Aleksandar I, car Rusije
| Aleksandar I | |
|---|---|
.png) | |
| Vladavina | 23. mart 1801 - 1. decembar 1825 |
| Prethodnik | Pavle |
| Nasljednik | Nikolaj I |
| Krunidba | 15. septembar 1801 |
| Supružnik | Ludovika Badenska (Elizabeta Aleksejevna) |
| Dinastija | Holstein-Gottorp-Romanov |
| Otac | Pavle, car Rusije |
| Majka | Sofija Doroteja od Württemberga (Marija Fjodorovna) |
| Rođenje | 23. decembar 1777 Petrograd |
| Smrt | 1. decembar 1825 |
Aleksandar I (ruski: Aleksandr Pavlovič; 23. decembar 1777. - 1. decembar 1825.) je bio car Rusije[1] od 1801. do 1825. godine. Bio je prvi ruski kralj Poljske (1815. - 1825.), kao i prvi ruski veliki vojvoda Finske.
Rođen je u Sankt Peterburgu kao sin velikog vojvode Pavla Pavloviča, kasnije cara Pavla I, i došao je na prijestolje nakon ubistva oca. Vladao je u haotičnom periodu Napoleonovih ratova. Kao princ i car, Aleksandar je često koristio liberalnu retoriku i nastavio rusku apsolutističku politiku. U prvim godinama vladavine, pokrenuo je neke manje socijalne reforme, a 1804. godine veliku liberalnu reformu obrazovanja. Obećao je ustavnu reformu i prijeko potrebnu reformu kmetstva u Rusiji, ali bez konkretnih prijedloga. U drugoj polovini vladavine bio je sve više zabrinutiji plašeći se protesta protiv njega, te je završio započete ranije reforme. Očistio je škole od stranih nastavnika i obrazovanje je postalo više vjerski orijentisano i politički konzervirano.
U vanjskoj politici, uključio je Rusiju od neutralnog mirotvorca i saveznika Napoleona do Napoleonovog neprijatelja. Pridružio se Britaniji u ratu Treće koalicije protiv Napoleona 1805. godine, ali nakon poraza u bici kod Austerlitza formirao je savez sa Napoleonom potpisavši sporazum u Tilzitu 1807. godine. Borio se u pomorskom ratu protiv Britanije (1807. - 1812.). Sa Napoleonom se nikada nije mogao složiti oko Poljske i savez je propao 1810. godine. Carev najveći trijumf je bio 1812. godine, kada je Napaleonova invazija na Rusiju doživjela totalnu katastrofu. Kao dio pobjedničke koalicije protiv Napoleona stekao je plijen u Finskoj u Poljskoj. Formirao je Svetu alijansu kako bi suzbio revolucionarne pokrete u Evropi koje je vidio kao prijetnju legitimnim hrišćanskim kraljevima. Aleksandar je pomogao Austrijancu Klemensu von Metternichu u suzbijanju svih nacionalnih i liberalnih pokreta. Za vrijeme vladavine osvojio je današnju Gruziju, Dagestan i Azerbejdžan od Perzije, nakon Rusko-perzijskog rata (1804. - 1813.). Naslijedio ga je njegov mlađi brat Nikolaj I.
Porodica i školovanje
[uredi | uredi izvor]Aleksandar je bio sin cara Pavla i Marije Fjodorovne, rodom princeze od Wurttemberga. Njegova nana je bila Katarina II Velika, za vrijeme čije vladavine se on i rodio. Bez obzira što je imao još devetero braće i sestara, on je bio nanin miljenik, što je kod njegovog oca stvorilo paranoidni strah da će biti izbačen iz reda nasljeđivanja krune.
Tokom školovanja učitelj mu je bio švicarski humanist, Frédéric-César de La Harpe, koji ga odgaja u liberalnom duhu. Kao i većina mladića on u adolescentskoj dobi simpatizira francuske revolucionare i poljske borce za slobodu. Otac ga je naučio da može voljeti čovječanstvo, ali da se treba plašiti ljudi, te da može simpatizirati sa revolucionarima, ali da mora voditi prije svega računa o interesima države. U skladu s tako dva potpuno različita principa školovanja budući car će biti vječito podijeljena osoba između želja i realnosti.
