Wikipedia

Ksenon

hemijski element sa simbolom Xe i atomskim brojem 54

Ksenon je hemijski element sa simbolom Xe i atomskim brojem 54. On je bezbojni, gusti plemeniti gas bez mirisa, a javlja se u tragovima u Zemljinoj atmosferi.[7] Iako je općenito nereaktivan, ksenon može stupiti u nekoliko hemijskih reakcija kao što je naprimjer formiranje ksenon-heksafluoroplatinata, prvog spoja nekog plemenitog gasa koji je sintetiziran.[8][9][10]

Ksenon,  54Xe
Ksenon u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski brojKsenon, Xe, 54
SerijaPlemeniti plinovi
Grupa, Perioda, Blok18, 5, p
Izgledbezbojni gas
CAS registarski broj7440-63-3
Zastupljenost9 · 10−10[1] %
Atomske osobine
Atomska masa131,293(6)[2] u
Atomski radijus (izračunat)(108) pm
Kovalentni radijus140±9 pm
Van der Waalsov radijus216 pm
Elektronska konfiguracija[Kr] 4d10 5s25p6
Broj elektrona u energetskom nivou2, 8, 18, 18, 8
1. energija ionizacije1170,4 kJ/mol
2. energija ionizacije2046,4 kJ/mol
3. energija ionizacije3099,4 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanjegasovito
Kristalna strukturakubična plošno centrirana
Gustoća5,8982[3] kg/m3 pri 273,15 K
Magnetizamdijamagnetičan[4] ( = −2,5 · 10−8)
Tačka topljenja161,45 K (−111,75 °C)
Tačka ključanja165,2[5] K (−108,0 °C)
Molarni volumen22,25 · 10−3 m3/mol
Toplota isparavanja12,6[5] kJ/mol
Toplota topljenja2,27 kJ/mol
Pritisak pare4,13· 106 Pa pri 273,15 K
Brzina zvuka169 m/s
Toplotna provodljivost0,00565 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj0
Elektronegativnost2,6[6] (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
122Xe

sin

20,1 h ε 0,890 122I
123Xe

sin

2,08 h ε 2,676 123I
124Xe

0,1 %

>4,8 · 1016 god εε 124Te
125Xe

sin

16,9 h ε 1,652 125I
126Xe

0,09 %

Stabilan
127Xe

sin

36,4 d ε 0,662 127I
128Xe

1,91 %

Stabilan
129Xe

26,4 %

Stabilan
130Xe

4,1 %

Stabilan
131Xe

21,29 %

Stabilan
132Xe

26,9 %

Stabilan
133Xe

sin

5,253 d β- 0,427 133Cs
134Xe

10,4 %

Stabilan
135Xe

sin

9,14 h β- 1,151 135Cs
136Xe

8,9 %

>10 · 1021 god β-β- 136Ba
137Xe

sin

3,818 min β- 4,172 137Cs
138Xe

sin

14,08 min β- 2,770 138Cs
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Simbol nepoznat
Obavještenja o riziku i sigurnostiR: nema oznaka upozorenja R
S: nema oznake upozorenja S
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Ksenon koji se javlja u prirodi sastoji se iz osam stabilnih izotopa. Osim njih postoji i preko 40 nestabilnih, radioaktivnih izotopa. Omjer između izotopa ksenona je važan alat za proučavanje rane historije Sunčevog sistema.[11] Radioaktivni izotop ksenon-135 se dobija iz joda-135 kao rezultat nuklearne fisije, djelujući kao najznačajniji apsorber neutrona u nuklearnim reaktorima.[12]

Ksenon se koristi u bljeskalicama[13] i svjetiljkama na bazi električnog pražnjenja u cijevi napunjenoj gasom,[14] kao i opći anestetik.[15] Prvi eksimerski laser koristio je ksenonske dimerne molekule (Xe2) kao aktivni laserski medij,[16] a prvobitni laseri su koristili ksenonske bljeskalice kao laserske pumpe.[17] Ksenon se također koristi i u istraživanju hipotetskih slabo interaktivnih masivnih čestica[18] te kao pogonski gas za ionske motore u svemirskim letjelicama.[19]

Historija

uredi

Ksenon je otkriven u Engleskoj, a otkrili su ga škotski hemičar William Ramsay i engleski hemičar Morris Travers 12. jula 1898. vrlo brzo nakon što su otkrili elemente kripton i neon. Oni su ksenon pronašli u ostacima nakon što su isparile komponente tečnog zraka.[20][21] Ramsay je za ovaj gas predložio naziv xenon prema grčkoj riječi ξένον [xenon], jednini srednjeg roda riječi ξένος [xenos], što znači "stranac", "nepoznati" ili "gost".[22][23] Godine 1902. Ramsay je načio procjenu udjela ksenona u Zemljinoj atmosferi od jednog dijela u 20 miliona dijelova zraka.[24]

Tokom 1930ih, američki inženjer Harold Edgerton počeo je istraživati tehnologiju stroboskopskih svjetala za fotografiju velike brzine. To ga je dovelo do izuma ksenonskih bljeskalica, u kojima se svjetlost generira slanjem električne struje u vidu impulsa kroz cijev napunjenu gasom ksenonom. Edgerton je 1934. uspio pomoću ove metode dobiti bliceve u trajanju od jedne mikrosekunde.[13][25][26]

Američki ljekar Albert R. Behnke Jr. počeo je 1939. istraživati uzroke "opijenosti" uočene kod ronioca koji su ronili u velikim dubinama. Proučavao je efekte raznih mješavina zraka za disanje na roniocima, te je otkrio da su one uzrokovale da ronioci primijete promjene u dubinama. Na osnovu rezultata njegovih istraživanja zaključio je da bi gas ksenon mogao poslužiti kao anestetik. Mada je ruski toksikolog Nikolaj V. Lazarev navodno već proučavao korištenje ksenona u ove svrhe još 1941. Behnke je ipak prvi objavio svoj izvještaj dok je potvrda otkrića uslijedila 1946. kada je američki medicinski istraživač John H. Lawrence eksperimentirao na miševima. Ksenon je prvi put upotrijebljen kao anestetik pri jednoj operaciji 1951. kada je američki anesteziolog Stuart C. Cullen uspješno operirao dva pacijenta.[27]

Dugo vremena su se ksenon i drugi plemeniti gasovi smatrali potpuno hemijski inertni i da nisu u mogućnosti graditi bilo koje spojeve. Međutim, dok je predavao na Univerzitetu Britanska Kolumbija, hemičar Neil Bartlett je otkrio da je gas platina-heksafluorid (PtF6) vrlo jako oksidacijsko sredstvo koje može oksidirati gasoviti kisik (O2) dajući dioksigenil-heksafluoroplatinat (O2+[PtF6]−).[28] Pošto O2 i ksenon imaju gotovo identične prve energije ionizacije, Bartlett je shvatio da bi se platina-heksafluorid mogao također upotrijebiti za oksidiranje ksenona. Tako je 23. marta 1962. on pomiješao dva gasa dobivši prvi poznati spoj nekog plemenitog gasa, ksenon-heksafluoroplatinat.[10][29]

Bartlett je smatrao da je sastav njegovog spoja Xe+[PtF6]−, ali su kasniji radovi doveli do zaključka da se vjerovatnije radi od mješavini različitih soli koji sadrže ksenon.[30][31][32] Od tada, otkriveno je još veliki broj drugih ksenonovih spojeva,[33] a uporedo su otkriveni i neki spojevi drugih plemenitih gasova argona, kriptona i radona, uključujući argon-fluorohidrid (HArF),[34] kripton-difluorid (KrF2),[35][36] i radon-fluorid.[37] Do 1971, bilo je poznato više od 80 spojeva ksenona.[38][39]

U novembru 1999. tim naučnika iz kompanije IBM demonstrirao je tehnologiju koja je u mogućnosti manipulirati pojedinačnim atomima. Program nazvan IBM in atoms (IBM u atomima) koristio je skenirajući tunelski mikroskop da bi aranžirao 35 pojedinačnih atoma ksenona na supstrat od izuzetno ohlađenog kristala nikla, tako da su tim atomima napisali tri slova kompanije IBM. Bio je to prvi slučaj da su atomi precizno raspoređeni na nekoj ravnoj površini.[40]

Osobine

uredi
 
Ksenonska bljeskalica
 
Animacija

Ksenon ima atomski broj 54, što znači da njegovo jezgro sadrži 54 protona. Pri uslovima standardne temperature i pritiska, čisti gasoviti ksenon ima gustoću od 5,761 kg/m3, što je oko 4,5 puta više od gustoće Zemljine atmosfere pri površini, 1,217 kg/m3.[41]

Kao tečnost, gustoća ksenona iznosi 3,100 g/mL, a najveću gustoću dostiže na trojnoj tački.[42] Pod istim uslovima, gustoća čvrstog ksenona iznosi 3,640 g/cm3, što je više od prosječne gustoće granita, 2,75 g/cm3.[42] Pri pritiscima od nekoliko gigapaskala (GPa), ksenon se može prevesti u metalnu fazu.[43] Čvrsti ksenon prelazi iz plošno centrirane kubične strukture (fcc) u heksagonalnu gusto pakovanu (hcp) kristalnu fazu pod pritiskom od 155 Gpa te počinje prelaziti u metal, bez primjetne promjene zapremine u hcp fazi. U potpuni metalni izgled prelazi pri 155 GPa. Kada se metalizira, ksenon poprima plavu boju poput neba jer apsorbira crvenu svjetlost i emitira druge vidljive frekvencije. Takve osobine su neobične za neki metal a objašnjavaju se relativno malehnom širinom elektronskih vrpci u metalnom ksenonu.[44][45]

