Strategos, 2(2), 2018, 7-25

UDK 32
UDK 355/359
Izvorni znanstveni rad1

Napadna operacija 1. vojne oblasti

Jugoslavenske narodne armije
u jesen 1991. godine

Tomislav Kovačić1

Sažetak

Prva vojna oblast Jugoslavenske narodne armije bila je nositelj glavnog napora u
agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu 1991. godine. Rad istražuje kontekst
nastanka vojnih oblasti u Jugoslaviji u predvečerje Domovinskog rata, opća
doktrinarna određenja i koncepte koji su pratili transformaciju armije prema planu
Jedinstvo te njihove posljedice za stratešku i operativnu izvedbu napadne operacije
u istočnoj Slavoniji. Prikazan je i tijek propasti izvorne zamisli o prodoru oklopno-
mehaniziranih snaga prema Zagrebu i Varaždinu i okretanje JNA-a prema tzv.
reduciranom planu koji je uključivao konsolidaciju uspjeha i postizanje što veće
homogenosti zauzetog prostora prije već sigurnog upućivanja mirovnih snaga UN-
a. U tom kontekstu treba tražiti i razloge za arhaičan, gotovo srednjovjekovni način
opsade Vukovara.

Keywords

Domovinski rat, Republika Hrvatska, Jugoslavenska narodna armija, Prva vojna oblast
JNA-a, istočna Slavonija, napadna operacija

1  Rad je primljen u uredništvo 2. rujna 2018. i prihvaćen za objavu 30. listopada 2018.
Tomislav Kovačić

Abstract

Offensive operation of the 1st Military District of the Yugoslav People’s Army in
autumn 1991
The First military district of the Yugoslav People’s Army was the bearer of the main
effort in aggression against Croatia in 1991, during the Homeland War. The paper
explores the context of the emergence of military districts in Yugoslavia on the eve of
the Homeland War, the general doctrinal determinations and concepts that followed
the transformation of the army into the Jedinstvo plan as well as the consequences for
the strategic and operational execution of the offensive operation in eastern Slavonia.
The paper reviews the course of the downfall of the original idea of penetrating
armoured mechanized forces towards Zagreb and Varaždin and the turning of the
JNA towards the so-called “the reduced plan” that included the consolidation of
success, and achieving as much homogeneity of the occupied territory as before the
already certain deployment of UN peacekeeping forces. The reasons for the archaic,
almost medieval way of the siege of Vukovar should be sought in that context.

Keywords

Homeland war, Croatia, Yugoslav People’s Army, 1st Military District, Eastern
Slavonia, Offensive operation

Uvod

U kampanji Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Republici Hrvatskoj u

drugoj polovici 1991. godine, 1. vojna oblast kopnene vojske bila je nositelj
glavnog napora. Stvorena potkraj 1988. godine, transformacijom JNA-a
prema planu pod nazivom Jedinstvo, 1. vojna oblast sa zapovjedništvom
u Beogradu, kao najveća grupacija kopnene vojske JNA-a, teritorijalno je
pokrivala prostor istočne Hrvatske, najveći dio Bosne i Hercegovine i Srbije.
Ovaj rad opisuje napadnu operaciju 1. vojne oblasti u vremenu od rujna do
prosinca 1991. godine, kada je napad na Republiku Hrvatsku eskalirao od
sukoba niskog intenziteta u otvoreni rat. Operacija 1. vojne oblasti s njezinim
glavnim naporom u istočnoj Slavoniji i pomoćnim u zapadnoj Slavoniji,

8
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

najopsežnija je i najkrvavija operacija Domovinskog rata s velikim žrtvama i

s jedne i s druge strane.
U prvom dijelu rada u bitnome je opisan povijesni kontekst transformacije
JNA-a, stvaranja vojnih oblasti, njihovo mjesto i uloga u razinama operacija
i razinama zapovijedanja te međuodnos JNA-a i Teritorijalne obrane (TO).
U drugom dijelu opisan je strateški kontekst tijeka događaja, opća zamisao
napada na Republiku Hrvatsku te mjesto i uloga 1. vojne oblasti. U trećem
dijelu opisan je operativni kontekst, odnosno grupiranje snaga u Slavoniji,
zamisao operacija te sam tijek napadne operacije s raščlambom.
Rad je usmjeren na napadnu operaciju 1. vojne oblasti JNA-a, čiji sastav
i namjenska organizacija za operaciju i danas imaju nekoliko značajnih
nepoznanica koje treba demistificirati, ali i osloboditi nepotrebne mitomanije
i žurnalističke dramatizacije. Stoga su namjerno isključene detaljnije rasprave
o strukturi, sastavu i organizaciji Hrvatske vojske kao cjeline, koja je manje ili
više u hrvatskom vojnom okruženju jasna. Isto se ne može reći za današnju,
povijesno gledanu sliku sastava, strukture, grupiranja i stvarne snage 1.
vojne oblasti u Slavoniji.

