Idi na sadržaj

Zaporožje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zaporožje
Запоріжжя
Grad
Avenija katedrala
Avenija katedrala
Zastava Zaporožje
Zastava
Grb Zaporožje
Grb
Zaporožje nalazi se u Ukrajina
Zaporožje
Zaporožje
Koordinate: 47°51′00″N 35°07′03″E / 47.85000°N 35.11750°E / 47.85000; 35.11750
Država Ukrajina
OblastZaporiška oblast
Vlada
 • Gradonačelnik (Zaporožje)Anatolij Kurtijev
Površina
 • Ukupno334 km2
Nadmorska visina50 m
Najveća nadmorska visina105 m
Stanovništvo 
 • Ukupno710,052
 • Gustoća1,365,2 /km2
Vremenska zonaUTC+2 (EET)
Poštanski broj69xxx
Pozivni broj+380 61(2)
Veb-sajthttps://zp.gov.ua/en

Zaporožje (ukrajinski: Запоріжжя, [zɐpoˈr⁽ʲ⁾iʒːɐ] ruski: Запорожье) jest grad na jugoistoku Ukrajine, smješten na obalama rijeke Dnjepar. To je administrativni centar Zaporoške oblasti.[1] Zaporožje ima 710.052 stanovnika po popisu 1. januara 2022. godine.

Zaporožje je poznato po historijskom ostrvu Horticija; više elektrana uključujući nuklearnu elektranu Zaporožje (najveća nuklearna elektrana u Evropi), termoelektranu Zaporožje i hidroelektranu Dnjepar i zbog toga što je važan industrijski centar. U regionu se proizvode čelik, aluminijum, motori za avione, automobili, transformatori za trafostanice i druga teška industrijska roba.

Imena i etimologija

[uredi | uredi izvor]

Ime Zaporožje doslovno se odnosi na položaj grada koji se nalazi "iza brzaka" - nizvodno ili južno od brzaka rijeke Dnjepar, koji su nekada predstavljali veliku prepreku za plovidbu i mjesto važnih luka (1932. brzaci na Dnjepru su bili poplavljene kako bi postali dio rezervoara Dnjeparske hidroelektrane).[2]

Prije nego što je ime grada promijenjeno 1921. godine, grad se zvao Aleksandrovsk (ruski: Алекса́ндровск [ɐlʲɪˈksandrəfsk]) ili Oleksandrovsk (ukrajinski: Олекса́ндрівськ  [olekˈsɑnd⁽ʲ⁾r⁽ʲ⁾iu̯sʲk]) po imenu tvrđave (ruski: Александровская крепость; ukrajinski: Олександрівська фортеця), koja je bila dio Dnjeparske odbrambene linije Ruskog Carstva.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Historija prije osnivanja

[uredi | uredi izvor]
Kurganske stele

Arheološki nalazi pokazuju da su oko savremenog grada prije otprilike dvije ili tri hiljade godina živjeli Skiti. Kasnije su tu živjeli Hazari, Pečenezi, Kumani, Tatari i Slaveni. Trgovački put od Varjaga do Grka prolazio je kroz ostrvo Horticija. Ove teritorije su nazvane "Divljim poljima", jer nisu bile pod kontrolom nijedne države (to je bila zemlja između jako erodiranih granica Poljsko-Litvanske Unije, Velike Kneževine Moskve i Osmanlijskog Carstva).

Godine 1552. Dmitro Višnevecki je podigao drvena utvrđenja na malom ostrvu Mala Horticija koje se nalazi u blizini zapadne obale ostrva Horticija. Arheolozi smatraju da su ova utvrđenja prototip Zaporoškog Siča - uporišta paravojnih seljačkih pukova kozaka . 

Rusko Carstvo (1654–1917)

[uredi | uredi izvor]

Osnivanje Zaporožja

[uredi | uredi izvor]
Razglednica Zaporožja

Godine 1770. tvrđava Aleksandrovskaja (Александровская) je sagrađena i smatra se godinom osnivanja Zaporožja. Kao dio odbrambene linije Dnjepra, tvrđava je štitila južne teritorije Ruskog Carstva od invazija Krimskih Tatara.[3] Neizvjesno je u čiju čast je tvrđava dobila ime. Neki veruju da je to bio Aleksandar Mihajlovič Golicin, general koji je služio Katarini Velikoj.[2] Druge mogućnosti su princ Aleksandar Vjazemski [3][4] ili Aleksandar Rumjancev.[5]

Godine 1775. Rusija i Osmansko carstvo potpisali su mirovni sporazum Kučuk Kaynarca, prema kojem su južne zemlje Ruske nizije i poluostrva Krim postale teritorije pod ruskom upravom. Kao rezultat toga, Aleksandrovska tvrđava je izgubila svoj vojni značaj i pretvorena je u mali provincijski ruralni grad, poznat od 1806. godine pod imenom Aleksandrovsk (Александровск).[2]

Menonitski doseljenici

[uredi | uredi izvor]
Sinagoga u Aleksandrovsku sagrađena 1898. godine.

Godine 1789. menoniti iz baltičkog grada Gdanjska prihvatili su poziv Katarine Velike da nasele nekoliko kolonija na području savremenog grada. Ostrvo Horticija im je poklonila ruska vlada na "trajno vlasništvo". Godine 1914. Menoniti su prodali ostrvo nazad gradu. Menoniti su izgradili mlinove i poljoprivredne fabrike u Aleksandrovsku.[6]

Tokom Ruske revolucije, a posebno tokom Drugog svjetskog rata, većina menonita je pobjeglo u Sjevernu i Južnu Ameriku, i veliki dio je nasilno preseljen u istočnu Rusiju. Trenutno malo menonita živi u Zaporožju, iako su u tom području sačuvane mnoge industrijske zgrade i kuće koje su izgradili menoniti.[7]

Riječna skela

[uredi | uredi izvor]

Godine 1829. predložena je izgradnja riječne skele preko Dnjepra. Riječna skela je mogla nositi desetak zaprega. Projekat je odobrio car i kasnije je korišćen u drugim dijelovima Ruskog Carstva. Godine 1904. riječna skela je zamijenjena mostom Kičkas, koji je izgrađen u najužem dijelu rijeke zvanim "Vučje Grlo", u blizini sjevernog dijela ostrva Horticija.[8]

Uspostavljanje željezničke pruge i Kičkaškog mosta

[uredi | uredi izvor]

Prvi željeznički most preko Dnjepra bio je Kičkas (Кичкасский) most, koji su projektovali Y. D. Proskuryakov i E. O. Paton. Građevinske radove je nadgledao F.W. Lat. Ukupna dužina mosta bila je 336 metara. Gornji sloj je imao dvokolosiječnu željezničku prugu, dok je donji sloj korišten za druge vrste vozila; obje strane mosta su određene kao pješačke staze. Izgrađena je na najužem dijelu rijeke Dnjepar poznatom kao Vukovo Grlo . Gradnja je počela 1900. godine, a za pješački saobraćaj je otvorena 1902. godine. Zvanično otvaranje mosta bilo je 17. aprila 1904. godine, iako je željeznički saobraćaj na mostu počeo tek 22. januara 1908.[8] Otvaranje Kičkaškog mosta dovelo je do industrijskog rasta Aleksandrovska.[8]

Građanski rat (1917–1921)

[uredi | uredi izvor]

Kičkaški most je bio od strateškog značaja za vrijeme građanskog rata u Rusiji i služio je za prijevoz trupa, municije, ranjenika i saniteta. Zbog ovog mosta, Aleksandrovsk i njegova okolina bili su poprište žestokih borbi od 1918. do 1921. između Crvene armije i Bijele armije Denjikina i Vrangela, Petljurine Ukrajinske narodne armije Ukrajinske Narodne Republike i njemačko-austrijskih trupa i nakon njihovog poraza, borba sa ustancima koji su predvodili Hryhoriv i Mahno. Most je više puta oštećen. Najveću štetu nanijele su mu Mahnove trupe kada su se 1920. povukle iz Aleksandrovska i napravile rupu nasred mosta koja je bila široka 40 metara.[8]

