Srpsko Carstvo
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg)
Ovaj članak dio je serije o |
| Rana povijest |
|
|
| Srednji vijek |
|
|
| Osmansko Carstvo |
|
|
| Srpska monarhija |
|
|
| Versajska Jugoslavija |
|
|
| Drugi svjetski rat |
|
|
| Druga Jugoslavija |
|
|
| Moderna Srbija |
|
|
Dušanovo Carstvo ili Srpsko Carstvo bila je srednjovjekovna država u Jugoistočnoj Europi, proglašena 1346. godine čime Srpsko kraljevstvo, koje je nastalo 1217. godine, postaje carstvo. Carstvo počinje slabiti nakon Dušanove smrti 1355. godine, a na teritoriju današnje Srbije prestalo je postojati nakon smrti njegovoga sina i cara Uroša, 1371. godine. U južnom dijelu na područji Epira i Tesalije Dušanov polubrat Simeon Nemanjić nastavio je vladati s titulom cara, a potom i njegov sin car Jovan Uroš do 1372. godine.
Srpsko carstvo bilo je stvoreno velikim osvajanjima Dušana Nemanjića na temelju srednjovjekovne kraljevine Raške. Dušanovu titulu cara nisu priznavali papa i car Svetog Rimskog Carstva na zapadu,[1] njegovu državu su i dalje smatrali kraljevstvom,[2] ali su mu titulu priznavali Mletačka Republika, Dubrovačka Republika, Bosanska Banovina, Drugo Bugarsko Carstvo, Sveta Gora, koja je bila svojevrsna autonomna crkvena država, te bizantski car Ivan V. Prijestolnica nije bila ustaljena: bila je u Raškoj, u Skoplju, u Prištini, Prizrenu, u Budimlji, ili negdje u Zeti.[1]
Dušanovo carstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države, nije bila nacionalna država u današnjem smislu riječi, jer su kao i u svakom drugom carstvu u njoj živjeli Srbi, Grci, Bugari i Albanci.[3] Medievist Konstantin Jireček ocjenjuje kako je napuštanje starosrpske osnovice u planinskoj kolijevci, zbog „megalomanije cara Dušana”, srpskoj državi nanijelo više štete nego koristi.[4]
Dušanovo carstvo kao teritorijalno najprostranija srpska srednjovjekovna država u moderno je doba često služilo za opravdavanje raznih velikosrpskih projekata.
»Neki se Srbi teše mišlju da je to stanje, u samoj svojoj biti prelazno, tek nužno zlo u današnje doba, ali da će se svakako izmeniti čim malena kneževina proširi svoje granice i okupi sve srpske, ima ih koji govore i sve južnoslovenske zemlje, te obnovi u celokupnoj veličini Dušanovo carstvo. Tada će, kažu oni, za narod nastupiti dani potpune slobode i prave miline. Zaista, oni gaje iluzije da će ta država, kad proširi svoje granice i kad se broj njenih podanika udvostruči, utrostruči, udesetorostruči, postati više narodna, a da će njene institucije, sveukupni uvjeti njenog postojanja i mjere njene vlade biti manje odvratne interesima naroda i ukupnom narodnom instinktu.[5]«Srpsko carstvo ima vrlo istaknutu ulogu u srpskoj političkoj mitologiji i ideologiji. Kao carstvo trajalo je 25 godina, ali se temeljilo na moćnome srednjovjekovnom Srpskom kraljevstvu koje mu je prethodilo i koje je postojalo oko 150 godina, a prije toga Raškom/Srbijom vladali su Veliki župani.
Tijekom stoljeća, obnova Dušanovog carstva postala je središnja tema kosovske mitologije, prema kojoj Srbiji pripada taj dio jugoistoka Europe, a njihovo veliko srpsko carstvo konačno je propalo na Kosovu polju 1389.[6][7] Činjenica je da je Dušanovo carstvo, kao i svako drugo carstvo, imalo višenarodni karakter, ali su svakako Srbi u njemu bili najbrojniji[7] Nakon Kosovske bitke, Moravska Srbija bila je kneževina[6], a nedugo potom postala je Despotovina, čime je državna tradicija u kontinuitetu nastavljena. Međutim, bosanski ban Tvrtko I. se, 1377. godine, okrunio dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzeo naslov »kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju«. Krunidbena svečanost održala se 26. listopada 1377., vjerojatno u mjestu Mile kraj Visokog u srednjoj Bosni, a ne kraj Mileševa.[8] Tom prilikom Tvrtko se na svoje pravo na srpsku krunu pozvao temeljem svojega krvnoga srodstva s Nemanjićima, a i 1389. godine poslao je jedan odred svoje vojske u bitku na Kosovom polju.
Srpski državnik Ilija Garašanin u svom Načertaniju 1844. tvrdi kako Srbija polaže „sveto pravo istoričesko“ na zemlje Dušanovog carstva iz 14. st., i da na tom temelju treba ponovno podići veliku srpsku državu.[9] Od 19. st., Dušanovo carstvo služilo je kao izvor legitimiteta raznih projekata srbijanske ekspanzije prema jugu. Tako su uoči balkanskih ratova srpski imperijalisti gajili pretenzije k Makedoniji, budući da je ona bila dio »Velike Srbije« iz doba Nemanjića i Dušana Silnog.[10] U vrijeme raspada SFRJ, sudionici antibirokratskih revolucija imali su popularni slogan „Mi nećemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo”.[11][12]
- ↑ a b Dr Radoslav Rotković: ZETA U DRŽAVI NEMANJIĆA (1186 -1356)
- ↑ William R. Shepherd's Historical Atlas, str. 89, Henry Holt and Company: New York, 1911.
- ↑ Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. siječnja 2011. Pristupljeno 23. kolovoza 2013.
- ↑ Konstantin Jireček, Istorije Srba, sv. 2, Beograd, 1922., str. 2
- ↑ Obnova Dušanovog carstva vam neće pomoći. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2013. Pristupljeno 23. kolovoza 2013. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b Ljubinka Trgovčević, The Kosovo Myth in the First World War
- ↑ a b Branka Magaš, The curse of Kosovo. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2010. Pristupljeno 23. kolovoza 2013. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Tvrtko I. Kotromanić | Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 30. prosinca 2018. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Ilija Garašanin, Načertanije
- ↑ Izvještaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima, str. 25 i 26
- ↑ Suđenje za ubojstvo Zorana Đinđića Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. srpnja 2013. (Wayback Machine) vreme.com
- ↑ DESET GODINA “ANTIBIROKRATSKE REVOLUCIJE" (3) yurope.com
- John V.A. Fine, Jr., The Late Medieval Balkans, Ann Arbor, 1987.
- George C. Soulis, The Serbs and Byzantium during the reign of Emperor Stephen Dusan (1331–1355) and his successors, Atena, 1995. ISBN 0-88402-137-8
| |||||||||||||||||||
