Certosa di Pavia
| |
|---|---|
| Lokacija | Pavia, Italija |
| Koordinate | 45° 15′ 25.2″ N, 9° 8′ 53.8″ E |
| Godine izgradnje | 1396. – 1497. |
| Godina završetka | 1507. |
| Religija | katoličanstvo |
| Patron | Sveta Marija |
| Arhitektonski stil | gotika, renesansa |
Certosa di Pavia (prevedeno sa talijanskog: Kartuzijanski samostan u Paviji, latinski: Gratiarum Carthusia - Monastero di Santa Maria delle Grazie) je samostan u Lombardiji koji se nalazi u istoimenom naselju, udaljenom 8 km sjeverno od Pavije.
Kamen temeljac 27. augusta 1396. položio je Gian Galeazzo Visconti, prvi milanski vojvoda koji je naručio gradnju kod arhitekta Marca Solarija, što je uklesano na fasadi.[1] Mjesto je strateški odabrao na pola puta između Milana i Pavije, drugog po veličini grada u Milanskom Vojvodstvu u kom je imao dvor.[1] Crkva je bila posljednja građevina kompleksa koja je podignuta i trebala je postati mauzolej porodice Visconti. Projektirana je kao monumentalna trobrodna bazilika, što je bilo netipično za kartuzijance. Brod u gotičkom stilu je dovršen 1465. godine, a kako se u to vrijeme po Italiji već proširila renesansa, ostatak je sagrađen u novom stilu. Redizajn je napravio Giovanni Solari i gradnju je nastavio njegov sin Guiniforte Solari, a nakon njega Giovanni Antonio Amadeo (1481–1499). Crkva je posvećena 3. maja 1497. godine, iako donji dio fasade nije dovršen sve do 1507.[1]
Crkva ima tlocrt latinskog križa sa tri broda i transeptom, tipičnim za gotičku arhitekturu. Prezbiterij završava apsidom, natkriven je križnim svodom na gotičkim lukovima. Inspiracija za to je vjerojatno bila Milanska katedrala. Svodovi su dekorirani geometrijskim formama i zvjezdanim nebom. Transept i glavna kapela završavaju sa četvrtastim kapelama pravokutnog tlocrta i manjim polukružnim apsidama.[1] Fasada crkve poznata je po bujnoj dekoraciji, tipičnoj za lombardsku arhitekturu, a svaki je dio ukrašen reljefima, umetnutim mramorom i skulpturama. Skulptori koji su radili na fasadi bili su Cristoforo Mantegazza i Giovanni Antonio Amadeo.[1]
Ugovor o izgradnji obavezivao je redovnike da dio prihoda od zemlje u njihovu vlasništvu upotrebe za poboljšanje materijalnog statusa samostana, tako da je Certosa skupila veliku kolekciju umjetnina od 15. do 18. vijeka. Nakon što je car Josip II 1782. objavio Patent o vjerskoj toleranciji, kartuzijanci su ukinuti i istjerani iz samostana, pa su u njega 1784. ušli cisterciti, a nakon njih 1789. karmelićani.[1] Za napoleonskih vremena 1810. samostan je zatvoren, sve do 1843. kad su ga ponovno dobili kartuzijanci. Nakon osnivanja Kraljevine Italije 1866. proglašen je nacionalnim spomenikom i oduzet crkvi, mada su neki benediktinci boravili u njemu sve do 1880. godine. U njemu danas žive cisterciti koji su se u njega uselili 1960-ih.[1] U augustu 1946. u kompleksu je otkriveno ilegalno ekshumirano tijelo Benita Mussolinija, koje su sakrila dva franjevca.[1]
