Idi na sadržaj

Sjednica Vrhovne komande OS SFRJ mart 1991.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga održana je 12., 14. i 15. marta 1991. Na prijedlog Glavnog štaba JNA trebala je biti donijeta odluka o zavođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji i povećanja borbene gotovosti JNA. Pojedini učesnici sjednice prijedlog su shvatili kao vojni udar odnosno uvođenje vojne uprave. Kasnije će stav Bogića Bogićevića, člana predsjedništva iz SR Bosne i Hercegovine, biti tumačen kao odlučujući faktor sprječavanja vojnog udara.

Učesnici

[uredi | uredi izvor]

Štab Vrhovne komande JNA:

Članovi Predsjedništva SFRJ, u funkciji Vrhovne komande, iz saveznih republika i autonomnih pokrajina:

Prethodni događaji

[uredi | uredi izvor]

U SR Crnoj Gori i autonomnim pokrajinama (AP Kosovo i AP Vojvodina) putem organizovanih mitinga smjenjuju se rukovodstva i dovode ljudi odani Miloševiću (Antibirokratska i jogurt revolucija).[2] Održani su prvi demokratski izbori u republikama SFRJ. U SR Sloveniji pobijedila je koalicija DEMOS,[3] u SR Hrvatskoj stranka HDZ[4], dok je u SR BiH na vlasti koalicija HDZ, SDA i SDS.[5] Izbijaju nemiri u SR Hrvatskoj uz pobunu građana srpske nacionalnosti na području Kninske krajine (Balvan revolucija).[6] Proglašava se SAO Krajina, srpsko stanovništvo se naoružava iz skladišta JNA.[7][8] Pošto je TO Hrvatske već bio razoružan (Plan „Jedinstvo“) oružje se dobavlja iz Mađarske što je Služba državne bezbjednosti (SDB) razotkrila i objavila video snimak razgovora Martina Špegelja, ministra unutrpašnjih poslova SR Hrvatske s trgovcima oružjem.[9] (Afera „Špegelj“) U Beogradu izbijaju demonstracije opozicije, organizovane od Draškovićevog SPO-a.[10] Demonstracije eskaliraju te Predsjednik predsjedništva SFRJ Jović putem telefona 9. marta zove članove predsjedništva da daju saglasnost za upotrebu JNA. Tada je i Bogićević, dao saglasnost, međutim vojska izlazi s tenkovima na ulicu i razbija demonstracije. Ovdje je, kako kaže Bogićević, već tada izvršena obmana članova predsjedništva od strane rukovodstva SR Srbije.[11]

Većina članova Predsjedništva, uključujući i mene, za takav prijedlog nije imala nikakve rezerve zato što se to moglo dogoditi i bez naše saglasnosti. Niko tenkove nije spominjao. Uveče smo imali priliku vidjeti tenkove na ulicama i bili smo šokirani. Naravno, ta odluka je poništena odmah, tenkovi su vraćeni u kasarne, ali se ustvari dogodila još jedna obmana, još jedna prevara od strane aktuelnog predsjednika Predsjedništva, Borisava Jovića

– Bogić Bogićević za Radio Slobodna Evropa

Sazivanje sjednice

[uredi | uredi izvor]
Borisav Jović

Putem televizije Borisav Jović saziva sjednicu za 12. mart 1991 u Beogradu. Prvoj sjednici nije prisustvovao Janez Drnovšek pošto je postojala nezvanična informacija da će članovi predsjedništva biti uhapšeni. Kiro Gligorov, predsjednik SR Makedonije, pokušao je odvratiti makedonskog člana predsjedništva Tupurkovskog od odlaska na sjednicu. MUP Makedonije pripremio je određeni broj vozila za evakuaciju važnijih osoba. Jović i Kadijević, u prethodnim danima vrše pritisak preko telefona na Bogićevića da se složi sa prijedlozima armije. Uz to su Bogićeviću putem prijatelja nuđene beneficije, novac, „vila na Dedinju“.[11][12]

Sjednica 12. marta

[uredi | uredi izvor]

Ispred zgrade predsjedništva članove dočekao je oficir JNA, koji je bez ikakvog objašnjenja, uputio ih u vojni autobus kojim su prebačeni u Štab vrhovne komande. član predsjedništva AP Kosovo, Sapunxhiu je bio bolestan te je direktno iz bolnice dovezen u Štab. Štab se nalazio na Topčideru u vojnom objektu "Karaš".[13] Sjednica je održana u hladnoj prostoriji, grijanje je bilo isključeno, kamere SSNO-a su snimale sjednicu. Mesić smatra da je prisustvo vojnih uniformi pod tim uslovima trebalo uplašiti članove predsjedništva.

