PRAKTIKUM ZA SOCIJALNE RADNIKE O POJAVI I POJAVNIM OBLICIMA - Radne eksploatacije djece - Trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja - Prostitucije - Pornografije i pedofilije Sarajevo, 2010. Bosna i Hercegovina Ministarstvo sigurnosti Б М Х ц Bosna i Hercegovina Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Б М Х ц ц Proces zaštite žrtava trgovanja ljudima sa aspekta aktivnosti koje u direktnoj asistenciji poduzimaju centri za socijalnu skrb Sumnja da se radi o slučaju trgovanja ljudima Autori: dr. sc. Dževad Termiz dr. sc. Behija Čišić dr. sc. Hariz Šarić dr. sc. Nijaz Karić dr. sc. Sanela Šadić mr. sc. Asim Pandžić mr. sc. Janja Milinković mr. sc. Vesna Šučur-Janjetović Nedreta Šerić, dipl. soc. radnik Saliha Đuderija, dipl. iur. Ministarstvo sigurnosti BiH Intervju Odsjek za borbu protiv tgovine ljudima Odraslim osobama se asistira uz dobrovoljni pristanak Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH Centar za socijalni skrb (interni tim / voditelj slučaja ) Obavezna obavjest o slučaju trgovanja ljudima Saradnice na pripremi slučajeva: Samira Hunček, Amela Efendić Izdavač: CRS i Ministarstvo sigurnosti BiH Dizajn i tiskanje: FUNDAMENT marketing agencija Tiraž: 350 komada Koordinacija nadležnih institucija u toku svih faza asistiranja žrtvama trgovanja ljudima Za izdavača: CRS i Samir Rizvo Lektura: Rade Marković Ako osoba kojoj se asistira nije žrtva trgovanja ljudima Učesnici u direktnoj asistenciji na osnovu prikupljenih informacija daju preporuku kako osoba u stanju socijalne potrebe može da ostvari svoja prava Ako se utvrdi da se radi o žrtvi trgovanja ljudima U izradi Praktikuma sudjelovali: Bojan Arula, dipl. soc. radnik, Đenana Mekić, dipl. soc. radnik Recenzent: Saliha Đuderija Djeci žrtvama trgovine ljudima se asistira uz pristanak staratelja Ako se utvrdi da osoba nije žrtva trgovanja ljudima Impresum: Praktikuma za socijalne radnike o pojavi i pojavnim oblicima radne eksploatacije djece, trgovanjae ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije { Intervencija I Intervencija II Intervencija III Kontaktiranje nadležnih institucija Planiranje i organiziranje zbrinjavanja i smještaja Transport Intervencija IV Smještaj Žrtva trgovine ljudima smještena u sklonište koje drži ovlaštena nevladina organizacija Intervencija V Intervencija VI Suradnja sa nadležnim institucijama tokom zbrinjavanja Rehabilitacija Intervencija VII Intervencija VIII Repatrijacija Resocijalizacija Praktikum ZA SOCIJALNE RADNIKE O POJAVI I POJAVNIM OBLICIMA - Radne eksploatacije djece - Trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja - Prostitucije - Pornografije i pedofilije Sarajevo, 2010. 4 Sadržaj Predgovor......................................................................................................... 10 Uvodni dio – namjena i sadržaj .......................................................................... 12 Dio I .......................................................................................................................... 15 Modul I – radna eksploatacija djece ......................................................................... 15 1. Uvod .................................................................................................................. 16 2. Cilj modula ....................................................................................................... 16 3. Teme modula ................................................................................................... 16 3.1. Pojam i karakteristike radne eksploatacije djece ..................................... 16 3.2. Uzroci i oblici radne eksploatacije djece ................................................... 20 3.3. Eksploatacija djece u poljoprivredi ............................................................ 22 3.4. Eksploatacija djece u oružanim sukobima................................................ 23 3.5. Eksploatacija djece u domaćinstvu ............................................................ 23 3.6. Eksploatacija djece u rudnicima ................................................................. 24 3.7. Komercijalna seksualna eksploatacija djece ............................................. 25 3.8. Trgovina djecom .......................................................................................... 26 3.9. Globalno stanje i trendovi dječijeg rada ................................................... 26 3.10. Stanje i trendovi dječijeg rada u Bosni i Hercegovini ............................ 29 4. Međunarodni i domaći pravni okvir .............................................................. 31 4.1. Instrumenti Ujedinjenih nacija .................................................................... 32 4.1.1. Konvencija UN-a o pravima djeteta .........................................................33 4.1.2. Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta u prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji........................................................... 34 4.1.3. Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta u sudjelovanju djece u oružanim sukobima ............................................................................... 35 4.1.4. Ostali instrumenti UN-a............................................................................ 36 4.2. Instrumenti Vijeća Evrope .......................................................................... 37 4.3. Međunarodne organizacije ......................................................................... 39 4.3.1. Međunarodna organizacija rada .............................................................. 39 4.3.2. Globalni marš protiv dječijeg rada (Global March Against Child Labour) ................................................................ 39 4.3.3. Međunarodni program za ukidanje dječijeg rada (IPEC) .....................40 5. Standardi međunarodne organizacije rada koji regulišu oblast dječijeg rada ............................................................................................. 41 5.1. Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 182 o zabrani i trenutačnoj akciji na eliminisanju najtežih oblika dječijeg rada (1999) ..... 42 6. Pravni standardi u bih koji regulišu oblast dječijeg rada .............................43 5 6.1. Krivični zakon BiH .........................................................................................46 6.2. Entitetski krivični zakoni i zakon Brčko Distrikta ..................................... 47 6.3. Zakon o radu u FBiH ....................................................................................48 6.4. Zakon o radu u RS .......................................................................................48 6.5. Prepoznavanje djece žrtava radnog iskorištavanja ................................49 Literatura.............................................................................................................. 51 Modul II – Trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja .......................... 53 1. Uvod ..................................................................................................................54 1.1. Opći pregled situacije i statistički pokazatelji o stanju trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini ............................................................................ 55 2. Cilj modula ....................................................................................................... 57 3. Pojam, karakteristike i oblici trgovanja ljudima ...........................................58 3.1. Pojam i definicije trgovanja ljudima ........................................................... 58 3.2. Trgovina ženama i djecom .......................................................................... 59 3.2.1. Karakteristike trgovanja ljudima..............................................................64 3.3. Najčešći oblici eksploatacije žrtava trgovanja ljudima............................66 4. Pravni okvir, vrsta i oblici zaštita žrtava trgovanja ljudima u BiH ............. 66 4.1. Pravni okvir u BiH .........................................................................................66 4.1.1. Zaštita stranaca žrtava trgovanja ljudima u BiH .................................... 67 4.1.2. Zaštita žrtava trgovanja ljudima državljana BiH ...................................69 4.2. Vrsta i oblici zaštite žrtava trgovanja ljudima u BiH................................69 4.2.1. Zaštita žrtava trgovanja ljudima u krivičnopravnoj oblasti u BiH .........................................................................................................69 4.2.2. Zaštita žrtava trgovanja ljudima u građanskopravnoj oblasti u BiH ......................................................................................................... 73 5. Faze zaštite žrtava trgovanja ljudima u BiH .................................................. 75 5.1. Faza identifikacije žrtve trgovanja ljudima – omogućavanje lične sigurnosti..................................................................................................... 76 5.2. Procjene psihofizičkog stanja žrtve - osiguranje zdravstvene brige, osiguranje interventne pomoći .............................................................. 77 5.3. Zaštitno zbrinjavanje i planiranje oblika pomoći rehabilitacije i resocijalizacije, pružanje psiho-socijalne podrške (socijalna zaštita) ........ 77 5.3.1. Oblici zaštite i profesionalni standardi .................................................... 77 5.4. Otkrivanje ..................................................................................................... 79 5.5. Boravak u sigurnoj kući ............................................................................... 85 5.6. Vrsta i koncept intervencije ........................................................................90 5.7. Situiranje zaštite (resocijalizacija i repatrijacija) – pravna i ekonomska podrška (pravna zaštita i osnaživanje) ......................................102 6. Intervencija centra za socijalni rad .............................................................. 103 6.1. Koje oblike zaštite pruža centar za socijalni rad?....................................103 6 6.2. Koje oblike dodatnih usluga pruža centar za socijalni rad?.................. 104 6.3. Koja je uloga centra za socijalni rad kao organa starateljstva? ........... 105 7. Posebnost zaštite djece žrtava trgovine ljudima ........................................ 105 7.1. Zaštita djece stranih državljana ................................................................ 105 7.2. Zaštita djece državljana BiH ...................................................................... 107 7.3. Koja je uloga centra za socijalni rad u organizovanju zaštite djece? ..................................................................................................... 107 7.4. Koje su razlike u intervenciji/asistenciji za strane državljane i BiH državljane žrtve trgovine ljudima? ........................................................ 108 8. Uloga socijalnih radnika tokom faze rehabilitacije i resocijalizacije .........109 8.1. Kako posmatrati averzivnu i nekontrolisanu prirodu trgovine ljudima? .............................................................................................. 109 8.2. Koje su najčešće kliničke posljedice i simptomi prouzrokovani iskustvom trgovine ljudima? ............................................................................110 8.3. Koji su najvažniji elementi dobrog razumijevanja i procjene prošlosti žrtava trgovine ljudima? ................................................................... 111 8.4. Razumijevanje i procjena prošlosti žrtava .............................................. 111 8.5. Koje tehnike može socijalni radnik koristiti za prikupljanje dodatnih informacija od žrtve trgovine ljudima? ...........................................114 8.6. Koji su mogući značajni teorijski pristupi socijalnog rada u tretmanu žrtava trgovine ljudima? .................................................................. 115 8.6.1. Sistemski pristup i pristup orijentisan prema porodici ........................ 115 8.7. Kako možemo posmatrati opći okvir i strukturu terapijskog rada sa žrtvama trgovine ljudima? ........................................................................... 117 8.7.1. Model oporavka žrtava trafikinga .......................................................... 117 8.8. Koji je osnovni okvir za definisanje ciljeva i zadataka terapijskog rada sa ženama žrtvama trgovine ljudima? ...................................................118 8.8.1. Koji su ciljevi i zadaci terapijskog rada sa ženama žrtvama trgovine ljudima? ...............................................................................................119 8.9. Koje modele socijalnog rada možemo primijeniti u tretmanu žrtava trgovine ljudima? .................................................................................. 120 8.9.1. Metoda savjetovanja .............................................................................. 120 8.10. Individualne terapijske seanse ................................................................123 8.10.1. Pristup usmjeren na klijenta .................................................................123 8.10.2. Kratka terapija usmjerena na rješenje ................................................123 8.10.3. Terapijske prič........................................................................................ 124 8.10.4. Tehnike relaksacije ............................................................................... 124 8.11. Grupne terapijske seanse ........................................................................ 124 8.11.1. Edukativne grupne aktivnosti ................................................................125 8.11.2. Terapijske grupne radionice ................................................................. 126 8.12. U čemu se ogleda važnost pripreme za repatrijaciju i/ili resocijalizaciju? ............................................................................................127 8.13. U čemu se ogleda posebna važnost pisanja psiho-socijalne 7 anamneze? ......................................................................................................... 128 8.14. Šta podrazumijeva procedura repatrijacije i resocijalizacije? ............. 128 8.15. Resocijalizacija .......................................................................................... 130 Literatura ...................................................................................................................131 Modul III – Prostitucija ..............................................................................................133 1. Cilj modula ...................................................................................................... 134 2. Teme modula ................................................................................................. 134 2.1. Teorijsko razumijevanje pojave prostitucije............................................ 134 2.1.2. Definisanje pojave prostitucije ...............................................................135 2.1.3. Različita tipologija prostitucije ................................................................137 2.1.4. Prostitutka i njene karakteristike .......................................................... 140 2.1.5. Faze ulaska u svijet prostitucije ..............................................................141 2.1.6. Klasifikacija prostitutki ............................................................................ 142 2.1.7. Maloljetne i punoljetne prostitutke ....................................................... 143 2.1.8. Uloga klijenta i posrednika ..................................................................... 144 2.2. Etiologija i karakteristike pojave prostitucije u Bosni i Hercegovini.... 145 2.2.1. Odnos javnog mnjenja ............................................................................ 146 2.3. Prostitucija i trgovina ljudima ................................................................... 147 2.4. Zaštita djece i odraslih od prostitucije u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine ......................................................................................... 149 2.5. Krivični zakoni Bosne i Hercegovine ....................................................... 149 3. Različiti sistemi socijalne reakcije na pojavu prostitucije .......................... 152 3.1. Sistem tolerancije ........................................................................................152 3.2. Sistem abolicije ...........................................................................................153 3.3. Sistem prohibicije ........................................................................................153 3.4. Sistem reglementacije ...............................................................................153 3.5. Primjeri sistema u evropskim zemljama ..................................................153 4. Funkcionalna veza socijalne i dječije zaštite i drugih institucija uključenih u prevenciju sprečavanje prostitucije u BiH.................................. 155 4.1. Institucije i organizacije nadležne za socijalnu zaštitu i sigurnost žrtava trgovine ljudima radi prostitucije .........................................................155 4.2. Saradnja međunarodnih i domaćih institucija i organizacija u zaštiti djece i odraslih od pojave prostitucije ..............................................157 5. Značaj prevencije u sistemu socijalne zaštite djece i odraslih od prostitucije ................................................................................... 158 5.1. Socijalna prevencija - model zaštite od prostitucije .............................. 158 5.2. Uloga i odgovornost socijalnog rada u izradi i realizaciji mjera prevencije ............................................................................................... 159 6. Saradnja centara za socijalni rad sa drugim organizacijama i institucijama ...............................................................................163 6.1. Prostitutka-lice u stanju socijalne potrebe ............................................. 164 8 6.2. Sociodijagnostika uzroka prostitucije i utvrđivanje mjera socijalne zaštite ................................................................................................. 165 6.3. Preventivna i socijalno-zaštitna funkcija centra za socijalni rad ......... 169 Literatura............................................................................................................ 177 Modul IV – Pornografija i pedofilija .........................................................................181 1. Uvod ................................................................................................................ 182 2. Pedofilija i dječija pornografija .................................................................... 182 2.1. Pojam i osnovne karakteristike pedofilije ................................................182 2.2. Uzroci pojave pedofilije ..............................................................................183 2.3. Profil pedofila ............................................................................................. 184 2.4. Drastičan oblik seksualnog zlostavljanja djece: incest ......................... 185 2.5. Pedofilija, dječija pornografija i Internet ................................................. 186 2.6. Problem pedofilije i dječije pornografije u globalnim i bosanskohercegovačkim okvirima ............................................................... 189 2.7. Da li je različito razumijevanje problema pedofilije zbunjujuće za stručnjake koji su angažovani u tretmanu? ...............................................192 3. Pornografija i pedofilija u zakonodavnim okvirima i mogućnost zaštite žrtava ...............................................................................194 3.1. Međunarodni pravni okvir ......................................................................... 194 3.2. Zaštita žrtava pedofilije i pornografije u domaćim zakonodavnim okvirima ................................................................................... 197 3.2.1. Krivični zakon i zaštita djece u BiH ........................................................ 197 4. Profesionalna etika socijalnog rada u radu sa djecom žrtvama pornografije i pedofilije .................................................................................... 176 5. Uloga centra za socijalni rad u zaštiti žrtava pornografije i pedofilije i saradnja sa drugim institucijama i organizacijama.................... 203 5.1. Uloga centara za socijalni rad kod seksualnog zlostavljanja djece ...... 205 5.2. Da li je najveći teret u borbi protiv seksualnog zlostavljanja djece na centrima za socijalni rad i kakav odnos trebaju imati centri sa ostalim nadležnim institucijama? .................................................................... 205 5.3. Kakve mjere trebaju poduzeti centri za socijalni rad kada je u pitanju zaštita djece od seksualnog zlostavljanja? ...................................206 5.4. Kakvo mesto ima prevencija u sprečavanju seksualnog zlostavljanja djece i rehabilitacija žrtve u okviru djelovanja centara za socijalni rad? ................................................................................... 207 5.5. Kako prepoznati dijete koje je žrtva zlostavljanja? ...............................209 5.6. Koji su rizični faktori vezani za roditelje? ............................................... 210 5.7. Najbolji interes djeteta ili čuvanje porodičnog integriteta? ................... 211 6. Intervju sa djetetom ......................................................................................211 9 7. Kako voditi razgovor sa zlostavljačem? .......................................................213 Literatura............................................................................................................ 215 Dio II ........................................................................................................................ 217 Plan obuke za module ............................................................................................. 217 1. Uvod ................................................................................................................ 218 Poglavlje I – Uvodne napomene o modelu obuke ........................................ 218 2. Opis praktičnih vježbi ....................................................................................228 PRVI KORAK........................................................................................................ 228 A. Upoznavanje sa slučajevima radne eksploatacije djece ......................... 228 DRUGI KORAK: Demonstracija obrade slučaja radne eksploatacije djece ........................................................................................... 230 TREĆI KORAK: Pomoćna pitanja za analizu asistencije ..................................231 Sažeci ostalih slučajeva koji se po istoj metodologiji koriste za analizu i vježbe ...................................................................................................231 B. Upoznavanje slučajevima trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja .......................................................................................................... 233 C. Upoznavanje sa slučajevima prostitucije ................................................... 241 D. Upoznavanje sa slučajevima pornografije i pedofilije ............................. 243 Zaključna razmatranja.......................................................................................246 Korišteni pravni izvori .......................................................................................246 Literatura............................................................................................................249 Dodatak - shematski prikaz rada na slučajevima...........................................250 10 Predgovor Bosna i Hercegovina je već duži niz godina suočena sa fenomenom trgovanja ljudima u skoro svim svojim oblicima, posebno sa trgovanjem ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja i prostitucije te eksploatacije radne snage. Posebnu težinu problemu daju podaci o identificiranoj djeci, žrtvama trgovanja. U posljednjim godinama situacija je dodatno otežana pojavom i registracijom slučajeva dječje pornografije i pedofilije. Usprkos svim naporima koje u posljednjoj deceniji ulaže bosanskohercegovačko društvo, uz nesebičnu podršku vlada prijateljskih zemalja i međunarodnih organizacija, na suzbijanju ovih negativnih pojava i usprkos značajnim postignutim rezultatima, trgovanje ljudima, organizirana prostitucija, dječja pornografija i pedofilija još uvijek opstaju u Bosni i Hercegovini. Razlozi za to leže prije svega u velikoj financijskoj dobiti koju kriminalne grupe i pojedinci ostvaruju trgovanjem ljudima i eksploatacijom žrtava trgovanja ljudima a zatim i u političkoj i ekonomskoj nestabilnosti Bosne i Hercegovine, razjedinjenošću sigurnosnog sustava, još uvijek velikom broju raseljenih osoba, siromaštvu, nezaposlenosti, nedostatku perspektive itd. U skladu sa strateškim opredjeljenjima i akcijskim planovima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, u proteklim godinama proveden je veliki broj aktivnosti i postignut veliki broj ciljeva u segmentima kaznenog gonjenja počinitelja kaznenih djela trgovanja ljudima, organiziranja prostitucije, dječje pornografije i pedofilije, zatim zaštite žrtava ovih zločina te prevenciji. Ali, usporedo s tim, i sami fenomeni trgovanja ljudima, prostitucije, pornografije i pedofilije su se mijenjali i nastojali prilagođavati novonastalim aktivnostima, pronalazili odgovore na mjere vlade i civilnog društva i uporno opstajali. Stoga je veoma važno nastaviti sa planskim i organiziranim aktivnostima usmjerenim prema prevenciji i suzbijanju ovih pojava, odnosno traženju najboljih načina i mehanizama za suzbijanje i sprečavanje ovih oblika zlouporabe i eksploatacije ljudi, a naročito djece. Jedna od takvih aktivnosti jeste zasigurno izgradnja kapaciteta ustanova i organizacija koje su nadležne za poduzimanje aktivnosti na suzbijanju trgovanja ljudima, prvenstveno kroz obrazovanje i obuku profesionalaca koji su ili će biti izravno uključeni u borbu protiv trgovanja ljudima, njenu prevenciju i izravnu asistenciju i zaštitu žrtava. Praktikum za socijalne radnike o pojavi i najčešćim pojavnim oblicima radne eksploatacije djece, trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije u Bosni i Hercegovini, siguran sam, doprinijet će edukaciji i specijalističkom osposobljavanju socijalnih radnika, studenata na fakultetima za socijalni rad, ali i studenata na drugim fakultetima. Praktikum će, uvjeren sam, poslužiti i za organiziranje zajedničkih obuka studenata, policijskih službenika, tužitelja i svih drugih profesionalaca uključenih u borbu protiv trgovanja ljudima jer je kroz svoju modularnost i praktičnost učinjen dostupnim širokom krugu profesionalaca. 11 Primjena Praktikuma će pored podizanja razine znanja i obučenosti socijalnih radnika i drugih profesionalaca unaprijediti i profesionalne standarde, te ojačati cjelokupni mehanizam izravne asistencije i pomoći za žrtve trgovanja ljudima, organizirane prostitucije, dječje pornografije i pedofilije i na taj način osigurati veće poštivanje i zaštitu najvažnijih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Zahvalnost za izradu Praktikuma iskazujem autorima koji su u njegovu izradu nesebično uložili svo svoje akademsko i praktično znanje i iskustvo. Posebnu zahvalnost iskazujem Agenciji Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID) i organizaciji Catholic Relief Service (CRS) koji financiraju i implementiraju Državni program za suzbijanje trgovanja ljudima i ilegalne migracije u Bosni i Hercegovini, a u okviru kog je, pored velikog broja aktivnosti, izrađen i ovaj Praktikum. Samir Rizvo Državni koordinator za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne migracije 12 Uvodni dio – namjena i sadržaj Nasilje u svakodnevnom životu problem je sa kojim se svakodnevno susreće veliki broj zemalja u svijetu. Pored ostalih oblika nasilja, radna eksploatacija djece, trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucija, pedofilija rastući su fenomeni za koje u Bosni i Hercegovini postoje konkretni primjeri. Iako smo zemlja koja je tek nedavno izašla iz rata koji je opustošio stotine hiljada domova, u kome je poginulo isto toliko ljudi, gdje je raseljeno milijun i pol osoba, sa hiljade nestalih, nezaposlenih, treba prihvatiti da su nasilje u svakodnevnom životu, a pogotovo radna eksploatacija djece, prostitucija, trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, pornografija i pedofilija pojave na koje bosanskohercegovačko društvo treba organizirano reagirati. Potrebno je da svi uradimo više od razmatranja ovih fenomena kao globalnih pitanja, te svim sredstvima spriječimo ubrzano širenje ovih fenomena koji milijuni žena i djece osuđuju na društvenu smrt-društvenu marginalizaciju1, a često i na smrt u doslovnom smislu riječi zbog seksualnog zadovoljstva i zarade. Sve ove pojave postale su globalne, kao i međunarodne akcije na njihovom suzbijanju koje se poduzimaju posljednjih godina. Neke od njih, gledajući kroz historiju, praktično nisu nikada ni iskorijenjene (ropstvo i robovski rad) i dobile su samo nove pojavne oblike. Sve ovo je bez sumnje utjecalo i na nas u Bosni i Hercegovini da razmatramo ove probleme, tražimo najbolje načine za borbu protiv ovih pojava u društvu i kreiramo učinkovitije mjere za suzbijanje i sprečavanje ovih oblika zlouporabe i eksploatacije ljudi, a naročito djece. Poseban izazov za nas u Bosni i Hercegovini predstavlja kreiranje državnog multidisciplinarnog mehanizma koji treba suzbiti širenje ovih pojava, pa samim tim i izrada ovoga materijala u okviru različitih modula za edukaciju i specijalističko osposobljavanje socijalnih radnika te studenata drugih fakulteta predstavlja naš doprinos zagovaranju i ustanovljavanju edukacija koje su dobar sustav za zajedničku obuku studenata i službenika za provedbu zakona kroz modularno učenje i praktične vježbe. Pošli smo od namjere da pojmovno obradimo ove pojave za potrebe profesionalaca koji pružaju izravnu asistenciju žrtvama ovih oblika iskorištavanja, zatim od potrebe da materijal bude od koristi i za buduće profesionalce, odnosno kao zajednički kreirani materijal koji obrađuje istovremeno nekoliko sličnih tema. Grupa autora je dobila priliku tijekom 2009/10. godine da uz financijsku pomoć USAID-a u okviru Državnog programa za suzbijanje trgovanja ljudima i ilegalnih imigracija u Bosni i Hercegovini, kojeg implementira CRS i Odsjek za borbu protiv trgovanja ljudima Ministarstva sigurnosti BiH, pripremi “Praktikum za socijalne radnike o pojavi i najčešćim pojavnim oblicima radne eksploatacije djece, trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije u Bosni i Hercegovini” (u daljem tekstu: Praktikum). 1 lat. marginalis – koji se tiče ruba, koji se nalazi na rubu, rubni 13 Autori Praktikuma su svoj zajednički pristup zasnovali na potrebi da se učenjem o pojavi i pojavnim oblicima unaprijede profesionalni standardi i praktični rad kojim se osigurava zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda među kojima su najvažnija ljudska prava koja se najčešće krše u okviru ovih oblika eksploatacije: sloboda izbora, osobni integritet i sigurnost. Na temelju sažete obrade općih informacija o pojavi i najčešćim pojavnim oblicima radne eksploatacije djece, trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije, kao i na temelju iskustava stečenih u Bosni i Hercegovini i zemljama u regiji na suzbijanju ovih pojava, objedinjene su osnovne informacije. Polazimo od toga da se ovim pristupom zagovara stvarno uvođenje učenja na temelju prakse koje treba doprinijeti znanju socijalnih radnika i ostalih profesionalaca, što i jeste najbolja prevencija. Praktikum je kreiran kao dopunski nastavni materijal namijenjen studentima socijalnog rada, socijalnim radnicima i ostalim profesionalcima koji su uključeni u aktivnosti suzbijanja navedenih fenomena2. Praktikum se sastoji od dva dijela. Prvi dio čine tematski moduli. Ovaj dio sadrži teorijske činjenice o pojavama koje omogućavaju da se studenti i profesionalci šire upoznaju o temeljnim pojmovima, pojavi i najčešćim pojavnim oblicima, uzrocima, fenomenu i problemu, te relevantnim pravnim okvirom koji se odnosi na:  Trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja – Modul I  Radnu eksploataciju djece – Modul II  Prostituciju – Modul III  Pornografiju i pedofiliju – Modul IV Drugi dio čini Plan obuke za module. Ovaj dio Praktikuma sastoji se od dva poglavlja: Poglavlje I – Uvodne napomene o modelu obuke Ovo poglavlje sadrži detaljna objašnjenja-preporuke za realizaciju praktičnih vježbi za rad na konkretnim slučajevima, zatim kratak opis nadležnosti uključenih ustanova i organizacija sa objašnjenjem njihovih funkcionalnih veza, zatim shematski prikaz kronologije rješavanja slučaja sa objašnjenjem. Ovo poglavlje također sadrži opis samostalne i grupne metodologije rada na rješavanju predstavljenih slučajeva koja omogućava da se po istoj metodologiji mogu obrađivati drugi slučajevi pogodni za praktične vježbe. Poglavlje II – Praktične vježbe i rad na slučajevima Ovo poglavlje sadrži praktične primjere slučajeva – otkrivene slučajeve radne eksploatacije djece, trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije u Bosni i Hercegovini na temelju kojih se 2 Izraz “fenomen“ uporabljujemo u ovom tekstu u smislu: pokazujuće samo po sebi; očito 14 realiziraju praktične vježbe radi savladavanja praksi održive intervencije i pružanja pomoći žrtvama, učenja dobrih praksi, formi i oblika suradnje sa odgovarajućim stručnim tijelima zaduženim za izravnu asistenciju i pružanje pomoći žrtvama ovih oblika nasilja. Napomena: Praktikum su pisali različiti autori tako da dijelovi teksta odražavaju individualne stavove i razmišljanja zasnovana na saznanjima o pojavi i pojavnim oblicima različitih fenomena, predstavljenih saznanja iz različitih izvora, zbog čega je postojala potreba za ujednačavanjem zajedničkog pristupa u razmatranju ovih fenomena. Različitost shvaćanja i saznanja o pojavama i njihovim pojavnim oblicima te modularni pristup dio su izazova kod uvođenja ujednačenih profesionalnih standarda izravne intervencije profesionalaca iste struke prema žrtvama, kao i izazov za razumijevanje različitosti reakcije ostalih uključenih profesionalaca iz drugih sektora zaštite. S druge strane, individualni pogled na iste probleme, kao i individualnost pristupa u rješavanju i razmatranju pojedinih slučajeva u praksi upravo približno preslikava praktične i stvarne situacije, što je problem koji smo željeli sagledati prilikom pripreme ovoga materijala. Nastojali smo da studenti i profesionalci prihvate da je svaki slučaj u suštini različit u svojoj pojavi (individualan), što je i poseban problem u praksi, te da je za svrhu dobre profesionalne reakcije potrebno dobro poznavati sustav funkcioniranja, nadležnosti i karakter veze između pojedinih ustanova uključenih u rješavanje bilo kojeg otkrivenog slučaja. Potrebno je naučiti kako se može učinkovito i adekvatno reagirati u pojedinim slučajevima. Modul I – radna eksploatacija djece Dio I Modul I radna eksploatacija djece dr. sc. Behija Čišić, mr. sc. Janja Milinković, mr. sc. Asim Pandžić 15 16 Modul I – radna eksploatacija djece 1. UVOD Prisilna radna eksploatacija pojedinaca i grupa predstavlja globalni problem koji se reflektira na sve regije i zemlje svijeta, bez obzira da li se radi o visokorazvijenim zemljama ili zemljama trećeg svijeta. Radna eksploatacija je suprotna dostojanstvenom radu i krši sve ključne standarde rada i dostojanstva ličnosti. Sve osobe prisiljene na takav oblik rada su često žrtve diskriminacije zasnovane na etničkoj pripadnosti, spolu i kulturoloških shvaćanja inferiornosti određenih socijalnih grupa, što uz tešku ekonomsku situaciju predstavlja osnovni etiološki faktor pojave. Opservirajući stručnu i znanstvenu literaturu, dolazi se do saznanja da od ukupnog prisilne eksploatacije rada, 50% obuhvata djecu prisiljenu na takav oblik rada, odnosno “najteže oblike rada djece”. Ova kategorija radnika predstavlja primjer ekstremne eksploatacije obzirom da su kao skupina potpuno izolirani od svojih vršnjaka. Svi oblici trgovanja ljudima imaju štetan socijalno-emocionalni efekat na samu žrtvu. Žrtve radne eksploatacije u okviru socijalnog problema trgovanja ljudima izložene su kako tjelesnom, tako i emocionalnom zlostavljanju u vidu silovanja, prijetnji upućenim njima osobno ili njihovim obiteljima, pa čak i prijetnjama smrću. Radna eksploatacija u okviru trgovanja ljudima ima globalni socijalni utjecaj jer se reflektira kako na zdravlje pojedinaca, skupina i cjelokupnog stanovništva, tako i sigurnosti država u cjelini. Trgovanje ljudima u cilju seksualne eksploatacije obično uključuje zlostavljanje u okviru komercijalne seks-industrije. Često pojedinci koji eksploatiraju žrtve u privatnim kućama zahtijevaju i seks i rad. Uporaba sile ili prinude može biti izravno usmjerena na tjelesnu i mentalnu osobnost. Trgovanje ljudima u cilju radne eksploatacije je oblik trgovanja koji odnosi najveći broj žrtava i obuhvata tradicionalno ropstvo, prinudni rad i dužničko ropstvo. 2. CILJ MODULA Cilj ovoga modula je upoznati studente socijalnog rada i socijalne radnike u neposrednoj praksi o: fenomenu i problemu radne eksploatacije djece; održivim intervencijama i pomoći djeci žrtvama radne eksploatacije; dobrim praksama, te formama i oblicima suradnje sa odgovarajućim stručnim tijelima zaduženim za preveniranje radne eksploatacije djece u Bosni i Hercegovini. 