Ksenon je član elemenata sa nultom valencijom a koji se nazivaju plemeniti ili inertni gasovi. U većini uobičajenih hemijskih reakcija on je inertan (poput sagorijevanja), jer njegova vanjska valentna ljuska sadrži osam elektrona. To mu daje stabilnu konfiguraciju sa minimalnom energijom u kojoj su vanjski elektroni čvrsto vezani.[46] U cijevi za pražnjenje, ksenon emitira plavu ili ljubičastu svjetlost kada se pobudi električnim pražnjenjem. Ksenon emitira emisijske (spektralne) linije koje obuhvataju vidljivi spektar,[47] a najintenzivnije linije se nalaze u području plavog dijela spektra što mu i daje obojenost.[48]

Izotopi

uredi

Ksenon u prirodi sastavljen je iz osam stabilnih izotopa, što je više od svih drugih hemijskih elemenata izuzev kalaja, koji ih ima deset. Ksenon i kalaj su jedini elementi koji imaju više od sedam stabilnih izotopa.[49] Za izotope 124Xe i 134Xe se pretpostavlja da se raspadaju dvostrukim beta raspadom, ali to nikad nije dokazano pa se ubrajaju u stabilne izotope.[50] Osim ovim stabilnih, postoji preko 40 nestabilnih izotopa koji su dobro istraženi. Među nestabilnim izotopima najduže "živući" je 136Xe, za kojeg je dokazano da se raspada dvostrukim beta raspadom uz vrijeme poluraspada od 2,11 x 1021 godina.[51] Izotop 129Xe nastaje beta raspadom 129I, a ima vrijeme poluraspada od 16 miliona godina, dok su 131mXe, 133Xe, 133mXe i 135Xe neki od fisijskih proizvoda izotopa 235U i 239Pu[52] pa se kao takvi koriste kao indikatori nuklearnih eksplozija.

Jezgra dva stabilna izotopa ksenona, 129Xe i 131Xe, imaju intrinsički ugaoni momenat različit od nule (nuklearni spin, pogodan za NMR). Nuklearni spinovi se mogu posložiti i izvan uobičajenih polarizacijskih nivoa pomoću cirkularno polarizirane svjetlosti i para rubidija.[53] Tako postignuta polarizacija spina atomskog jezgra ksenona može prekoračiti 50% svoj maksimalno moguće vrijednosti, značajno prelazeći vrijednost termalne ravnoteže koju nalaže paramagnetna statistika (obično 0,001% najviše vrijednosti pri sobnoj temperaturi, čak i u prisustvu najsnažnijih magneta). Takvo slaganje spinova izvan ravnoteže je privremena situacija i naziva se hiperpolarizacija. Proces hiperpolarizacije ksenona naziva se optičko pumpanje (iako se sam proces znatno razlikuje od "pumpanja" kod lasera).[54]

Pošto jezgro izotopa 129Xe ima spin 1/2, pa stoga ima nulti električni kvadrupolni moment, ono ne pokazuje bilo kakve kvadrupolne međureakcije tokom sudara sa drugim atomima, te se njegova hiperpolarizacija može održavati duži vremenski period čak i kada se laserski snop prekine ili isključi a alkalne pare uklone kondenzacijom sa površine pri sobnoj temperaturi. Polarizacija spina 129Xe može se održati od nekoliko sekundi kod atoma ksenona rastvorenih u krvi[55] pa do nekoliko sati u gasnoj fazi[56] i nekoliko dana u duboko smrznutom čvrstom ksenonu.[57] Za razliku od njega, izotop 131Xe ima vrijednost nuklearnog spina od 3⁄2 i kvadrupolni moment različit od nule, tako da su njegova vremena relaksacije t1 u rasponima od milisekunde do sekunde.[58]

Neki radioaktivni izotopi ksenona, naprimjer 133Xe i 135Xe, nastaju neutronskom radijacijom fisijskog materijala unutar nuklearnih reaktora.[8] Izotop 135Xe je od posebnog značaja u procesima koji se odvijaju u nuklearnim fisijskim reaktorima. 135Xe ima enormno veliki poprečni presjek za termalne neutrone od 2,6×106 barna,[12] te tako on djeluje kao apsorber neutrona ili "otrov" koji može usporiti ili potpuno zaustaviti lančanu nuklearnu reakciju nakon određenog perioda. Ova pojava je otkrivena kod prvih nuklearnih reaktora koji su napravljeni u sklopu američkog projekta "Manhattan" za proizvodnju plutonija. Kasnije su naučnici načinili promjene u dizajnu reaktora da bi povećali reaktivnost u njima (broj neutrona po fisiji koji dalje učestvuju u fisiji drugih atoma nuklearnog goriva).[59] "Trovanje" reaktora sa 135Xe igralo je značajnu ulogu u Černobilskoj katastrofi.[60] Gašenje ili smanjenje snage reaktora može biti rezultat akumuliranja 135Xe i prelaska reaktora u takozvanu "jodnu jamu".

U ekstremnim, neželjenim uslovima, relativno visoke koncentracije radioaktivnih izotopa ksenona se mogu naći da izlaze iz nuklearnog reaktora zbog otpuštanja fisijskih proizvoda nastalih od oštećenih šipki nuklearnog goriva[61] ili fisije uranija u vodi za hlađenje.[62]

Pošto je ksenon traser za dva "roditeljska" izotopa, odnos izotopa ksenona u meteoritima je moćan alat za proučavanje nastanka Sunčevog sistema. Jodno-ksenonska metoda radiometričnog datiranja daje vrijeme prošlo između nukleosinteze i kondenzacije čvrstog objekta iz solarne maglice. Fizičar John H. Reynolds je 1960. otkrio da određeni meteoriti sadrže izotopsku anomaliju u vidu prekomjernog udjela ksenona-129. On je zaključio da je taj ksenon proizvod raspada radioaktivnog joda-129. Ovaj izotop sporo nastaje i spalacijom kosmičkim zrakama i nuklearnom fisijom, ali se u većim količinama proizvodi samo u eksplozijama supernova. Kako je vrijeme poluraspada 129I razmjerno kratko na kosmološkoj vremenskoj skali, samo 16 miliona godina, ono pokazuje da je prošlo vrlo malo vremena između neke supernovee i vremena kada su meteoriti postali čvrsti te u sebi "zarobili" 129I. Za ova dva događaja (supernova i očvršćivanje gasnog oblaka) smatra se da su se desili tokom rane historije Sunčevog sistema, pošto je izotop 129I po svemu sudeći nastao prije formiranja Sunčevog sistema, ali te i isuviše davno, te je solarnom gasnom oblaku dodao izotope iz drugog izvora. Ovaj izvor iz supernove također je mogao uzrokovati i kolaps solarnog gasnog oblaka.[63][64]

Na sličan način, izotopski odnosi ksenona kao što su 129Xe/130Xe i 136Xe/130Xe su također vrlo dobri alati za razumijevanje diferencijacije planeta i prvobitnog otpuštanja gasova.[11] Naprimjer, u atmosferi Marsa postoji slična rasprostranjenost ksenona kao na Zemlji: 0,08 ppm (dijelova na milion),[65] međutim na Marsu je zabilježen veći udio izotopa 129Xe nego na Zemlji ili Suncu. Kako se taj izotop generira radioaktivnim raspadom, rezultat mogu ukazivati da je Mars izgubio svoju prvobitnu atmosferu, možda unutar prvih 100 miliona godina nakon što je nastao.[66][67] U drugom primjeru, suvišak 129Xe pronađen u gasovitim izvorima ugljik-dioksida u Novom Meksiku možda potječe od raspada gasova nastalih u plaštu nedugo nakon formiranja Zemlje.[52][68]

Rasprostranjenost

uredi

Količine ksenona u Zemljinoj atmosferi su zanemarive, otprilike 87±1 nL/L odnosno oko 1 dio ksenona na 11,5 miliona dijelova zraka,[69] a također je pronađen kao komponenta gasova koji izlaze iz nekih mineralnih izvora. Ksenon se komercijalno dobija kao nusproizvod separacije zraka na kisik i dušik. Nakon te separacije, općenito vršene pomoću frakcione destilacije u dvostrukoj koloni, proizvedeni tečni kisik sadrži male količine kriptona i ksenona. U dodatnim koracima frakcione destilacije, tečni kisik se može obogatiti tako da sadrži 0,1 do 0,2% mješavine kriptona i ksenona, koji se izdvajaju bilo apsorpcijom na silika-gel ili destilacijom. Konačno, mješavina dva plemenita gasa se može destilacijom razvojiti na zasebne gasove.[70][71] Svjetska proizvodnja ksenona 1998. se procjenjivala na 5.000 do 7.000 m3.[72] Zbog njegovog vrlo malog udjela, ksenon je dosta skuplji od laških plemenitih gasova. Tako naprimjer približna cijena manjih količina ksenona u Evropi 1999. je iznosila 10 €/L, dok je kripton koštao 1 €/L, neon 0,20 €/L,[72] dok je cijena mnogo rasprostranjenijeg argona iznosila manje od jednog euro centa po litru.