Plan Jedinstvo i 1. vojna oblast JNA-a

Oružane snage bivše Jugoslavije sastojale su se od JNA-a i Teritorijalne

obrane. JNA je bila savezna vojska, organizirana, opremana i obučavana za
vođenje borbenih operacija protiv vanjskog agresora kao i zaštitu stečevina
socijalističke revolucije. Teritorijalna obrana, prema tadašnjoj vojnoj doktrini,
bila je namijenjena za općenarodni otpor agresiji, a kao praktično utjelovljenje
marksističke koncepcije naoružanog naroda imala je dominantno prostornu
strukturu i bila je organizirana u gospodarskim i drugim organizacijama,
općinama, gradovima i republikama.
U vremenu nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, a zatim i izbijanjem
nemira na Kosovu, organizacija zapovijedanja i nadzora nad TO-om, koji je
kolokvijalno nazivan republičkim, bila je trn u oku Saveznom sekretarijatu

9
Tomislav Kovačić

za narodnu obranu (SSNO).2 Uz nesporne probleme unikatnog, kolektivnog

zapovijedanja oružanim snagama SFRJ-a3, vrh JNA-a ide korak dalje, dovodeći
u pitanje i ustavnu društveno-političku strukturu te vidi „podijeljenost zemlje
po republikama i pokrajinama i opće neshvaćanje problema rata koje (bi)
vodili u federalnim i republičko-pokrajinskim rukovodstvima” kao prave
razloge zašto se ne bi mogli iskoristiti svi „materijalni i ljudski potencijali u
obrani zemlje” (SSNO, 1990: str. 374).
Za vojnu strukturu SSNO-a problemi organizacije i zapovjednih odnosa
bili su usuglašeni i jasno definirani. No, taj stav nisu dijelila društveno-
politička tijela, posebno ona republička, čiji je utjecaj porastao nakon smrti
Josipa Broza. Vodstvo JNA-a kreće u političko i stručno lobiranje kojima je
cilj dokazati, uz ostalo, složenost republičkog sustava zapovijedanja nad TO-
om, ali i mnoge druge probleme uočene kroz iskustva koja su „stekli u vezi s
maspokretom sedamdesetih godina ili separatističkim i kontrarevolucionarnim
snagama na Kosovu, osamdesetih” (SSNO, 1990: str.382). Stoga armijsko
vodstvo predlaže promjene sustava koje bi navodno smanjile broj veza u
zapovijedanju i stavljanje štabova TO-a pod zapovjedništvo JNA-a.
Dana 25. prosinca 1988. godine, po planu reorganizacije Jedinstvo,
zapovjedništva vojnih oblasti JNA-a i formalno nasljeđuju zapovjedništva
armija, koje prestaju postojati (Marijan, 2003). Početak je to kraja procesa
transformacije JNA-a, ali i osjetno ograničavanje utjecaja republika nad
TO-om. „Suština reorganizacije bila je uklanjanje republike iz nadzora nad
Teritorijalnom obranom i stavljanje iste pod zapovijedanje JNA” (Marijan,
2012: str. 251). Novi je plan teritorijalnu nadležnost od ukupno šest armija
transformirao u tri vojne oblasti, čije se zone odgovornosti nisu preklapale s
republičkim granicama.

2  Savezni sekretarijat za narodnu obranu u Jugoslaviji bio je pandan današnjem ministarstvu

obrane, na čijem je čelu bila vojna osoba i odakle se odvijao društveno-politički nadzor nad
OS SFRJ-a.
3  Nakon smrti Josipa Broza, „vrhovni zapovjednik” je kolektivno tijelo – Predsjedništvo
SFRJ-a, iako je zapovijedanje samo po sebi ovlast pojedinca. O tome admiral Branko Mamula
piše: „Teško da bi itko razuman mogao shvatiti da je ‘kolektivni vrhovni komandant’ od
tridesetak osoba išta drugo do kreatura s kojom su se poslije Titovog odlaska, srele JNA i
oružane snage” (Marijan, 2003: str. 672).

10
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

U razdoblju koje je slijedilo brojna zapovjedništva i postrojbe prevedene su

iz tzv. „B” klasifikacije spremnosti u višu – „A” klasifikaciju spremnosti.4
Planom Jedinstvo istočni dio Hrvatske ulazi u sastav 1. vojne oblasti sa
zapovjedništvom u Beogradu. Središnju i sjeverozapadnu Hrvatsku pokriva
5. vojna oblast sa zapovjedništvom u Zagrebu. Ostatak Hrvatske, njezino
priobalje, Dalmacija i Istra spadaju u zonu odgovornosti Vojnopomorske
oblasti sa zapovjedništvom u Splitu. Od teritorijalne zone odgovornosti, u
kontekstu kasnijih odvijanja operacija JNA-a u Domovinskom ratu, manje je
istraženo, ali je mnogo važnije razumjeti mjesto i ulogu vojne oblasti u lancu
zapovijedanja u novoformiranim međuodnosima, razinama zapovijedanja i
razinama operacija.
Naime, teritorijalna podjela vojnih oblasti koja je uvedena planom Jedinstvo,
nije uvjetovala izvođenje operacija vezanih uz teritorijalno područje
odgovornosti vojne oblasti ili korpusa. Postrojbe i formacije JNA-a, a
posebno one iz 1. vojne oblasti, poslije su uvođene u borbu gotovo stihijski,
bez jasno zadanih ciljeva, zadaća i područja operacija s mnogo preklapanja
i operativne konfuzije. Zato vojnu oblast i korpus JNA-a treba promatrati
u kontekstu operacija (operativnom kontekstu) koje su izvodile, a ne kroz
fiksnu teritorijalnu podjelu (administrativni, tj. upravni kontekst), bez
obzira na ishodište teritorijalne podjele iz armijskih studija mogućih napada
na Jugoslaviju od strane velikih blokova i težnje JNA-a za približavanjem
mirnodopskih lokacija razmještaja ratnima.
Admiral Davor Domazet-Lošo, bivši načelnik Glavnog stožera OSRH-a,
novu vojno-teritorijalnu podjelu, pa i preustroj armija u vojne oblasti,
uzima kao izravan dokaz preoblikovanja granica u model koji je prilagođen
zamislima budućeg teritorija „velike Srbije” (Domazet-Lošo, 2002: str.46-60).
Prostor bivšeg SFRJ-a, čije zapadne granice slijede crtu Virovitica – Karlovac
– Karlobag, definirao je logički nategnutim pseudomatematičkim izrazom: 1.
VO + 3. VO + 1/3 5. VO + 2/3 VPO = „velika Srbija” (Domazet-Lošo, 2002:

4  Radi se o stupnjevima spremnosti koji obuhvaćaju različitu popunu ljudstvom i

materijalnim sredstvima u miru i ratu. Sličan koncept borbene spremnosti pričuve poslije je
koristila i Hrvatska vojska.

11
Tomislav Kovačić

str.60)5, iako se primjenom slične logike bilo koja vojnoteritorijalna podjela

može uklopiti u dokazivanje takve teze.

Slika 1. Razine zapovijedanja nad OS SFRJ-a od 1988. godine

Za preoblikovanje JNA-a u svesrpsku silu bitno je veću ulogu imala

inicijativa za jačanje ovlasti centralizirane države, odnosno smanjivanje
ovlasti republika nad Teritorijalnom obranom6 nego sama vojnoteritorijalna
podjela. Drugi važan čimbenik, ne toliko u političko-ideološkom smislu
koliko u doktrinarnom, dijelom je osuvremenjena četvorna podjela razina
zapovijedanja pri čemu se, sada već klasične, vojna taktička i operativna
razina nadograđuju dvostrukom strateškom: političkom i vojnom. Prirodan
je to proces koji nije svojstven samo JNA-u, a temeljen na tadašnjem Zeitgeistu,

5  Ovim „izrazom” Domazet-Lošo definira zbroj prostora vojnih oblasti (VO) i vojno-
pomorske oblasti (VPO), a „otimanje dvije trećine Jadrana” smatra strateškom stožernom
točkom (Domazet-Lošo, 2002: str.60), što je i teorijski, a tijekom Domovinskog rata i izvedbeno
– u suprotnosti s Clausewitzevom idejom gravitacijskog središta (težišta; izv. Schwerpunkt).
6  Reorganizacija JNA-a, u okviru plana Jedinstvo, uključivala je i podčinjavanje republičkih
i pokrajinskih stožera Teritorijalne obrane (TO) zapovjedništvima vojišta. Tadašnje republike
time su u značajnoj mjeri izgubile nadzor nad TO-om (vidjeti: Žunec, 1998:str. 65-66).

12
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

koji u doktrinarnom smislu zahtijeva izvođenje niza glavnih operacija7

koje je JNA terminološki nazivao bitkom8, a koje tadašnja strateška razina u
SFRJ-u ne bi mogla pratiti. Stoga je gotovo prirodno rješenje bilo uvođenje
još jedne razine zapovijedanja (Slika 1) za vođenje strateške razine operacija
po bojištima koja su se lako uočavala u geostrateškom smislu (SSNO,
1990: str.375), a ta je uloga dodijeljena vojnim oblastima.9 Usprkos jasnije
podijeljenim ovlastima po razinama, to se poslije nije odrazilo na terenu, a i
dalje su zaostali utjecaji sovjetske doktrine, koji operaciju ili kampanju vežu
uz veličinu snaga, a ne uz ciljeve koje je potrebno postići.10
Prva vojna oblast tako je postala grupacija čije je zapovjedništvo trebalo u
ratu stvoriti zapovjedništvo bojišta i voditi operacije na operativno-strateškoj
razini prema JNA terminologiji, a vojnostrateškoj ako je uspoređujemo
sa suvremenom NATO terminologijom.11 Pokušajem osuvremenjivanja
vojne doktrine JNA-a, prostori vojnih oblasti sagledavani su kao mogući
sektori bitke u prostoru, čiji su korpusi sa svojim podređenim postrojbama
stvarali stratešku mrežu, odnosno sustav razmještaja kojim se osigurava da
mirnodopske lokacije približno odgovaraju ratnima (SSNO, 1990: str. 379).

7  Pojam „glavna operacija” (NATO: major operation) ovdje slijedi službenu terminologiju
OSRH-a. U JNA terminologiji to bi bila jednostavno – operacija, tj. „oblik borbenih djelovanja”
(gradacija: borba – boj – operacija). Kada se radi o „bitci u prostoru”, u tom smislu JNA izraz
bitka bliži je današnjem NATO i OSRH pojmu kampanja (NATO: campaign).
8  JNA zamisao „bitke u prostoru” u današnjim shvaćanjima odnosi se na vojnu kampanju u
prostoru. Prema JNA terminologiji bitka nije „glavna operacija” nego „niz glavnih operacija”
– dakle kampanja. Turbulentno vrijeme s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća
donijelo je mnogo noviteta i svojevrsne zbrke u terminološkim određenjima doktrine u
JNA-u. Tako je čest slučaj da se, iako su već stvorene vojne oblasti, časnici JNA-a referiraju na
„armije” ili da se miješaju korpusna i divizijska organizacija (vjerojatno zbog gotovo korpusne
snage njezine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije).
9  U današnjim pojmovima primjerice doktrina OS Sjedinjenih Američkih Država identificira
pet razina, a jedna od njih je „bojišna strategija” (engl. theater strategy), što bi bilo najbliže
doktrinarnoj domeni poslova vojne oblasti JNA-a.
10  Prema zapadnoj doktrini, koja je operativnu razinu rata počela zasebno identificirati tek
80-ih godina prošlog stoljeća, glavna operacija (engl. major operation) i kampanja vezane su
uz ciljeve, a ne veličinu snaga. Tako tim specijalnih snaga, iako taktičke veličine, može izvesti
operaciju ako se postiže strateški cilj.
11  NATO podjela razina operacija, kao i podjela u većini zemalja članica NATO-a također
je četvorna: 1. (nacionalna) strateška, tj. politička, 2. vojna strateška, 3. operativna i 4. taktička.