3. TEME MODULA 3.1. Pojam i karakteristike radne eksploatacije djece Eksploatacija djece danas ne predstavlja novi fenomen; međutim, oblici u kojima se pojavljuje eksploatacija kao i metode koje je omogućavaju poprimili su nove oblike i razmjere širom svijeta. Eksploatacija u užem smislu značenja uključuje eksploataciju, prostituciju i druge oblike seksualne eksploatacije kroz prinudni rad, Modul I – radna eksploatacija djece pružanje usluga, ropstvo, prakse slične ropstvu, podčinjavanje te uklanjanje ljudskih organa. Suvremeni ekonomski razvoj, razvoj tehnike i tehnologije, turizma, oblici siromaštva, oružani sukobi i kriza pozitivnih društvenih vrijednosti doprinijeli su razvoju trenda fenomena dječje eksploatacije. Postoje mišljenja da su danas profitabilni oblici organiziranog kriminala na međunarodnoj razini reflektirani kroz trgovinu oružjem, trgovinu drogom te trgovanje ljudima, uključujući djecu. Eksploatacija djece u okviru socijalnog fenomena trgovanja ljudima reflektira se u više oblika kroz: seksualnu eksploataciju, dječji rad, prisilno ropstvo, regrutiranje djece za učešće u oružanim sukobima, zlouporabu narkotika, korištenje djece u počinjenju kaznenih djela, zlouporabu djece pri adopciji (usvajanju), sklapanje braka sa maloljetnim licima, zlouporabu u medicinske ili znanstvene svrhe i općenito socijalnu eksploataciju. Ono što karakterizira sve oblike eksploatacije djece odnosi se na visoku razinu nasilja i ekonomske efekte, bilo izravno ili neizravno. Obzirom da je predmet ovoga modula radna eksploatacija djece u okviru fenomena trgovanja ljudima, ona je i predmet naše dalje opservacije. Pojam “dječji rad’’ etimološki podrazumijeva rad koji je emocionalno i socijalno opasan i štetan za dijete, te se reflektira na njegovo redovno obrazovanje, čime se dijete onemogućava da se redovno obrazuje ili se tjera da napusti školu prije vremena ili da biva prinuđeno da se obrazuje pod iznimno teškim uvjetima. Kako bi se uočila razlika između “eksploatatorskog rada” i “rada uopće”, treba naglasiti da ‘’rad dostojan svakog čovjeka’’ sadrži elemente koji su u duhu ljudskih i socijalnih prava i temelje se na principima:  Princip slobode pri izboru zaposlenja  Princip nediskriminatorskog ponašanja pri zapošljavanju i tijekom radnog odnosa  Princip prilagođavanja visine plaće temeljnim ekonomskim, socijalnim, obiteljskim potrebama i odgovornostima  Princip uključenosti u sustav socijalne zaštite  Princip mogućnosti stjecanja profesije i usavršavanja  Princip učešća radnika u odlučivanju i dr. Imajući u vidu ove navedene principe, može se konstatirati da se dječji rad ni u kojem slučaju ne može podvesti pod koncept ‘’rada dostojnog čovjeka’’. Djecaradnici su najčešće eksploatirana zbog niskih nadnica, dugog radnog vremena, neuključenosti u sustav socijalne zaštite i nedostatka pregovaračke moći. Postavlja se pitanje da li se svaki rad djeteta smatra eksploatacijom djece. Kada dijete pomaže roditeljima u obavljanju osnovnih kućnih obveza i svoj džeparac zarađuje od roditelja ili radom u obiteljskom biznisu, a rad se obavlja u slobodno djetetovo vrijeme i ukoliko su ti poslovi primjereni djetetovom psihofizičkom razvoju i ne utječu na njegov socijalno-emocionalni razvoj, u tom slučaju se ne može govoriti o radnoj eksploataciji djece. Blagovremeno uključivanje djece u obavljanje određenih poslova predstavlja važan poticaj za njihov socijalno-emocionalni razvoj, učeći ih 17 18 Modul I – radna eksploatacija djece socijalnim vještinama koje će iskustveno koristiti u životu. Međunarodna organizacija rada (MOR) pod prisilnim radom podrazumijeva “svaki rad ili pružanje usluga koje se zahtijeva od bilo koje osobe pod prijetnjom uporabe kažnjavanja i na koje osoba nije dragovoljno pristala”. Navedena definicija MOR-a sadrži dva osnovna elementa prisilnog rada3: nepostojanje pristanka za rad (nedragovoljni karakter; put prema prisilnom radu) i prijetnja kažnjavanjem (načini kako se osoba zadržava u odnosu prisilnog rada). “Dječji rad” se odnosi na rad djece mlađe od 18 godina4, a koji je socijalno, emocionalno i etički opasan ili štetan i ometa njihovo školovanje. Radna eksploatacija i dječji rad su usko povezani. Od ukupne populacije uključene u radnu eksploataciju, gotovo polovinu čine djeca. Dječji rad i radna eksploatacija se pojavljuju u istim geografskim područjima, u istim industrijama i većinom su uzrokovani siromaštvom. Konvencija o prisilnom radu iz 1930. godine definira prisilan rad kao ‘’sve vidove rada na koje je neka osoba prisiljena od strane druge osobe, pod prijetnjom bilo kakve kazne i kojim se navedena osoba ne bavi dragovoljno’’5. Karakteristike prisilnog rada ogledaju se u:  Nedragovoljnosti vršenja nekog posla na koji su prisiljene žrtve u bilo kojem položaju (otete, prevarene, rođene u ropstvu ili na drugi način se zatekle u ropstvu, navedene ili prisiljene na dug)  Prijetnji kaznom koja može imati odlike tjelesnog ili seksualnog nasilja, financijske kazne, lišavanja temeljnih životnih potreba ili prijetnji da će žrtva biti prijavljena tijelima sigurnosti, što će proizvesti kazneno gonjenje ili deportaciju Prema podacima međunarodnih organizacija o prisilnom radu, većina slučajeva trgovanja ljudima u svijetu ima oblik prisilnog rada. Prisilni rad je poznat i pod nazivom “prisilno ropstvo”, a može proisteći iz situacija kada nesavjesni poslodavci koriste nedostatke u radu pravosuđa i policije kako bi eksploatirali ugrožene radnike. Ovakvi radnici postaju još podložniji praksi prisilnog rada zbog visoke stope nezaposlenosti, siromaštva, kriminala, diskriminacije, korupcije, političkog konflikta i društvenog prihvatanja ovakve prakse. Većina međunarodnih organizacija i zakona država dozvoljava da se djeca mogu zakonski baviti lakim poslovima. U prilog tome, države širom svijeta imaju za cilj iskorjenjivanje najgorih oblika dečijeg rada. U Konvenciji Međunarodne organizacije rada br. 182. o najgorem iskorištavanju dječjeg rada navodi se da je prisilni rad jedan od najtežih oblika dječjeg rada. Dijete koje radi ne mora biti radnik na prisilnom radu. Sve dok dijete radi dragovoljno bez prijetnje kažnjavanjem ili prisile, radi se o dječjem radu, a ne o prisilnom radu. Ostavljajući po strani neka teška praktična pitanja koja se odnose na to kako dijete može pristati da dobrovoljno radi na nekim vrstama poslova (komercijalno seksualno iskorištavanje, na primjer) i usmjeravajući se samo na situacije kada je jasno da djeca rade kao radnici na prisilnom radu, nema sumnje da su djeca najugroženija 3 4 5 “Izvještaj MOR-a, 2005. godina”, Globalna alijansa protiv prisilnog rada Prema članku 1 Konvencije o pravima djeteteta, svaka osoba mlađa od 18 godina smatra se djetetom. Članak 2 Konvencije Modul I – radna eksploatacija djece kategorija radnika kada je u pitanju prisilni rad. Prema istoj Konvenciji, najgori oblici iskorištavanja dječjeg rada podrazumijevaju6: a) Sve oblike ropstva ili prakse koja je slična ropstvu, kao što su prodaja i trgovanje djecom, dužničko ropstvo i kmetstvo, prisilni ili obvezni rad, uključujući prisilno ili obvezno regrutiranje djece za korištenje u oružanom sukobu b) Korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za prostituciju, za pornografsku produkciju ili pornografske predstave c) Korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za nelegalne aktivnosti, naročito za proizvodnju i trgovinu drogama, kako je definirano odgovarajućim međunarodnim ugovorima d) Rad koji može, po svojoj naravi i okolnostima u kojima se obavlja, štetiti zdravlju, sigurnosti ili moralnim osobinama djece Na temelju izrečenog, postavlja se logično pitanje da li je djetetu zabranjeno da radi. Danas, u skoro svim zemljama svijeta smatra se da djeca iznad 14, 15 ili 16 godina mogu zasnovati radni odnos. U svim ovim slučajevima podrazumijeva se da su djeca završila osnovno obrazovanje ili se nalaze na nekom stručnom usavršavanju. U zemljama u kojima se posebna pažnja poklanja dječjim pravima, zakonodavstvo se uređuje na način da za djecu koja zasnivaju radni odnos propisuju posebne mjere zaštite, odnosno zabrane. Zabrane se odnose na noćni rad, rad sa opasnim kemikalijama i sl. U našoj zemlji, zakoni o radu7 reguliraju pitanja rada i zapošljavanja djece. U Zakonu o radu Federacije BiH članak 15. utvrđuje pravo djece na rad, a u članku 14. Zakona o radu RS ista prava se utvrđuju kao uvjet za zaključenje ugovora o radu – Ugovor o radu ne može se sklopiti s osobom koja nije navršila 15 godina života. Osoba između 15 i 18 godina života može se uposliti pod uvjetom da od ovlaštenog liječnika ili mjerodavne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje da ima zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova. Ovim člankom se zabranjuje i štetni rad djece. Prema Konvenciji MOR-a br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje, najniža dob utvrđena je u skladu sa stavkom 1. članka 2 i ne smije biti niža od dobi za završavanje obveznog školovanja, što znači da u svakom slučaju ne smije biti niža od 15 godina starosti.8 U skladu sa Konvencijom, najniža dob za prijem u bilo koju vrstu zaposlenja ili na bilo koji rad koji bi po svojoj naravi ili okolnostima u kojima se odvija mogao ugroziti zdravlje, sigurnost ili moral mladih osoba, ne smije biti niža od 18 godina.9 Obveza članica koje su ratificirale Konvenciju ogleda se u tome da će provoditi državnu politiku koja ima za cilj osigurati djelotvorno ukidanje dječjeg rada i postupno podići najnižu starosnu granicu za zapošljavanje ili rad do razine koja je u 6 7 8 9 Članak 3 Konvencije Zakoni o radu BiH, RS, FBIH i BD Zakon o zapošljavanju stranaca FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 8/99) Zakon o zapošljavanju stranaca RS (“Službeni glasnik RS”, br. 15/97) Zakon o zapošljavanju stranaca Brčko Distrikta (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 17/02) Članak 2 Konvencije MOR-a br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Članak 3 Konvencije MOR-a br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje 19 20 Modul I – radna eksploatacija djece skladu s najpotpunijim tjelesnim i duševnim razvojem mladih osoba. Ova konvencija10 se ne primjenjuje na rad koji obavljaju djeca i mlade osobe u školama općeg, stručnog ili tehničkog obrazovanja ili u drugim ustanovama za obrazovanje, niti na rad koji obavljaju osobe sa najmanje 14 godina starosti u poduzećima ako se takav rad obavlja u skladu s uvjetima propisanim od strane nadležne vlasti nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, gdje one postoje, a sastavni je dio:  Tečaja obrazovanja, odnosno obuke za koju je škola ili ustanova za obuku primarno odgovorna  Programa obuke koji se uglavnom ili u cijelosti odvija u poduzeću, a čiji program je odobrila nadležna vlast ili  Programa upućivanja ili orijentacije koji ima za cilj olakšati izbor zanimanja ili vrstu stručnog osposobljavanja 3.2. Uzroci i oblici radne eksploatacije djece Narav radne eksploatacije djece uvjetovana je uzrastom djeteta, njegovim zdravstvenim stanjem, ekonomskim i socijalnim prilikama u državi, stupnjem razvoja tehnologije, kao i stupnjem opće svijesti o potrebi skrbi o djetetu. Najveći faktori rizika radne eksploatacije djece proizlaze u siromašnijim zemljama i onima koje se ocjenjuju kao zemlje u krizi, bilo da se radi o političkim ili ekonomskim prilikama. Posebno su pogođeni najsiromašniji slojevi u njima, uključujući djecu imigranata, djecu koja žive na ulici, djecu pripadnika manjinskih skupina, starosjedilačkih naroda i izbjeglica. Navest ćemo osnovne kategorije djece koja su uključena u najgore oblike dječjeg rada:11  Prvu skupinu čine djeca koja rade u vlastitom domaćinstvu.  Drugu skupinu, vjerojatno najbrojniju, čine djeca koja rade na obiteljskom zemljištu (ova kategorija djece bi trebala biti uključena u kategoriju ekonomski aktivne djece i najčešće nije obuhvaćena statistikama koje ilustriraju stanje na tržištu rada).  Treću skupinu čine zaposlena djeca u izravnom kontaktu sa tržištem rada, koja i privređuju u vlastitim domaćinstvima, kao što je učešće u podugovaračkim planovima ili sporazumima na temelju kojih se rad obavlja kod kuće. Dječji rad je prije svega uvjetovan tržištem rada, obrazovnim sustavom, i u određenim razmjerama kreditnim tržištem čija je ponuda i potražnja uvjetovana ovakvim oblicima. Ukupni broj ekonomski aktivne djece u ukupnoj radnoj populaciji nalazi se u obrnutom proporcionalnom odnosu prema bruto nacionalnom dohotku po glavi stanovnika. To znači da veća vrijednost bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika izravno utječe na smanjenje broja ekonomski aktivne djece u ukupnoj 10 11 Članak 6 Konvencije MOR-a br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Usp: Swaminathan M.: “Economic Growth and the Persistence of Child Labour: Evidence from an Indian City”, World Development, vol. 26, no. 8, str. 1513-1528 Modul I – radna eksploatacija djece radnoj populaciji.12 Postoji uska veza između same strukture proizvodnje i dječjeg rada. Tako, ukoliko postoji veći udjel poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku, tada je veći udjel dječjeg rada u ukupnosti radne populacije te države.13 Pojava dječjeg rada znatno ovisi i od ekonomske situacije same obitelji djeteta. Evidentno je da je fenomen dječjeg rada prisutniji u siromašnim obiteljima koje se nisu u stanju zaštititi od fluktuacije radne snage, a samim tim i dohotka. Djeca se iz takvih obitelji povlače iz obveznog školovanja i uključuju u rad za stvaranje dodatnih prihoda obitelji. Evidentno je da u ekstremnim slučajevima roditelji prodaju vrijednost budućeg rada djeteta u zamjenu za kredit, što predstavlja dužnički rad. U takvim slučajevima rad predstavlja zaštitni mehanizam rizika za slučaj prekida izvora prihoda (primjera radi, kod loše žetve ili gubitka zaposlenja jednog od odraslih članova obitelji). U tom slučaju, rad djece je komplementaran radu odraslih, a ne njegova zamjena u posebnim uvjetima.14 Podaci MOR-a vezani uz dječji rad širom svijeta su zaista alarmantni: 218 milijuna djece u dobi od 5 do 14 godina širom svijeta obuhvaćeno je dječjim radom; najviše djece (122 milijuna) radi na području Azije i Tihog oceana; međutim, dječji je rad prisutan i u mnogim industrijskim zemljama – 126 milijuna djece radi na opasnim poslovima ili u uvjetima koji su izrazito štetni; oko 70% djece radi u poljoprivredi, 22% u uslužnim djelatnostima, a 9% u industriji uključujući rudnike, graditeljstvo i proizvodnju; većina djece radi u neformalnom sektoru (sivoj ekonomiji) bez ikakve zakonske zaštite; 1,2 milijuna djece žrtve su prodaje; oko 300.000 djece sudjeluju kao vojnici u oružanim sukobima širom svijeta. Milijuni djece su sudjelovali u opasnim situacijama i uvjetima, poput rada u rudnicima, radu s kemikalijama i pesticidima u poljoprivredi ili rade sa opasnim mašinama. MOR upozorava da je više od polovine tih mališana izloženo najgorim oblicima dječjeg rada, kao što su rad u opasnim uvjetima, prisilni rad, nelegalne radnje ili prostitucija, a često su uključeni i u oružane sukobe. Procjenjuje se da je oko 100 milijuna djevojčica angažirano na sličnim poslovima kao i dječaci, ali da su suočene i s dodatnim poteškoćama i rizicima. U osnovi pojave dječjeg rada je siromaštvo, upozorava MOR i dodaje da veliki broj djevojčica radi u poljoprivredi ili u zanatskom sektoru. One su angažirane i u tajnim radionicama, a nije zanemarljiv broj onih koje se nalaze u doslovnom ropstvu i prinuđene su na prostituciju i pornografiju. Djeca su prisiljena raditi jer njihov opstanak i opstanak njihovih obitelji ovise od njihovog rada. Iako je dječji rad nezakonit u mnogim zemljama, djeca su i dalje prisiljena raditi i najteže fizičke poslove. Djeca koja rade u poljoprivredi izložena su opasnim kemikalijama i opremi, druga su na ulici gdje obavljaju različite poslove, prodaju robu ili svoja tijela u sve raširenijoj industriji prostitucije i pornografije. Dio njih radi u različitim skrivenim prostorima pod katastrofalnim uvjetima: bez radnog 12 13 14 Prema izvještaju Svjetske banke iz 1998., udio djece u dobi od 10-14 godina u ukupnoj radnoj snazi iznosi 30-60%, i to u zemljema u kojima bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 500 $ ili manje, dok taj udio rapidno pada na 10-30% u zemljama u kojima bruto nacionalni dohodak iznosi između 500 $ i 1000 $. Vidi: World Bank, “Child Labour: Issues and Directions for the World Bank”, Washington, Social Protection, Human Development Network, 1998 Ibid. Usporedi: Grootaert C., Patrinos H.: “Policy analysis of child labour: A comparative study”, New York: St. Martin’s, str. 64 21 22 Modul I – radna eksploatacija djece vremena, uz minimum hrane i vode, bez ikakve zaštite, uz najnižu moguću plaću. Djeca koja sve to prežive i uspiju odrasti često nakon 30. godine fizički više nisu u stanju raditi jer su potpuno “istrošeni ljudi” pa ih nakon toga izdržavaju njihova djeca, radeći često taj isti posao. Pristup bilo kakvom obliku obrazovanja toj djeci je gotovo nemoguć, pa i ako odrastu, osuđena su na doživotno siromaštvo, najniže, najteže i najslabije plaćene oblike rada. Zbog takvog života i rada podliježu različitim bolestima i često nemaju ni osnovne oblike zdravstvene zaštite. Sektori u kojima je zastupljena radna eksploatacija djece su: poljoprivreda, oružani sukobi, domaćinstvo, rudnici, komercijalna seksualna eksploatacija djece i trgovanje djecom. 3.3. Eksploatacija djece u poljoprivredi Poljoprivreda je historijski i tradicionalno jedan od najmanje reguliranih sektora u mnogim zemljama. To znači da tamo i gdje postoje zakoni koji reguliraju dječji rad, često su manje strogi u poljoprivrednoj industriji nego u drugim industrijskim granama. U nekim zemljama, odrasla osoba i dijete radnik u poljoprivredi nisu pokriveni ili su izuzeti od zakona o zdravlju i sigurnosti koje obuhvaćaju druge kategorije odrasloga radnika. Djeca, na primjer općenito djeca mlađe starosti, smiju upravljati mašinama i traktorima u poljoprivredi, a ne smiju u drugim sektorima proizvodnje. U ruralnim područjima čest je primjer da prihodi domaćinstva nisu dovoljni za potrebe obitelji. Djeca rade kao vrlo jeftina radna snaga jer njihovi roditelji ne zarađuju dovoljno i siromašni su, zbog čega djeca ne idu u školu i predstavljaju bogat izvor jeftine radne snage. Ruralna mjesta često karakterizira nedostatak škola, neadekvatno obrazovanje, što se odražava na problem zadržavanja nastavnika u obrazovnom procesu. Usto, djeca su vrlo često na putu do škole prisiljena prelaziti duge relacije. Djeca koja se obrazuju samo za vrijeme školskih praznika često su uključena u rad na poljima za vrijeme sjetve. Njihov rad u poljoprivredi je često nevidljiv i teško ga je identificirati. Djeca pomažu roditeljima ili rodbini na obiteljskim imanjima ili rade na većim imanjima po veoma niskim cijenama, često i kao migranti. Radno eksploatirana djeca koja rade u poljoprivredi čine oko 69%, što znači da je više od 132 milijuna djevojčica i dječaka u dobi od 5-14 godina radno eksploatirano u poljoprivredi.15 Djeca rade na imanjima i žitnim poljima, vrše sadnju i žetvu, prskanje pesticidima i uzgajaju stoku i igraju veliku ulogu u poljoprivredi, stočarskoj proizvodnji i prehrambenoj proizvodnji, npr. čokolade, kave, šećera, voća i povrća itd. 3.4. Eksploatacija djece u oružanim sukobima16 Djeca vojnici u oružanim sukobima predstavljaju globalni fenomen. Njihova pojava je jedinstven i težak oblik trgovanja ljudima koji uključuje nezakonito regrutiranje djece putem sile, prijevare ili prisile kako bi se eksploatirao njihov rad ili kako bi bili zlostavljani kao seksualni robovi u konfliktnim područjima. Većina djece vojnika ima 15 16 Hagenann F., Diallo Y., Etienne A., Mehran F.: “Global Child Labour Trends 2000 to 2004”, International Labour Office, Geneva, April 2006 “Izvještaj o trgovini ljudima”, lipanj 2009. Modul I – radna eksploatacija djece uzrast između 15 i 18 godina, od kojih su neka nezakonito regrutirana i korištena u borbama, često ispod 8 godina starosti, što je protivno međunarodnim zakonima. Djecu često otimaju i koriste kao borce u oružanim sukobima. Nezakonito ih prisiljavaju da služe kao nosači, kuhari, stražari, sluge, kuriri ili špijuni. Mlade djevojčice prisiljavaju da se udaju ili stupe u seksualne odnose sa muškim borcima. Dječake i djevojčice vojnike često seksualno zlostavljaju i izlažu velikoj opasnosti od seksualno prenosivih bolesti. Djecu često prisiljavaju da vrše zločine nad vlastitim obiteljima i zajednicama. Djeca vojnici često ginu ili zadobijaju povrede, a preživjeli često pate od mnogostrukih emocionalnih trauma i teškoća. Socijalno-emocionalni razvoj im je nepopravljivo oštećen, a zajednice iz kojih potječu često ih po povratku odbacuju. Nije bilo zabilježenih slučajeva eksploatacije djece u oružanim sukobima na prostoru Bosne i Hercegovine u proteklom ratu. 3.5. Eksploatacija djece u domaćinstvu Djeca u svijetu danas većinom rade u domaćinstvu kao pomagači, obavljajući poslove kao što su: čišćenje, peglanje, kuhanje, skrb o mlađoj djeci i slično. Rad djece u domaćinstvu u većini zemalja se smatra vrlo poželjnim i korisnim, uzimajući u obzir kulturne norme koje se posebno odnose na djevojčice. Održavanje tradicionalne ženske uloge i odgovornosti unutar i izvan domaćinstva i percepcija poslova u domaćinstvu koje djevojčice obavljaju kao dio priprema za brak doprinosi pojmu nepriznavanja radne eksploatacije djece u domaćinstvu kao oblika ekonomske djelatnosti, a radno angažiranje djeteta kao oblika radne eksploatacije. Obzirom na skrivenu narav ove vrste dječjeg rada, nemoguće je utvrditi precizne podatke o tome koliko su djeca globalno radno eksploatirana. Prema podacima MOR-a, najveći broj djevojčica do 16 godina izložen je dječjem radu u domaćinstvu u odnosu na druge sektore u kojima je zastupljen dječji rad. Prema najnovijim istraživanjima, oko 175.000 djece ispod 18 godina zaposleno je u obavljanju domaćih usluga u Srednjoj Americi, više od 688.000 u Indoneziji, 53.942 do 15. godine starosti u Južnoj Africi i 38.000 djece između 5 i 7 godina u Gvatemali.17 Uzroci koji dovode do korištenja dječjeg rada u domaćinstvu su višestruki: siromaštvo, socijalna isključenost, nedostatak obrazovanja, spol i etnička diskriminacija, nasilje u obitelji, ruralno-urbane migracije, gubitak roditelja, bolesti u obitelji i sl. Pored toga, prisutni su i faktori povećanja socijalnih i ekonomskih razlika, dužničko ropstvo, iluzija da će rad u domaćinstvu dati djetetu priliku za obrazovanje i sl. Postoje brojne opasnosti kojima su djeca izložena radeći u domaćinstvu, kao što su: dužina trajanja radnog vremena i napor; rad sa mogućim toksičnim kemikalijama; nošenje težeg tereta za vrijeme rada; rukovanje opasnim stvarima, kao što su noževi, sjekire i vruće tave; deficitarna ili neadekvatna ishrana i smještaj, ponižavajući odnos prema djetetu tijekom obavljanja poslova od tjelesnog preko verbalnog nasilja do seksualnog zlostavljanja. 17 Hagenann F., Diallo Y., Etienne A., Mehran F.: “Global Child Labour Trends 2000 to 2004”, International Labour Office, Geneva, April 2006 23 24 Modul I – radna eksploatacija djece 3.6. Eksploatacija djece u rudnicima Rudarstvo kao industrijska grana je posebno opasna za dječji rad jer se reflektira negativnim posljedicama na dječji socijalno-emocionalni rast i razvoj. Takav posao je emocionalno i socijalno rizičan obzirom da se rudarstvo kao industrijska grana odvija u udaljenim područjima gdje su škole i socijalne usluge nepristupačne i udaljene, zakoni teže primjenjivi, a izostaje podrška obitelji u zajednici koja praktično ne postoji. Takvi uvjeti su idealni za nastanak i razvoj štetnih navika, kao što su alkoholizam, uporaba droge, prostitucija i slično. Djeca su eksploatirana u rudnicima soli, kamenolomima i rudnicima zlata. U rudnicima soli u Nigeriji djeca sezonski rade i uključena su u sve faze proizvodnog ciklusa: vađenje, kuhanje/destilacija i sl. Opća je tendencija da se djeca više uključuju u vađenje rude, gdje uz naporno kopanje, struganje i podizanje udišu prah i njihova se koža oštećuje posebno u toku hladnih razdoblja. Većina djece radi osam sati dnevno što dovodi do prestanka njihovog školovanja. Djeca su tijekom napornog rada u rudnicima izložena mnogim opasnostima, kao što su: ozljede od napornog korištenja alata napravljenog za odrasle i nošenja teških tereta; umor, iscrpljenost i bol u mišićima; teška vrtoglavica, posebno u toplijim danima; napuknutost kože, plikovi po koži na rukama i nogama uzrokovani dodirivanjem i hodanjem po soli. Dječji rad zastupljen je i u kamenolomima gdje djeca rade u veoma opasnim uvjetima po njihov socijalno-emocionalni razvoj nošenjem teškog tereta iznad svojih sposobnosti, stalnoj izloženosti radu u prašini i pod stalnim rizikom od nesreće na radu zbog uporabe eksplozivnih sredstava. Tako, na primjer, u Nepalu djeca starosti od 10 i 12 godina rade u rudnicima gdje vrše drobljenje kamena ili vađenje pijeska i gline zajedno sa svojim obiteljima. Djeca radno angažirana u rudnicima/ kamenolomima potječu većinom iz nepismenih, veoma siromašnih i obitelji uvelike lišenih osnovnih stvari. Djeca su radno eksploatirana i u rudnicima zlata18 širom Afrike, Južne Amerike i Azije. Zanatski rudnici zlata su rudnici manjeg obima koji se obično nalaze u seoskim područjima zemalja u razvoju. U tim zajednicama i obiteljima je rad u rudnicima jedini način zarade za život. Nažalost, nisu rijetki primjeri da su rudnici mjesta suvremenog ropstva. Od oko dva milijuna dece u rudnicima zlata širom svijeta, većina je prisiljena raditi zbog obveze dužničkog ropstva gdje u opasnim uvjetima rada obavljaju iznimno težak i naporan posao. Ta djeca su često suočena sa brojnim opasnostima, kao što su urušavanje i eksplozije u rudnicima, dugo radno vrijeme i naporan i težak posao. Primjera radi, u zapadnoj Africi djeca rukama trljaju živu prije nego što zemlju prosiju kroz prste. U Južnoj Americi djeca peru zlato stojeći do pojasa u vodi prepunoj žive, a općepoznato je da duga izloženost živi uzrokuje teške zdravstvene posljedice, kao što su mentalna zaostalost, sljepilo, oštećenje bubrega, drhtavica i sl. Primjeri u literaturi pokazuju da su djeca u rudnicima također izložena opasnim kemijskim elementima, kao što su cijanid i sumpor. Zanatski rudnici se često urušavaju, pri čemu stradaju radnici. Djeca se spuštaju u uzana rudarska okna duboka i do 27 metara, gdje provode i po 18 i više radnih sati. U Demokratskoj 18 “Izvještaj o trgovini ljudima”, lipanj 2009. Modul I – radna eksploatacija djece Republici Kongo eksploatatori dječjeg rada drže djecu u dužničkom ropstvu u rudnicima zlata, prisiljavajući ih na rad do 10 i više sati dnevno pri kopanju tunela i otvaranju rudarskih jama. U rudnicima zlata u Etiopiji djeca su primorana da dnevno rade u prosjeku do 14 sati. Djeca žrtve trgovanja ljudima iz Burkine Faso, Gvineje i Malija prodata u rudnike zlata u Obali Bjelokosti žive u “ropskim uvjetima”, prisiljena da rade po 10 sati dnevno. Za svoj rad dobijaju vrlo malo hrane i vrlo oskudnu plaću. Činjenica je također da na prostoru Bosne i Hercegovine nije bilo zabilježenih slučajeva eksploatacije djece u rudnicima. 3.7. Komercijalna seksualna eksploatacija djece Pod pojmom komercijalne seksualne eksploatacije djece podrazumijeva se eksploatacija djece i adolescenata – dječaka i djevojčica mlađih od 18 godina starosti – koje odrasli prisiljavaju da stupaju u seksualne odnose sa trećim licima. Komercijalna seksualna eksploatacija djece predstavlja teško kršenje ljudskih prava djece i adolescenata, i oblik je ekonomskog izrabljivanja sličan ropstvu ili prisilnom radu, što podrazumijeva kazneno djelo onih koji koriste djecu u cilju spolnog trgovanja ljudima. Komercijalna seksualna eksploatacija djece uključuje sljedeće oblike:  Korištenje djevojaka i mladića u seksualnim aktivnostima plaćenim u novcu ili naturi (poznate kao dječja prostitucija), na ulici ili u zatvorenom prostoru (bordeli, diskoteke, kafići, hoteli, restorani i sl.)  Trgovanje djecom radi pružanja seksualnih usluga  Dječji seks-turizam  Uključivanje djece u proizvodnju, promociju i distribuciju pornografije  Korištenje djece u javnim ili privatnim seks-šopovima Žrtve komercijalne seksualne eksploatacije su:  Djeca (djevojčice, dječaci i adolescenti) koja su žrtve unutarnjeg i prekograničnog trgovanja ljudima u cilju seksualne eksploatacije  Djeca (djevojčice, dječaci i adolescenti) koja učestvuju u prostituciji na ulicama ili ustanovama  Djeca koja se koriste u pornografiji i seksualnoj proizvodnji  Djeca koja se koriste za seksualno zadovoljenje odraslih Prema podacima MOR-a19, većina ljudi kojima se trguje u cilju seksualne eksploatacije ili koji su podvrgnuti prisilnom radu su žene. Istraživanja su pokazala da se potražnja i ponuda u trgovini ljudima zasniva često na “spolnoj” osnovi. 3.8. Trgovanje djecom Trgovanje djecom predstavlja jedan od najtežih oblika radne eksploatacije djece koji se kao takav tretira u Konvenciji MOR-a br. 182. Bez obzira na postojanje preciznih podataka o broju djece obuhvaćene ovim vidom eksploatacije, MOR procjenjuje 2005. godine da je od 980.000 do 1.250.000 djece u situaciji da prisilno 19 Ibid. 25 26 Modul I – radna eksploatacija djece rade kao rezultat trgovanja. Prekogranično trgovanje djecom je usko povezana sa potražnjom jeftine radne snage u industrijskim granama i među poslodavcima gdje su radni uvjeti i tretman djece u suprotnosti sa dječjim pravima i predstavljanju njihovo kršenje. Ranije iznesene konstatacije upućuju na zaključak da je dječji rad zastupljen u različitim oblastima života i predstavlja veoma unosan izvor zarade. Djeca koja su angažirana na obiteljskim imanjima, u firmama ili u obavljanju kućanskih poslova predstavljaju mogućnost povećanja prihoda i zarade odraslih članova obitelji, bez obzira da li su djeca samo dodatna radna snaga ili su radne aktivnosti uvjetovane samo dječjim angažmanom. Radno angažirana djeca za isti rad koji obavljaju kao i odrasli općenito su manje plaćena jer su spremna da za mnogo niže nadnice obavljaju iste poslove, čime čine veliku uštedu poslodavcima koji se zbog toga opredjeljuju za dječji rad i njihovu eksploataciju. Ovakvo poimanje radne eksploatacije se može iskazati kroz činjenicu da su dječja produktivnost i kvaliteta rada niži nego kod odraslih, što automatski uvodi marginalne grupe u proces proizvodnje na tržištu rada, što navodi na činjenicu da je djecu lakše eksploatirati u odnosu na odrasle.20 Radna eksploatacija djece pokazuje da je njihova produktivnost niža zbog neadekvatne socijalno-emocionalne zrelosti i kvalificiranosti, kao i činjenice da se rad odvija u teškim uvjetima. Ukoliko bi se poboljšali radni uvjeti djece, moglo bi doći do povećanja vrijednosti dječjeg rada, što bi rezultiralo nekonkurentnošću dječje radne snage u odnosu na radnu snagu odraslih. Drugi razlozi koji utječu na eksploataciju dječje radne snage su dječja nepristupačnost obrazovanju, nedostatak legislative, te nedostatak kontrole kroz općeprihvatljive socijalne norme koje idu tome u prilog. 3.9. Globalno stanje i trendovi dječjeg rada Prema Izvještaju Međunarodne organizacije rada21, u 2000. godini je u svijetu evidentirano oko 352 milijuna djece starosti 5-17 godina uključenih u ekonomske aktivnosti. Prema istom izvještaju, navodi se da je polovina djece uključene u ekonomske aktivnosti podvrgnuta štetnim uvjetima rada. Alarmantno je saznanje da je 8,4 milijuna djece uključeno u najgore oblike dječjeg rada, uključujući prinudan rad, dužnički rad, učešće u oružanim sukobima, prostituciju, pornografiju i sličnim nezakonitim aktivnostima. Regije u svijetu koje su posebno pogođene radnom eksploatacijom djece su: subsaharska Afrika, Azija i Pacifik, Latinska Amerika i Karibi, istočna i centralna Europa.22 Nakon objavljenog izvještaja 2000 godine, izvršeno je novo istraživanje o radnoj eksploataciji djece 2004. godine23. Istraživanje je predstavilo nove podatke sa 20 21 22 23 Grimsrud B.: “What Can Be Done about Child Labour? An Overview of Recent Research and Its Implications for Designing Programs to Reduce Child Labour”, World Bank, 2001, str.10-11 ILO-IPEC: “Every child counts: New Global Estimates on Child Labour”, ILO, Geneva, 2002. (publikacija utemeljena na podacima SIMPOC-a / Statistical Information and Monitoring Programme on Child Labour) Pod utjecajem prelaza na tržišnu privredu ili regionalnih političkih kriza, siromašne obitelji postale su rizične grupe u pogledu dječjeg rada. Posebno do izražaja dolazi rad djece na ulicama, trgovanje djecom, te rad djece u poljoprivredi. Hagenann F., Diallo Y., Etienne A., Mehran F.: “Global Child Labour Trends 2000 to 2004”, International Labour Office, Geneva, April 2006 Modul I – radna eksploatacija djece analizom dječjeg rada u odnosu na trend od 2000. do 2004 godine. Tabela 1. Procjena raznih oblika dječjeg rada, 2000 i 200424 Dobne grupe Djeca 2000. 2004. 5-17 Djeca na opasnim poslovima 2000. 2004. 2000. 2004. 2000. 2004. Br. (u u milijunima) 1531,4 1566,3 351,9 317,4 245,5 217,7 170,5 126,3 Pojava (Procenat dobne grupe) 100 100 23,0 20,3 16,0 13,9 11,1 8,1 – 2,3 – -9,8 – -11,3 – -25,9 Br. (u u milijunima) 1199,4 1206,5 211,0 190,7 186,3 165,8 111,3 74,4 Pojava (Procenat dobne grupe) Promjena procenta 2000-2004 5-14 Djeca zakonito Djeca na zaposlena prisilnom radu Promjena procenta 2000-2004 100 100 17,6 15,8 15,5 13,7 9,3 6,2 – 0,6 – -9,6 – -11,0 – -33,2 359,8 140,9 126,7 59,2 51,9 59,2 51,9 100 100 42,4 35,2 17,8 14,4 17,8 14,4 – 8,4 – -10,1 – -12,3 – -12,3 15-17 Br. (u u milijunima) 332,0 Pojava (Procenat dobne grupe) Promjena procenta 2000-2004 Prema navedenom istraživanju, 1/6 ukupne dječje populacije ili 191 milijun djece starosti od 5 do 14 godina je bilo uključeno u neki oblik radne eksploatacije u 2004. godini. Ukupno oko 20 milijuna djece je bilo manje izloženo radnoj eksploataciji u odnosu na 2000. godinu. Dječaci su i dalje bili više izloženi eksploataciji u odnosu na djevojčice, posebno u starijim skupinama (vidi tabelu 1.). Istraživanje pokazuje postojanje trenda smanjenja radnog angažiranja djece koja legalno rade u skladu sa konvencijama MOR-a br. 138 i 182. Taj globalni broj radnika starosti od 6 do 17 godina je opao za 28 milijuna – od oko 246 milijuna u 2000. godini na oko 218 milijuna u 2004. godini, što u prosjeku iznosi 13,9 posto (vidi tabelu 1.). Kada su pitanju spolne razlike, postoji veća distinkcija kada su u pitanju godine starosti. Znatno je više dječaka u odnosu na djevojčice izloženo radnoj eksploataciji u dobi od 12 do 14 godina i od 15 do 17 godina. Kada je u pitanju opasnost od rizičnog rada, broj djece znatno je opao od 171 milijun u 2000. godini na 126 milijuna u 2004. godini (vidi tabelu 1.). Pad je bio posebno izražen među djecom dobne skupine od 5 do 14 godina. Dječaci su i dalje više uključeni u opasne poslove u odnosu na djevojčice. 24 Ibid. 27 28 Modul I – radna eksploatacija djece Imajući u vidu gransku, odnosno sektorsku raspodjelu, veliki dio dječjeg rada odnosi se na poljoprivredu. Procjenjuje se da je više od dvije trećine (69%) radno eksploatirane djece, uključeno u poljoprivredu u odnosu na 22% u raznim službama i 9% u industriji. Tabela 2. Trend dječjeg rada po regijama, 2000-2004. godine (5-14 godina)25 Djeca (u milionima) Regija Ekonomski aktivna djeca (u milionima) Stopa aktivnosti (%) 2000. 2004. 2000. 2004. 2000. Azija i Pacifik 655,1 650,0 127,3 122,3 19,4 Latinska Amerika i Karibi 108,1 111,0 17,4 5,7 16,1 Subsaharska Afrika 166,8 186,8 48,0 49,3 28,8 Ostale regije 269,3 258,8 18,3 13,4 6,8 Svijet 1.199,3 1.206,6 211,0 190,7 17,6 2004. 18,8 5,1 26,4 5,2 15,8 Azija i Pacifik čine regiju koja ima najveći broj radno eksploatirane djece (122 milijuna), tako da nastavlja kontinuitet regije sa najvećim brojem djece. Evidentan je neznatan pad u subsaharskoj Africi i iznosi 49,3 milijuna. U regiji Latinske Amerike i Kariba evidentan je najznačajniji pad radno eksploatirane djece i iznosi 5,7 milijuna. U periodu 2000-2004. godine, stopa radno eksploatirane djece je pala za trećinu prethodne razine. U Azijsko-pacifičkoj regiji, primjetan je blagi pad eksploatirane djece u apsolutnom i relativnom značenju. U protekle četiri godine, broj ekonomski aktivne djece je smanjen za 5 milijuna. Slika u subsaharskoj Africi je više mješovita – broj radno eksploatirane djece je veći, a učestalost je pala za više od dva postotna poena. “Izvještaj o stanju djece u svijetu za 2006. godinu”26 upozorio je na zastrašujuću procjenu najranjivije skupine djece na svijetu čije je pravo na sigurno i zdravo djetinjstvo iznimno teško zaštititi. Djeca sa invaliditetom odrastaju izvan dosega razvojnih kampanja i često su previđena u većini aktivnosti – od javnih rasprava i zakonodavstva do statistika i vijesti u medijima. Djeca žrtve izrabljivanja, zatvorena od strane svojih zlostavljača, zadržana kod kuće i izvan škole bez osnovne zaštite najmanje su primijećena. Njihove živote i brojeve je gotovo nemoguće pratiti. Isti izvještaj navodi da oko 8,4 milijuna djece radi u najgorim uvjetima dječjeg rada, uključujući prostituciju te ucjenjivanje dugovima, pri čemu se djeca iskorištavaju u gotovo ropskim uvjetima kako bi otplatila dugove svojih obitelji. Gotovo dva milijuna djece se izrabljuje u trgovini seksom, pri čemu su u većini slučajeva djeca izložena seksualnom i tjelesnom nasilju. 