Polarni medvjed

Bijeli, sjeverni ili polarni medvjed (latinski: Ursus maritimus) zajedno sa mrkim medvjedom i američkim crnim medvjedom (često nazvanim grizli) je treća najveća kopnena zvijer na svijetu. Žućkastobijelom bojom krzna odlično je prilagođen svojoj okolini.

Bijeli medvjed
Status zaštite: Osjetljivi
Sistematika
Carstvo	Animalia
Koljeno	Chordata
Razred	Mammalia
Red	Carnivora
Porodica	Ursidae
Rod	Ursus
Vrsta	U. maritimus
Dvojno ime
Ursus maritimus Phipps, 1774.
Rasprostranjenost bijelih medvjeda

Osnovne osobine

• Visina do ramena: 1,5 metara
• Visina u uspravnom položaju: 2,4 - 3,3 metra
• Dužina tijela: 2,5 metra
• Težina: mužjaci 300-800 kg, ženke 150-300 kg
• Zaštita vrste: Sjeverni medvjed je danas zaštićena vrsta.

Krzno im je obično bijele boje, a ljeti često dobije žućkast do blijedo smeđi ton. Dlake nemaju pigment kako bi sunčeve zrake mogle prodrijeti do kože koja je crna. Kao prilagodbu na svoj okoliš, za dodatnu zaštitu od hladnoće imaju sloj masnoće debeo i do 10 cm.

Prehrana i lov

Najčešći način prehrane sjevernog medvjeda je lov, a njihov glavni plijen su tuljani. Kako se tuljani neprestano sele, da bi došao do hrane medvjed ih mora tražiti. Čeka ih kod otvora za zrak ili im se oprezno prikrada dok leže na snijegu i griju se na suncu. Daleko najčešći plijen su tuljanovi mladunci jer ih medvjed lako pronalazi čak i pod snijegom u koji su ih zakopale njihove majke. Medvjed će ubiti tuljana snažnim udarcem po glavi, a od plijena iskoristiti samo iznutrice, kožu i masnoću. U kasno ljeto i početkom jeseni sjeverni medvjedi se zadržavaju na obalama gdje traže uginule kitove i morževe. Za vrijeme ljetnih mjeseci hrane se bobicama i pokojim glodarem.

Način života

Sjeverni medvjed živi na područjima oko sjevernog pola pokrivenim vječnim snijegom i ledom. Najviše vole područja s većim otvorenim vodenim površinama i širim obalnim područjima. To su životinje koje pretežno žive samotnjački i aktivne su tokom čitave godine. Neobično su uporne, a u potrazi za hranom mogu provesti veći dio dana. Vrlo su spretne, pa se mogu uspeti na okomite ledene stijene i preskočiti do četiri metra široke raspukline u ledu.

Sjeverni medvjedi su odlični plivači koji se bacaju u vodu naglavce poput pasa. Mogu plivati brzinom od više desetaka kilometara na sat. Otvorenim očima i zatvorenim nosnicama rone ispod površine vode gdje izdrže i više od dvije minute.

Razmnožavanje

Medvjedica s mladuncima

Početkom proljeća počinju medvjeđa udvaranja koja su najintenzivnija u aprilu. Tada mužjaci kreću u duge potrage za ženkama koje u to vrijeme više nemaju mladunčad. Ženka samo jednom u tri godine donosi mlade na svijet napuštajući prethodno mladunce iz prijašnjeg legla.

Medvjedica je plodna samo sedmicu dana. Od parenja do koćenja u pravilu prođe oko osam mjeseci. To se, međutim, ne može smatrati razdobljem skotnosti. Oplođena jajašca se smještaju u zid materice tek negdje krajem augusta ili septembra. To je prirodna zaštita ženke koja će, ako hrane tokom ljeta nije bilo dovoljno da njeno tijelo stvori dovoljno zaliha za rađanje i podizanje mladunaca, jajašca resorbirati i "trudnoća" se prekida. Kako do koćenja dolazi između novembra i januara, stvarna skotnost traje zapravo samo dva do tri mjeseca.

U novembru i decembru medvjedice će u snijegu ili u zemlji iskopati neku vrstu brloga. Većinom biraju mjesta na južnim padinama na koje sjeverni vjetar nanosi više snijega. U tim brlozima skotne ženke provode najviše vremena. (To se kod ove vrste medvjeda naziva zimsko mirovanje, jer nema obilježja tipična za zimski san.) Pod uticajem toplog ženkinog daha zamrznut će se sniježne stijenke brloga i poslužiti kao toplotna izolacija.

Mladunci dolaze na svijet slijepi i gluhi s vrlo finim, gotovo nježnim krznom. Ženka koti jedno do četvoro mladunaca. Obično su teški između 400 i 900 grama. Tokom prva dva mjeseca koje provode s majkom u brlogu, dosegnu težinu od 10 do 15 kilograma, a krzno im postaje sve gušće.

Majka ih doji jednu i po do dvije i po godine i u tom razdoblju uče od majke kako loviti. U surovim arktičkim uslovima, prve godine preživi tek oko 50% mladunaca. Spolnu zrelost dosižu tek u starosti od pet do šest godina. Nakon dvadesete godine starosti, plodnost ženki značajno opada. U prirodi, očekivani životni vijek im je 25 do 30 godina, dok u zatočeništvu uz brigu čovjeka mogu doživjeti i 45 godina.