Za vrijeme SSSR-a (1922-1991)

[uredi | uredi izvor]

Industrijalizacija 1920-1930-ih godina

[uredi | uredi izvor]
Glavna željeznička stanica u Aleksandrovsku, 1920. godina

Početkom 20. vijeka, Zaporožje je bio mali ruralni gradić Ruskog Carstva, koji je dobio industrijski značaj tokom procesa industrijalizacije koja je sprovela sovjetska vlada 1920-ih i 1930-ih godina..1929–1932. godine izrađen je glavni plan izgradnje grada. 10 km od starog grada Aleksandrovska na najužem dijelu rijeke Dnjepar planirana je izgradnja hidroelektrane, najmoćnije u Evropi u to vrijeme. U neposrednoj blizini stanice plan je bio izgraditi novi moderni grad i gigantske fabrike čelika i aluminija. Kasnije je stanica dobila naziv"DnjeproHES", čeličana -" Zaporizhstal' ", a novi dio grada - "Socgorod".[9] (Socijalistički grad)[10]. Proizvodnja kombinata aluminijuma ("DAZ" – Kombinat aluminija Dnjepar) prema planu je trebala da premaši ukupnu proizvodnju aluminijuma širom Evrope u to vrijeme.[11]

Tridesetih godina prošlog stoljeća američka kompanija United Engineering and Foundry Company izgradila je čeličanu, koja je proizvodila čeličnu traku za toplo i hladno valjanje. Ovo je bila kopija čeličane Ford River Rouge. Godišnji kapacitet čeličane dostigao je 540,000 tona. Širina trake je bila 170 cm.[12] Postojala je i druga sekcija ove čeličane koja je koristila sovjetsku kopiju Demag AG mlina za traku. Proizvodila je čelične trake dužine 110 cm.[12]

Hidroelektrana, DniproHES

[uredi | uredi izvor]
Hidroelektrana Dnjepar

Prekretnica u historiji grada bila je izgradnja hidroelektrane (DniproHES), koja je počela 1927. godine, a završena 1932. godine. Glavni projektant projekta bio je I. G. Alexandrov [ru], rukovodilac izgradnje – A. V. Vinter [ru], glavni arhitekta – V. A. Vesnin i glavni američki savjetnik – pukovnik Hugh Cooper. Instalirani proizvodni kapacitet je bio 560 megavata, dužina konveksne brane bila je 760 metara, širina je bila 56 metara, a visina je bila 60 metara. 

Osam turbina i pet električnih generatora dizajnirano je i proizvedeno u Sjedinjenim Američkim Državama. Ostala tri generatora proizvedena su u lenjingradskoj fabrici Elektrosila. Nakon puštanja u rad, brzaci Dnjepra su poplavljeni, a rijeka je postala plovna od Kijeva do Hersona. Godine 1980. izgrađena je nova zgrada generatora, a snaga stanice je povećana na 1.388 megavati

Grad socijalizma (Socgorod)

[uredi | uredi izvor]

Između hidroelektrane i industrijske zone, 19 km udaljeno od centra starog Aleksandrovska osnovana je stambena četvrt br. 6, koja je dobila ime "Socgorod". Arhitekti su vjerovali da korištenjem novih arhitektonskih oblika mogu stvoriti novo društvo. Distrikt br. 6 bio je jedan od rijetkih implementacija koncepta urbanog razvoja. Izgradnja okruga počela je 1929. godine, a završena 1932. godine.

Glavna ideja koja je vodila arhitekte bila je stvaranje vrtnog grada, grada budućnosti. U Socgorodu su izgrađene višespratnice (ne više od 4 sprata) sa velikim, prostranim stanovima sa prostranim dvorištima i drvećem oko zgrada. Nikolaj Kolli,[13] VA Vesnin, G. M. Orlov [uk], VG Lavrov i drugi dizajnirali su DniproHES i SocGorod. Le Corbusier je nekoliko puta posjetio grad 1930-ih. Arhitekte su koristile ideje konstruktivističke arhitekture .

Nazivi ulica su se često mijenjali. Prvobitni naziv Avenije metalurga bio je Aleja entuzijasta. Ovaj put vodi do industrijske zone. U to vrijeme su vjerovali da ljudi koji idu u tvornicu imaju samo pozitivna osjećanja poput radosti, ponosa i entuzijazma. Na kraju puta nalazi se skulptura metalurga vajara Ivana Nosenka iz 1963. godine. Za vrijeme njemačke okupacije nosila je ime Ševčenkova avenija. Kasnije je preimenovana u Staljinovu aveniju; a nakon njegove smrti dobila je današnje ime Metalurška avenija. Avenija Soborni je prvobitno imala ime Libkhnet Avenue. Ulica "Četrdeset godina Sovjetske Ukrajine" nekada se zvala Sovnarkomovska ulica, a za vrijeme njemačke okupacije Hitlerova ulica.

Željeznički mostovi na Dnjepru

[uredi | uredi izvor]

Lokacija Kičkaškog mosta bila je u zoni plavljenja uzvodno od hidroelektrane. Prvobitno je planirano da se rastavi i ponovo izgradi na drugoj lokaciji, ali stručni savjet je bio protiv toga, jer ne bi bilo isplativo i jer je jeftinije izgraditi novi most.[8]

Izgradnja hidroelektrane značila je da je bio potreban novi željeznički most preko Dnjepra. Umjesto jednog mosta, kao do sada, odlučeno je da pruga pređe preko ostrva Khorticija . Široki dio rijeke između Khorticije i grada poznat je kao Novi Dnjepar, a uži dio između Khorticije i predgrađa na desnoj obali rijeke poznat je kao Stari Dnjepar.[8] Preko Novog Dnjepra sagrađen je trolučni dvostepeni most. Svaki luk dug je 140 m. Kada se uračunaju prilazni rasponi, ukupna dužina mosta je 715 m i ukupna težina je 8,480 tona.[8]

Preko Starog Dnjepra je sagrađen jednokrilni lučni most. Ukupna dužina mosta bila je 370 m; rasponi luka 224m i tada je bio najveći most sa jednim rasponom u Evropi. Težina mosta bila je 5,220 tona.[8] Oba mosta projektirao je profesor Streletsky. Izrađeni su od čelika zakovanog zakovicama, a imali su dva nivoa: gornji za željeznički saobraćaj i donji za drumski i pješački saobraćaj. Izgradila ih je kombinacija čehoslovačkih i sovjetskih radnika pod vodstvom sovjetskog inženjera po imenu Konstantinov. Lukovi su sagrađeni od čelik proizvedenog u Vitkovetskoj čeličani u Čehoslovačkoj, ostali čelični elementi su izrađeni u Dnjepropetrovskom metalurškom kombinatu. Novi mostovi otvoreni su 6. novembra 1931. godine. Kičkaški most je potom srušen.[8]

Drugi svjetski rat (1941–1945)

[uredi | uredi izvor]
Vojnik Crvene armije u blizini hidroelektrane Dnjepar

Njemačka okupacija

[uredi | uredi izvor]

Rat između SSSR-a i nacističke Njemačke počela je 22. juna 1941. godine.

