Salafizam

Serija članaka na temu:
Islam
Vjerovanja Jedinstvo Boga • Poslanici • Svete knjige • Anđeli • Predestinacija • Sudnji dan Praksa Ispovijedanje vjere • Molitva • Post • Hodočašće • Dobročinstvo Ličnosti i historija Muhamed (porodica • drugovi) • Ali • Abu Bakr • Umar • Rašidun • Kalifat • Islamizacija • Imamat Tekstovi i zakoni Kuran • Hadis • Suna • Pravo • Teologija • Biografije Muhameda Grane islama Sunizam • Šijitizam • Ibadizam Kultura i društvo Škole • Teologija • Filozofija • Nauka • Umjetnost • Arhitektura • Gradovi • Džamija • Kalendar • Blagdani • Žene • Djeca • Vođe • Politika • Islamizam • Liberalizam • Sufizam,Tarikat,Tesavuf Srodne teme Islamistika • Islamski rječnik • Kritika islama • Islamofobija
v  • r  • u

Salafizam (arap. سلفية; salafiyyah, salafija) ili selefizam (iz tur. selefiyye; selefije) je pokret ili sekta unutar sunitskog islama čiji se sljedbenici identificiraju sa najranijim generacijama muslimana (7. – 9. vijek) u uvjerenju da predstavljaju ideal islamske prakse. Historijski, salafizam je obuhvaćao marginalizirane pokrete i zagovornike u Arabiji, Egiptu, Turskoj i Indiji, dok se od sredine 20. vijeka uvelike iskristalizirao u vahabizam, fundamentalistički pravac nastao u Saudijskoj Arabiji tokom 18. vijeka zbog čega se dva termina nerijetko koriste kao sinonimi. Salafizam nije homogen i jedinstven jer se krajem 20. vijeka fragmentirao na apolitičku, političku i militantnu granu. Kod brojnih sunitskih, šijitskih i zapadnih stručnjaka salafizam je stekao negativnu reputaciju s obzirom da ga generalno karakteriziraju rigidna fundamentalistička tumačenja i izuzetna isključivost, dok je njegov militantni oblik postao ideološkom podlogom za razne terorističke i radikalne organizacije. Usprkos tome, salafizam je najbrže rastući pokret među muslimanima u svijetu. Pristaše ovih struja naziva se salafistima (selefistima), salafitima (selefitima) ili salafijama (selefijama).

Terminologija

Termin salafizam potječe od arapske riječi salaf (arap. سلف) kojom se skupno označavaju tri generacije tzv. pobožnih prethodnika (salaf al-salih): ashabi kao Muhamedovi drugovi, tabiini kao rođeni nakon njegove smrti i suvremenici ashaba, te tabi al-tabiini kao sljedeća generacija. Prema hadisu iz Buharijine zbirke Sahih Buhari koji se pripisuje Muhamedu, navedene tri generacije bile su najbolje i u salafističkom shvaćanju predstavljaju uzor koji bi muslimani trebali slijediti. U najširem smislu salafizam obuhvaća sunitske tradicionalističke pokrete od 18. i 19. vijeka (uključujući one modernističke), a u najužem vahabizam tj. saudijski salafizam kojeg karakterizira fundamentalizam. Vahabiti (ili vahabije) nazvani su po M. ibn Abdulu Vahabu (1703. – 1792.) iako oni kao njegovi sljedbenici većinom ne koriste taj termin smatrajući ga pejorativnim, te inzistiraju da ih se naziva samo muslimanima ili muvehidunima – sljedbenicima vjere u jednog Boga i zaštitnicima njegova jedinstva (tavhid). Termin vahabizam prvi je koristio Vahabov brat Sulejman ibn Abdul Vahab koji se do 1776. suprostavljao njegovim idejama, a originalno su ga nastavili rabiti Vahabovi oponenti osuđujući njegovu doktrinu kao prosto lično mišljenje. Usprkos negodovanju vahabita, termin je ubrzo raširen i prihvatili su ga čak i određeni Vahabovi apologeti poput Sulejmana ibn Sahmana i Rašida Ride što je evidentno u njihovim djelima iz 1926. godine. U stručnoj literaturi ponekad se koriste i termini neosalafizam i neovahabizam – prvi za trend politiziranog salafizma u vidu Muslimanskog bratstva iz Egipta i šire, a drugi za sinkretizam saudijskog salafizma (vahabizma) i egipatskih reformističkih ideja razvijen u Hidžazu od 1950-ih nadalje.

Salafizam u islamistici

Studije salafizma kao ogranak islamistike predstavljaju mlado istraživačko polje u Zapadnom svijetu, uvelike marginalizirano tokom 20. vijeka zbog slabog akademskog zanimanja. Izuzetak su bila srednjovjekovna Ibn Tajmijina djela (inspiracija salafizma) koja su detaljno analizirali francuski orijentolog H. Laoust u knjigama Traktati javnog prava Ibn Tajmije (fr. Le Traité de droit public d'Ibn Taimîya) iz 1948. i Ispovijedanje vjere Ibn Tajmije (fr. La profession de foi d'Ibn Taymiyya) iz 1986., te britanski historičar M. Cook u knjizi Zapovijedanje ispravnog i zabranjivanje pogrešnog u islamskoj misli (engl. Commanding Right and Forbidding Wrong in Islamic Thought) iz 2000. godine. Također, od 1990-ih relativno dobro su obrađeni i rani reformistički pokreti 19. vijeka, npr. u radovima kao što su Revidiranje tradicije u modernoj islamskoj misli (engl. Rethinking Tradition in Modern Islamic Thought) od D. W. Browna iz 1996., Temelji za reformu i obnovu (engl. Foundations for Reform and Renewal) iz zbirke The Oxford History of Islam od J. O. Volla iz 1999., te Preporod i reforma u islamu (engl. Revival and Reform in Islam) od B. Haykela iz 2003. godine.. Budući da je razvoj saudijskog salafizma (vahabizma) usko vezan uz državnu historiju, od velike važnosti su i suvremena historiografska djela kao što su Saudijska Arabija i politika razilaženja (engl. Saudi Arabia and the Politics of Dissent) od M. Fandija iz 2001., Historija Saudijske Arabije (engl. A History of Saudi Arabia) od M. al-Rašida iz 2002., Religija i država u Saudijskoj Arabiji (njem. Religion und Staat in Saudi-Arabien) od G. W. Steinberga iz 2002., te Vahabitsko misionarstvo i Saudijska Arabija (engl. The Wahhabi Mission and Saudi Arabia) od D. D. Comminsa iz 2006. godine. Od jednake važnosti su historiografski radovi o deobandizmu i Ahl-e Hadisu, srodnim pokretima razvijenim u Južnoj Aziji (Indiji i Pakistanu) koji su pomno analizirani u knjizi Islamski preporod u Britanskoj Indiji (engl. Islamic Revival in British India) od B. D. Metcalf iz 2002., a radikalni talibanski pokret kao produkt istih u djelu Taliban: Priče afganskih gospodara rata (engl. Taliban: The Story of the Afghan Warlords) od A. Rašida iz 2001. godine.