Unutar Sunčevog sistema, udio jezgara ksenona je 1,56 × 10−8, što je po rasprostranjenosti otprilike jedan dio na 630.000 dijelova po ukupnoj masi.[73] Ksenon je relativno rijedak u Sunčevoj atmosferi, na Zemlji, asteroidima i kometama. Planeta Jupiter ima neuobičajeno veliki udio ksenona u svojoj atmosferi, oko 2,6 viši nego što ima Sunce.[74][75] Ovako velika zastupljenost ksenona na Jupiteru je i dalje nepoznanica a možda je uzrokovana ranijim, brzim nastankom planetezimala, malehnih subplanetarnih tijela, prije nego što se protosolarna maglica počela zagrijavati.[76] (U suprotnom, ksenon ne bi bio zarobljen u ledu planetezimala.) Problem niskog nivoa zemaljskog ksenona možda može biti objašnjen kovalentnim vezivanjem ksenona na kisik unutar kvarca, tako smanjujući "isparavanje" ksenona u atmosferu.[77]

Za razliku od plemenitih gasova nižih masa, tokom normalnog procesa nukleosinteze unutar neke zvijezde ne nastaje ksenon. Elementi masivniji od izotopa željeza-56 imaju neto energetski "trošak" da bi nastali putem fusije, tako da zvijezda ne dobija dodatnu energiju proizvodeći ksenon.[63] Umjesto toga, ksenon nastaje tokom eksplozija supernova,[78] procesom hvatanja sporih neutrona (s-proces), u zvijezdama crvenim divovima koje su iscrpile vodik u svojim jezgrima i ušle u asimptotsku granu giganata,[79] tokom klasičnih eksplozija nova[80] te radioaktivnim raspadom elemenata poput joda, uranija i plutonija.[52]

Upotreba

uredi

Iako je ksenon rijedak i relativno skup za izdvajanje iz Zemljine atmosfere, on ima veliki broj aplikacija.

Osvjetljenje i optika

uredi

Sijalice sa gasnim pražnjenjem

uredi
 
Ksenonska kratkolučna svjetiljka
 
VW Golf VI sa ksenonskim svjetlima, LED dnevnim svjetlima i senzorima automatskog sistema za pomoć pri parkiranju

Ksenon se upotrebljava u uređajima koji emitiraju svjetlost zvanim ksenonske bljeskalice, a koje se koriste u fotografskim aparatima i stroboskopskim svjetiljkama;[13] za pobuđivanje aktivnog laserskog medija u laserima koji generiraju koherentno svjetlo;[81] te, nešto rjeđe, u baktericidnim svjetiljkama.[82] Prvi laser čvrstog stanja izumljen 1960. koristio je ksenonsku bljeskalicu kao lasersku pumpu,[17] a laseri korišteni za pogon inercijalnog zadržavanja fuzije također su koristili iste bljeskalice kao pumpe.[83]

Neprekinute, kratkolučne, visokotlačne ksenonske svjetiljke imaju temperaturu boje sličnu kao sunčeva svjetlost u podne, pa se zbog toga koriste u simulatorima Sunca. Drugim riječima, hromatičnost takvih svjetiljki je vrlo bliska zagrijanom crnom tijelu sa temperaturom sličnom kao što je površina Sunca. Nakon što su one prvi put uvedene 1940tih, te svjetiljke su polahko počele zamjenjivati ugljične lučne svjetiljke u filmskim projektorima, a koje su imale znatno kraći vijek trajanja.[14] Ksenonske svjetiljke su korištene i u uobičajenim 35-milimetarskim, IMAX i novim digitalnim projektorima za sisteme filmske projekcije, automobilskim svjetiljkama za pražnjenje visokog intenziteta (HID), visokotehnološkim "taktičkim" bljeskalicama i drugim specijalnim prilikama. Takve lučne svjetiljke su odličan izvor kratkotalasnog ultraljubičastog zračenja i imaju intenzivnu emisiju u blisko-infracrvenom intervalu, koji se koristi u nekim sistemima za noćno posmatranje.

Pojedinačne ćelije u plazma-ekranima koriste mješavinu ksenona i neona koja se pretvara u plazmu pomoću elektroda. Međudjelovanje te plazme i elektroda generira ultraljubičaste fotone, koji dalje pobuđuju sloj fosfora sa prednje strane ekrana.[84][85]

Ksenon se koristi i kao "pokretački gas" u visokotlačnim natrijevim svjetiljkama. On ima najnižu toplotnu provodljivost i najniži potencijal ionizacije među svim neradioaktivnim plemenitim gasovima. Kao plemeniti gas, ne ometa niti učestvuje u hemijskim reakcijama koje se dešavaju unutar svjetiljke. Niska toplotna provodljivost umanje toplotne gubitke u svjetiljci dok je ona u stanju upotrebe, a niski potencijal ionizacije omogućava da probojni napon u gasu bude relativno nizak u hladnom stanju, što olakšava samo paljenje odnosno pobuđivanje svjetiljke.[86]

Laseri

uredi

Godine 1962. grupa istraživača pri Bellovim laboratorijama (Bell Labs) otkrila je lasersko dejstvo u ksenonu,[87] a kasnije je da se laserski snop poboljša ako se u laserski medij doda malo helija.[88][89] Prvo ekscimerski laseri koristili su dimer Xe2 energetiziran snopom elektrona kako bi dobili stimuliranu emisiju pri ultraljubičastoj valnoj dužini od 176 nm.[16] U ekscimerskim laserima (odnosno tačnije ekscipleksima) također su se koristili i ksenon-hlorid i ksenon-fluorid.[90] Ekscimerski laser sa ksenon-hloridom se koristio u određene dermatološke svrhe.[91]

Medicina

uredi

Anestezija

uredi

Ksenon se koristi i kao opći anestetik. Iako je relativno skup, mašine za anesteziju koje mogu raditi sa ksenonom pojavile su se na evropskom tržištu iz razloga što se ksenon može reciklirati i ponovno koristiti pa se time postiže i ekonomičnost njegove upotrebe.[92][93] Ksenon djeluje na mnoge različite receptore i ionske kanale, te poput mnogih, teoretski, višemodalnih inhalacijskih anestetika, ova međudjelovanja su vjerovatno komplementarna. Ksenon je također i antagonist NMDA receptora sa velikim afinitetom na mjestu glicina.[94] Međutim, on se razlikuje od drugih sličnih antagonista koji se klinički koriste po tome što nije neurotoksičan te ima sposobnost da inhibira neurotoksičnost ketamina i dušik-suboksida.[95][96] Za razliku od ketamina i NO, ksenon ne stimulira efluks iz dopamina iz nucleus accumbensa (centar za zadovoljstvo u mozgu).[97] Slično kao dušik-suboksid i ciklopropan, ksenon aktivira dvopornu domenu kalijevog kanala TREK-1. Sličan kanal TASK-3, također impliciran u djelovanje inhalacijske anestezije, nije osjetljiv na ksenon.[98]

Ksenon inhibira nikotinske acetilholinske α4β2 receptore koji doprinose analgeziji (ublažavanju bolova) kroz leđa.[99][100] Ksenon je djelotvoran inhibitor proteina Ca2+ ATPaze u ćelijskoj membrani. On inhibira ovaj protein tako što se veže na hidrofobne pore unutar enzima i onemogućava da enzim nastavi sa aktivnim konformacijama.[101] Ksenon je također i kompetitivni inhibitor serotoninskih 5-HT3 receptora. Iako ova aktivnost smanjuje mučninu i povraćanje nastalo zbog anestezije, ona sama po sebi nije anestetična niti antinociceptivna.[102]

Ksenon ima minimalnu alveolarnu koncentraciju (MAC) od 72% kod pacijenata starosti oko 40 godina, što ga čini 44% snažnijim anestetikom od N2O.[103] Stoga se on može koristiti u koncentracijama sa kisikom snižavajući rizik od hipoksije. Za razliku od dušik-suboksida (N2O), ksenon ne spada u stakleničke plinove te se ne smatra štetnim po okolinu.[104] Ksenon koji se ispusti u atmosferu vraća se svom prvobitnom izvoru, pa stoga nema nikakvog utjecaja na zagađenje zraka.

Neuroprotektant

uredi

Ksenon izaziva snažnu kardio- i neurozaštitu putem raznih mehanizama djelovanja. Putem njegovog utjecaja na Ca2+, K+, KATP\HIF i NMDA antagonizme, ksenon je neurozaštitan kada se upotrijebi prije, tokom i nakon tranzitornih (prolaznih) ishemičnih napada (TIA).[105][106] Ksenon je također i antagonist viskog afiniteta na glicinskom mjestu NMDA receptora.[94] On je i kardiozaštitan u ishemično-reperfuzijskim uslovima tako što izaziva farmakološke neishemične preduslove. Ksenon je i kardiozaštitan tako što aktivira PKC-epsilon i dalje p38-MAPK (p38 mitogen-aktiviranu proteinkinazu).[107]

Ksenon imitira neuronalne ishemične preduslove tako što aktivira kalijeve kanale osjetljive na ATP.[108] Ovaj gas alosterijski smanjuje aktiviranje inhibicije ATP upravljanih kanala nezavisno od podjedinice sulfonilurea receptora 1, produžavajući vrijeme otvorenosti KATP kanala i povećavajući frekvenciju.[109] Ksenon ushodno regulira transkripcioni faktor 1 alfa koji inducira hipoksiju (HIF1a).