Udar
[uredi | uredi izvor]Osnovni primjer takve realnosti postaje državni udar kojim će stupiti na vlast. Njegov otac zbog svoje politike nikad nije bio popularan među plemićima. Njegovo zahtijevanje moralnog ponašanja kao i povećanja prava seljaka njima je bilo nešto potpuno neprihvatljivo. Pavle je također imao običaj davati otkaze časnicima zbog ponašanja koje nije u skladu sa njihovim činom, što je njih i plemiće navelo da počnu razmišljati o zavjeri protiv cara. Tu mogućnost odlučila je iskoristiti Velika Britanija, kad je postalo očito da će joj trenutni car objaviti rat. Srce te zavjere postali su britanski general u ruskoj službi, Levin August, i Olga Zubov, preko koje je navodno stigao novac.
Prije samog državnog udara oni su o namjerama obavjestili Aleksandra i zatražili njegovo mišljenje. Pošto ih nije ni podržao niti prijavio, zavjerenici su odlučili realizirati ubitstvo Aleksandrova oca 23. marta 1801. godine. Toga dana zavjerenici su prodrli u carevu sobu i pokušali ga prisiliti na abdikaciju. Kako je on to odbio, udarili su ga mačem i potom ugušili. Po izvršenom djelu Nikola Zubov je ušao u drugu sobu gdje se nalazio Aleksandar i obavijestio ga da je on od tog trenutka car. Svi zavjerenici će kasnije biti pomilovani od strane novoga cara.
Ratovi
[uredi | uredi izvor]
Prva mjera novog cara tada postaje zahvaljivanje Velikoj Britaniji na kruni, zbog čega odmah u aprilu 1801. godine zaključuje s njom mir. Do novembra te godine, u skladu s politikom Londona, on ulazi u savez protiv Napoleona Bonaparte sa Prusijom i Austrijom.
Kratkotrajni mir koji će početi u Evropi u novembru 1801. godine ipak zaustavlja Rusijin ulazak u rat protiv Francuske. Do novog rata se nije trebalo dugo čekati. On počinje u aprilu 1805. godine kada Petrograd i London potpisuju sporazum o borbi za slobodu Holandije i Švicarske. Najveća bitka ove prve godine rata postaje ona kod Austerlitza, gdje su ruska i austrijska vojska pred očima svojih careva, Aleksandra i Franje I, potučene od strane Napoleona. Taj poraz izbacuje Austriju iz rata dok se Aleksandar povlači u pokušaju da zaliječi rane svoje vojske. Sljedeću godinu Prusija doživljava katastrofalni vojni poraz bez ikakve mogućnosti da je spasi Rusija. Zadnje bitke ovoga rata postaju one u Istočnoj Prusiji 1807. godine u kojima je ruska vojska ponovno potučena. Nakon ovog poraza Aleksandar je zatražio i dobio mir.
Ličnost
[uredi | uredi izvor]Aleksandar je bio glavni zagovornik modernizacije države. On se tokom prvog dijela vladavine divio Napoleonovim reformama, iako ga je smatrao evropskim gospodarom rata. U tim svojim željama za promjenom on daje mogućnost ministrima da izlažu prijedloge za poboljšanja života, ali kada njegov glavni savjetnik,Mihajlo Speranskij, predlaže uvođenje parlamenta, on najprije govori da je ideja dobra, ali da "danas nije vrijeme za to". Godine 1810. Aleksandar će svojom odlukom u potpunosti ukinuti mogućnost ostvarivanja toga projekta.
Potpuno slična kontradikcija ovoga cara postaje njegova želja da oslobodi seljake kmetstva. Kao i ostale njegove želje, ona se nije ostvarila. U svom tipičnom humanističkom žaru, kako bi poboljšao život vojnika, on im daruje zemlju iako je oni nisu željeli.
