Prijeđi na sadržaj

Jaroslav Šidak

Izvor: Wikipedija

Jaroslav Šidak (Beč, 4. siječnja 1903.Zagreb, 25. ožujka 1986.), bio je hrvatski povjesničar.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Jaroslav Šidak rođen je u Beču 1903. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1922. godine.[1] Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1935. godine disertacijom »Problem bosanske crkve u našoj historiografiji«. Bio je gimnazijski profesor u Senju (1934. – 1940.) i Zagrebu gdje je predavao u Klasičnoj gimnaziji od 1940. do 1942. te od 1944. do 1948. godine.[2] Godine 1941. zapošljava se u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu i postaje članom uredništva Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. God. 1943. postaje docentom, a 1945. profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao hrvatsku i svjetsku povijest novog vijeka te suradnik Hrvatske enciklopedije. Prema svjedočanstvu Ivana Goluba, odbio je »nizom članaka protiv bana Jelačića u Vjesniku pripravi[ti] rušenje banova spomenika.«[3]

Umro je u Zagrebu, 25. ožujka 1986. godine u 83. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac (polje 208, broj 59). Njegovo ime nosi jedna ulica u zagrebačkoj Knežiji.

Znanstveni rad

[uredi | uredi kôd]

U svojem znanstvenom radu obradio brojne teme iz hrvatske povijesti, posebice devetnaestoga stoljeća. Pedagoškim i znanstvenim djelovanjem odgojio je više naraštaja hrvatskih povjesničara i utjecao na razvoj poslijeratne hrvatske historiografije - riječima Ivana Goluba: »Prof dr. Jaroslav Šidak je radio sa žarom i prosudbom do posljednjeg daha. Poticao je i promicao mlade znanstvenike. Njegovao je ljepotu sloga i tražio strogost zaključivanja.«[4] Šidak je osnivač i prvi urednik Historijskog zbornika, od 1948. do 1984. godine, te pisac brojnih članaka u enciklopedijama Leksikografskog zavoda. U mladosti (1923. – 1930.) je uređivao i mjesečnik Jugoslavenski muzičar (kasnije Muzičar). Uredio je i »Spomenicu u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu« (Zagreb, 1969. – 1970.). Bio je urednik struke Hrvatske povijesti u Enciklopediji Jugoslavije.

Za svog je nasljednika na katedri vidio perspektivnog mladca, najboljeg učenika generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivu Mašinu, kojeg su poslije jugokomunističke vlasti mučki ubile u kaznionici u Staroj Gradišci.[5]

Ostao je poznat po svojoj izjavi: »Povijest hrvatskog naroda ne može se pisati bez povijesti Sv. Jeronima u Rimu.« 

Svjedočanstva

[uredi | uredi kôd]

Ivan Golub, bliski prijatelj i suradnik Šidakov, donosi:[6]

»U gostionici »Frankopan« mnogo sam puta objedovao skupa s prof. Šidakom. Pripovijedao mu što sam otkrio u rimskim ili ruskim i inim arhivima. On mi predlagao da to objavim u Historijskom zborniku. No nije ljubomorno sve kupio za svoj Zbornik. Rekao mi je npr. da građu priliči objaviti u Starinama Jugoslavenske akademije. a raspravu izrađenu na temelju građe da objavim u Historijskom zborniku. Dao sam mu tako rad o Križanićevirn glazbenim zanimanjima, o prirnjercirna Križanićeva djelca Asserta musicalia (Rim, 1656). Prof. Šidak nije ga stavio u Historijski zbornik, ali nije ni ostao na torne da kaže kako se prilog ne uklapa u njegovu publikaciju, već me uputio na akademika Josipa Andreisa, muzikologa, a njemu opet preporučio mene. Volio je povezivati ljude. S Jurom Kaštelanorn upoznao sam se u Sidakovu kabinetu na Sveučilištu u Zagrebu. Povezao me s prof. Miroslavom Kurelcern u Zavodu za povijesne znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Uputio na mladog američkog povjesničara Ivana Banca, a njega uputio na mene. O ljudima je dobro govorio, što ne znači da nije bio i kritičan. Znao sam da kao što o drugima govori dobro meni, da tako drugima govori dobro o meni.«