Gas ksenon je dodat kao sastojak mješavini za disanje za novorođene bebe u bolnici sv. Mihaela u Bristolu, Engleska, jer su imale vrlo male šanse za preživljavanje. Pošto je taj postupak bio uspješan, postepeno je doveo do potvrde za upotrebu ksenona u kliničkim ispitivanjima kod sličnih slučajeva.[110] Ovaj tretman je rađen istovremeno sa snižavanjem tjelesne temperature na 33,5 °C.[111]

Doping

uredi

Udisanje mješavine ksenona i kisika aktivira proizvodnju transkripcijskog faktora HIF-1-alfa, koji dovodi do povećane proizvodnje eritropoetina. Za ovaj hormon je poznat da povećava proizvodnju crvenih krvnih ćelija te se time i znatno pojačava izdržljivost i snaga sportista. U ovu svrhu udisanje ksenona se koristi u Rusiji počev od 2004. godine.[112] Međutim, 31. augusta 2014. Svjetska antidoping agencija (WADA) dodala je ksenon (i argon) na spisak zabranjenih supstanci i metoda, mada do danas ne postoji pouzdan test za dokazivanje zloupotrebe ovog gasa na sportskim takmičenjima.[113]

Spojevi

uredi

Nakon otkrića Neila Bartletta 1962. da ksenon može graditi određene hemijske spojeva, otkriven je i proučen veliki broj ksenonovih spojeva. Gotovo svi poznati ksenonovi spojevi sadrže elektronegativne atome fluora ili kisika.[114]

Halidi

uredi
 
Ksenon-tetrafluorid
 
Kristali XeF4, 1962.

Poznata su tri fluorida ksenona: XeF2, XeF4 i XeF6. Za XeF se teoretiše da je nestabilan.[115] Fluoridi ksenona su polazna tačka za sintezu gotovo svih ostalih ksenonovih spojeva.

Čvrsti, kristalni difluorid XeF2 nastaje kada se mješavina fluora i gasovitog ksenona izloži ultraljubičastom svjetlu.[116] Za tu reakciju dovoljno je i izlaganje dnevnom svjetu.[117] Dugotrajno zagrijavanje XeF2 na visokim temperaturama uz NiF2 kao katalizator daje XeF6.[118] Piroliza XeF6 u prisustvu natrij-fluorida (NaF) daje veoma čisti XeF4.[119]

Ksenonovi fluoridi se ponašaju i kao primaoci i kao donori fluorida, gradeći soli koje sadrže takve katione kao što su XeF+ i Xe
2F+
3 i anione poput XeF−
5, XeF−
7 i XeF2−
8. Zeleni, paramagnetični Xe+
2 formira se redukcijom XeF2 sa gasovitim ksenonom.[114] Spoj XeF2 je u mogućnosti graditi i koordinacijske komplekse sa ionima prelaznih metala. Do danas je sintetizirano i opisano preko 30 takvih kompleksa.[118]

Iako su ksenonovi fluoridi relativno dobro proučeni, ostali halidi nisi poznati, uz jedini izuzetak dihlorida, XeCl2. Za ksenon-dihlorid navedeno je da je endotermički, bezbojni, kristalni spoj koji se raspada na elemente pri temperaturi od 80 °C, a stvara se visokofrekventnim ozračivanjem mješavine ksenona, fluora i silicij- ili ugljik-tetrahlorida.[120] Međutim, postoji određena sumnja da li se kod XeCl2 uopće radi o realnom spoju ili se radi o van der Waalsovoj molekuli koja se sastoji iz slabo povezanih Xe atoma i molekula Cl2.[121] Teoretski izračuni ukazuju da je linearna molekula XeCl2 manje stabilna od van der Waalsovog kompleksa.[122]

Oksidi i oksohalidi

uredi

Poznata su tri oksida ksenona: ksenon-trioksid (XeO3) i ksenon-tetroksid (XeO4), koji su opasno eksplozivni i izuzetno jaka oksidacijska sredstva, te ksenon-dioksid (XeO2), koji je otkriven 2011. a ima koordinacijski broj četiri.[123]

XeO2 nastaje kada se ksenon-tetrafluorid pospe preko leda. Njegova kristalna struktura mu daje sposobnost da zamijeni silicij u silikatnim mineralima.[124] Kation XeOO+ je identificiran pomoću infracrvene spektroskopije u uzorcima čvrstog argona.[125]

Ksenon je reagira direktno sa kisikom, trioksid nastaje hidrolizom XeF6:[126]

XeF6 + 3 H2O → XeO3 + 6 HF

XeO3 je slabo kiseo, rastvara se u bazama dajući nestabilne soli ksenate koje sadrže anion HXeO−
4. Ove nestabilne soli vrlo lahko disproporcioniraju u gasoviti ksenon i perksenatne soli, koje sadrže XeO4−
6 anion.[127]

Barij-perksenat, kada se tretira sa koncentriranom sumpornom kiselinom, daje gasoviti ksenon-tetroksid:[120]

Ba2XeO6 + 2 H2SO4 → 2 BaSO4 + 2 H2O + XeO4

Da bi se spriječilo raspadanje, ksenon tetroksid koji se tako dobije, odmah se hladi čime nastaje svijetlo žuti prah. Na temperaturi iznad −35,9 °C eksplodira raspadajući se na gasovite ksenon i kisik.

Poznato je više ksenonovih oksifluorida, uključujući XeOF2, XeOF4, XeO2F2 i XeO3F2. XeOF2 nastaje reakcijom kisik-difluorida (OF2) sa gasovitim ksenonom pri niskim temperaturama. Također se može dobiti i djelimičnom hidrolizom XeF4. On disproporcionira pri −20 °C na XeF2 i XeO2F2.[128] XeOF4 nastaje djelimičnom hidrolizom XeF6,[129] ili reakcijom XeF6 sa natrij-perksenatom , Na4XeO6. Ova druga reakcija također daje i manje količine XeO3F2. XeOF4 reagira sa CsF dajući anion XeOF−
5,[128][130] dok XeOF3 reagira sa fluoridima alkalnih metala KF, RbF i CsF dajući anion XeOF−
4.[131]

Drugi spojevi

uredi
 
Space Shuttle Atlantis osvjetljen ksenonskim svjetlima

Od nedavno, postoji interes za ksenonovim spojevima gdje je on direktno vezan za neki slabije elektronegativniji element od fluora ili kisika, naročito ugljik.[126] Grupe koje preuzimaju elektrone, poput grupa sa supstitucijom fluora, neophodne su da bi se stabilizirali ovi spojevi.[127] Do danas opisan je veliki broj takvih spojeva kao što su:[128][132]

  • C6F5–Xe+–N≡C–CH3, gdje je C6F5 pentafluorofenilna grupa.
  • [C6F5]2Xe
  • C6F5–Xe–X, gdje je X CN, F ili Cl.
  • R–C≡C–Xe+, gdje je R C2F−
    5     ili tert-butil.
  • C6F5–XeF+
    2
  • (C6F5Xe)2Cl+

Drugi spojevi koji sadrže ksenon spojen na slabije elektronegativniji element uključuju F–Xe–N(SO2F)2 i F–Xe–BF2. Ovaj drugi se sintetizira iz dioksigenil-tetrafluoroborata, O2BF4, pri temperaturi od −100 °C.[128][133] Neobični ion koji sadrži ksenon je kation tetraksenonzlato(II), AuXe2+
4, koji sadrži veze između zlata i ksenona.[134] Taj ion se javlja u spoju AuXe4(Sb2F11)2, a zanimljiv je što u sebi ima direktne hemijske veze između dva atoma poznata po svojoj nereaktivnosti, ksenona i zlata, gdje ksenon djeluje kao ligand prelaznih metala.

