Dadaizam
„Dada” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Dada (razvrstavanje).Dadaizam je umjetnički pokret koji akcentira besmislenost civilizacije koja uništava vlastite vrijednosti. Naglašavali su apsurdnost izlažući banalne predmete kao umjetnička djela.
Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonistosti logike, ismijava "vječnu ljepotu". Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima." (De Michelli)
Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj, u koji se sklanja velik broj umjetnika za vrijeme Prvog svjetskog rata. Grupa umjetnika okupljena oko kafea "Cabaret Voltaire" pokrenula je časopis "Dada" koji je dobio ime po onomatopeji dječjeg tepanja = besmislica. Tristan Tzara (1896. - 1963.) osnivač je i pisac prvog manifesta, a u jednoj je prigodi, nekoliko desetljeća kasnije, izjavio:
"Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svj. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916.-1917. činilo se da rat nikada neće završiti."
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
"Dada je nastala iz moralne potrebe. iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku..."
Tzara odbacuje sve teorije te se izruguje i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz njegovih tekstova zrači neobična uznemirenost, nepredvidivost. Uz Tzaru, osnivači pokreta bili su i Jean Arp, Hugo Ball, Philippe Soupault, Andre Breton, Richard Huelsenback i Louis Aragon.
U likovnim umjetnostima pokret je bio odgovor umjetnika na tragične životne okolnosti, prije svega na I. svjetski rat. Odbijali su svaki realizam u umjetnosti, bili su anarhistički i nihilistički orijentirani prema važećim vrijednostima. On je u biti bio negacija umjetnosti, "anti-umjetnost", ismijavanje njezine uloge u društvu i izrugivanje umjetnika samome sebi.
Nisu umjetnici izgubili razum, nego su besmislom i destrukcijom u svojim djelima htjeli pokazati kakav besmisao i suludo uništavanje vladaju u životnoj zbilji. Želeći ukazati na mane društva izazvali su suprotan učinak, uglavnom su izazvali bijes i prijezir te bili proganjani.
Dadaisti su jednostavno doslovce prenijeli metodu besmisla iz stvarnosti u umjetnost. Tako je npr. Francisco Picabia slikao naizgled ozbiljne tehničke nacrte za strojeve koji bi u praksi bili posve besmisleni ("Stroj za ljubav"). Predvodnik dadaizma je Marcel Duchamp u svojoj ciničnoj fazi. On bi sasvim obične predmete predstavljao kao umjetnička djela ("Pisoar = fontana") ili bi sastavljao od običnih predmeta nelogične spojeve ("Readymade").
Dadaizam se širi i na SAD, Njemačku i Francusku, no početkom dvadesetih godina djelatnost pokreta naglo se smanjuje, no dadaizam uvelike utječe na stvaralaštvo brojnih književnika, pa čak i u današnje vrijeme.
Dadaisti su bili i oštri kritičari kapitalističkog društva, osobito u Njemačkoj se isticao Georg Grosz koji je smatrao da se amoralno, nepošteno i nasilno u društvu treba kritizirati likovno ružnim i nakaznim. Kako bi izludjeli svoje kritičare i protivnike, dadaisti su se služili apsurdima i paradoksima, pa čak i:
"Svaki je istinski dadaist protiv dade!"
Iako shvaćena kao nekonstruktivna pojava, ipak je iracionalnost dadaizma pokrenula novu mogućnost u europskoj umjetnosti u području imaginacije – nadrealizam.