Nakon izbijanja rata, sovjetska vlada je započela evakuaciju industrijske opreme iz grada u Sibir .[14] Sovjetske sigurnosne snage NKVD pucale su na političke zatvorenike u gradu.[15] Dana 18. augusta 1941. godine, vojnici njemačke 1. Panzergrupe stigli su do predgrađa Zaporožja na desnoj obali Dnjepra i zauzeli ostrvo Khorticija.[14][16]

Crvena armija je 18. augusta 1941. godine u 16:00 sati napravila rupu veličine 120 x 10 m na hidroelektrani Dnjepar (DniproHES), što je izazvalo poplavni talas koji je zahvatio Zaporožje do Nikopolja, ubivši lokalno stanovništvo, kao i vojnike sa obje strane.[14] “Budući da u to vrijeme nije objavljen zvanični broj žrtava, procijenjeni broj žrtava uveliko varira. Većina historičara to procijenjuje na između 20.000 i 100.000 žrtava, na osnovu broja ljudi koji su tada živjeli u poplavljenim područjima." [17] Nakon dva dana, gradski branioci su dobili pojačanje i držali lijevu obalu rijeke Dnjepar 45 dana.[14] Za to vrijeme ljudi su demontirali tešku mehanizaciju, pakovali je i utovarivali na željeznički peron, obilježavali i obračunavali dijagramima ožičenja.[14] Samo Zaporožstal je izvezao 9.600 vagona sa opremom.[14] Zaporožje je zauzeto 3. oktobra 1941. [8][18]

Njemačka okupacija Zaporožja trajala je 2 godine i 10 dana.[14] Za to vrijeme Nijemci su strijeljali preko 35.000 ljudi, a 58.000 ljudi poslali u Njemačku na prisilni rad.[14] Nijemci su koristili prisilne radnike (uglavnom ratne zarobljenike) da pokušaju da obnove branu hidroelektrane Dnjepar i čeličanu.[14] Lokalni građani su osnovali podzemnu organizaciju otpora u proljeće 1942.[14]

Željezničke pruge Kryvyi Rih – Staljingrad i Moskva – Krim koje prolaze kroz Zaporožje bile su važne linije snabdijevanja Nijemaca 1942–1943. godine. Međutim, veliki trolučni Dnjeparski most u Zaporožju dignut je u zrak od strane Crvene armije koja se povlačila 18. avgusta 1941. godine. Daljnja rušenja obavljena su tokom septembra 1941.[8] i Nijemci su ga vratili u funkciju tek u ljeto 1943.[19]

Dok su Nijemci reformirali Armiju grupe Jug u februaru 1943. godine, njen štab je bio u Zaporožju. Gubitak Harkiva i drugih gradova doveo je do toga da Adolf Hitler odleti do ovog štaba 17. februara 1943., gdje je ostao do 19. februara i susreo se sa komandantom armijske grupe feldmaršalom Erihom von Mansteinom. Bio ubijeđen da dozvoli grupi Armija Jug da se bori protiv sovjetske odbrane. Ta odluka je brzo dovela do toga da su Nijemci ponovo zauzeli veliki dio izgubljene teritorije u Trećoj bici za Harkov.[20] Hitler je ponovo posjetio štab u Zaporožju 10. marta 1943, gde su ga obavijestili von Manstein i njegov kolega iz vazduhoplovstva feldmaršal Wolfram Freiherr von Richthofen .[21] Hitler je posljednji put posjetio štab u Zaporožju 8. septembra 1943.[22] Sredinom septembra 1943. Armijska grupa je premjestila svoj štab iz Zaporožja u Kirovograd (danas Kropivnjicki).[23]

I veliki željeznički most preko Novog Dnjepra i manji preko Starog Dnjepra oštećeni su u zračnom napadu grupe od osam aviona Ilyushin Il-2 predvođenih poručnikom A Usmanovom 21. septembra 1943.[8]

Oslobođenje

[uredi | uredi izvor]

Sredinom augusta 1943. Nijemci su počeli da grade odbrambenu liniju Panther-Wotan duž Dnjepra od Kijeva do Krima, a na nju su se povukli u septembru 1943. Nijemci su držali grad kao mostobran preko Dnjepra sa vojnicima 40. tenkovskog i 17. korpusa.[24] Sovjetski jugozapadni front, kojim je komandovao general Armije Rodion Malinovsky, napao je grad 10. oktobra 1943.[24] Kada su branioci uspjeli da odbrane napade, Crvena armija je pojačala broj svojih trupa i pokrenula iznenadni noćni napad u 22:00 sata 13. oktobra,[14][25] "izloživši salvu granatiranja veću od svega... vidi se do danas (tu su se prvi put pojavile čitave 'divizione' artiljerije) i ubacivši čak deset divizija snažno potpomognutih oklopom".[23]

Crvena armija je provalila na mostobran, prisiljavajući Nijemce da ga napuste 14. oktobra.[14] Nijemci koji su se povlačili gotovo su potpuno uništili čeličanu Zaporožstal;[14] ponovo su srušili veliki željeznički most,[23] srušili zgradu turbine, te oštetili 32 od 49 uvala hidroelektrane Dnjepar.[14] Ovaj grad imaspomenik u Oleksandrivskom okrugu posvećen poručniku Crvene armije Mykola Yatsenko [uk; ru] koji je komandovao prvim tenkom koji je ušao u Zaporožje; on i njegova posada su poginuli u bici za grad.[14]

Crvena armija nije uspjela ponovo zauzeti dijelove grada na desnoj obali Dnjepra sve do 1944.[14]

Obnova hidroelektrane Dnjepar počela je 7. jula 1944. Prvi vati električne energije iz obnovljene brane nastali su 3. marta 1947.[14]

Savremeni period (1991. godina-danas)

[uredi | uredi izvor]
Moderno Zaporožje (2022.)

Novi mostovi preko Dnjepra

[uredi | uredi izvor]

Drumska saobraćajna veza između gradskih četvrti desne obale Dnjepra i centra grada preko Preobraženskog mosta bila je zagušena već krajem devedesetih. 2004. godine počela je izgradnja novog mosta preko Dnjepra pod nazivom Novi Zaporoški most. Ovaj most je paralelan sa postojećim Preobraženskim mostom na maloj udaljenosti nizvodno. Izgradnja mosta je zaustavljena ubrzo nakon što je počela, a ostali su netaknuti zbog nedostatka sredstava. Projekat je zastarjeo i treba ga revidirati, a cijena mosta procjenjuje se na 8 milijardi ukrajinskih hrivnji (za razliku od prvobitne 2 milijarde hrivnji).[26] Sredinom novembra 2020., turski izvođač radova najavio je da započinje završnu fazu radova prve faze izgradnje. Planirano je da radovi budu završeni prije decembra.[27]

Događaji Euromajdana, 2013–2014

[uredi | uredi izvor]

Euromajdan protesti 2014. protiv predsjednika Viktora Janukoviča su održani i u Zaporožju.[28] 23. februara 2014. zgradu regionalne državne administracije u Zaporožju zauzelo je 4.500 demonstranata [29], a sredinom aprila 2014. došlo je do sukoba između ukrajinskih i proruskih aktivista. Ukrajinski aktivisti bili su brojniji od proruskih demonstranata.[30][31]

Preimenovanje gradskih ulica, elektrana, domova kulture (2016.)

[uredi | uredi izvor]

Dana 19. maja 2016. godine, Vrhovna rada Ukrajine je usvojila takozvani „Zakon o dekomunizaciji“.[32] Zbog ovih zakona gradsko vijeće je moralo preimenovati više od 50 glavnih ulica i administrativnih dijelova grada, uništeni su spomenici vođa Sovjetskog Saveza (Lenjin, Feliks Dzeržinski).[33][34] Uklonjena su imena u čast sovjetskih lidera u nazivima industrijskih postrojenja, fabrika, kulturnih centara i DnjeproHES-a.

Ruska invazija (2022.)