Spoj Xe2Sb2F11 sadrži vezu Xe-Xe, najdužu poznatu vezu između dva elementa (iznosi 308,71 pm = 3,0871 Å).[134]

Godine 1995. M. Räsänen sa saradnicima, naučnicima sa Univerziteta u Helsinkiju, Finska, objavili su da su dobili ksenon-dihidrid (HXeH), a nešto kasnije i ksenon-hidridhidroksid (HXeOH), hidroksenoacetilen (HXeCCH) i druge molekule koje sadrže ksenon.[135] Khriachtchev i drugi su objavili dobijanje HXeOXeH pomoću fotolize vode unutar kriogene ksenonove matrice.[136] Dobijene su također i deuterizirane molekule HXeOD i DXeOH.[137]

Klatrati i ekscimeri

uredi
 
Gasna cijev za pražnjenje sa ksenonom

Pored spojeva u kojima ksenon gradi hemijske veze, on također može graditi i klatrate, supstance gdje su ksenonovi atomi "zarobljeni" unutar kristalne rešetke nekog drugog spoja. Primjer je ksenon-hidrat (Xe•5,75 H2O), gdje atomi ksenona zauzimaju praznine u rešetki molekula vode.[138] Ovakav klatrat ima tačku topljenja od 24 °C.[127] Također je dobijena i deuterizirana verzija ovog hidrata.[139] Takvi klatrati hidrata se mogu naći i u prirodi u uslovima visokog pritiska, kao što je jezero Vostok ispod vječnog leda na Antarktiku.[140] Formacija klatrata se može koristiti da se frakcionalno destilira ksenon, argon i kripton.[141]

Ksenon također može graditi endohedralne fulerenske spojeve, gdje je atom ksenona uhvaćen unutar molekule fulerena. Tako uhvaćeni atom u fulerenu se može nadgledati pomoću 129Xe NMR spektroskopije. Upotrebom ove tehnike, mogu se analizirati hemijske reakcije na molekuli fulerena, zbog osjetljivosti hemijskog pomaka atoma ksenona na svoje okruženje. Međutim, atom ksenona također ima određeni elektronski utjecaj na reaktivnost fulerena.[142]

Dok su atomi ksenona u svom osnovnom energetskom stanju, oni se između sebe odbijaju i ne grade međusobne veze. Međutim, kada se ti atomi energetiziraju, mogu formirati ekscimere (pobuđene dimere) sve dok se elektroni ne vrate u osnovno stanje. Ovakva supstanca nastaje zbog toga što njegovi atomi teže da popune svoju krajnju vanjsku elektronsku ljusku i mogu to učiniti vrlo kratki period tako što dodaju elektron iz susjednog atoma ksenona. Tipični životni vijek ksenonovih ekscimera iznosi 1–5 ns, te se raspada otpuštajući fotone talasne dužine između 150 i 173 nm.[143][144] Ksenon također može graditi ekscimere sa drugim elementima, poput halogenih broma, hlora i fluora.[145]