Autobusi su čekali i onda su nas prevezli u zgradu Generalštaba. Rekli su nam da ćemo tamo tobože imati sve što nam je potrebno, sve karte i ostalo, da bi se mogla donijeti prava odluka. A, ustvari, trebalo nas je impresionirati vojnom silom tako da netko u Predsjedništvu popusti, pa da dođe do prevage u korist Srbije. To je bila sjednica od koje se očekivalo da bude "Dan D", nakon čega bi se definitivno išlo u ostvarenje ideje o velikoj Srbiji.[14]

– Stipe Mesić za Radio Slobodna Evropa 2008.

Na sugestiju Tupurkovskog članovima se dijele vojni šinjeli. Predsjedavajući Jović otvara sjednicu i daje riječ Kadijeviću. Kadijević je izjavio da se "izazivanjem građanskoga rata stvaraju uslovi za vanjsku intervenciju i definitivnu uspostavu marionetskih režima na prostoru SFR Jugoslavije, te da surova realnost sučeljava Oružanih snaga SFRJ s istim protivnikom kao i 1941. godine. Napomenuo je da je strani faktor već uveliko tu, najavljujući i svoje vojno prisustvo, te da su tu i domaće kvislinške snage, fašističke, ustaške, četničke, belogardijske, balističke i bugarofilske." Nakon toga ja kao ministar odbrane SFRJ, iznio sljedeće prijedloge[1][12][14]:

  • Odmah donijeti odluku o uvođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i suspendirati sve normativne akte koji su u suprotnosti sa ustavom SFRJ i saveznim zakonima.[15]
  • Donijeti odluku o podizanju borbene spremnosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica, do nivoa koji će prema procjeni Štaba vrhovne komande garantirati spriječavanje građanskog rata. Uspješno suprostavljanje svakom pokušaju strane vojne intervencije i osiguranje uslova za miran, demokratski, te na ustavu i zakonima SFRJ, zasnovan rasplet jugoslavenske krize.
  • Hitno dovođenje narušenog sistema odbrane zemlje u ustavne okvire. Razoružanje i rasformiranje nelegalnih oružanih sastava u skladu sa naredbom Predsjedništva SFRJ od 9. januara 1991. godine. Potpuno realiziranje stavova i odluka Predsjedništva SFRJ u rukovođenju Teritorijalnom odbranom, te stavljanje vojne obaveze u nadležnost oružanih snaga SFRJ.
  • Hitno nastaviti političke razgovore o budućem uređenju SFRJ, a u republikama čija se rukovodstva opredjeljuju za otcjepljenje, organizirati referendum na kome će se svakom narodu pružiti mogućnost za neposredno i slobodno izjašnjavanje, bez ikakvog diktata i majorizacije.
  • Slijedeći volju naroda iskazanu na referendumu, što prije, a najkasnije u roku od šest mjeseci, donijeti ustav jugoslavenske države, organizirati višestrančke izbore i konstituirati nove organe vlasti. Buduće jugoslavensko društvo izgrađivati kao parlamentarnu demokraciju višestranačkog tipa, bez nametanja bilo kakvih i bilo čijih ideoloških nazora i monopola.
Stjepan Mesić

Slijedi glasanje uz to da su svi članovi mogli iznijeti stav prema prijedlozima. Mesić (SR Hrvatska) se je već u samom početku usprotivio:[12][14][16]

Što se Hrvatske tiče, nema nikakve potrebe za izvanrednim stanjem, a ona krizna žarišta koja su nastala, nastala su na umjetan način: da se ne bi vidjelo Kosovo, ponavljamo stotinu i tisuću puta, stvoreni su Knin, Petrinja i Pakrac. Na Kosovu se situacija, gospodo, ne može riješiti represijom, ne može se riješiti bez Albanaca i protiv Albanaca, ali ne može se ni situacija u Hrvatskoj riješiti bez Hrvata i protiv Hrvata. A upravo se to pokušalo. Pokušalo se na jedan umjetan način dobiti Srbe protiv Hrvata, isforsirati tobožnju ugroženost Srba i sada ići u izvanredno stanje. Ja mislim da prvo u svijetu ne bi dobro ispalo. Ne bi bilo prihvaćeno, jer razloga za izvanredno stanje nema, bar ne na cijelom teritoriju Jugoslavije. A što se tiče unutrašnjeg dogovaranja pod prijetnjom tenkova i uniformi, mislim da od dogovaranja neće biti ništa.[14]

