Ponašanje
Ponašanje je centralni pojam biologije ponašanja, odnosno pokazatelj odnosa prema sopstvenim potrebama, prirodnom i društvenom okruženju. Odnosi se na sve vanjske aktivne promijene, kretanja, položaje, držanja, gestikulacije i zvukove jednog čovjeka ili životinje te kao manje ili više kratkoročnim reverzibilnim promjenama u boji ili izlučivanjem tvari bića koje na bilo koji način služe komunikaciji (npr. feromoni). Kao ponašanje mogu i nazvati razna svojstva određene životne faze. Nauka o ponašanju zove se etologija.[1][2][3][4]
Ponašanje može biti svjesno ili nesvjesno, prikriveno ili otoreno, voljno ili nevoljno. Biologija ponašanja ima svoje genetičke i sredinske odrednice, pri čemu je posebno značajno učenje i oponašanje, odnosno prilagođavanje zdravog organizma svojoj prirodnoj i društvenoj okolini.
Ljudsko ponašanje (kao i drugih organizama i mehanizama) može biti uobičajeno, neobično, prihvatljivo ili neprihvatljivo. Ljudi procjenjuju prihvatljivost ponašanja koristeći socijalne norme i reguliraju ponašanje sredstvima socijalne kontrole. Sa smrću individue završava njegovo ponašanje.
Ponašanje čovjeka
[uredi | uredi izvor]Među najznačajnije odrednice personalne osebenosti svakog ljudskog bića svakako spada i priroda njegovog ponašanja prema osobama sa kojima neposredno kontaktira u socijalnoj sredini, odnosno sveukupnom (materijalnom i duhovnom) svijetu koji ga okružuje. Nesumnjivo je da nasljedne osnove koje se tiču morfologije, fiziologije i inteligencije (npr.) u suštini imaju iste mehanizme međugeneracijskog kontinuiteta. Metodološke poteškoće su, međutim, posebno naglašene u proučavanju određenih crta ponašanja, budući da je ono u značajnijoj mjeri pedložno uticajima trenutnih okolnosti i društvenog okruženja, a iste osobe ispoljavaju i u tom smislu svojstvene dnevne, sezonske i uopće ontogenetske promjene. Ponašanje svakog čovjeka, dakle, ima prostorno i vremenaki dinamičke kategorije. Logičkom implikacijom, dolazi se do spoznaje da njegove nasljedne osnove moraju biti veoma srodne sa biološkim smislom životinjskih instikata – urođenih tendencija istovjetno opredjeljenog, svrsishodnog i spontanog ponašanja (bez “treninga”) u datim životnim situacijama.[1]
Instinkti su složeniji i urođeni oblici ponašanja, određeni spletom neuslovnih refleksa, što se uspostavljaju odgovarajućim nadražajima koji su u određenim okolnostima zajednički za sve pripadnike posmatrane vrste organizama. Smatra se da predstavljaju neposredan ili posredan izraz endogenih (biohemijsko–fizioloških) procesa, ostvarenih preko nasljednih (ali izmjenjivih) mreža neuronsko–sinapsnih obrazaca. Zbog složenog prožimanja urođenog i naučenog ponašanja, veoma ja teško definirati ukupnu strukturu ljudskih instinkata ili nagona, ali u njoj se nezaobilazno ističu spolni, materinski, lovački i sakupljački instinkt, te urođena sklonost za čistoću i sticanje određenog socio–ekonomskog statusa. Iako se djelimično preklapaju sa nekim od pomenutih, često se javljaju i instinktivne fiziološke i estetske “osnovne potrebe”, te urođene težnje za sigrnošču, pripadanjem, ljubavi, poštovanjem, samoostvarivanjem, saznanjem i razumijevanjem.