Reference

uredi
  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ "Standard Atomic Weights 2013". Commission on Isotopic Abundances and Atomic Weights
  3. ^ "Xenon"[mrtav link] u GESTIS-bazi podataka, IFA, pristupljeno 6.9.2012.
  4. ^ Magnetic susceptibility of the elements and inorganic compounds Arhivirano 28. 3. 2014. na Wayback Machine, u: Lide, D. R., ur. (2005). CRC Handbook of Chemistry and Physics (86. izd.). Boca Raton (FL): CRC Press. ISBN 0-8493-0486-5.
  5. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  6. ^ L. C. Allen, J. E. Huheey: The definition of electronegativity and the chemistry of the noble gases, Journal of Inorganic and Nuclear Chemistry, 42. izd., 1980, str. 1523-1524, doi:10.1016/0022-1902(80)80132-1
  7. ^ urednici (2007). "Xenon". Columbia Electronic Encyclopedia (6. izd.). Columbia University Press. Pristupljeno 23. 10. 2007.
  8. ^ a b Husted, Robert; Boorman, Mollie (15. 12. 2003). "Xenon". Los Alamos National Laboratory, Chemical Division. Pristupljeno 26. 9. 2007.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  9. ^ Rabinovich Viktor Abramovich; Vasserman, A. A.; Nedostup, V. I.; Veksler, L. S. (1988). Thermophysical properties of neon, argon, krypton, and xenon (engl. izd.). Washington, DC: Hemisphere Publishing Corp. Bibcode:1988wdch...10.....R. ISBN 0-89116-675-0. Pristupljeno 2. 4. 2009.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  10. ^ a b Freemantel Michael (25. 8. 2003). "Chemistry at its Most Beautiful" (PDF). Chemical & Engineering News. Pristupljeno 13. 9. 2007.
  11. ^ a b Kaneoka Ichiro (1998). "Xenon's Inside Story". Science. 280 (5365): 851–852. doi:10.1126/science.280.5365.851b.
  12. ^ a b Weston M. Stacey (2007). Nuclear Reactor Physics. Wiley-VCH. str. 213. ISBN 3-527-40679-4.
  13. ^ a b c James Burke (2003). Twin Tracks: The Unexpected Origins of the Modern World. Oxford University Press. str. 33. ISBN 0-7432-2619-4.
  14. ^ a b David Mellor (2000). Sound Person's Guide to Video. Focal Press. str. 186. ISBN 0-240-51595-1.
  15. ^ Sanders, Robert D.; Ma, Daqing; Maze, Mervyn (2005). "Xenon: elemental anaesthesia in clinical practice". British Medical Bulletin. 71 (1): 115–35. doi:10.1093/bmb/ldh034. PMID 15728132.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  16. ^ a b Basov N. G.; Danilychev, V. A.; Popov, Yu. M. (1971). "Stimulated Emission in the Vacuum Ultraviolet Region". Soviet Journal of Quantum Electronics. 1 (1): 18–22. Bibcode:1971QuEle...1...18B. doi:10.1070/QE1971v001n01ABEH003011.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ^ a b Toyserkani E. Khajepour, A; Corbin, S. (2004). Laser Cladding. CRC Press. str. 48. ISBN 0-8493-2172-7.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  18. ^ Ball Philip (1. 5. 2002). "Xenon outs WIMPs". Nature. Pristupljeno 8. 10. 2007.
  19. ^ Saccoccia G.; del Amo, J. G.; Estublier, D. (31. 8. 2006). "Ion engine gets SMART-1 to the Moon". ESA. Pristupljeno 1. 10. 2007.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  20. ^ Ramsay, W.; Travers, M. W. (1898). "On the extraction from air of the companions of argon, and neon". Report of the Meeting of the British Association for the Advancement of Science: 828.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  21. ^ Gagnon, Steve. "It's Elemental – Xenon". Thomas Jefferson National Accelerator Facility. Pristupljeno 16. 6. 2007.
  22. ^ nepoznat autor (1904). Daniel Coit Gilman; Harry Thurston Peck; Frank Moore Colby (ured.). The New International Encyclopædia. Dodd, Mead and Company. str. 906.CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
  23. ^ urednici (1991). The Merriam-Webster New Book of Word Histories. Merriam-Webster, Inc. str. 513. ISBN 0-87779-603-3.
  24. ^ Ramsay William (1902). "An Attempt to Estimate the Relative Amounts of Krypton and of Xenon in Atmospheric Air". Proceedings of the Royal Society of London. 71 (467–476): 421–426. doi:10.1098/rspl.1902.0121.
  25. ^ nepoznat autor. "History". Millisecond Cinematography. Arhivirano s originala, 22. 8. 2006. Pristupljeno 7. 11. 2007.
  26. ^ Paschotta Rüdiger (1. 11. 2007). "Lamp-pumped lasers". Encyclopedia of Laser Physics and Technology. RP Photonics. Pristupljeno 7. 11. 2007.
  27. ^ Marx, Thomas; Schmidt, Michael; Schirmer, Uwe; Reinelt, Helmut (2000). "Xenon anesthesia" (PDF). Journal of the Royal Society of Medicine. 93 (10): 513–7. PMC 1298124. PMID 11064688. Pristupljeno 2. 10. 2007.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  28. ^ Bartlett, Neil; Lohmann, D. H. (1962). "Dioxygenyl hexafluoroplatinate (V), O2+[PtF6]−". Proceedings of the Chemical Society. London: Chemical Society (3): 115. doi:10.1039/PS9620000097.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  29. ^ Bartlett, N. (1962). "Xenon hexafluoroplatinate (V) Xe+[PtF6]−". Proceedings of the Chemical Society. London: Chemical Society (6): 218. doi:10.1039/PS9620000197.
  30. ^ Graham L.; Graudejus, O.; Jha N.K.; Bartlett, N. (2000). "Concerning the nature of XePtF6". Coordination Chemistry Reviews. 197 (1): 321–334. doi:10.1016/S0010-8545(99)00190-3.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  31. ^ A. F. Holleman; Wiberg, Ego (2001). Bernhard J. Aylett (ured.). Inorganic Chemistry. San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5.CS1 održavanje: više imena: authors list (link); prevod knjige Lehrbuch der Anorganischen Chemie, koju je prvobitno napisao A. F. Holleman, nastavak od Egon Wiberga, urednik Nils Wiberg, Berlin: de Gruyter, 1995, 34. izd., ISBN 3-11-012641-9.
  32. ^ Steel Joanna (2007). "Biography of Neil Bartlett". College of Chemistry, University of California, Berkeley. Arhivirano s originala, 23. 9. 2009. Pristupljeno 25. 10. 2007.
  33. ^ Bartlett Neil (9. 9. 2003). "The Noble Gases". Chemical & Engineering News. American Chemical Society. 81 (36). Pristupljeno 1. 10. 2007.
  34. ^ Leonid Khriachtchev; Pettersson, Mika; Runeberg, Nino; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (24. 8. 2000). "A stable argon compound". Nature. 406 (6798): 874–6. doi:10.1038/35022551. PMID 10972285. Pristupljeno 4. 6. 2008.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  35. ^ Lynch, C. T.; Summitt, R.; Sliker, A. (1980). CRC Handbook of Materials Science. CRC Press. ISBN 0-87819-231-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  36. ^ MacKenzie, D. R. (1963). "Krypton Difluoride: Preparation and Handling". Science. 141 (3586): 1171. Bibcode:1963Sci...141.1171M. doi:10.1126/science.141.3586.1171. PMID 17751791.
  37. ^ Paul R. Fields; Lawrence Stein; Moshe H. Zirin (1962). "Radon Fluoride". Journal of the American Chemical Society. 84 (21): 4164–4165. doi:10.1021/ja00880a048.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  38. ^ "Xenon". Periodic Table Online. CRC Press. Arhivirano s originala, 10. 4. 2007. Pristupljeno 8. 10. 2007.
  39. ^ Moody G. J. (1974). "A Decade of Xenon Chemistry". Journal of Chemical Education. 51 (10): 628–630. Bibcode:1974JChEd..51..628M. doi:10.1021/ed051p628. Pristupljeno 16. 10. 2007.
  40. ^ 2 Researchers Spell 'I.B.M.,' Atom by Atom - New York Times
  41. ^ Williams David R. (19. 4. 2007). "Earth Fact Sheet". NASA. Pristupljeno 4. 10. 2007.
  42. ^ a b Elena Aprile; Bolotnikov, Aleksey E.; Doke, Tadayoshi (2006). Noble Gas Detectors. Wiley-VCH. str. 8–9. ISBN 3-527-60963-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  43. ^ Caldwell W. A.; Nguyen, J.; Pfrommer, B.; Louie, S.; Jeanloz, R. (1997). "Structure, bonding and geochemistry of xenon at high pressures". Science. 277 (5328): 930–933. doi:10.1126/science.277.5328.930.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  44. ^ E. Fontes. "Golden Anniversary for Founder of High-pressure Program at CHESS". Cornell University. Pristupljeno 30. 5. 2009.
  45. ^ Eremets, Mikhail I.; Gregoryanz, Eugene A.; Struzhkin, Victor V.; et al. (2000). "Electrical Conductivity of Xenon at Megabar Pressures". Physical Review Letters. 85 (13): 2797–800. Bibcode:2000PhRvL..85.2797E. doi:10.1103/PhysRevLett.85.2797. PMID 10991236. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  46. ^ Bader Richard F. W. "An Introduction to the Electronic Structure of Atoms and Molecules". McMaster University. Pristupljeno 27. 9. 2007.
  47. ^ Talbot John. "Spectra of Gas Discharges". Rheinisch-Westfälische Technische Hochschule Aachen. Arhivirano s originala, 20. 4. 2011. Pristupljeno 10. 8. 2006.
  48. ^ William Marshall Watts (1904). An Introduction to the Study of Spectrum Analysis. London: Longmans, Green, and Co.
  49. ^ J. B. Rajam (1960). Atomic Physics (7. izd.). Delhi: S. Chand and Co. ISBN 81-219-1809-X.
  50. ^ Barabash A. S. (2002). "Average (Recommended) Half-Life Values for Two-Neutrino Double-Beta Decay". Czechoslovak Journal of Physics. 52 (4): 567–573. arXiv:nucl-ex/0203001. Bibcode:2002CzJPh..52..567B. doi:10.1023/A:1015369612904.
  51. ^ Ackerman N. (2011). "Observation of Two-Neutrino Double-Beta Decay in ^{136}Xe with the EXO-200 Detector". Physical Review Letters. 107 (21). doi:10.1103/PhysRevLett.107.212501.
  52. ^ a b c Caldwell Eric (1. 1. 2004). "Periodic Table – Xenon". Resources on Isotopes. USGS. Pristupljeno 8. 10. 2007.
  53. ^ Otten Ernst W. (2004). "Take a breath of polarized noble gas". Europhysics News. 35 (1): 16. Bibcode:2004ENews..35...16O. doi:10.1051/epn:2004109.
  54. ^ I. C. Ruset; Ketel, S.; Hersman, F. W. (2006). "Optical Pumping System Design for Large Production of Hyperpolarized 129Xe". Physical Review Letters. 96 (5): 053002. Bibcode:2006PhRvL..96e3002R. doi:10.1103/PhysRevLett.96.053002.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  55. ^ J. Wolber; Cherubini, A.; Leach, M. O.; Bifone, A. (2000). "On the oxygenation-dependent 129Xe t1 in blood". NMR in Biomedicine. 13 (4): 234–7. doi:10.1002/1099-1492(200006)13:4<234::AID-NBM632>3.0.CO;2-K. PMID 10867702.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  56. ^ B. Chann; Nelson, I. A.; Anderson, L. W.; et al. (2002). "129Xe-Xe molecular spin relaxation". Physical Review Letters. 88 (11): 113–201. Bibcode:2002PhRvL..88k3201C. doi:10.1103/PhysRevLett.88.113201. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  57. ^ Gustav Konrad von Schulthess; Smith, Hans-Jørgen; Pettersson, Holger; Allison, David John (1998). The Encyclopaedia of Medical Imaging. Taylor & Francis. str. 194. ISBN 1-901865-13-4.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  58. ^ W. W. Warren; Norberg, R. E. (1966). "Nuclear Quadrupole Relaxation and Chemical Shift of Xe131 in Liquid and Solid Xenon". Physical Review. 148 (1): 402–412. Bibcode:1966PhRv..148..402W. doi:10.1103/PhysRev.148.402.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  59. ^ urednici. "Hanford Becomes Operational". The Manhattan Project: An Interactive History. U.S. Department of Energy. Arhivirano s originala, 10. 12. 2009. Pristupljeno 10. 10. 2007.