Francuski akademik G. Kepel, autor analiza značajnih za razumijevanje političkog i militantnog salafizma u globalnom kontekstu

Događaji i trendovi koji su doprinijeli povećanju interesa za salafizam uključuju atentat na egipatskog predsjednika A. Sadata 1981., širenje salafizma po Evropi 1990-ih, te terorističke napade na SAD 11. 9. 2001. godine. Sukladno njima, salafizam je isprva proučavan u kontekstu islamskog fundamentalizma, potom u domenama političkog islama tj. islamizma i njegovih radikalnih struja, dok su se kapitalna djela o teologiji pojavila tek krajem 2000-ih odnosno početkom 2010-ih godina. Za neke od ranih osvrta zaslužan je njemački orijentolog W. Ende koji je autor opsežnih enciklopedijskih članaka Salafizam (engl. Salafiyya) i Vahabizam (engl. Wahhabiyya) iz projekta Encyclopaedia of Islam. Salafizam je djelomično privukao akademsku pažnju 1990-ih kongruentno širenju pokreta po Evropi, no istraživanja predvođena antropolozima bila su u lokalnom kontekstu i uglavnom na temu radikalizacije zbog čega je narav globalnog pokreta ostala nejasna. Među takvim pojedincima ističu se primjerice sociolog S. Amgar čija su djela bitna za fenomen pokreta po Francuskoj i Evropi, Jahja (Jonathan) Birt za Ujedinjeno Kraljevstvo, F. Buijs i M. de Koning za Nizozemsku, te N. Hasan za Indoneziju. U izuzetke gdje je salafizam analiziran kao globalna pojava spadaju knjige Islamski internacionalizam u 20. vijeku (njem. Islamischer Internationalismus im 20. Jahrhundert) od R. Schulzea iz 1990., Globalizirani islam (engl. Globalised Islam) od O. Roya iz 2002. u kojoj se salafizam uspoređuje s drugim pokretima poput Hizb ut-Tahrira, te Džihad: Trag političkog islama (engl. Jihad: The Trail of Political Islam) od G. Kepela iz 2006. godine. Nakon napada 11. 9. 2001. dolazi do naglog povećanja akademskog interesa za salafizam kao globalni fenomen, no većina publikacija analizirala ga je kroz prizmu tzv. sigurnosnih studija odnosno popularnog gledišta koji vahabizam izjednačuje s nasiljem. Istaknutim kvalitetnim analizama globalnog džihada smatraju se djela Globalni džihadizam nakon Iračkog rata (engl. Global Jihadism After the Iraq War) od T. Hegghammera iz 2006. i Arhitekt globalnog džihada (engl. Architect of Global Jihad) od B. Lie iz 2007. godine.

Većinom zapadnih publikacija ranih 2000-ih prevladavalo je kritičko gledište prema salafizmu, a negativnoj reputaciji dodatno je doprinjela i zbirka religijskih nazora Odgovor (arap. الرد; al-Rad) izdana 2008. od strane uglednog egipatskog Univerziteta Al-Azhar u kojoj lokalni islamski teolozi također oštro kritiziraju salafističke trendove. Sredinu 2000-ih obilježio je početak izdavanja neutralnijih zapadnih osvrta kao što su Saudijski pozadinac (engl. Saudi Arabia Backgrounder) od T. Hegghammera i S. Lacroix iz 2004., Anatomija salafističkog pokreta (engl. Anatomy of the Salafi Movement) od Q. Wiktorowicza iz 2006., te Suprostavljanje saudijskoj državi (engl. Contesting the Saudi State) od M. al-Rašida iz 2007. godine. Među navedenim osobito su značajne opsežne Wiktorowiczove analize o raslojavanju salafizma na apolitičku, političku i militantnu granu. Istovremeno, počele su se izdavati i naučne paradigme o salafističkoj teologiji kao što je Vahabitski islam: Od obnove i reforme do globalnog džihada (engl. Wahhabi Islam: From Revival and Reform to Global Jihad) od N. J. DeLong-Bas, bivše studentice i suradnice američkog akademika J. L. Esposita. U ovoj knjizi objavljenoj 2004. analiziraju se temeljna Vahabova učenja i dovodi se u pitanje uvriježeni stereotip o njihovoj direktnoj vezi sa suvremenim salafističkim radikalizmom. Godine 2009. izdana je i zbirka Globalni salafizam (engl. Global Salafism) u kojoj nizozemski historičar R. Meijer i niz drugih akademski afirmiranih autora sistematski obrađuju svu kompleksnost salafizma – suvremenu heterogenost i kohezijske elemente, njegove političke i militantne aspekte, te transnacionalni fenomen i pitanje utjecaja na identitet. Za razliku od DeLong-Bas, Meijer argumentira da je suvremeni salafizam ipak apsorbirao određene negativne karakteristike iz svoje ishodišne forme, poput ksenofobije prema strancima i nevahabitima. Jedno od kapitalnih djela predstavlja i Salafistička ritualna čistoća (engl. Salafi Ritual Purity) od francuskog orijentologa R. Gauvaina iz 2013., uvelike temeljeno na njegovoj doktorskoj dizertaciji o etnologiji religije iz 2002. godine. U ovoj su knjizi naširoko analizirani ritualna tradicija pokreta (u izuzetno lokaliziranom kontekstu salafističkih krugova u Kairu), status žena u salafizmu, te odnosi salafista i egipatskih kršćana nakon izbijanja revolucije 2011. godine.

Historija

Pojednostavljeni šematski prikaz inspiracije, razvoja i grananja salafizma:

Salaf (ashabi, tabiini i tabi al-tabiini) (7. – 9. vijek)

A. ibn Hanbel (780. – 850.)

Ibn Tajmija (1263. – 1328.)

Š. Valiulah (1703. – 1762.)

