Dajak

Dajak

Dajak je vrsta čamca koja se koristi na rijeci Vrbas na području Banje Luke.

Historija

Čamac je ranije korišten u trgovačke svrhe, za prevoz robe sa obale na obalu, i uzvodno ili nizvodno. Vrijednost ove trgovine veže se uglavnom za lokalno stanovništvo.

Pretpostavlja se da je specifičan način vožnje čamca na Vrbasu proistekao zbog konfiguracije korita rijeke, koja je u Banjoj Luci još uvijek planinska, brza i najvećim dijelom plitka sa kamenim i stjenovitim (sedra) dnom. Iz toga je upravo proistekla konstrukcija čamca, dugog, uskog i plitkog gaza, kako bi u praksi savladali brzake Vrbasa. Plićaci ne dozvoljavaju uptrebe motornih čamaca, a brzina rijeke onemogućava korištenje običnih čamaca.

Sam čamac, još od svog postanka imao je specifičan izgled i oblik trupa prilagođen brzom Vrbasu. Dužine su varirale od šest do devet metara, a širine od 70 centimetara do metra u zavisnosti od namjene i majstora koji ga je pravio. Težina je varirala od 120 do 180 kilograma zbog katrana kojim je čamac premazivan radi zaštite.

Osobine čamca

Dajak naziv obrađenog komada drveta kojim se gura čamac. Upravo taj komad drveta po kojoj se naziva čamac služi za odgurivanje, daje čamcu potrebno ubrzanje za rijeku, a koristi se zbog relativno male dubine gdje veslo ne bi bilo od pomoći. Drvo ima poseban špic ili šticu iz dva spojena dijela. Prvi dio je komad metalne cijevi u koji ulazi kraj drveta, odnosno dajak, a na koju se nastavlja oštri čelični špic velike tvrdoće, posebno obrađen u kovačnicama.

Štica je dugačka do 25 centimetara, a pored visoke tvrdoće treba da posjeduje optimalnu težinu zbog balansa dajaka. Sam dajak je dugačak četiri metra i poželjno je da je što lakši. Izrađuje se od jelove građe vrhunskog kvaliteta i pravilnih godova. Valjkastog je oblika, a treba da je dovoljno gladak da ne stvara povrede na rukama vozača, a u isto vrijeme dovoljno hrapav da ne klizi iz ruku.

Čamci sa dajakom koji uz izvjesne prepravke i dorade u kasnijim šezdesetim godinama dobijaju savremen izgled. Najupečatljiviji detalji su krma i špic koji se izrađuju od jednog komada drveta - bagrema, jasena, hrasta, rjeđe trešnje, pa čak i mahagonija.

Status

Prije i poslije Drugog svjetskog rata čamac je bio statusni simbol porodice koja ga je posjedovala i pokazatelj imućnosti vlasnika. Baš zbog te stvari vrbaski čamac je duboko usađen u kulturno naslijeđe Banje Luke, što je ukupno donosilo posebnu popularnost dajakašima, a samim tim i njihovu porodicu činilio poznatom.

Novija historija vrbaskog čamca, zadnjih četrdeset godina, veže za braću iz stare banjalučke porodice italijanskog porijekla Mariju i Antoniju Zamolo. Tonči (Antonije) Zamolo je napravio malu revoluciju u izradi trupa, jer izbacuje katran iz upotrebe i time značajno smanjuje težinu, tako da ni najteži čamac ne prelazi 120 kilograma. Uveo je bezbojni lak i unutrašnje spajanje dasaka čime dobija na čvrstoći.

Dajakaš je naziv koji se koristi za osobu koja upravlja čamcem dajakom.