Nadodaje i:[7]

»Ako sam igdje vidio utjelovljen stav: »Amicus Plato magis amica veritas«, onda je to bilo u prof. Šidaka. Nije bio niti od onih koji samo kude, a pohvala im i priznanje nikako da prijeđu preko usta, ali niti onaj koji sve hvali previđajući manjkavosti. (...) Šidak je stajao na stajalištu, protivnom nekim svojim kolegama: "Jednako je važno što se piše i kako se piše. Ne stoji da je glavno što se piše, a da je nebitno kako se piše.« Sam je lektorirao tekstove što su pod njegovim urednikovanjem izlazili u Historijskom zborniku. Nakon lekture vazda bi mi pokazao kako je tekst lektorirao i objasnio svoje zahvate. Kod drugih je opet tražio privolu da zahvati u tekst. Meni je stalno izmicala u vezi nečega«, a on bi mi postojano ispravljao »U vezi s čim«. Jednako je vrijedila istinitost i ljepota teksta. Prof. Šidak bio je nepotkupljiv. U svoj Zbornik unosio je priloge mladih i još nepoznatih ljudi ako su predstavljali doprinos, a otklanjao tekstove koje bi napisali i ugledni znanstvenici ako nisu odgovarali visokim mjerilima Zbornika. Za nj nisu postojale ideološke prepreke. U ono vrijeme bilo je smjelo davati u svom zborniku mjesta teolozima, kao npr. dr. Franji Šanjeku i meni. Jednom ga je javno jedan političar prozvao klerikalcem. A on, veli, uopće nije vjernik. (...) Jedne Šidakove tvrdnje i jednog njegova savjeta nerijetko se sjetim. Tvrdnja: »Kraj svih škola i naslova sačuvali ste zdravu seljačku pamet.« Savjet: »Ostanite uvijek skromni.« «

O Šidakovu djelovanju zaključuje:[8]

»Spominjem ga se kad čitamo u Pismu zgodu o ribnjaku Siloe u koji je, kad bi anđeo taknuo površinu, trebalo spustiti, baciti bolesnika i on bi ozdravio. Jaroslav Sidak bacao je u Siloe znanosti one koji su se nalazili na rubu. I ja sam jedan od njih.«

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • "Crkva bosanska" i problem bogumilstva u Bosni, Zagreb, 1940.
  • Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja "crkve bosanske", Zagreb, 1955.
  • Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968. (suautori: Mirjana Gross, Igor Karaman, Dragovan Šepić)
  • Eugen Kvaternik u historiografiji, Zagreb, 1972.
  • Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb, 1973.
  • Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Zagreb, 1975.
  • Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb, 1979.
  • Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb, 1981.

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • 1976.: Državna nagrada za znanstvenoistraživački rad: nagrada za životno djelo.[9]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 929., ISBN 978-953-95772-0-7
  2. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 899., ISBN 978-953-95772-0-7
  3. Golub, Ivan, 1993.: Šidakov poučak, Croatica Christiana periodica, god. 17, br. 31, str. 177. (Hrčak)
    »Sjetio sam se Jaroslava Šidaka kad je dolazio ban Jelačić na konju ponovno i nedavno na svoj trg u Zagrebu. Šidak mi je pripovijedao kako su od njega kao povjesničara tražili da nizom članaka protiv bana Jelačića u Vjesniku pripravi rušenje banova spomenika. Sidak nije prodao dušu.«
  4. Golub, Ivan, Šidakov poučak, 173. (Hrčak)
  5. Croatian history Ivo Mašina, stranice Darka Žubrinića
  6. Golub, Ivan, Šidakov poučak, 175. (Hrčak)
  7. Golub, Ivan, Šidakov poučak, 176-177. (Hrčak)
  8. Golub, Ivan, Šidakov poučak, 178. (Hrčak)
  9. Državne nagrade za znanstvenoistraživački rad za 1976. godinu, mzo.gov.hr, pristupljeno 12. rujna 2020.