13
Tomislav Kovačić

U toj strateškoj mreži, Knin postaje jedini gradić koji dobiva korpusno
zapovjedno mjesto, što je do tada bila privilegija isključivo za velike gradove
(Slika 2). Strateška mreža korpusa JNA-a i njegove 1. proleterske gardijske
mehanizirane divizije (1. pgmd) tvorila je tako umrežen sustav koji se trebao
elastično prilagoditi agresiji bilo s istoka ili sa zapada i rasporedom prisiliti
agresora na razvoj i raspršivanje snaga već po ulasku u prostore bojišta.
Time bi se izbjegla odlučujuća bitka s grupiranim snagama agresora. Tako
raspršen agresor vjerojatno bi bio izvrgnut iscrpljivanju sličnome onome
u Vijetnamskom ratu, u kojem je američka vojska dobila većinu bitaka na
taktičkoj razini, a ipak izgubila rat tamo gdje se on jedino gubi ili dobiva – na
strateškoj razini.

Slika 2. Strateška mreža korpusa JNA-a s 1. proleterskom gardijskom

mehaniziranom divizijom

14
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

Vojnoteritorijalna podjela SFRJ-a i težnja JNA-a za približavanjem

mirnodopskog i ratnog rasporeda, svoje uporište ima u dominantno
istočnoj doktrinarnoj usmjerenosti na prostor, a ne na protivnika kao na
zapadu. Dijelom je to posljedica politike nenapadanja, odnosno deklarirane
usmjerenosti na obranu, a dijelom nasljeđa Narodnooslobodilačke borbe
(NOB) i iskorištavanja pogodnosti prirodnog prostora za obranu. Iz JNA
usmjerenosti na prostor, a ne na protivnika, proizlazi i kasnije favoriziranje
vatre, odnosno inferiornost manevra u odnosu prema vatri. U Domovinskom
ratu JNA je često koristio manevar kao način za postizanje pozicijske prednosti
– ali samo kako bi se što bolje iskoristio prostor da bi se isporučila vatra.
Operativne zapovijedi uglavnom su posvećene davanju uputa podređenima
za to koji prostor zauzeti, držati, kontrolirati ili općenito koristiti, a ne koju
protivničku formaciju ili postrojbu poraziti, neutralizirati, uništiti, vezati ili
blokirati.

Strateški kontekst

Obrambena kampanja hrvatske vojske i policije 1991. godine, kao dio

Domovinskog rata, može se promatrati kroz tri faze i jednu pretfazu, koju
s obzirom na intenzitet ne možemo nazvati fazom sukoba ili rata u pravom
smislu riječi. U pretfazi rata „JNA je u svibnju 1990. razoružala Teritorijalnu
obranu, u kolovozu iste godine spriječila gušenje pobune u Kninu” (Marijan,
2012: str. 252). Naime, uz potporu Miloševićeva režima u Srbiji srpska manjina
u Hrvatskoj započela je 1990. godine otvorenu pobunu protiv novoizabrane
hrvatske vlasti, a s ciljem stvaranja Srpske autonomne oblasti Krajine.
Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević 25. veljače 1991.
izložio je prijedlog plana JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji po
kojem „osnovna zamisao sastoji se u tome da se čvrsto osloni na snage koje
su za Jugoslaviju u svim dijelovima zemlje i da se kombiniranim političkim
i vojnim mjerama sruši vlast prvo u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji. … U
Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu, podržavati njeno
odcjepljenje od Hrvatske (ne javno nego faktički)” (Marijan, 2012: str. 256).

15
Tomislav Kovačić

U prvoj fazi, koja je posljedica planova JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj

i koja je trajala od ožujka do rujna 1991. godine, šaljući sliku o sprječavanju
međunacionalnih sukoba, sprječavanju građanskog rata ili stvaranju tzv.
tampon-zona, JNA je u stvarnosti „podržavala pobunjene Srbe u širenju
pobune” (Marijan, 2012). Gledano u cjelini, „protivno srpskim i mnogim
zapadnim tvrdnjama, službeni Zagreb je bio čudno pasivan i nije učinio
skoro ništa kako bi zaustavio narastajuću srpsku pobunu u Krajini” (Vego,
1993: str.493). Ova tvrdnja uglavnom navodi na postojanje bojazni hrvatskog
vrhovništva, prije svega predsjednika Tuđmana, od otvorenog sukoba s
JNA-om, koji postaje sve više i više srpski, a manje jugoslavenski.
Neorganizirana faza hrvatske obrane, temeljene na ograničenom broju
policijskih i dobrovoljačkih postrojba, trajala je do rujna 1991. To je bilo
vrijeme kada neprijatelj nije bio precizno definiran, kada hrvatsko vodstvo
vojnu opciju još nije smatralo primarnom, nego je pokušavalo učiniti sve
kako bi se spor riješio mirnim putem. Ova će faza na kraju eskalirati tzv.
ratom za vojarne, u kojem je Hrvatska vojska u nastajanju u nekoliko dana
zarobila velik arsenal oružja i drugih materijalnih sredstava koji su joj
omogućili vođenje obrane. U ratu za vojarne Hrvatska je došla u posjed 230
tenkova, 400 topničkih cijevi, desetine tisuća automatskih pušaka, velikih
količina streljiva i mnogih borbenih i neborbenih vozila (Žunec, 1998).
Kako je multinacionalno kolektivno Predsjedništvo SFRJ-a izgubilo nadzor
nad JNA-om, a rat u Hrvatskoj postaje sve otvoreniji, vodstvo JNA-a zagovara
veliku mobilizaciju u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. General
Kadijević objašnjava kako su „jake snage JNA bile smještene u Hrvatskoj
kako bi formirale dubok prodor u neprijateljsku pozadinu” (Kadijević, 1993).
Kadijević (str. 134-135) također objašnjava svoj plan operacije, odnosno
glavnu zamisao:
1. poraziti hrvatske snage
2. ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim ustanicima iz srpske Krajine
3. omogućiti povlačenje zaostalih dijelova JNA-a iz Slovenije
4. posebnu pozornost posvetiti ulozi srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini, koja će biti ključna za budućnost srpskog naroda u
cjelini, a raspored snaga JNA-a bit će prilagođen tome.

16
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

Kadijevićeva ideja manevra obuhvaćala je sljedeće ciljeve:

1. blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora
2. glavni napor napada bit će neposredno povezan za oslobađanje
srpskih područja u Hrvatskoj i vojarna JNA-a
3. osigurati i održati granice srpske Krajine.
U tom cilju plan je bio „ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška –
Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom
grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a
zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj
Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije.
Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje blokirati
Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički
djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar – Split” (Kadijević,
1993: str. 134-136).
Clausewitzevo čudnovato trojstvo vojske, naroda i države, koje interakcijom
vodi rat, s gledišta kako ga je vidjelo vodstvo JNA-a, stavljeno je na ozbiljnu
kušnju po svim elementima. Kadijević shvaća da „ni jedna vojska, pa ni JNA,
ne mogu uspješno voditi i dobiti rat bez jasno definirane države za koju se
vojska bori” (Kadijević, 1993:str. 131). Časnički i vojnički kadar JNA-a rastrgan
je nejedinstvom i stalnim propitivanjem za koju se državu zapravo bore –
Srbiju ili Jugoslaviju. Treći dio trojstva, narod, duboko je podijeljen oko stava
o navodno zajedničkoj vojsci. Srpski narod u Hrvatskoj JNA smatra svojom
vojskom, dok hrvatski narod sve više JNA doživljava kao neprijatelja. Sve
su to elementi koji će poslije izravno ili neizravno dovesti i do kraha teških,
ali tromih snaga 1. vojne oblasti u izravnom srazu s hrvatskim, dominantno
lakim pješačkim snagama.
U napadnoj operaciji 1. vojne oblasti JNA-a 1991. godine glavne sudjelujuće
formacije bile su: 12. (novosadski) korpus, 5. (banjalučki) korpus, 1.
proleterska gardijska mehanizirana divizija s ojačanjima, a kasnije i dvije
privremene operativne grupacije – operativne grupe (OG): OG Baranja i
OG Jug, o čijim će pojedinim ulogama u napadnoj operaciji biti riječi nešto
kasnije.

17
Tomislav Kovačić

Operativni kontekst

Masovan napad 1. vojne oblasti na hrvatske snage pripreman je još u

srpnju 1991. godine. Plan je bio 1. proleterskom gardijskom mehaniziranom
brigadom (iz sastava 1. pgmd-a), 51. mehaniziranom brigadom i dijelovima
12. proleterske mehanizirane brigade, „brzim i energičnim pokretima
oklopno-mehaniziranih snaga” izbiti na crtu Virovitica – Pakrac – Kutina.
Taj plan nije realiziran zbog sklopljenog sporazuma o primirju na Brijunima
i tromjesečnog moratorija na postupak razdruživanja Republike Hrvatske
s ostalim republikama i pokrajinama bivše države (Marijan, 2012). Velika
napadna operacija 1. vojne oblasti u jesen 1991. godine eskalacijom rata
podići će i ambiciju uporabe snaga JNA-a s brigadnih na one divizijskog i
korpusnog sastava s oklopnim ojačanjima brigadne veličine.
Dana 19. rujna 1991. godine zapovjednik 1. vojne oblasti, u skladu s prethodno
iznesenim zamislima, donosi Direktivu za operaciju u Slavoniji s početkom
napada 21. 9. 1991. godine sa sljedećom odlukom:
„Završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći
u napad glavnim snagama u međurečju r. Drava – r. Sava, a
pomoćnim (5. K) Okučani – Pakrac – Virovitica, sa zadaćom: uz
avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti
snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i
vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Sl. Brod i biti u gotovosti za
produženje napada ka Koprivnici i Okučanima.” (ICTY, 2005) 12

Zamisao operacija 1. vojne oblasti prema Direktivi uključivala je napad 12.

novosadskog korpusa sa 211. oklopnom i 51. mehaniziranom brigadom
i ojačanjima iz TO-a općim pravcem Osijek – Virovitica i spremnost za
produžetak napada prema Bjelovaru. Zadaća 1. proleterske gardijske
mehanizirane divizije (1. pgmd) bio je napad na općem pravcu Vinkovci –
Đakovo – Slavonska Požega, produžetak napada prema Pakracu i spajanje
s 5. korpusom. Na pomoćnom naporu 5. banjalučki korpus izvodi napad na
pravcima Okučani – Daruvar – Virovitica i Okučani – Kutina.