  60. ^ Jeremy I. Pfeffer; Nir, Shlomo (2000). Modern Physics: An Introductory Text. Imperial College Press. str. 421-. ISBN 1-86094-250-4.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  61. ^ Edwards A. Laws (2000). Aquatic Pollution: An Introductory Text. John Wiley and Sons. str. 505. ISBN 0-471-34875-9.
  62. ^ urednici (9. 4. 1979). "A Nuclear Nightmare". Time. Arhivirano s originala, 12. 10. 2007. Pristupljeno 9. 10. 2007.
  63. ^ a b Donald D. Clayton (1983). Principles of Stellar Evolution and Nucleosynthesis. University of Chicago Press. ISBN 0-226-10953-4.
  64. ^ Bolt, B. A.; Packard, R. E.; Price, P. B. (2007). "John H. Reynolds, Physics: Berkeley". The University of California, Berkeley. Pristupljeno 1. 10. 2007.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  65. ^ Williams David R. (1. 9. 2004). "Mars Fact Sheet". NASA. Pristupljeno 10. 10. 2007.
  66. ^ Schilling James. "Why is the Martian atmosphere so thin and mainly carbon dioxide?". Mars Global Circulation Model Group. Arhivirano s originala, 28. 5. 2010. Pristupljeno 10. 10. 2007.
  67. ^ Zahnle Kevin J. (1993). "Xenological constraints on the impact erosion of the early Martian atmosphere". Journal of Geophysical Research. 98 (E6): 10, 899–10, 913. Bibcode:1993JGR....9810899Z. doi:10.1029/92JE02941.
  68. ^ Boulos M. S.; Manuel, O.K. (1971). "The xenon record of extinct radioactivities in the Earth". Science. 174 (4016): 1334–6. Bibcode:1971Sci...174.1334B. doi:10.1126/science.174.4016.1334. PMID 17801897.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  69. ^ Hwang Shuen-Cheng; Robert D. Lein; Daniel A. Morgan (2005). "Noble Gases". Kirk-Othmer Encyclopedia of Chemical Technology (5. izd.). Wiley. doi:10.1002/0471238961.0701190508230114.a01. ISBN 0-471-48511-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  70. ^ Frank G. Kerry (2007). Industrial Gas Handbook: Gas Separation and Purification. CRC Press. str. 101–103. ISBN 0-8493-9005-2.
  71. ^ "Xenon – Xe". CFC StarTec LLC. 10. 8. 1998. Arhivirano s originala, 12. 6. 2020. Pristupljeno 7. 9. 2007.
  72. ^ a b Häussinger Peter; Glatthaar, Reinhard; Rhode, Wilhelm; Kick, Helmut; Benkmann, Christian; et al. (2001). "Noble Gases". Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry (6. izd.). Wiley. doi:10.1002/14356007.a17_485. ISBN 3-527-20165-3. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  73. ^ David Arnett (1996). Supernovae and Nucleosynthesis. Princeton, New Jersey: Princeton University Press. ISBN 0-691-01147-8.
  74. ^ Mahaffy P. R.; Niemann, H. B.; Alpert, A.; Atreya, S. K.; et al. (2000). "Noble gas abundance and isotope ratios in the atmosphere of Jupiter from the Galileo Probe Mass Spectrometer". Journal of Geophysical Research. 105 (E6): 15061–15072. Bibcode:2000JGR...10515061M. doi:10.1029/1999JE001224. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  75. ^ Maseni udio je izračunat iz prosječne mase atoma u Sunčevom sistemu od oko 1,29 jedinica atomske mase (u)
  76. ^ Owen Tobias; Mahaffy, Paul; Niemann, H. B.; Atreya, Sushil; Donahue, Thomas; Bar-Nun, Akiva; de Pater, Imke (1999). "A low-temperature origin for the planetesimals that formed Jupiter". Nature. 402 (6759): 269–70. Bibcode:1999Natur.402..269O. doi:10.1038/46232. PMID 10580497.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  77. ^ Sanloup, Chrystèle; et al. (2005). "Retention of Xenon in Quartz and Earth's Missing Xenon". Science. 310 (5751): 1174–7. Bibcode:2005Sci...310.1174S. doi:10.1126/science.1119070. PMID 16293758. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)
  78. ^ Heymann D.; Dziczkaniec, M. (19. 3. 1979). Xenon from intermediate zones of supernovae. Proceedings 10th Lunar and Planetary Science Conference. Houston, Texas: Pergamon Press, Inc. str. 1943–1959. Bibcode:1979LPSC...10.1943H.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  79. ^ Beer, H.; Kaeppeler, F.; Reffo, G.; Venturini, G. (1. 11. 1983). "Neutron capture cross-sections of stable xenon isotopes and their application in stellar nucleosynthesis". Astrophysics and Space Science. 97 (1): 95–119. Bibcode:1983Ap&SS..97...95B. doi:10.1007/BF00684613.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  80. ^ Pignatari M.; Gallino R.; Straniero O.; Davis A. (2004). "The origin of xenon trapped in presolar mainstream SiC grains". Memorie della Societa Astronomica Italiana. 75: 729–734. Bibcode:2004MmSAI..75..729P.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  81. ^ ured. (2007). "Xenon Applications". Praxair Technology. Arhivirano s originala, 22. 3. 2013. Pristupljeno 4. 10. 2007.
  82. ^ Baltás E.; Csoma, Z.; Bodai, L.; Ignácz, F.; Dobozy, A.; Kemény, L. (2003). "A xenon-iodine electric discharge bactericidal lamp". Technical Physics Letters. 29 (10): 871–872. Bibcode:2003TePhL..29..871S. doi:10.1134/1.1623874.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  83. ^ Skeldon M.D.; Saager, R.; Okishev, A.; Seka, W. (1997). "Thermal distortions in laser-diode- and flash-lamp-pumped Nd:YLF laser rods" (PDF). LLE Review. 71: 137–144. Arhivirano (PDF) s originala, 16. 10. 2003. Pristupljeno 4. 2. 2007.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  84. ^ ured. "The plasma behind the plasma TV screen". Plasma TV Science. Arhivirano s originala, 15. 10. 2007. Pristupljeno 14. 10. 2007.
  85. ^ Marin Rick (21. 3. 2001). "Plasma TV: That New Object Of Desire". The New York Times. Pristupljeno 3. 4. 2009.
  86. ^ John Waymouth (1971). Electric Discharge Lamps. Cambridge, MA: The M.I.T. Press. ISBN 0-262-23048-8.
  87. ^ C. K. N. Patel; Bennett Jr., W. R.; Faust, W. L.; McFarlane, R. A. (1. 8. 1962). "Infrared spectroscopy using stimulated emission techniques". Physical Review Letters. 9 (3): 102–104. Bibcode:1962PhRvL...9..102P. doi:10.1103/PhysRevLett.9.102.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  88. ^ C. K. N. Patel; Faust, W. L.; McFarlane, R. A. (1. 12. 1962). "High gain gaseous (Xe-He) optical masers". Applied Physics Letters. 1 (4): 84–85. Bibcode:1962ApPhL...1...84P. doi:10.1063/1.1753707.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  89. ^ W. R. Bennett, Jr. (1962). "Gaseous optical masers". Applied Optics Supplement. 1: 24–61. Bibcode:1962ApOpt...1S..24B. doi:10.1364/AO.1.000024.
  90. ^ "Laser Output". University of Waterloo. Arhivirano s originala, 6. 7. 2011. Pristupljeno 7. 10. 2007.
  91. ^ E. Baltás; Csoma, Z.; Bodai, L.; Ignácz, F.; Dobozy, A.; Kemény, L. (2006). "Treatment of atopic dermatitis with the xenon chloride excimer laser". Journal of the European Academy of Dermatology and Venereology. 20 (6): 657–60. doi:10.1111/j.1468-3083.2006.01495.x. PMID 16836491.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  92. ^ Singh Sanjay (15. 5. 2005). "Xenon: A modern anaesthetic". Indian Express Newspapers Limited. Arhivirano s originala, 13. 8. 2007. Pristupljeno 10. 10. 2007.
  93. ^ Tonner P. H. (2006). "Xenon: one small step for anaesthesia ... ? (editorial review)". Current Opinion in Anaesthesiology. 19 (4): 382–4. doi:10.1097/01.aco.0000236136.85356.13. PMID 16829718.
  94. ^ a b Banks P; Franks NP; Dickinson R (2010). "Competitive inhibition at the glycine site of the N-methyl-D-aspartate receptor mediates xenon neuroprotection against hypoxia-ischemia". Anesthesiology. 112 (3): 614–22. doi:10.1097/ALN.0b013e3181cea398. PMID 20124979.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  95. ^ Ma D; Wilhelm S; Maze M; Franks NP (2002). "Neuroprotective and neurotoxic properties of the 'inert' gas, xenon". Br J Anaesth. 89 (5): 739–46. doi:10.1093/bja/89.5.739. PMID 12393773.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  96. ^ Nagata A; Nakao Si S; Nishizawa N; et al. (2001). "Xenon inhibits but N(2)O enhances ketamine-induced c-Fos expression in the rat posterior cingulate and retrosplenial cortices". Anesth Analg. 92 (2): 362–8. doi:10.1213/00000539-200102000-00016. PMID 11159233. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  97. ^ Sakamoto S; Nakao S; Masuzawa M; et al. (2006). "The differential effects of nitrous oxide and xenon on extracellular dopamine levels in the rat nucleus accumbens: a microdialysis study". Anesth Analg. 103 (6): 1459–63. doi:10.1213/01.ane.0000247792.03959.f1. PMID 17122223. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  98. ^ Gruss M; Bushell TJ; Bright DP; Lieb WR; et al. (2004). "Two-pore-domain K+ channels are a novel target for the anesthetic gases xenon, nitrous oxide, and cyclopropane". Mol Pharmacol. 65 (2): 443–52. doi:10.1124/mol.65.2.443. PMID 14742687. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  99. ^ Yamakura T; Harris RA (2000). "Effects of gaseous anesthetics nitrous oxide and xenon on ligand-gated ion channels. Comparison with isoflurane and ethanol". Anesthesiology. 93 (4): 1095–101. doi:10.1097/00000542-200010000-00034. PMID 11020766.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  100. ^ Rashid MH; Furue H; Yoshimura M; Ueda H (2006). "Tonic inhibitory role of alpha4beta2 subtype of nicotinic acetylcholine receptors on nociceptive transmission in the spinal cord in mice". Pain. 125 (1–2): 125–35. doi:10.1016/j.pain.2006.05.011. PMID 16781069.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  101. ^ Maria M. Lopez; Kosk-Kosicka Danuta (1995). "How Do Volatile Anesthetics Inhibit Ca2+-ATPases?". The Journal of Biological Chemistry. 270 (47): 28239–28245. doi:10.1074/jbc.270.47.28239.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  102. ^ Suzuki T; Koyama H; Sugimoto M; et al. (2002). "The diverse actions of volatile and gaseous anesthetics on human-cloned 5-hydroxytryptamine3 receptors expressed in Xenopus oocytes". Anesthesiology. 96 (3): 699–704. doi:10.1097/00000542-200203000-00028. PMID 11873047. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  103. ^ Nickalls R. W. D; Mapleson, W.W. "Age‐related iso‐MAC charts for isoflurane, sevoflurane and desflurane in man". British Journal of Anesthesiology.