[uredi | uredi izvor]

Tokom ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, ruske snage su bile uporne u stalnim napadima na grad. 27. februara zabilježene su neke borbe u južnom predgrađu Zaporožja.[35] Ruske snage su kasnije te večeri počele granatirati Zaporožje.[36] 3. marta, ruske snage koje su se približavale nuklearnoj elektrani Zaporožje bile su napadnute zbog uništenja tenka i odgovorile su izazivajući požar i zabrinutost zbog potencijalnog nuklearnog topljenja. Vatrogasci su uspjeli suzbiti vatru.[37][38] Ruske vojne snage ispalile su projektile na Zaporožje uvečer 12. i 13. maja[39] 30. septembra, nekoliko sati prije nego što je Rusija formalno anektirala južnu i istočnu Ukrajinu, ruske oružane snage lansirale su projektile S-300 na civilni konvoj, ubivši 30 ljudi i ranivši 88 drugih.[40][41][42][43] Ruske formacije su 9. oktobra lansirale rakete na stambene zgrade, ubivši najmanje dvadeset ljudi.[44][45][46]

Geografija

[uredi | uredi izvor]

Grad se nalazi na jugoistoku Ukrajine . Rijeka Dnjepar dijeli grad na dva dijela; između njih je ostrvo Khorticija. Grad pokriva 334 km2 na nadmorskoj visini od 50m.[47]

Oko ostrva Khortytsia postoji Novi i Stari Dnjepar Novi Dnjepar širok je oko 800 metara, a Stari Dnepar je širok oko 200 metara. Ostrvo ima 12 km × 2 km veličine. U gradu postoji i nekoliko malih rijeka koje ulaze u Dnjepar: Sukha Moskovka [uk] i Mokra Moskovka [uk], Kushuhum [uk] i Verkhnia Khortytsia [uk].

Flora ostrva Khorticija je jedinstvena i raznolika zbog suhog stepskog vazduha i velikog slatkovodnog bazena, koji čisti vazduh zagađen industrijom. Ostrvo Khorticija je nacionalni park. Ostrvo je isječeno velikim gudurama ("balkama"), pješačkim stazama i historijskim spomenicima. Ostrvo je vrlo popularno rekreativno područje i za djecu i za odrasle. Postoji veliki broj sanatorijuma, odmarališta i zdravstvenih centara. Tu su i pješčane plaže sa pristupom za kupanje.[48]

Klima

[uredi | uredi izvor]
Klima Zaporožja (1991. - 2020., ekstremi od 1959. do danas)
JanFebMarAprMajJunJulAugSepOktNovDec
Prosječna temperatura (°C)−3,1−2,23,010,516,720,923,222,616,79,73,1−1,3Ø10
Najviša prosječna temperatura (°C)−0,31,27,516,122,626,629,329,022,714,76,51,3Ø14,8
Najniža prosječna temperatura (°C)−5,8−5,3−0,95,010,915,217,116,411,35,50,2−3,8Ø5,5
Padavine (mm)393237415161454438344053Σ515
Broj kišnih dana1081112131310810111311Σ130
Prosječna vlažnost zraka (%)85,282,477,667,263,166,063,662,168,575,584,386,1Ø73,5
Broj sunčanih sati (h/danu)2,23,46,09,611,812,713,011,89,05,93,12,0Ø7,5
Temperatura u °C • padavine u mmDijagram:
Temperatura
−0,3
−5,8
1,2
−5,3
7,5
−0,9
16,1
5,0
22,6
10,9
26,6
15,2
29,3
17,1
29,0
16,4
22,7
11,3
14,7
5,5
6,5
0,2
1,3
−3,8
janfebmaraprmajjunjulaugsepoktnovdec
Padavine
39
32
37
41
51
61
45
44
38
34
40
53
janfebmaraprmajjunjulaugsepoktnovdec
Izvor: https://en.climate-data.org/

Administracija

[uredi | uredi izvor]
Gradska uprava Zaporožja
Sjedište Zaporiške oblasti

Zaporožje je regionalno sjedište Zaporoške oblasti i grad od regionalnog značaja što znači da ima oblik samouprave unutar oblasti (regiona).

Administrativna podjela

[uredi | uredi izvor]

Grad je podijeljen na 7 administrativnih okruga.

  1. Aleksandrivsky
  2. Zavodsky
  3. Komunarsky
  4. Dniprovsky
  5. Voznesenivsky
  6. Khortytsky
  7. Shevchenkivsky

</br> Stanovništvo okruga grada Zaporožja od 1. novembra 2015. :

Br. Okrug Stanovništvo Procenat od ukupnog stanovništva Zaporožja
1 Aleksandrivsky 68,666 9.06
2 Zavodsky 50,750 6.7
3 Komunarsky 133,752 17.64
4 Dniprovsky 135,934 17.95
5 Voznesenivsky 101,349 13.37
6 Khortytsky 115,641 15.27
7 Shevchenkivsky 151,558 20.0
Administrativna podjela Zaporožja na okruge

Demografija

[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo grada

[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo grada kontinuirano opada od prvih godina nezavisnosti. U periodu od 2014.–2015. stopa smanjenja stanovništva iznosila je −0,56% godišnje.[49]

U januaru 2017. godine gradsko stanovništvo je iznosilo 750.685 stanovnika.[50] Ukupno smanjenje stanovništva grada tokom nezavisnosti Ukrajine je oko 146 hiljada ljudi (2017. i 2018. godina nisu uključene u ovu procjenu)

Grafikon stanovništva Zaporožja
Godina Stanovništvo Izvor
1781 329
1795 1,230 [51]
1804 2,500 [51]
1824 1,716 [6]
1859 3,100 [6]
1861 3,819 [51][52]
1864 4,354 [6]
1870 4,601 [53]
1885 6,707 [54]
1894 16,100 [55]
1897 16,393 [56]
Godina Stanovništvo Izvor
1900 24,196 [57]
1902 35,000 [6]
1910 38,000
1913 63,000 [51]
1915 oko 60,000 [6]
1916 72,900 [51]
1917 58,517
1926 55,744
1937 243,148 [58]
1939 289,188 [59][60]
1943 120,000 [59]
Godina Stanovništvo Izvor
1956 381,000 [61]
1959 449,000 [60]
1970 658,000
1971 676,000 [60]
1979 781,000 [62]
1989 897,600 [63]
1991 896,600
2001 815,300 [64]
2010 776,918 [65]
2011 775,678 [66]
2015 757,650 [67]
2017 750,685 [68]

Nacionalni sastav stanovništva Zaporožja

[uredi | uredi izvor]

Prema popisu iz 2001. godine, Zaporožje ima sljedeću etničku strukturu:[69]

Ukupno (hiljade) Ukrajinci Rusi Bjelorusi Bugari Jevreji Gruzijci Armeni Tatari Azeri Romi Poljaci Nijemci Moldavci Grci
815.3 573 207 5.5 3.6 3.4 3.11 3.08 2.2 1.2 0,92 0,78-1,8 0,76 0,72 0.6
100% 70,28% 25,39% 0,67% 0,44% 0,42% 0,38% 0,38% 0,27% 0,15% 0,11% 0,1% 0,09% 0,09% 0,07%

Jezik

[uredi | uredi izvor]

Ukrajinski se koristi za službene državne poslove.

Maternji jezik stanovnika Zaporožja, prema popisima stanovništva u Ukrajini (postotak):

Jezik 1897 [70] 1926 [71] 1989 [72] 2001 [73]
ukrajinski 43.0 33.8 41.3 41.6
ruski 24.8 52.2 57.0 56.8
jidiš 27.8 9.7 0.1

Religija

[uredi | uredi izvor]

Sljedeće vjeroispovijesti su prisutne u Zaporožju:[74]

Hrišćanstvo
Pravoslavlje
Saborna crkva svetog Pokrova

Većina građana su pravoslavni hrišćani Ukrajinske pravoslavne crkve (Moskovske patrijaršije) ili Ukrajinske pravoslavne Crkve. Među pravoslavnim crkvama je Saborna crkva svetog Pokrova, koja je pod Moskovskom patrijaršijom, te je najpoznatija. U gradu se nalaze i crkva sv. Nikole i Katedrala sv. Andrije.

Protestantizam

Protestantizam je predstavljen:

  • Sveukrajinskom unijom kršćana evanđelističke vjere ;
  • Crkvom adventista sedmog dana i
  • Pentekostalizmom.
Katoličanstvo

Katoličanstvo predstavljaju:

Najveća katolička crkva je Crkva Boga, Oca milosrđa

Judaizam

Ortodoksni judaizam predstavlja jedan sindikat i šest zajednica.

