Prijeđi na sadržaj

Oprava/III.

Izvor: Wikizvor
II. Oprava, III.
autor: Josip Kozarac
IV.


III.

[uredi]

Odlučio je, da će više raditi i duševno i tjelesno, samo da ga mine ono neprijatno čuvstvo, što mu je sjelo na dušu. Ali to nije bilo tako lako, kako je on mislio. On je proživio dvanaest godina u nepomućenoj bračnoj sreći, njegov obiteljski život bio je čist kao list bijeloga papira — a eto iznenada kao da se nekakova mrlja na tom listu ukazuje, za koju ne znaš, potječe li od juče, od prekjuče ili dapače već od više godina. I koliko Vučetić nastoji, da ne vidi te mrlje, ona sa snježnog papira nikako ne će da iščezne. Da taj papir nije tako izvanredno bijel i čist, da njegova duša nije onako kristalna, da njegovi osjećaji nijesu onako meki i duboki, ne bi se ta mrlja možda ni vidjela, ali ovako, što ju češće motri, sve mu ogromnija i strašnija biva. Već je šest nedjelja prošlo, a on kao zabludjeli u šumi, kamo god pošao, uvijek se vraćao na istu točku, od koje je krenuo...

O opravi ne spominje žena još nikada ništa, a to njezino tajanje utvrđivalo ga je, da ono »nešto«, što je već prvi dan iza povratka oćutio i opazio, nije nikakova pričina, nikakova zabluda njegovih čuvstava, nego da jest nešto, što uistinu postoji. On je dobro znao, da će patiti sve dotle, dok ne pronikne u tu zagonetku, koja mu dušu sve jače steže kao pauk svoj plijen.

Kraj svega toga nije se ufao da zatraži razjašnjenje od svoje žene; njemu je u taj čas bilo, kao da nije dosta intiman sa svojom ženom, a da bi mogao s njome raspravljati o tom predmetu, on se je u isti čas i stidio i bojao pred nju s takovim pitanjem doći.

Njihov život bio je dosele tako gladak, tako sretan, da on nije ni imao povoda da dublje zaviri u njezin značaj; on je svaku drugu ženu ubrzo proniknuo, dok je svoju poznavao tako reći tek iz viđenja. Sad je prvi put o njoj počeo dublje razmišljati; što je pako dublje ispitivao njezino biće, tim ljepša izlazila njezina slika.

On se je živo sjećao njezine sramežljivosti, s koje je upravo zdvajala prvih dana braka; on si je morao priznati, da je ona sve do danas sačuvala to duševno djevičanstvo; i ne samo to, nego je ona svojom strogošću i njega samoga pročistila. On je radi njezine suzdržljivosti i hladnoće upravo znao bjesnilom planuti, jer da ga ona prikraćuje u pravima, koja mužu pripadaju; no s vremenom on se posve prilagodio njenoj umjerenosti, naučio poštivati njenu strogost, kojom je odbijala svaki dvojbeni izraz, svaku nedruštvenu riječ. I osjećao je, kako je uz nju i on plemenitiji postao. On je dobro znao, da se mnogi muškarac trsi da steče njenu ljubav, jer je svaki računao, da se iza onih sjajnih crnih očiju, iza onih jedva vidljivih baršunastih pahuljica nad svježim, punim usnama mora skrivati vanredna strast — premda je on sve to znao, ipak ni začas nije bio ljubomoran. On je poznavao njenu djetinju iskrenost naprama njemu, on je znao, da će iz njenih usta čuti cio dijalog, svakolika očitovanja onih poklonika od riječi do riječi. On je uživao u njezinim dosjetkama, kojima je ona takova očitovanja na smiješnu stranu izvraćala, da je dotični poklonik upravo u zemlju propadao od srama i neprilike. Iskrenost bila je glavna značajka njene duše, i to ne samo naprama njemu, mužu svojemu, nego i naprama ostalomu svijetu. S te svoje iskrenosti nije bila baš svuda obljubljena, a u mnogomu društvu bila je ona pravi enfant terrible — nikoga nije poštedjela istinom. Radi te njezine iskrenosti dolazio je on više puta u koliziju sa društvom, koje nije moglo podnijeti njene duhovite kritike. Poznavajući to njezino glavno svojstvo, nije on nikada posumnjao ni o kojem pogledu ni o riječi ni o djelu njenu. Njihov život bio je tako vedar i proziran, da su oni jedno drugo gledali u samomu sebi; dubljih razmirica nije bilo među njima, a ako je ona kadgod više u šali negoli u zbilji prkosno-dražesno otkrenula glavu od njega, rekav mu, da se srdi na nj, tada je to bilo jedino stoga, što se je on požurio u ured, te mu ona spočitavala, da više ljubi službu negoli nju. Druga im je razmirica bio Dušan: on je Dušana mnogo jače volio nego ona, dok je ona opet većma ljubila njega negoli dijete svoje. Ta je razlika izbila na vidik najjače tada, kada je Dušan obolio.