Kraj Napoleona
[uredi | uredi izvor].jpg)
Prvobitno ostvareni dobri odnosi između dva cara nakon mira iz 1807. godine su se počeli iz mjeseca u mjesec kvariti. Tačka bez povratka postaje Aleksandrovo odbijanje Napoleona, koji je htio oženiti Aleksandrovu sestru. Službeni razlog za rat 1812. postaje namjera Francuske prisiliti Rusiju da počne ekonomsku blokadu Velike Britanije. Povodeći se taktikom "spaljene zemlje'" i "dok imamo vojsku imamo državu", Rusi su izbjegavali bitku dopuštajući Napoleonu sve dublji ulazak u zemlju. Sve do trenutka kada je francuska vojska ušla u Moskvu, Aleksadar je molio svog protivnika za mir. Kada je u septembru 1812. godine Moskva pala i bila spaljena, Aleksandar mijenja svoju politiku u onu totalne mržnje, smatrajući Napoleona gotovo đavolom kojeg se mora uništiti. Bez obzira na veličinu kasnije ukupne pobjede, gubici Rusa 1812. su samo u odbrani domovine dostigli cifru od 400,000 ljudi. Ta činjenica je onemogućila nastavak ruske ofanzive, i oni će tek uz pomoć Austrije i Prusije uspjeti potući Napoleona.
Posljednjih deset godina
[uredi | uredi izvor]Mirno razdoblje Evrope i Rusije u ostatku života ovog cara počinje Bečkim kongresom 1815. godine. Tamo dolazi do promjene političke karte svijeta dogovorom između velesila. Rusija tada dobija veći dio Varšavskog vojvodstva koje se uzdiže na status kraljevstva ujedinjenog s Rusijom. Tokom tih pregovora potvrđuje osvajanje Finske iz 1809. godine i njen status velikog vojvodstva u sklopu carstva.
Prvobitno se na samom kongresu Aleksandar protivio stvaranju Svete Alijanse koja bi trebala održavati mir u Evropi. Ipak, na kongresu u Ljubljani 1821. godine Rusija, Austrija i Prusija su se obavezale na zajedničko gušenje svih revolucionarnih pokreta. Ovaj sporazum na kraju postaje jedini čije se ideje vodilje Aleksandar pridržavao do kraja. Kada su pobunjeni Grci poslali delegaciju tražeći pomoć velesila u svom ratu za nezavisnost, njegovi glasnici ih presreću na putu i vraćaju kući neobavljena posla.
Smrt
[uredi | uredi izvor]Službeni stav tadašnje ruske vlade jeste da je car Aleksandar I iznenada umro 1. decembra 1825. godine u svojoj 48. godine dok se nalazio u malenom gradiću na obali Azovskog mora. Mišljenje britanskog ambasadora, sa druge strane, je bilo da je Aleksandar potpisao abdikaciju, pošto ga je navodno vidio kako se ukrcava na brod kao običan mornar. Ta i mnoge druge priče o carevoj smrti su ubrzo stvorile mit kako on nije umro prvog dana decembra 1825. godine. Da bi se s takvim pričama napokon završilo, sovjetski naučnici su u 20. vijeku odlučili otvoriti njegov kovčeg. Na opće iznenađenje bio je prazan. Sa tako potvrđenim sumnjama historičari su krenuli u potragu za čovjekom koji je mogao biti Aleksandar. Istragom se došlo do svećenika Fjodora Kuzmiča,[2] kojeg su carevi Nikolaj I i Aleksandar II rado primali na svoj dvor.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Alexander I | Biography, Accomplishments, & Facts | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 3. 8. 2023. Pristupljeno 5. 8. 2023.
- ^ Raleigh, Donald J.; Iskenderov, Akhmed Akhmedovich (1996). The emperors and empresses of Russia : rediscovering the Romanovs. Internet Archive. Armonk, N.Y. : M.E. Sharpe. ISBN 978-1-56324-759-0.
| Prethodi: | Car Rusije | Slijedi: |
| Pavle | Nikolaj I |