M. ibn Abdul Vahab (1703. – 1792.)

Dž. Asadabadi (1838. – 1897.)

M. Abduh (1849. – 1905.)

R. Rida (1865. – 1935.)

Sunitski islamizam (19. vijek. – )

Vahabizam (saudijski salafizam) (1740-e – )

Modernistički salafizam (1860-e – )

Deobandizam (1866. – )

Muslimansko bratstvo (1928. – )

Kutbizam (1960-e – )

Afg. mudžahedini (1980-e – )

ofenzivni džihad (1964. – )

Apolitički salafizam (madhalizam) (1980-e – )

Politički salafizam (salafistički islamizam) (1980-e – )

Salafistički džihadizam (takfirizam) (1990-e – )

Legenda:

Apolitički pokreti   Islamistički pokreti   Džihadistički pokreti

Direktni utjecaj ili podjele                      Parcijalni utjecaj ili inspiracija

Inspiracija

Selo Ujajna u centralnoj Saudijskoj Arabiji, rodno mjesto Muhameda ibn Abdula Vahaba, osnivača saudijskog salafizma (vahabizma)

Unatoč tome što se kontinuirani razvoj salafizma može pratiti od 18. vijeka nadalje, njegovi korijeni sežu vjekovima unatrag jer salafisti kao inspiraciju koriste život i djela Ibn Tajmije (1263. – 1328.) i Ahmeda ibn Hanbela (780. – 850.). Sirijski učenjak Ibn Tajmije istaknuo se odbacivanjem racionalizma koji je tada važio kao službeni islamski pravac u Abasidskom Kalifatu jer je smatrao da unutrašnja stagnacija i negativni utjecaji misticizma prijete narušavanju autentične poruke islama. Odbijao je prihvatiti metaforičku interpretaciju Božjih atributa iz Kurana zbog čega je bio optužen za herezu antropomorfizma i dvaput utamničen. Usprkos osudama političkih i religijskih autoriteta uključujući ortodoksne i racionalističke islamske učenjake, Ibn Tajmije propagirao je puritanistički model islama zbog čega je postao idol suvremenim salafistima, a smrću u zatočeništvu u njihovim očima ostvario je i status mučenika koji je bio spreman žrtvovati život u obrani vlastitih religijskih uvjerenja. Osim Ibn Tajmije, bitnu ulogu kao izvor inspiracije za salafizam igra i Ahmed ibn Hanbel koji se također suprotstavljao racionalističkom pristupu tumačenja islama i isto tako bivao utamničen zbog svojih stavova. Hanbelijski mezheb kao sunitska pravna škola utemeljena na njegovom učenju danas prevladava u Saudijskoj Arabiji i arapskim zemljama Perzijskog zaljeva s izuzetkom ibadijskog Omana.

Rađanje vahabizma

Na razvoj suvremenog apolitičkog salafizma najviše je utjecao Muhamed ibn Abdul Vahab (1703. – 1792.) iz Nadžda (centralna regija današnje Saudijske Arabije) koji je bio inspiriran učenjem puritanističke literalističke, tzv. neohanbelijske škole islama temeljene na ranijem nauku Ibn Tajmije i Ahmeda ibn Hanbela. Njegova doktrina bila je vrlo jednostavna s obzirom da je zagovarala revolucionarni povratak autohtonom islamu prakticiranom u doba Muhameda. Vahab i njegove pristaše su vjersku prijetnju vidjeli u šijitizmu (na snazi u susjednom Iranu) jer je u suštini direktno ugrožavao puritanističko naučavanje islama u Arabiji, te u islamskom misticizmu (sufizmu) koji se bio proširio i primio njima neprihvatljive elemente poput posredništva između Boga i čovjeka čiju su ulogu ispunjavali sufijski (derviški) šejhovi. Hodočašća njihovim grobnicama prema salafističkom svjetonazoru bila su uperena protiv temeljnih principa islamske doktrine koju su navodno nastojali zaštititi.

Zastava ihvana, arabijske vahabijske paravojske koja je 1910-ih doprinijela porazu Osmanlija i uspostavi suvremene Saudijske Arabije

Osim ovih faktora koji su potaknuli kritičko preispitivanje načina prakticiranja islama u Arabiji i nužnost revolucionarnih reformi, razvoju i širenju saudijskog salafizma tj. vahabizma doprinijeli su ondašnji geopolitički uvjeti jer je za vrijeme Vahabovog života Osmansko Carstvo bilo na izmaku moći, dok su zapadne kolonijalne sile Britanija i Francuska bile u usponu. Sredinom 18. vijeka Vahabovi sljedbenici sklopili su savez s plemenom al-Saud i osnovali prvu saudijsku državu (1744. – 1818.), dok su se kasnije nametnuli kao glavna plemenska vojna sila i od 1910-ih uz pomoć Britanaca doprinijeli porazu Osmanlija odnosno uspostavi suvremene Saudijske Arabije. Tokom ovih vojno-političkih pohoda salafizam je odigrao bitnu motivacijsku ulogu jer su njegovi sljedbenici osmanske vladare i njihove arapske plemenske namjesnike smatrali dekadentnim i nekompetentnim da zaštite autentični islam. Političko-religijska sinteza saudijskog salafizma i monarhije porodice al-Saud postala je predmetom naučnih kritika za nedosljednost pokreta jer koncept monarhije ne postoji u Kuranu ili suni, te je kontradiktoran suštini njihove doktrine o povratku autentičnim izvorima islama.

Razvoj modernizma

Džemaludin Asadabadi (lijevo) i Muhamed Abduh (desno), reformatori 19. vijeka aktivni u Turskoj odnosno Egiptu; iako su sebe nazivali salafistima, njihov modernistički pristup je u potpunoj suprotnosti sa saudijskim fundamentalističkim salafizmom i njihove ideje suvremeni salafisti odbacuju