25 26 Ibid. www.unicef.org/sowc06 Modul I – radna eksploatacija djece Svake se godine procjenjuje da milijuni djece završe kao žrtve trgovanja ljudima u podzemlju i ilegalnim okružjima gdje su prisiljeni na opasne i ponižavajuće oblike rada, uključujući i prostituciju. Veliki broj djece se izrabljuje kao posluga u privatnim kućama. Mnogima od njih se brani odlazak u školu te su izloženi tjelesnom zlostavljanju, pothranjeni su ili preumorni od rada. 3.10. Stanje i trendovi dječjeg rada u Bosni i Hercegovini Iako nisu cjeloviti, najvjerodostojniji podaci za Bosnu i Hercegovinu izneseni su u okviru “Periodičnog izvještaja o implementaciji Konvencije o pravima djeteta BiH”, kojeg je pripremilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u studenom 2009. godine, a u kojem se iznosi da: “Skoro 6% djece u dobi 5-14 godina uključeno je u neku aktivnost dječjeg rada, gdje su dječaci značajno više uključeni u rad (7%) nego djevojčice (4%). U ruralnim sredinama djeca su značajno više uključena u rad (8%), dok je taj postotak u gradskim sredinama niži (2%). Značajna je razlika i između starosnih grupa – djeca u dobi 5-11 godina više su uključena u rad (8%) u odnosu na stariju djecu 1214 godina gdje je uključenost manja od 1%. Djeca čije majke nemaju završen niti jedan stupanj škole su najviše uključena u rad (9%). Skoro 1% djece u dobi 5-14 godina uključeno je u neki oblik ekonomskog rada van kuće (plaćeni ili neplaćeni). Oko 5% djece u istom uzrastu uključeni su u neki obiteljski posao. Niti jedno dijete nije imalo 28 sati rada u kući tjedno. Oko 6% učenika koji idu u školu su uključeni u neki oblik dječjeg rada, gdje su dječaci više uključeni (8%) nego djevojčice (5%). Učenici iz ruralnih sredina su značajno više uključeni u dječji rad (9%) u odnosu na urbane sredine (2%).”27 MICS indikator Dječiji rad 27 Prema podacima MICS 2006 % 71 Dječiji rad 5,8 72 Djeca koja idu u školu i rade 94,0 73 Djeca koja rade i idu u školu 6,5 29 30 Modul I – radna eksploatacija djece U smislu članka 32.28 vrijedi isto pojašnjenje kao za članak 18. u pogledu važeće zakonske regulative. Trenutno važeći Zakon o radu zadržao je zabranu zaključivanja ugovora o radu sa licima koja nisu navršila 15 godina života, a za osobe između 15 i 18 godina života propisan je uvjet da se može zaposliti ako od ovlaštenog liječnika ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova. Također je propisano pravo na minimum od 24 radna dana godišnjeg odmora maloljetnom zaposleniku, a zadržana je i zabrana rada maloljetnika na naročito teškim fizičkim poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom kao i na ostalim poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom utjecati na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, Obzirom na njegove psihofizičke osobine. Prekovremeni rad i noćni rad maloljetnih zaposlenika uopće nije dozvoljen. Za maloljetne zaposlenike u industriji, noćnim radom smatra se rad u vremenu između 19 sati uvečer i 7 sati ujutro idućeg dana, a za maloljetne zaposlenike koji nisu zaposleni u industriji to je rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana. Predviđenim izmjenama i dopunama Zakona o radu ne dira se u postojeća prava maloljetnih zaposlenika. Također se u okviru istog izvještaja navodi: “Međutim, iako su radnim kao i kaznenim zakonodavstvom zabranjeni i sankcionirani svi oblici dječjeg rada, problem prosjačenja djece na ulicama kao oblik iskorištavanja djece kroz rad i dalje je prisutan. Kao što smo izvijestili, ovaj problem je najčešće vezan za pripadnike romske populacije, premda je sve češća pojava prosjačenja i prisilnog rada na ulici i djece koja nisu pripadnici romskih populacija. Na primjer, u studenom 2008. godine, prema podacima Federalne uprave policije evidentirano je ukupno 121 prekršaja prosjačenja. U odnosu na studeni 2007. godine broj narušavanja javnog reda i mira počinjenih prosjačenjem osoba svih starosnih dobi veći je za 50 ili 70,4%. Na razini Federacije Bosne i Hercegovine evidentirano je 808 maloljetnih osoba sklonih prosjačenju i to najviše osoba starosti od 7 do 14 godina – 277; od 15 do 16 godina – 230; od 17 do 18 godina 192, a do 7 godina 100 djece. U nekim županijama moglo bi se reći da je i povećano, kao što je Županija Sarajevo. Naime, glavni problem je što prosjačenje još uvijek predstavlja jedan od glavnih izvora prihoda u romskim obiteljima koje su društveno isključene i krajnje siromašne, pa ovo predstavlja način njihovog preživljavanja i borbe sa ekstremnim siromaštvom. U kontekstu navedenog, pooštravanje prekršajnih sankcija ne može donijeti željene rezultate.” Prema podacima do kojih su došli suradnici i volonteri HINA-e nakon jednomjesečnog istraživanja, a uz pomoć MUP-a Republike Srpske, prosječna mjesečna plaća kvalificiranog radnika u Republici Srpskoj, odnosno u Banjoj Luci, iznosi oko 400 KM, dok organizirani prosjak na banjalučkim ulicama dnevno zarađuje 20-40 KM, odnosno 600 KM mjesečno. Tako je prosjačenje postalo profesionalna djelatnost, kojom se, prema istim podacima, u Banjoj Luci bavi oko 200 osoba. Prema istraživanjima Društva za ugrožene narode BiH, Romi u RS su najsiromašniji sloj stanovništva. Mali broj njih ima novca za liječenje, životni vijek im je veoma 28 Ekonomsko iskorištavanje djece, uključujući dječji rad Modul I – radna eksploatacija djece kratak, velika većina ih je nepismena, a zanemarivo mali broj je zaposlen. Zbog toga se mnogi Romi odaju prosjačenju i sitnim krađama. Međutim, smatra se da se prosjačenjem u Banjoj Luci najčešće bave Romi koji pristižu iz Srbije. Riječ je o organiziranim skupinama žena: djevojčice od 10 do 13 godina, djece od 4 do 8 godina, koja zaposjedaju objekte Kliničkog centra, vjerskih objekata i terase ugostiteljskih lokala u centru grada, osobito u večernjim satima. U skladu sa navedenim podacima, primjetno je da su u Bosni i Hercegovini evidentirani sljedeći oblici dječjeg rada: trgovanje djecom u svrhu seksualnog iskorištavanja, prosjačenje djece na ulici i samo pojedinačni slučajevi ekonomskog iskorištavanja djece u smislu preranog rada u domaćinstvu. 4. MEĐUNARODNI I DOMAĆI PRAVNI OKVIR Bosna i Hercegovina kao potencijalna kandidatkinja za članstvo u EU, potpisivanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju u lipnju 2008. godine, kao zemlja koja dugoročno teži ostvarenju europskih standarda i vrijednosti, preuzela je obvezu da usuglasi svoje pravne standarde s europskim u oblasti trgovanja i radne eksploatacije djece. Odmah treba reći da se radi o tzv. “mekim” usmjeravajućim pravnim normama, koje sustavi država nakon ratificiranja trebaju pretvoriti u pozitivne pravne propise koji će se primjenjivati u europskim zemljama. Međutim, za male, ali i tranzicijske, postsocijalističke zemlje je i pored ratificiranja od velike važnosti slijediti smjernice međunarodnih, posebno europskih socijalnih dokumenta, kao i trendove europske prakse. Kao članica UN-a i Vijeća Europe (od 2002. godine), BiH je ratificirala brojne međunarodne dokumente koji su važni za zakonsku regulativu problema trgovanja i radne eksploatacije djece. Od iznimne je važnosti da profesionalci razlikuju samo trgovanje – transfer kontrole nad djetetom – koji se sam po sebi ne može smatrati eksploatacijom, ali je trgovanje ljudima često motivirano radnom eksploatacijom. U globalnim procesima, problem dječjeg rada se sporo rješava. Kao posljedica takvog stanja, često se u socijalnoj i gospodarskoj sferi pojavljuje problem radne eksploatacije djece. Potreba rješavanja radne eksploatacije djece putem zakonske regulative pojavila se već u 19. stoljeću29, ili bolje reći početkom 20. stoljeća30. Zakonska regulativa se prije svega odnosila na pitanje o minimalnoj dobi za stupanje na rad, noćni rad, kao i prinudni rad. Temelji međunarodne definicije dječjeg rada i najgorih oblika dječjeg rada uspostavljeni su u konvencijama Međunarodne organizacije rada br. 138 i 182, Konvenciji UN-a o pravima djeteta, te Protokolom za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, naročito ženama i djecom uz Konvenciju o transnacionalnom organiziranom kriminalu (Palermo Protokol). 29 30 U državnim okvirima su postavljeni minimalni dobni okviri za prijem djece na rad: u Engleskoj 1802., Njemačkoj 1837., Belgiji 1840., i u Francuskoj 1841. godine. Na zasjedanju 1919., Međunarodna konferencija rada usvojila je dvije konvencije na temu dječjeg rada: Konvenciju br. 5 o minimalnoj starosti za prijem u industrijske poslove, te Konvenciju br. 6. o noćnom radu mladih osoba u industriji. 31 32 Modul I – radna eksploatacija djece O važnosti ovoga pitanja svjedoče normativne aktivnosti Međunarodne organizacije rada, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe.31 Osim navedenog, Ekonomsko i socijalno vijeće Ujedinjenih naroda je u svibnju 2002. godine donijelo “Principe i direktive o ljudskim pravima i trgovini ljudima”, koje je pripremio Ured visokog komesara za ljudska prava, a koje državama članicama UN-a trebaju biti dodatni vodič u svezi s borbom protiv trgovanja ljudima, pod čime se podrazumijeva prevencija, istraga, gonjenje počinioca i pomoć i zaštita žrtvama. 4.1. Instrumenti Ujedinjenih naroda Ključni dokument UN-a o ljudskim pravima je Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1948. godine. U samoj Deklaraciji su temeljna polazišta za definiranje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava koja se pojednostavljenim terminom često nazivaju “socijalna prava”. Tako se u Deklaraciji proklamira pravo svakog pojedinca na socijalnu sigurnost, na jednaku plaću za jednak rad, na zadovoljavajuću naknadu koja radniku i njegovoj obitelji osigurava život u skladu s ljudskim dostojanstvom. Mi ćemo se u ovom poglavlju prvenstveno baviti međunarodnim dokumentima koji se odnose na žrtve trgovanja ljudima i radnom eksploatacijom djece, ali i ostalim dokumentima UN-a koji su od značaja za radnu eksploataciju32. Ovi dokumenti su veoma značajni jer pružaju mnogo veću zaštitu, a ratificiranjem ovih dokumenata, država se obvezuje na pristup zasnovan na ljudskim pravima u svezi s trgovanjem djecom, a naročito na djelovanje u skladu sa najboljim interesima djeteta. Bosna i Hercegovina je, kao članica Ujedinjenih naroda, a od 2002. godine i kao članica Vijeća Europe, pristupila i/ili ratificirala brojne međunarodne dokumente koji su od važnosti za zakonodavno uređenje problema trgovanja ljudima33, što Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu obvezuje kao državu da svoje zakonodavstvo uskladi sa svim prihvaćenim međunarodnim standardima u svim oblastima, pa tako i u oblasti trgovanja ljudima i radne eksploatacije djece. Bosna i Hercegovina je također ratificirala većinu dokumenata UN-a o zaštiti ljudskih prava. 4.1.1. Konvencija UN-a o pravima djeteta Od važnijih dokumenata koje je Organizacija UN donijela, a koji se odnose na borbu protiv dječjeg rada, posebno se ističu: Deklaracija o pravima djeteta iz 1959. godine; Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, od 16. prosinca 1966. godine; te Konvencija o pravima djeteta, od 20. studenog 1989. godine. U Konvenciji o pravima djeteta34 (CRC) stimulira se obveza stranaka na 31 32 33 34 Usporedi: Vaticos N., Von Potobsky G.: “International Labour Law”, Kluwer Law and Taxation Publishers, Deventer-Boston, 1995, str. 216-227; Betten L.: “International Labour Law (Selected Issues)”, Kluwer, 1993, str. 289-329 Konvencija UN-a o pravima djeteta, 1989; Opcioni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji uz Konvenciju o pravima djeteta, 2000; Opcioni protokol o zabrani sudjelovanja djece u oružanim sukobima uz Konvenciju o pravima djeteta, Konvencija Međunarodne organizacije rada o br. 182 zabrani i hitnoj akciji za eliminaciju najgorih oblika dječjeg rada, 1999 Nekim međunarodnim dokumentima BiH je pristupila odmah nakon priznanja samostalnosti, a neke je potpisala i ratificirala naknadno. Ishodište za donošenje Konvencije nalazimo u odredbama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te Međunarodnog ugovora o ljudskim pravima, prema kojima su svi ljudi jednaki bez obzira na rasu, boju, spol, jezik, religijsku i političku orijentaciju, nacionalno i socijalno porijeklo, vlasništvo, rođenje i dr., a djetinjstvo trebaju tretirati s osobitom pažnjom, pružajući mu pri tom adekvatnu pomoć. Konvencija je izraz potrebe proširenja prava i brige za djecu kako su to predviđale deklaracije o pravima djeteta iz 1924. i 1959. Konvencija je stupila Modul I – radna eksploatacija djece poduzimanje prikladnih legislativnih, administrativnih, socijalnih i edukacijskih mjera za zaštitu djeteta35 od svih oblika tjelesnog i mentalnog nasilja, povrede ili zlouporabe, zanemarivanja, zlostavljanja ili iskorištavanja. Ovakve mjere trebaju uključiti učinkovitu proceduru za uspostavu socijalnih programa koji bi omogućili potrebnu podršku djeci (članak 19). Konvencijom se djeci priznaju određena prava: pravo na obrazovanje, pravo na odmor i razonodu, te slobodno učešće u kulturnom životu i umjetnosti. U pogledu dječjeg rada, Konvencija se zalaže za zaštitu djece od ekonomske eksploatacije, te sudjelovanja u radu koji se smatra po njih štetnim, kao i onom koji ometa njihovo obrazovanje ili je štetan za dječje zdravlje, te njihov tjelesni, mentalni, duhovni i socijalni razvoj (članak 32). Radi učinkovitog ostvarenja ovih zadataka, stranke se obvezuju donijeti određenu regulativu u ovom smjeru: minimalne godine za prijem djece na rad, reguliranje radnih sati i uvjeta zaposlenja, te odgovarajuće sankcije za učinkovito ostvarenje članka 32. U tu svrhu oformljena je Komisija za prava djeteta. Konvencija je, kada se govori o zaštiti djece, sveobuhvatan dokument. Ona obvezuje države članice da svakom djetetu unutar svoje nadležnosti osiguraju poštovanje i uživanje garantiranih prava bez ikakve diskriminacije po bilo kojem zabranjenom temelju (članak 2). Da bi ispunile obveze iz Konvencije, države su dužne voditi se najboljim interesom djeteta kod poduzimanja bilo kakvih aktivnosti uključujući zakonodavne, administrativne i sl. (članak 3). Također, država ima obvezu osigurati zakonske, administrativne i druge mjere kako bi izvršila svoje obveze po Konvenciji, te poduzimati progresivne mjere radi ostvarivanja prava, a tamo gdje je to potrebno i putem međunarodne suradnje (članak 4). Navedeno je od iznimne važnosti kada je u pitanju međunarodno trgovanje djecom. Člankom 34 Konvencija obvezuje države da zaštite djecu od svih oblika seksualne eksploatacije i seksualne zlouporabe, a naročito da poduzmu sve neophodne unutarnje, bilateralne i multilateralne mjere da bi spriječile:  Navođenje ili prisiljavanje djeteta da sudjeluje u nezakonitim seksualnim aktivnostima  Eksploatatorsko korištenje djece u svrhu prostitucije ili drugih nezakonitih seksualnih aktivnosti i  Eksploatatorsko korištenje djece u pornografskim predstavama i časopisima Nadalje, članak 35 Konvencije nalaže državama da poduzmu unutarnje, bilateralne i multilateralne mjere kako bi spriječile otmicu, prodaju ili trgovanje djecom u bilo koju svrhu. Oba ova članka predviđaju poduzimanje mjera, te tako stvaraju pozitivnu obvezu za državu da štiti djecu i djeluje preventivno kako bi se eliminirale mogućnosti dešavanja zabranjenih situacija. Država je također dužna poduzeti sve odgovarajuće mjere za bolji tjelesni i psihički oporavak i socijalnu reintegraciju djeteta koje je žrtva nekog od oblika zanemarivanja, eksploatacije, zlouporabe i sl., što znači da ovo također stvara obvezu za državu da putem nadležnih ustanova poduzme i mjere pomoći djeci žrtvama trgovanja. 35 na snagu 2. 9.1990. godine. Za potrebe Konvencije, termin “dijete” označava osobu mlađu od 18 godina (članak 1). 33 34 Modul I – radna eksploatacija djece 4.1.2. Opcioni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji uz Konvenciju o pravima djeteta36 Opcioni protokol u članku 2 daje sljedeće definicije:  Prodaja djece znači svako djelo ili transakciju kojom se dijete prebacuje od jedne osobe ili grupe osoba do druge za zaradu ili bilo koju drugu dobit.  Dječja prostitucija znači korištenje djece u seksualnim aktivnostima za zaradu ili neki drugi oblik dobiti.  Dječja pornografija znači svako predstavljanje, bilo kojim sredstvom, djece uključene u stvarne ili simulirane eksplicitne seksualne aktivnosti ili svako predstavljanje seksualnih dijelova djeteta prvenstveno u seksualne svrhe. Ovaj protokol također sadrži nove standarde za postizanje ciljeva utvrđenih u okviru CRC u čl. 1, 11, 21, 32, 34, 35, i 36 i utvrđuje proširene mjere koje države potpisnice trebaju poduzeti kako bi se garantirala zaštita djece od prodaje, dječje prostitucije i dječje pornografije. Neposredno se naglašava obveza države potpisnice da donese mjere za sprečavanje ekonomskog iskorištavanja djece (od obavljanja posla koji bi mogao biti opasan i koji bi ometao školovanje djece ili bio štetan po njihovo zdravlje, tjelesni, mentalni, duhovni, moralni ili društveni razvoj). Naglašava se obveza države da obrati posebnu pažnju na probleme osjetljivih skupina, uključujući djevojčice koje su po svim pokazateljima izložene većem riziku seksualnog iskorištavanja. Posebna je dužnost država potpisnica da definiraju mjere za zabranu i suzbijanje najtežih oblika dječjeg rada. Konvencija o pravima djeteta u članku 3 regulira obvezu države da kriminalizira minimalno sljedeće aktivnosti: a) U kontekstu prodaje djece definirane člankom 2 stavak 1. točka (i.), nuđenje, predaju ili prihvaćanje, bilo kojim sredstvima, djeteta u svrhu: - Seksualne eksploatacije djeteta - Transfera dječjih organa radi profita - Angažiranje djece na prisilnom radu Člankom 2 stavak 1. točka (ii) koji se odnosi na: - Nevažeće pribavljanje suglasnosti, u svojstvu posrednika, za usvojenje djeteta u suprotnosti sa važećim međunarodnim pravnim instrumentima o usvojenju - Nuđenje, pribavljanje, podvođenje ili davanje djeteta radi dječje prostitucije, kako je definirano člankom 2 b) Proizvodnja, distribucija, raspačavanje, uvoz, izvoz, nuđenje, prodaja ili posjedovanje dječje pornografije u navedene svrhe kako je definirano člankom 2. Opcioni protokol, dakle, stavlja akcent na individualnu odgovornost i ne 36 BiH je Protokol ratificirala 4. rujna 2002. godine. Modul I – radna eksploatacija djece zahtijeva dokazivanje postojanja organiziranih grupa koje se bave eksploatacijom djece. U tom smislu, Opcioni protokol predstavlja dokument kojim se pojačavaju odredbe Protokola UN-a protiv trgovanja ljudima. Opcioni protokol također predviđa međunarodnu suradnju u istražnim, kaznenim ili postupcima ekstradicije u svezi s djelima navedenim u članku 3, kao i pomoć u prikupljanju dokaza neophodnih za postupke gonjenja (članak 6). Opcioni protokol u članku 8 regulira obvezu država da poduzmu odgovarajuće mjere radi zaštite prava i interesa djece žrtava prakse zabranjene ovim protokolom, i to u svim fazama kaznenog postupka, a naročito tako što će: a) Priznati ranjivost djece žrtava i usvojiti postupke radi priznavanja njihovih specijalnih potreba kao svjedoka b) Informirati djecu žrtve o njihovim pravima i ulogama te opsegu, trajanju i napredovanju postupaka, kao i o raspolaganju njihovim predmetima c) Omogućiti da mišljenje, potrebe i brige djece žrtava budu prezentirani i uzeti u obzir u postupku kada su njihovi osobni interesi oštećeni, u skladu sa proceduralnim pravilima domaćeg prava d) Pružiti odgovarajuću podršku i pomoć djeci žrtvama kroz cijeli pravni postupak e) Odgovarajuće zaštititi privatnost i identitet djece žrtava i poduzeti mjere u skladu sa domaćim zakonom kako bi se ograničila dostupnost informacija koje mogu voditi identifikaciji djeteta žrtve f) Osigurati, u odgovarajućim slučajevima, sigurnost djeteta žrtve, kao i njegove obitelji i svjedoka u njegovu korist od zastrašivanja i osvete g) Izbjegavati nepotrebna odgađanja u vođenju predmeta i izvršenju naredbi ili odluka kojima se djetetu žrtvi dodjeljuje naknada Opcioni protokol u stavku 3. ovoga članka ponovo naglašava najbolji interes djeteta kao primarni cilj koji se mora osigurati tijekom vođenja kaznenog postupka. Dalje, Opcioni protokol predviđa i skup mjera – zakonodavnih, administrativnih, mjera socijalne politike i programa itd. – a sve u cilju prevencije kaznenih djela koja se u Opcionom protokolu definiraju kao takva (članak 9). Država također mora poduzeti sve izvodive mjere sa ciljem da osigura svu neophodnu pomoć žrtvama tih kaznenih djela, uključujući i punu socijalnu reintegraciju i potpun tjelesni i psihološki oporavak. 4.1.3. Opcioni protokol o sudjelovanju djece u oružanim sukobima uz Konvenciju o pravima djeteta37 Ovaj protokol ima posebnu namjenu jer se njegov sadržaj odnosi na sprečavanje posljedica koje izazivaju oružani sukobi na djecu i koje takvi sukobi mogu imati u kasnijem, poratnom razdoblju. Ono što je nama značajno kada govorimo o zabrani radne eksploatacije djece jeste zabrana koja se odnosi na prisilan rad u vojne svrhe, obveza država potpisnica na rehabilitiranje djece žrtava rata i širenja svijesti o 37 Važeći na temelju Odluke o ratifikaciji (“Službeni glasnik BiH” - Međunarodni ugovori, br. 5/02) 35 36 Modul I – radna eksploatacija djece zabrani regrutiranja djece od oružanih skupina koje nisu oružane snage države, kao i utvrđivanje odgovornosti za one koji ih regrutiraju. 4.1.4. Ostali instrumenti UN-a Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR)38 štiti djecu i mlade osobe od ekonomske i socijalne eksploatacije, označavajući je štetnom za njihovo zdravlje, moral, normalan razvoj, te potencijalno ugrožavajućom po njihov život, što je potrebno pravno sankcionirati (članak 10). Osim toga, države su dužne postaviti minimalni dobni limit ispod kojeg se ne smije ići kod zasnivanja plaćenog zaposlenja. Suprotno postupanje je zabranjeno i pravno kažnjivo (članak 10 stavak 3.). Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) (BiH pristupila sukcesijom 1992. godine)39 priznaje pravo na zaštitu djeteta, bez obzira na njegovu rasu, boju, spol, jezik, nacionalnu i socijalnu pripadnost na način da su mjere zaštite prilagođene njegovom statusu maloljetnika, uzimajući pri tome u obzir i njegovu obitelj, društvo i državu (članak 24 stavak 1.). Ostali važni instrumenti u ovom području koje je usvojio UN-a su: Svjetska deklaracija o preživljavanju, zaštiti i razvoju djece iz 1990., te “Akcijski plan za implementaciju Svjetske deklaracije”, donesen iste godine. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) (BiH pristupila sukcesijom 1992. godine) u članku 6 propisuje: “Države potpisnice se obvezuju da poduzmu sve odgovarajuće mjere, uključujući i donošenje zakona, da bi spriječile sve vrste trgovanja ženama i iskorištavanja ženske prostitucije.” Konvencija ne daje posebne definicije ili objašnjenje uz ovaj članak, ali kao nit vodilja mogu poslužiti preporuke broj 15. i broj 19. o nasilju prema ženama. Međunarodna konvencijа o zaštiti prava svih radnika emigranata kao i članova njihovih obitelji (ICPRMW) (BiH je ratificirala 1996. godine), prema kojoj su države obvezne priznati sve radnike-migrante kao “osobe jednake pred zakonom” i, na primjer, osigurati im pristup pravnoj zaštiti i pravičan sudski postupak. Zatim su tu još: 1) Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva (28.09.1954.) 2) Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. koji se odnose na status izbjeglica Posljednji u nizu međunarodnih dokumenata koje je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala u svezi s trgovanjem ljudima je Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala sa dva dodatna protokola40, i to: 1) Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, 38 39 40 Europska socijalna povelja revidirana je 1989., dobivši pri tome oblik deklaracije koju su potpisale sve države članice izuzevši Veliku Britaniju. Ugovor stupio na snagu 3. 1.1976. Ovi dokumenti su potpisani 13. prosinca 2000. godine u Palermu, a ratificiralo ih je Predsjedništvo BiH odlukom koja je na snagu stupila 27. ožujka 2002. godine (“Službeni glasnik BiH”, br. 3/02, 27. ožujak 2002. godine). Modul I – radna eksploatacija djece naročito ženama i djecom uz ovu Konvenciju (Palermo protokol) 2) Protokol protiv krijumčarenja emigranata kopnenim, morskim i zračnim putem Palermo protokol izričito propisuje u svojoj “klauzuli o pridržanom pravu” (članak 14) obvezu država i pojedinaca da primijene konvenciju iz 1951. i protokol iz 1967. koji se odnose na status izbjeglica. U suštini, prema Konvenciji, trgovane osobe mogu imati osnovan strah od sudskog gonjenja zbog čega mora postojati pristup proceduri za traženje azila. Ove osobe također treba zaštititi od prisilnog vraćanja ili protjerivanja na granice teritorije gdje bi njihov život ili sloboda bili po tom temelju ugroženi. Treba posebno spomenuti ranije donesene instrumente UN-a, kao što su: 1) Međunarodni sporazum za uspješnu zaštitu od kriminalnog trgovanja poznatog pod imenom trgovanje bijelim robljem (1904) 2) Međunarodna konvencija za suzbijanje trgovanja ženama i djecom (1921) 3) Konvencija o zabrani svih oblika prakse slične ropstvu (1926) 4) Međunarodna konvencija o suzbijanju trgovanja punoljetnim ženama (1933) 5) Međunarodna konvencija o suzbijanju trgovanja bijelim robljem (1949) 6) Konvencija o suzbijanju i ukidanju trgovanja osobama i eksploatacije prostituiranja drugih (1949) 7) Konvencija o ropstvu (1926) sa Protokolom (1953) 8) Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovanja robljem i ustanova i prakse sličnih ropstvu sa Završnim aktom (1956) 4.2. Instrumenti Vijeća Europe Nakon što je postala članica Vijeća Europe 2002. godine, BiH je ratificirala Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (“Europska konvencija”), te tako preuzela obvezu na regionalnoj razini da u skladu sa člankom 1 Europske konvencije osigura prava i slobode zagarantirane tim dokumentom svim osobama na svojoj teritoriji. Važno je kazati da je nakon prijema u Vijeće Europe ovo postala regionalna obveza, ali da je od Dejtonskog sporazuma i stupanja na snagu Aneksa IV uz Dejtonski sporazum, dakle Ustava Bosne i Hercegovine, primjena Europske konvencije postala unutarnja obveza Bosne i Hercegovine, o čemu ćemo više govoriti u dijelu “Ustavni okvir”. Ovdje je dovoljno naglasiti da se pod “svim osobama” spomenutim u članku 1 Europske konvencije smatraju ne samo državljani ili osobe koje se u državi nalaze zakonito, već i one osobe koje su u zemlju ušle ilegalno ili su se ilegalno zaposlile ili se našle u nekoj drugoj situaciji koja krši domaće zakone. U ovakvim situacijama se veoma često nalaze žrtve trgovanja ljudima. Polazeći od činjenice da je BiH ratificirala sve navedene međunarodne dokumente, 37 38 Modul I – radna eksploatacija djece to je i na međunarodnom planu obvezna pridržavati ih se i o tome redovno izvještavati odgovarajuće međunarodne mehanizme zaštite, ali i svoje zakonodavstvo urediti tako da bude u skladu sa propisanim standardima. U skladu s tim, države nemaju samo obvezu da u odnosu na međunarodne standarde spriječe kršenje ljudskih prava pojedinaca (negativna obveza), već imaju i obvezu da poduzmu korake kako bi pojedinci mogli zaista uživati u pravima koja im se garantiraju (pozitivna obveza). To podrazumijeva i poduzimanje mjera za zaštitu pojedinaca od kršenja njihovih prava od strane pojedinaca. Da bi se ta obveza ispunila, nije dovoljno samo puko aktiviranje formalnih zabrana. Naprotiv, države su obvezne da savjesno i revnosno djeluju u prevenciji, istrazi i kažnjavanju počinitelja kršenja ljudskih prava, kao i da osiguraju odštetu za pretrpljeno. Najvažniji instrument u borbi protiv dječjeg rada donesen na razini Vijeća Europe predstavlja Europska socijalna povelja iz 196141 koja obvezuje ugovorene stranke na uspostavljanje dobnog minimuma od 15 godina42 za prijem u zaposlenje, uz iznimku preporučljivog lakšeg rada koji ne šteti zdravlju, moralu i obrazovanju (članak 7 stavak 1). Vodeći računa o opasnosti, odnosno štetnosti po zdravlje pojedinih zanimanja, za mogućnost njihovog obavljanja može se uspostaviti viša dobna granica (članak 7 stavak 2). Osobe koje su još uvijek uključene u sustav obveznog školovanja isključene su od mogućnosti obavljanja ovakvog rada, budući bi ta mogućnost mogla onemogućiti potpuno uživanje povlastica koje sa sobom nosi obrazovanje (članak 7 stavak 3). Rad osoba ispod 18 godina na poslovima koji su propisani državnim zakonodavstvom, odnosno regulativom, bit će predmet redovitih liječničkih kontrola. U članku 17 države ugovornice se obvezuju da će poduzeti mjere za ekonomsku i socijalnu zaštitu djece, uključujući i uspostavljanje službi i ustanova. Europsku konvenciju protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CAT), kojoj je BiH pristupila sukcesijom 1992. godine, također treba uzeti kao važan instrument, kao i Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zlouporabe, kojoj se priprema pristupiti i Bosna i Hercegovina, te zatim su tu: 1) Konvencija o kompenzaciji žrtava nasilja (1983) 2) Europska konvencija o ekstradiciji (1957) 3) Europska konvencija o pružanju pravne pomoći u kaznenim stvarima (1959) koje u cjelini gledano čine najvažnije europske instrumente. Iznimno važan instrument je i Europska konvencija o borbi protiv trgovanja ljudima (2005), naročito u svezi s pravom na život i pravom osobe da ne bude izložena mučenju, okrutnom ili ponižavajućem postupku, pa samim tim i radnoj eksploataciji o kojoj će biti više riječi u modulu koji se bavi trgovanjem ljudima. U okviru europskog pravnog sustava važnu ulogu imaju preporuke Vijeća Europe koje su obvezujući pravni instrument za usklađivanje pravnih i provedbenih 41 42 BiH je ratificirala Europsku socijalnu povelju u rujnu 2008. godine. U revidiranoj socijalnoj povelji se dobna granica za zasnivanje plaćenog zaposlenja podiže na 18 godina starosti (članak 7). Modul I – radna eksploatacija djece standarda koji se odnose na radnu eksploataciju djece kao što su: 1) Preporuka Vijeća Europe 1325 o trgovini ženama i prisilnoj prostituciji u državama članicama Vijeća Europe 2) Preporuka Odbora ministara br. R(2000) o akciji protiv trgovanja ljudskim bićima u svrhu seksualne eksploatacije 3) Prijedlog okvirne odluke Europske komisije o borbi protiv trgovanja ljudskim bićima 201/0024 (2001) 4) Preporuka o akciji protiv trgovanja ljudima radi seksualne eksploatacije R(2000) 5) Preporuka Rec (2001)11 državama članicama u svezi s vodećim principima u borbi protiv organiziranog kriminala 6) Preporuka o seksualnoj eksploataciji, pornografiji i prostituciji i trgovini djecom i mladima Na zasjedanju Vijeća Europe 21. siječnja 2002. godine usvojen je i zvanični “Proglas o trgovini ženama”, što znači da nijedna zemlja ne može postati članica EU ukoliko na adekvatan način ne reagira na ovaj problem (u odnosu na zakon i u pogledu zaštite žrtava i prevencije). 4.3. Međunarodne organizacije Međunarodne organizacije koje se bave zaštitom od radne eksploatacije su: Međunarodna organizacija rada, Globalni marš protiv dječjeg rada te Međunarodni program za ukidanje dječjeg rada (IPEC) 4.3.1. Međunarodna organizacija rada Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization - ILO) je jedna od najstarijih, univerzalnih, međunarodnih organizacija, osnovana 1919. godine u okviru Mirovne konferencije u Parizu, s ciljem zaštite prava radnika. MOR definira minimalne standarde u oblasti radnih prava koji mogu imati formu konvencija ili protokola. Zahvaljujući ovoj organizaciji, države su prihvatile i ratificirale veliki broj konvencija i protokola. Sastav organizacije se zasniva na tripartitnoj osnovi i jednakoj zastupljenosti poslodavaca, radnika i vlada i djeluje kroz: Međunarodnu konferenciju rada, Međunarodni ured rada i Administrativno vijeće. Nadzorni sustav MOR-a, pored redovne procedure po kojoj države periodično podnose izvještaje o provedbi ratificiranih konvencija, podrazumijeva i poseban kvazi-sudski sustav. On se sastoji od postupaka kojima se pojedinačno, određenim tijelima, mogu ulagati predstavke zbog povrede sindikalnih prava. 4.3.2. Globalni marš protiv dječjeg rada (Global March Against Child Labour) Globalni marš protiv dječjeg rada je međunarodna koalicija 2.000 organizacija iz preko 143 zemlje kojima je osnovni cilj eliminacija dječjeg rada. Koalicija je nastala iz marša započetog 17. siječnja 1998. godine, kada su na hiljade ljudi marširali zajedno 39 40 Modul I – radna eksploatacija djece širom svijeta sa namjerom da istaknu problem dječjeg rada. Uspjeh ove akcije je zabilježen na Konferenciji Međunarodne organizacije rada u Ženevi 1999. godine usvajanjem Konvencije MOR-a br. 182 o najgorim oblicima dječjeg rada. Globalni marš danas inicira niz aktivnosti širom svijeta sa ciljem ukidanja najtežih oblika dječjeg rada:  Publiciranjem izvještaja o najtežim oblicima dječjeg rada u svijetu  Iniciranjem i lobiranjem za ratifikaciju i primjenu Konvencije br. 182 u svim zemljama članicama MOR-a  Formiranje mreže organizacija istih ili sličnih ciljeva 4.3.3. Međunarodni program za ukidanje dječjeg rada (IPEC) Postoji svjetski konsenzus o potrebi borbe protiv dječjeg rada. Globalni marš protiv dječjeg rada kulminirao je 1998. godine na Međunarodnoj konferenciji rada i bio je jasni pokazatelj rastućeg svjetskog pokreta. Promjena u pristupu odrazila se i na rastući broj zemalja koje traže pomoć od MOR-ovog Međunarodnog programa za ukidanje dječjeg rada i usvajanje nove konvencije i preporuke u svezi s najgorim oblicima dječjeg rada. IPEC ne teži samo sprečavanju dječjeg rada. On traži unapređenje razvoja osiguravajući odgovarajuće obrazovne alternative za djecu, te pristup dostojanstvenom poslu, dovoljnom dohotku i sigurnosti za roditelje. Program posebnu pažnju posvećuje grupama od primarne važnosti, kao što su npr. djevojčice uključene u pornografsku trgovinu ili koje rade kao domaćice. IPEC je najveći svjetski program tehničke suradnje koji se bavi dječjim radom. Pokrenut je 1992. godine, financira ga Njemačka, a trenutno okuplja gotovo 90 zemalja u borbi protiv dječjeg rada. Ovaj program kojeg podržavaju 22 donatora inspirira, usmjerava i podržava inicijative država u izradi politika i neposrednoj akciji. IPEC radi na progresivnom iskorjenjivanju dječjeg rada, jačanju kapaciteta država u rješavanju problema dječjeg rada i stvaranju svjetskog pokreta u borbi protiv dječjeg rada. Svjestan činjenice kako ovaj problem ne može biti riješen preko noći, IPEC daje prednost akcijama koje će ukinuti ekstremne oblike dječjeg rada, kao što su dječji rad u opasnim uvjetima rada i zanimanjima, prisilni dječji rad, dječja prostitucija i trgovanje djecom. Pored toga, IPEC posebnu pažnju posvećuje djeci koja su posebno osjetljiva, tj. djeci mlađoj od 12 godina i zaposlenim djevojčicama. IPEC unapređuje razvoj i primjenu zaštitnog zakonodavstva i podržava partnerske organizacije u razvoju i provedbi mjera koje imaju za cilj sprečavanje dječjeg rada, izvlačenje djece s rizičnih poslova i osiguranje alternative kao prijelazne mjere prema uklanjanju dječjeg rada. Konačno, IPEC ponavlja i širi uspješne projekte kako bi sustavno uveo pitanja dječjeg rada u mjere socijalnog i ekonomskog razvoja. Modul I – radna eksploatacija djece 5. STANDARDI MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA KOJI REGULIRAJU OBLAST DJEČJEG RADA Posebnu pažnju svakako treba usmjeriti na Konvenciju br. 138 iz 1973. godine koja se odnosi na minimalne godine za prijem na rad, te Konvenciju br. 181 iz 1999. godine koja se odnosi na najgore oblike dječjeg rada, upravo iz razloga što se MOR u suradnji s nekim drugim ustanovama i organizacijama bori protiv različitih oblika dječjeg rada kako ih formuliraju standardi postavljeni u ovim dvjema konvencijama. Konvencija br. 5 o utvrđivanju minimuma godina za prijem djece na industrijske radove43 donesena je 1919. godine. U njoj je sadržana odredba prema kojoj se djeca ispod 14 godina ne mogu zaposliti ili raditi u bilo kojoj javnoj ili privatnoj industriji, s iznimkom onih u kojima su zaposleni samo članovi djetetove obitelji (članak 2). Odredbom članka 2 regulirano je i to da se ona ne primjenjuje na rad djece u stručnim školama44, uz uvjet da je takav rad tijela javne vlasti odobre i kontroliraju. Konvencijom br. 6 o noćnom radu mladih osoba u industriji iz 1919. godine45 regulirano je da se osobe mlađe od 18 godina ne smiju zapošljavati na noćni rad na poslovima u industriji, bez obzira da li se radi o javnom ili privatnom poduzeću ili njegovoj podružnici. Člankom 1 data je iznimka za rad djece ispod 18 godina, ali samo u poduzećima u kojima su zaposleni samo članovi djetetove obitelji. Mlade osobe iznad 16 godina mogu biti zaposlene u noćnoj smjeni samo u industrijama koje se taksativno navode u Konvenciji46, pod uvjetima da se radi o poslovima koji prema naravi proizvodnog procesa zahtijevaju kontinuirani danonoćni rad. Pod “noćnim radom” se podrazumijeva period od najmanje 11 sati, uključujući interval između 10 sati uvečer do 5 sati ujutro (članak 3 stavak 2).47 Iznimke od postavljenih pravila predviđene su u hitnim slučajevima koji se nisu mogli predvidjeti niti kontrolirati, koji nisu periodični, odnosno koji nisu dio uobičajenog proizvodnog procesa u poduzeću. Konvencija br. 7 o minimalnim godinama života za prijem djece na pomorske poslove usvojena je na Općoj konferenciji Međunarodne organizacije rada 15. lipnja 1920. godine.48 Konvencijom je zabranjeno zapošljavanje djece ispod 14 godina, 43 44 45 46 47 48 Usvojena je na 29. zasjedanju Opće konferencije Međunarodne organizacije rada, koju je sazvala Vlada SAD 29. listopada 1919. godine. Ratificirale su je 72 države. Konvencija je revidirana 1937. godine Konvencijom br. 59, i 1973. godine Konvencijom br. 138. U tekstu Konvencije nije precizirano tumačenje termina “stručne škole”. Tako je vladama država članica ostavljeno samostalno tumačenje ovog izraza, bilo da izraz “stručna škola” tumače kao jednu samostalnu ustanovu, bilo kao industrijsko poduzeće koje odražava određenu nastavu. Ovo mišljenje potvrđeno je, na zahtjev nizozemske vlade, od strane Međunarodnog biroa rada. Konvencija je donesena na Općoj konferenciji koja je sazvana na inicijativu Vlade Sjedinjenih Američkih Država u Vašingtonu, 29. listopada 1919. godine. Konvencija je revidirana 1948. godine Konvencijom br. 90. Industrije koje su nabrojane taksativno u Konvenciji su: industrija željeza i čelika: proizvodni procesi u kojima se koriste žarne ili regenerativne peći; procesu galvanizacije listića metala ili žice; proizvodnji stakla, papira, sirovog šećera, te na vremenski reduciranim poslovima u rudnicima zlata. Postoji i nekoliko iznimki u Konvenciji od definiranog “noćnog rada”: 1) u pekarama, u kojima ovaj period se može zamijeniti periodom od 9 sati navečer do 4 sata ujutro što je regulisano člankom 3 stavak (3); 2) u tropskim državama u kojima je rad sredinom dana prekinut, period u kojem je noćni rad zabranjen može se skratiti ispod 11 sati, pod uvjetom da je odgovarajući odmor osiguran tijekom dana, članak 3 stavak (4); 3) u rudnicima ugljena može se dopustiti noćni rad u intervalu od 10 sati navečer do 5 sati ujutro, ako interval od redovnih 15 sati, a u svakom slučaju ne kraći od 13 sati, razdvaja dva radna perioda u članku 3 stavak (1). Konvenciju su ratificirale 53 države. Revidirana je 1936. godine Konvencijom br. 58 i 1973. godine Konvencijom br. 138. 