Islam

U okrugu Zaporožja postoji pet zajednica koje su dio Duhovne uprave muslimana Ukrajine i četiri nezavisne muslimanske zajednice.

Hinduizam

Grad je domaćin ogranka Vedske akademije .

Ekonomija

[uredi | uredi izvor]

Industrija

[uredi | uredi izvor]
Metalurški kombinat Zaporižstal

Zaporožje je važan industrijski centar Ukrajine. U Zaporožju se nalazi glavna kompanija za proizvodnju automobila u zemlji i svjetski poznati proizvođač motora za avione Motor-Sich. Dobro snabdjeven električnom energijom, Zaporožje, zajedno sa susjednim Donječkim bazenom (Donbas) i rudnicima mangana u Nikopolju i Kryvyi Rihu, čini jedan od vodećih industrijskih kompleksa u Ukrajini.

Grad je dom glavnog ukrajinskog centra za proizvodnju automobila, koji se nalazi u Zaporoškoj fabrici automobila (ZAZ), koja proizvodi ukrajinske marke automobila kao što su Zaporožec i Tavrija.

Nakon završetka Ruske revolucije, grad je postao važan industrijski centar. Prisustvo jeftine radne snage i blizina nalazišta uglja, željezne rude i mangana stvorili su povoljne uslove za velika preduzeća željezne i mašinske industrije. Danas je Zaporožje važan industrijski centar regiona sa teškom industrijom (posebno metalurškom), aluminijskom i hemijskom industrijom. U gradu se proizvode automobili, avionski motori i radioelektronika. Luka Zaporožje je važna za pretovar robe iz Donbasa.

Zaporižstal, četvrti najveći proizvođač čelika u Ukrajini i 54. u svijetu, nalazi se u ovom gradu.

Proizvodnja električne energije

[uredi | uredi izvor]

Zaporožje je veliki centar za proizvodnju električne energije. U Zaporožju postoji hidroelektrana poznata kao "DniproHES" i najveća nuklearna elektrana u Evropi. Industrija u Zaporožju čini oko 25% ukupne ukrajinske potrošnje električne energije. Nuklearna elektrana Zaporožje nalazi se u blizini Enerhodara (što znači darivatelj energije), oko 60 km od Zaporožja i najveća je nuklearna elektrana u Evropi. U Enerhodaru se nalazi i termoelektrana Zaporožje .

Kultura

[uredi | uredi izvor]
Akademsko-dramsko pozorište Magara

Zaporožje ima filharmoniju, nekoliko muzeja, pozorišta i biblioteka. Među njima su:

  • Akademsko-dramsko pozorište "Magara"
  • Opštinska pozorišna laboratorija «VIE»
  • Pozorište za mlade
  • Pozorište jahanja "Zaporiški Kozaci"
  • Regionalni muzej "Zaporožje"
  • Nacionalni muzej historije Zaporiških kozaka
  • Regionalni umjetnički muzej "Zaporožje"
  • Muzej vazduhoplovstva "Motor Sich"
  • Univerzalna naučna biblioteka regije Zaporožja

U Zaporožju postoji niz malih amaterskih grupa narodnih muzičkih bendova i umjetničkih galerija. U gradu se redovno održavaju festivali i gozbe, takmičenja kozačkih borilačkih vještina i umjetničke izložbe.

Zaporožje ima otvorenu izložbu i sajam gradskog udruženja umjetnika Zaporožja «Kolorit» u blizini 'Fontane života' na Trgu Mayakovskoho. Dnevna izložba umjetničkih organizacija grada jedinstveno je mjesto u Zaporožju, gdje ljudi mogu komunicirati sa zanatlijama i umjetnicima, gledati časove rezbarenja, vezenja, perle i drugih kreativnih radova, prisustvovati na časovima profesionalnih umjetnika, dizajnera i karikaturista .

Glavne znamenitosti

[uredi | uredi izvor]
Festival kozaka na ostrvu Khortytsya
'Fontana života' u Zaporožju (izgrađena 2004.) sa dnevnom izložbom zaporožskih umjetnika.

Ostrvo Khorticija od 12 km x 2 km se nalazi u geografskom centru grada. Grad obuhvata ostrvo obalama Novog i Starog Dnjepra. Dva betonska mosta povezuju ostrvo sa gradom. Projektovao ih je i konstruisao inženjer Boris N. Preobraženski 1952. godine. Mostovi sa dva niova imaju visinu od oko 54 metra. Gornji nivo mostova je predviđen za šine i donji – za automobile i pješake.

Historijski i kulturni muzej "Zaporizka Sich" nalazi se na sjevernom stjenovitom dijelu ostrva Khotritsa. Muzej je rekonstruisano uporište Zaporožskih kozaka. U muzeju su predstavljene sve karakteristike logorskog života kozaka i njihov način života.

Manja ostrva se nalaze između brane i ostrva Khorticija. Svako od ovih ostrva ima svoju legendu. Na jednom od njih po imenu Durnya Scala („Stijena Budale“) car Petar Veliki je kaznio kozake bičevanjem zbog njihove izdaje tokom Velikog sjevernog rata između Rusije i Švedske.

Još jedno malo ostrvo, nazvano Stolb („Stub“), ima geološko obilježje, koje izgleda kao velika zdjela u granitnim pločama, čiji je prečnik jednak 1,4 m i dubina 1 m. Ova zdjela se zove Kozačka zdjela. Ljudi kažu da se u ljetnjim danima pod vrelim suncem lako prokuha voda u ovoj "zdjeli", a kozaci su je koristili za kuhanje galuškog (kuhano tijesto u ljutoj čorbi).

Panoramski pogled na DnieproHES sa ostrva Khorticija je veoma impresivan. Prava i duga Sobornji avenija (10 km) završava u SocGorodu u blizini brane, koja je izgrađena od konstruktivističke arhitekture 20. stoljeća.

Infrastruktura

[uredi | uredi izvor]

Grad Zaporožje je važno saobraćajno čvorište u Ukrajini i ima duboko razvijen transportni sistem koji uključuje drumske, željezničke, riječne i vazdušne opcije za putnički, teretni i komunalni tranzit. Javni gradski prijevoz uključuje autobuse, kombije, tramvaje, trolejbuse i željeznicu.

Putevi

[uredi | uredi izvor]

Na istočnoj periferiji Zaporožja prolazi glavni autoput M18 koji povezuje Harkov sa Simferopoljom. H08 koja počinje u predgrađima Kijeva i putuje jugoistočno duž Dnjepra preko Kremenčuka, Kamjanske, Dnjepra i prolazi kroz Zaporožje i nastavlja do Mariupolja. Dva druga autoputa završavaju u gradu, H15 koji u grad ulazi iz pravca Donjecka i H23 [de] koji počinje u Kropivnjickom i preko Kryvyi Riha završava u Zaporožju.

Postoje četiri drumska mosta preko Dnjepra i dva željeznička mosta. Svi mostovi osim jednog povezuju grad sa ostrvom Khorticija. Drugi most ide preko braneDnieproHES. Početkom 2022. godine, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski započeo je prvu fazu izgradnje novog mosta na Dnjepru u Zaporožju .

Željeznice

[uredi | uredi izvor]
Glavna željeznička stanica Zaporožje 1

Grad Zaporožje ima dvije željezničke stanice, Zaporožje 1 i Zaporožje 2. Prva je centralna stanica. Nalazi se u južnom dijelu grada i dio je tranzitne rute "sjever-jug", tjst. pruge Simferopolj - Harkov. Linija stanice Zaporožje 2 povezuje bazen uglja Donbas sa nalazištem željezne rude Kryvyi Rih.

Riječni prijevoz

[uredi | uredi izvor]

Dvije gradske riječne luke su dio nacionalne infrastrukture vodenog saobraćaja koja povezuje Kijev i Herson duž rijeke Dnjepar i koriste neke teretne brodove, kao i čamce za vožnju između Zaporožja i obližnjih sela. Veliko ostrvo Khorticija dijeli Dnjepar na dva kraka (kanala), glavni krak koji prolazi ostrvo na njegovoj istočnoj strani i alternativni krak poznat i kao Stari Dnjepar (Stari Dnjepar) koji teče pored ostrva na njegovoj zapadnoj strani.