Krajem 19. vijeka, istovremeno kada se vahabizam širio Arabijom, po Indiji, Turskoj i Egiptu djelovali su islamski reformatori Džemaludin Asadabadi (1838. – 1897.), Muhamed Abduh (1849. – 1905.) i Rašid Rida (1865. – 1935.) koji su sami sebe nazivali salafistima, no njihov modernistički pristup bio je u potpunoj suprotnosti s fundamentalističkim saudijskim salafizmom (vahabizmom) odnosno Vahabovim učenjima. Iako su se pozivali na ranu islamsku historiju, ona im nije služila kao izlika za literalističko tumačenje vjerskih tekstova već kao argument da se islamski svijet može naučno, tehnološki i ekonomski nositi sa zapadnim. Kritizirali su one koji slijepo slijede tradicionalni islam, poticali su slobodu interpretacije Kurana i tvrdili da je suvremena nauka potpuno kompatibilna s islamom. Primjerice, njihovo prihvaćanje tada kontroverzne Darwinove teorije evolucije kao činjenice nastupilo je mnogo ranije od brojnih drugih vjerskih zajednica. Ideje ovih racionalističkih reformatora suvremeni salafisti odbacuju i vremenom su marginalizirane u salafističkim krugovima, no važne su za historijski kontekst jer predstavljaju bitan otklon od fundamentalističke struje bez kojeg bi distinkciju između salafizma i vahabizma danas bilo gotovo nemoguće razlučiti. Arabijski salafisti navedenim islamskim reformatorima prigovaraju zbog utjecaja zapadnih ideologija na njihovu misao, tumačeći racionalizam kao devijaciju. Neki salafisti optuživali su ih i kao britanske agente ubačene među muslimane s namjerom potkopavanja autentične islamske misli, dok se identična teorija s izmijenjenim ulogama javlja u drugoj polovini 19. vijeka u Osmanskom Carstvu gdje su štampani Memoari Mr. Hemphera prema kojima je vahabizam zapravo britanska urota protiv Turaka. S druge strane, Asadabadija su britanski špijuni u Indiji 1859. evidentirali kao potencijalnog ruskog agenta.

Proces politizacije

Egipćanin S. Kutb (1906. – 1966.), član Muslimanskog bratstva i ideolog kutbizma u kojem se sunitski islamizam isprepliće sa saudijskim fundamentalističkim salafizmom (vahabizmom) i ofenzivnim džihadom

Početak i sredinu 20. vijeka obilježile su dvije struje salafizma koje su se dekadama razvijale nezavisno jedna od druge u Saudijskoj Arabiji i Egiptu. Vjerski svjetonazor o davanju legitimiteta i prepuštanju politike vladarima, snažan utjecaj na pravna pitanja i zajednički otpor modernizaciji bili su dovoljni uvjeti za mirnu koegzistenciju vahabizma i monarhije u Saudijskoj Arabiji, a njihovu simbiozu nitko nije dovodio u pitanje sve do kasnih 1970-ih godina. S druge strane, u Egiptu je 1928. na temeljima ideja trojice reformatora (Asadabadija, Abduha i Ride) osnovano Muslimansko bratstvo koje se po mnogočemu razlikuje od saudijskog salafizma. U prvom redu, ovaj pokret izvorno je baštinio racionalistički pristup islamu za razliku od fundamentalističkih saudijskih salafista, te oprečno njihovoj političkoj neutralnosti zagovara snažni angažman zbog čega praktički predstavlja preteču sunitskog islamizma tj. političkog islama. Zbog navedenih geografskih, vjerskih i političkih razlika, brojni naučnici i analitičari izuzimaju Muslimansko bratstvo iz domene salafizma. Ipak, dvije struje bile su u uskoj interakciji i vremenom su izvršile bitan vjerski odnosno politički utjecaj jedna na drugu. Tokom 1950-ih i 1960-ih kada je u arapskom svijetu vladala represija nad islamističkim strankama, brojni pripadnici egipatskog pokreta potražili su utočište u Saudijskoj Arabiji gdje su dočekani otvorenih ruku jer su slovili kao izuzetni politolozi i poznavaoci međunarodnih odnosa. Sinkretizam između vahabizma i Muslimanskog bratstva ostvaren je u ideološkoj formi kutbizma, pokreta nastalog 1964. u kojem se isprepliću fundamentalizam, islamizam i ofenzivni džihad. Potonji novitet koncipirao je S. Kutb (1906. – 1966.) i postao je ideološkom podlogom za kasniji salafistički džihadizam odnosno razne terorističke i agresivne radikalne organizacije. Ovim trendovima egipatski salafizam počeo se drastično udaljavati od reformatorskih ideja 19. vijeka odnosno poprimati saudijski fundamentalistički karakter, dok je istovremeno akademski angažman egipatskih islamista u Saudijskoj Arabiji počeo inspirirati brojne mlade saudijske salafiste da se okrenu k političkom aktivizmu.

Fragmentiranje salafizma

Arapsko proljeće 2011. dovelo je do fenomena aktivnijeg salafističkog političkog angažmana, osobito u Egiptu (na slici)

Unatoč istom vjerovanju i metodologiji koji su zajednički svim salafistima, tokom druge polovine 20. vijeka došlo je do dubokih podjela i razilaženja unutar samog salafizma što je uzrokovano različitim tumačenjem suvremenog društvenog i političkog konteksta. Globalni geopolitički događaji koji su indirektno utjecali na takvu fragmentaciju uključuju Iransku revoluciju, Sovjetsko-afganistanski rat, raspad SSSR-a, Zaljevski rat, Američko-afganistanski rat, Drugi zaljevski rat i Arapsko proljeće. Prve naznake organiziranog salafističkog islamizma javljaju se krajem 1979. kada skupina saudijskih disidenata zaposjeda Veliku džamiju u Meki i traži raspuštanje monarhije odnosno odlazak apolitičke vahabitske uleme. S obzirom da je događaj uslijedilo par mjeseci nakon uspješne narodne revolucije u susjednom Iranu gdje je pahlavijska monarhija zamijenjena vjerskim sistemom, brojni analitičari smatraju da je zauzimanje Velike džamije djelomično inspirirano iranskim previranjima odnosno da predstavlja saudijski pokušaj stvaranja protuteže konkurentskom šijitskom islamizmu. Sama opsada kulminirala je krvoprolićem i brutalnim gušenjem pobune uz 300 žrtava, nakon čega je uslijedila sistematska (apolitička) vahabizacija saudijskog društva predvođena konsolidiranom starom ulemom. Kontraefekt ovom bila je široka pojava nove škole mladih islamističkih salafista tokom 1980-ih, a njihov otpor starijoj apolitičkoj ulemi (tzv. madhalistima) dodatno je podgrijalo odobravanje stacioniranja američke vojske u Saudijskoj Arabiji tokom Zaljevskog rata (1990. – 1991.). Paralelno ovim događajima, raspadom Sovjetskog Saveza (tradicionalnog saveznika brojnih arapskih država) došlo je do naglog pada interesa za sekularne socijalističke ideologije (npr. naserizam i baasizam) odnosno rapidnog širenja salafističkih ideja ne samo arapskim zemljama Jugozapadne Azije i Sjeverne Afrike već i nearapskim regijama poput Kavkaza i Centralne Azije. U promoviranju salafizma (vahabizma) osobito su se istaknule bogate zaljevske monarhije Saudijska Arabija i Katar.