41 42 Modul I – radna eksploatacija djece osim u slučaju kada su članovi obitelji zaposleni na istom brodu (članak 2).49 Odredbe članka 2 neće se primjenjivati na rad djece na brodovima za obuku mornara, uz uvjet da je taj rad odobren i kontroliran od strane tijela javne vlasti. Konvencija br. 10 o minimalnim godinama za prijem na poslove u poljoprivredi donesena je na 3. zasjedanju Opće konferencije rada 25. listopada 1921. godine. Konvenciju je ratificiralo 55 država, a revidirana je 1973. godine Konvencijom br. 138. Prema njoj, djeca ispod 14 godina života ne mogu se zaposliti u javnim, odnosno privatnim poljoprivrednim poduzećima. Ono što ovu konvenciju razlikuje od ostalih je odredba prema kojoj djeca mogu biti zaposlena na poljoprivrednim poslovima samo izvan vremena predviđenog za pohađanje nastave, odnosno takav rad ne smije biti na štetu njihove prisutnosti u školi (članak 1). Osim toga, ova konvencija dopušta da se školski sati organiziraju na način koji će omogućiti djeci obavljanje lakših poljoprivrednih poslova, posebno u doba sezonskih radova, ali samo u svrhe praktičnog stručnog obrazovanja uz uvjet da takav rad neće smanjiti ukupno godišnje vrijeme pohađanja škole na manje od osam mjeseci. Konvencijom br. 29 o prinudnom radu ili obveznom radu iz 1930. godine50 su se države koje su je ratificirale obvezale da će napustiti sve oblike prinudnog/obveznog rada u što je moguće kraćem roku, a prisilni/prinudni rad je definiran kao bilo koji rad ili služba iznuđen od neke osobe pod prijetnjom kazne, i onaj rad kod kojeg se osoba nije ponudila dobrovoljno (članak 2).51 Primjenu prinudnog ili obveznog rada određuju nadležne vlasti, pod uvjetom da takav rad ne ide u korist pojedinca, grupa ili privatnih pravnih osoba. 5.1. Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 182 o zabrani i trenutačnoj akciji na eliminiranju najtežih oblika dječjeg rada (1999)52 Konvencija obvezuje svaku državu ugovornicu da poduzme “trenutačne i djelotvorne mjere u cilju zabrane i iskorjenjivanja rada djece”. Članak 3 Konvencije br. 182 regulira da se pod “najgorim oblicima dječjeg rada” podrazumijevaju, između ostalog: (a) Svi oblici ropstva ili praksa sličnih ropstvu, kao što je prodaja i trgovanje djecom, dužničko ropstvo, kmetstvo i prisilni ili obvezni rad, uključujući prisilno ili obvezno regrutiranje djece radi učešća u oružanim sukobima, i (b) Korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za prostituciju, za proizvodnju pornografije ili za pornografske predstave 49 50 51 52 Francuska vlada tražila je mišljenje Međunarodnog ureda rada o primjenjivosti ove konvencije i na ribarske brodove. Međunarodni ured rada nije dao pozitivan odgovor, pozivajući se na rezoluciju donesenu na Konferenciji iz 1921. godine. Ovu konvenciju je ratificirala 161 država, a usvojena je na 14. zasjedanju Generalne Opće skupštine. Ovakav rad ne obuhvaća: rad ili usluge koji se zahtijevaju na temelju zakona o obveznoj vojnoj službi za radove čisto vojnog karaktera: svaki rad ili usluge koje su dio normalnih građanskih obveza: rad ili usluge izrečene kao posljedica sudske presude, pod uslovom da je takav rad pod kontrolom javnih vlasti: svaki rad ili usluga koja čije je obavljanje nužno u slučajevima više sile (rat, poplave, potresi i sl.), sitne seoske radove koji se smatraju normalnim poslovima stanovnika. Sastavni je dio Ustava BiH i direktno se primjenjuje u BiH. Modul I – radna eksploatacija djece Svaka država članica je u skladu sa člankom 1 Konvencije br. 182 obvezna poduzeti hitne i učinkovite mjere radi zabrane i eliminacije najgorih oblika dječjeg rada. Da bi ispoštovala obveze preuzete ovom konvencijom, svaka država članica dužna je poduzeti sve neophodne mjere kako bi osigurala učinkovitu provedbu ove konvencije, uključujući i kaznenopravne te druge odgovarajuće mjere (članak 7), kao i mjere pomoći i rehabilitacije djece žrtava najgorih oblika dječjeg rada, te voditi računa o specijalnim potrebama djevojčica [članak 7 stavovi (b)-(e)]. U svrhu zaštite i borbe protiv dječjeg rada, Međunarodna organizacija rada djeluje u okviru programa pod nazivom International Programme on the Elimination of Child Labour (Međunarodni program eliminacije dječjeg rada, u daljem tekstu IPEC). Program se temelji na progresivnoj eliminaciji dječjeg rada i to osnaživanjem kapaciteta država kako bi se mogli nositi s ovim rastućim problemom, te kreiranjem svjetske kampanje za njegovo uklanjanje. IPEC se rukovodi standardima uspostavljenim u Konvenciji br 138 o minimalnim godinama rada iz 1973. godine, te Konvenciji br. 182 o najgorim oblicima dječjeg rada iz 1999. godine. Jedan od njenih temeljnih zadataka je i provedba kampanje za ratifikaciju, te uključenje ovih konvencija u zakonodavstva država.53 BiH je ratificirala konvencije Međunarodne organizacije rada (ILO) br. 29 o zabrani prisilnog rada; br. 97 o migraciji u svrhu zaposlenja (revidirana); br. 105 o ukidanju prisilnog rada i br. 143 o radnicima migrantima (dodatne odredbe). Važno je naglasiti da se ovim konvencijama države potpisnice obvezuju spriječiti pojavu prisilnog rada ili obveznog rada u svim oblicima. Zatim, države se slažu da ne mogu “nametnuti ili dozvoliti nametanje prisilnog ili obveznog rada u korist fizičkih osoba, poduzeća ili udruga”. Ovo u praksi znači da države moraju donijeti zakone koji će osigurati kažnjavanje osoba koja prisiljavaju druge da rade mimo vlastite volje. Ovim konvencijama se također daje zaštita prava dokumentiranih radnikaemigranata, a države se obvezuju osigurati svim migrantima “tretman koji nije ništa manje povoljan od onog koji uživaju državljani te države”. Ovo je veoma značajno za zaštitu žrtava trgovanja ljudima, jer mnoge žrtve trgovanja ljudima uđu u zemlju na zakonit način, pa tek nakon dolaska saznaju da su prisiljene raditi drugi posao od onog ugovorenog i tek se tada nađu u uvjetima eksploatacije. Prema tome, zakonske odredbe kojima bi se štitila ova kategorija emigranata mogle bi se učinkovito primjenjivati na navedenu kategoriju žrtava trgovanja ljudima. 6. PRAVNI STANDARDI U BiH KOJI REGULIRAJU OBLAST DJEČJEG RADA Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je već odavno prepoznalo ovaj problem, tako da je 2003. godine imenovan državni koordinator za borbu protiv trgovanja 53 Mnoge države koje su ratificirale spomenute konvencije imaju problema pravne i tehničke prirode u svezi s njihovom inkorporacijom u svoje zakonodavstvo. Upravo u tu svrhu IPEC je u fazi izrade smjernica za implementaciju konvencija, koje se prije svega baziraju na očvršćivanju kvalitete postojeće legislative i reviziji one koja nije usklađena sa uspostavljenim međunarodnim standardima u ovoj oblasti, te stvaranja sveobuhvatnih zakonskih okvira za borbu protiv dječjeg rada. 43 44 Modul I – radna eksploatacija djece ljudima i ilegalne migracije i utvrđen je način koordinacije između ključnih državnih ustanova. Državni koordinator i predstavnici relevantnih ministarstava koordiniraju implementaciju mjera i aktivnosti utvrđenih u okviru “Državnog akcijskog plana za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne imigracije u Bosni i Hercegovini” (u daljem tekstu: Akcijski plan BiH). Prvi Akcijski plan BiH bio je donesen za period 2002-2005, drugi za period 2005-2007, a u implementaciji je Akcijski plan BiH za period 2008-2012. godina. Na razini Bosne i Hercegovine usvojena je i strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2009-2010. godine, a već su započete aktivnosti na izradi strategije za naredni period 2011-2014. godine koja predviđa i izgradnju kapaciteta kako pravnih, tako i funkcionalnih za suzbijanje dječje eksploatacije kroz rad. Problem djece koja žive i rade na ulici dugo je bio problem koji nije rješavan kao pitanje povezano s trgovanjem. Iako je bilo sporadičnih prijava, zapažanja i medijskih objava da u pojedinim gradovima Bosne i Hercegovine ima djece koja su na ulici gdje su radila cijeli dan, povremeno viđana kako svoju zaradu predaju odraslima, izostajala je ozbiljna intervencija nadležnih ustanova i službi. Pitanje djece koja žive i rade na ulici, kao mogućih žrtava trgovanja djecom, treba tretirati kao problem u sastavu sustava socijalne zaštite. Djeca koja prose su djeca čija je druga kuća postala ulica i koja se moraju povinovati “pravilima ulice”. Uglavnom ne idu u školu, a kako bi opstala i preživjela, trpe teror odraslih koji ih zlouporabljuju na različite načine. Najrasprostranjeniji vid takve zlouporabe je prosjačenje. Bosna i Hercegovina je Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine utemeljena kao država sačinjena od dva entiteta: FBiH, RS te Brčko Distrikta. Danas na području BiH imamo više pravnih sustava, a to su pravni sustav: Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Brčko Distrikta i 10 županijskih pravnih sustava. Dakle, možemo reći da ima 14 pravnih sustava u Bosni i Hercegovini. Ovo ne znači da imamo samo šarolikost propisa od jednog entiteta ili županije do druge, nego to istovremeno podrazumijeva pravnu različitost i nesigurnost, nemogućnost ravnomjerne zaštite korisnika svih vrsta pomoći, nemogućnost ustroja adekvatne evidencije i mjera različitih politika, pa tako i politike prema sprečavanju radne eksploatacije djece u BiH. Razlog našeg osvrtanja na ovu problematiku leži u činjenici da ako nemamo uređen državnopravni sustav, ne možemo provoditi ni standardiziranu zaštitu temeljnih ljudskih prava, a u našem slučaju štititi djecu od radne eksploatacije u skladu s međunarodnim standardima. Ustav BiH utvrđen je Aneksom 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH koji je potpisan 1995. godine u Daytonu (Daytonski sporazum). Člankom II Ustava BiH koji nosi naslov “Ljudska prava i temeljne slobode” u stavku 2. “Međunarodni standardi” propisuju se prava i slobode garantirane: Univerzalnom konvencijom o ljudskim pravima (1948), Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda” (1950), Konvencijom o pravima djeteta (1989), Deklaracijom UN-a o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim vjerskim ili jezičnim manjinama (1990) i primjenjivat će se izravno u Bosni i Hercegovini. Ovi dokumenti imaju prioritet nad svim zakonima donesenim na području BiH. Stavak 3. ovoga članka navodi sva Modul I – radna eksploatacija djece prava i temeljne slobode koje se odnose na sve ljude, pa tako i na djecu. U okviru stavka 7. “Međunarodni sporazumi” propisano je da će BiH ostati ili postati stranka ugovornica međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I ovoga Ustava. Člankom III Ustava BiH propisano je da sve funkcije vlasti i sva ovlaštenja koja nisu izričito Ustavom dodijeljena ustanovama BiH pripadaju njenim entitetima Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Ustavi Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, također, u sebi sadrže međunarodne instrumente za zaštitu ljudskih prava i sloboda, čime su im dali najveću snagu. Nacionalni plan akcije za djecu BiH (u daljem tekstu: NPA) donesen je u travnju 2002. godine. Opći ciljevi NPA preuzeti su iz Zaključaka Svjetskog samita za djecu, a to su: staviti djecu na prvo mjesto, ne zanemariti niti jedno dijete, brinuti se za svako dijete, obrazovati svako dijete, zaustaviti nanošenje povreda i eksploataciju djece, zaštititi djecu od rata, boriti se protiv siromaštva, slušati djecu i dr. NPA je značajan posebno ako imamo u vidu teške uvjete u kojima djeca trenutno žive i stupanj kršenja prava (siromašne djece, djece raseljenih osoba, djece izložene različitim vidovima zlouporaba – nasilje u društvu i obitelji, zlouporaba droga, alkohola i eksploatacija djece). Posljednjih godina se izradom tematskih materijala i promocijom standardiziranih postupaka u Bosni i Hercegovini, prvenstveno namijenjenih zaštiti djece žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima (u daljem tekstu: djeca žrtve), nastavljaju već započete aktivnosti standardizacije u zaštiti djece. Standardizacijom su obuhvaćeni novi međunarodni i domaći standardi koji su u međuvremenu usvojeni i prihvaćeni u Bosni i Hercegovini, kao što su: Europska konvencija o akciji protiv trgovanja ljudima, Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine i dr. Standardnim postupcima želimo prije svega unaprijediti otkrivanje i prijavljivanje slučajeva trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini. Radi toga su Odlukom Vijeća ministara usvojena Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), koja je predložilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (u daljem tekstu: Pravila). Ovim Pravilima, i to člankom 4. stavak (1) propisuje se: “U slučaju kada bilo koja ustanova u BiH ili ovlaštena organizacija imaju sumnju ili saznanje da je neka osoba predmetom trgovanja ljudima, obvezne su o tome bez odlaganja obavijestiti Državnu agenciju za istrage i zaštitu i Tužiteljstvo BiH. Obavijest o sumnji i saznanju može se dostaviti nadležnim entitetskim tužiteljstvima i policiji i u Brčko Distriktu BiH.” Nadalje, člankom 5. stavak 3. Pravila propisano je: “Sve ustanove u BiH, organizacije, pravne i fizičke osobe koje na bilo koji način dođu u dodir sa djetetom koje je izloženo nekom od oblika eksploatacije i nasilja dužni su, bez odlaganja, tijelu starateljstva dostaviti obavijest o povredi prava djeteta.” Stavkom 4. istog članka propisano je: “Obveza dostavljanja obavijesti o povredi 45 46 Modul I – radna eksploatacija djece prava djeteta službi ili centru za socijalni rad odnosi se na Tužiteljstvo BiH, tužiteljstva entiteta i Brčko Distrikta, policijske službe u BiH i stručne radnike u obrazovnoodgojnim ustanovama (upravu, nastavnike i pedagošku službu obrazovnih ustanova), zdravstvenim ustanovama, inspekcijskim i sanitarnim službama, zavodima za zapošljavanje, matičnim uredima, savjetovalištima, zavodima za zaštitu djece i mladeži, domovima za nezbrinutu djecu i mlade, kao i djecu bez roditeljskog staranja i bilo kojim drugim javnim ili privatnim ustanovama u kojim se djeca zbrinjavaju.” Člankom 15. stavak 4. Pravila također je propisano da: “Dijete žrtva i svjedok žrtva tretirat će se kao dijete bez roditeljskog staranja ili odgojno zanemareno ili zapušteno dijete bez obzira na njegov obiteljski status.” Kada su u pitanju ranije utvrđeni standardi u međunarodnim i domaćim propisima, posebno treba naglasiti da su obiteljski zakoni u Bosni i Hercegovini također propisali obveznu zaštitu djece. Obiteljski zakon Federacije BiH propisuje da dijete ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zlouporabe, zlostavljanja i zanemarivanja, a u Obiteljskom zakonu Republike Srpske naglašava se da roditelji imaju pravo i dužnost da štite svoju maloljetnu djecu, te da se brinu o njihovom životu i zdravlju. 6.1. Kazneni zakon BiH Kazneni zakon BiH je u značajnoj mjeri reformiran i donosi novi pravni okvir koji je u najvećoj mjeri usklađen s međunarodnim standardima zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Kazneni zakon BiH, nažalost, ne definira sve oblike “eksploatacije”, već ih samo nabraja. Međutim, može se slobodno reći da su prisilan rad ili usluge, ropstvo i slične prakse služenja pod prinudom definirane u međunarodnom pravu54, pa je neophodno osigurati da te definicije budu prihvaćene i korištene i u našem pravnom sustavu. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine je u Poglavlju XVII utvrdio kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i druga kaznena djela koja se odnose na trgovanje ljudima: 1. Zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu (članak 185.) 54 “Ropstvo” je definirano Konvencijom UN-a o ukidanju ropstva gdje se kaže: “Ropstvo je status ili uslovi u kojima se nalazi osoba nad kojom se vrše neke ili sve ovlasti koje su svojstvene pravu vlasništva.” Neke situacije koje čine “ropsku podčinjenost” (servitude) sadržane su u Dodatnoj konvenciji UN-a o ukidanju ropstva, trgovanja robljem i institucijama i praksama sličnim ropstvu, gdje se u članku 1 kaže: “(a) dug, odnosno status ili stanje koje proizlazi iz obećanja pružanja svojih osobnih usluga ili usluga osobe nad kojom ima kontrolu, koje dužnik da kao garanciju duga, ako razumno procijenjena vrijednost takvih usluga ne bude primijenjena na likvidaciju duga, ili dužina i priroda tih usluga nisu ograničene i definirane; b) kmetstvo, odnosno stanje ili status zakupca koji po zakonu, običaju ili sporazumu mora živjeti i raditi na zemlji koja pripada drugoj osobi i takvoj osobi pružati određene usluge, bilo kao naknadu ili ne i nema slobodu promjene statusa; c) svaka ustanova ili praksa kojim: (i) žena, bez prava da odbije, bude obećana ili data u brak na temelju isplate određene sume ili druge vrste naknade roditeljima, staratelju, obitelji ili drugoj osobi ili skupini; ili (ii) suprug, njegova obitelj ili klan, imaju pravo da ženu daju drugoj osobi za određenu protivvrijednost; ili (iii) nakon smrti muža, ženu može naslijediti druga osoba; (d) svaka ustanova ili praksa kojom dijete ili osobu ispod 18 godina starosti, biološki roditelji ili staratelj predaju drugoj osobi, bili uz naknadu ili ne, u cilju iskorištavanja djeteta ili mlade osobe, ili iskorištavanja njihovog rada.” “Prisilni rad” definiran je Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 29 kao “svaki rad ili usluga koja se iznudi od bilo koje osobe pod prijetnjom kažnjavanja i za koju se ta osoba nije dobrovoljno ponudila”. Modul I – radna eksploatacija djece 2. Trgovanje ljudima (članak 186.) 3. Međunarodno vrbovanje radi prostitucije (članak 187.) 4. Nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata (članak 188.) 5. Krijumčarenje osoba (članak 189.) Napomena: Izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH iz siječnja 2010. godine usvojene su izmjene, i to članka 185. stavak 2; članka 186. koji je izmijenjen u cijelosti; članka 187 stavak 2. u smislu povećavanja kazni; članak 188. je postao članak 149a, dok je članak 189. izmijenjen i dodat je novi članak 189a.55 Za radnu eksploataciju je posebno zanimljivo definiranje kaznenog djela međunarodnog vrbovanja radi prostitucije, koje predstavlja trgovanje ljudima radi seksualnih usluga, ali u nekoj drugoj državi, izuzimajući državu u kojoj ta osoba ima prebivalište ili čiji je državljanin. Ako se ovo djelo učini prema djetetu ili maloljetniku, počiniocu se može izreći kazna 1-10 godina zatvora, što je manje nego ako se radi o trgovini djecom iz članka 186., gdje je predviđena kazna od najmanje 5 godina zatvora. 6.2. Entitetski kazneni zakoni i zakon Brčko Distrikta Tijekom 2003. godine došlo je do promjena u entitetskom kaznenopravnom zakonodavstvu u cilju postizanja harmonizacije s novim kaznenopravnim zakonodavstvom na razini države. Ova harmonizacija nije proizvela značajnije kvalitativne promjene u oblasti trgovanja ljudima. Ni jedan ni drugi entitetski zakon nije definirao oblast trgovanja ljudima radi radne eksploatacije djece koja bi bila u skladu s međunarodnom definicijom; zbog toga nam doneseni zakoni ne mogu poslužiti za učinkovito gonjenje počinitelja kaznenog djela trgovanja ljudima radi eksploatacije i njihovo sankcioniranje. Ovim se umanjuje i jedna značajna uloga kaznenopravnog zakonodavstva, a to je preventivna uloga. Kazneni zakon Republike Srpske56, članak 198. stavak 2, predviđa kaznu za osobu koja radi zarade, silom ili prijetnjom uporabom sile ili nanošenja štete, drugog prinudi ili prijevarom navede na pružanje seksualnih usluga, ili radi navođenja profesionalno angažira drugu osobu. Kazneni zakon Federacije BiH57 u članku 210. predviđa kaznu za osobu koja radi ostvarenja koristi potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili tko ostvari korist silom ili prijetnjom ili nanošenjem štete drugom prisili ili navede tu osobu na pružanje seksualnih usluga. Kazneni zakon Brčko Distrikta BiH58 također predviđa kaznena djela sa istim sadržajem kao i entitetski zakoni. 55 56 57 58 U članku 148. riječi: “zlouporabi svoj položaj ili ovlaštenje i” zamjenjuju se riječima: “zlouporabom svog položaja ili ovlaštenja”, a riječ “jedne” zamjenjuje se riječju “tri” u članku 59. Iza članka 149. dodaje se novi članak 149a., “Nezakonito uskraćivanje identifikacionih dokumenata” koji glasi: “Ko s ciljem ograničavanja slobode kretanja ili ispoljavanja vlasti nad drugom osobom nezakonito uskrati drugome njegovu osobnu ili putnu ispravu kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” Kazneni zakon RS (“Službeni glasnik RS”, br. 49/03) Kazneni zakon FBiH ( “Službene novine FBiH”, br. 36/03) Kazneni zakon Brčko Distrikta BiH (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 36/03) 47 48 Modul I – radna eksploatacija djece 6.3. Zakon o radu u FBiH Pravni sustav u FBiH definira dijete kao osobu ispod 14 godina života. Od 14. do 18. godine, dijete se tretira kao maloljetnik. Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete do punoljetstva. U dva slučaja postoji iznimka: dok se dijete redovno školuje (do 26. godine) i za punoljetno dijete ako zbog bolesti nije sposobno da radi, nema dovoljno sredstava za život, onda su roditelji dužni izdržavati dijete. Prema odredbama Obiteljskog zakona, navršavanjem 18. godine života dijete postaje punoljetno, stječe potpunu poslovnu sposobnost i pravo glasa (Ustav FBiH).59 Prema odredbama Zakona o radu, dijete do 15. godine nema poslovnu sposobnost60, a zaposlenik stariji od 15 godina a mlađi od 18 godina uživa posebnu zaštitu kao uposlenik. 6.4. Zakon o radu u RS Prema propisima RS, maloljetnom osobom, odnosno djetetom se smatra bilo koja osoba do navršenih 18 godine života. Roditelji su dužni u skladu sa svojim mogućnostima osigurati izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najduže do 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga. Ustavom RS61 je definirano kao jedno od temeljnih građanskih i političkih prava – aktivno i pasivno biračko pravo, koje se stječe s navršenih 18 godina starosti. Istovremeno se stječe i potpuna poslovna sposobnost. U Zakonu o radu RS62, prema članku 14., ne može se zaključiti ugovor o radu s osobom koja nije navršila 15 godina života i ako nije zdravstveno sposobna. Osoba između navršenih 15 i 18 godina života može zaključiti ugovor o radu uz uvjerenje o radnoj sposobnosti od ovlaštenog liječnika medicine rada. Prava koja uživaju stranci u BiH su uzeta kao polazna osnova razmatranja; stoga ćemo se posebno osvrnuti na specifičnosti uživanja tih prava u odnosu na žrtve trgovanja. Često se dešava da su neka prava koja su garantirana strancima predmet zlouporaba od strane kriminalaca i koriste se kao jedna od metoda vrbovanja stranaca za neki od oblika radne eksploatacije. Kao primjer navodimo pravo na zaključenje braka sa državljaninom BiH, koji su kriminalci u nekoliko slučajeva zloupotrijebili kako bi stranu državljanku vrbovali za seksualnu eksploataciju. Nadležna tijela u BiH poduzimaju dodatne napore u cilju uspostavljanja zakonodavnog okvira za zaštitu žrtava trgovanja-stranaca. Dosadašnja praksa pokazuje da su žrtve trgovanja često sudski gonjene, kažnjavane i deportirane. Osiguranje pravnog savjetovanja od početka demistificirat će proces i dati žrtvi povjerenje o njenoj sigurnosti i njenim pravima. Iskustva, također, pokazuju da kada je žrtvi osiguran smještaj u sigurnoj kući, pravno savjetovanje i zdravstvena zaštita, žrtva je spremnija na suradnju u svjedočenju protiv trgovaca. Pri tome je važno poštovati načelo poštivanja dostojanstva, časti i privatnosti žrtve trgovanja ljudima, a što je i u skladu sa člankom 4. Deklaracije o temeljnim načelima pravosuđa u svezi sa žrtvama kriminala i zlouporabom državnih ovlasti63. 59 60 61 62 63 Ustav FBiH i amandmani (“Službene novine FBiH”, 1994, 1997, 2002) Zakon o radu FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 43/99 i 16/00) Ustav RS i amandmani (“Službeni glasnik” RS 1995, 1996, 1997, 1998) Zakon o radu RS (“Službeni glasnik RS”, br. 38/00) Prema žrtvama se treba postupati s razumijevanjem i treba poštovati njihovo dostojanstvo. Imaju pravo na Modul I – radna eksploatacija djece 6.5. Prepoznavanje djece žrtava radnog iskorištavanja Žrtve kriminala, u koji spada i trgovanje ljudima, odnosno radna eksploatacija, često budu i važni svjedoci. Zbog toga je neophodno da se svi, a posebno istražitelji, brinu za dobrobit žrtve prije svega iz humanih razloga, te da se zalažu za što hitnije pokretanje istrage protiv počinitelja kaznenih djela. Ovakav pristup zahtijeva uključenje odgovarajućih stručnih službi i nevladinih udruga koje će pružati podršku i brinuti se o potrebama žrtava trgovanja ili pružanju informacija žrtvama o postojanju takvih službi i organizacija. Status žrtve inicira određene sudske i upravne postupke u kojima se moraju osigurati određena prava žrtvi trgovanja, a ona su definirana Deklaracijom o temeljnim načelima pravosuđa u svezi sa žrtvama kriminala i zlouporabom državnih ovlaštenja.64 Raspodjela uloga svih učesnika u zaštiti djece žrtava treba stvoriti efektan i pouzdan temelj za prikupljanje i procjenu podataka na temelju kojih se olakšava otkrivanje djela trgovanja ljudima, među koja često spada i radna eksploatacija djece. Opredijeljeni smo da utvrđivanjem standardnih procedura predstavljenih u okviru ovoga dokumenta poboljšamo standard rada i povezanost različitih profesija i osiguramo cjelovit proces stručnog prepoznavanja, istraživanja, dokazivanja, odlučivanja i realizacije zaštitnih intervencija prema djeci žrtvama trgovanja ljudima i djeci svjedocima trgovanja ljudima. U tekstu koji slijedi, na temelju najčešćih pokazatelja koji se odnose na trgovanje ljudima prezentiramo informacije koje profesionalcima mogu pomoći da lakše prepoznaju ovu pojavu: 1. U ovom dijelu ne opisujemo kako i na koji način profesionalac može doći u situaciju da kontaktira ili razgovara sa djetetom, jer su te situacije različite i veoma kompleksne, tako da se ove situacije naznačuju u okviru djelovanja različitih profesija/sektora zaštite. Činjenica je, međutim, da se često najvažnije informacije mogu dobiti u neslužbenom razgovoru sa djecom i to u situacijama koje nisu uvijek povezane sa našom osnovanom sumnjom da je u pitanju dijete izloženo nekom od oblika zlostavljanja. U takvim situacijama potrebno je dijete strpljivo saslušati, čak i kada imamo samo blage indicije o nekom od oblika zlostavljanja, potrebno je iskoristiti trenutak kada nam dijete ukaže svoje povjerenje. 2. Svi profesionalci trebaju nastojati u razgovoru sa djetetom uočiti određene detalje u izjavi djeteta, te obratiti pažnju na situacije koje su vezane za trgovanje ljudima, a koje se mogu odnositi na: 64 pristup mehanizmima pravosuđa na brzi pravni lijek za nanijetu štetu, što im garantuje državno zakonodavstvo. Uz potrebe koje proizlaze kad osoba postane žrtva, žrtve imaju potrebu da učestvuju u sudskom i upravnom postupku. Stoga, Deklaracija u članku 6 definira: a) izvještavati žrtve o njihovoj ulozi i obimu, vremenskom razdoblju i napredovanju sudskog postupka te o razmatranju njihovog predmeta, a posebno ako je riječ o teškom kaznenom djelu i ako su zatražili takve podatke; b) omogućiti da se stavovi i problemi žrtava prikažu i razmotre u odgovarajućim fazama sudskog postupka ako su oštećeni osobni interesi žrtve, bez povređivanja interesa osumnjičenog i u skladu sa odgovarajućim državnim kaznenopravnim sistemom; c) pomagati žrtvama tijekom cijelog pravnog postupka; d) poduzimati mjere kojima se žrtvama ublažava neugodnost i prema potrebi štiti njihova privatnost, a njima, njihovim obiteljima i svjedocima garantuje zaštita od zastrašivanja i odmazde; e) izbjegavati nepotrebne odgode razmatranja njihovih predmeta i provedbe naloga ili rješenja kojima se žrtvama dodjeljuje naknada. 49 50 Modul I – radna eksploatacija djece Vrbovanje-namamljivanje Prijevoz Transfer Prihvat i pružanje utočišta pomoću prijevare i/ili prijetnje Uporabu sile i prinuda na seksualne i druge usluge Otmicu ili prijevaru Zlouporabu ovlaštenja i položaja nad bespomoćnim djetetom, ili davanje ili primanje plaćanja da se postigne pristanak osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u našem slučaju nad djetetom 3. Trgovanje djecom, u skladu s međunarodnim standardima, za razliku od bh. zakona, ne pravi razliku prema dobi djeteta. Konvencije utvrđuju da je dijete svaka osoba mlađa od (18) osamnaest godina. Potrebno je obratiti pažnju na najčešće razloge trgovanja, bez obzira na dob: seksualno iskorištavanje oba spola, prisilna prostitucija (uključujući pornografiju), prisilni rad (prosjačenje, robovski rad), prodaja ljudskih organa i prisilno počinjenje kaznenih dijela, kao i da je za ove oblike iskorištavanja veoma lako vrbovati djecu. 4. Svi raspoloživi podaci pokazuju da se najčešće trguje ženama i djecom. Pod posebnim rizikom su: djeca pripadnici manjina, djeca sa posebnim potrebama, raseljena i izbjegla djeca, djeca iz siromašnih obitelji, djeca iz nefunkcionalnih obitelji, djeca smještena u rezidencijalne ustanove, a u posljednje vrijeme i djeca iz ostalih sredina i kompletnih obitelji. 5. Prilikom službenog kontakta, potrebno je razgovarati o činjenicama koje pogoduju trgovanju kao što su: migraciona kretanja (migracija – kretanje stanovništva, emigracija – odlazak iz države, imigracija – ulazak u državu, deportacija – protjerivanje iz države, repatrijacija – dobrovoljni povratak u državu), nasilje, kriminal, zabrinutost za egzistenciju, nesposobnost za privređivanje, situacije bilo koje socijalne isključenosti i neinformiranosti, posebno ženske djece u manjim sredinama i slično. 6. Često se u razgovoru mogu spomenuti uzroci kretanja ljudi, a mogu biti vezani za prirodne uzroke (katastrofa, nesreća), društvene pojave (rat, politički razlozi), socijalni status (nezaposlenost, siromaštvo), ekonomski status (nezaposlenost, napredovanje u struci), neinformiranost, nepoznavanje prava i ovisnost o nekome (zakoni, prava, obveze, običaji). 7. Najčešći oblici vrbovanja mogu biti ponuda dobro plaćenog posla nepoznate agencije, dobro plaćen posao bez potrebnih kvalifikacija i sposobnosti, brzina ponude – “hitno tražim”, oglasi, nepoznato poduzeće/nepoznata osoba, velika obećanja, ponekad lažna snimanja ili audicije, modne i plesne agencije kao paravani, turističke agencije, Internet prodaja i nalaženje posla putem Interneta i slično. 8. Početak ropskog odnosa može biti kada: žrtva prihvata ponudu bez ozbiljne - Modul I – radna eksploatacija djece provjere, polazi na put u pratnji ili po uputama, javlja se u prihvatilište/ na adresu, predaje svoje dokumente i započinje sa radom, postaje žrtvom trgovanja iako to još ne uviđa, radi za troškove (posredovanja, prijevoza, smještaja), radi za dug koji se stalno povećava, nada se da će isplatiti dug, svjesna je da je žrtva – srami se i prikriva svoj položaj, zlostavljanje i postaje ovisna od trgovca – u strahu je za vlastiti život ili život svoje obitelji, ucijenjena je i slično. 9. Djeca žrtve trgovanja najčešće potiču iz razorenih obitelji u kojima odrastaju bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Često su takva djeca žrtve seksualnog nasilja u obitelji, zatim u zajednici, a trgovanje radi seksualne eksploatacije ili prisilnog rada često je treći korak u ciklusu nasilja kojem su djeca izložena od rane dobi. LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. Grimsrud B.: “What Can Be Done about Child Labour? An Overview of Recent Research and Its Implications for Designing Programs to Reduce Child Labour”, World Bank, 2001 ‘’Bangladesh – Data Country – Child Labour Data Country Brief’’, International Programme on the Elimination of Child Labour (IPEC), 2007 Grootaert C., Patrinos H.: “Policy Analysis of Child Labour: A Comparative Study”, St. Martin’s, New York Dorman P.: “Child Labour, Education and Health: A Review of the Literature”, International Programme on the Elimination of Child Labour (IPEC), Geneva, 2008 Europska socijalna povelja iz 1989. Hagemann F., Diallo Y., Etienne A., Mehrad F.: “Global Child Labour Trends 2000 to 2004”, International Labour Office, Geneva, April 2006 ILO-IPEC: “Every Child Counts: New Global Estimates on Child Labour”, ILO, Geneva, 2002 (publikacija utemeljena na podacima SIMPOC-a (Statistical Information and Monitoring Programme on Child Labour) Izvještaj o trgovini ljudima, lipanj 2009. Izvještaj Svjetske banke iz 1998. godine Konvencija MOR-a br. 182 o najgorem iskorištavanju dječjeg rada Konvencija MOR-a br 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Konvencija o pravima djeteta Kazneni zakon Brčko Distrikta BiH (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 36/03) Kazneni zakon FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 36/03) Kazneni zakon RS (“Službeni glasnik RS”, br. 49/03) 51 52 Modul I – radna eksploatacija djece 16. “Minors out of mining!”, International Programme for the Elimination of Child Labour, International Labour Office, Geneva, 2006 17. Izvještaj MOR-a, 2005. godina, Globalna alijansa protiv prisilnog rada 18. Vaticos N.; Von Potobsky G.: “International Labour Law”, Kluwer Law and Taxation, Deventer-Boston, 1995; L. Betten, International Labour Law (Selected Issues), Kluwer, 1993 19. “Prisilni rad - Kratki vodič za aktivnosti”, ITUC – Međunarodna konfederacija sindikata, svibanj 2008. 20. ‘’Problem dječjeg rada u međunarodnim okvirima’’, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 43., 2005 21. “Rooting Out Child Labour from Cocoa Farms”, Paper No. 1, “A Synthesis Report of Five Rapid Assessments”; (2007), International Programme on the Elimination of Child Labour 22. “Training Resource Pack on the Elimination of Hazardous Child Labour in Agriculture”, Book 1, A Trainer’s Guide (2005), International Programme on the Elimination of Child Labour 23. “Training Resource Pack on the Elimination of Hazardous Child Labour in Agriculture”, Book 2, Training Course Activities for F/(2005); International Programme on the Elimination of Child Labour 24. “Training Resource Pack on the Elimination of Hazardous Child labour in Agriculture”, Book 3 Additional Resources for Trainers (2005); International Programme on the Elimination of Child Labour 25. Ustav FBiH i amandmani (“Službene novine FBiH”, 1994, 1997, 2002) 26. Ustav RS i amandmani (“Službeni glasnik RS”, 1995, 1996, 1997, 1998). 27. Verma, V.: “Sampling for Household-based Surveys of Child Labour”, International Programme on the Elimination of Child Labour, 2008 28. www.unicef.org/sowc 29. Zakon o radu FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 43/99 i 16/00) 30. Zakon o radu RS (“Službeni glasnik RS”, br. 38/00) 31. Zakon o zapošljavanju stranaca Brčko Distrikta (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, br. 17/02) 32. Zakon o zapošljavanju stranaca FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 8/99) 33. Zakon o zapošljavanju stranaca RS (“Službeni glasnik RS”, br. 15/97) 34. Zakoni o radu BiH, RS, FBiH i BD BiH MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Modul II trgovina ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja mr. sc. Vesna Šučur-Janjetović, dipl. iur. Saliha Đuderija 53 54 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 1. UVOD Trgovanje ljudima je kompleksan i dinamičan društveni fenomen čija nevidljivost, mobilnost i organiziranost u državnim i međunarodnim razmjerama, pored trgovanja drogom i oružjem, predstavlja složen i ozbiljan socijalni problem koji se može promatrati i analizirati sa različitih aspekata: kriminološkog, viktimološkog, kaznenopravnog, socijalnog, psihološkog i dr. Ubrzano globalno širenje ovoga fenomena najbolje ilustrira podatak Organizacije Ujedinjenih naroda (OUN) koja procjenjuje da preko 4 milijuna osoba godišnje postaju žrtve trgovanja ljudima, kao i to da se oko 7-10 milijardi dolara godišnje zaradi u ovoj kriminalnoj ilegalnoj industriji, čineći trgovanje ljudima trećom najvećom ilegalnom industrijom u svijetu (poslije trgovanja drogama i oružjem). Mnogi autori se slažu da ovaj društveni fenomen ne pogađa samo pojedince koji su objekt radnje počinjenja djela, već ima svoja negativna dejstva i na socijalne i ekonomske aspekte života suvremenog društva, te sekundarno ugrožava i državni suverenitet, budući da se ovaj vid organiziranog kriminala odvija van i unutar granica jedne zemlje. Kao što smo naveli, prema istraživanjima UN-a, trgovanje ljudima je globalni fenomen koji pogađa zemlje u političkoj i ekonomskoj tranziciji koje su ujedno i najčešće glavne zemlje porijekla žrtava, ali i ekonomski razvijene zemlje koje se pojavljuju kao tranzitne i zemlje konačnog odredišta. Zbog svojih posljedica, trgovanje ljudima, a naročito trgovanje ženama i djecom posljednjih godina zaokuplja pažnju javnosti, međunarodnih i domaćih vladinih i nevladinih organizacija. UN su usvojile mnoge akte, poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima te konvencija kojima se proklamira zaštita temeljnih ljudskih prava i sloboda, a veliki broj zemalja ih je ratificirao. Činjenica je, međutim, da se ovaj fenomen i dalje širi. Radi toga nije pretjerano naglašavanje u okviru međunarodnih izvještaja o stanju ljudskih prava, posebno onim UN-a, da trgovanje ljudima predstavlja zločin koji ugrožava slobodu i osobni integritet ljudi, tj. oblik modernog ropstva. Razmatrajući ovaj fenomen na našim prostorima, treba spomenuti da se na prostoru Balkana trgovanje ljudima proširila prvenstveno zbog rata i raspada bivše Jugoslavije koji je praćen velikim razaranjima, raseljavanjem i nekontroliranom migracijom stanovništva uz prisustvo velikog broja vojnih formacija. Brzina i razmjere širenja trgovanja ljudima na prostoru istočne i jugoistočne Europe bila je zapanjujuća, jer prije 10 godina žene iz zemalja jugoistočne Europe gotovo da nisu bile izložene ovom obliku iskorištavanja i vrbovanju da bi danas činile 25 posto žrtava. U cjelini gledano, trgovanje ljudima je globalna pojava od koje ni jedna država nije više pošteđena, pa ni Bosna i Hercegovina. Ekspanzija ovoga fenomena doprinijela je i tome da se forma iskorištavanja ljudi nije ograničila samo na seksualnu eksploataciju, odnosno najčešće na prisilnu prostituciju, već i na prisilni rad. U novije vrijeme ona dobiva novu zastrašujuću formu, a to je uzimanje ljudskih organa, iskorištavanje u oblasti pornografije i ostalim oblicima rastuće seks-industrije, kao i kroz druge oblike ropskog rada. Posebno MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA zabrinjavajući je trend u kojem žrtve – do sada uglavnom djeca (djevojčice), a sve više i muškarci-dječaci – postaju sve mlađe, čime ovaj problem postaje složeniji i problematičniji u odnosu na kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, osiguranje odgovarajuće zaštite, prije svega djeci i starijim maloljetnicima te ostalim marginaliziranim grupama stanovništva (stranci, izbjeglice azilanti, imigranti, manjine i druge socijalno isključene kategorije). Ono što viđamo kao globalni trend u svim izvještajima koji analiziraju ovaj fenomen je porast broja trgovanih osoba iz godine u godinu, jer ova kriminalna djelatnost postaje unosnija i kompleksnija kroz različite oblike eksploatacije ljudi. Dakle, zbog svoje averzivne naravi koja ima i svoje društvene korijene, trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja predstavlja fokus interesiranja u ovom dijelu Praktikuma. U okviru ovoga dijela se bavimo determinirajućim faktorima trgovanja ljudima, kao što su siromaštvo i drugi društveni pritisci, te posljedicama i ulogom službi socijalne zaštite u borbi protiv trgovanja ljudima koja podrazumijeva preventivni rad, tretman i rehabilitaciju, te repatrijaciju i reintegraciju žrtava trgovanja ljudima, kao i drugim pitanjima koja obilježavaju ovaj fenomen. 