Životinje, na primjer, imaju instinktivno seksualne i roditeljsko ponašanje, reakcije na neprijatelje i druge faktore ugrožavanja egzistencije itd. Svi oblici ponašanja u toj sferi kod njih su genetički jednako određeni kao i oblik tijela i opće ustrojstvo organizma (npr.). U ranijim fazama hominizacije, čovjek je vjerovatno imao većinu (ako ne i više) drugih životinjskih instinktivnih reakcija. Trajanje ljudske vrste (samo po sebi) nedvosmislno dokazuje značaj instinkta za parenje, brigu o potomstvu, pribavljanje i čuvanje hrane, (aktivnu ili pasivnu) borbu protiv neprijatelja i surovih klimatskih prilika itd. Većina nasljednih faktora koji favoriziraju određene oblike ponašanja u funkciji borbe za biološko preživljavanje nesumnjivo je prisutna i u genskom fondu suvremenog čovječanstva. Osnovna, kvalitativno najznačajnija i najkrupnija razlika u ponašanju ljudskih i životinjskih bića je ta što, pored funkcionalno superiornijeg mozga, čovjek posjeduje i sposobnost kontrole, modifikacija i “vježbanja” svojih instinkata te podešavanja životne okoline tim porivima i adekvatnog sopstvenog prilagođavanja odgevarajućim pravilima društvene sredine. Te potrebe i mogućnosti kontrole i aktivnog prilagođavanja instinkata, civilizacijski progres čini svakako kompleksnijim – oni se sve više potiskuju i predstavljaju samo “startne tačke” ponašanja suvremenog čovjeka. Mogućnosti kontrole i potiskivanja određenih elemenata instinktivnog ponašanja, između ostalog, primarno zavise i od stupnja ontogeneze i bitno su različite u periodu ovisnosti mladunaca (o rodteljskoj brizi) i socijalnog života odrasle osobe.
Infantilni period čovjeka znatno je duži nego kod njegovih životinjskih srodnika, što (između ostalog) znatno produžava i period učenja grupnih pravila ponašanja, odnosno ”vježbanja” i kontrole instinkata. Tome posebno doprinosi i nasljedna fleksibilnost ljudske svijesti i njeni kapaciteti za “imprinting” i sticanje iskustava u procesu enkulturacije.
Djelevanje gena za određene instinkte posebno transparentno se manifestira kod novorođenčadi. Te nasljedne osnove ponašanja se najmarkantnije ispoljavaju u načinu sisanja, pokreta, prihvatanja, osmjeha i sl. Takođe je nasljedan i vremenski slijed stadija u kompletiranju ponašanja djeteta: pečeci žvakanja i “gugutanja” – prevrtanja i sjedenja – posmatranja i prihvatanja stvari – hodanja, “govornog” sporazumijevanja i spremnosti za “toalet” vježbe itd. Ovi elementi ponašanja su opći za sve razine civilizacije i sve prostorno definirane dijelove čovječanstva. Već i površna posmatranja, međutim, pokazuju da svaka beba ispoljava i neke osobene crte ponašanja; dvije bebe iste majke su, ustvari po ponašanju toliko slične kolika je i vjerevatnoća sličnosti njihovih morfolških ili,fizioloških svojstava. Najbitniji elementi ponašanja su, međutim, daleko podložniji uticajima sredinskih faktora intrauterinog života i mnogih suptilnih činilaca nakon rođenja, što znatno otežava kvantifikaciju efekata genetičkih faktora na njihovo ispoljavanje.
Socijalni instinkti su mnogo kompleksnije definirani i daleko podložniji uticajima grupnih pravila, kontrole i učenja. Budući da su mnoge bitne crte socijalnog ponašanja životinja nasljedne prirode (što je i eksperimentalno dokazano), postavlja se pitanje mogućnosti eksplikacije određenih spoznaja i na čovjeka. Paternalno ponašanje (“majčinski” i “očinski” tip) kod životinja ima pretežnu hormonsku regulaciju, dok se njegove naglašenije forme kod čovjeka u prvom redu pripisuju uticajima socijalnih] i psihološlkih faktora. Ne treba pri tom zanemariti ni zapažanja po kojima je intenzitet majčinskog ponašanja u izvjesnoj vezi sa određenim tipovima grudi, oblicima bokova, menstrualnim funkcijama i sl. i da su u tom pogledu odgovarajući tipovi ponašanja prepoznatljivi već kod mladih djevojčica.