Suvremena radikalizacija

Uz postojeći apolitički i politički salafizam, sredinom 1990-ih kao treća grana javlja se i novi fenomen tzv. salafističkog džihadizma čijem su formiranju najviše ideološki pridonijeli saudijski salafistički islamisti odnosno egipatski i drugi arapski kutbisti iz redova veteranskih sunitskih mudžahedina Sovjetsko-afganistanskog rata (1979. – 1989.). Inspirirani uspjehom borbe protiv Sovjeta, sljedbenici ove militantne struje vjeruju da je korjenite promjene društva moguće provesti samo oružanom borbom tj. ofenzivnim džihadom što se u praksi osobito manifestiralo napadima 11. 9. 2001. godine. Dodatnu motivaciju pokret je dobio zbog američkih vojnih operacija u Afganistanu (2001.) i Iraku (2003.) gdje je naišao na plodno tlo za širenje, isto kao i u drugim muslimanskim zemljama zahvaćenim ratovima. Podjela salafizma na apolitičku, islamističku i džihadističku granu posebno se iskristalizirala od početka turbulentnog Arapskog proljeća 2011. kada je val masovnih pobuna uzdrmao brojne autoritativne režime arapskog svijeta što su brojni salafisti prepoznali kao priliku da se rapidno politički nametnu. U takvim novim okolnostima, prvi dio salafista zadržao je dosljednost političkoj neutralnosti, drugi dio se angažirao osnivajući političke stranke, a treći dio se okrenuo džihadizmu kao sredstvu za ostvarivanje političkih ciljeva.

Tri grane salafizma

Apolitički salafizam

Islamski univerzitet u Medini

Militantni salafizam

Zastava džihadističke organizacije Islamska Država Irak i Levant koja djeluje u Siriji i Iraku.

Doktrina

Salafizam generalno odlikuje fundamentalizam tj. puritanistički pristup tumačenja islama iz vremena Muhameda i ranih generacija muslimana (ashabi, tabiini i tabi al-tabiini) što implicira odupiranje svim vrstama inovacija u vjeri. To u prvom redu uključuje odbacivanje idžtihada kao intelektualnog rezoniranja na osnovi zdravog razuma i logike, zatim kalama kao dokazivanja teoloških principa kroz dijalektiku, potom svih oblika islamske filozofije i misticizma, te konačno suvremenih modernističkih ideja. Salafisti se često pozivaju na hadis kojim je Muhamed navodno najavio da će se muslimanska zajednica fragmentirati na 73 različita dijela od kojih će samo jedna posjedovati ispravno vjerovanje i biti spašena, dok će druge na sudnjem danu završiti u paklu. Sukladno tome, salafisti se smatraju baštinicima originalnog i autentičnog islama kojima je zagarantirano spasenje ukoliko literalistički budu slijedili Kuran i sunu. Iz ovih razloga ne tolerira se sloboda i pluralizam tumačenja islama karakterističan za racionaliste, mistike i moderniste jer prema salafističkim shvaćanjima predstavlja rizik skretanja u herezu.

Osim interpretacija vjerskih tekstova, narodni običaji i lokalne kulture za salafiste također predstavljaju opasnost za očuvanje autentičnog islama jer je vjersko-kulturni sinkretizam prema njihovim shvaćanjima osnovni uzrok inovacija u vjeri. Sistematska dekulturacija muslimana odnosno čišćenje neislamskih elemenata predstavlja jedan od ciljeva salafizma jer islam žele u potpunosti otrgnuti iz historijskog konteksta. Iz ovih razloga salafističke zajednice u Zapadnom svijetu preferiraju urbanu getoizaciju ili život u maksimalno izoliranim ruralnim enklavama (npr. Gornja Maoča u BiH). Pokušaji da se praksa muslimana liši „neprijateljskih“ stranih elemenata nataloženih kroz historiju rezultirali su kulturocidom diljem Jugozapadne Azije – vahabitskim razaranjem mezaristana, turbi i tekija u Saudijskoj Arabiji, talibanskim uništavanjem budističkih statua u Afganistanu, džihadističkim demoliranjima šijitskih svetišta u Siriji, itd. Salafističke pokrete generalno karakterizira nizak prag tolerancije prema nemuslimanima kao i drugim islamskim pravcima. Dok su kršćani i Jevreji historijski imali zaštićen status kao tzv. narodi knjige, u Saudijskoj Arabiji gdje postoji sprega vahabizma i državnog aparata zabranjene su crkve i kažnjivo je posjedovanje kršćanskih tekstova ili simbola. Tokom građanskog rata u Siriji 2010-ih, radikalni salafisti prijetili su i oskrvnućem grobnice Sulejman-šaha, djeda osnivača osmanske dinastije Osmana Gazija.

Iako načelno anacionalan, u salafizmu su primjetni i elementi arapskog nacionalizma što se očituje kako u sistematskom ignoriranju osmanlijske, iranske i indijske islamske historije, tako i u invokacijama vremena ranog arapskog kalifata kao dominantne vojno-političke i naučne supersile pri čemu se zanemaruju svi politički, demografski i socijalni faktori (iscrpljujući bizantsko-perzijski rat, arapska demografska ekspanzija, akumulacija stranog znanja i nearapski naučni utjecaj, itd.). Prema salafističkom shvaćanju, jedini uzrok takvim ostvarenjima bila je pravovjernost čijim se smatraju baštinicima. Sljedbenici vahabizma toliko su otišli u krajnost u svom puritanizmu da su između ostalog osuđivali ili zabranili poeziju, muziku, konzumiranje duhana, čak i glasno smijanje. Istovremeno, određeni salafistički teolozi zastupali su podređen položaj žena u društvu, kreacionizam u obrazovanju, te prakticiranje ropstva. Većina apolitičkih i političkih salafista odbacuje terorizam i samoubilačke napade na civile, s izuzetkom tzv. salafističkih džihadista ili takfirista. Prema potonjima, doktrina takfira dozvoljava ubijanje i nominalnih muslimana nakon što ih proglase nevjernicima ili politeistima, što je koncept kojeg osuđuje golema većina islamskih teologa s obzirom da nema ozbiljnog uporišta u islamskom učenju.