1.1. Opći pregled situacije i statistički pokazatelji o stanju trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini Prema prikupljenim podacima tužiteljstava, službi za provedbu zakona te nevladinih organizacija, a koji su potrebni za sačinjavanje godišnjeg izvještaja o stanju trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini, utvrđeno je da je u toku 2009. godine identificirano ukupno 69 potencijalnih žrtava trgovanja ljudima/navođenja na prostituciju. Od ovoga broja 64 su ženske osobe, te 5 muških. Od ukupnog broja žrtava trgovanja ljudima u 2009. godini, 23 su maloljetne, dok je 46 punoljetnih. Od 69 žrtava trgovanja ljudima, 11 je stranih državljana, i to 10 žena i 1 muškarac. Zemlje porijekla ovih žrtava su: Srbija (6), Hrvatska (2), Moldavija (1), Rumunjska (1), te Bugarska (1). Potencijalne žrtve trgovine ljudima u 2009. godini 70 64 60 50 40 41 30 Ukupno Punoljetne osobe Maloljetne osobe 23 20 10 0 5 Žene 1 Muškarci 4 55 56 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Potencijalne žrtve po zemlji porijekla 6 2 1 11 BiH Srbija Hrvatska Moldavija Rumunija Bugarska 58 Na narednim grafikonima prikazani su trendovi ukupnog broja identificiranih žrtava trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini od 1999. godine, kada su se počeli prikupljati statistički podaci, do 2009. godine, te posebni trendovi broja stranih i domaćih žrtava identificiranih u tom periodu. 300 250 200 150 100 50 0 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2008 2009 Ukupan broj identificiranih žrtava trgovanja ljudima 300 250 200 150 100 50 0 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 Broj identificiranih stranih žrtava 2007 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 300 250 200 150 100 50 0 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 Broj identificiranih domaćih žrtava Kada je u pitanju način na koji se vrbuju potencijalne žrtve trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini, na temelju podataka sa kojima raspolažu Ministarstvo sigurnosti BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u kontaktu sa centrima za socijalni rad i drugim ustanovama, te matičnim uredima, uočeni su sljedeći trendovi, koji su još uvijek aktualni u odnosu na ranije godine: U većini registriranih slučajeva trgovanja ljudima kao žrtve se vrbuju maloljetnice iz obitelji sa jednim roditeljem – pretežno majkom – koje su u stanju socijalne potrebe ili su na drugi način ranjive; maloljetnice i punoljetne osobe koje dolaze iz siromašnih obitelji ili su iz kategorije osoba sa invaliditetom. Također je i dalje prisutno vrbovanje u okviru problematike vezane za zlouporabu alkohola i droga. Vrbovanje započinje kroz vrbovanje u lance organizirane prostitucije, navikavanje potencijalnih žrtava na uzimanje alkohola i droga, kroz vršnjačko druženje i rano stupanje u seksualne odnose maloljetnica, nakon čega žrtve postanu predmet ucjene njihovih “partnera”. Također se može uočiti vrbovanje maloljetnih osoba, koja se u skladu sa našim zakonskim okvirom smatraju odgojno zapuštenom i zanemarenom djecom a čemu doprinosi i nedovoljna skrb nadležnih ustanova o takvim obiteljima i nedovoljne mjere zaštite same djece koja su, nažalost, prema pokazateljima za prošlu godinu, bila žrtve trgovanja ljudima u većini slučajeva. 2. CILJ MODULA U okviru ovoga modula, studenti socijalnog rada i socijalni radnici upoznat će se sa pojavom, pojmom, oblicima i karakteristikama problema trgovanja ljudima u svrhu seksualne eksploatacije, pravnim okvirom i praksama održive intervencije prema žrtvama trgovanja ljudima, načinima suradnje sa ostalim agencijama zaduženim za borbu protiv trgovanja ljudima u BiH. Pored navedenog, u tekstu govorimo i o uzrocima i karakteristikama trgovanja ljudima (globalno stanje i stanje u BiH), međunarodnim i domaćim zakonskim okvirima koji uređuju problem trgovanja ljudima u sustavu socijalne i dječje zaštite u Bosni i Hercegovini, funkcionalnim vezama socijalne i dječje zaštite i drugih ustanovama koje su uključene u zaštitu 57 58 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA od trgovanja ljudima i sa primjerima praktičnih vježbi kroz koje će se upoznati sa predmetima i karakterističnim slučajevima trgovanja ljudima i sa konkretnim primjerima dobre i loše prakse u Bosni i Hercegovini. 3. POJAM, KARAKTERISTIKE I OBLICI TRGOVANJA LJUDIMA 3.1. Pojam i definicije trgovanja ljudima Prve korijene trgovanja ljudima nalazimo na crtežima na glini iz VI stoljeća p.n.e. Razvojem civilizacije razvija se i formalno ropstvo (II stoljeće p.n.e.), da bi se tek u periodu između XVIII i XX stoljeća n.e. ukidalo formalnim dokumentima u različitim dijelovima svijeta. Međunarodno trgovanje ženama dolazi u fokus kao pokret protiv “bijelog ropstva”. Iako je pojam bijelog ropstva imao različita značenja, njegovo značenje je bilo sljedeće i najčešće korišteno u smislu: bijelo roblje znači nabave – silom, prijevarom ili drugačije – bijelih žena ili djevojka protiv njihove volje za prostituciju (Doezema, 1999). Skretanje pažnje na bijelo roblje se desilo u vrijeme pravnog ukidanja ropstva kada se s jedne negativne društvene pojave pažnja premješta na drugu. Emma Goldman (1970), američka feministica također piše o “bijelom prometu” koji je zabrinuo tadašnju javnost. Već tada mnogi suvremeni historičari dijele mišljenje da je broj slučajeva “bijelog ropstva” bio zapravo vrlo nizak i da je u razgovorima u to vrijeme bio pokrenut zbog povećanog broja žena migrantica iz Europe koji traže posao u inozemstvu (Doezema, 1999). S druge strane, neki podaci pokazuju da je trgovanje ženama postojalo krajem 1800-tih i početkom 1900-tih godina. Nalazimo podatak iz 1912. koji je zabilježila policija u Hamburgu, u kojem je navedeno 402 poznata trgovaca ženama i 644 identificiran u istočnoj Europi. Imigracioni ured SAD-a je istraživao trgovanje ženama u Londonu, Berlinu i Hamburgu i identificirao 578 osoba uključenih u trgovanje (Picarelli, 2007). Istraga “Uvoz i trgovanje ženama za nemoralne namjene” u SAD-u od 1908. do 1909. je pokazala da je velik broj stranih žena i djevojaka doveden u zemlju koje će se distribuirati u svrhu prostitucije (Liga naroda, 1927). U Europi, o “bijelom ropstvu” raspravlja se na konferenciji u Parizu 1895., zatim u Londonu i Budimpešti 1899. godine. Međunarodna konferencija protiv “bijelog ropstva” bila je organizirana u Parizu 1899. i 1902. godine. Na temelju svih navedenih međunarodnih inicijativa nastaje Međunarodni sporazum za suzbijanje “trgovanja bijelim robljem”, koji je potpisala Liga naroda 1904. godine u Parizu. Ovaj Sporazum sklopljen je s ciljem da se osigura zaštita za žene i djevojke od kažnjivog prometa poznatog kao “trgovanje bijelim robljem”. Iako se sigurnost žrtava spominje u Ugovoru, fokus je na kontroli i repatrijaciji migrantskih žena i djevojaka. Godine 1910. je 13 zemalja potpisalo Međunarodnu konvenciju o suzbijanju trgovanja bijelim robljem, koja je bila usmjerena na kriminalizaciju trgovanja ljudima. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Nakon njenog potpisivanja, državni odbori za suzbijanje trgovanja ženama osnovani su u mnogim europskim zemljama. Odbori su dobivali informacije od mreže različitih organizacija koji su bile uključene u preventivni i zaštitni rad. Ovi izvještaji bili su temelj za dalju međunarodnu raspravu o bijelom roblju. Nakon Drugog svjetskog rata nastavljen je dalji razvoj međunarodnog prava za suzbijanje ove pojave. Jasno je da je uporaba pojma “bijelo roblje” odnosno kao “white slaves”, općenito u zemljama izvan Europe, imala za rezultat da žene osim bijelih budu “nevidljive”. To je dovelo do kritika pojma “bijelo roblje” i, vremenom, promjene od kada se počeo koristiti termin “trgovanje ženama” (Leppanen, 2007). Promjena terminologije također usmjerava rasprave sa državne na međunarodnu razinu jer je jasno da se radi o globalnom rastućem fenomenu. 3.2. Trgovanje ženama i djecom Nakon osnivanja Lige naroda 1919-1920. godine, međunarodna zajednica počinje fokusirati svoju< pažnju na međunarodna umjesto na državna pitanja. U lipnju 1921. je Liga bila domaćin međunarodne konferencije u Ženevi na kojoj su sudjelovali predstavnici 34 države kada se na konferenciji prvi put prihvata da pojam “bijelo roblje” treba zamijeniti pojmom “trgovanja ženama i djecom” i naglašava se također da su djeca oba spola žrtve prometa. To znači da po prvi put međunarodna zajednica priznaje da i muška djeca mogu biti žrtve trgovanja ljudima. Ti napori dovode do Međunarodne konvencije za suzbijanje trgovanja ženama i djecom, koja je potpisana u Ženevi 1921. od strane 33 države. Konvencija se odnosi na kaznena djela iz Konvencije 1910. o prometu bijelim robljem. Osim toga, Konvencija zahtijeva da zemlje poduzmu potrebne mjere za procesuiranje osoba koje su uključene u trgovanje djecom oba spola. Konvencija prepoznaje potrebu zaštite tijekom migracijskih procesa, te prepoznaje potrebu izvještavanja žena i djece o rizicima trgovanja ljudima. Države se potiču da organiziraju “izložbu, na željezničkim stanicama i lukama, da daju obavijesti upozorenja ženama i djeci od opasnosti od trgovanja ženama i djecom te da označe mjesta gdje mogu dobiti smještaj i pomoć” (članak 7). Nakon ovih napora međunarodne zajednice nastaju noviji i univerzalniji međunarodni instrumenti koji su kreirani s ciljem da se fenomen konačno nazvan “trgovanje ljudima” počinje prepoznavati kao zabrinjavajući globalni problem kojem se moraju suprotstavljati sve zemlje članice UN-a. Dakle “trgovanje ljudima” ima dugu historiju evolucije od ranih oblika ropstva do modernog oblika trgovanja ljudima. Suzbijanje ropstva bilo je u obliku klasične trgovanja robljem ili modernih oblika sličnih ropstvu, čime je rješavanje ovoga problema jedan od najdugoročnijih ciljeva međunarodne zajednice. Nažalost, “trgovanje ljudima” i dalje postoji usprkos sve većim naporima da se ukine, a čini se da sustav ukidanja ove pojave u nekim dijelovima svijeta nije djelotvoran. Mnoga pitanja riješena su u historiji trgovanja ljudima tijekom posljednjih 100 godina 59 60 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA i stanje u nekim zemljama se promijenilo nabolje, kao i razumijevanje da bilo koja osoba može biti žrtva trgovanja ljudima, te da postoje različiti oblici trgovanja ljudima. Ipak, mnoga pitanja su ostala i danas ista: još uvijek se poziva na međunarodnu suradnju i mi i dalje promoviramo prevenciju upozoravajući žrtve, a jedno od najvažnijih upornih pitanja na dnevnom redu o problemu trgovanja ljudima je nedostatak znanja o ovom fenomenu. Ostaje da se vidi hoće li se sljedeći citat (Liga naroda, 1927) i dalje odnositi na sljedeće generacije ili će ostati zabilježeno da smo samo pokušali riješiti problem trgovanja ljudima. Tada je rečeno sljedeće: “Oni čija je dužnost da se uhvate ukoštac s trgovanjem ženama, bilo da su dužnosnici vlade ili članovi civilnog društva, suočeni su izazovima različitog karaktera. Njihova iskustva prisiljavaju ih da vjeruju da zlo kojem se toliko godina odupiremo i stalna nastojanja mnogih zemalja uvjetuju potrebu daljeg djelovanja jer zlo još uvijek postoji, i njegov opseg raste i dobiva nove forme karakteristične za sadašnje vrijeme i izazivajući sve veću nesigurnost...” Kao što je naglašeno, posljednjih godina napor međunarodne zajednice na suzbijanju ovoga problema dobio je svoju potvrdu i okupio većinu zemalja članica UN-a u okviru kreiranja najobuhvatnije definicije trgovanja ljudima koji je okončan donošenjem Konvencije UN-a o transnacionalnom organiziranom kriminalu (2000) u Palermu (Italija) i Protokola za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, naročito ženama i djecom (tzv. Palermo protokol), koji definira trgovanje ljudima kao svojevrsnu formu ropstva koja može uključivati sljedeće aktivnosti: regrutiranje, prijevoz, transfer, pružanje utočišta, prijem osoba – sredstvima (sila, prijetnja uporabom sile, prijevara, otmica, obmana, zlouporaba položaja ili stanja ugroženosti itd.) u svrhu eksploatacije (prisilni rad ili usluge, ropstvo ili ropstvu slični odnosi, seksualna eksploatacija itd). Iz svega navedenog zaključujemo da “trgovanje ljudima” već odavno nije samo pitanje od interesa za kaznenopravnu oblast kao takvu, već je to primarno pitanje ljudskih prava zato što se radi o pojavi i djelima koja najozbiljnije ugrožavaju širok spektar zaštićenih ljudskih prava. Države članica UN-a, a među njima i Bosna i Hercegovina, imaju dvostruku pozitivnu obvezu kad je trgovanje ljudima u pitanju: 1. Preventivno djelovati i spriječiti kazneno djelo trgovanja ljudima, i 2. Osigurati/zaštititi ljudska prava koja se krše trgovanjem ljudima Prva obveza odnosi se na zabranu djela trgovanja ljudima, što u praksi znači da se u kaznenopravnom sustavu propišu i sankcioniraju kaznena djela trgovanja ljudima i drugih djela u svezi s trgovanjem ljudima uslijed kojih dolazi do kršenja ljudskih prava i sloboda, te da se u pravnom sustavu osiguraju učinkoviti mehanizmi zaštite tih prava i sloboda. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Druga pozitivna obveza države odnosi se na zaštitu ljudskih prava koja se trgovanjem ljudima krše. Ova obveza podrazumijeva uspostavu učinkovitog sustava zaštite žrtava trgovanja ljudima. Imperativ korištenja pristupa zasnovanog na ljudskim pravima ima najmanje dvije prednosti:  Žrtve se tretiraju kao žrtve teških kršenja ljudskih prava, a ne kao kriminalci koji krše domaće propise, i  Ovakav pristup daje okvir za suštinsko razumijevanje problema s kojima se suočavaju žrtve trgovanja ljudima, uključujući i suštinsko razumijevanje uzroka trgovanja ljudima (siromaštvo, nezaposlenost, diskriminacija i nasilje nad ženama, oružani sukobi itd.) i pomoćnih faktora (korupcija, organizirani kriminal itd.). Sve što je naprijed rečeno u svezi s evolucijom definicije i posebno problemom sa kaznenopravnim definiranjem djela trgovanja ljudima i neusuglašenosti bh. propisa sa međunarodno prihvaćenim obvezama, izravno se odražava i na status žrtava trgovanja ljudima i njihovu zaštitu zasnovanu na ljudskim pravima. Zaštita žrtava trgovanja ljudima je također obveza po međunarodnom pravu, kako je to ranije navedeno. Kakva će biti ta zaštita, ovisi od pristupa koji država ima prema kaznenom djelu trgovanja ljudima, ali i shvaćanja samog fenomena trgovanja ljudima i dalekosežnim posljedicama koje taj fenomen ima na pojedince, ali i društva u cjelini. Zbog svega navedenog, potrebno je da svi profesionalci koji su uključeni u realizaciju aktivnosti i provedbu mjera na suzbijanju trgovanja ljudima upoznaju temeljni pravni okvir koji je relevantan za Bosnu i Hercegovinu, kako bi bili osposobljeni za davanje izravne asistencije žrtvama trgovanja ljudima. Ovaj pravni okvir je s jedne strane naslonjen na međunarodne pravne izvore, odnosno konvencije, protokole i ostale ugovore kojih je članica Bosna i Hercegovina, od kojih su najvažniji, kao što smo već naveli: 1. Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, naročito ženama i djecom (tzv. Palermo protokol)
2. Konvencija Vijeća Europe o akciji protiv trgovanja ljudima
a sa druge strane profesionalci trebaju dobro poznavati i složeni pravni okvir koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. U okviru navedenih međunarodnih instrumenata važnu ulogu imaju definicije “trgovanja ljudima” koje se odnose na trgovanje ljudima, kao i standardi kojim se od države članice očekuje da uspostavi odgovarajući državni mehanizam za praćenje problema trgovanja ljudima i odgovarajući oblik zaštite za žrtve trgovanja ljudima koji uključuje osiguravanje temeljnih ljudskih prava; odnosno Europska konvencija i ima za cilj: - Sprečavanje i suzbijanje trgovanja ljudima, uz garantiranje ravnopravnosti spolova - Zaštita ljudskih prava žrtava trgovanja ljudima 61 62 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Osmišljavanje sveobuhvatnog okvira za pružanje zaštite i pomoći žrtvama i svjedocima, uz garantiranje ravnopravnosti spolova - Osiguravanje učinkovite istrage i kaznenog gonjenja, i - Unapređenje međunarodne suradnje u suzbijanju trgovanja ljudima Imajući u vidu ove zahtjeve, može se konstatirati da je u odnosu na postavljeni cilj sveobuhvatna definicija utvrđena u okviru članka 3 Palermo protokola, a koja glasi: a) “Trgovanje ljudima” znači regrutiranje, transport, transfer, skrivanje/ pružanje utočišta ili prihvat osoba, putem prijetnje ili uporabom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prijevare, obmanjivanja, zlouporabe položaja ili stanja ugroženosti, davanja ili primanja novca ili beneficija za dobivanje pristanka osobe koja ima kontrolu nad nekom drugom osobom, u svrhu eksploatacije. Eksploatacija uključuje, i u najmanjoj mjeri, iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili druge usluge, ropstvo ili praksu sličnu ropstvu, pokornost ili uzimanja organa. b) Pristanak žrtve trgovanja ljudima na namjeravanu eksploataciju navedenu u točki (a) ovoga članka bit će nevažna kada je upotrijebljeno bilo koje sredstvo navedeno u točki (a). c) Regrutiranje, transport, transfer, skrivanje ili prihvat djeteta radi eksploatacije smatrat će se “trgovanjem ljudima” čak kada ne uključuje nijedno sredstvo predviđeno točkom (a) ovoga članka. d) “Dijete” znači osobu ispod osamnaest godina starosti. Dakle, sveobuhvatna definicija trgovanja ljudima utvrđena je u okviru međunarodnih izvora još 2000. godine u Protokolu za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, naročito ženama i djecom (UN-ov tzv. Palermo protokol), kojim se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Jedna od obveza koja se Protokolom nameće državi jeste da trgovanje ljudima proglasi kaznenim djelom što je Bosna i Hercegovina i učinila, te trgovanje ljudima definirala kao kazneno djelo u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine, kaznenim zakonima RS i Brčko Distrikta. Dodatnim izmjenama i dopunama kaznenih zakona, prije svega KZ BIH, u potpunosti je ova definicija usuglašena sa ovim protokolom. Pitanje za koje je postojala potreba da se dodatno razmotriti je pitanje definicije “žrtve”. Odgovor na ovaj problem riješen je u okviru poboljšane definicije iz Konvencije Vijeća Europe o akciji protiv trgovanja ljudima. Ova konvencija je najnoviji međunarodni dokument koji je dopunio definiciju iz Palermo protokola tako da se u članku 4 Konvencije Vijeća Europe o akciji protiv trgovanja ljudima utvrđuje: a) Izraz “trgovanje ljudima” će označavati regrutiranje, prijevoz, premještaj, nastanjivanje ili primanje osoba, koristeći se prijetnjom ili uporabom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prijevare, obmanjivanja, zlouporabe vlasti ili stanja ugroženosti, davanja ili primanja novca ili beneficija za dobivanje - MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA pristanka osobe koja ima kontrolu nad nekom drugom osobom, u svrhu eksploatacije. Eksploatacija uključuje, i u najmanjoj mjeri, iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili praksu sličnu ropstvu, pokornost ili uzimanje organa. b) Suglasnost žrtve trgovanja ljudima na namjeravanu eksploataciju navedenu u točki (a) ovoga članka bit će nevažna kada je upotrijebljeno bilo koje sredstvo navedeno u točki (a). c) Regrutiranje, transport, transfer, skrivanje ili prihvat djeteta radi eksploatacije smatrat će se “trgovanjem ljudima” čak kada ne uključuje nijedno sredstvo predviđeno točkom (a) ovoga članka. d) “Dijete” znači osobu ispod osamnaest godina starosti. e) Termin “žrtva” označava svaku fizičku osobu koja je primorana na trgovanje ljudima kao što je navedeno u ovom članku.” Kada je u pitanju definicija utvrđena u okviru ove konvencije, važi ista konstatacija u pogledu njene usuglašenosti sa definicijama sadržanim u kaznenim zakonima u BiH, uz napomenu da ostaje otvoreno pitanje definicije “djeteta” i uvođenja pojma “žrtve” u bh. zakone. Karakteristično je da ni u jednom kaznenom zakonu u BiH kao ni ostalim zakonima iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite ne postoji termin “žrtve”, što u velikom broju slučajeva predstavlja problem u ostvarivanju i pristupu određenih prava. U bh. zakonima ne postoji pojam, odnosno definicija “žrtve”, što je najčešće razlog zbog kojeg status žrtve trgovanja nije prepoznatljiv, odnosno otežana je mogućnost da se bez određivanja statusa žrtve kao korisnika prava planiraju njene potrebe u okviru lokalnih proračuna i u postojećem sustavu socijalne zaštite. U svrhu utvrđivanja i određivanja tko se smatra žrtvom trgovanja ljudima mogu se koristiti definicije utvrđene u okviru ovih konvencija koje naglašavaju da je važno potvrditi osnovanu sumnju da je neka osoba prisiljavana na neku od aktivnosti koje su obilježje ovoga kaznenog djela. Bosna i Hercegovina je, pored ova dva najvažnija međunarodna instrumenta navedena u prethodnom modulu, ratificirala većinu dokumenata UN-a o zaštiti ljudskih prava, a najznačajniji dokumenti za zaštitu žrtava trgovanja ljudima, pored navedenih, jesu sljedeći:  Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminala  Protokol za suzbijanje krijumčarenja ljudi i ilegalne migracije  Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (UDIHR)  Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR)  Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) (BiH pristupila sukcesijom 1992. godine)  Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) (BiH pristupila sukcesijom 1992. godine) 63 64 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA  Konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CAT – sukcesija 1992. godine) Važno je još jednom spomenuti i posebne međunarodne dokumente koji se tiču posebne zaštite djece u svezi s trgovanjem ljudima kao što su:  Konvencija UN-a o pravima djeteta (1989)  Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta, o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji (2000) – BiH je ratificirala 2002. godine  Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 182 o zabrani i hitnoj akciji za eliminiranje najgorih oblika dječjeg rada (1999) Ratifikacijom ovih dokumenata država se, između ostalog, obvezala na pristup zasnovan na ljudskim pravima u svezi s trgovanjem ljudima i posebno djecom te djelovanje u skladu sa najboljim interesima djeteta. Treba posebno naglasiti da je Bosna i Hercegovina ratificirala kao 40-ta država Vijeća Europe Revidiranu Europsku socijalnu povelju. Revidirana povelja je stupila na snagu 01.12.2008. godine. Poslije polaganja instrumenata o ratifikaciji, BiH je postala punopravni član Vladinog odbora za Europsku socijalnu povelju. Bosna i Hercegovina je iz spomenute povelje preuzela 19 članaka. Značaj ove povelje je u tome što Bosna i Hercegovina ima dodatnu obvezu da uskladi većinu temeljnih socijalnih prava za sve građane i da u svezi s time utvrdi odgovarajuće mehanizme za njihovo osiguravanje i primjenu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je također povukla rezervu na članak 9(1) Konvencije UN-a o pravima djeteta. Ovom Odlukom o povlačenju rezerve donesenoj na 35. sjednici Predsjedništva BiH, održanoj 26.03.2008. godine, Bosna i Hercegovina je preuzela u cjelini Konvenciju UN o pravima djeteta povlačeći rezervu na članak 9(1), koja se odnosila na odvajanje djeteta od roditelja i odluku o tome koje je to nadležno tijelo a koje donosi odluke u svezi s odvajanjem djeteta od roditelja. Bosna i Hercegovina je također pristupila Konvenciji za osobe s invaliditetom i u prosincu 2009. godine i ratificirala Konvenciju i prateći protokol uz suglasnost entitetskih vlada. 3.2.1. Karakteristike trgovanja ljudima a) Koja je razlika između trgovanja ljudima i prostitucije? Obzirom da u okviru ovoga modula akcent stavljamo na trgovanje ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, potrebno je razmotriti sličnosti i razlike između trgovanja ljudima (najčešće ženama) i prostitucije. U tabeli 1. je prikazana osnovna razlika između trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja i prostitucije. Osnovna razlika sastoji se u tome da trgovanje ženama (često se u praksi koristi i termin “trafiking”), podrazumijeva ropski odnos, odnosno potpuno odsustvo slobode odlučivanja i kretanja, žena je vlasništvo osobe koja ju je kupila i ne može svojom voljom prestati da se bavi prostitucijom. S druge strane, prostitucija podrazumijeva mogućnost raspolaganja vlastitim tijelom i zaradom, slobodu kretanja, slobodu odlučivanja o bavljenju ili MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA nebavljenju prostitucijom i slično. Treba naglasiti i to da žrtva trgovanja ljudima može biti i žena koja je prijevarom primorana da se bavi prostitucijom, ali i žena koja je svojevoljno počela da se bavi prostitucijom, ali je kasnije uvučena u lanac trgovanja ljudima i došla u ropski odnos. Tabela 1. Razlika između trgovanja ljudima i klasične prostitucije TRGOVANJE ŽENAMA PROSTITUCIJA Podrazumijeva ropski odnos, tj. odsustvo slobode odlučivanja i kretanja – vlasništvo su osobe koja je kupila. Podrazumijeva mogućnost raspolaganja vlastitim tijelom i zaradom, slobodu kretanja i odlučivanja o bavljenju ili nebavljenju prostitucijom. Ne može svojom voljom prestati da se bavi prostitucijom. Može, i najčešće prestaje da se bavi prostitucijom poslije određenog vremena/zarade. Može biti prijevarom primorana da se bavi prostitucijom ili biti prostitutka koja je na silu ili prijevarom uvučena u lanac trgovanja ljudima i pala u ropski odnos. Podrazumijeva da se osoba svjesno i voljno bavi poslom prostitutke (danas se više koristi pojam “seksualne radnice”). b) Koja je razlika između trgovanja i krijumčarenja ljudima? Da bi se bolje razumio fenomen trgovanja ljudima, korisno je usporediti trgovanje ljudima sa krijumčarenjem ljudi-migranata. Ujedinjeni narodi su još 2000. godine usvojili Protokol za borbu protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, kao dopunu Konvenciji Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Članak 3 Protokola definira krijumčarenje na sljedeći način: Krijumčarenje migranata znači uzrokovanje nezakonitog ulaska neke osobe u državu, stranu, čiji ona nije državljanin ili stalni stanovnik, kako bi se ostvarila, izravno ili neizravno, financijska ili druga materijalna korist. Nezakonit ulazak znači prelazak granice bez poštivanja neophodnih uvjeta za zakonit ulazak državu koja prima. Trgovanje ljudima i krijumčarenje predstavljaju profitabilan posao koji je dio organiziranog kriminala i koji je povezan sa organiziranim zločinačkim mrežama. Dakle, profit je istovjetna osobina ove dvije pojave, s time da se okviru krijumčarenja 65 66 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA ljudima može uočiti dobrovoljnost i pristanak krijumčarenih osoba-žrtava za sudjelovanje u ilegalnom prelasku i migraciji. Ilegalna migracija ovih osoba je uzrokovana najčešće veoma teškim ekonomskim (beznadežnim-očajnim) statusom ovih osoba u zemlji iz koje potiču. 3.3. Najčešći oblici eksploatacije žrtava trgovanja ljudima Postoji više razloga za bavljenje trgovanjem ljudima, ali je najvažniji stjecanje profita. Profit se stječe iskorištavanjem ljudi proizvodnjom pornografije, bavljenjem seks-turizmom i zabavom, organiziranjem prisilne prostitucije, eksploatacije prisilnim i ilegalnim radom, prosjačenjem, lažnim usvajanjima, trgovanjem ljudskim organima. Profit osigurava i mali rizik za otkrivanje i gonjenje počinitelja ovoga oblika organiziranog kriminala. U okviru ovakvog oblika organizirane kriminalne aktivnosti mogu se razlikovati različiti vidovi kao što su: 1. Trgovanje ženama u cilju seksualne eksploatacije-organiziranje prostitucije (najzastupljeniji oblik) 2. Trgovanje ženama, muškarcima i djecom u cilju radne eksploatacije (rad u kući ili na drugim mjestima) 3. Prisilno i/ili dogovoreno sklapanje braka (kada djevojčice nemaju zakonom propisanu dob) 4. Trgovanje ljudskim organima 5. Iskorištavanje djece za dječju pornografiju 6. Trgovanje tinejdžerkama i tinejdžerima u svrhu seksualnog iskorištavanja – dječja prostitucija 7. Trgovanje djevojčicama i dječacima radi prosjačenja – rad na ulici i počinjenja kaznenih djela, uključujući i terorizam 4. PRAVNI OKVIR, VRSTA I OBLICI ZAŠTITA ŽRTAVA TRGOVANJA LJUDIMA U BIH 4.1. Pravni okvir u BiH Suzbijanje trgovanja ljudima je kompleksno kao i sam fenomen, naročito u kontekstualnim okvirima Bosne i Hercegovine. Naime, istovremeno se primjenjuju mnogi propisani standardi koji mogu djelovati zbunjujuće. U okviru ovoga Praktikuma već su navedene informacije koje se odnose na osnovnu podjelu dokumenata koji se odnose na trgovanje ljudima, kao što su standardi Ujedinjenih naroda, regionalni standardi-standardi EU. Obzirom da je u Modulu I detaljno obrađen međunarodni pravni okvir, a u prethodnom pasusu obrađen pojam i definicije trgovanja ljudima, u ovom pasusu obradit ćemo domaći pravni okvir, koji uključuje način primjene i međunarodnog okvira, a koji se odnosi na sustav zaštite žrtve trgovanja ljudima u BiH. Polazimo od toga da Ustav Bosne i Hercegovine, kao najviši pravni akt, osigurava najvišu razinu zaštite međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda na MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA način da je u Ustav BiH inkorporirana Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ECHR). “Prava i slobode predviđene u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.”65 U stavku 3. članka II Ustava se dalje nabrajaju sva garantirana prava i slobode. U Aneksu I Ustava BiH navedeni su dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH, uključujući između ostalog i naprijed nabrojane međunarodne dokumente. Ustavi Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, također, u sebi sadrže međunarodne instrumente za zaštitu ljudskih prava i sloboda, čime su im dali najveću pravnu snagu. Imajući u vidu sve informacije naprijed obrađene, dolazimo do zaključka da zaštitu žrtava trgovanja ljudima stranaca i državljana BiH možemo promatrati kroz zaštitu u:  Kaznenopravnoj oblasti sa posebnim akcentom na zaštitu žrtava trgovanja kao svjedoka i kao oštećenih u kaznenom postupku protiv trgovaca ljudima  Građanskopravnoj oblasti sa posebnim akcentom na obiteljskopravni status žrtve, pravo na zaključenje braka, starateljstvo, naknada štete pred nadležnim sudovima, zapošljavanje, upis u matične knjige, ostvarivanje prava na državljanstvo (kada su u pitanju strane žrtve) itd. Prije razmatranja ova dva aspekta zaštite treba napomenuti da postoji određena razlika u segmentu zaštite stranaca i državljana Bosne i Hercegovine koji su žrtve trgovanja ljudima. 4.1.1. Zaštita stranaca žrtava trgovanja ljudima u BiH U svrhu zaštite stranaca žrtava trgovanja ljudima potrebno je poznavati i određene specifične propise kao što su: 1) Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik BiH”, br. 36/08); u ovom zakonu posebno treba naglasiti članke koji se odnose na zaštitu žrtve trgovanja ljudima: 2) Zatim: a. Članak 54. Zakona koji regulira privremeni boravak iz humanitarnih razloga b. Članak 56. Zakona koji regulira posebnu zaštitu i pomoć i c. Članak 98. Zakona koji daje mogućnost osnivanja centara za smještaj žrtava trgovanja 3) Pravila i standardi postupanja u svezi s prihvatom, oporavkom i povratkom stranaca žrtava trgovanja ljudima u BiH definirani su Pravilnikom o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04), Pravilnikom o azilu, “Vlašićkim procedurama” - Procedure za postupanje sa žrtvama trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini. 65 Ustav Bosne i Hercegovine, članak II Ljudska prava i osnovne slobode, stavak 2 67 68 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 4) Nadalje, kako je trgovanje ljudima teško kazneno djelo, to je ova problematika regulirana i kaznenim zakonima, a potrebno je poznavati i vrstu počinjenih kaznenih djela o kojim je bilo riječi u okviru definicije trgovanja ljudima. 5) Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (“Službeni glasnik BiH”, br. 21/03) te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (“Službeni glasnik BiH”, br. 61/04), Zakon o programu zaštite svjedoka (“Službeni glasnik BiH”, br. 29/04), koji su posebno važni kod zaštite identiteta žrtava a naročito djece. 6) Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (“Službeni glasnik BiH”, br. 27/04), koja je ovlaštena policijska agencija za provedbu istraga o ovim predmetima, i to u suradnji sa Tužiteljstvom BiH. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je u izvještajnoj godini usvojila Zakon o boravku i kretanju stranaca i azilu, koji je stupio na snagu 14.05.2008. godine. Zakon je u najvećoj mjeri usklađen sa međunarodnim standardima i standardima Europske unije. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je u toku 2008. godine na temelju Zakona o boravku i kretanju stranaca i azilu donijelo sljedeće podzakonske akte: 1. Pravilnik o standardima funkcioniranja i drugim pitanjima značajnim za rad Imigracionog centra 2. Pravilnik o pokriću troškova vraćanja i stavljanja stranca pod nadzor 3. Pravilnik o obvezama prijevoznika i organizatora turističkog ili sličnog putovanja 4. Odluka o najmanjem iznosu sredstava potrebnih za izdržavanje stranca za vrijeme namjeravanog boravka u Bosni i Hercegovini Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine je u toku 2008. godine na temelju Zakona o boravku i kretanju stranaca i azilu donijelo sljedeće podzakonske akte: 1. Pravilnik o ulasku i boravku stranaca 2. Pravilnik o nadzoru i udaljenju stranaca iz Bosne i Hercegovine 3. Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima 4. Pravilnik o centralnoj bazi podataka o strancima Ministarstvo vanjskih poslova je na temelju Zakona o boravku i kretanju stranaca i azilu donijelo sljedeći podzakonski akt: 1. Pravilnik o izdavanju viza za dugoročni boravak (viza D) i postupanja kod izdavanja takvih viza Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je također usvojilo i dvije odluke u cilju stvaranja mehanizma praćenja ovoga problema i u cilju stvaranja kapaciteta koji će se uspješnije boriti protiv trgovanja ljudima u BiH: 1. Odluka o formiranju Udarne grupe za borbu protiv trgovanja ljudima i organizirane ilegalne imigracije (Vijeće ministara BiH), i 2. Odluka o uspostavljanju državnog koordinatora za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne imigracije (Vijeće ministara BiH) MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 4.1.2. Zaštita žrtava trgovanja ljudima državljana BiH Kada je u pitanju trgovanje ljudima koji su državljani Bosne i Hercegovine, potrebno je naglasiti da je društvena reakcija na ovu negativnu pojavu znatno složenija, i to u smislu njihovog ekonomskog osnaživanja, školovanja, obiteljske i društvene re/integracije, što nas upućuje na razvijanje multidisciplinarnog i interpersonalnog pristupa u radu profesionalaca, te uvezivanje i koordinaciju svih aktera koji se bave rješavanjem problema trgovanja ljudima i to na lokalnim razinama vlasti. Nema posebnog propisa koji regulira zaštitu državljana BiH od trgovanja ljudima, ali su utvrđeni obvezujući standardi u asistenciji žrtvama trgovanja ljudima koji su jasno definirani Pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), koja su donesena na temelju standarda utvrđenih u okviru međunarodnih konvencija i protokola kojih je članica Bosna i Hercegovina i koja bez razlike trebaju djelovati na poboljšanje zaštite žrtava trgovanja ljudima koji su domaći državljani. Kao što je navedeno u prethodnim poglavljima, obvezujući standardi u asistenciji žrtvama trgovanja ljudima jasno su definirani Pravilnikom o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) i Pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07). Obvezujući standardi koji se odnose na žrtve trgovanja ljudima, bilo da su stranci ili državljani BiH, podrazumijevaju: 1. Zaštitu privatnosti i identiteta žrtava trgovanja ljudima 2. Pravnu zaštitu žrtava trgovanja ljudima 3. Nediskriminaciju i poštovanje ljudskih prava 4. Žrtve trgovanja ljudima strani državljani imaju pravo na privremeni boravak iz humanitarnih razloga (3 mjeseca), sa mogućnošću produžetka u skladu sa zakonom 5. Zaštitu najboljeg interesa djeteta (po hitnom postupku) 6. Multidisciplinarni pristup 4.2. Vrsta i oblici zaštite žrtava trgovanja ljudima u BiH 4.2.1. Zaštita žrtava trgovanja ljudima u kaznenopravnoj oblasti u BiH a) Inkriminacija kaznenih djela trgovanja ljudima u kaznenim zakonima BiH66 Kazneni zakon Bosne i Hercegovine u značajnoj mjeri je reformiran i donosi novi reformirani pravni okvir koji je u najvećoj mjeri usklađen sa međunarodnim standardima zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine u glavi XVII. utvrdio Kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i sljedeća kaznena djela koja se odnose na trgovanje ljudima: a) Zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu (članak 185.) 66 Kazneni zakon BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07) 69 70 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA b) Trgovanje ljudima (članak 186.) c) Međunarodno vrbovanje radi prostitucije (članak 187.) d) Nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata (članak 188.) e) Krijumčarenje osoba (članak 189.) Kada je pitanju proces harmoniziranja i zakonskog uređivanja prije svega djela trgovanja ljudima i ostalih kaznenih djela u svezi s trgovanjem ljudima, sljedeća kaznena djela su utvrđena prema zakonima u Bosni i Hercegovini. Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine67 izvršio je izmjene i dopune članaka Kaznenog zakona koji se odnose na kaznena djela trgovanja ljudima, kaznena djela u svezi s trgovanjem ljudima i krijumčarenja ljudima. Navedeni zakon je u potpunosti izmijenio spomenute članke 186. i 189. tako da su sada odredbe Zakona koje propisuju kaznena djela trgovanja ljudima i krijumčarenja ljudima dodatno usuglašene sa odredbama Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala i njenih protokola o suzbijanju, sprečavanju i kažnjavanju trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, kopnom, morem i zrakom. Izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH u siječnju 2010. godine usvojene su izmjene članka 185. stavak (2), članka 186. koji je izmijenjen u cijelosti, te članka 187. stavak (2) (povećanje kazne. Članak 188. je u potpunosti brisan, članak 189. je izmijenjen i dodat je novi članak 189a., čime je izvršeno dodatno usklađivanje KZ BiH sa prihvaćenim međunarodnim instrumentima. U entitetskim kaznenim zakonima i zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine postoji po tri kaznena djela koja su u svezi s trgovanjem ljudima: 1. Trgovanje ljudima radi vršenja prostitucije/Navođenje na prostituciju 2. Iskorištavanje djece i maloljetnih osoba za pornografiju 3. Proizvodnja i prikazivanje dječje pornografije/Upoznavanje djeteta s pornografijom Tijekom 2003. godine došlo je i do promjena u entitetskom kaznenopravnom zakonodavstvu u cilju postizanja harmonizacije sa novim kaznenopravnim zakonodavstvom na razini države. Ova harmonizacija nije proizvela značajnije kvalitativne promjene u oblasti trgovanja ljudima. Kazneni zakon Republike Srpske propisuje kazneno djelo “trgovine ljudima radi vršenja prostitucije” (članak 198.), a već i površna analiza ove definicije pokazuje da se u stvari radi o kaznenom djelu posredovanja u prostituciji. Ništa nije bolja situacija nije ni sa Kaznenim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, koji definira “navođenje na prostituciju” (članak 210.). Iako i jedan i drugi entitetski zakon predviđaju i kvalificirane oblike ovoga djela, ovako definirani nisu u skladu sa međunarodno prihvaćenom definicijom i ne mogu služiti za učinkovito gonjenje počinitelja kaznenog djela trgovanja ljudima i njihovo učinkovito sankcioniranje. Ovim se umanjuje i jedna značajna uloga kaznenopravnog zakonodavstva, a to je preventivna uloga. 67 Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 61/04 od 29. prosinca 2004. godine) MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Pored navedenog, važno je posebno istaći važnost reguliranja kaznenih dijela trgovanja ljudima koja su usmjerena prema djeci. Tako poseban značaj imaju sljedeći članci kaznenih zakona: a) Članak 207. KZ BiH i članak 204. KZ BD BiH “Spolni odnos sa djetetom” b) Članak 195. KZ RS “Spolno nasilje nad djetetom” c) Članak 209. KZ RS i članak 206. KZ BD BiH “Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnikom” d) Članak 197 KZ RS “Zadovoljenje spolnih strasti pred djetetom” e) Članak 211. KZ FBiH, članak 208. KZ BD BiH i članak 199. KZ RS “Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije” f) Članak 212. KZ FBiH i članak 209 KZ BD BiH “Upoznavanje djeteta s pornografijom” g) Članak 200. KZ RS “Proizvodnja i prikazivanje dječje pornografije” h) Članak 217. KZ FBiH, 205. KZ RS i članak 214. KZ BD BiH “Oduzimanje djeteta ili maloljetnika” i) Članak 219. KZ FBiH, članak 216. KZ BD BiH i članak 207. KZ RS “Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika” j) Članak 220. KZ FBiH “Napuštanje djeteta” k) Članak 218. KZ FBiH, članak 215. KZ BD BiH i članak 206. KZ RS “Promjena obiteljskog stanja” b) Zaštita žrtava trgovanja ljudima u svezi s istragom i kaznenim postupkom protiv trgovaca ljudima Ovdje se prvenstveno misli na obvezu informiranja žrtava o njihovim pravima, njihovim ulogama i obimu, trajanju i napredovanju postupaka kao i o dispoziciji sa njihovim predmetima. Važno je omogućiti da mišljenje, potrebe i brige žrtava budu prezentirani i uzeti u obzir u postupku kada su njihovi osobni interesi oštećeni, i to na način koji je u skladu sa proceduralnim pravilima domaćeg prava. Isto tako, potrebno je osigurati da teret dokaza prije ili za vrijeme sudskog gonjenja osobe za koju se tvrdi da je kriva za trgovanje ljudima leži na tužiteljstvu, a ne na žrtvi trgovanja, te u skladu s tim osigurati i druge odgovarajuće dokaze, osim svjedočenja žrtava. Tijekom istrage osigurati da metode istrage, otkrivanja, sakupljanja i predstavljanja dokaznog materijala moraju biti takvi da ne degradiraju žrtve niti se reflektiraju na spolnu pristranost. Na primjer, ne smije biti korištena osobna historija, navodni “karakter”’ ili prethodno zanimanje žrtve trgovanja ljudima protiv te osobe ili citirati to kao osnovu za diskvalifikaciju svjedočenja žrtve trgovanja ili pak za donošenje odluke da se sudski ne goni počinitelj. Važno je pružiti odgovarajuću podršku i pomoć žrtvama kroz cijeli postupak. Zaštititi, na odgovarajući način, privatnost i identitet žrtava i poduzeti mjere da bi se izbjeglo neodgovarajuće širenje informacija koje mogu voditi identifikaciji žrtve. Treba biti dozvoljeno da se mišljenja i strahovi žrtava trgovanja ljudima prezentiraju i razmotre u odgovarajućem stupnju postupka protiv trgovaca ljudima kada su njihovi osobni interesi povrijeđeni, bez štete za 71 72 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA optuženog i u skladu sa relevantnim domaćim pravnim sustavom. c) Zaštita trgovanja ljudima kao svjedoka Ovdje treba istaći da se Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka štiti svjedok samo tijekom postupka, ali i to samo na zahtjev žrtve, tj. svjedoka, a tužitelj podnosi prijedlog sudu koji donosi rješenje kojim se to svojstvo utvrđuje. U siječnju 2005. godine na snagu je stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Ovim Zakonom pojačana je zaštita svjedoka na način da je predmetni Zakon poboljšao i unaprijedio odredbe u smislu: “...svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok ima pravo na pravnu pomoć i podršku tijela socijalnog staranja, da se mjere zaštite primjenjuju samo uz suglasnost svjedoka, uveden je najbolji interes svjedoka, dodatne mjere kojima se osigurava zaštita (neotkrivanje) identiteta svjedoka i druge mjere.” Za provedbu Zakona o programu zaštite svjedoka nadležna je Državna agencija za istrage i zaštitu, poznatija kao SIPA, koja osigurava zaštita svjedoka u toku i nakon postupka na način da se žrtvi svjedoku osigura – ako je zaštićeni svjedok – promjena identiteta, izmještanje u treće zemlje ili neki drugi oblik zaštite identiteta. Ovdje se prvenstveno misli da ukoliko se želi osigurati svjedočenje žrtve trgovanja ljudima, treba voditi računa da sigurnost i integritet žrtve trgovanja ljudima kao svjedoka nisu i neće biti podređeni interesima tužiteljstva. Dakle, zaštititi žrtve trgovanja ljudima prije, tijekom i nakon kaznenog postupka protiv trgovaca ljudima, što uključuje zaštitu od zastrašivanja, prijetnji osvetom ili osvete od strane trgovaca ljudima i njihovih pomagača, te osiguranje slične zaštite članovima obitelji i prijateljima žrtava trgovanja ljudima, kad je to potrebno. Ako je neophodno, promjena identiteta žrtve postoji kao opcija, kao i izmještanje žrtve iz okruženja. Prilikom bilo kakve odluke ili prijedloga, važno je uzeti u obzir potrebe žrtava trgovanja ljudima radi njihove zaštite, kao i zaštite njihovih obitelji i prijatelja prilikom odlučivanja o uhićenju, pritvaranju, ali i uvjetima puštanja trgovaca ljudima iz pritvora, odnosno zatvora. Ovo podrazumijeva obvezu da žrtva trgovanja ljudima bude ranije obaviještena o puštanju iz pritvora ili zatvora osobe koja je uhićena ili osuđena za djelo trgovanja ljudima ili neko djelo u svezi s trgovanjem ljudima. Žrtva trgovanja ljudima mora, prije odluke o tome hoće li svjedočiti u postupku protiv trgovca ljudima, biti cjelovito i objektivno upoznata sa mogućnostima i vidovima svoje zaštite po zakonu, dakle one koja joj zaista može biti pružena, kako bi mogla realno procijeniti stvarnu situaciju i donijeti samostalnu odluku. Žrtva nikada ne smije ni na koji način biti prisiljavana da svjedoči, što uključuje i prijetnje kaznenim ili prekršajnim gonjenjem. Ako ne prihvati biti svjedok, ne smije biti lišena niti jednog prava koje joj pripada, niti se njena prava mogu koristiti kao sredstvo ucjene da bi promijenila mišljenje. Ako prihvati svjedočenje, mora se pažljivo pratiti na koji se način ta zaštita ostvaruje, kako njen identitet ne bi bio otkriven. Istovremeno, treba stalno zahtijevati da joj se osigura zaštita u skladu sa standardima ljudskih prava, dakle šira zaštita od one koju trenutno predviđa zakon, a to se naročito odnosi na zaštitu prije, tijekom i poslije postupka. Žrtvi trgovanja ljudima, a koja je bila podvrgnuta seksualnom nasilju ili mu je bila svjedokom, dopušteno je da prezentira MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA dokazni materijal putem kamere ili drugih elektronskih specijalnih sredstava, nakon uzimanja u obzir svih okolnosti svjedočenja žrtve i svjedoka. 4.2.2. Zaštita žrtava trgovanja ljudima u građanskopravnoj oblasti u BiH Obzirom na svrhu Praktikuma, u ovom dijelu se zaštita žrtava trgovanja ljudima u građanskopravnoj oblasti obrađuje sa posebnim akcentom na obiteljskopravni status žrtve, pravo na zaključenje braka, starateljstvo, naknadu štete pred nadležnim sudovima, zapošljavanje, upis u matične knjige, ostvarivanje prava na državljanstvo (kada su u pitanju strane žrtve) itd. Kompleksnost pitanja zaštite koje je vezano za posebne faza zaštite žrtve trgovanja ljudima prisutna je i u okviru: - Zaštite žrtava trgovanja ljudima u kaznenom ili prekršajnom postupku protiv njih - Zaštite žrtava trgovanja ljudima kao oštećenih a koje su vezane za zaštitu žrtava trgovanja ljudima kako u kaznenopravnoj oblasti tako i u građanskopravnoj oblasti. Cilj je da se u ovim fazama uoče specifične aktivnosti koje provode socijalni radnici obzirom na funkcionalnu povezanost djelovanja različitih profesija i uvođenje prakse multidisciplinarnog rada na ovim predmetima. Ovdje treba napomenuti da se u ovisnosti od konkretnog slučaja mogu primjenjivati i drugi zakoni: Obiteljski zakon, Zakon o parničnom postupku, Zakon o vanparničnom postupku, Zakon o upravnom postupku, Zakon o obveznim odnosima (naknada štete), Zakon o državljanstvu, matičnim knjigama itd. Također, treba istaći da se žrtva trgovanja, koja se pojavljuje kao svjedok u sudskom postupku, poučava o pravu na isticanje odštetnog zahtjeva tijekom kaznenog postupka i da kazneni sud može odlučiti o zahtjevu u kaznenom postupku. Međutim, treba imati na umu do sada u praksi nije zabilježena niti jedna kaznena presuda kojom se pored utvrđivanja krivice odlučuje i o odštetnom zahtjevu. Uvijek se oštećena strana, u ovom slučaju žrtva trgovanja, sa odštetnim zahtjevom upućuje na parnicu kako bi ostvarila svoj imovinskopravni zahtjev. U ovim slučajevima pravni zastupnik žrtve pravi tužbu i zastupa žrtvu pred nadležnim sudom. a) Zaštita žrtava trgovanja ljudima u kaznenom ili prekršajnom postupku protiv njih Osim prava koja žrtve trebaju uživati u svezi s kaznenim gonjenjem trgovaca ljudima, mora se osigurati da mjere za borbu protiv trgovanja ljudima budu usmjerene na prekršitelje, a ne na one koji su žrtve. U svezi s tim potrebno je osigurati sljedeće: Žrtve trgovanja ljudima nikada ne bi trebale biti gonjene za kaznena djela koja im se eventualno mogu staviti na teret, ako ih nisu počinile svojom voljom nego pod prisilom trgovaca ljudima. Na primjer, ne mogu se goniti za uporabu falsificiranih dokumenata, ilegalan ulazak/boravak/rad u zemlji, prostituciju i sl., jer u tim djelima nema volje na strani žrtava za počinjenje ovih kaznenih djela. 73 74 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Treba tražiti nove načine pravilne identifikacije žrtava trgovanja ljudima, a put k tome vodi kroz suradnju sa specijaliziranim nevladinim organizacijama, koje su senzibilizirane i imaju iskustva u komuniciranju sa žrtvama – pravilan pristup zaštiti žrtve i gonjenje počinitelja, ovisno od pravilne i pravovremene identifikacije žrtve trgovanja ljudima. Ukoliko se ipak desi da žrtva bude osumnjičena ili učini neko djelo zbog kojeg uslijedi kazneno gonjenje, prema standardima ljudskih prava mora se osigurati da žrtva trgovanja ljudima kao okrivljena u kaznenom postupku: - Objasni svoj status žrtve trgovanja ljudima kao i prisilu pod kojom je morala počiniti neko djelo koje se smatra kaznenim ili prekršajem. - Ima mogućnost da prisilu koja je upotrijebljena navede kao svoju obranu, te da taj dokaz bude smatran olakotnom okolnošću prilikom određivanja kazne ako je žrtva osuđena. - U slučajevima koji uključuju optužbe da je počinjeno kazneno djelo protiv trgovca (trgovaca), uključujući ubojstvo, žrtva trgovanja ljudima treba imati mogućnost pozivanja na samoobranu i prezentiranje dokaza da je bila podvrgnuta trgovini, a isti dokazni materijal se treba razmatrati kao olakotni faktor kod određivanja kazne ako je žrtva osuđena. - Sudski procesi u koje su uključene žrtve trgovanja ljudima trebaju se voditi u skladu sa standardima o ljudskim pravima, relevantnim odredbama članka 5 Bečke konvencije o konzularnim odnosima (VCCR) i člancima 16-19 ICPRWM. b) Zaštita žrtava trgovanja ljudima kao oštećenih Žrtve trgovanja ljudima također moraju dobiti informacije o pravima koja ih po domaćim zakonima pripadaju radi traženja naknade štete ili kompenzacije, što rezultira iz njihovog statusa kao žrtve trgovanja. Osim toga, njima se mora osigurati sljedeće: - Žrtve trgovanja moraju dobiti pravne savjete u svezi s pravom na naknadu štete ili kompenzacije i besplatnu pravnu pomoć za ostvarivanje tog prava putem nadležnih sudova. - Ako se odluče voditi takve postupke, žrtvama treba osigurati privremene dozvole boravka za vrijeme dok traju kazneni ili građanski postupci, uključujući i pravo na žalbe, za jedan razuman period, u toku kojeg vremena žrtva trgovanja ljudima može odlučiti da li će ili ne pokrenuti građanski postupak ili biti svjedok u kaznenom postupku protiv trgovaca. - Žrtve ne smiju biti deportirane ako postoje stvarni razlozi za vjerovanje da bi žrtve bile u opasnosti da budu podvrgnute torturi, odnosno ako postoji dokaz da će po povratku u zemlju porijekla njihov život biti ugrožen od strane trgovaca ljudima. - Repatrijacija žrtava mora biti izvedena na način koji neće dovesti u pitanje njihovu sigurnost i koja ih neće izložiti riziku osvete ili reviktimizacije. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Žrtvama trgovanja treba osigurati informacije i mogućnost da podnesu molbu za boravak prema domaćim zakonima i međunarodnim ugovorima. Pri razmatranju molbi za azil, žrtvama trgovanja mora biti dozvoljeno da podnesu dokazni materijal kojim se potkrepljuje tvrdnja da bi repatrijacija mogla ozbiljno ugroziti njen ili njegov život, kao i veliki rizik od represije od strane trgovaca ili uznemiravanja ili maltretiranja od strane vlasti. - Dok borave u zemlji, žrtvama mora biti osigurana elementarna zdravstvena zaštita. U ovom dijelu se praktično trebaju osiguravati odgovarajuća pomoć ili u okviru centara za socijalni rad PRAVNA podrška i pomoć koja se dodjeljuje žrtvama trgovanja ljudima koje same nisu u situaciji, odnosno psihičkom stanju da ravnopravno sudjeluju u ovim postupcima, kao i da u potpunosti prate i razumiju cjelokupan proces u svezi s njima i njihovim pripadajućim pravima. - 5. FAZE ZAŠTITE ŽRTAVA TRGOVANJA LJUDIMA U BIH Na temelju do sada iznesenih informacija, jasno je da žrtve trgovanja ljudima moraju imati društvenu zaštitu; ne samo zbog činjenice da se radi o društvenom fenomenu i/ili zbog međunarodnih i domaćih pravnih standarda koji obvezuju mnoge društvene ustanove da djeluju kao izravni akteri u borbi protiv trgovanja ljudima, već i zbog odgovornosti za svakog pojedinca i zbog negativnog utjecaja ovoga fenomena na sve aspekte društvenog razvoja. Posljedice trgovanja ljudima su, kao i sam fenomen, višedimenzionalne, o čemu će također biti riječi u narednom dijelu. Važno je spomenuti da je za socijalne radnike važno da razumiju kompleksnost cjelokupnog rada sa žrtvama trgovanja ljudima, u smislu socijalnog rada. Kompleksnost ovoga fenomena zahtijeva individualizaciju rada, tj. prilagođavanje metoda i modela rada svakom klijentu/žrtvi trgovanja ljudima, promatrajući individualno kontekstualni prostor i potrebe žrtve. Kompleksnost ovoga fenomena zahtijeva multidisciplinarni pristup i poštovanje određenih profesionalnih standarda prilikom osiguravanja odgovarajuće zaštite žrtvama trgovanja ljudima. Primjenom adekvatnih profesionalnih standarda omogućavamo sigurnost žrtava trgovanja ljudima, u smislu njihovog tjelesnog i mentalnog zdravlja, ekonomskog osnaživanja, školovanja, obiteljske i društvene (re)integracije, što nas upućuje na razvijanje multidisciplinarnog i interpersonalnog pristupa u radu profesionalaca, te uvezivanje i koordinaciju svih aktera koji se bave rješavanjem problema trgovanja ljudima. Uvažavajući već rečeno, ipak možemo podijeliti rad sa žrtvama trgovanja ljudima na nekoliko međusobno isprepletenih faza. Isprepletenost faza se ogleda ne samo kroz pružanje određenog oblika zaštite žrtvama trgovanja ljudima, već i kroz individualne procese kroz koje prolaze same žrtve. Dakle, vremenski i prostorno je gotovo nemoguće jasno definirati faze rada sa žrtvama trgovanja ljudima. Međutim, zbog potreba same organizacije zaštite žrtava trgovanja ljudima i borbe 75 76 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA protiv trgovanja ljudima, rad sa žrtvama trgovanja ljudima možemo promatrati kroz sljedećih nekoliko faza: 1. Identifikacije žrtve trgovanja ljudima – omogućavanje osobne sigurnosti Policija i tužiteljstva 2. Procjene psihofizičkog stanja žrtve – osiguranje zdravstvene skrbi Osiguranje interventne pomoći (zdravstvena zaštita) 3. Zaštitno zbrinjavanje i planiranje oblika pomoći Rehabilitacija i resocijalizacija, pružanje psiho-socijalne podrške (socijalna zaštita) 4. Situiranje zaštite (resocijalizacija i repatrijacija) Pravna i ekonomska podrška (pravna zaštita i osnaživanje) 5.1. Faza identifikacije žrtve trgovanja ljudima – omogućavanje osobne sigurnosti Identifikacija žrtava trgovanja ljudima najčešće se javlja kao posljedica operativnih aktivnosti policije i tužiteljstva, iako saznanja mogu da dođu i iz drugih pravaca, kao npr. od strane zdravstvenih radnika, prosvjetnih radnika, roditelja, staratelja, usvojitelja i/ili drugih osoba koje imaju ovlaštenja i dužnosti da pruže zaštitu i pomoć maloljetnim osobama. Pored osoba koje imaju profesionalnu dužnost da prijave postojanje sumnje u svezi s kaznenim djelom trgovanja ljudima, svaki građanin ima pravo i obvezu prijaviti počinjenje kaznenog djela. Kada su žrtve trgovanja ljudima u pitanju, BiH je preuzela brojne pravne i političke obveze na međunarodnoj i regionalnoj razini u pogledu pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima. Postoji obveza BiH da osigura pristup besplatnoj zdravstvenoj zaštiti svim žrtvama trgovanja neovisno od njihove nacionalnosti (što propisuje Konvencija UN-a o međunarodnom kriminalu, sa protokolima). Isto tako, postoji obveza BiH da osigura pristup socijalnoj zaštiti za žrtve trgovanja ljudima kojima je odobrena privremena dozvola na humanitarnoj osnovi. Radi lakšeg praćenja procesa zaštite i pomoći žrtvama trgovanja ljudima u fazi identifikacije i neposredno nakon omogućavanja sigurnog okruženja za žrtve (najčešće u sigurnim kućama), promatrat ćemo ovu fazu i rad sa žrtvama kroz dva aspekta. U fazi identifikacije i kasnije zaštitu žrtava trgovanja ljudima formalno-pravno promatramo kroz: - Zaštitu svjedoka i - Zaštitu žrtava trgovanja ljudima Dakle, legislativa o zaštiti svjedoka je usvojena na državnim i entitetskim razinama sa usuglašenim odrednicama, koje pokrivaju dvije kategorije svjedoka: - Svjedoci pod prijetnjom - Ugroženi svjedoci (ovdje pripadaju sva djeca svjedoci) MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA U tom smislu, svjedoci imaju pravo na psiho-socijalnu i profesionalnu pomoć i ostale mjere zaštite. O zakonima i postupku zaštiti svjedoka već je bilo riječi u prethodnom poglavlju, te se ovdje naglašava da je u fazi identifikacije neophodno razriješiti glavno pitanje, a to je da li će žrtva koja je ujedno i svjedok biti zaštićeni svjedok i potpadati pod posebni sustav zaštite (svjedok pod prijetnjom ili ugroženi svjedok) ili će biti tretirana kao žrtva koja ne uživa povećan stupanj osobne zaštite kao zaštićeni svjedok. Ukoliko žrtva trgovanja nije zaštićeni svjedok u fazi identifikacije, ona se tretira kroz omogućavanje sigurnog okruženja za žrtve (najčešće u sigurnim kućama) ili na drugim mjestima gdje se osigurava zaštitno stambeno zbrinjavanje. 5.2. Procjene psihofizičkog stanja žrtve - osiguranje zdravstvene skrbi, osiguranje interventne pomoći Karakteristika konteksta BiH u oblasti zdravstvene zaštite ogleda se kroz postojanje nadležnosti entiteta i Brčko Distrikta u oblasti zdravstvene zaštite. Zakoni o zdravstvenoj zaštiti entiteta i Brčko Distrikta BiH uređuju načela, način organiziranja i provedbe zdravstvene zaštite. Zdravstvena zaštita u smislu ovih zakona je skup mjera, aktivnosti i postupaka na unapređenju prava na život, očuvanju i poboljšanju zdravlja ljudi koje poduzimaju nadležne ustanove za zdravstvenu zaštitu. Zdravstvena zaštita se ostvaruje u skladu sa zakonima o zdravstvenoj zaštiti i zakonima o zdravstvenom osiguranju. Na temelju postojeće regulative, pristup zdravstvenoj zaštiti je omogućen osobama koje imaju zdravstveno osiguranje. Bez obzira na postojanje ili nepostojanje zdravstvenog osiguranja, sve žrtve trgovanja ljudima imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Zdravstvene ustanove otvaraju zdravstvene kartone za sve žrtve u koje se bilježe svi zdravstveni podaci žrtve. Podaci o zdravstvenom stanju žrtve su povjerljivi i ne mogu se iznositi u javnost. Važno je naglasiti da procjena zdravstvenog stanja žrtve mora biti stručno obrađena. 5.3. Zaštitno zbrinjavanje i planiranje oblika pomoći rehabilitacije i resocijalizacije, pružanje psiho-socijalne podrške (socijalna zaštita) Zaštita žrtava trgovanja ljudima u BiH kroz praktično-teorijska pitanja i odgovore 5.3.1. Oblici zaštite i profesionalni standardi a) Koji su oblici zaštite žrtava trgovanja ljudima? Žrtvama trgovanja ljudima potrebno je osigurati osnovne potrebe kao što su osobna sigurnost, zdravstvena skrb, a ako je žrtva tjelesno iscrpljena, uspostavljanje dnevne rutine, stabilizacija fizioloških funkcija sna i ishrane, težiti da se uspostavi odnos sigurnosti i povjerenja, osigura psiho-socijalna podrška, te ekonomsko osnaživanje i dr. Osiguravanje osnovnih potreba žrtvama trgovanja ljudima obvezno treba biti planirano i podrazumijeva pripremu individualnog plana pomoći za svaku žrtvu. Ovaj plan priprema se na temelju procjene potreba za žrtvu i u suradnji sa samom 77 78 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA žrtvom. Žrtvama trgovanja ljudima osigurava se pomoć u nekoliko oblika i pod nadležnošću nekoliko službi: 1. Sigurnosne službe 2. Službe socijalne zaštite 3. Zdravstvene službe 4. Pravne službe 5. NVO na način da: a) U fazi identificiranja žrtve vrše odgovarajuću procjenu osobne sigurnosti žrtve b) U fazi kada je žrtva već smještena u sklonište kontinuirano vrše procjenu i nadzor njene osobne sigurnosti b) Koje profesionalne standarde koristimo u asistenciji žrtvama trgovanja ljudima? Temeljni profesionalni standardi predstavljaju mehanizme za omogućavanje sigurnosti žrtava, tjelesnog i psihičkog zdravlja, ekonomskog osnaživanja, školovanja, obiteljske i društvene integracije i drugih potreba. Kompleksnost ovih mehanizama nas upućuje na razvijanje multidisciplinarnog i interpersonalnog pristupa u radu profesionalaca, te uvezivanje i koordinaciju svih aktera koji se bave rješavanjem problema trgovanja ljudima. Obvezujući standardi u asistenciji žrtvama trgovanja ljudima jasno su definirani Pravilnikom o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) i Pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine” (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07) i ista predviđaju sljedeće: “Zaštitu privatnosti i identiteta žrtve trgovanja u smislu da je u svim postupcima obvezna primjena pravila povjerljivosti. Ministarstvo sigurnosti je u obvezi, u cilju zaštite identiteta žrtava trgovanja uspostaviti evidencije personalnih podataka žrtava trgovanja, usuglašene sa zakonima i drugim propisima o zaštiti osobnih podataka, te omogućiti pristup podacima osobama ovlaštenim za korištenje tih podataka.”68 “Zaštita privatnosti je profesionalni standard kojim se osigurava povjerenje i privatnost klijenta, osigurava povjerljivost postupka i prema potrebi privremena ili trajna zaštita identiteta žrtve ili svjedoka žrtve.”69  Zaštita žrtava trgovanja ljudima u smislu da: “Tijela u postupanju neće pokretati postupke protiv žrtava trgovanja zbog nezakonitog ulaska ili boravka u zemlji ili odavanja prostituciji, te posjedovanja ili korištenja falsificiranih isprava, ako su ove radnje izvršene u izravnoj svezi s trgovanjem ljudima.”70  Zabrana diskriminacije predviđena je člankom 5. Pravilnika: “Prema žrtvama 68 69 70 Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br.33/04), članak 3. stavak (2) Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), članak 3. stavak (2) Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br.33/04), članak 4. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA trgovanja ljudima ne smije se ispoljavati diskriminacija po bilo kojim temeljima, uključujući spol, rasu, boju kože, jezik, vjeroispovijest, politička i druga uvjerenja, nacionalno i socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinski status, dob, psihičku ili tjelesnu invalidnost, status koji se stječe rođenjem ili neki drugi status.” “Nediskriminacija i poštovanje ljudskih prava je temeljni standard zaštite koji osiguravaju sve nadležne ustanove u Bosni i Hercegovini i ovlaštene organizacije na jednak način za sve žrtve i svjedoke žrtve.”71  Žrtve trgovanja ljudima strani državljani imaju pravo na privremeni boravak iz humanitarnih razloga koji im se može dati na period od tri mjeseca, te ukoliko postoje zakonom propisani razlozi, može se produžiti.  Zaštita najboljeg interesa djeteta je obvezujući standard za nadležne ustanove u Bosni i Hercegovini i ovlaštene organizacije koji ima za cilj da u slučaju povrede prava djeteta osigura automatsko stavljanje pod zaštitu djeteta, pružanje odgovarajuće pomoći, reintegraciju i rehabilitaciju, odnosno, konačan oporavak i trajno zbrinjavanje djeteta žrtve ili svjedoka žrtve.72 U smislu Pravilnika, sva djeca imaju pravo na poseban tretman, a svi postupci u kojima se odlučuje o pravima i interesu djece, smatraju se hitnim.  Multidisciplinarni pristup podrazumijeva da se nadležne ustanove u Bosni i Hercegovini i ovlaštene organizacije obvezne da, u skladu sa Pravilima, u toku provedbe postupaka međusobno sarađuju u svim fazama postupka, razmjenjujući raspoložive informacije kako bi kroz uspoređivanja i sintezu saznanja sagledali činjenice o predmetu i njihovu međuovisnost, te zajednički pronašli najbolje rješenje za predmetni slučaj trgovanja ljudima.73 Na temelju navedenih standarda, sve ustanove i organizacije uključene u aktivnosti na suzbijanju trgovanja ljudima dužne su osigurati djelotvorno i održivo profesionalno angažiranje u izravnoj asistenciji žrtvama trgovanja ljudima. 5.4. Otkrivanje a) Kako identificirati žrtvu trgovanja ljudima? U cilju pružanja adekvatne pomoći, podrške i zaštite žrtvama trgovanja ljudima, najbitnije je izvršiti blagovremenu identifikaciju žrtava. Postupak identifikacije za žrtve trgovanja strane državljane reguliran je Pravilnikom o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima.74 Ovim Pravilnikom, u okviru članka 8. stavak (2), definiran je postupak identifikacije stranaca žrtava trgovanja ljudima. U sljedećoj tabeli predstavljeni su pokazatelji na temelju kojih se provodi postupak identifikacije stranaca žrtava trgovanja ljudima: 71 72 73 74 Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), članak 3 stavak (1) Ibid., stavak (3) Ibid., stavak (4) Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) 79 80 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA POKAZATELJI DEFINIRANI PRAVILNIKOM o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima OBJAŠNJENJA Samoidentifikacija Situacija u kojoj žrtva trgovanja sama sebe identificira kao žrtvu trgovanja ljudima Mjesto i uvjeti gdje je stranac, potencijalna žrtva trgovanja pronađena Kada se prema mjestu i uvjetima gdje je žrtva pronađena može osnovano zaključiti da se na istom mjestu odvija neka aktivnost vezana za trgovanje ljudima, kao što je otvorena ponuda seksualnih usluga i dr. Ograničenje slobode Kada se utvrdi da osoba nije imala pristup svojim identifikacijskim dokumentima, te imala ograničenu slobodu kretanja Psihofizičko stanje Kada se na temelju izgleda i/ili ponašanja žrtve može zaključiti da se ista nalazi u teškom psihičkom i/ili fizičkom stanju Dob osobe, posebno ako se radi o osobi u dobi mlađoj od 18 godina Ako se prema izgledu i drugim psihičkim i fizičkim osobinama može zaključiti da se radi o djetetu. Status, kretanje i boravak osobe u bosni i hercegovini Provjere da li osoba ima uredno reguliran boravak u BiH i da li je legalno ušla u BiH Posjedovanje putne isprave Da li žrtva posjeduje važeće putne isprave ili su joj oduzete od strane druge osobe Posjedovanje financijskih sredstava Da li žrtva ima pristup osobnim sredstvima ili gotovini od koje se može izdržavati tijekom boravka u BiH Druge okolnosti od značaja za pravilnu identifikaciju Provjerom informacija koje ukazuju da je neka osoba primorana na trgovanje ljudima Svakako, najbrži i najlakši način identifikacije žrtve jeste putem samoidentifikacije. Međutim, u takvim situacijama treba biti vrlo oprezan jer se može desiti i zlouporaba samoidentifikacije u cilju izbjegavanja kaznenog ili prekršajnog gonjenja. Iz tog MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA razloga, najbolje je prikupiti i koristiti veći broj indikatora koji će pomoći da se bez sumnje utvrdi da se radi o žrtvi trgovanja ljudima. b) Koji faktori mogu ukazivati na prisustvo trgovanja ljudima? Elementi za prepoznavanje domaćih žrtava trgovanja ljudima slični su prethodno navedenim; međutim, važno je naglasiti da postoje i određene razlike na koje treba obratiti pažnju. Neke okolnosti mogu nas upozoriti na pogodno tlo i situacije, tj. rizike od vrbovanja i trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja. Najčešće okolnosti u kojima osoba može da postane laka žrtva trgovanja ljudima su: - Socijalna isključenost i/ili siromaštvo - Nasilje u obitelji - Stupanj obrazovanja - Zdravstveno stanje - Odgojna zapuštenost i zanemarenost - Bolesti ovisnosti - Uvjeti rada - Narušeni obiteljski odnosi - Ako je osoba stranac, izbjeglica, azilant i ilegalni migrant, ne poznaje jezik i dr. Također treba naglasiti da pored navedenih okolnosti i drugi faktori mogu utjecati da neku osobu dovedu u povećan rizik od vrbovanja, kao što su spol, rasa i dob. Djeca posebno spadaju u ranjivu kategoriju. Najčešće okolnosti u kojim se djeca regrutiraju u svrhu trgovanja ljudima mogu biti sljedeći:  Djeca potječu iz obitelji razvedenih roditelja, u slučajevima slabe kontrole i narušenih odnosa  Djeca koja žive u socijalno i ekonomski ugroženoj obitelji  Djeca potječu iz obitelji koja živi u ruralnoj sredini, a obitelj se oslanja na financijsku pomoć djece koja stasaju za rad  Djeca bez roditeljskog staranja  Djeca koja su uslijed ratnih događanja ostala bez jednog ili oba roditelja  Djeca koja su smještena u društvenim ustanovama  Djeca koja dolaze iz obitelji gdje su roditelji na radu u inozemstvu  Djeca koja dolaze iz obitelji sa djecom ometenom u psihičkom i tjelesnom razvoju  Djeca koja dolaze iz obitelji gdje su roditelji ili sama djeca ovisnici od psihoaktivnih supstanci i/ili alkohola  Djeca dolaze iz obitelji bez prijavljenog boravišta (prebivališta), npr. romske i raseljene obitelji 81 82 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA  Djeca iz obitelji koje toleriraju kasne izlaske i slične situacije nedovoljnog roditeljskog nadzora75 c) Koji pokazatelji su važni za prepoznavanje djeteta žrtve trgovanja ljudima? Potrebno je obratiti pažnju na osnovne vanjske pokazatelje koji nam pomažu da utvrdimo uzrast žrtve. Važno je da žrtvu tretiramo kao maloljetnu ako imamo i najmanji znak sumnje u pogledu uzrasta. Za stvarno određivanje njene dobi je najsigurnije zatražiti mišljenje zdravstvenog radnika. Pored vanjskih znakova, potrebno je imati na umu da “djeca žrtve trgovine najčešće potiču iz razorenih obitelji u kojima odrastaju bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Često su takva djeca žrtve seksualnog nasilja u obitelji, zatim u zajednici, a trgovanje radi seksualne eksploatacije ili prisilnog rada često je treći korak u ciklusu nasilja kojem su djeca izložena od rane dobi.”76 U razgovoru sa žrtvom ili djetetom žrtvom, profesionalci moraju nastojati da uoče određene detalje i situacije vezane za trgovanje ljudima. To se posebno odnosi na otmicu, prijevaru, vrbovanje i namamljivanje, prijevoz i transfer žrtve, uporabu sile i prinudu na seksualne ili neke druge usluge, zlouporabu ovlaštenja i položaja nad bespomoćnom osobom ili davanje i primanje mita u cilju dobivanja suglasnosti osobe koje ima kontrolu nad djetetom. d) Kako procijeniti da li je u pitanju žrtva trgovanja ljudima ili nešto drugo? Pokazatelji koji su mjerodavni prilikom procjene da li se radi o žrtvi trgovanja ljudima i sa kojima se profesionalci najviše susreću mogu biti samoidentifikacija, mjesto i uvjeti gdje je potencijalna žrtva trgovanja pronađena, situacija ograničenja slobode, dob osobe, način i svrha ulaska u Bosnu i Hercegovinu. Kada su u pitanju stranci, to je status, kretanje i boravak osobe, posjedovanje putne isprave i drugi pokazatelji u okruženju u kojem je žrtva pronađena. Kada policija i tužiteljstvo utvrde nesporno mjesto i okolnosti na temelju kojih se osnovano može zaključiti da je u pitanju žrtva trgovanja ljudima, tada nije potrebno provoditi dodatne razgovore, odnosno intervjue u cilju identifikacije osobe kao žrtve. U takvim situacijama se radi samo forenzički intervju (profesionalac ovlašten od strane tužiteljstva priprema intervju koji ujedno ima snagu sudskog dokaza u kaznenom postupku protiv osobe koja je eksploatirala žrtvu). To je situacija kada žrtva u potpunosti prihvata da surađuje sa nadležnim tijelima. Postoji situacija kada nije sigurno da se radi o žrtvi trgovanja ljudima, te kada ni sama žrtva ne surađuje dovoljno sa istražnim tijelima. To su situacije kada se do navedenih podataka može doći kroz razgovor sa potencijalnom žrtvom trgovanja pri čemu se njoj ostavlja mogućnost da iznese ono što ona u tom trenutku želi da podijeli sa osobom koja obavlja intervju. Osoba koja obavlja intervju sa žrtvom može biti predstavnik službe za poslove sa strancima, radnik centra za socijalni rad, 75 76 “Priručnik za službenike zaposlene u tužiteljstvu, policiji, socijalnim i zdravstvenim institucijama – zaštita djece od trgovine ljudima”, Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije u BiH i Save the Children Norway – Regionalni ured za JI Europu, Sarajevo, 2007 “Standardizirani postupci različitih profesija u zaštiti i postupanju sa djecom žrtvama i žrtvama svjedocima trgovine ljudima u BiH – zaštita djece u mjestima njihovog boravišta ili prebivališta”, Ured državnog koordinatora za sprečavanje trgovanja ljudima i ilegalne migracije, Sarajevo, 2008 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA zdravstveni radnik ili neki drugi javni službenik, kao i profesionalac iz nevladine organizacije koja pruža pravnu pomoć žrtvama trgovanja ljudima. e) Što učiniti u situaciji u kojoj se žrtva ne želi identificirati kao žrtva trgovanja ljudima? Pored navedenih situacija, postoje i one kada postoji dovoljno indikatora da se radi o žrtvi trgovanja ljudima, ali osoba to osporava iz više razloga. Neki od razloga mogu da budu strah, prijetnja, ucjena i sl. U takvim slučajevima nadležna tijela postupaju prema osobi kao prema žrtvi trgovanja ljudima, uz napomenu da osoba ima određeni period, tzv. period refleksije-razmišljanja (u Bosni i Hercegovini period refleksije iznosi 15 dana) u kojem će žrtva dobiti sve potrebne informacije i pravnu pomoć u cilju upoznavanja sa pravima i obvezama koja joj, u skladu sa zakonima, pripadaju, kao i informacije u cilju pojašnjenja njenog statusa kao žrtve trgovanja ljudima. Protiv žrtava trgovanja ljudima se ne pokreće sudski postupak ako su počinjena kaznena djela počinjena pod prisilom i iskorištavanjem njihovog položaja. Praksa u BiH ukazuje da najveći broj registriranih žrtava trgovanja vode porijeklo iz drugih država, i da nisu ušle i boravile u BiH na zakonit način. Boravak jednog broja žrtava trgovanja je bio ilegalan, dok je drugi dio nastojao legalizirati svoj boravak kroz posjedovanje falsificiranih putnih dokumenata, viza ili odobrenja boravka. Ova činjenica je bila dovoljan temelj da nadležna tijela pokrenu prekršajni ili kazneni postupak protiv ovih osoba, koji je najčešće kao rezultat imao njihovo kažnjavanje ili protjerivanje sa teritorije na kojoj su uhvaćene da ilegalno borave. Na temelju ovih iskustava iz prakse, a zahvaljujući djelovanju određenog broja međunarodnih i domaćih organizacija, učinjeni su napori da se praksa promijeni, a cilj je bio osigurati primjenu međunarodnih standarda koji zabranjuju bilo koji oblik sudskog procesuiranja žrtve trgovanja ljudima za djelo koje je počinjeno u svezi s trgovanjem ljudima. Donošenjem Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu uspostavljen je pravni mehanizam kojim se zabranjuje bilo koji oblik procesuiranja žrtve trgovanja za djelo koje je počinjeno u svezi s trgovanjem ljudima, a koje je počinila pod prisilom i prijetnjom. Ovim zakonom je onemogućeno momentalno protjerivanje žrtve trgovanja ukoliko ona nema legalnu dozvolu za boravak i rad. Člankom 4., Zaštita žrtava trgovanja, Pravilnika o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) predviđeno je da “tijela u postupanju neće pokretati postupke protiv žrtava trgovanja zbog nezakonitog ulaska ili boravka u zemlji ili falsificiranih isprava ako su ove radnje izvršene i u izravnoj su svezi s trgovanjem ljudima”. f) Kako procijeniti sigurnost u fazi identifikacije žrtava trgovanja ljudima? - Nadležna tužiteljstava i policije sudjeluju u identifikaciji žrtve. Isto tako, ova tijela su dužna da omoguće fizičku sigurnost te da žrtvu izmjeste iz okruženja u kojem je eksploatirana. U suradnji sa odgovarajućom službom centra za socijalni rad i nevladinom organizacijom koja je uključena u ovaj proces, žrtva se smješta u sigurno okruženje. 