Slobodni stih
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Slobodni stih je pojam kojim se opisuju različiti stilovi poezije koji se ne pridržavaju tradicionalnih ograničenja u ritmici i metrici.
Historijski razvoj
[uredi | uredi izvor]Pojam se prvi put koristi 1915. u anonimnom predgovoru antologije rane knjižavnosti modernizma. U tom uvodu piše "Mi ne insistiramo na "slobodnom stihu" kao jedinom načinu pisanja poezije. Mi se borimo za njega kao jednog od principa slobode." ("We do not insist upon 'free-verse' as the only method of writing poetry. We fight for it as for a principle of liberty.")
Ideal prvih pisaca slobodnog stiha dobro je opisao i Ezra Pound, koji kaže "Što se tiče ritma on treba odražavati sekvencu muzičkog izraza, ne sekvencu metronoma" ("As regarding rhythm: to compose in the sequence of the musical phrase, not in sequence of a metronome.")
Neki pjesnici su smatrali da slobodan stih osim svoje slobode mora ipak odražavati neke elemente forme. T. S. Eliot je napisao "Niti jedan stih nije slobodan za čovjeka koji želi uraditi dobar posao" ("No verse is free for the man who wants to do a good job.") U nekim državama još uvijek se slobodni stih ne upotrebljava.
Prethodnici
[uredi | uredi izvor]Slobodni stih se prvi put javlja u 19. vijeku u Francuskoj. Smatra se da su prvi pisci koji su ga koristili bili Gustave Kahn i Jules Laforgue. Walt Whitman je svoj pristup stihu bazirao na Bibliji i iako mu to mnogi osporavaju, jedan je od prvih začetnika slobodnog stiha u Americi.
Mnogi pjesnici Viktorijanskog doba su eksperimentisali sa formom pjesme. Na primjer, pjesma Okrutna Gospodarica ('The Cruel Mistress') Robert Louis Stevensona je rani primjer slobodnog stiha.
U Francuskoj ponekad je slobodni stih koristio i Arthur Rimbaud (Rembo), a u Holandiji Frederik van Eeden.