Aerodrom

[uredi | uredi izvor]

Jedini gradski aerodrom koji se nalazi istočno od grada na lijevoj obali Dnjepra koristi se za domaće i međunarodne letove. Zapadno od grada na desnoj obali Dnjepra nalazi se manji aerodrom Široke.

Značajni ljudi

[uredi | uredi izvor]
Valentina Danishevska, 2019.
Alina Gorlova, 2021.
Valerij Ivašenko, 2015.
Gosha Kutsenko, 2016.
Marija Nikiforova, 1909.
  • Aljoša (rođena 1986), ukrajinska pjevačica, umjetničko ime Olena Oleksandrivna Kučer
  • Vasilij Bebko, (1932-2022), ruski diplomata
  • Tamara Bulat (1933-2004), ukrajinsko-američki muzikolog
  • Viktorija Bulitko (rođena 1983), ukrajinska filmska, TV i pozorišna glumica.
  • Evgenij Černjak (rođen 1969), ukrajinski biznismen
  • Evgenij Čujkov (1924-2000) ukrajinski pejzažista koji je radio u ruskoj realističkoj i francuskoj impresionističkoj tradiciji.
  • Volodymyr Dakhno (1932-2006) ukrajinski animator i reditelj animiranih filmova.
  • Valentina Danishevska (rođena 1957), ukrajinska pravnica i sudija
  • Gerhard Ens (1863–1952), poljoprivrednik, imigracioni agent i političar u Saskatchewanu
  • Igor Fesunenko (1933-2016), ruski novinar i pisac spoljnih poslova
  • Sergej Glazjev (rođen 1961), ruski političar i ekonomista
  • Alina Gorlova (rođena 1992), ukrajinska rediteljka i scenaristkinja
  • Konstantin Grigorišin (rođen 1965.), rusko-ukrajinski biznismen i milijarder
  • Volodimir Horbulin (rođen 1939), ukrajinski političar
  • Valerij Ivašenko (rođen 1956.), bivši zamjenik ministra odbrane Ukrajine
  • Boris Ivčenko, (1941-1990) ukrajinski glumac i filmski režiser
  • Igor P. Kaidashev (rođen 1969.), ukrajinski imunolog i alergolog
  • Valerij Kostjuk (rođen 1940), ruski naučnik
  • Maksim Ksenzov (rođen 1973), ruski državnik
  • Valerij Kulikov (rođen 1956.), ruski političar ukrajinskog porekla
  • Gosha Kutsenko (rođen 1967), ruski glumac, producent, pjevač, pjesnik i scenarista
  • Valentin Nalyvaichenko (rođen 1966.), ukrajinski diplomata i političar.
  • Eva Neymann (rođena 1974), ukrajinska filmska rediteljka
  • Marija Nikiforova (1885–1919), revolucionarna ustanica i anarhistička partizanska vođa.
  • Anna October (rođena 1991), ukrajinska modna dizajnerica
  • Aleksandar Panajotov (rođen 1984), rusko-ukrajinski pjevač i tekstopisac
  • Mihail Papijev (rođen 1960), ukrajinski inženjer i političar
  • Oleksandr Peklušenko, (1954-2015) ukrajinski političar
  • Max Polyakov (rođen 1977.), međunarodni tehnološki poduzetnik, ekonomista i filantrop
  • Georgij Ščokin (rođen 1954), biznismen, sociolog, psiholog i političar
  • Boris Shtein, (1892–1961) sovjetski diplomata
  • Oleksandr Sin (rođen 1961.), ukrajinski političar, bivši gradonačelnik Zaporožja
  • Serhiy Sobolyev (rođen 1961), ukrajinski političar
  • Yanina Sokolova (rođena 1984), novinarka, TV voditeljka i glumica.
  • Naum Sorkin, (1899–1980) sovjetski vojni oficir i diplomata.
  • Oleksandr Starukh (rođen 1973), ukrajinski historičar i političar
  • Ljudmila Suprun (rođena 1965), ukrajinska političarka
  • Yevhen Synelnykov (rođen 1981.), ukrajinski TV voditelj, režiser i glumac
  • Estas Tonne (rođen 1975), muzičar, svira gitaru i flautu
  • Vladyslav Yama (rođen 1982), ukrajinski plesač i pedagog

Sport

[uredi | uredi izvor]
Vita Stjopina, 2012.
Denys Sylantyev, 2014.
  • Polina Astahova (1936–2005) umjetnička gimnastičarka; osvojila deset medalja na Ljetnim olimpijskim igrama 1956., 1960. i 1964. godine.
  • Anastasija Bliznjuk (rođena 1994), ruska grupna ritmička gimnastičarka.
  • Maksym Dolhov (rođen 1996.), ukrajinski ronilac
  • Tanja Logwin (rođena 1974), austrijska rukometašica rođena u Ukrajini
  • Alina Maksymenko (rođena 1991), ukrajinska ritmička gimnastičarka
  • Oleksij Paškov (rođen 1981.), osvajač srebrne medalje u disku na Ljetnjim paraolimpijskim igrama 2012 .
  • Volodimir Polikarpenko (rođen 1972.), bivši ukrajinski atletičar na trialtonu
  • Yakiv Punkin (1921–1994) rvač, osvajač zlatne medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 1952 .
  • Oksana Skaldina (rođena 1972) gimnastičarka; osvajačica bronzane medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 1992
  • Ganna Sorokina (rođena 1976.) roniteljica; timska osvajačica bronzane medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 2000
  • Olga Strazheva (rođena 1972) gimnastičarka; osvajačica ekipne zlatne medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 1988
  • Vita Styopina (rođena 1976.) skakačica u vis; osvajačica bronzane medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 2004
  • Denys Sylantyev (rođen 1976.) političar i plivač; četvorostruki olimpijac, osvajač srebrne medalje na Ljetnjim olimpijskim igrama 2000. i nosilac nacionalne zastave na Ljetnjim olimpijskim igrama 2004. godine .
  • Razmik Tonoyan (rođen 1988), ukrajinski sambista (ruska borilačka vještina sovjetskog porijekla)
  • Roman Volod'kov (rođen 1973.), bivši ukrajinski ronilac
  • Sergiusz Wołczaniecki (rođen 1964.) poljski dizač tegova; osvajač bronzane medalje na Ljetnim olimpijskim igrama 1992
  • Olena Župina (rođena 1973), ukrajinska roniteljica

U popularnoj kulturi

[uredi | uredi izvor]

Zaporožje je važna lokacija u fikciji pobjede snaga Osovine američkog pisca Harryja Turtledoua u Drugom svjetskom ratu: Spremni za otadžbinu (1991.) i Fantom Tolbuhin (1998). Turtledove uvijek koristi pravopis "Zaporozhye".