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  104. ^ Goto T; Nakata Y; Morita S (2003). "Will xenon be a stranger or a friend?: the cost, benefit, and future of xenon anesthesia". Anesthesiology. 98 (1): 1–2. doi:10.1097/00000542-200301000-00002. PMID 12502969. Arhivirano s originala, 11. 8. 2011. Pristupljeno 15. 9. 2010.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  105. ^ "Xenon Attenuates Cerebral Damage after Ischemia in Pigs". 102 (5). 1. 5. 2005: 929–936. Arhivirano s originala, 29. 11. 2014. Pristupljeno 21. 7. 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  106. ^ Dingley J; Tooley J; Porter H; Thoresen M (2006). "Xenon Provides Short-Term Neuroprotection in Neonatal Rats When Administered After Hypoxia-Ischemia". Stroke. 2006; 37: 501-506. 37 (2): 501–6. doi:10.1161/01.STR.0000198867.31134.ac. PMID 16373643.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  107. ^ Weber NC; Toma O; Wolter JI; et al. (2005). "The noble gas xenon induces pharmacological preconditioning in the rat heart in vivo via induction of PKC-epsilon and p38 MAPK". Br J Pharmacol. 144 (1): 123–32. doi:10.1038/sj.bjp.0706063. PMC 1575984. PMID 15644876. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  108. ^ Bantel C; Maze M; Trapp S (2009). "Neuronal preconditioning by inhalational anesthetics: evidence for the role of plasmalemmal adenosine triphosphate-sensitive potassium channels". Anesthesiology. 110 (5): 986–95. doi:10.1097/ALN.0b013e31819dadc7. PMC 2930813. PMID 19352153.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  109. ^ Bantel C; Maze M; Trapp S (2010). "Noble gas xenon is a novel adenosine triphosphate-sensitive potassium channel opener". Anesthesiology. 112 (3): 623–30. doi:10.1097/ALN.0b013e3181cf894a. PMC 2935677. PMID 20179498.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  110. ^ ur. (9. 4. 2010). "First baby given xenon gas to prevent brain injury". BBC News. Pristupljeno 9. 4. 2010.
  111. ^ Sian Newman. "Xenon gas used in a bid to reduce brain injury in newborns". Swansea University. Arhivirano s originala, 24. 5. 2012. Pristupljeno 19. 10. 2011.
  112. ^ "Breathe it in". The Economist. 8. 2. 2014.
  113. ^ "WADA amends Section S.2.1 of 2014 Prohibited List". 31. 8. 2014. Arhivirano s originala, 27. 4. 2021. Pristupljeno 29. 7. 2015.
  114. ^ a b Harding, Charlie; Johnson, David Arthur; Janes, Rob (2002). Elements of the p block. UK: Royal Society of Chemistry. str. 93–94. ISBN 0-85404-690-9.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  115. ^ Dean H Liskow; Henry F Schaefer; Paul S Bagus; Bowen Liu (1973). "Probable nonexistence of xenon monofluoride as a chemically bound species in the gas phase". J Amer Chem Soc. 95 (12): 4056–4057. doi:10.1021/ja00793a042.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  116. ^ Weeks, James L.; Chernick, Cedric; Matheson, Max S. (1962). "Photochemical Preparation of Xenon Difluoride". Journal of the American Chemical Society. 84 (23): 4612. doi:10.1021/ja00882a063.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  117. ^ Streng, L. V.; Streng, A. G. (1965). "Formation of Xenon Difluoride from Xenon and Oxygen Difluoride or Fluorine in Pyrex Glass at Room Temperature". Inorganic Chemistry. 4 (9): 1370–1371. doi:10.1021/ic50031a035.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  118. ^ a b Tramšek, Melita; Žemva, Boris (5. 12. 2006). "Synthesis, Properties and Chemistry of Xenon(II) Fluoride" (PDF). Acta Chimica Slovenica. 53 (2): 105–116. doi:10.1002/chin.200721209. Arhivirano s originala (PDF), 12. 5. 2013. Pristupljeno 18. 7. 2009.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  119. ^ Ogrin, Tomaz; Bohinc, Matej; Silvnik, Joze (1973). "Melting-point determinations of xenon difluoride-xenon tetrafluoride mixtures". Journal of Chemical and Engineering Data. 18 (4): 402. doi:10.1021/je60059a014.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  120. ^ a b Scott, Thomas; Eagleson, Mary (1994). "Xenon Compounds". Concise encyclopedia chemistry. Walter de Gruyter. str. 1183. ISBN 3-11-011451-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  121. ^ Proserpio, Davide M.; Hoffmann, Roald; Janda, Kenneth C. (1991). "The xenon-chlorine conundrum: van der Waals complex or linear molecule?". Journal of the American Chemical Society. 113 (19): 7184. doi:10.1021/ja00019a014.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  122. ^ Richardson, Nancy A.; Hall, Michael B. (1993). "The potential energy surface of xenon dichloride". The Journal of Physical Chemistry. 97 (42): 10952. doi:10.1021/j100144a009.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  123. ^ Brock, D.S.; Schrobilgen, G.J. (2011). "Synthesis of the missing oxide of xenon, XeO2, and its implications for earth's missing xenon". Journal of the American Chemical Society. 133 (16): 6265–9. doi:10.1021/ja110618g. PMID 21341650.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  124. ^ Chemistry: Where did the xenon go?, Nature 471, 138 (10. mart 2011) doi:10.1038/471138d
  125. ^ Zhou, M.; Zhao, Y.; Gong, Y.; Li, J. (2006). "Formation and Characterization of the XeOO+ Cation in Solid Argon". Journal of the American Chemical Society. 128 (8): 2504–5. doi:10.1021/ja055650n. PMID 16492012.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  126. ^ a b John H. Holloway; Hope, Eric G. (1998). A. G. Sykes (ured.). Advances in Inorganic Chemistry Press. Academic. str. 65. ISBN 0-12-023646-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  127. ^ a b c W. Henderson (2000). Main group chemistry. UK: Royal Society of Chemistry. str. 152–153. ISBN 0-85404-617-8.
  128. ^ a b c d Mackay, Kenneth Malcolm; Mackay, Rosemary Ann; Henderson, W. (2002). Introduction to modern inorganic chemistry (6. izd.). CRC Press. str. 497–501. ISBN 0-7487-6420-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  129. ^ Smith D. F. (1963). "Xenon Oxyfluoride". Science. 140 (3569): 899–900. Bibcode:1963Sci...140..899S. doi:10.1126/science.140.3569.899. PMID 17810680.
  130. ^ K. O. Christe; D. A. Dixon; J. C. P. Sanders; G. J. Schrobilgen; S. S. Tsai; W. W. Wilson (1995). "On the Structure of the [XeOF5]− Anion and of Heptacoordinated Complex Fluorides Containing One or Two Highly Repulsive Ligands or Sterically Active Free Valence Electron Pairs". Inorg. Chem. 34 (7): 1868–1874. doi:10.1021/ic00111a039.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  131. ^ K. O. Christe; C. J. Schack; D. Pilipovich (1972). "Chlorine trifluoride oxide. V. Complex formation with Lewis acids and bases". Inorg. Chem. 11 (9): 2205–2208. doi:10.1021/ic50115a044.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  132. ^ Frohn H; Theißen Michael (2004). "C6F5XeF, a versatile starting material in xenon–carbon chemistry". Journal of Fluorine Chemistry. 125 (6): 981. doi:10.1016/j.jfluchem.2004.01.019.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  133. ^ Goetschel Charles T.; Loos, Karl R. (1972). "Reaction of xenon with dioxygenyl tetrafluoroborate. Preparation of FXe-BF2". Journal of the American Chemical Society. 94 (9): 3018. doi:10.1021/ja00764a022.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  134. ^ a b Li, Wai-Kee; Zhou, Gong-Du; Mak, Thomas C. W. (2008). Gong-Du Zhou; Thomas C. W. Mak (ured.). Advanced Structural Inorganic Chemistry. Oxford University Press. str. 678. ISBN 0-19-921694-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  135. ^ Gerber R. B. (2004). "Formation of novel rare-gas molecules in low-temperature matrices". Annual Review of Physical Chemistry. 55 (1): 55–78. Bibcode:2004ARPC...55...55G. doi:10.1146/annurev.physchem.55.091602.094420. PMID 15117247.
  136. ^ Khriachtchev Leonid; Isokoski, Karoliina; Cohen, Arik; Räsänen, Markku; Gerber, R. Benny (2008). "A Small Neutral Molecule with Two Noble-Gas Atoms: HXeOXeH". Journal of the American Chemical Society. 130 (19): 6114–8. doi:10.1021/ja077835v. PMID 18407641.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  137. ^ Pettersson Mika; Khriachtchev, Leonid; Lundell, Jan; Räsänen, Markku (1999). "A Chemical Compound Formed from Water and Xenon: HXeOH". Journal of the American Chemical Society. 121 (50): 11904–11905. doi:10.1021/ja9932784.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  138. ^ Pauling L. (1961). "A molecular theory of general anesthesia". Science. 134 (3471): 15–21. Bibcode:1961Sci...134...15P. doi:10.1126/science.134.3471.15. PMID 13733483. Ponovno izdano kao: Pauling, Linus; Kamb, Barclay, ured. (2001). Linus Pauling: Selected Scientific Papers. 2. River Edge, New Jersey: World Scientific. str. 1328–1334. ISBN 981-02-2940-2.CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
  139. ^ Tomoko Ikeda; Mae, Shinji; Yamamuro, Osamu; Matsuo, Takasuke; et al. (23. 11. 2000). "Distortion of Host Lattice in Clathrate Hydrate as a Function of Guest Molecule and Temperature". Journal of Physical Chemistry A. 104 (46): 10623–10630. doi:10.1021/jp001313j. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  140. ^ McKay C. P.; Hand, K. P.; Doran, P. T.; Andersen, D. T.; Priscu, J. C. (2003). "Clathrate formation and the fate of noble and biologically useful gases in Lake Vostok, Antarctica". Geophysical Letters. 30 (13): 35. Bibcode:2003GeoRL..30m..35M. doi:10.1029/2003GL017490.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  141. ^ Barrer R. M.; Stuart, W. I. (1957). "Non-Stoichiometric Clathrate of Water". Proceedings of the Royal Society of London. 243 (1233): 172–189. Bibcode:1957RSPSA.243..172B. doi:10.1098/rspa.1957.0213.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  142. ^ Frunzi Michael; Cross, R. James; Saunders, Martin (2007). "Effect of Xenon on Fullerene Reactions". Journal of the American Chemical Society. 129 (43): 13343–6. doi:10.1021/ja075568n. PMID 17924634.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  143. ^ William Thomas Silfvast (2004). Laser Fundamentals. Cambridge University Press. ISBN 0-521-83345-0.
  144. ^ John G. Webster (1998). The Measurement, Instrumentation, and Sensors Handbook. Springer. ISBN 3-540-64830-5.
  145. ^ Charles McGhee; Taylor, Hugh R.; Gartry, David S.; Trokel, Stephen L. (1997). Excimer Lasers in Ophthalmology. Informa Health Care. ISBN 1-85317-253-7.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Ksenon

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ksenon&oldid=3593998"