12  Tekst odluke citiran je istovjetno izvorniku. Direktivu je za zapovjednika 1. vojne oblasti
formalno potpisao njegov načelnik stožera general Andrija Silić.

18
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

Sve tri grupacije trebale su ili povratiti zauzete objekte JNA-a ili deblokirati
one koji su bili u okruženju hrvatskih snaga. U blokadi Vukovara trebala
je ostati 453. mehanizirana brigada iz sastava 12. korpusa, koja je trebala
„objediniti djelovanja na prostoru Vukovara i po stvaranju uvjeta izvesti
napadnu operaciju s ciljem potpune deblokade Vukovara, Borova i Borova
naselja i uništenje ustaških jedinica” (ICTY, 2005). (Slika 3)

Slika 3. Zamisao operacija 1. vojne oblasti prema Direktivi od 19. rujna 1991.

Istočnoslavonska grupacija iz 1. vojne oblasti, tj. 12. novosadski korpus i 1.

pgmd s ojačanjima, zamišljeni su kao „glavna manevarska snaga Vrhovne
komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu” (Kadijević, 1993: str. 136). Stoga
je u sljedećim danima preko Šida na Srijem i Slavoniju uvedena glavnina
manevarskih snaga 1. pgmd-a, i to njegove 2. i 3. proleterska gardijska
mehanizirana brigada (pgmbr), koje se priključuju 1. pgmbr-u koji je već
razmješten u istočnom Srijemu. Istodobno pristiže i diviziji pridodana 252.
oklopna brigada iz Kraljeva. Početak napada divizije naknadno je zapovjeđen
dan prije – 20. rujna 1991. Tako su postrojbe JNA-a doslovce s hodnje uvedene
u borbu – bez izviđanja i detaljnog planiranja, s pomiješanim postrojbama
i zakrčenom komunikacijom Šid – Vinkovci (Marijan, 2013: str. 128). Dan
prije snage JNA-a koje su vezane na Vukovaru, već trpe ozbiljne gubitke

19
Tomislav Kovačić

na Trpinjskoj cesti. U Direktivi 1. vojne oblasti za operaciju u Slavoniji, na

nekoliko mjesta izrijekom je navedeno zaobilaženje ili nezadržavanje oko
većih naseljenih mjesta.
U sudaru s lakim hrvatskim snagama raspoređenima u elastičnu obrambenu
mrežu, s izbjegavanjem odlučujuće bitke i prisiljavanjem postrojba JNA-a
na taktički razvoj gotovo odmah po ulasku u područje operacija, dakle
s uporabom snaga kakvu je paradoksalno zazivala sama JNA doktrina
bitke u prostoru u obrani od vanjske agresije na SFRJ, dolazi do potpunog
kolapsa početnih zamisli o prodoru do Varaždina i Zagreba. Dio 1. pgmd-a
se raspada, a cijeli njegov 2. pgmbr iz Valjeva u potpunom je rasulu nakon
sudara s hrvatskim snagama i fratricidnog napada 204. lovačko-avijacijskog
puka i 252. lovačko-bombarderske eskadrile kod Opatovca.13 S područja
Šida „kompletne su pobjegle i neke druge postrojbe JNA prije no što su
uopće imale borbeni kontakt s hrvatskim snagama. Među njima je bila i 80.
motorizirana brigada iz (24. op. a.) Kragujevačkog korpusa... Osim Gardijske
divizije ni (12. op. a.) Novosadski korpus nije imao sreće s napadnom
operacijom” (Marijan, 2013: str.131).

„No na sastanku čelnika Srbije i Crne Gore i članova Predsjedništva

SFRJ iz tih republika, održanom 20. rujna, general Adžić, načelnik
Generalštaba JNA je informirao da mobilizacija nije uspjela i da
se mora ‘praviti redukovani plan’. Adžićevo je priznanje značilo
da se i prije počinjanja ofenzive na cijelom ratištu nije računalo
na uspjeh. Do izrade reduciranog plana proteklo je desetak dana,
tijekom kojih na ratištu nije vladao mir” (Marijan, 2012: str.264).

„Da JNA nema snage ‘potpuno poraziti Hrvatsku vojsku’ general Kadijević
je čelnicima Srbije i Crne Gore priznao 8. listopada” (Marijan, 2013: str.131).
Negdje u to vrijeme dolazi i do smjene generala Aleksandra Spirkovskog,
zapovjednika 1. vojne oblasti, kojeg zamjenjuje general Života Panić. Do
kraja rujna 1991. u Generalštabu OS SFRJ-a i komandi 1. vojne oblasti radi
se na reduciranom planu napadne operacije. U odnosu prema prethodnoj

13  U napadu jugoslavenskog zrakoplovstva na 2. pgmbr poginulo je najmanje pet, a ranjeno

više desetaka vojnika, što je imalo poražavajuće djelovanje na moral gotovo cijele brigade.