Istaknuti salafisti

Salafistički aktivisti B. Philips i P. Vogel na javnom predavanju u Frankfurtu

Afganistan Mavlavi Afzal Muhamed Muhsin Han Albanija Muhamed Nasirudin al-Albani Irfan Salihu Šefket Krasnići Alžir Abdul-Hamid Ben Badis Bangladeš Muhamed Asadulah al-Galib Bosna i Hercegovina Jusuf Barčić Zijad Ljakić Safet Kuduzović Egipat Abu Išak al-Heveni Hazem Salah Abu Ismail Muhamed Hasan Muhamed Husein Jakub Safvat al-Švadfi

Indija Razaulah Abdul Karim Madni Jamajka Bilal Philips Jemen Mukbil bin Hadi al-Vadi Jordan Omar Sulejman Al-Aškar Maroko Muhamed Taki-ud-Din al-Hilali Mauritanija Muhamed Aš-Šanketi Nigerija Abu-Bakar Mahmud Gumi Njemačka Pierre Vogel Pakistan Ehsan Elahi Zaher Muhamed Ikbal Salafi Abdul-Gafar Hasan al-Hindi

Saudijska Arabija Muhamed ibn Abdul-Vahab Abdulah ibn Abdul-Latif al aš-Šeik Muhamed ibn Ibrahim al aš-Šeik Abd ar-Rahman ibn Nasir as-Sadi Abdulah bin Muhamed al-Karavi Hafidh ibn Ahmed Ale al-Hakami Ali Džaber Abdul-Aziz ibn Abdulah ibn Baz Muhamed ibn al-Uthajmin Saud al-Šurajm Saleh al-Favzan Rabi al-Madhali Abdul-Aziz ibn Abdulah Al aš-Šeik Saleh bin Abdul-Aziz al aš-Šeik Salih al-Talib Usama bin Abdulah al Kajat Ibn Humaid Salih bin Abdulah al-Humaid Maher al-Mueakli Muhamed al-Munadžid

Sjedinjene Države Abu Mudžahid Farid Abdulah Sirija Muhamed bin Džamil Zeno Muhamed Nasirudin al-Albani Abdul Kader Arnaut Somalija Muhamed al-Somali Turska Abdullah Yolcu Ubeydullah Arslan Necmi Sarı Ebu Zerka Feyzullah Birışık Ebu Said el-Yarbuzi Ujedinjeno Kraljevstvo Haitham al-Hadad Davud Burbank

Kritike salafizma

Antisalafistička konferencija Žene protiv nasilja u marokanskom gradu Casablanci 2012.

