfa, Euridikom. Čim je nju ugledao među njenim prijateljicama, čija joj ljepota nije bila ni do koljena, Orfej je znao da će njih dvoje postati jedno. Predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje narcisa, uskoro postala njegovom ženom. Ali bračna sreća nije dugo trajala jer je Euridiku takla ledena ruka smrti. Bježeći od pohotnog Aristeja koji ju je želio silovati, nagazila je na zmiju skrivenu u visokoj travi, vrisnula i zaklopila svoje plave oči.

Neutješni se Orfej odlučio se na još jedan nevjerojatan poduhvat - silazak u svijet mrtvih. Na ulazu u Had svojom je lirom začarao troglavog Kerbera i potom stao pred Hada i njegovu ženu Perzefonu, vladare podzemlja i pjevao za izbavljenje svoje voljene. Ganuti njegovom pjesmom odlučili su pustiti Euridiku nazad na Sunčevu svjetlost uz jedan uslov. Kad će izlaziti nazad na gornji svijet, Orfej se ne smije okrenuti za Euridikom koja je trebala pratiti njegove stope.

Krenuvši polahko, Orfej, mučen velikom čežnjom da vidi lice svoje voljene i zabrinut jer nije čuo njene korake, prekršio je postavljeni uslov. Euridika je potonula nazad u svijet sjena pružajući mu još jednom svoje blijede ruke. Nju je izgubio zauvijek. Sedam dana Orfej je tugovao plačući na obalama podzemnih rijeka, ali drugi put su Had i Perzefona bili neumoljivi. Vrativši se sam nazad u gornji svijet, Orfej je odbijao ljubav drugih žena i okrenuo se ljubavi prema lijepim mladićima.

Orfičko pjesništvo

Velik broj grčkih vjerskih pjesama u heksametrima pripisuje se Orfeju. Od ove velike literature samo su dva primjera preživjela u cijelosti: skup himna napisanih negdje između 2. i 3. vijeka te orfička Argonautika, napisana negdje između 4. i 6. vijeka. Prijašnja orfička literatura, od koje mnoga datira još iz 6. vijeka p. n. e.., sačuvana je samo u dijelovima i citatima kasnijih autora.

Orfičko pjesništvo zaokruženo je mističnim obredima i pročišćavajućim ritualima. Platon tako govori o klasi vegetarijanskih prosjaka svećenika koji su nudili pročišćenje bogatima te recitirali knjige Orfeja i Muza (Država, 364 c-d). Oni koji su bili posebno predani tim ritualima i poeziji često su prakticirali vegetarijanstvo, apstinenciju te nisu jeli jaja – što je postalo poznato kao Orphikos bios ili orfički način života.