Gnej Pompej Veliki

Gnej Pompej Veliki (lat. Gnaeus Pompeius Magnus; 29. septembar 106. p. n. e. Picenum — 29. septembar 48. p. n. e. Egipat), bio je rimski vojskovođa i političar Rimske republike. Odigrao je značajnu ulogu u transformaciji Rima iz republike u carstvo. Na početku svoje karijere bio je partizan i štićenik rimskog generala i diktatora Sule; kasnije je postao politički saveznik, a konačno i neprijatelj Julija Cezara.

Gnej Pompej
Gnej Pompej Veliki
Datum rođenja	29. septembar 106. p. n. e.
Mesto rođenja	Picenum, Rimska republika
Datum smrti	29. septembar 48. p. n. e.
Mesto smrti	Peluzijum, Ptolemejsko kraljevstvo

Pripadnik senatorskog plemstva, Pompej je još mlad ušao u vojnu karijeru. Istakao se služeći diktatoru Suli kao komandant u Građanskom ratu 83–81. Pompejev uspeh kao generala dok je bio mlad omogućio mu je da napreduje direktno do zvanja prvog konzula bez poštovanja tradicionalnog cursus honorum (neophodnih koraka za napredovanje u političkoj karijeri). Za konzula je biran u tri navrata (70, 55, 52. p. n. e.). Proslavio je tri trijumfa, služio je kao komandant u Sertorijanskom ratu, Trećem ropskom ratu, Trećem mitridatovom ratu i u raznim drugim vojnim pohodima. Pompejev rani uspeh doneo mu je kognomen Magnus – „Veliki“ – po njegovom dečačkom heroju Aleksandru Velikom. Njegovi protivnici su mu dali nadimak adulescentulus carnifex („tinejdžer kasapin“) zbog njegove nemilosrdnosti.

Mladost

Pompej je bio sin Gneja Pompeja Strabona, vrlo bogatog i uticajnog političara. Mladi Pompej je odrastao uz svog oca i pratio ga u vojnim pohodima. Strabon je u ratu između Lucija Kornelija Sule i Gaja Marija bio na Marijevoj strani. Kada mu je otac umro, mladi Pompej je naslijedio njegovo bogatstvo, politički uticaj i značajnu vojnu silu.

Pompej je 83. p. n. e. stao sa vojskom od tri legije na stranu Sule, kada se ovaj vratio u Italiju i krenuo na Rim. Ovaj politički savez ubrzao je Pompejevu karijeru. Sula je 82. p. n. e. postao apsolutni diktator, a Pompej njegov saveznik. Sula je naredio svojoj unuci Emiliji, koja je bila trudna i udana, da se razvede kako bi se mogla udati za mladog Pompeja. Pompej se odmah razveo od svoje supruge Antistije i oženio Emilijom.

Iako još mlad, Pompej je dobio od Sule povjerenje i ovlašćenja da se obračuna sa Marijevim pristalicama koji su se nalazili u Siciliji i u rimskoj provinciji Africi. Pompej je pokazao popriličnu okrutnost prema svima koji su pokazivali znakove otpora. Čuvena je njegova rečenica kada su se ljudi bunili na njegove metode: Prestanite nam citirati zakone, mi nosimo oružje!. Nakon brojnih pobjeda u Africi, Pompeja su njegovi vojnici proglasili imperatorom i dali mu nadimak Veliki. Navodno je čak i sam Sula smislio taj nadimak. Prema tradiciji, Pompej je na povratku u Rim zatražio od senata da proslavi trijumf. Senat je to odbio, a Pompej se ulogorio s vojskom ispred Rima i odbio da se makne sve dok mu senat ne dozvoli da trijumfalno uđe u Rim. Tada se umiješao Sula i dao Pompeju dozvolu da proslavi trijumf.

Nakon toga Pompej je zatražio titulu prokonzula, jer je bio premlad da postane konzul. Ova titula je trebalo da bude formalnost jer je Pompej, zajedno sa Kvintom Cecilijem Metelom Pijem poslat u borbu protiv Kvinta Sertorija. Sertorije je bio posljednji Marijev pristalica i održao se na vlasti u Hispaniji. Gerilski rat je trajao od 76. p. n. e. do 71. p. n. e. Nije bilo većih vojnih sudara, a rat se završio kada je Sertorije bio ubijen u zaveri.