Dugotrajna ta bolest Dušanova skoro da nije bila kamen smutnje među njima. Ona je u prvi kraj njegovala bolesno dijete, no kasnije, da li od silnog napora ili od zdvojnosti, da dijete, ako i ostane živo, nigda ne će biti zdravo — ili radi čega drugoga — odnemarila ona bolesno dijete skoro posvema, tako da je sva briga pala na njega. On pako, da nadomjesti nju, bdio nad djetetom i po danu i po noći, tako da se je ona počela pobojavati za njegovo zdravlje. On ju nije mogao pojmiti, kada bi ga ona silom odvukla od bolesnoga djeteta i strpala u postelju, a u očima samo što joj nije čitao: »Pusti ga već jednom, neka umre, kada ne će da ozdravi.« Kasnije je uvidio, da je ona imala pravo: njegujuć dijete rashladio se on te napokon obolio na sušici...

Od toga časa postala je ona njegovom samaritankom; ona je tolikom brigom, tolikom ljubavlju nad njim bdjela, da si on ni danas nije u stanju te njene roditeljske požrtvovnosti protumačiti. I ništa ju nije moglo smesti u toj njenoj odanosti naprama njemu; makar se išto dogodilo, makar kipjela od ljubavi, čim je začula njegov kašalj, čim je opazila bolan izraz njegova sve to većma opadajućega lica, u tom trenu nije ona znala za ništa drugo, samo za njega i njegovu bol.

On nije znao, čime je zaslužio tu njenu samozataju, tim više, što onakav bolestan nije on bio baš najnježniji naprama njoj; ona opora bolesnička sebičnost morala bi i najodaniju ljubav ohladiti, mislio si on.

Ne mogav si tu njenu ljubav nikako protumačiti, došao je napokon na misao, da mu je ona valjda počinila nekakovu veliku krivnju, koju sada okajava.

Ona njemu nanijela krivicu! Ta misao, tako nevjerojatna, upiljila mu se u mozak, te je se već nikako nije riješiti mogao, štoviše, bivala mu svakim danom vjerojatnija.

Šećući jednoga dana gore dolje po uredovnoj sobi te mučeći se s tom čudnom mišlju, zaviri nehajno k sinu si Dušanu, koji je po običaju poslije škole dolažao k njemu u ured, da pod njegovom paskom dovrši školsku zadaću. No dok je na jednom listu pisao i računao, dotle je na drugomu črčkario te iz kojekakvih krivulja sastavljao s velikom lakoćom razne slike: tu je bio on — Vučetić — sa cvikerom na nosu, tu mama u novom šeširu, tu jato golubova, a među njima rode na jednoj nozi, a uokolo svega toga bilo je stabalje i cvijeće.

Vučetić se zagledao u te risarije, i što ih je dulje promatrao, sve se je većma osvjedočavao, da njegov Dušan ima puno dara za risanje.