20
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

Direktivi, zamisao je stvaranje kompaktnih cjelina prostora gdje Srbi čine

većinu ili ih je bilo u većem broju, „poraz ustaških snaga u Dalmaciji i
Slavoniji, a zatim vatrenim udarima po vitalnim objektima Hrvatske prisiliti
vrhovništvo da omogući izvlačenje snaga (JNA) na liniji koja je omeđena
ugroženim narodima” (Marijan, 2013: str.141). Više nema govora o prodoru
oklopno-mehaniziranih snaga u dubinu Hrvatske, a težište je prebačeno na
čišćenje odnosno širenje do tada okupiranih područja.
Reduciranim planom 1. vojna oblast se pregrupira, na što utječe nekoliko
čimbenika. Prvo, dolazi do smjene zapovjednog vrha 1. vojne oblasti.14 Druga
je činjenica dovođenje Gardijske motorizirane brigade (Gmtbr) pukovnika
Mile Mrkšića i njezino uvođenje u opsadu Vukovara. Treća činjenica su
napori da se objedine djelovanja razjedinjenih vojnih grupacija, TO-a, srpskih
paravojska, stranačkih formacija i raznoraznih dobrovoljačkih skupina.
Rezultat je to slabog uspjeha mobilizacije i otpuštanja dijela ročnika. Time
je armija bila prisiljena u sastav uvesti izrazito četnički nastrojene grupacije,
čije je postojanje do tada nijekala. Sve će to na kraju utjecati na zastrašujuće
ratne zločine koje su počinile takve postrojbe, koje su formalno bile pod
kontrolom JNA-a.
Prestrojavanjem se 1. vojna oblast, uz djelovanje organskih sastava na
prednjem kraju, oslanja na stvaranje privremenih operativnih grupacija,
operativnih grupa (OG), po dubini teritorija koji je trebalo zauzeti, držati ili
proširiti. Tako u Baranji djeluje OG Baranja sa zadaćom pritiska na Osijek
i vezanja hrvatskih snaga na obalama Drave. 12. korpus nastavlja vezanje
snaga oko Osijeka i prema Đakovu. Za to vrijeme 1. pgmd odsijeca Vinkovce
od Vukovara i veže hrvatske snage u tom prostoru i južno od Vinkovaca kako
bi olakšao zauzimanje Vukovara. Vukovar su zauzimali OG Jug, stvoren oko
Gmtbr-a, s pridodanim četničkim odredima i odredima TO-a, a poslije i 80.
mtbr iz Kragujevca te TG Sever, koji je djelovao sjeverno od rijeke Vuke15.
Na pomoćnom naporu, u zapadnoj Slavoniji, traje pritisak 5. banjalučkog
korpusa tijekom kojeg je JNA zauzeo Jasenovac, Lipik i dio Pakraca.

14  Smijenjeni su zapovjednik, načelnik stožera i operativac.

15  Međuodnos 12. korpusa i TG-a Sever i danas je nejasan. TG Sever negdje se u borbenim
dokumentima JNA-a naziva OG Sever, iako postoji mogućnost da su postojali i jedan i drugi.

21
Tomislav Kovačić

Bitka za Vukovar obilježit će tijek operacija 1. vojne oblasti od prelaska na

„reducirani plan”, odnosno uvođenja Gmtbr-a u napad na početku listopada
1991. godine (Slika 4). U hrvatskoj javnosti ova je bitka simbol otpora agresiji,
a snage u obrani Vukovara bile su gravitacijsko središte Hrvatske vojske na
Istočnoslavonskom bojištu. Ne toliko zbog svojeg geostrateškog položaja,
koliko zbog kohezivnog djelovanja na moral Hrvatske vojske i stanovništva.
U samoj Bitki za Vukovar gravitacijsko središte bila je mobilnost snaga
obrane grada između Borova naselja i Vukovara koji su tvorili obrambeno-
kompaktnu cjelinu. Padom naselja Lužac i daljim pritiskom na Priljevo,
JNA je u taktičkom smislu zapečatio sudbinu obrane grada, koji pada 18.
studenoga 1991. Time su snage 1. vojne oblasti etnički očistile i zaokružile
prostor istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Slika 4. Bitka za Vukovar

22
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

U raspravama o tome zašto je JNA izvodio srednjovjekovnu opsadu grada

koji je mogao zaobići i vezati ga manjim snagama, odgovor je dijelom
sadržan u prirodi njegova tzv. reduciranog plana. Ne mogavši ispuniti svoju
glavnu zadaću, 1. vojna oblast okreće se prema čišćenju prostora unutar
granica u kojima su snage 1. vojne oblasti imale kakav-takav uspjeh. Drugi je
razlog gotovo iracionalan strah časnika JNA-a od bilo kakvog neprijatelja u
pozadini, koji nalazi svoje izvorište u tadašnjoj doktrini koja se još oslanjala na
iskustva iz NOB-a. U priručnicima i doktrinarnim modelima predstavljano
je sukladno djelovanje partizanskih postrojba ili postrojbi TO-a u pozadini
neprijatelja. Odatle proizlazi i strah od toga da će neprijatelj postupiti na
isti ili sličan način, tj. da će imati svoju enklavu negdje u pozadini. Taktički
priručnici JNA-a uglavnom nisu predviđali vezivanje odnosno fiksiranje ili
blokiranje takvih snaga, nego njihovo uništenje. Na kraju, zbog mogućeg
uvođenja mirovnih snaga UN-a, srpska strana težila je kontroli nad potpuno
kompaktnim prostorom na istoku Hrvatske.
Padom Vukovara operacije 1. vojne oblasti prenose se na područje južno
od Vinkovaca i polako se smanjuje njihov intenzitet dolaskom jače zime,
a potom i Sarajevskog primirja na početku siječnja 1992. godine. Tvrdnje
o rasulu hrvatskih snaga nakon pada Vukovara nisu utemeljene, isto kao i
tvrdnje o mogućnostima JNA-a za nastavkom napada prema Vinkovcima,
Osijeku i dalje. Svrha tih tvrdnja najčešće je bila propagandne prirode.

