Vukoslav Hrvatinić
Vukoslav Hrvatinić, knez (?, prije 1299 – ?, prije 16. aprila 1343), bio je sin Hrvatina Stjepanića, srednjovjekovnog vlastelina, kneza ključkog, u oblasti Donjih Kraja, banovina Bosna.[1][2][3]
Iako se njegovo ime ne navodi u poveljama koje su izdate njegovom ocu 1299, 1301, 1304. i 1305, njihov se sadržaj odnosi i na njega, a s braćom je obuhvaćen u spomenu Hrvatinovih sinova
dictis Hrivatino, filiis et fratribus eius...
Po prvi put, u pisanim tragovima, Vukoslav se pominje 1315. i naziva knezom. Tada je u Sanici u župi Sani izmirio nekog Vuka Obradova s njegovim plemenom. Nakon toga ne spominje se do 1325. kada je u Ključu darovao slobodu Jurjevom nezakonitu sinu Hraniču. Zbog njegovog napuštanja podaničkih veza sa hrvatskim velikašima ban Stjepan II Kotromanić zajamčio mu je između 1326. i 1329. godine slobodu i dao mu, odnosno priznao posjedovanje naslijeđenih župa Banice i Vrbanje sa njihovim gradovima Ključem i Kotorom kao nagradu za vjernu službu:
...ere ostavi hr’vat’skoga g(ospo)d(i)na i Bap’šiće...
Uskoro zatim ban je izdao još jednu povelju identičnog darovateljskog sadržaja za koju Lajoš Thaloči drži da svečanije ponavlja darivanje prethodne darovnice. Za razliku od prve povelje, u kojoj se poimenice navode svjedoci, u drugoj se darivanje ponavlja pred najvišim predstavnicima Crkve bosanske i bosanskim velikašima
prid vsom Crkvom i prid vsom Bosnom...
U slučaju Vukoslavove nevjere ban ga ne može zasužnjiti, nego mu jamči mogućnost da se opravda pred dobrim mužjem. Povelja je Pored toga, navodi se da u hiži gosta Radoslava u Moištri i prvi je poznati dokument u kojem se pojavljuje institucijski izgrađena Crkva bosanska kao garant donacijskih prava nekoga bosanskog velikaša.[4]
Vukoslav se ponovo spominje u nedatiranoj povelji koju su izdali banica majka Elizabeta i njen sin ban Stjepan II Kotromanić – njegovom bratu Vukcu (povelja vjerovatno datira nakon 1329, jer se u njoj – uz bana – spominje i njegova neimenovana žena). U povelji se izriče pohvala načinu na koji su već bila zajamčena njegova prava. U istom smislu Vukoslav se spominje i u povelji kneza Vladislava, žene mu Jelene i sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka, vjerovatno iz 1353-1354, kada je Vukoslav pouzdano već bio oko jednu deceniju mrtav.[4]
Njegovi sinovi bili su Vlatko, Vuk i Pavle Vukoslavić Hrvatinić.[5] Žena Jelena, kći krbavskog kneza Kurjaka, stupila je 16. aprila 1343. u samostan u Šibeniku, a 1350. bila članica samostana sv. Nikole u Zadru.
- ↑ Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-89452-4.
- ↑ Fine, John V. A (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. The University of Michigan Press. ISBN 0-472-08260-4.
- ↑ Koszta, László (1994). „Babonić”. u: Kristó, Gyula; Engel, Pál; Makk, Ferenc (hu). Korai magyar történeti lexikon (9–14. század) [Encyclopedia of the Early Hungarian History (9th–14th centuries)]. Akadémiai Kiadó. str. 73. ISBN 963-05-6722-9.
- ↑ 4,0 4,1 Мргић-Радојчић Ј. (2002). Филозофски факултет. ur. Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне. Београд. ISBN 868026959X.
- ↑ „Ferdo Šišić: Rodoslovlje knezova Hrvatinića”. Matica Hrvatska, Zagreb, 1902.. Pristupljeno 9. 2. 2023.