Sestrinski gradovi

[uredi | uredi izvor]
Trg Zaporožja (njemački: Saporoshjeplatz) u Oberhausenu, nazvanom po gradu sestrinskom gradu Zaporožju

Zaporožje ima sporazum o odnosima sestrinskih gradova sa:[75][76]

Osim toga, 1969. grad je jednu od svojih ulica preimenovao u „Wrocław“. Komunistička vlast Vroclava priznala je da na sličan način treba odati počast ukrajinskom gradu, a dio ulice Sudecka – Grabiszyńska prema trgu Šleskih ustanika – je bio preimenovana u Zaporošku ulicu. Ona je duga oko 1,3 km.[80]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ (in Ukrainian)
  2. ^ a b c Pospelov, pp. 25–26
  3. ^ a b Я. П. Новицкий. История города Александровска, (Екатеринославской губ.) в связи с историей возникновения крепостей Днепровской линии 1770–1806 г. – Екатеринослав: Типография Губернского Земства, 1905. – 176 с. (in Russian)
  4. ^ Віталій Бондар, Ірина Козлова. (25. 9. 2010). Таємниці унікальних документів (jezik: ukrajinski). Запорізька правда. Arhivirano s originala, 6. 6. 2022. Pristupljeno 31. 12. 2022.
  5. ^ З історії Олександрівська Arhivirano 2. 2. 2014. na Wayback Machine (in Ukrainian)
  6. ^ a b c d e f Natalia Ostasheva Venger (2003). "The Mennonite Industrial Dynasties in Alexandrovsk". Journal of Mennonite Studies. V21. Dnepropetrovsk National University. str. 89–110. Arhivirano s originala, 19. 8. 2011. Pristupljeno 31. 12. 2022.
  7. ^ Friesen, R. Building on the Past: Mennonite Architecture, Landscape and Settlements in Russia/Ukraine. Raduga Publications, 2004.
  8. ^ a b c d e f g h i j k l The bridges of Zaporizhzhia (Мосты Запорожья) Arhivirano 8. 3. 2012. na Wayback Machine, by L. Adelberg (Адельберг Л), pub RA Tandem st, Zaporizhzhia, 2005. (in Russian)
  9. ^ "Sovetskai︠a︡ arkhitektura". Искусство. 27. 10. 1969.
  10. ^ New world review, p40
  11. ^ "История Запорожья". photoalbum.zp.ua.
  12. ^ a b The Soviet economy and the Red Army, 1930–1945, by Walter Scott Dunn, Greenwood Publishing Group, 1995 ISBN 0-275-94893-5, page 13.
  13. ^ "Колли Николай Джемсович". bse.sci-lib.com.
  14. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q The Great Patriotic War on the territory of Zaporizhzhia (Великая Отечественная война на территории Запорожья) (in Russian)
  15. ^ Germany and the Second World War, Volume IV The Attack on the Soviet Union, by Horst Boog, Jürgen Förster, Joachim Hoffmann, Ernst Klink, Rolf-Dieter Müller, Gerd R. Ueberschär, pub Clarendon Press, 1998, ISBN 0-19-822886-4, p 909.
  16. ^ "The Eastern Front, Timeline 1941". Arhivirano s originala, 19. 7. 2011. Pristupljeno 18. 4. 2011.
  17. ^ Radio Free Europe Radio Liberty, Ukrainian Activists Draw Attention To Little-Known WWII Tragedy , by Dmytro Moroz and Claire Bigg, 23 August 2013.
  18. ^ Germany and the Second World War, Volume IV The Attack on the Soviet Union, p 607 says that Zaporizhzhia was captured on 1 October 1941.
  19. ^ Lost Victories, by Field Marshal Eric von Manstein, pdf version p263.
  20. ^ Lost Victories, by Field Marshal Eric von Manstein, translated by Anthony G Powell, pdf version p267-270[mrtav link].
  21. ^ Lost Victories, by Field Marshal Eric von Manstein, pdf version p 274.
  22. ^ Lost Victories, by Field Marshal Eric von Manstein, pdf version p290-2.
  23. ^ a b c Lost Victories, by Field Marshal Eric von Manstein, says that the Germans finished repairing the railway bridge only a few months before they lost the city in October 1943.
  24. ^ a b "The Eastern Front, Timeline 1943". Arhivirano s originala, 19. 7. 2011. Pristupljeno 18. 4. 2011.
  25. ^ Moscow-Stalingrad-Berlin-Prague, Memories of Army Commander ("Москва-Сталінград-Берлін-Прага". Записки командарма), by Dmitri Danilovich Lelyushenko (Лелюшенко Дмитро Данилович), pub Nauka, Moscow, 1987, chapter 4.
  26. ^ "Почему мосты строят по 14 лет – и что говорит Укравтодор". Arhivirano s originala, 13. 8. 2018. Pristupljeno 31. 12. 2022.
  27. ^ Lychovchuk, Valeria (13. 11. 2020). "ДОЛГАЯ ДОРОГА ЧЕРЕЗ ДНЕПР. ТАК БУДУТ ЛИ У ЗАПОРОЖЬЯ НОВЫЕ МОСТЫ?" [Long road through the Dnieper: Will there be new bridges in Zaporizhzhia?]. Zaporizhzhia Future (jezik: ruski).
  28. ^ Buckley, Neil (26. 1. 2014). "Ukraine protests spread to Yanukovich heartland". Financial Times.
  29. ^ "В Запорожье участники Майдана опечатали кабинеты руководства Запорожской ОГА : Новости УНИАН". Ukrainian Independent Information Agency. Pristupljeno 24. 2. 2014.
  30. ^ Ukraine crisis: What is happening where?, BBC News (15 April 2014)
  31. ^ "Armed, pro-Russian separatists lay siege to Donetsk Oblast; at least three dead (VIDEOS, UPDATES) – Apr. 14, 2014". 14. 4. 2014.
  32. ^ Poroshenko signed the laws about decomunization. Ukrayinska Pravda. 15 May 2015
    Poroshenko signs laws on denouncing Communist, Nazi regimes, Interfax-Ukraine. 15 May 20
    Goodbye, Lenin: Ukraine moves to ban communist symbols, BBC News (14 April 2015)
  33. ^ Vitaly Shevchenko (1 Jun 2016), In pictures: Ukraine removes communist-era symbols, BBC News
  34. ^ Полный перечень переименованных в Запорожье улиц
  35. ^ "Техніка росіян зайшла до Бердянська, в Запоріжжі зброю дають усім готовим захищати обласний центр". Радіо Свобода (jezik: ukrajinski). Arhivirano s originala, 27. 2. 2022. Pristupljeno 28. 2. 2022.
  36. ^ "Жителів Запоріжжя просять не покидати укриття: Обстрілюють аеродром – новини Запоріжжя". www.depo.ua (jezik: ukrajinski). Arhivirano s originala, 27. 2. 2022. Pristupljeno 28. 2. 2022.
  37. ^ "Video analysis reveals Russian attack on Ukrainian nuclear plant veered near disaster". NPR. 11. 3. 2022. Pristupljeno 1. 4. 2022.
  38. ^ "Update 1-Ukraine nuclear power plant Zaporizhzhia on fire, town mayor says". Reuters. 4 March 2022. Retrieved 7 March 2022.
  39. ^ "Invaders fire missiles on Zaporizhzhia, Sumy region at night".
  40. ^ "Ukraine war: Survivors speak of horror as Zaporizhzhia convoy hit". BBC News (jezik: engleski). 30. 9. 2022. Pristupljeno 30. 9. 2022.
  41. ^ Malsin, Jared (30. 9. 2022). "Ukrainian Forces Move to Surround Russian Troops in Key City as Putin Lays Claim to Regions". Wall Street Journal (jezik: engleski). ISSN 0099-9660. Pristupljeno 30. 9. 2022.
  42. ^ Landay, Jonathan (30. 9. 2022). "At least 30 civilians killed in Russian strike on convoy, Ukraine says". Reuters (jezik: engleski). Pristupljeno 30. 9. 2022.
  43. ^ "Ukrainian national police say the toll in Russia's shelling Friday of Zaporizhzhia has risen to 30 dead, 88 wounded" (jezik: engleski). Pristupljeno 1. 10. 2022.
  44. ^ Ivanova, Polina; Miller, Christopher; Seddon, Max; Olearchyk, Roman (9. 10. 2022). "Vladimir Putin blames Ukrainian 'terrorism' for Crimea bridge explosion". Financial Times. Arhivirano s originala, 9. 10. 2022. Pristupljeno 9. 10. 2022.
  45. ^ "At least 17 are killed in Zaporizhzhia". The New York Times. 9. 10. 2022. Arhivirano s originala, 9. 10. 2022. Pristupljeno 9. 10. 2022.