– Stipe Mesić 12. mart 1991

Glasovi za: Nenad Bućin (SR Crna Gora), Jugoslav Kostić (AP Vojvodina), Borisav Jović (Srbija), Riza Sapunxhiu (AP Kosovo)

Glasovi protiv: Stipe Mesić (SR Hrvatska), Vasil Tupurkovski (SR Makedonija)

Suzdržan: Bogić Bogićević (SR BiH)

Jović zaključuje sjednicu i naglašava da Predsjedništvo nije donijelo odluku. U velikoj tajnosti admiral Mamula putuje u London, Kadijević u Moskvu a Adžić u Pariz da se zatraži podrška vanjskih sila. Sovjetski general Dmitri Jazov dao je Kadijeviću odgovor da se sačeka dok vojska ne obori Mihaila Gorbačova dok su vlade u Londonu i Parizu izjavili da je to unutrašnja stvar Jugoslavije. No vojni puč protiv Gorbačova kasnije ne uspijeva. Za putovanje Kadijevića naknadno je saznao Ante Marković tokom boravka u Moskvi.

Sjednica 14. marta

[uredi | uredi izvor]
Janez Drnovšek

Bogić Bogićević stavlja se pod veliki pritisak, da kao bosanski Srbin, sljedeći put glasa za. Kadijević i Jović obrazovali su tim ljudi s zadatkom da „za 3 dana slome Bosanca“. Jović opet saziva sjednicu za 14. i 15. mart na istoj lokaciji. Sada je prisustvovao i Drnovšek. Nakon kratkog izlaganja Kadijevića kreće glasanje[12]:

Glasovi za: Nenad Bućin (SR Crna Gora), Jugoslav Kostić (AP Vojvodina), Borisav Jović (Srbija)

Glasovi protiv: Bogić Bogićević (SR BiH), Riza Sapunxhiu (AP Kosovo i Metohija), Stipe Mesić (SR Hrvatska), Vasil Tupurkovski (SR Makedonija), Janez Drnovešek (SR Slovenija).

Time vojni vrh nije dobio saglasnost predsjedništva. Nakon što je i ovaj put prijedlog nije prihvaćen, Kadijević stavlja do znanja da sjednica nije završena i da se odloži za sutra 15. marta.[17]

Sjednica 15. marta

[uredi | uredi izvor]

Idućega dana Tupurkovski pojašnjava da vanredno stanje nije rješenje za jugoslovensku krizu:

Možda je tačno da smo suočeni sa dve alternative, a možda i više. Pod jedan, da bi bez donošenja ovih mera izbio građanski rat, i drugo, da posle usvajanja ovih mera izbije građanski rat. Ja sam da prihvatimo prvi rizik i da otvorimo perspektivu razrešenja tih problema i političkog dogovaranja [18]

– Vasil Tupurkovski 15. mart 1991

Nakon što je Jović izložio da se masovno naoružavanje srpskog stanovništva i osnivanje "srpske vojske" neće moći više zaustaviti vojni vrh obavještava članove, da će JNA bez obzira na njihovu odluku, sama povući posljedice.[18]:

Naši predlozi su u sudbinskom trenutku ove zemlje. Pored toga, oni su već ugledali svetlost dana, mada, što se tiče našeg opredelenja, ta činjenica neće imati nikakav utjecaj, ali su ugledali svetlost dana, što je samo jedan od dokaza gde smo. Čak tu, u zatvorenom objektu Vrhovne komande. Mi kao vojska ćemo iz toga izvući pouke. Štab Vrhovne komande obaveštava da uzima sebi pravo i obavezu da odmah nakon ove odluke proceni situaciju i povuče konsekvence koje iz nje proizlaze [18]

– Veljko Kadijević 15. mart 1991

Moguće posljedice [11]

[uredi | uredi izvor]

Trojka Kadijević-Milošević-Jović imali su dvije opcije da vojska preuzme vlast u ruke:

  • Prva navedena, s formalnim glasanjem da bi se međunarodnoj javnosti prikazalo da je Predsjedništvo donijelo odluku, nije uspjela jer je većina glasova bila protiv
  • Kod druge opcije bi Bućin, Kostić, Jović podnijeli ostavke, Sapunxhiu bi se smjenio što se nakon glasanja i desilo. U takvoj situaciji, kad predsjedništvo ne postoji, vojska bi nastupila kao čuvar Ustavnog poretka. Tada bi JNA preuzela vlast u Sloveniji, BiH, Hrvatskoj i Makedoniji. Na scenu stupa ova druga opcija no 17. marta Kadijević obaviještava Miloševića i Jovića da vojska neće da preuzme odgovornost jer je njegov štab procijenio sljedeće posljedice na unutrašnjem i međunarodnom planu[11]:

Na unutrašnjem planu

[uredi | uredi izvor]
  • Sukob TO-a i MUP-a Slovenije i Hrvatske s JNA
  • Sukob MUP BiH s JNA odnosno onog dijela gdje Muslimani i Hrvati imaju većinu
  • Ustanak Albanaca na Kosovu
  • Sukob MUP Makedonije s JNA
  • Protesti opozicije u Srbiji

Na međunarodnom planu

[uredi | uredi izvor]
  • Blokada granica SFRJ
  • Zamrzavanje imovine, bankovnih računa itd. u inostranstvu
  • Mogućnost vojne intervencije

Kasniji događaji u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Kosovu pokazuju da je vojni vrh imao dobru procjenu.

Uloga KOS-a

[uredi | uredi izvor]

KOS koji je pravio procjenu stanja u zemlji, jedan je od tvoraca plana vojnog udara. Savezni SUP je bio zadužen da motri članove predsjedništva.[19]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]
Bogić Bogićević

Bogićević je povratku u Sarajevo prestao primati platu kao član predsjedništva te je preživio zahvaljujuću prijateljima.

To je bio jedan od oblika zastrašivanja ili, pak, kažnjavanja da se, između ostalog, oduzme plaća.U Sarajevu sam tek u maju 1992. godine počeo raditi u SDP-u. Prije toga, skoro godinu dana nisam nigdje radio. Svaki čovjek ima prijatelje. Prijatelji, prije svega iz Sarajeva, su mi pomagali u to doba, ali sam živio prilično oskudno, i lično i porodično. Naravno, to je cijena mog izbora [11]

– Bogić Bogićević za Radio Slobodna Evropa 2008.

Sapunxhiu je smijenjen od strane Parlamenta Srbije a ne SAP Kosova na njegovo mjesto dovodi se Sejdo Bajramović.[11] Nenad Bućin je također dao ostavku, njegovo mjesto preuzima Branko Kostić. Jugoslav Kostić i Borisav Jović vratiti su se na pozicije nakon što je Turpurkovski saopštio stranim novinarima da Predsjedništvo i dalje radi.[12] Rukovodstvo SR Srbije je 25. marta saopštilo da ne priznaje ni jednu odluku Predsjedništva SFRJ.[20] 2. oktobra TV Beograd je emitovao SSNO snimak sjednice u emisiji Ko izdaje zemlju? a 5. oktobra časopis JNA Narodna armija objavio je skraćeni stenogram (zapis) iste.[1]

Analize i mišljenja

[uredi | uredi izvor]

U intervjuu datom 1991. Kadijević je izjavio da je zbog rukovodstva Republike Srbije nije moglo doći do puča[21]:

Problem je u tome što bi Armija u slučaju da uhapsi Miloševića, u Beograd onda došlo najmanje 100.000 ludih Srba s Kosova ispred zgrade Generalštaba i SSNO-a da podrže Miloševića [21]

– Veljko Kadijević u intervjuu s Miroslavom Lazanskim

U razgovoru obavljenom 1990. Marković je pitao Kadijevića, koji je mu je već saopštio da se ide na vojni udar, da li će i Milošević biti svrgnut što je Kadijević negirao.[22]

Postoje i druga mišljenja o stvarnim motivima:

Planovi su postojali, sve je bilo pripremljeno. Ja lično nisam te planove video, ali znam da su postojali. Mi smo mogli da izvršimo državni udar na prostoru Srbije i eventualno Crne Gore, da smenimo tamošnje rukovodstvo, ali to nije bilo to. Da bi se izvršio državni udar potrebne su velike pripreme – vojnih, državnih i političkih institucija. Mi nismo bili spremni da taj posao obavimo jer nisu bile nikakve pripreme po tom pitanju.[4]

– general-pukovnik Života Panić, načelnik Generalštaba JNA i Vojske Jugoslavije 1992-1993.