Zaključak

Stvorena potkraj 1988. godine, transformacijom JNA-a prema planu pod

nazivom Jedinstvo, 1. vojna oblast, sa zapovjedništvom u Beogradu, kao
najveća grupacija kopnene vojske JNA-a, bila je nositelj glavnog napora u
napadu i pokušaju vojnog rušenja novostvorene hrvatske države.
Nakon neuspjeha mobilizacije, katastrofalnih pogrešaka u planiranju i
gotovo stihijskom uvođenju snaga u operacije te suočavanja sa šokom poraza
i gubitaka, vodstvo JNA-a pribjegava tzv. reduciranom planu izvođenja
napadne operacije, kojoj više cilj nije prodor prema Zagrebu i Varaždinu,
nego čišćenje i širenje prostora na kojem je srpska manjina bila u većini ili je

23
Tomislav Kovačić

činila značajan dio populacije. Zbog tog razloga drugi dio operacije obilježava
srednjovjekovna opsada grada Vukovara i pritisak na sela enklave u trokutu
Šid – Vukovar – Vinkovci.
Na strateškoj razini, u JNA-u je postojala duboka podjela između težnja
i različitih struja za očuvanjem Jugoslavije kao cjeline, stvaranjem krnje
Jugoslavije ili borbe za veliku Srbiju. Takva kompleksna strateška razilaženja
na vrhu odražavala su se na terenu od časnika do zadnjeg vojnika. Časnici
JNA-a nisu znali bore li se za Jugoslaviju ili za Srbiju. Clausewitzevo
čudnovato trojstvo vojske, naroda i države, s gledišta kako ga je vidjelo
vodstvo JNA-a, bilo je u ozbiljnoj kušnji. S druge, hrvatske strane, to trojstvo
naroda, vojske i države manje ili više dobro je funkcioniralo. Ciljevi su
bili mnogo jasniji (obrana i međunarodno priznanje), a manjak borbenih
sredstava nadoknađivan je moralnom snagom i superiornošću malih,
lako pokretljivih snaga u srazu s oklopno-mehaniziranima u urbanom ili
ruralnom okruženju.
Izbjegavanjem odlučujuće bitke, prisiljavanjem snaga JNA-a na rani razvoj
i prihvaćanje borbe u ranoj fazi uvođenja u područje operacija te stvaranje
elastične obrambene mreže s upornošću obrane, Hrvatska vojska znatno
je bolje iskoristila prednosti terena, ali i nedostatke neprijatelja. Tromost,
glomaznost, neprilagodljivost, mikromenadžment i zastarjela primjena
doktrine temeljene na prošlom, a ne budućem ratu, pridonijeli su slomu
ofenzivnih operacija 1. vojne oblasti i neispunjavanju temeljne svrhe njezinih
glavnih formacija: biti manevarska snaga jugoslavenskog Generalštaba za
prodor prema Zagrebu i Varaždinu.

Literatura

Domazet-Lošo, D. (2002) Hrvatska i veliko ratište: Međunarodne igre na prostoru

zvanom bivša Jugoslavija. Zagreb, Udruga Sv. Juraj.
ICTY (2005) Direktiva (izvod) komandanta 1. VO (SP broj 5-89) za operaciju 1.
VO u Slavoniji od 19.9.1991. International Criminal Tribunal for the former
Yugoslavia, Ekspertni izvještaj tima za vojne analize za predmet IT-95-133,
dokazni predmet br. 501, ERN teksta na b/h/s-u 0076-2360-0076-2384; ERN

24
 Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine

eng. 0076-2360-0076-2384. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/162505

[Učitano 03.08.2018.]
Kadijević, V. (1993) Moje viđenje raspada: Vojska bez države. Beograd, Politika.
Marijan, D. (2003) „Jedinstvo” – posljednji ustroj JNA. Polemos. 6 (1-2), 11-47.
Marijan, D. (2009) Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ:
Vrhovna razina. Časopis za suvremenu povijest. 41(3), 659-686.
Marijan, D. (2012) Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine. Časopis za suvremenu
povijest. 44(2), 251-275.
Marijan, D. (2013) Obrana i pad Vukovara. Zagreb, Hrvatski institut za povijest.
SSNO (1990) Razvoj Oružanih snaga SFRJ 1945–1985, knjiga 7: Savezni
sekretarijat za narodnu odbranu, tom 1-2. Beograd, Vojnoizdavački i novinski
centar (VINC).
Vego, M. (1993) The Army of Serbian Krajina. Jane’s Intelligence Review.
10/1993, str. 438-445.
Žunec, O. (1998) Rat u Hrvatskoj 1991–1995, 1. dio: uzroci rata i operacije do
Sarajevskog primirja. Polemos. 1(1), 57-87.

O autoru

Pukovnik Tomislav Kovačić načelnik je Katedre operativnog umijeća na

Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu. Nositelj je
predmeta Planiranje operacija na Intergranskoj zapovjedno-stožernoj školi i
Izobrazbi časnika u funkcionalnom području te suradnik na predmetu Vojni
stožeri i planiranje operacija na vojnim studijskim programima. Područja
interesa su mu vojna doktrina, vojna povijest, sustavski pristup i planiranje
vojnih operacija.

25