No tek da je izrekao tu misao, ukočila mu se sva krv: — on nije ni kao dijete ni kao đak pokazivao ni najmanje volje za risanje, dapače bilo mu je povlačenje tih ravnih ukočenih crta upravo nesnosnom mukom, koja mu je ubijala i duh i tijelo; on ni sada ne bi bio u stanju narisati onako rodu, kako je to Dušan, pa još k tomu sa onim komadićem okrnjene olovke... Koliko se je sjećao, nijesu ni njegovi roditelji imali toga dara, pa i žena sama, koja se je inače u koješta razumjela, nikada nije ni od šale kakav crtež napravila.

Otkle dakle Dušanu taj dar?

To mu se pitanje iznenada strahovitim pričinilo. Njegov Dušan risao je i dosada, dapače je svako majčino pismo, koje mu je ona u Gleichenberg pisala, išarao s krajeva sa črčkarijama, a on, Vučetić, uživao je u tom crtežu, u tom sinovu daru. A sada najednom dršće on pred tom sinovljevom vještinom kao pred strašnom zagonetkom. On je gledao u tom daru nešto tuđe, što nikako ne spada u njegovu obitelj.

Njemu se je pričinilo, da to njegovo otkriće stoji u savezu sa onom zagonetkom, koja ga već dva mjeseca trapi; te premda nije mogao naći prave sveze između te dvije zagonetke, ipak ga je nekakav instinkt silio, da te dvije ideje jednu s drugom spaja i traži im zajednički uzrok.

Razglabajući neprestance te dvije ideje, došao je do zaključka, da je ova druga — Dušanova — zagonetka mnogo strašnija od one prve; hvatajući dalje tragove toj ideji, naiđe on na silnu nesuglasicu između svoga i Dušanova značaja. Otkrivši tu tajnu, uze nesmiljeno prekapati svoju mladost, sravnjivajuć ju dan po dan, mjesec po mjesec sa mladošću Dušanovom — no kojim god pravcem pošao, nigdje ni traga sličnosti. On se je osjećao, kao da je danas bilo, onoga dana prvo trideset godina, kada mu je otac rekao: Đuro, sutra ćemo te ići upisati u školu! On od veselja nije mogao da dočeka sutrašnji dan... A Dušan? Već drugi dan valjao se od muke po zemlji, što je morao ostaviti igru pa ići u učionu. On — sudac — Vučetić drhtao je pred svojim učiteljem i držao ga za božanstvo — a Dušan već treći dan počeo izrugavati staroga ravnatelja, oponašajući ga najsmješnijim načinom, kako šmrka duhan i kako briše maramom naočare. On — Vučetić — bio je i stidljiv i strašljiv, te bi se volio sakriti u sjenik i čučati tamo po čitav sat, samo da ne dođe na oči kapelanu ili liječniku, koji su se u njihovu kuću navratili — a njegov Dušan doviknuo negdje prvo predsjedniku Sudbenoga stola »ovčji konj« i isplazio mu jezik, što je ovaj od šale pokušao iz njegove male puške puknuti na vrapce pa ih pofalio...

Vučetić je nemilice rovao po svojim uspomenama, želeći silom da nađe tračak sličnosti među sobom i sinom, no što je dublje kopao, tim je veću razliku nalazio. I kad god je mislio, da je napokon našao neku sličnost i već joj se poradovao, svaki put ga je zazeblo u srcu, jer je napokon baš protivno našao od onoga, što je naći htio.

Napokon kao zadnji spas htjede samomu sebi da utuvi, da je dječji značaj prolazan i promjenljiv te da će se s vremenom posve drugačije kristalizirati; no i ta utjeha potrajala samo kratak čas, jer kada je svekolike nijanse Dušanova značaja spojio u jednu sliku, morade si u dnu srca priznati, da u Dušanu ne ima baš ni jednoga daška njegove duše...

I koliko on gušio u sebi misao, ipak ona sve silnije izbijala iz dubine njegova bića, misao naime, da Dušan valjda nije njegov sin!

Kada se je ta strašna pomisao prvi put u potpuno jasnom obliku Vučetićevoj duši pojavila, njega je u tom trenu probio smrtan znoj, on je taj čas pao u takovu slabinu, da se je jedva mogao raspremiti i u postelju leći.


Sljedeća stranica