Pompej se na poziv senata i Marka Licinija Krasa vratio u Italiju 71. p. n. e. U Italiji je bio u toku Spartakov ustanak. Kras je pobijedio Spartaka u bici kod Lukanije, 71. p. n. e. Pompej je uništio veliki dio robovske vojske koji je pobjegao, oko 5.000 ljudi. Iako je Kras najzaslužniji za Spartakov poraz, Pompej je uspio taj poduhvat pripisati sebi. Zatim je u Rimu proslavio drugi trijumf, za pobjedu u Hispaniji.

Pompej je 70. p. n. e., zajedno sa Krasom, po prvi put izabran za konzula.

Mitridatovi gusari

Pompej je 67. godine p. n. e. od senata dobio diktatorska ovlašćenja i zadatak da uništi gusare u Mediteranu. U senatu su prvobitno i konzervativna frakcija i optimati bili protiv toga da Pompej preuzme zapovjedništvo. Ali kada je narodni tribun prijedlog dao na glasanje, prihvaćen je s velikom većinom. Ovaj zadatak Pompej je uspješno obavio za samo nekoliko mjeseci.

Pompej se nije vraćao u Rim, već je odmah krenuo u Malu Aziju. Tu je preuzeo zapovjedništvo od Lucija Licinija Lukula u ratu sa pontskim kraljem Mitridatom VI. Pompej je pobijedio Mitridata VI u bici kod Lukosa, 66. p. n. e. Pont je, nakon Mitridatove smrti 63. p. n. e. postao nova rimska pokrajina. Pobijedio je i jermenskog kralja Tigrana I Velikog i prisilio ga da se odrekne svih dotad osvojenih područja. Tigran je zatim postao rimski saveznik i nastavio je da vlada Jermenijom. Svrgnuo je i seleukidskog vladara Sirije Antioha XIII, oko 64. p. n. e. Nakon toga Sirija je postala rimska provincija. Pompej je takođe zauzeo Jerusalim, a Judeja je postala delimično nezavisna provincija pod rimskom kontrolom. Ovo osvajanje i organizacija istočnih rimskih provincija smatra se najvećim Pompejevim dostignućem.

Na svoj 45. rođendan, 29. septembra 61. p. n. e., Pompej je u Rimu proslavio svoj treći trijumf. Bio je to nezaboravan događaj. Dva puna dana smjenjivale su se ogromne parade i povorke zarobljenika, vojske, zabavljača i gladijatora koji su demonstrirali prikaze bitaka. Da bi upečatljivo završio festival i slavlje, Pompej je organizovao veliki banket podelivši novac među Rimljanima. Time je još više povećao svoju popularnost.

Prvi trijumvirat

Glavni članak: Prvi trijumvirat

Nakon serije vojnih pohoda i stalnog ratovanja, Pompej se posvetio politici. Raspustio je legije i počeo da gradi` političku karijeru. U senatu su mu se i dalje suprotstavljali konzervativci. Saveznik mu je bio Kras, sa kim je prije dijelio mjesto konzula. U isto vrijeme Gaj Julije Cezar je takođe pretendovao na funkciju konzula. Pompej je sa Cezarom i Krasom 59. p. n. e. sklopio prvi trijumvirat. Pompej i Kras su svojim vezama pomogli Cezaru da bude izabran za konzula, a ovaj im je uzvratio štiteći njihove interese.

Pompej se zatim oženio Julijom, Cezarovom jedinom kćeri. Iako je ovo bio brak iz interesa, ljubav Pompeja i Julije je bila obostrana i realna.

Iako je Pompej bio imenovan guvernerom Hispanije, ostao je u Rimu gdje se brinuo o upravi grada. Trijumvirski ugovor između Pompeja, Cezara i Krasa je obnovljen 56. p. n. e., a 55. p. n. e. Pompej i Kras su imenovani za konzule, a Cezar za prokonzula, na rok od pet godina. Julija je umrla 54. p. n. e. u toku porođaja. Kras je poginuo u ratu sa Partima u bici kod Kare, 53. p. n. e. Krasova smrt je poremetila ravnotežu moći. U međuvremenu, Cezar je brojnim pobjedama u Galskom ratu postajao sve moćniji i uticajniji.