Ponudu Predsedništvu SFRJ da u martu 1991. vojska zavede vanredno stanje, mada se za Predsedništvo unapred znalo da nije jedinstveno i da neće prihvatiti tu varijantu – vojni vrh je računao na peti srpski glas Bogića Bogićevića, ali ta računica nije bila poznata – tumačim kao pokušaj sticanja alibija, kao eto, mi smo pokušali i to... Jer u ozbiljnim vojskama, kada pripremate državni udar i sakupite državne organe pa od njih tražite dozvolu, u slučaju da vam je ne daju, vi ih ne puštate napolje. Vi istog trenutka dejstvujete sa planom koji ste pripremili za vojni udar[4]

– Miroslav Hadžić, direktor Centra za civilno-vojne odnose

Dušan Vilić pukovnik u penziji i bivši savjetnik za bezbjednost Predsjedništva SFRJ tvrdi da je jedan od članova predsjedništva, koji je glasao protiv, bio pod utjecajem stranih službi.[23]

Mesud Šadinlija s Univerziteta iz Sarajeva, analizirajući memoare bivšeg američkog ambasadora u SFRJ Warrena Zimmermana, tvrdi da vojni vrh JNA nije dobio saglasnost američke administracije za izvođenje vojnog udara .[24] Navodi sjednicu Predsjedništva, koja je održana nakon ostavki članova iz SAP Vojvodine, Kosova, SR Srbije i SR Crne, kao dodatni elemenat jer je ono mada u suženom sastavu nastavilo raditi.[25] Dalje Šadinlija smatra da bi vojni udar, u krizi političkih subjekata oko pozicije unitarnog jugoslovenstva, bio shvaćen kao nametanje pozicije srpskog nacionalizma.[26]

Ilija Radaković, bivši načelnik Generalštaba JNA, smatra da je vojni udar bio teško izvodiv zbog postojanja 9 centara moći (1 savezni, 6 republičkih i 2 pokrajinska).[27]

Advokat Srđa Popović, citirajući bilješke Borisava Jovića, navodi da vojni vrh nije ni namjeravao izvesti udar bez političkog pokrića (koje s ostavkom Jovića nije bilo) uz Jovićev komentar da je Kadijević izigrao Jovića i Miloševića jer nije htjeo sam da preuzme odgovornost.[28] Iste analize ima i Bogićević.[11] I general Kadijević će u svojo knjizi Moje viđenje raspada (1993) negirati da je postojala namjera da JNA samostalno djeluje jer bi se time svalila odgovornost na nju.[15]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Kadijević, Veljko (1993). Moje viđenje raspada. Beograd: Politika. ISBN 86-7607-047-4.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Popović, Srđa (2010). One gorke suze posle. Svetlana Lukić, Svetlana Vuković za Peščanik. ISBN 978-86-86391-21-6.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Šadinlija, Mesud (2012). Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine 1986-1992. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Insitut za iztraživanje zločina protiv čovječnosti. ISBN 978-9958-740-89-3.CS1 održavanje: ref=harv (link)