Dominacija, odnosno manje ili više izraženo “gazdinsko i lidersko” ponašanje (bez obzira na inteligenciju) u grupi, prisutno je kod mnogih primata. Smatra se da su različiti stupnjevi subordinacije i potčinjenosti u društvenoj hijerarhiji životinja primarno hormonski regulirani, jer se nakon odgovarajućeg tretmana ili operativnog zahvata ti odnosi mijenjaju. Slične tendencije u socijalnom ponašanju zapažene su i u ljudskoj populaciji, ali je još uvijek nedovoljno jasan relativni udio genetičkih, socijalnih i psiholoških doprinosa njihovoj ekspresivnosti.[1]
Agresivnost (njeni različiti intenziteti ili potpuno odsustvo) je registrirana kod mnogih životinja, a smatra se da je definirana hormonalnim i višim nervnim funkcijama koje mogu imati značajnu nasljednu osnovu. I u različito definiranim ljudskim grupama široko varira stepen osjećanja “nadmoći” ili “potčinjenosti”, ratobornosti ili popustijivosti, a iste efekte mogu odvojeno imati neki psihološki i hereditarni faktori. Za razliku od životinja, čovjek može da kontrolira svoje ”agresivne nagone”; on uči i zna zašto, kada i kako da se brani ili napada, odnosno razvija oblike ponašanja koji mu olakšavaju prilagođavanje životnoj (posebno socijalnoj) sredini.[1]
Teritorijalnost je također jedan ad megućih izvora određenih aktivnosti u socijalnem ponašanju čovjeka. Taj pojam se u biolegiji odnosi na pojavu egzistencije pojedinih životinja ili njihovih grupa na ograničenom dijelu životnog prostora. Zaposjedanje i održavanje kontrolirane teritorije postiže se različitim oblicima aktivnog i pasivnog obilježavanja i odbrane. Teritorija je oduvijek bila i ostala povod za kooperacijsko i agresivno socijalno i međuindividualno ponašanje, ali još uvijek ostaje otvorene pitanje u kojoj mjeri je teritorijalnost socijalni instinkt, odnosno stečeno obilježje. Slične dileme se postavljaju i kada je u pitanju kooperacija, kao najrašireniji oblik socijalnog ponašanja, za koji se često negira da predstavlja “urođenu petrebu”. Činjenica da su porodična i društvena podjela rada jedan od obilježavajućih faktora čovjekove evolucije i njihovo rastuće usložnjavanje, dokazuju da je kooperativnost u procesu hominizacije bila selektivno favorizirana, pri čemu su (pored nebiološke transmisije) značajnu ulogu neminovno imale i nasljedne predispozicije.[1]
Strah, strahovanje i prirodni strahovi prisutni su i kod životinja i kod čovjeka, a štite ih od životnih rizika i neprijatelja. Takvi vidovi instiktivnog straha su specifični za svaku vrstu i u najvećoj mjeri su nasljedni; kod čovjeka postoje podsvjesni strahovi koji su filogenetski naslijeđeni čak i od dalekih predaka. Pored toga, ljudska strahovanja mogu biti veoma raznorodnog iskustvenog porijekla, koja mogu da potiču i iz najranijeg djetinjstva. Neki trivijalni tipovi straha (kod žena od miša i zmije., npr.) su ustvari psihološke prirode, a ne instinktivni (kao što se nekada vjerovalo).
Devijantni oblici ponašanja, iz razumljivih razloga, privlače posebnu pažnju mnogih prirodnih i društvenih znanosti. U toj oblasti najčešće je proučavana priroda i nasljedne osnove sklonosti ka kriminalu (uključujući i juvenilnu delinkvenciju), prostituciju (mušku i žensku), homoseksuslnosti, te predispozicije za razne oblike toksikomanije, kao što su narkomanija, ali (prema dosadašnjim istraživanjima) genetički činioci u većoj ili manjoj mjeri, redovno utiču na njihovo ispoljavanje. Relativno visoka heritabilnost je registrirana za kriminogeno ponašanje, homoseksualnost i alkoholizam, dok je za ostala pomenuta svojstva nešto manje naglašena.
Primjeri za složena ponašanja
[uredi | uredi izvor]Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c d e Hadžiselimović R., Maslić E. (1999). Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo. ISBN 9958-21-091-6.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ^ Hadžiselimović R. (1986). Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-9344-2-6.
- ^ Hadžiselimović R. (2005). Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 9958-9344-2-6.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- Interdisciplinarnost nauke ponašanja (razni pdf-dokumenti)
- www.behaviorinformatics.org
- Links to review articles by Eric Turkheimer and co-authors on behavior research
- Links to IJCAI2013 tutorial on behavior informatics and computing