Građanski rat

Glavni članak: Cezarov građanski rat

Nakon propasti trijumvirata, Pompej se oženio Kornelijom Metel, kćerkom Scipiona Metela. Zajedno sa Scipionom, Pompej je postao konzul po treći put. Koristeći svoja ovlašćenja kao konzul, Pompej je doneo mnoge zakone u vezi sa sudstvom i vojskom. Brojni zakoni su išli direktno protiv Cezara. Pompej je lično zatražio zabranu produživanja funkcije prokonzula Cezaru u odsustvu, i zahtevao je da Cezar raspusti vojsku i da se vrati u Rim. Cezar je 49. p. n. e. prešao sa jednom legijom rijeku Rubikon i time započeo građanski rat koji je trajao nepunih godinu dana.

Pompej je zajedno sa saveznicima napustio Rim i povukao se na jug Italije. Rat je bio neizvjestan sve dok Pompej nije bio poražen u bici kod Farsala, 48. p. n. e. Pompej je zajedno sa svojom ženom Kornelijom pobjegao u Egipat. Ptolemej XIII ga je ljubazno primio i dao mu jedan brod na raspolaganje. Na 59. rođendan, Pompej je pozvan na malu proslavu rođendana i ubijen je po nalogu Ptolemeja XIII koji je htio time pridobiti Cezara. Pompej je ubijen odsjecanjem glave. Njegov prijatelj Filip organizovao mu je jednostavnu sahranu i kremirao ga. Cezar je u Egipat stigao nešto kasnije i primio Pompejevu glavu i prsten u korpi. Plutarh tvrdi da je tom prilikom Cezar počeo da plače. Cezar je Pompejev prah i prsten dao udovici Korneliji koja ga je sahranila u Italiji.

