Lucilije Mlađi

Lucilije Mlađi (latinski: Lucilius Iunior , fl. 1. stoljeće) bio je prokurator Sicilije tijekom Neronove vladavine, prijatelj i korespondent Lucija Aneja Seneke, i mogući autor Etne, pjesme koja je sačuvana u fragmentarnom stanju.

Život

Podaci poznati o Luciliju potječu iz Senekinih djela, posebno iz njegovih Pisama o moralu, koja su i upućena ovom Luciliju. Seneka je Luciliju posvetio i svoje djelo Prirodoslovni problemi, kao i traktat O proviđenju. Čini se da je Lucilije bio porijeklom iz Kampanije, a Seneka više puta spominje "tvoje voljene Pompeje". U vrijeme kad je Seneka napisao svoja Pisma o moralu (oko 65. godine nove ere), Lucilije je bio prokurator (i možda upravitelj) Sicilije. Bio je rimski vitez, a taj je status je postigao "ustrajnim radom", i posjedovao je seosku vilu u Ardeji, južno od Rima. Seneka jedno od svojih kraćih pisama posvećuje pohvali knjige koju je Lucilije napisao, a drugdje citira nekoliko stihova iz Lucilijeve poezije.

Etna

Etna je pjesma od 644 stiha o podrijetlu vulkanske aktivnosti, koja se tijekom povijesti pripisivala Vergiliju, pa se tiskala u Vergilijevom dodatku, kao i Korneliju Severu ili Marku Maniliju, no gotovo je sigurno da joj Vergilije nije autor.

Neki su sastavljanje ove pjesme smještali čak u 44. g. pne., na temelju toga što za neka umjetnička djela, za koja se zna da su otprilike u to vrijeme otpremljena u Rim, kaže da su udaljena od grada. No, kako se čini da je autor poznavao i koristio se Senekinim Prirodoslovnim problemima (napisanim oko 65. g. n.e.), a ne spominje se velika erupcija Vezuva (79. g. n.e.), smatra se da je djelo nastalo između ova dva datuma. U prilog Lucilijevu autorstvu govore činjenice da je on bio Senekin prijatelj i da je bio upoznat s njegovim spisima; da je neko vrijeme obnašao dužnost carskog prokuratora na Siciliji i da mu je ta lokacija bila poznata iz prve ruke; te da je bio autor pjesme na sicilijske teme. Nasuprot tome, ističe se da u Senka u svom 79. pismu, koje je glavni izvor za ovo pitanje, očito traži od Lucilija da već otrcanu temu Etne obradi samo kao epizodu u svojoj planiranoj pjesmi, a ne da je učini predmetom cijele pjesme. Izvori za Etnu su Posejdonije iz Apameje, a možda i pseudo-aristotelovski spis O kozmosu (De mundo), a mnogi dijelovi asociraju i na Lukrecijev spjev O priorodi. Etna je do nas došla u vrlo fragmentarnom stanju, a poteškoće čitanja povećavaju nepoetičnost subjekta, nategnuta konciznost i nametljiva upotreba metafora.

Umjetnička vrijednost spjeva je sasvim mala, no sadrži "stoički obojena učenja o vulkanizmu" preuzeta iz djela Posejdonijevih. Stilske značajke ukazuju na to da je nastao u vrijeme Klaudijeve ili Neronove vladavine, a svakako u 1. stoljeću n.e. Pjesma programski odbacuje mitološku učenost te erupcije vulkana pripisuje djelovanju vjetrova pod visokom pritiskom u udubljenima Zemlje na podzemne vatre (što je u biti isto objašnjenje koje daje Lukrecije). Pjesma je bogata digresijama i završava se pričom koja ilustrira pravdu u prirodnim pojavama: prilikom iznenadne erupcije stanovnici Katane na Siciliji u žurbi su pobjegli i svatko je sa sobom ponio ono što mu je bilo najdragocjenije: nitko se nije spasio osim nekog Amfinoma i njegovog brata, koji nisu ponijeli ništa osim svoje ostarjele roditelje i kipove svojih kućnih bogova.

Literatura

• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 

Vanjske veze

• Robinson Ellis, (1901), Aetna; a critical recension of the text, latinski tekst s engleskom prijevodom i komentarom, na Internet Archive