Povezano

• Vahabizam
• Islamski fundamentalizam

Izvori

Literatura

Monografije

• (sh) Algar, Hamid (2004.) [2002.]. Kulenović, Lamia; Drinjanin, Ferid. ur. Vehabizam - kritički osvrt [Wahhabism: A Critical Essay]. Zagreb; Oneonta, New York: Zlatko Hasanbegović; Islamic Publications International. ISBN 9539969808. OCLC 49538092. 
• (en) Amghar, Samir; Boubekeur, Amel; Emerson, Michael; ostali (2007.). European Islam: Challenges for Public Policy and Society. Brussels: Centre for European Policy Studies (CEPS). ISBN 9789290797104. OCLC 696942695. 
• (en) Ayoob, Mohammed; Kösebalaban, Hasan (2009.). Religion And Politics In Saudi Arabia: Wahhabism and the State. Boulder, Colorado: Lynne Rienner Publishers. ISBN 9781588266378. OCLC 231680366. 
• (en) Bonnefoy, Laurent (2011.). Salafism in Yemen: Transnationalism and Religious Identity. Columbia/Hurst Series. New York: Columbia University Press. ISBN 9780231702966. OCLC 730413617. 
• (en) Brown, Daniel W. (1996.). Rethinking Tradition in Modern Islamic Thought. Cambridge Middle East Studies. 5. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521570770. OCLC 34564739. 
• (en) Burrowes, Robert D. (2010.) [1995.]. Historical Dictionary of Yemen. Historical dictionaries of Asia, Oceania, and the Middle East. 72 (2. izd.). Lanham, Maryland: Scarecrow Press, Rowman & Littlefield. ISBN 9780810855281. OCLC 423389324. 
• (en) Commins, David Dean (2006.). The Wahhabi Mission and Saudi Arabia. Library of modern Middle East studies. 50. London; New York: I.B. Tauris. ISBN 9781845110802. OCLC 60838355. 
• (en) Cook, Michael (2000.). Commanding Right and Forbidding Wrong in Islamic Thought. Cambridge University Press: Cambridge, UK. ISBN 9780521661744. OCLC 461561485. 
• (en) DeLong-Bas, Natana J. (2004.). Wahhabi Islam: From Revival and Reform to Global Jihad. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 9780195169911. OCLC 52720762. 
• (sh) Džeko, Sami (2009.). Vehabizam, najopasnija novotarija. Užice: Naučno-istraživački Institut Imam Razi; Grafičar. ISBN 9788691315900. 
• (en) Egerton, Frazer (2011.). Jihad in the West: The Rise of Militant Salafism. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. ISBN 9780521175814. OCLC 660162026. 
• (en) Esposito, John Louis; ostali (1999.). The Oxford History of Islam. New York: Oxford University Press. ISBN 9780195107999. OCLC 40838649. 
• (en) Esposito, John Louis; Shahin, Emad; ostali (2013.). The Oxford Handbook of Islam and Politics. Oxford Handbooks in Religion and Theology. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780195395891. OCLC 846520476. 
• (en) Fagan, Geraldine (2013.). Believing in Russia: Religious Policy After Communism. Routledge contemporary Russia and Eastern Europe series. 41. New York: Routledge. ISBN 9780415490023. OCLC 786003079. 
• (en) Fandy, Mamoun (2001.). Saudi Arabia and the Politics of Dissent. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 9780312238827. OCLC 46990131. 
• (en) Fealy, Greg; White, Sally (2008.). Expressing Islam: Religious Life and Politics in Indonesia. Indonesia update series. Singapore: Institute of Southeast Asian Studies. ISBN 9789812308511. OCLC 251488655. 
• (en) Filiu, Jean-Pierre (2011.). The Arab Revolution: Ten Lessons from the Democratic Uprising. Comparative politics and international studies series. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 9780199898299. OCLC 748941750. 
• (en) Gauvain, Richard (2013.). Salafi Ritual Purity: In the Presence of God. Routledge Islamic studies. New York: Routledge. ISBN 9780710313560. OCLC 793187647. 
• (en) Hammerstein, Ralf (2011.). Deliberalization in Jordan: The Roles of Islamists and U.S.-EU Assistance in Stalled Democratization. Berlin: Carola Hartmann Miles Verlag. ISBN 9783937885377. OCLC 750001152. Arhivirano iz originala na datum 2017-05-01. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Hasan, Noorhaidi (2006.). Laskar Jihad: Islam, Militancy and the Quest for Identity in Post-New Order Indonesia. Studies on Southeast Asia. 40. Ithaca, New York: SEAP Publications, Southeast Asia Program, Cornell University. ISBN 9780877277408. OCLC 71322688. 
• (en) Hassim, Eeqbal (2010.). Origins of Salafism in Indonesia: A Preliminary Insight. Saarbrücken: Lambert Academic Publishing. ISBN 9783838366890. OCLC 697534194. 
• (en) Haykel, Bernard (2003.). Revival and Reform in Islam: The Legacy of Muhammad al-Shawkani. Cambridge studies in Islamic civilization. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. ISBN 9780521528900. OCLC 51607431. 
• (en) Heffelfinger, Christopher (2011.). Radical Islam in America: Salafism's Journey from Arabia to the West. Washington, DC: Potomac Books. ISBN 9781597973021. OCLC 683247822. 
• (en) Hourani, Albert Habib (1983.) [1962.]. Arabic Thought in the Liberal Age 1798-1939. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 9780521274234. OCLC 787409911. 
• (en) Hunter, Shireen T. (2004.). Islam in Russia: The Politics of Identity and Security. Armonk, New York: M. E. Sharpe. ISBN 9780765612823. OCLC 52216153. 
• (en) Iddrisu, Abdulai (2009.). Contesting Islam: Homegrown Wahhabism, Education and Muslim Identity in Northern Ghana, 1920-2005. Ann Arbor, Michigan: ProQuest. ISBN 9781109220643. OCLC 607557783. 
• (en) Imamović, Alma (2005.). Wahhabism in Bosnia and Herzegovina in the Context of Global Political Islam. Leiden: Webster University. ISBN 9781109825497. OCLC 315890755. 
• (en) Kepel, Gilles (2006.) [2002.]. Jihad: The Trail of Political Islam (4. izd.). London; New York: I.B. Tauris. ISBN 9781845112578. OCLC 68710293. 
• (en) Kobo, Ousman Murzik (2012.). Unveiling Modernity in Twentieth-Century West African Islamic Reforms. Islam in Africa. 14. Leiden; Boston: Brill Publishers. ISBN 9789004215252. OCLC 816484307. 
• (fr) Laoust, Henri (1948.). Le Traité de droit public d'Ibn Taimîya: Traduction annotée de la Siyâsa shar'îya. Beyrouth: Institut français de Damas. OCLC 488398935. 
• (fr) Laoust, Henri (1986.). La profession de foi d'Ibn Taymiyya: Texte, traduction et commentaire de la Wåsitiyya. Bibliothèque d'études islamiques. 10. Paris: P. Geuthner. ISBN 9782705303457. OCLC 645013438. 
• (en) Leiken, Robert S. (2012.). Europe's Angry Muslims: The Revolt of The Second Generation. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 9780195328974. OCLC 768855398. 
• (en) Lia, Brynjar (2007.). Architect of Global Jihad: The Life of Al-Qaeda Strategist Abu Mus'ab Al-Suri. London: C. Hurst & Co.; Foundation Books. ISBN 9781850658566. OCLC 210151431. 
• (en) Maréchal, Brigitte (2008.). Lewis, Jeff. ur. The Muslim Brothers in Europe: Roots and Discourse. Muslim minorities. 8. Leiden; Boston: Brill Publishers. ISBN 9789004167810. OCLC 494448430. 
• (en) Masud, Muhammad Khalid (2000.). Travellers in Faith: Studies of the Tablīghī Jamāʻat as a Transnational Islamic Movement for Faith Renewal. Social, economic, and political studies of the Middle East and Asia. 69. Leiden; Boston: Brill Publishers. ISBN 9789004116221. OCLC 44090599. 
• (en) Meijer, Roel; ostali (2013.) [2009.]. Global Salafism: Islam's New Religious Movement (2. izd.). New York: Oxford University Press. ISBN 9780199333431. OCLC 830946653. 
• (en) Metcalf, Barbara Daly (2002.). Islamic Revival in British India: Deoband, 1860-1900. Oxford India paperbacks. New Delhi; New York: Oxford University Press. ISBN 9780195660494. OCLC 51746984. 
• (en) Morrison, Kenneth (feb. 2008.). Wahhabism in the Balkans. Balkan Series. 8 (6). Shrivenham: Defence Academy of the United Kingdom, Advanced Research and Assessment Group. ISBN 9781905962389. OCLC 226238179. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Müllerson, Rein (2007.). Central Asia: A Chessboard and Player in the New Great Game. Kegan Paul library of Central Asia. London: Kegan Paul (Routledge). ISBN 9780710313164. OCLC 225605097. 
• (en) Musić, Zlatan (2012.). Encountering the Wahhabi Movement in Bosnia: The Benefits of Social Network Analysis in Intelligence Management and Police Harmonization. Budapest: Central European University. Arhivirano iz originala na datum 2017-08-08. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Napoleoni, Loretta (2005.). Insurgent Iraq: Al Zarqawi and the New Generation. New York: Seven Stories Press. ISBN 9781583227053. OCLC 61247255. 
• (en) Pall, Zoltan (2013.). Lebanese Salafis Between the Gulf and Europe: Development, Fractionalization and Transnational Networks of Salafism in Lebanon. Amsterdam: Amsterdam University Press. ISBN 9789089644510. OCLC 856807719. 
• (en) Pecastaing, Camille (2011.). Jihad in the Arabian Sea. Hoover Press Publications. 612. Stanford, California: Hoover Institution Press; Stanford University. ISBN 9780817913748. OCLC 819302860. 
• (en) Ramakrishna, Kumar (2009.). Radical Pathways: Understanding Muslim Radicalization in Indonesia. Praeger Security International Series. Westport, Connecticut: Greenwood Publishing Group. ISBN 9780313372193. OCLC 268789586. 
• (en) Rasheed, Madawi (2002.). A History of Saudi Arabia. New York: Cambridge University Press. ISBN 9780521643351. OCLC 47916125. 
• (en) Rasheed, Madawi (2007.). Contesting the Saudi State: Islamic Voices from a New Generation. Cambridge Middle East Studies. 25. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. ISBN 9780521858366. OCLC 71164298. 
• (en) Rashid, Ahmed (2001.). Taliban: The Story of the Afghan Warlords. London: Pan Books. ISBN 9780330492218. OCLC 472495130. 
• (en) Roy, Olivier (2002.). Globalized Islam: The Search for a New Ummah. London: C. Hurst & Co.. ISBN 9781850655985. OCLC 49238887. 
• (en) Schlesinger, Sarah J. (2011.). The Internal Pluralization of the Muslim Community of Bosnia-Herzegovina: From Religious Activation to Radicalization. Boston: Boston University. Arhivirano iz originala na datum 2014-07-01. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (de) Schulze, Reinhard (1990.). Islamischer Internationalismus im 20. Jahrhundert: Untersuchungen zur Geschichte der Islamischen Weltliga. Social, economic, and political studies of the Middle East. 41. Leiden; New York: Brill Publishers. ISBN 9789004082861. OCLC 19321719. 
• (de) Steinberg, Guido Walter (2002.). Religion und Staat in Saudi-Arabien: die wahhabitischen Gelehrten 1902-1953. Mitteilungen zur Sozial- und Kulturgeschichte der islamischen Welt. 10. Würzburg: Ergon-Verlag. ISBN 9783899132663. OCLC 51770571. 
• (en) Tan, Andrew T. H. (2007.). A Handbook of Terrorism and Insurgency in Southeast Asia. Cheltenham; Northampton, Massachusetts: Edward Elgar Publishing. ISBN 9781845425432. OCLC 73994181. 
• (en) Wagemakers, Joas (2012.). A Quietist Jihadi: The Ideology and Influence of Abu Muhammad al-Maqdisi. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. ISBN 9781107606562. OCLC 755080556. 
• (en) Ware, Robert Bruce; Kisriev, Enver Fridovič (2010.). Dagestan: Russian Hegemony and Islamic Resistance in the North Caucasus. Armonk, New York; London: M. E. Sharpe. ISBN 9780765620293. OCLC 276340638. 
• (en) Zuhur, Sherifa D. (2005.). Saudi Arabia: Islamic Threat, Political reform, and the Global War on Terror. Carlisle Barracks: Strategic Studies Institute (SSI), U.S. Army War College. ISBN 9781584871897. OCLC 58994754. 