Literatura

• Appian. (1996) The Civil Wars, Book 2. Penguin Classics. New edition. ISBN 978-0140445091 Book 2 [1] Accessed August 2016
• Appian. (2014). The Foreign Wars, Book 12, The Mithridatic Wars. CreateSpace Independent Publishing Platform. ISBN 978-1503114289 [2] Accessed August 2016
• Julius Caesar. (1976). The Civil War: Together with the Alexandrian War, the African War, and the Spanish War. Penguin Classics. New impression edition. ISBN 978-0140441871 [3] Accessed August 2016
• Cassius Dio. (1989). Roman History. Volume 3, Books 36–40. (Loeb Classical Library) Loeb New issue of 1916 edition. ISBN 978-0674990593; Vol. 4, Books 41–45, ISBN 978-0674990739. [4] Books 36–41. Accessed August 2016
• Josephus. (2014). The Antiquities of the Jews: Volume II (Books XI–XX). CreateSpace Independent Publishing Platform; First edition. ISBN 978-1500894573 [5] Accessed August 2016
• Plutarch. (1917). Lives, Vol V: Agesilaus and Pompey. Pelopidas and Marcellus. (Loeb Classical Library). Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0674990890 Parallel Lives, Life of Pompey Accessed August 2016
• Abbott, F., History and Description of Roman Political Institutions, Adamant Media Corporation, 2001; ISBN 978-0543927491
• Beesley, A., The Gracchi, Marius and Sulla, Pinnacle Press, 2017; ISBN 9781374894761
• Boak, A., E., R., A History of Rome to 565 A.D., Cornell University Library, ; A History of Rome to 565 a. D. 2009. ASIN B002EQA6AC. 
• Brice, Lee L., Warfare in the Roman Republic: From the Etruscan Wars to the Battle of Actium, ABC-CLIO, 2014; ISBN 9781610692991
• De Souza, P., Piracy in the Graeco-Roman World, Cambridge University Press, 2002; ISBN 978-0-521-01240-9
• Goldsworthy, A., In the name of Rome: The Men Who Won the Roman Empire, Weidenfeld & Nicolson, New edition, 2004; ISBN 978-0753817896
• Greenhalgh, P., Pompey The Republican Prince, Littlehampton Book Services Ltd; 1981; Littlehampton Book Services Ltd, 1981; ISBN 978-0297778813
• Hillman, T., P., The Reputation of Cn. Pompeius Magnus among His Contemporaries from 83 to 59 B.C., Diss. New York 1989.
• Leach, John, Pompey the Great, Biddles Ltd, Guildford. Surrey, 1978; ISBN 0-8476-6035-4
• Holland, Tom. Rubicon, The Triumph and Tragedy of the Roman Republic, Abacus; New edition, 2004; ISBN 978-0349115634
• Nicols, Marianne Schoenlin. Appearance and Reality. A Study of the Clientele of Pompey the Great, Diss. Berkeley/Cal. 1992.
• Seager, R., Pompey the Great: A Political Biography, Wiley-Blackwell; 2nd edition, 2002; ISBN 978-0826203564 (paperback) ISBN 978-0631227205 (hardcover)
• Simpson, Gareth, The Collapse of Rome: Marius, Sulla and the First Civil War, Pen and Sword Military, 2013; ISBN 9781848843264
• Southern, P., Pompey the Great: Caesar's Friend and Foe, The History Press, 2003; ISBN 978-0752425214
• Stockton, D., The First Consulship of Pompey, Historia 22 (1973), 205–18.
• Tröster, Manuel. Roman Hegemony and Non-State Violence. A Fresh Look at Pompey’s Campaign against the Pirates, Greece & Rome 56 (2009), 14–33.
• Van Ooteghem, J., Pompée le Grand. Bâtisseur d’Empire. Brussels 1954.
• Wylie, G., J., Pompey Megalopsychos, Klio 72 (1990), 445–456.
• „Pompey the Great”. Britannica.com. 18. 9. 2023. Pristupljeno 21. 10. 2018. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Philip Matyszak, Sertorius and the struggle for Spain, Pen & Sword Military, Barnsley (2013) ISBN 978-1848847873
• Philip Spann, Quintus Sertorius and the Legacy of Sulla
• Burcu Erciyas, Deniz. 2005. Wealth, aristocracy and royal propaganda under the Hellenistic kingdom of the Mithridatids in the central Black Sea region of Turkey. Leiden: Brill.
• Gabrielsen, Vincent, and John Lund, eds. 2007. The Black Sea in Antiquity: Regional and interregional economic exchanges. Aarhus, Denmark: Aarhus University Press.
• McGing, Brian C. 1986. The foreign policy of Mithridates VI Eupator king of Pontos. Leiden: Brill.
• Sherwin-White, Adrian N. 1984. Roman foreign policy in the East 168 B.C. to A.D. 1. London: Duckworth.
• Sullivan, Richard D. 1990. Near Eastern royalty and Rome: 100–30 B.C. Toronto: University of Toronto Press.
• Holmes, T. Rice: The Roman Republic and the Founder of the Empire, vol.I (1923), 398–436
• Gelzer, Matthias: "L. Licinius Lucullus cos.74", RE vol.XIII (1926), s. v. Licinius (104), colls. 376–414.
• Magie, David: Roman Rule in Asia Minor, to the End of the Third Century after Christ 2 vols. (Princeton University Press, 1950)
• Van Ooteghem, J: Lucius Licinius Lucullus, (Brussels, 1959)
• Keaveney, Arthur: Lucullus. A Life. (London/New York: Routledge, 1992). ISBN 0-415-03219-9.
• Anderson, J G C: "Pompey's Campaign against Mithradates", JRS 12 (1922), 99ff.
• Downey, Glanville: "Q. Marcius Rex at Antioch", Classical Philology 32 (1937), 144–151
• Bennett, William H: "The Death of Sertorius and the Coin", Historia, 10 (1961), 459–72
• McGing, B C: "The Date of the outbreak of the Third Mithridatic War", Phoenix, 38 (1984), 12–18
• Williams, Richard S: "The Appointment of Glabrio (COS.67) to the Eastern Command", Phoenix 38 (1984), 221–234
• Tatum, W J: "Lucullus and Clodius at Nisibis (Plutarch, Lucullus 33–34)", Athenaeum, 79 (1991)

Spoljašnje veze

• [6] - Jona Lendering details Pompey's conquest of Judea
• Thayer, BILL. „Plutarch Life of Pompey”. penelope.uchicago.edu. Loeb Classical Library. str. 80:5. Pristupljeno 15. 3. 2020.