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c Sa sjednice Predsjedništva SFRJ - 12. ožujka 1991. (I. dio)[mrtav link]hrvatski-vojnik.hr, pristupljeno:12.10.2014 (hr)
  2. ^ Olivera Milosavljević,"Antibirokratska revolucija 1987-1989. godine" Arhivirano 7. 3. 2012. na Wayback Machinecpi.hr,pristupljeno:15.11.2014 (sr)
  3. ^ Little, Alan; Silber, Laura (1996). Death of Yugoslavia (jezik: engleski) (2 izd.). BBC. str. 88. ISBN 978-0-140-26168-4. The victory resulted in a jumble of political options because DEMOS included such a divergent parties
  4. ^ a b c Švarm, Filip; Skrozza, Tamara; Vasić, Biljana (11. 10. 2001). "Jugoslovenska narodna armija 1989–1992 - kratka istorija sloma". Vreme (jezik: srpski). Arhivirano s originala, 9. 8. 2020. Pristupljeno 11. 8. 2016.
  5. ^ Mahić, Derviš (2003). Kojim putem ide Bosna. Oslo: Univerzitet Oslo. str. 62.
  6. ^ S. Flegar, I. Rebac;"Balvan-revolucija: Na ovaj dan prije 20 god. je počelo" objavljeno 17. 8.2010; pristupljeno:15.11.2014 (hr)
  7. ^ Babić je ratovao i protiv RH i protiv Miloševića Arhivirano 22. 8. 2010. na Wayback Machinenacional.hr, objavljeno 6. 3.2010; pristupljeno:15.11.2014 (hr)
  8. ^ "Naoružavanje Srba u Hrvatskoj (Gorski Kotar)"[mrtav link]hrvatski-vojnik.hr,pristupljeno:15.11.2014 (hr)
  9. ^ Petar Luković "Konačno, rat! (3)" Arhivirano 19. 1. 2015. na Wayback Machinee-novine.com,objavljeno 1. 7.2009; pristupljeno:15.11.2014 (sr)
  10. ^ Godišnjica demonstracija 9. martavesti-online.com, objavljeno 9. 3.2010, pristupljeno 6.12.2014 (sr)
  11. ^ a b c d e f g Nenad Pejić Bogić Bogićević: Čovjek koji je rekao "ne" Arhivirano 19. 7. 2013. na Wayback Machineslobodnaevropa.org,objavljeno 27. 2.2008; pristupljeno:12.10.2014 (bs) (sr)
  12. ^ a b c d e Omer Karabeg Vasil Tupurkovski: Raspad je bio neminovan, ali ne i ratslobodnaevropa.org,objavljeno 27. 2.2008; pristupljeno:12.10.2014 (sr)
  13. ^ Miroslav Lazanski, Odlazak poslednjeg jugoslovenskog generalapolitika.rs, objavljeno 2.11.2014, pristupljeno 12.12.2014 (sr)
  14. ^ a b c d Omer Karabeg Stjepan Mesić: Ja sam dogovorio sastanak u Karađorđevu slobodnaevropa.org,objavljeno 27. 2.2008; pristupljeno:12.10.2014 (hr) (sr)
  15. ^ a b (Kadijević i str. 88)
  16. ^ Sa sjednice Predsjedništva SFRJ - 12. ožujka 1991. (II. dio)[mrtav link]hrvatski-vojnik.hr, pristupljeno:21.10.2014 (hr)
  17. ^ Sa sjednice Predsjedništva SFRJ - 14. ožujka 1991. (III. dio)[mrtav link]hrvatski-vojnik.hr, pristupljeno:31. 1.2015 (hr)
  18. ^ a b c Predsjedništva SFRJ - 15. ožujka 1991. (IV. dio)[mrtav link]hrvatski-vojnik.hr, pristupljeno:31. 1.2015 (hr)
  19. ^ Svetislav Spasojević, Sve tajne KOS-a - Svedočenje general-majora Aleksandra Vasiljevića (2) - Da li je pripreman državni udar, objavljeno u NIN-u 19.06.92, pohranjeno u web.arhiv.rs, pristupljeno 12.12.2014 (sr)
  20. ^ Ilija T. RadakovićBESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995 - OD NAJAVE DO RATOVA (1989-1992) Arhivirano 9. 11. 2018. na Wayback Machineznaci.net, pristupljeno 14.9.2015
  21. ^ a b Miroslav Lazanski, STA GENERALI NISU URADILI(Veljko Kadijevic,17 godina posle)-1blog.dnevnik.hr, objavljeno 31.10.2007, pristupljeno 12.12.2014 (sr)
  22. ^ "Ante Marković Moja istina o smrti Jugoslavije" (PDF). Titomanija. Arhivirano s originala (PDF), 17. 4. 2018. Pristupljeno 11. 8. 2016. I kad mi je to rekao, izvadio je papire i počeo mi objašnjavati. Baš mi je počeo nešto objašnjavati o Hrvatskoj, i ja sam ga onda prekinuo i rekao mu: slušaj, ja mislim da, prije nego što se uopće bude moglo o tome razgovarati, postoji velika rupa u svemu. Koja? Kažem: Gdje ti je tu Milošević i njegovo rukovodstvo? Onda je on skočio, sav bijesan: On je jedini koji se bori za Jugoslaviju. Da njega nema, mi to ne bismo mogli ni predlagati.
  23. ^ Gojgić, Ljubica (14. 2. 1997). "Špijunska posla". NIN-ova arhiva broj 2407 (jezik: srpski). NIN. Arhivirano s originala, 29. 6. 2022. Pristupljeno 1. 12. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  24. ^ (Šadinlija i str. 115)
  25. ^ (Šadinlija i str. 120)
  26. ^ (Šadinlija i str. 119)
  27. ^ Radaković, Ilija. "Od najave do ratova (1989-1992)". znaci.net. Arhivirano s originala, 9. 11. 2018. Pristupljeno 15. 11. 2018.
  28. ^ (Popović i str. 21)
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sjednica_Vrhovne_komande_OS_SFRJ_mart_1991.&oldid=3562363"