Periodika

• (en) Boubekeur, Amel (sept. 2008.). Salafism and Radical Politics in Postconflict Algeria. Carnegie Papers. 11. Washington, DC: Carnegie Middle East Center (CMEC); Carnegie Endowment for International Peace. OCLC 295726879. 
• (en) Burton, Elise K. (maj/jun 2010.). Teaching Evolution in Muslim States: Iran and Saudi Arabia Compared. Reports of the National Center for Science Education. 30 (3). Berkeley, California: National Center for Science Education (NCSE). str. 25.-29. ISSN 2158-818X. 
• (en) Burton, Elise K. (jan. 2011.). Evolution and Creationism in Middle Eastern Education: A New Perspective. Evolution: An International Journal of Organic Evolution. 65 (1). Hoboken, New Jersey: John Wiley & Sons. str. 301.-304. DOI:10.1111/j.1558-5646.2010.01113.x. ISSN 0014-3820. OCLC 704674824. 
• (en) Hegghammer, Thomas; Lacroix, Stéphane (21. 9. 2004.). Saudi Arabia Backgrounder: Who are the Islamists?. ICG Middle East Report. 31. Amman; Riyadh; Brussels: International Crisis Group. OCLC 56720776. Arhivirano iz originala na datum 2015-06-03. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Hegghammer, Thomas (jan. 2006.). Global Jihadism After the Iraq War. The Middle East Journal (MEJ). 60 (1). Washington, DC: Middle East Institute (MEI). str. 11.-32. ISSN 0026-3141. OCLC 100124543. Arhivirano iz originala na datum 2015-06-03. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Kotovčevski, Mitko (feb. 2013.). Wahhabism in the Balkans - Islamic Threat or Threat to the Islam. Security Dialogues. 4 (1). Skopje: Faculty of Philosophy; Institute of Security, Defence and Peace. str. 11.-23. ISSN 1857-8055. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 2015-02-17. 
• (en) Wiktorowicz, Quintan (aug. 2006.). Anatomy of the Salafi Movement. Studies in Conflict & Terrorism. 29 (3). Abingdon, Oxfordshire: Taylor & Francis. str. 207.-239. DOI:10.1080/10576100500497004. ISSN 1057-610X. OCLC 358981530. 

Enciklopedije

• (en) Bearman, Peri J.; Bianquis, Thierry; Bosworth, Clifford Edmund; Donzel (van), Emeri Johannes; Heinrichs, Wolfhart P.; ostali (2002.). „Wahhabiyya”. W – Z. The Encyclopaedia of Islam. 11 (N. izd.). Leiden: Brill Publishers. ISBN 9789004127562. OCLC 773260697. 
• (en) Bosworth, Clifford Edmund; Donzel (van), Emeri Johannes; Heinrichs, Wolfhart P.; Lecomte, Georges; ostali (1995.). „al-Salaf wa 'l-Khalaf"; "Salafiyya”. Ned – Sam. The Encyclopaedia of Islam. 8 (N. izd.). Leiden: Brill Publishers. ISBN 9789004098343. OCLC 769912999. 
• (en) Donzel (van), Emeri Johannes; Lewis, Bernard; Pellat, Charles; Bosworth, Clifford Edmund; ostali (1978.). „Islah"; "Karbala"; "al-Kawasim”. Iran – Kha. The Encyclopaedia of Islam. 4 (N. izd.). Leiden: Brill Publishers. ISBN 9789004057456. OCLC 256473178. 
• (en) Lewis, Bernard; Ménage, Victor Louis; Pellat, Charles; Schacht, Joseph; ostali (1971.). „Ibn 'Abd al-Wahhab"; "Ibn Taymiyya"; "al-Ikhwan”. H – Iram. The Encyclopaedia of Islam. 3 (N. izd.). Leiden: Brill Publishers. ISBN 9789004081185. OCLC 769276843. 

Vanjske veze

Balkanski salafistički mediji

• Put selefa
• Put vjernika
• Vijesti ummeta Arhivirano 2015-02-16 na Wayback Machine-u

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Salafizam
	Potražite izraz salafizam u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.