  46. ^ Spike, Justin; Schreck, Adam (9. 10. 2022). "Ukraine: Russian strikes kill 17 following bridge attack". Associated Press. Arhivirano s originala, 9. 10. 2022. Pristupljeno 9. 10. 2022.
  47. ^ "Паспорт города Запорожье". photoalbum.zp.ua.
  48. ^ "The interactive map of island of Khortitsa (Russian)". Arhivirano s originala, 2. 7. 2011. Pristupljeno 2. 7. 2011.
  49. ^ "Zaporizhzhia · Population". population.city. Arhivirano s originala, 4. 7. 2018. Pristupljeno 31. 12. 2022.
  50. ^ "Держстат України" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 25. 2. 2022. Pristupljeno 4. 7. 2018.
  51. ^ a b c d e Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom meria.zp
  52. ^ Collection of scientific works of graduate students (Збiрник наукових праць аспірантів), by T H Shevchenka, pub Vyd-vo Kyïvsʹkoho University, 1963, p87 gives the 1861 population as 3,729. (in Ukrainian)
  53. ^ Ripley, George; Dana, Charles A. (Charles Anderson) (27. 10. 1879). "The American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge. Edited by George Ripley and Charles A. Dana". New York D. Appleton.
  54. ^ Brockhaus and Efron's Encyclopedia (Энциклопедический Словарь Ф.А.Брокгауза и И.А.Ефрона), edited by Professor IE Andreevskago, and K. Arseniev, pub FA Brockhaus (Leipzig) and IA Efron (St Petersburg), 1890–1907, entry for Aleksandrovsk in Yekaterinoslavskaya province (Александровск, уездный город Екатеринославской губернии). (in Russian)
  55. ^ Universal Calendar for 1898 (Всеобщий календарь на 1898 год), pub Hermann Hoppe (St Petersburg), 1898, p217 List of the populated areas of the Russian Empire, Abakan – Alekseevskoe (Роспись населённых местностей Российской империи, Абаканское – Алексеевское). (in Russian)
  56. ^ Large Encyclopedia (Большая Знциклопедія) Volume I, pub Prosveshechenie (St Petersburg), 1903, p323. pdf version (in Russian)
  57. ^ Russian Calendar for 1906 (Русский календарь на 1906 г.), pub A. Suvorina (St Petersburg), 1906, p108 List of the populated areas of the Russian Empire, Abbas-Tuman – Belev (Список городов и других населённых пунктов Российской империи, Аббас-Туман – Белев). (in Russian)
  58. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Zhiromskaya
  59. ^ a b The emergency evacuation of cities: a cross-national historical and geographical study, by Wilbur Zelinsky, Leszek A. Kosiński, pub Rowman & Littlefield, 1991, ISBN 0-8476-7673-0.
  60. ^ a b c The Great Soviet Encyclopedia (Большая Советская Энциклопедия), entry for Zaporizhzhia – Zaporizhzhia oblast centre (Запорожье – центр Запорізької обл.), 3rd edition, pub 1969 to 1978. (in Russian)
  61. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Economic_Institute_1958_p87
  62. ^ The population of the USSR: According to the Proc. Census 1979 (Население СССР: По данным Всесоюзной переписи населения 1979 г.), pub Politizdat (Moscow), 1980 – table: USSR, the Soviet population in 1979, cities with a population of 100 thousand and more people (СССР, население СССР на 1979 год, Население союзных и автономных республик). (in Russian)
  63. ^ www.larousse.fr/encyclopedie L’Encyclopédie en ligne entry for Zaporojie. (in francuski)
  64. ^ The size and composition of the population of Zaporizhzhia region up to the Ukrainian population census 2001 (Численность и состав населения Запорожской области по итогам Всеукраинской переписи населения 2001 года). (in Russian)
  65. ^ Population on 1 August 2010 (Чисельність населення на 1 серпня 2010 року), press release No 1377 issued by the State Department of Statistics in the Zaporizhzhia oblast (Держкомстат. Головне управління статистики у Запорізькій області), 16 September 2010[mrtav link]. (in Ukrainian)
  66. ^ Population on 1 March 2011 (Чисельність населення на 1 березня 2011 року), press release No 1163 issued by the State Department of Statistics in the Zaporizhzhia oblast (Держкомстат. Головне управління статистики у Запорізькій області), 18 April 2011. (in Ukrainian)
  67. ^ [1][mrtav link]
  68. ^ "ЧИСЕЛЬНІСТЬ НАЯВНОГО НАСЕЛЕННЯ УКРАЇНИ" (PDF) (jezik: ukrajinski). 1. 1. 2017. Arhivirano s originala (PDF), 25. 2. 2022. Pristupljeno 4. 7. 2018.
  69. ^ Лозовой Н. (17. 1. 2011). "Этнические войны: украинская версия". Истеблишмент. Arhivirano s originala, 15. 8. 2011.
  70. ^ "Demoskop Weekly: Prilozhenie. Spravochnik statisticheskikh pokazateleĭ" Демоскоп Weekly - Приложение. Справочник статистических показателей. [Demoscope Weekly: appendix. Digest of statistical indicators.]. www.demoscope.ru. Pristupljeno 15. 1. 2021.
  71. ^ Vsesoi͡uznai͡a perepisʹ naselenii͡a 1926 goda Всесоюзная перепись населения 1926 года [All-union census of population 1926]. Moscow: Издание ЦСУ Союза ССР. 1928–29.
  72. ^ Romant͡sov, V. O. "Населення України і його рідна мова за часів радянської влади та незалежності" Naselenni͡a Ukraïny i ĭoho ridna mova za chasiv radi͡ansʹkoï vlady ta nezalez͡hnosti [The population of Ukraine and its native language in the periods of the Soviet régime and independence]. Arhivirano s originala, 6. 3. 2016. Pristupljeno 15. 1. 2021.
  73. ^ "Vseukraïnsʹkyĭ perepys naselenni͡a 2001 roku: Rozpodil naselenni͡a za ridnoi͡u movoi͡u, Zaporizʹka oblastʹ" Всеукраїнський перепис населення 2001 року. Розподіл населення за рідною мовою, Запорізька область [All-Ukrainian census of population 2001: Distribution of population by native language, Zaporizka oblast.]. Arhivirano s originala, 6. 3. 2016. Pristupljeno 1. 6. 2021.
  74. ^ "Религиозная карта области". Остров Свободы (jezik: ruski). Arhivirano s originala, 17. 6. 2008. Pristupljeno 17. 4. 2011.
  75. ^ a b c d e f g h Міста-побратими м. Запоріжжя [Twin Cities Zaporizhzhia]. City of Zaporizhzhia (jezik: ukrajinski). Шановні відвідувачі і користувачі сайту. Arhivirano s originala, 3. 8. 2012. Pristupljeno 7. 8. 2013. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Zaporizhzhia twinnings" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  76. ^ Беляева Л. Города-побратимы Запорожья // Правда. – 2011. – № 16. – С. 9.
  77. ^ "Belfort – Les Relations Internationales" [Belfort – International Relations]. Belfort Mairie (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 20. 7. 2011. Pristupljeno 21. 12. 2013.
  78. ^ ‘Zaporozhe : Birmingham’s twin city in the USSR’. Typescript (photocopy), [1980]Birmingham and Zaporizhia, Ukraine. Twin cities, back in the USSR? Arhivirano 31. 12. 2022. na Wayback Machine
  79. ^ Zachert, Uwe; Annica Kunz. "Twin cities". Landeshauptstadt Magdeburg [City of Magdeburg]. Arhivirano s originala, 1. 9. 2012. Pristupljeno 7. 8. 2013.
  80. ^ "Wrocław, ul. Zaporoska – Dolny.Slask.org.pl". Arhivirano s originala, 29. 9. 2011. Pristupljeno 29. 7. 2011.

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  • E. M. Pospelov (Ye. M. Pospelov). „Imena gradova: jučer i danas (1917–1992). Toponičeskij slovarʹ." (Imena gradova: juče i danas (1917–1992). Toponimski rečnik." Moskva, "Russkie slovari", 1993.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Zaporožje&oldid=3646077"