83 84 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA - Centri za socijalni rad u suradnji sa službama zdravstvene zaštite vrše procjenu osjećaja ugroženosti kod žrtve, procjenu tjelesne i psihičke iscrpljenosti, intenzitet akutne, prolongirane ili kronične stresne reakcije, konfuznost mišljenja i nesposobnost donošenja odluka. Na temelju općeg medicinskog pregleda, procjenjuje se postojanje lakših ili težih tjelesnih povreda, akutnih i kroničnih organskih oboljenja. - Pravni savjetnik koji je dodijeljen žrtvi dužan je usmeno savjetovati i upoznati žrtvu sa njenim pravima, te prisustvovati davanju izjava bilo kojem nadležnom tijelu koje odlučuje o njenim pravima i obvezama. - Nevladine organizacije koje pružaju neki od oblika pomoći i podrške žrtvi trgovanja ljudima, omogućavaju siguran smještaj i zadovoljavaju temeljne egzistencijalne potrebe žrtava trgovanja ljudima (hrana, odjeća, obuća...), a posebno vode računa da menadžeri u skloništima uspostave odgovarajuću suradnju sa službama sigurnosti u cilju omogućavanja fizičke sigurnosti žrtava. Kada nevladine organizacije zbrinjavaju dijete žrtvu trgovanja ljudima, dužne su sve odluke o djetetu žrtvi donositi uz suglasnost centara za socijalni rad (kroz oblik privremenog staratelja). Kada su u pitanju punoljetne žrtve, samo uz njihovu suglasnost nevladine organizacije stupaju u kontakt sa centrima za socijalni rad i/ili ostalim nadležnim ustanovama (izuzimajući tužiteljstvo i policiju). g) Gdje osigurati smještaj za žrtvu trgovanja ljudima? Zaštitno zbrinjavanje i smještaj se organizira kada su u pitanju stranci žrtve trgovanja ljudima. Skloništa koja obavljaju ovu djelatnost moraju imati potpisane protokole o suradnji sa Ministarstvom sigurnosti BiH. Domaće žrtve trgovanja ljudima smještaju se u iste kapacitete u skladu sa protokolima o suradnji koji su potpisale nevladine organizacije sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH. Domaće žrtve mogu biti smještene i u druge vrste smještaja na temelju uspostavljene suradnje nevladine organizacije sa nadležnim ustanovama na lokalnoj razini. Ovo se posebno odnosi na djecu koja mogu biti smještena u hraniteljske obitelji i druge ustanove socijalne zaštite. Tijekom faze identifikacije, službe sigurnosti surađuju sa centrom za socijalni rad, menadžmentom skloništa i pravnom službom prilikom procjene adekvatnog smještaja za žrtve. Tako postoje skloništa kategorizirana prema stupnju rizika, te u BiH postoje:  Sklonište visokog rizika  Sklonište srednjeg rizika  Sklonište niskog rizika  Druge vrste smještaja Tijekom odlučivanja o vrsti smještaja žrtve trgovanja ljudima, vrši se i procjena potreba žrtve. Cilj ove procjene je osiguravanje odgovarajuće i individualne podrške žrtvi, na temelju pokazatelja utvrđenih u toku postupka identifikacije. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 5.5. Boravak u sigurnoj kući a) Kako treba postupiti ovlašteni profesionalac u sigurnoj kući? Pomoć i zaštita žrtvama trgovanja ljudima počinje od prvog kontakta sa odgovarajućim terapeutom i/ili osobama koje rade u sigurnoj kući/skloništu. Važan uvjet za pružanje neophodne pomoći i podrške je uspostavljanje povjerenja usklađivanjem verbalne i neverbalne komunikacije, kao i uvažavanjem potreba žrtava. Izgrađene komunikacijske vještine profesionalaca olakšavaju uspostavljanje odnosa između profesionalca i žrtve. Profesionalac mora znati da se komunikacija odvija na više razina: sadržinskoj i procesnoj, koja nosi sa sobom i osjećanja, te različite vrijednosti značenja onoga o čemu žrtva priča. Na ovaj način se kreira prijatna atmosfera koja pomaže žrtvi da otvorenije komunicira i da njena adaptacija u sigurnoj kući bude lakša i uspješnija. Važno je imati na umu da žrtva smještena u sigurnu kuću treba imati osjećaj da joj se vjeruje i da je poštovana kao ljudsko biće. To se može postići postavljanjem pitanja koja mogu pomoći da profesionalci saznaju o potrebama, kao i očekivanja od strane žrtve. Važno je aktivno slušati žrtvu, pomoći joj da imenuje svoja očekivanja i potrebe. Nakon iskazivanja očekivanja i potreba, neophodno je suočiti žrtvu sa realnim očekivanjima, tj. ukazati na ostvariva očekivanja kroz međusobnu suradnju. Na kraju ovoga dijela procesa, žrtva se upoznaje sa uslugama koje joj stoje na raspolaganju. Pomoću ovih usluga se sa žrtvom sačinjava individualni plan čija realizacija slijedi tijekom boravka u sigurnoj kući. Sačinjavanje individualnog plana ovisi od uzrasta osobe i statusa u smislu starateljstva ili državljanstva te mogućnosti nadležne službe socijalne zaštite. b) Kako treba postupiti ovlašteni profesionalac iz službe socijalne zaštite? Socijalni radnik, kao i ostali profesionalci, trebaju uspostaviti odnos uzajamnog povjerenja između sebe i žrtve trgovanja ljudima. Posebnu pažnju treba obratiti na uzrast žrtve (ako su djeca u pitanju) zbog važnosti postavljanja adekvatnih i za žrtvu razumljivih pitanja. Socijalni radnici ne smiju insistirati da žrtva ispriča neposredna dešavanja vezana za njenu viktimizaciju. Ovaj razgovor je općeg karaktera i vezan je za prikupljanje informacija za socijalno stanje i potrebe žrtve – preliminarna procjena slučaja. U pravilu, detaljniji razgovor sa žrtvom obavljaju stručnjak psiholog i/ili psihijatar, a posebno kada je žrtva dijete taj razgovor obavlja dječji psiholog, uz nastojanje da stručnjaci u pravilu trebaju biti istog spola kako bi se utvrdio stupanj viktimizacije žrtve. Razgovor psihologa treba voditi na način da žrtva navede da sama ispriča dešavanja i događaje vezane za okolnosti u kojima je pronađena. Kada žrtva ne surađuje sa socijalnim radnikom, uzimaju se opći podaci, socijalna anamneza i nastavlja se proces praćenja potencijalne žrtve, njene obitelji i okruženja. c) Što je “preliminarna procjena slučaja”? Preliminarna procjena slučaja vezana je za procjenu koja je obvezna za nadležne socijalne službe ukoliko su prve došle u kontakt sa žrtvom trgovanja. Isto vrijedi i za policiju i tužiteljstvo ako su otkrili potencijalnu žrtvu trgovanja ljudima, ovlašteni 85 86 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA službenici nevladine organizacije koji su primili žrtve u smještaj, obavili preliminarni intervju sa žrtvom ili joj pružile pravnu pomoć i savjetovanje. U većini slučajeva ova situacija je vezana za odvojene aktivnosti navedenih ustanova i organizacija. Nakon što te ustanove prikupe prve informacije o potencijalnoj žrtvi, dobra praksa podrazumijeva razmjenu informacija sa drugim (ovdje navedenim) ustanovama kako bi se zajedno i odmah izvršila preliminarna procjena slučaja. Ova aktivnost može biti obavljena kroz organiziranje zajedničkog sastanka ili nekim drugim vidom komunikacije. Preliminarne procjene obvezno moraju sadržavati sljedeće: - Procjenu u svezi osiguranja hitne zdravstvene usluge i njege (uz obveznu psihološku procjenu stanja žrtve) - Procjenu rizika vezanih za sigurnost žrtve - Utvrđivanje dobi žrtve - Utvrđivanje potrebe za smještajem - Osiguranje pravne pomoći - Procjenu da li će žrtva surađivati sa nadležnim ustanovama i organizacijama uključenim u asistenciju d) Kada će uslijediti smještanje žrtve trgovanja ljudima u sigurnu kuću (sklonište)? Boravak u sigurnoj kući može uslijediti ukoliko je ispunjen princip dobrovoljnosti kod odrasle osobe. To znači da, ukoliko punoljetna osoba ne želi biti smještena, neće biti smještena bez dobrovoljnog prihvaćanja smještaja. Postoje situacije kada se odrasla osoba smješta bez dobrovoljnog pristanka – situacija kada je izrečena zaštitna mjera liječenja od nekog oblika ovisnosti ili je u pitanju osoba sa invaliditetom, odnosno sa umanjenom ili oduzetom sposobnošću odlučivanja. Kada se radi o djetetu, nadležni centar za socijalni rad treba odrediti privremenog staratelja za dijete. Ukoliko postoji mogućnost, osigurat će se smještaj u hraniteljsku obitelj ili ustanovu socijalne zaštite. I u ovim slučajevima treba voditi računa da ne postoji opasnost po sigurnost djeteta. Ako takva mogućnost ne postoji, dijete se može smjestiti u sigurnu kuću. Tijekom prijema, žrtva se upoznaje sa raspoloživim resursima koji joj se nude unutar postojećih kapaciteta sigurne kuće, ali i o suradnji sa državnim ustanovama, međunarodnim i nevladinim organizacijama. e) Koje informacije u okviru pravne pomoći treba osigurati žrtvi trgovanja ljudima? Žrtva trgovanja ljudima se odmah, pri prvom susretu, upoznaje sa pravom na pravnu pomoć i pravnog savjetnika koji, u skladu sa zakonima i propisima, može biti istog spola kao i žrtva ukoliko se sama žrtva ne izjasni suprotno. Žrtva se upoznaje sa pravima i obvezama koje ima u skladu sa zakonima i pravilnicima, kao i Pravilima MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine. Pored postojećih zakona i propisa, primjenjuju se i “Vlašićke procedure” koje olakšavaju međusobnu suradnju svih aktera koji se bave pitanjem trgovanja ljudima. Žrtva se prije dolaska u sigurnu kuću upoznaje sa pravilima i obvezama utvrđenim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu kao i mogućnošću korištenja neovisne pravne pomoći. Narav informacija ovisit će o tome da li se radi o stranoj žrtvi trgovanja ljudima, državljaninu BiH ili djetetu. Međutim, bez obzira na razliku u naravi informacije, sve informacije moraju biti točne, precizne i rečene jednostavnim rječnikom kako bi ih žrtve mogle razumjeti. Žrtvama stranim državljanima dostavljaju se informacije o vrsti i obliku zaštite koja se osigurava u skladu sa člankom 14. stavak (1) Pravilnika o zaštiti stranaca trgovanja ljudima77, a koja se odnosi na:  Adekvatan i siguran smještaj  Zdravstvenu zaštitu  Informiranje o njenom pravnom statusu i savjetovanje u segmentu njezinih prava i obveza, na jeziku koji žrtva razumije  Pravnu pomoć žrtvi u tijeku kaznenog i drugih postupaka u kojima žrtva ostvaruje svoja prava  Informacije o načinu pristupa diplomatsko-konzularnim predstavništvima zemlje porijekla ili uobičajenog boravka žrtve trgovanja  Informacije o mogućnostima i postupku repatrijacije i  Različite vidove treninga i edukacije u ovisnosti od financijskih mogućnosti Prilikom davanja informacija koje se odnose na osiguranje prava, treba voditi računa o dobi, spolu i specijalnim potrebama žrtve, posebno obraćajući pažnju na specifične potrebe djece (uključujući adekvatan smještaj, obrazovanje i skrb). Od iznimne je važnosti odmah, pri prvom susretu, žrtvu upoznati sa zaštitom koju kao žrtva uživa a koja joj je garantirana Pravilnikom, u smislu da “tijela u postupanju neće pokretati postupke protiv žrtava trgovanja zbog nezakonitog ulaska ili boravka u zemlji ili odavanja prostituciji, te posjedovanja ili korištenja falsificiranih isprava, ako su ove radnje izvršene u izravnoj svezi s trgovanjem ljudima.”78 Kada su u pitanju domaće žrtve trgovanja ljudima, u skladu sa zakonima i propisima u BiH, žrtve se upoznaju o vrsti i obliku zaštite koja se osigurava, a koja se odnosi na: - Adekvatan i siguran smještaj - Zdravstvenu zaštitu - Informiranje o njenom pravnom statusu i savjetovanje u segmentu njezinih prava i obveza - Pravnu pomoć žrtvi u toku kaznenog i drugih postupaka u kojima žrtva 77 78 Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) Ibid., članak 4. 87 88 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA ostvaruje svoja prava - Mogućnosti zbrinjavanja, rehabilitacije, resocijalizacije i reintegracije f) Koje aktivnosti vrši centar za socijalni rad prilikom prve procjene slučaja? Postupak početne procjene određuje i smjernice za nastavak rada sa žrtvom trgovanja ljudima. Ipak, centar za socijalni rad ne može samostalno nastupati u procesu procjene, te se primjenjuje timski rad i uspostavlja se suradnja sa drugim ustanovama i profesionalcima u dijagnostičkom postupku. Centar za socijalni rad je obvezan da vodi računa o tome da li je žrtva trgovanja ljudima adekvatno zaštićena od opasnosti po život i zdravlje, kao i da li je potrebna intervencija drugih službi kako bi se žrtva zaštitila. Sve informacije do kojih se dođe u fazi procjene slučaja sakupljaju se timski i obrazlažu u pisanoj formi. Centar ili služba za socijalni rad, nakon dobivanja informacije o predmetu, provjerava da li je slučaj ranije bio registriran (evidentiran), prikuplja dodatne informacije, vrši procjenu slučaja, uspostavlja kontakt sa žrtvom, priprema i obavlja intervju, surađuje sa svim nadležnim ustanovama u Bosni i Hercegovini i ovlaštenim organizacijama u cilju procjene povreda i rizika od budućih povreda, pomaže u osiguranju dokaza o zlostavljanju, identificira raspoložive resurse za pomoć i zaštitu žrtve i svjedoka žrtve, procjenjuje koje intervencije su neodložne, odnosno priprema plan zaštite žrtve ili svjedoka žrtve. Procjena slučaja koju vrši nadležni centar za socijalni rad priprema se nakon što stručni radnici centra pripreme detaljni izvještaj stručnog radnika (socijalnu anamnezu), koji mora sadržavati sljedeće komponente:  Podatke o zdravstvenom statusu svih članova obitelji  Podatke o ekonomskom statusu obitelji  Podatke o socijalnom statusu obitelji  Informacije o eventualnim ranijim patološkim promjenama i problemima obitelji  Utjecaj srodnika i okruženja  Podatke o obrazovnom statusu članova obitelji  Informacije o okolnostima u kojima je dijete do sada živjelo  Druge relevantne informacije g) Kako postupiti kada su u pitanju djeca žrtve trgovanja ljudima? Kada su u pitanju djeca žrtve trgovanja ljudima, bez odlaganja i prije poduzimanja bilo kakvih aktivnosti, osim adekvatnog i sigurnog smještaja, treba kontaktirati centar za socijalni rad općine na čijem se području nalazi sigurna kuća, kako bi centar donio rješenje kojim se djetetu osigurava privremeni staratelj. Privremeni staratelj ima obvezu da postupa u najboljem interesu djeteta i da štiti njegova prava. h) Kako se smještaju strani državljani žrtve trgovanja ljudima? Kada su u pitanju stranci žrtve trgovanja ljudima, Ministarstvo sigurnosti BiH ima potpisane protokole sa nevladinim organizacijama koje ispunjavaju MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA minimalne standarde za smještaj žrtava trgovanja ljudima. Protokoli reguliraju obveze i odgovornosti između nevladinih organizacija i Ministarstva sigurnosti BiH u pružanju usluga izravne asistencije, osiguranja smještajnih kapaciteta, hrane, odjeće, medicinske preglede i njege, te psiholoških tretmana žrtvama trgovanja ljudima. Žrtva može biti upućena u sigurnu kuću od strane nadležnih predstavnika Ministarstva sigurnosti BiH-Službe za poslove sa strancima, ali i sama žrtva može zatražiti smještaj. Nevladina organizacija dužna je odmah da informira Ministarstvo sigurnosti BiH kako bi se registrirao slučaj trgovanja. Podaci su strogo povjerljivi zbog čuvanja identiteta žrtve. i) Kako se smještaju BiH državljani žrtve trgovanja ljudima? Na bazi postojećih iskustava i smjernica koje se primjenjuju kod smještanja državljana BiH uočavamo određene dobre i loše prakse prilikom smještanja žrtava trgovanja ljudima. Postoji različita praksa kod smještanja maloljetnih i punoljetnih žrtava trgovanja ljudima. Maloljetne žrtve trgovanja ljudima mogu se smještati u hraniteljske obitelji i ustanove socijalne zaštite, a ukoliko takva mogućnost ne postoji dijete se može smjestiti u sigurnu kuću. Kada je žrtva punoljetna, osoba se samo uz njen pristanak može smjestiti u sigurnu kuću ili na neko drugo mjesto. Procjena koja vrsta smještaja je najadekvatnija za žrtvu trgovanja ljudima vrši se uz obveznu suradnju policije, tužiteljstva, centra za socijalni rad i po potrebi nevladina organizacija koja pruža pravnu pomoć. Žrtva trgovanja ljudima se smješta u sigurnu kuću rješenjem nadležnog centra za socijalni rad. Moguć je i smještaj nalogom nadležnog tužitelja ili suda, naročito ako se radi o maloljetnom licu. j) Na koji način učesnici u izravnoj asistenciji razmjenjuju informacije o slučaju? Uspješna i učinkovita borba protiv trgovanja ljudima postiže se suradnjom i koordinacijom rada svih službi uključenih u ove aktivnosti (vladinog i nevladinog sektora). Tok razmjene informacija između aktera izravne asistencije regulirana je Pravilnikom, Pravilima i “Vlašićkim procedurama”, kojima je utvrđeno da: 1) Sve ustanove u BiH, organizacije, pravne i fizičke osobe koje dođu u dodir sa djetetom žrtvom trgovanja ljudima bez odlaganja dužne su obavijestiti tijelo starateljstva (centar za socijalni rad) i nadležnu policiju i tužiteljstvo. 2) Ukoliko je u pitanju punoljetna žrtva, nadležno tužiteljstvo ili policija informiraju službu ili centar za socijalni rad, kao i ostale organizacije samo uz pristanak žrtve. 3) Sve ustanove u BiH, organizacije, pravne i fizičke osobe koje dođu u dodir sa odraslom osobom žrtvom trgovanja ljudima bez odlaganja dužni su bez obzira na pristanak žrtve obavijestiti nadležnu policiju i tužiteljstvo, a uz dozvolu službe ili centra za socijalni rad i ostale organizacije. 4) Prijava, izvještaj ili informacija o žrtvi trgovanja ljudima mogu biti dostavljeni usmenim, pismenim, telefonskim ili elektronskim putem. Nakon što zaprimi informaciju, centar za socijalni rad je obvezan izvršiti procjenu. Procjena se vrši u suradnji sa nadležnim policijskim službenikom kojem se obvezno 89 90 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA dostavljaju sve zaprimljene informacije. k) Kada i kome “sigurna kuća” dostavlja informacije o slučaju? Ovlaštene osobe iz nevladine organizacije koje pružaju uslugu smještaja žrtvama trgovanja ljudima imaju obvezu da bez odlaganja obavijeste nadležnu službu ili centar za socijalni rad i “Vaša prava BiH” da su prihvatili potencijalnu žrtvu trgovanja ljudima. U slučaju da nevladine organizacije prihvate potencijalnu žrtvu trgovanja koju nisu uputili policija i tužiteljstvo, bez odlaganja obavještavaju policiju, tužiteljstvo i centar za socijalni rad i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, a kada je u pitanju žrtva trgovanja ljudima strani državljanin, obavještava i Ministarstvo sigurnosti BiH-Službu za strance. l) Kada i kako nadležna organizacija za pružanje pravne pomoći razmjenjuje informacije o slučaju? Ako ne postoji sustav besplatne pravne pomoći na lokalnoj razini vlasti, pomoć se može zatražiti od nevladine organizacije “Vaša prava BiH” koja je do sada bila jedina organizacija koja je pružala besplatnu pravnu pomoć. Važno je osigurati da se organizacija ili tijelo nadležno za pružanje pravne pomoći pruže informaciju o potencijalnoj žrtvi. Pored navedenog, ovlašteni socijalni radnik obvezan je u roku od tri dana od dobivanja obavijesti posjetiti sigurnu kuću i dati osnovne informacije pravne naravi, tj. prava koja pripadaju žrtvi. Posebno je važno hitno djelovati kada je žrtva strani državljanin i nije na drugi način regulirala boravak u BiH, jer se najkasnije u roku od 15 dana mora podnijeti zahtjev za odobrenje privremenog boravka iz humanitarnih razloga. Ovlaštena osoba za pravnu pomoć stupa u kontakt sa nadležnim tužiteljem, kako bi dobila informaciju o daljem toku postupka, datumu uzimanja izjava kao i drugim aktivnostima sa kojima sa kojima pravni zastupnik mora biti upoznat. Cilj je pružiti što bolju i kvalitetniju pomoć žrtvi i istu upoznati sa daljim tijekom konkretnog slučaja. Obvezno se mora ostvariti kontakt između svih učesnika kako bi se mogle razmijeniti informacije te planirati sljedeće aktivnosti u svakom konkretnom slučaju. 5.6. Vrsta i koncept intervencije a) Tko su sve akteri u izravnoj asistenciji žrtvama trgovanja ljudima? Kompleksnost fenomena trgovanja ljudima predočena na temelju izloženih informacija, kao što je više puta naglašeno, zahtijeva dobro koordiniran rad i suradnju mnogih aktera u borbi protiv trgovanja ljudima. U BiH, ti akteri su sljedeći: a) Policija i tužiteljstvo – Sve informacije prikupljaju po zakonima o kaznenom postupku u BiH. b) Centar za socijalni rad – Djeluje u skladu sa zakonima o socijalnoj zaštiti, dječjoj zaštiti, obiteljskim zakonima, zakonima o upravnom postupku i propisima koji definiraju uredsko poslovanje i vođenje službene evidencije. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Neki centri za socijalni rad su uveli standardizirane obrasce za prikupljanje i obradu podataka. Ostali centri ne koriste standardizirane obrasce. Podaci se prikupljaju u izravnom kontaktu sa žrtvama, obitelji žrtve, prijateljima, školom, kao i svim ostalim osobama iz okruženja koje mogu dati važnu informaciju o žrtvi, te od ostalih nadležnih službi na lokalnoj razini. c) Organizacija koja pruža pravnu pomoć – Koriste se informacije koje su prikupljene od strane svih drugih ustanova i organizacija koje daju izravnu asistenciju žrtvi. Nevladina organizacija “Vaša prava BiH” ima obrazac koji koristi za unos u svoju bazu podataka. Ova baza podataka služi za internu uporabu i dostavu podataka o stranim državljanima. d) Ministarstvo sigurnosti BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH kada se radi o žrtvama trgovanja ljudima koji su državljani BiH i strani državljani utvrdili su Jedinstveni obrazac za identificirane i potencijalne žrtve trgovanja ljudima i Jedinstveni obrazac za trgovce ljudima. Baza je zaštićena i pristup joj imaju samo ovlaštene osobe iz ministarstva i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). e) NVO skloništa – Prijemom žrtve u sigurnu kuću otvara se individualan karton za svaku žrtvu da se evidentiraju intervencije stručnog psihološkog i medicinskog rada. U kartonu se čuvaju svi dokumenti koje su proslijedile ustanove i organizacije. U toku sudskih procesa, u slučaju da nadležna ustanova ili organizacija zatraži mišljenje terapeuta i/ili nalaz psihologa, kopija dokumentacije se dostavlja, a originalni primjerak ostaje u kartonu. f) Zdravstvene ustanove – Otvaraju zdravstvene kartone za sve žrtve u koje se bilježe svi podaci o žrtvi. Podaci o zdravstvenom stanju žrtve su povjerljivi i ne mogu se iznositi u javnost. Važno je naglasiti da procjena zdravstvenog stanja u svezi sa zdravljem može biti korištena i za tok kaznenog postupka. Ova dokumentacija mora biti stručno obrađena, a može biti: Forenzička (koristi se samo u kaznenom postupku) Psihološka procjena o trenutnom stanju žrtve trgovanja ljudima – Također je povezana sa kaznenim postupkom, ali i sa svim drugim aktivnostima izravne asistencije pružene žrtvi, naročito u pogledu osiguranja njene adekvatne detraumatizacije, odnosno rehabilitacije i resocijalizacije. Zdravstveni radnik je isključivo ovlašten da predstavi dio informacija ostalim profesionalcima koji osiguravaju izravnu asistenciju žrtvama trgovanja ljudima, uz obveznu suglasnost žrtve. U radu sa žrtvama trgovanja ljudima zdravstvene ustanove koriste se usluge različitih specijalista zdravstvene struke kao što su: ginekolozi, infektolozi, pedijatri, psihijatri, klinički psiholozi i drugi medicinski radnici. b) Koje vrste obrazaca se koriste za prikupljanje relevantnih informacija? Pored ovih obrazaca, koriste se i određeni obrasci koje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice propisalo prilikom sklapanja protokola o suradnji sa nevladinim organizacijama. 91 92 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA a) Obrazac za upućivanje na smještaj žrtve trgovanja ljudima b) Zahtjev/odobrenje za premještanje žrtve trgovanja ljudima c) Izvještaj o otpuštenim i riješenim slučajevima d) Zahtjev/odobrenje za osiguranje pratnje i prijevoza e) Obrazac za samovoljno napuštanje skloništa c) Koji su najvažniji elementi pripreme za informativni intervju sa žrtvom trgovanja ljudima? Postoji deset načelnih smjernica za obavljanje razgovora sa žrtvama trgovanja ljudima na etičan i siguran način. Poštovanje ovih smjernica je obvezno za sve profesionalce uključene u rad sa žrtvama trgovanja ljudima. Smjernice mogu biti predstavljene na sljedeći način: 1. Dobiti svjestan pristanak o učešću žrtve u cjelokupnom postupku, te se uvjeriti da žrtva razumije sadržaj i svrhu pitanja, svrhu korištenja informacija, pravo da ne odgovori na pitanje i da završi razgovor u svakom trenutku. 2. Saslušati i uvažiti procjenu žrtve u odnosu na situaciju u kojoj se nalazi, stupanj rizika i sigurnosti. 3. Izbjeći ponovnu traumatizaciju i sekundarnu viktimizaciju žrtve tako što će se izbjegavati pitanja koja provociraju odgovore sa emotivnim nabojem. 4. Biti spreman za hitnu intervenciju i hitno reagirati ukoliko se žrtva nalazi u izravnoj opasnosti. 5. Iskoristiti prikupljene podatke na odgovarajući način koji može svakoj pojedinačnoj žrtvi donijeti samo korist. 6. Nemojte povrijediti žrtvu! Potrebno je postupati sa žrtvom na način da se uvijek ima na umu potencijalna mogućnost nanošenja štete. Razgovor ne treba obavljati ukoliko će to žrtvu, u kratkoročnom ili dugoročnom periodu, dovesti u težu situaciju. 7. Prije obavljanja razgovora, u svakom pojedinačnom slučaju, prikupiti sve raspoložive informacije i na temelju toga izvršiti procjenu rizika. 8. Tijekom razgovora upoznati žrtvu sa odgovarajućim službama pravne, socijalne i zdravstvene zaštite, pružanja skloništa, te nikada ne davati obećanja koja se ne mogu ispuniti. 9. Prikladno odabrati i pripremiti prevodioca za rad (ukoliko se radi o stranim državljanima) i ostale suradnike. 10. Osigurati anonimnost i povjerljivost žrtvi od trenutka prvog kontakta do trenutka kada detalji o slučaju bivaju objavljeni. U radu sa žrtvama trgovanja ljudima mora se voditi briga o njihovom psihološkom stanju i koliko su spremne dati intervju. Stoga je neophodno pripremiti žrtvu i biti joj emotivna podrška. Moramo imati u vidu traumatske posljedice koje mogu utjecati na vođenje intervjua, a najčešće su to: - Odsustvo kronološkog reda u traumatskoj priči. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Da su sjećanja žrtve trgovanja ljudima fragmentirana, tako da često priča nije sadržajno ni vremenski povezana i koherentna. - Traumatizirana osoba ponavlja traumatske priče sve dok ne doživi ista ili slična osjećanja kao kad se odvijao traumatski događaj. - Logika ovakvog reagiranja jeste emotivno olakšanje koje osoba doživljava po principu “doživljeno po drugi put oslobađa od doživljaja po prvi put”. - Imajući u vidu da seksualna traumatizacija narušava tjelesni integritet osobe, potrebno je biti naročito oprezan prilikom svakog oblika dobronamjernog dodira žrtve. - Preporučuje se izbjegavanje spontanih prijateljskih dodira prilikom razgovora ili postavljanja pitanja za dozvolu da se žrtva/klijent dodirne po ruci ili zagrli, čak i ukoliko imamo namjeru da je utješimo. Time poštujemo fizičke i procesne granice žrtve trgovanja ljudima. Tijekom informativnog razgovora sa žrtvom trgovanja ljudima, važno je da svi profesionalci poštuju spomenute načelne smjernice za obavljanje razgovora sa žrtvama trgovanja ljudima na siguran i etičan način. Većina uključenih organizacija je prihvatila temeljni standard da se intervju priprema na temelju ovih smjernica i ranije spomenutih načela. Međutim, iskustva pokazuju da i dalje postoji prisustvo pojave da osobe koje obavljaju intervju nisu profesionalno osposobljene za ovaj rad. Iz toga razloga bitno je istaći da se žrtve trebaju tretirati kao žrtve teških kršenja ljudskih prava, a ne kriminalci koji krše domaće propise. d) Kako osigurati učešće žrtava trgovanja ljudima u procesu pružanja izravne asistencije? U skladu sa zakonskim rješenjima u BiH, žrtvi je omogućeno da sudjeluje u svim postupcima, ali razina njenog učešća ovisi od njene želje da surađuje i trenutnog psihofizičkog stanja. Svi profesionalci uključeni u izravnu asistenciju žrtvama trgovanja ljudima moraju poštivati sljedeće principe: - Princip nediskriminacije kojim se zabranjuje svaki vid diskriminacije žrtava trgovanja kako u samom tretmanu i zaštiti, tako i u postupku ostvarivanja njihovih zakonom garantiranih prava. - Sigurnost i pravičan tretman u smislu da ih treba tretirati kao žrtve ozbiljnih kršenja ljudskih prava zbog čega se ne smiju kažnjavati nego im se treba pružiti maksimalna zaštita. To podrazumijeva omogućavanje zakonitog boravka u BiH i pristup postupku traženja azila. Ostvarivanje pravičnosti podrazumijeva i adekvatno sudsko gonjenje počinitelja, pri čemu će policija, tužiteljstvo i sud voditi računa da se trgovci privedu pred lice pravde, a da se pri tom vodi računa o pravu žrtava na privatnost, dostojanstvo i sigurnost. Međutim, u praksi se dešava da zbog nedovoljne profesionalne obučenosti osoba koje pružaju izravnu asistenciju žrtvama, žrtve trgovanja ljudima nemaju mogućnost da učestvuju u svim aktivnostima u kojima se odlučuje o korištenju prava koja im se - 93 94 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA u skladu sa zakonom trebaju osigurati. Dobra praksa je primjena multidisciplinarnog pristupa, tj. upoznavanje žrtve od strane profesionalaca koji su zaduženi i nadležni za pružanje pomoći sa svim mogućnostima u pogledu osiguranja sljedećih prava: - Pristup privatnim tužbama i naknadi štete, pri čemu je uloga pravnika koji osigurava pravnu pomoć da žrtvu upozna sa ovim pravom i da joj pomogne da ostvari pristup istom kroz izradu tužbi i zastupanje pred nadležnim sudovima. - Pristup zdravstvenim uslugama, pri čemu zdravstveni radnik upoznaje žrtvu sa njenim zdravstvenim stanjem i mogućnostima za detraumatizaciju i rehabilitaciju. - Pristup uslugama socijalne zaštite, pri čemu socijalni radnik obavještava žrtvu o njenim socijalnim pravima, mogućnostima za adekvatan smještaj, pomoć tijekom procesa rehabilitacije i resocijalizacije, te prilikom zapošljavanja i eventualne prekvalifikacije. - Proces repatrijacije i reintegracije ovisi od mogućnosti vladinog i nevladinog sektora, pri čemu se žrtva obavještava o mogućnostima da bude uključena u neki od programa za koje su osigurana financijska sredstva. te ostvarivanje drugih prava koja su im garantirana zakonima u BiH. e) Kakva je uloga nevladinih organizacija tijekom izravne asistencije djeci žrtvama trgovanja ljudima? Nevladine organizacije pružaju usluge izravne asistencije djeci žrtvama trgovanja, osiguravajući im smještaj u skloništu, hranu i odjeću, medicinske preglede i psihološki tretman. Pored ovoga, za djecu žrtve trgovanja potrebno je osigurati i pedagoški tretman radi usvajanja prikladnih obrazaca ponašanja, podrške u učenju ili usvajanju vještina na tečajevima za prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju. Istovremeno im je potrebno osigurati stalni nadzor nad zdravstvenim i psihološkim stanjem, ispunjavanjem dnevnih obveza, slobodnim aktivnostima i izlascima. Većina nevladinih organizacija koje se bave suzbijanjem trgovanja ljudima provodi i preventivno-edukativne programe sa učenicima, njihovim roditeljima i nastavnicima u cilju podizanja svijesti o raširenosti pojave, štetnosti posljedica, rizičnim faktorima i načinima regrutiranja u lanac trgovanja ljudima. f) Kako izvršiti ispravnu medicinsku procjenu žrtve trgovanja ljudima? Kako bi se izvršila prva medicinska procjena žrtve, potrebno je izvršiti procjenu psihološkog i fizičkog stanja žrtve koja uključuje procjenu: - Općeg zdravstvenog stanja žrtve: prisustvo lakših i težih tjelesnih povreda, akutnih i kroničnih organskih oboljenja, što se utvrđuje na temelju općeg medicinskog pregleda - Elemenata kriznog reagiranja: podrazumijeva procjenu vlastitog osjećaja ugroženosti, procjenu osjećaja tjelesne i psihičke iscrpljenosti, intenziteta akutne, prolongirane ili kronične stresne reakcije, intenziteta i prevage MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA dominantno emotivnog načina reagiranja nad racionalnim, konfuznost mišljenja i nesposobnosti donošenja odluka - Općih i specifičnih intelektualnih sposobnosti: uključuje psihološko testiranje općih, verbalnih i neverbalnih intelektualnih sposobnosti primjenom odgovarajućih testova (WISC, WB-II, Kohs, PURDUE, Ravenove progresivne matrice za djecu i odrasle, DAT-serija specifičnih intelektualnih sposobnosti) - Strukture ličnosti i emotivnog stanja žrtve, što uključuje psihološko testiranje prikladnim testovima ličnosti (MMPI-201, CORNELL INDEX, PROFIL INDEX EMOCIJA, BDI, Frederikov test zrelosti) - Prisustvo i intenzitet traumatskih reakcija i simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, što podrazumijeva provedbu postupka dijagnostike posttraumatskog stresnog poremećaja prema kriterijima određenim DSM-IV - Međunarodnom klasifikacijom duševnih poremećaja, procjenu intenziteta stresa odgovarajućim skalama i inventarima (Horowitzeva skala, Harvard check lista) - Prisustvo psihijatrijskih poremećaja znači provedbu postupka dijagnostike duševnih poremećaja po DSM-IV, Međunarodnoj klasifikaciji duševnih poremećaja, a posebno procjenu prisustva depresivnih poremećaja, suicidalnih misli ili pokušaja, poremećaja ličnosti, psihotičnih smetnji, kao i bolesti ovisnosti Procjena psihofizičkog stanja kao i psihološki tretman provodi se na temelju hijerarhije potreba: prvo se zbrinjava organsko zdravlje, zatim uspostavlja fizička sigurnost i dnevna rutina, vrši stabilizacija fizioloških funkcija sna i ishrane, uspostavlja odnos sigurnosti i povjerenja između žrtve trgovanja i profesionalcapomagača, a zatim vrši detaljnija psihološka obrada. Psihološki tretman u cilju redukcije simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja i postizanja prve psihološke stabilizacije uspostavlja se po sljedećim fazama: 1. Građenje sigurnosti i povjerenja 2. Osnaživanje (stvaranje pozitivne slike o sebi) 3. Razrada traumatskih događaja 4. Integracija, projekcija na budućnost, ponovno uspostavljanje veza Za prvu psihološku stabilizaciju potrebna je najmanje kratkoročna terapija koja uključuje pet terapijskih razgovora, a za postizanje redukcije nekih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja potrebno je u prosjeku najmanje dvanaest do petnaest terapijskih razgovora. Djeca žrtve trgovanja najčešće dolaze iz disfunkcionalnih i nepotpunih obitelji u kojima su odrastala bez adekvatne roditeljske skrbi i nadzora. U većini slučajeva su prekinuli započeto školovanje. Često su žrtve seksualnog zlostavljanja u obitelji, kasnije i u zajednici, a trgovanje radi seksualne eksploatacije često je treći korak 95 96 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA u ciklusu nasilja kojem su ova djeca izložena od rane dobi. Često su ovisnici o narkoticima i alkoholu, ispoljavaju značajne poremećaje ponašanja, a zbog dugotrajne i ponavljajuće seksualne traumatizacije kojoj su bila izložena, ova djeca ne uspijevaju razviti zrele mehanizme obrane, nego učestalo ispoljavaju ozbiljne psihičke smetnje na granici s duševnim oboljenjima. Zbog dugotrajne izloženosti psihičkom, tjelesnom, seksualnom i ekonomskom zlostavljanju i različitim vrstama manipulacije od strane odraslih osoba, ova djeca u poređenju sa drugim žrtvama seksualne traumatizacije, u najvećoj mjeri pokazuju gubitak povjerenja u druge ljude, tako da je proces uspostavljanja sigurnosti i povjerenja u kontaktu sa profesionalcima-pomagačima otežan. g) Koje su najčešće traumatske reakcije djece na iskustvo trgovanja ljudima? Intenzitet i masivnost seksualnog, tjelesnog i psihičkog nasilja koje trpe djeca žrtve trgovanja zadovoljava dva temeljna kriterija za utvrđivanje psihološke traume i njenih posljedica, a to su: 1. Izloženost prijetnji za život 2. Ponavljajuće seksualno zlostavljanje u ranoj dobi Izloženost psihološkoj traumatizaciji će kod djece žrtava trgovanja ostaviti ozbiljne posljedice na planu fiziološke regulacije organizma, kognitivnom (procesi mišljenja i spoznaje) i emotivnom planu ponašanja. 1) Reakcije pojačane pobuđenosti organizma Djeca žrtve trgovanja će neposredno nakon doživljene traumatizacije imati osjećaj “stalnog iščekivanja opasnosti”, usmjerenost stalne budne pažnje na pretraživanje znakova opasnosti iz okoline, te očekivanje napada počinitelja i njegovih pomagača. Ovo stanje pojačane pobuđenosti organizma povezano je sa sljedećim reakcijama: - Stanje intenzivnog straha, najčešće od počinitelja; strah da će ga počinitelj pronaći; osjećaj fizičkog prisustva počinioca – iako opažanje realnosti opovrgava ovaj osjećaj; strah da će počinitelj čuti što govori postoji, tako da u toku razgovora s profesionalcima dijete često utišava ton kojim govori - Osjećaj stalne napetosti - Učestala nesanica i poteškoće sa spavanjem - Impulzivno (reagiranje na “mah”) i agresivno reagiranje - “Trzanje” i obimna fiziološka i reakcija organizma na beznačajan povod iz okoline - Dezorganizirano ponašanje - Hiperaktivno i agresivno ponašanje - Neposlušnost 2) Reakcije prisilnih slika i sjećanja Traumatska sjećanja su fragmentirana i za razliku od sjećanja na normalne životne događaje, ova sjećanja su pohranjena u različite dijelove mozga. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Podsjećanje funkcionira po principu sličnosti, a traumatska sjećanja po principu “podsjetnika” ili “traumatskog okidača”. Podsjetnik može biti bilo koji detalj iz sadašnje situacije koji je isti ili sličan detalju iz traumatske situacije. To može biti neka riječ, zvuk, pokret, ponašanje ili predmet koji će kod djeteta žrtve trgovanja ljudima pobuditi slike i sjećanja na traumatski događaj. U ovu grupu reakcija spadaju: - Prisilne slike i sjećanja - Snovi zastrašujućeg sadržaja - Noćne more - “Flashback” reakcije u kojima osoba na temelju traumatskog podsjetnika ponovno proživljava traumatski događaj u stvarnosti kao da se odvija u sadašnjem trenutku, praćen intenzivnim fiziološkim reakcijama organizma, često jakim strahom i osjećajem bola i neugode 3) Reakcije izbjegavanja Ove reakcije su povezane sa psihološkim zaštitnim mehanizmom “odvajanja od sebe samog” koji je, pored “bijega” i “napada” treći fiziološki odgovor organizma na uočenu prijetnju za život u traumatskoj situaciji. Osjećaj “da smo fizički prisutni u situaciji, a psihički smo se izdvojili iz nje” štiti organizam od probijanja biopsiholoških pragova i omogućava osobi da podnese teško traumatsko iskustvo sa osjećajem “zaleđenosti”, osjećajem “kao da gleda da se to nekom drugom dešava”. Zlouporaba droge i alkohola kod djece žrtava trgovanja često ima ulogu da omogući osobi odvajanje od vlastitih osjećanja i preživljavanje nepodnošljivih traumatskih iskustava. Tako djeca žrtve trgovanja često: - Izbjegavaju mjesto traumatskog događaja - Izbjegavaju razgovor o traumatskom događaju - Izbjegavaju osobe u svezi s traumatskim događajem - Izbjegavaju uključivanje u nove aktivnosti - Razvijaju osjećaj besperspektivnosti i naučene bespomoćnosti - Smatraju da im budućnost neće ništa dobro donijeti Pored navedenih reakcija kod djece žrtava trgovanja ljudima, često je narušen i tjelesni, seksualni, psihički i socijalni integritet, kao i osobne tjelesne i procesne (psihološke) granice. Narušeni su i osjećaj sigurnosti, predvidljivosti događaja i smisla u životu, osjećaj kontrole nad vlastitim životom, kao i povjerenje u druge ljude. h) Koje su najznačajnije posljedice iskustva trgovanja ljudima? Djeca i žene žrtve trgovanja ljudima izloženi su mnogobrojnim rizicima koji izravno ili neizravno mogu utjecati na njihovo zdravlje. Rizici mogu nastati kao posljedica tjelesnog, seksualnog, psihološkog zlostavljanja (iskorištavanja), kao posljedica 97 98 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA prisilne zlouporabe droga i alkohola, socijalnih ograničenja i manipulacijom žrtava trgovanja ljudima, ekonomske eksploatacije, pravne nesigurnosti u kojoj se nalaze žrtve, uslijed iskorištavanja radom i nepovoljnim radnim uvjetima, te marginalizacijom. Svaki od ovih rizika ima teške posljedice na zdravlje žrtve trgovanja ljudima. Treba napomenuti da žrtva gotovo nikada nije izložena samo jednom od navedenih rizika, već se oni uvećavaju i isprepliću. Utjecaj navedenih rizika na zdravlje ovisi od dužine njihovog trajanja i intenziteta, te osobnih sposobnosti nošenja s problemima. Rizik od tjelesnog zlostavljanja kojem su izložene žrtve trgovanja ljudima može imati za posljedicu: nasilno oduzimanje života (ubojstva), povređivanje (akutne i kronične tjelesne povrede) u obliku nagnječenja, ogrebotina, oguljotina, povrede glave, oštećenja mišića, nerava, povrede osjetila, a sve ove posljedice mogu da uzrokuju lakše ili teže oblike invalidnosti. Seksualno zlostavljanje/zlouporaba može imati za posljedicu oštećeno reproduktivno i seksualno zdravlje (zaraza HIV/AIDS, STD – seksualno prenosive bolesti), pojavu urinarnih infekcija, nemogućnost rađanja, amenoreju, dismenoreju, akutnu ili kroničnu bol prilikom seksualnog odnosa, pojavu karcinoma materice, inkontinenciju, neželjene trudnoće kao negativan utjecaj nesigurnih abortusa (septične šokove) itd. Psihološko zlostavljanje može dovesti do simptoma mentalnih oboljenja kao što su suicidalne misli, samopovređivanje, samoubojstvo, kronična anksioznost, poremećaj sna, česte noćne more, kronični umor, smanjena sposobnost da se žrtva nosi s nastalim problemima, gubitak pamćenja, pojava somatskih tegoba, depresije, agresivnost prema drugima, ovisnost o drogama, gubitak povjerenja u sebe i druge, pojava osjećanja krivice i otežano uspostavljanje prisnijih odnosa sa okolinom. Prisilna uporaba droge i alkohola može dovesti do bolesti ovisnosti koje imaju za posljedicu: prekomjerno uzimanje droge (predoziranje), oštećenja mozga i jetre, infekcije iglama s HIV/AIDS-om i hepatitisom C. Poznato je da sve navedene bolesti mogu dovesti i do smrtnog ishoda. Nemogućnost žrtve da se nosi sa stresom, strahom, nesanicom ili dužim radnim vremenom su dodatne posljedice uporabe i/ ili zlouporabe ovih sredstava. Socijalna ograničenja i manipulacije žrtvom trgovanja, kao što su ograničavanje kretanja i vremena, često premještanje, nedostatak socijalne podrške, odbijanje ili gubitak kontakta s obitelji, prijateljima; odbijanje i/ili kontrola pristupu zdravstvenim ili drugim službama od strane poslodavca mogu izazvati niz psiholoških i zdravstvenih problema: osjećaj psihološke izoliranosti, osobne nesigurnosti, nemogućnost uspostavljanja odnosa sa okolinom, nemogućnost reintegracije i razvoja zdravih odnosa, razvijanje osjećaja stida, udaljavanje od obitelji, zajednice, društva, te opasnost od ponovnog trgovanja. Ekonomska eksploatacija i “robovsko dugovanje” uvjetovano nagomilavanjem dugovanja, prikrivanjem legalnog statusa od samih žena, nemogućnost korištenja zdravstvenih usluga, rizik od ponovnog trgovanja i deportacije itd. Također ovo MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA možemo promatrati kao uzroke narušenog zdravlja. Pravna nesigurnost kao što je oduzimanje dokumenata, putovnice, putnih karata i drugih značajnih dokumenata od strane poslodavca, prijetnje poslodavca da će se žrtve isporučiti vlastima, nemogućnost da se dođe do javnih zdravstvenih usluga, mogućnost uhićenja i boravka u zatvoru ili imigracionim centrima u neuslovnim sredinama i dr., svakako utječu na osjećaj sigurnosti i zdravlje žrtava trgovanja ljudima. Veliki rizik iskorištavanja radom i rad u nepovoljnim uvjetima mogu uzrokovati pojavu čestih infekcija i povećanje osjetljivosti na infekcije, pojavu parazitarnih i zaraznih bolesti. Rizici udruženi s marginalizacijom kao što su kulturna i socijalna isključenost, uključujući ograničeno prilagođavanje socijalnim i kulturološkim normama, jezička ograničenja, ograničeni pristup javnim službama i resursima, uključujući i zdravstvene usluge, nedostatak kvalitetne skrbi uslijed diskriminacije (po nekom od temelja), ilegalno kretanje i velika mobilnost, nedostupnost zdravstvenih službi, nedostatak kontinuiteta zdravstvene njege i socijalne podrške, potencijalna opasnost samoliječenja, nemogućnost da se dođe do lijekova itd, sve ovo dovodi do narušavanja i pogoršanja zdravlja, te u najblažim slučajevima do usvajanja nezdravih navika kao što su uzimanje cigareta, alkohola ili droge. i) Kako se prikupljaju dokazi u procesu dokazivanja seksualnog zlostavljanja? Kod prikupljanja dokaza u procesu dokazivanja seksualnog zlostavljanja potrebno je imati na umu da to mogu raditi isključivo stručne osobe ovlaštene za to, jer ovi dokazi imaju posebnu važnost kako na individualnoj razini žrtve, tako i na razini zajednice i društva u cjelini. Žrtva seksualnog zlostavljanja se najčešće javlja u: a) Policijsku ustanovu b) Zdravstvenu ustanovu c) Nevladinu organizaciju d) Centar za socijalni rad Akutno zbrinjavanje žrtve seksualnog zlostavljanja podrazumijeva: 1. Medicinski tretman 2. Psiho-socijalnu pomoć (U nekim policijskim ustanovama zaposleni su psiholozi koji značajno mogu olakšati proces prikupljanja dokaza. U suprotnom, potrebno je angažirati socijalnog radnika i/ ili psihologa kako bi se suzbila mogućnost ponovne traumatizacije/ retraumatizacije žrtve.) 3. Objektivnu dokumentaciju 4. Skup dokaza 1) Prilaženje žrtvi Policajac, istražitelj ili zdravstveni radnik (osoba koja prikuplja dokaze u kaznenom 99 100 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA postupku) mora žrtvi prići sa puno pažnje i razumijevanja. Budući da je većina žrtava napada ženskog roda, muški istražitelji često imaju tešku ulogu u smirivanju žrtve koja je bila traumatizirana od strane drugog muškarca. U ovakvim slučajevima žena policajac ili liječnica zadobila bi više povjerenja i smatrala se manje prijetećom od strane žrtve. Ponašanje profesionalca mora istovremeno biti suosjećajno i empatično, sa jasnom obvezom nastavljanja istrage na propisan način (Obavljanje istrage – pregleda od nesenzibilnih profesionalaca žrtve su okarakterizirale kao ponovno silovanje, kao obnovljenu traumu). Prije uzimanja dokaza, važno je žrtvi objasniti cijelu proceduru. Nikada ne smijemo omalovažavati žrtvu i podcjenjivati traumu i bol koju je žrtva iskusila sa napadačem. Od posebnog značaja je priprema žrtve za liječnički pregled i cjelokupnu pravnu proceduru. Potrebno je objasniti značaj suradnje same žrtve za uspješno identificiranje njenog napadača i pokretanje tužbe. Koliko god djelovalo banalno, zbog nepovjerenja koje žrtve imaju prema ljudima, potrebno je objasniti da se cijela procedura prikupljanja dokaza ne radi zbog sumnjanja u vjerodostojnost njenog iskaza, već da bi se što prije priveo i procesuirao počinitelj. 2) Uzimanje dokaza Kako bi stručnjaci došli do konačnih zaključaka u svezi s utvrđivanjem počinitelja, uzeti dokazni materijal mora biti pažljivo analiziran u krim-laboratoriji. Dokazi u slučajevima seksualnog zlostavljanja su vrlo oskudni, veoma kratko traju i vrlo brzo se gube. Nekada je dovoljno da se žrtva okupa i da se dokazi izgube ili da se, što je često slučaj, žrtva kasno javi. Dokazi se mogu izgubiti nakon 72 sata. Da bi se prikupio dokazni materijal, postoje neseseri za seksualni napad na žrtve, kao i neseseri za osumnjičene. Ove komplete materijala mogu uporabljivati istražitelji zajedno s liječnikom ili na neki drugi način (ovisno od države i dogovorene procedure). Komplet (eng. set) za utvrđivanje seksualnog napada sadrži sljedeće materijale: 1. Epruvete za krv 2. Štapiće za uzimanje oralnih, vaginalnih i analnih uzoraka 3. Kovertu za uzimanje ostataka ispod noktiju 4. Kovertu za počešljanu stidnu dlaku i počešljanu dlaku s glave 5. Kovertu za iščupanu stidnu dlaku i iščupanu dlaku s glave 6. Kovertu za donje rublje 7. Plahtu koja se stavi pod žrtvu tijekom uzimanja dokaza 8. Obrazac koji ispunjava istražitelj u suradnji s liječnikom 9. Obrazac koji ispunjava žrtva prije nego što liječnik obavi pregled Sadržaj i postojanje kompleta ovisi od države, grada ili od policijske ustanove. Međutim, i u slučaju da ne postoje navedeni kompleti u datom momentu, spomenuti MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA dokazi se uzimaju kao dokazni materijali. Eventualno se još može raditi i DNA analiza. Akutni medicinski tretman kod seksualnog zlostavljanja predstavlja: - Kirurški tretman (ukoliko je potreban) - Ginekološki pregled - Antibiotsku profilaksu seksualno prenosivih oboljenja - HIV profilaksu - Utvrđivanje trudnoće kao posljedice napada - Prevenciju trudnoće u slučaju da se napad desio u posljednjih 72 sata Ginekološki pregled obavlja ginekolog specijalista, najčešće zaposlen u zdravstvenoj ustanovi ili eventualno postoji određeni ginekolog-forenzičar/vještak koji obavlja ove preglede i daje nalaz. j) Koje su temeljne razlike u suradnji sa ostalim nadležnim ustanovama kada su u pitanju strani i BiH državljani i/ili djeca strani i BiH državljani? 1) Djeca žrtve trgovanja ljudima – strani državljani Protokolom o suradnji između Ministarstva sigurnosti BiH i skloništa za žrtve trgovanja strane državljanke regulirani su međusobni odnosi, kao što su uvjeti smještaja, razmjena informacija i ostala pitanja, prijem i otpust žrtve. Istovremeno, o prijemu se obavještavaju i nadležna odjeljenja SIPA-e i odjeljenje za strance u županijskom MUP-u ili Centru javne bezbjednosti, te nevladina organizacija “Vaša prava BiH” ili drugo tijelo ili organizacija koja je nadležna za pravno zastupanje žrtava trgovanja. Ako se radi o djetetu žrtvi trgovanja, obavještava se centar za socijalni rad (prema mjesnoj nadležnosti), kako bi se što prije pokrenuo postupak za utvrđivanje privremenog starateljstva nad djetetom. Istovremeno se dijete upućuje na potrebne medicinske preglede, što uključuje opći medicinski pregled ili pregled specijaliste školske medicine, kao i specijalističke preglede prema specifičnim medicinskim indikacijama. Ukoliko postoje naznake da je dijete bilo izloženo nekom od oblika seksualne traumatizacije, upućuje se na ginekološki pregled, kao i laboratorijske pretrage na temelju kojih se može utvrditi prisustvo spolno prenosivih ili drugih zaraznih bolesti. Kako su kod djece žrtava trgovanja često prisutne smetnje u smislu ovisnosti o drogama i alkoholu ili ozbiljnije psihijatrijske smetnje, nakon inicijalnog neuropsihijatrijskog pregleda dijete se često upućuje na bolnički ili specijalizirani ambulantni tretman u centar za mentalno zdravlje radi liječenja od bolesti ovisnosti. Započeti tretman bolesti ovisnosti nastavlja se tijekom boravka djeteta žrtve trgovanja u skloništu. 2) Djeca žrtve trgovanja – državljani Bosne i Hercegovine Kada se radi o djeci žrtvama trgovanja ljudima koja su državljani BiH, pored navedenih postupaka, putem mjesno nadležnog centra za socijalni rad uspostavlja se kontakt sa djetetovim roditeljima i užom obitelji, a vrlo često i sa ranije određenim starateljima. 101 102 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Kada biološki roditelji nisu u stanju da preuzmu skrb o djetetu, nadležni centar za socijalni rad pokreće postupak određivanja starateljstva nad djetetom. Uz izraženu suglasnost i spremnost djeteta, dijete se uključuje u redovno ili izvanredno školovanje. Pored mogućnosti nastavka školovanja, djeci se nudi da se u skladu sa svojom spremnošću i afinitetima uključuju na tečajeve za obuku iz različitih zanimanja (šivanje, friziranje, tapetarstvo i sl). Ukoliko se utvrdi deficit intelektualnih sposobnosti prilikom inicijalne psihološke obrade, uspostavlja se suradnja sa centrima za socijalni rad radi pribavljanja evidencije o ranijoj kategorizaciji ove djece kao osoba sa posebnim potrebama. 5.7. Situiranje zaštite (resocijalizacija i repatrijacija) – pravna i ekonomska podrška (pravna zaštita i osnaživanje) a) Što podrazumijeva donošenje konačne odluke o predmetu trgovanja ljudima? Ovdje je riječ o kompleksnoj problematici koja obuhvata najmanje pet aspekata u životu žrtve ili djeteta žrtve trgovanja (sigurnost, organsko zdravlje, psihičko zdravlje, obiteljsku i društvenu integraciju, školovanje). Sve odluke vezane za žrtve i dijete žrtvu trgovanja donose se na temelju timske, multidisciplinarne procjene unutar jedne ustanove. Odlukе o učešću u kaznenom postupku, o mjerama zaštite kao i mjerama repatrijacije donose se u okviru nadležnih ustanova. Ove odluke se provode sa žrtvom i sa starateljem djeteta žrtve trgovanja smještenim u sklonište, u suradnji sa ustanovom koja je donijela odluku. Međutim, i dalje ostaju otvorena pitanja trajne rehabilitacije žrtava i djece žrtava trgovanja koja ukazuju na potrebu stalnog smještaja nakon završetka tretmana u skloništima za žrtve trgovanja, te potrebe za osiguravanje školovanja i zaposlenja, kao temeljnih uvjeta za njihovu ekonomsku i psihološku samostalnost. b) Prosljeđivanje predmeta i/ili informacija drugoj nadležnoj ustanovi Osnovna pitanja koja se postavljaju prilikom prosljeđivanja predmeta drugoj nadležnoj ustanovi su: 1. Kome je namijenjen ovaj dopis? 2. Koju vrstu podataka predmetna ustanova može trebati? 3. U koje svrhe će služiti dostavljeni podaci? Prema odgovorima na postavljena pitanja odredit će se vrsta i obim podataka koji se dostavljaju svakoj nadležnoj ustanovi. Istovremeno će se tražiti suglasnost žrtve i staratelja djeteta za dostavljanje podataka nadležnoj ustanovi, odnosno žrtve se informiraju o svim poduzetim radnjama. c) Kako možemo unaprijediti rad aktera u borbi protiv seksualne eksploatacije i trgovanja ljudima? Društvene ustanove kroz koje možemo djelovati kako bi humanije i učinkovitije rješavali kompleksne probleme trgovanja ljudima u svrhu seksualnog zlostavljanja možemo predstaviti na sljedeći način: 1. Policijska i istražna tijela – Mogu pružiti podršku kako bi žrtvi bio dodijeljen MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA dostojan zaštitnik, uzimajući u obzir pokušaj humanijeg rješavanja problema nasilja. 2. Ljudski i stručni potencijali zdravstvenih službi – Važni su kako bi žrtva ostvarila svoje pravo na zaštitu tjelesnog zdravlja i pribavljanje validnih dokaza. 3. Pomagači iz oblasti mentalnog zdravlja – Mogu mijenjati i/ili dograditi svoj ljudski i profesionalni stav, znanja i vještine. 4. Službe socijalnog rada i socijalne zaštite – Potrebno je da djeluju učinkovito u slučajevima naznaka da postoji nasilje ili gdje postoje izravne i neizravne žrtve nasilja. 5. Sudski postupak – Potrebno je da se prilagodi potrebama žrtava nasilja kako bi se što više doprinijelo procesu gonjenja počinitelja, a preživjelima omogućio što humaniji sudski postupak. 6. Mediji – Postoji potreba da što odgovornije i ozbiljnije prezentiraju temu seksualnog nasilja, da budu izvor senzibiliziranja i podizanja svijesti u zajednici. 7. Škola, obitelj, vjerska zajednica – Kao primarni i sekundarni agensi socijalizacije trebaju doprinijeti pravilnom odgajanju mladih u duhu poštivanja i uvažavanja sebe, drugog ljudskog bića i svijeta prirode u cjelini. 6. INTERVENCIJA CENTRA ZA SOCIJALNI RAD 6.1. Koje oblike zaštite pruža centar za socijalni rad? Nakon što je izvršena preliminarna procjena slučaja i utvrđeno da se radi o žrtvi trgovanja ljudima, stječu se uvjeti za donošenje odluke o obliku zaštite žrtve trgovanja ljudima. Žrtve trgovanja ljudima imaju pravo na: - Smještaj - Socijalnu i zdravstvenu zaštitu - Sigurnost i zaštitu identiteta - Pravnu pomoć i učešće u postupcima protiv počinioca kaznenog djela trgovanja ljudima uz pomoć pravnog savjetnika koji štiti njene interese u postupku protiv počinioca ili pomoć roditelja ili staratelja, ukoliko se radi o djetetu žrtvi trgovanja ljudima Najvažnije mjere koje centar za socijalni rad, kao tijelo starateljstva, mora odrediti u smislu zaštite žrtve jesu mjere obiteljskopravne intervencije, oblici i mjere socijalne zaštite, te usluge socijalnog rada. Centar za socijalni rad, također, osigurava i druge oblike socijalne zaštite i usluge koje se mogu dobiti u ustanovama za zbrinjavanje djece kao što su: - Domovi za djecu - Domovi za djecu i omladinu ometenu u psihofizičkom razvoju 103 104 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Prihvatne stanice Savjetovališta Usluge dnevnog boravka Podrška u socijalnoj rehabilitaciji, integraciji, resocijalizaciji i zaštitno zbrinjavanje Oblici socijalne zaštite podrazumijevaju i financijsku podršku žrtvi, djetetu žrtvi i njegovoj obitelji. Usluge socijalnog rada, u najširem smislu, podrazumijevaju da će žrtva i njena obitelji dobiti savjetodavno-terapijsku uslugu koja je zasnovana na primjeni stručnih i znanstvenih saznanja, a u cilju pružanja pomoći da se prevaziđu teškoće ili ublaže posljedice slučaja trgovanja ljudima. Usluge socijalnog rada, koje centri za socijalni rad pružaju samostalno ili u suradnji sa drugim ustanovama su: - Usluge savjetovanja - Usluge posredovanja i zastupanja - Usluge podrške i praćenja osoba u stanju socijalne potrebe Kada je u pitanju dijete žrtva trgovanja ljudima, primarna usluga socijalnog rada ogleda se u rješavanju smještaja djeteta žrtve. Ako se radi o djetetu koje je strani državljanin, uloga centra za socijalni rad je u određivanju staratelja djetetu i to na isti način kao i za dijete državljana BiH. Uloga centra za socijalni rad kao tijela starateljstva ogleda se i u nadzoru nad vršenjem roditeljskog prava, produženju roditeljskog prava/staranja i dužnosti (u suglasnosti sa sudom), te oduzimanju roditeljskih prava/staranja i dužnosti za koje postupak pred nadležnim sudom pokreće centar za socijalni rad. Centar za socijalni rad kao tijelo starateljstva predstavlja najvažnijeg zastupnika prava i interesa žrtve, a naročito djeteta žrtve. Ta uloga se ogleda kroz sljedeće: - Donošenje odluka i poduzimanju mjera u okviru svojih nadležnosti - Davanje stručnog mišljenja i prijedloga nadležnom sudu u pogledu zaštite interesa žrtve i djeteta žrtve - Zastupanje interesa djeteta pred sudom i u sudskim postupcima Djeca koja su žrtve trgovanja ljudima imaju pravo da od centra za socijalni rad, kao tijela starateljstva, dobiju stručnu pomoć u smislu zastupanja njihovih prava u kaznenim i građanskim postupcima. - 6.2. Koje oblike dodatnih usluga pruža centar za socijalni rad? Žrtvama trgovanja ljudima neophodno je omogućiti završavanje škole i/ili dodatno obrazovanje. Ovo prvenstveno ovisi od individualnih potreba žrtava. Neke žrtve su bile prisiljene napustiti osnovno školovanje, druge su prekinule pohađanje srednjih škola, što izravno utječe na njihovo ekonomsko stanje. U tom smislu, ekonomsko osnaživanje može dovesti do ponovnog uspostavljanja samopouzdanja, što vodi ka pozitivnom psiho-socijalnom efektu. Međutim, veoma važno je pratiti interese žrtava i vidjeti da li žele izvanredno završiti školu, pohađati obuke za zanimanja, MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA uraditi dokvalifikaciju ili čak prekvalifikaciju. Nevladina organizacija “Medica Zenica”, u okviru usluga koje nudi žrtvama trgovanja ljudima, nudi i završavanje obuka za zanimanja: krojač, frizer i tapetar. Navedene obuke traju 6 mjeseci, svaki radni dan po 6 sati. Poslije 6 mjeseci, Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojske županije određuje komisiju za polaganje ispita. Polaznice koje polože ispit dobivaju certifikat-uvjerenje o položenom ispitu pomoćne radnice, što se unosi u radnu knjižicu. Uvjerenje o položenom ispitu izdaje Služba za zapošljavanje Zeničkodobojske županije, sukladno članku 24. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (“Službene novine FBiH”, broj 41/01). 6.3. Koja je uloga centra za socijalni rad kao tijela starateljstva? Trgovanje djecom spada u najgore oblike zlouporabe i eksploatacije djece, što zahtijeva i posebnu pažnju prilikom suočavanja sa ovim fenomenom. Zaštita treba biti zasnovana na principima nediskriminacije, najboljeg interesa djeteta, povjerljivosti podataka, dječje participacije, zaštite obitelji, te multidisciplinarnom pristupu rješavanja problema. Upravo zbog težine i kompleksnosti fenomena, zakonodavstvo posebno regulira ovu problematiku. Posebno poglavlje V Pravilnika o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima te članak 15. Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine predviđaju posebnu zaštitu djece koja obuhvata posebnu zaštitu djece, smještaj djece u sklonište i povratak/repatrijacija djeteta. 7. POSEBNOST ZAŠTITE DJECE ŽRTAVA TRGOVANJA LJUDIMA 7.1. Zaštita djece stranih državljana Na temelju prezentiranih informacija, posebna zaštita djece stranih državljana podrazumijeva sljedeće: (1) Dijete koje nije državljanin Bosne i Hercegovine uživa ista prava na skrb i zaštitu kao i djeca koja su državljani Bosne i Hercegovine. (2) Nakon što je dijete smješteno u sklonište, organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti obavještava tijelo uprave nadležno za poslove socijalne zaštite, u mjestu gdje se sklonište nalazi, o potrebi postavljanja privremenog staratelja koji je u obvezi da zastupa interese djeteta u postupku do nalaženja trajnog rješenja. (3) Nadležna tijela su dužna informirati imenovanog staratelja o svim pitanjima od interesa za dijete žrtvu trgovanja, koji će biti pozvan da zastupa interes djeteta u svim fazama postupka. (4) Sve aktivnosti nadležnih tijela moraju biti poduzete u najboljem interesu djeteta što podrazumijeva da svaka aktivnost mora biti poduzeta uz najveću skrb i zaštitu koja je prijeko potrebna za dobrobit djeteta, uzimajući u obzir prava i obveze njegovih roditelja, staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete, kao i mišljenje djeteta koje se cijeni prema uzrastu i dobi 105 106 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA djeteta. (5) Sve akcije koje se tiču djeteta žrtve trgovanja moraju se poduzimati sa najvećim stupnjem hitnosti i učinkovitosti. Sve mjere moraju biti poduzete u cilju zaštite privatnosti i identiteta djeteta žrtve trgovanja. (6) Ako se ne može sigurno odrediti dob žrtve trgovanja, a postoje razlozi koji navode da je žrtva trgovanja dijete, sa takvom osobom postupa se sa pretpostavkom da je žrtva dijete.”79 Kada je u pitanju smještaj djece, Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima predviđa sljedeće: (1) Organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti BiH na terenu nadležna za pitanje stranaca je dužna bez odlaganja smjestiti u sklonište dijete-stranca bez pratnje roditelja ili staratelja koje ne posjeduje važeće dokumente o boravku u Bosni i Hercegovini. (2) U najboljem interesu djeteta, u sklonište se smještaju i djeca bez pratnje roditelja ili staratelja koja imaju važeće dokumente ako postoji opravdana sumnja da se radi o žrtvi trgovanja. (3) Djeca se smještaju, ako je moguće, u posebna odjeljenja skloništa namijenjena djeci i odvojeno od odraslih osoba smještenih u sklonište i ukoliko to nije u suprotnosti sa najboljim interesom djeteta. (4) Dijete smješteno u sklonište uživa sva prava koja uživaju žrtve trgovanja ljudima, kao i posebna prava koja mu pripadaju kao djetetu, a u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnom Konvencijom o pravima djeteta. (5) Dijete ostaje u skloništu sve dok se ne završi postupak provjere podataka i uspostavljanja kontakta sa nadležnim tijelom zemlje porijekla odnosno roditeljem ili ovlaštenim starateljem, te dok se u skladu sa zakonom i ovim pravilnikom ne osigura siguran povratak djeteta.”80 Kad je u pitanju povratak djeteta, Pravilnikom je predviđeno sljedeće: “(1) Dijete žrtva trgovanja ljudima koje nije državljanin Bosne i Hercegovine ima pravo na povratak u zemlju porijekla ili uobičajenog boravka. (2) Realizator povratka dužan je da osigura proceduru povratka koja osigurava da dijete bude primljeno u zemlju porijekla ili uobičajenog boravka od strane člana nadležnog tijela koje se bavi zaštitom djece, i/ili djetetovog roditelja ili zakonitog staratelja. (3) Staratelj, uz pomoć Ministarstva sigurnosti i drugih nadležnih državnih tijela započinje proces pribavljanja dokumentacije i informacija iz zemlje djetetovog porijekla ili uobičajenog mjesta boravka kako bi se izvršila procjena rizika i sigurnosti, nakon čega se donosi odluka o tome da li ponovo spojiti dijete sa njegovom obitelji i/ili ga vratiti u zemlju porijekla. (4) Dijete žrtva trgovanja neće biti vraćeno u zemlju porijekla ili uobičajenog boravka ako postoji opravdana sumnja, a nakon procjene rizika i sigurnosti, 79 80 Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04), članak 19. Ibid., članak 20. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA da postoje razlozi da povratak djeteta ugrožava njegovu sigurnost ili sigurnost članova njegove obitelji. (5) Postupak povratka-repatrijacije može se realizirati uz pomoć i suradnju sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), što će se regulirati Protokolom o suradnji između Ministarstva sigurnosti i IOM-a.”81 7.2. Zaštita djece državljana BiH Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine u članku 15. predviđaju posebnu zaštitu djece koja obuhvata sljedeće: (1) Tijelo starateljstva obvezan je po službenoj dužnosti poduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i utvrđivanja najboljeg interesa djeteta na temelju neposrednog saznanja ili obavijesti o povredi djetetovog prava, naročito kada je u pitanju trgovanje ljudima. (2) U skladu sa važećim obiteljskim zakonima u BiH, dijete se izuzima iz obitelji bez odlaganja i postavlja se privremeni staratelj u slučaju kada postoje dokazi da je roditelj ili staratelj navodio dijete na bilo koji oblik neprihvatljivog ponašanja, da obavlja radnje neprimjerene njegovom uzrastu ili ga seksualno iskorištavao, odnosno, kada postoji dovoljno dokaza da je staratelj ili roditelj sudjelovao u trgovini djetetom. (3) U skladu sa važećim propisima, postupak oduzimanja roditeljskog prava pokreće se na prijedlog tijela starateljstva ili drugog roditelja, ukoliko postoji dovoljno dokaza da je roditelj ili staratelj sudjelovao u trgovini djetetom. (4) Dijete žrtva i svjedok žrtva će se tretirati kao dijete bez roditeljskog staranja ili odgojno zanemareno ili zapušteno dijete bez obzira na njegov obiteljski status.82 7.3. Koja je uloga centra za socijalni rad u organiziranju zaštite djece? Kada se otkrije da je dijete žrtva trgovanja ljudima, vodeću ulogu preuzima centar za socijalni rad u smislu: - Organiziranja zaštite - Utvrđivanja oblika, intenziteta i posljedica zlostavljanja - Utvrđivanja i pružanja adekvatnog zdravstvenog i psihološkog tretmana - Utvrđivanja mjera nadzora u obitelji i obrazovnoj ustanovi Obzirom na dvostruku ulogu centra za socijalni rad u smislu pružanja socijalne i obiteljskopravne zaštite, centar primjenjuje zaštitne intervencije u odnosu na dijete i obitelj. Prije svega, djetetu, njegovoj obitelji, roditeljima ili usvojiteljima pružaju se socijalna podrška i savjetodavni rad u suradnji sa drugim nadležnim ustanovama ili nevladinim sektorom. Centar će, ukoliko utvrdi da je potrebno, uputiti dijete, 81 82 Ibid., članak 21. Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), članak 15. 107 108 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA ali i roditelje, na posebne, specijalizirane tretmane u specijalizirane ustanove i savjetovališta. Također, ukoliko za to postoji potreba, centar za socijalni rad zbrinjava dijete u drugu obitelj, ustanovu socijalne zaštite ili, ako se radi o djetetu stranom državljaninu, u prihvatne stanice ili sigurne kuće u suradnji sa nevladinim organizacijama (ukoliko nema vlastite resurse). Centar za socijalni rad je, kao tijelo starateljstva, ovlašten i da učestvuje u sudskim postupcima u kojima se primjenjuju prinudne mjere oduzimanja roditeljskog prava, a njegova uloga se ogleda u pripremi prijedloga za oduzimanje roditeljskog prava. Nadalje, centar učestvuje i u izvršenju odluka suda u cilju zaštite ličnosti djeteta. Ukoliko se radi o djetetu koje je zbrinuo centar za socijalni rad i koje se nalazi u tretmanu centra, dužnost stručnog radnika je da pripremi dijete za sudski postupak odnosno svjedočenje. Ukoliko je dijete zbrinuto u sigurnoj kući, ovo je obveza stručnih radnika koji su tamo zaposleni. Centri za socijalni rad daju i stručno mišljenje javnom tužiteljstvu i sudu o sposobnosti djeteta da svjedoči i mogućim posljedicama po dijete, te ima i osnovnu ulogu u postupku ispitivanja djeteta kao žrtve, kojom prilikom je obvezan da osigura adekvatan dalji tretman djeteta žrtve trgovanja ljudima koji će se voditi u javnom tužiteljstvu i sudu. 7.4. Koje su razlike u intervenciji/asistenciji za strane državljane i BiH državljane žrtve trgovanja ljudima? U skladu sa zakonima u BiH, osiguravaju se isti oblici osnovne zaštite žrtava trgovanja ljudima. Dakle, bez obzira da li se radi o domaćim ili stranim žrtvama trgovanja, pripadaju im sva prava o kojima smo do sada govorili. Temeljna razlika se odnosi na potrebu da se stranim državljanima žrtvama trgovanja mora regulirati privremeni boravak. Žrtve trgovanja ljudima imaju pravo na odobrenje privremenog boravka iz humanitarnih razloga, koji se odobrava zbog činjenice da se radi o žrtvi trgovanja ljudima. Humanitarni boravak se odobrava svim žrtvama trgovanja ljudima bez obzira da li žrtva pristaje na svjedočenje ili ne, s tom razlikom da se žrtvi trgovanja ljudima koja ne svjedoči odobrava humanitarni boravak u kraćem periodu (do 6 mjeseci). Žrtvi koja svjedoči odobrava se humanitarni boravak koji može biti produžavan sve dotle dok za to postoji potreba. Također se žrtvama trgovanja treba omogućiti pristup međunarodnoj zaštiti (azil). Pravo na odobrenje međunarodne zaštite (azila) u BiH ostvaruje se na temelju razloga predviđenih Konvencijom UN-a o statusu izbjeglica iz 1953. i Protokolom iz 1967. godine. Nadalje, žrtve trgovanja strani državljani se dobrovoljno repatriraju u zemlju porijekla i za to je potrebno pribaviti potrebnu suglasnost, odnosno izjavu žrtve da se želi dobrovoljno vratiti u zemlju porijekla. Pravni savjetnik žrtve je u obvezi pripremiti izjavu o dobrovoljnom povratku kao i izjavu o odustajanju od privremenog boravka zbog povratka u zemlju porijekla. U Bosni i Hercegovini, dobrovoljni MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA povratak obavlja se uz pomoć IOM-a (Međunarodne organizacije za migracije) koji žrtvama trgovanja osigurava pomoć tijekom repatrijacije i nakon povratka u zemlju porijekla, u smislu osiguravanja, ukoliko to žrtva želi, smještaja dok se ne adaptira na sredinu i ne bude sposobna da se ponovo uključi u društvo i postane koristan član zajednice, zatim, financijske pomoći, edukacije i dr. Kada su u pitanju domaće žrtve trgovanja, nema repatrijacije iz BiH, ali je od iznimne važnosti povratak žrtve trgovanja u BiH kojom prilikom će se osigurati da će “diplomatsko-konzularno predstavništvo žrtvama i svjedocima žrtvama koji su državljani BiH pružiti pomoć, a posebno u slučajevima kada je u pitanju dijete. Pomoć u smještaju i pri povratku u BiH će DKP realizirati u suradnji sa nevladinom organizacijom zemlje boravišta. Dokumente neophodne za povratak DKP će izdati po hitnom postupku.”83 Također, kada su u pitanju domaće žrtve trgovanja, nadležne ustanove su obvezne: “U cilju osposobljavanja za dalji život i rad žrtava i svjedoka žrtava, Centar ili služba za socijalni rad tražit će trajno rješenje planiranjem i provedbom individualnog programa resocijalizacije u skladu sa potrebama žrtve i svjedoka žrtve. Program resocijalizacije sadrži programe dodatnog obrazovanja, prekvalifikacije, pomoći u zapošljavanju i druge socijalne mjere u skladu sa mogućnostima nadležnih ustanova ili ovlaštenih organizacija, a koji se ostvaruju kroz kontakte sa nadležnim ustanovama u BiH (zavodima za zapošljavanje, nevladinim organizacijama, ustanovama socijalne i dječje zaštite i drugim ustanovama prema potrebi).”84 Kada je u pitanju zaštita žrtava državljana BiH, veliki problem predstavlja primjena principa teritorijalne nadležnosti pri ostvarivanju temeljnih oblika zaštite. U tom smislu potrebno je u narednom periodu pronaći odgovarajuća rješenja. 8. ULOGA SOCIJALNIH RADNIKA TIJEKOM FAZE REHABILITACIJE I RESOCIJALIZACIJE Kako bi se produbilo razumijevanje naravi fenomena trgovanja ljudima, posljedica i značaja adekvatne rehabilitacije i resocijalizacije, u narednom dijelu teksta ponovo kroz pitanja postavljena iz prakse obrađujemo određene probleme i dajemo odgovore koji mogu poslužiti realizaciji programa rehabilitacije i resocijalizacije. 8.1. Kako promatrati averzivnu i nekontroliranu narav trgovanja ljudima? Metode koje koristi jedno ljudsko biće da bi porobilo drugo su često šokantne. Trgovci vrše iznimno brutalnu i manipulatorsku kontrolu nad svojim žrtvama i tjelesno i psihički. Oni koriste silovanje, batine, torturu, glad, tjelesnu iscrpljenost, izolaciju, obmanu i prijetnju smrću da bi primorali žrtvu da ispune njihova pravila i 83 84 Ibid., članak 17. stavak ( j) Ibid., članak 17. stavak (g) 109 110 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA naredbe85. Ova stalna razina nasilja i emocionalnog pritiska stavlja žrtve u situaciju gdje one uče da prihvate bilo što. Sva njihova sredstva i sposobnosti da odgovore ili se suoče sa opasnošću su uništena i trgovci koriste ove tehnike da natjeraju žene na prostituciju. Kao izravna posljedica tako nasilnog okruženja, žrtve su primorane da prihvate konformističko ponašanje i postaju poslušne samo da bi izbjegle nasilne reakcije protiv njih. One često koriste model ponašanja izbjegavanja, kao što su povinovanje i poslušnost kao odgovor na teškoće ili opasnost. Osim toga, žrtve žive u sredini koja se neprekidno služi obmanama i u kojoj ih trgovci “hrane” pogrešnim informacijama u cilju sprečavanja njihovog obraćanja policiji ili od pokušaja bjekstva. Tako nagomilane traume i strahovi čine žrtve nesposobnim da vjeruju jedni drugima. Stvarnost oko njih je iskrivljena i žrtve počinju da sumnjaju u sebe i druge. Stoga im postaje veoma teško da donesu radikalnu odluku, kao što bi bilo prekidanje kruga nasilja i traženje pomoći da bi se vratili kući. Iznuravajuće posljedice nekontroliranih i averzivnih događaja su prikazane na različitim eksperimentima i sa ljudima i sa životinjama. Dr Martin Seligman sa Univerziteta Pensilvanija je proučavao efekte konstantne prinudne akcije na životinjama. Subjekti su normalno počeli da gube težinu, postali su uznemireni i depresivni, a kada im je bilo dozvoljeno da pobjegnu, njihove reakcije su se kretale od potpune nesposobnosti do ponašanja izbjegavanja. Ovaj fenomen pasivnog prihvaćanja situacije Seligman je nazvao “naučena bespomoćnost”. Rothbaum je naveo da kada pokušaju da kontroliraju događaje, ljudi ili pokušaju da promijene sredinu da bi udovoljili svojim željama (“primarna” kontrola) ili da promijene sebe da bi udovoljili sredini (“sekundarna” kontrola). Kada ljudi vjeruju da su nesposobni da vrše primarnu kontrolu ili događaj, oni mogu postati pasivni i povuku se da bi izbjegli razočarenje i mogući gubitak samopouzdanja, što je rezultat ponovljenih neuspjelih pokušaja da kontroliraju naizgled nekontrolirane događaje. Za žrtvu, “primarna kontrola” se ispoljava pokušajima suprotnim od pravila i zahtjeva trgovaca. Mnogi izvještaji pokazuju da je većina žrtava izjavila da su pokušali bar jedanput da se izravno suprotstave trgovcima ili da pobjegnu iz bara. Kada se takva “primarna kontrola” ne postigne, žrtva izabere “sekundarnu kontrolu”, što znači da je postala pasivna i depresivna i u odnosu na vlastita osjećanja i u odnosu na vjerovanja. Žrtve imaju nisko samopoštovanje, što je rezultat neprekidnog zlostavljanja koje su pretrpjele i počinju da vjeruju da nema “bolje” alternative osim situacije zlostavljanja. Iskustvo žrtava trgovanja narušava autonomiju ličnosti na razini osnovnog tjelesnog integriteta. Žrtvi nije dozvoljeno da odluči kada i da li će jesti, kada i da li će se odmarati, a njeno tijelo je neprestano povređivano i napadano. Taj gubitak kontrole se smatra najponiznijim aspektom traume. U mnogim slučajevima, ovaj ponižavajući proces je dostigao razinu oduzimanja osobnih dokumenata žrtve, a zauzvrat joj se daje lažni identitet. Iskustvo trgovanja uništava vjerovanje da čovjek može imati kontrolu nad svojim djelovanjem ili odlukama i da može biti svoj u odnosu na druge. 85 IOM Kosovo (2004) je dokumentovao sve ove metode za vrijeme intervjua sa žrtvama. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Ovo dalje objašnjava razloge zašto većina žrtava postaju umrtvljene, pasivne i sumnjičave, i izgledaju nesposobne da se bore protiv užasne situacije u kojoj završe. Okrutna stvarnost je takva da često ljudi krive ili kritiziraju žrtvu za tu pasivnost umjesto da je razumiju. To je jedna od posljedica kriminalnog tretmana koje ove žene podnose. 8.2. Koje su najčešće kliničke posljedice i simptomi prouzrokovani iskustvom trgovanja ljudima? Traumatski događaji uglavnom podrazumijevaju prijetnju životu ili tjelesnom integritetu ili bliski susret sa nasiljem ili smrću. Uobičajeni ljudski odgovor na opasnost obuhvata i biološke i psihološke aspekte. Kada osoba primijeti opasnost, tijelo reagira tako što se poveća protok adrenalina i dolazi u stanje uzbune. To objašnjava zašto ljudi koji se nalaze u opasnim uvjetima/situacijama često ne obraćaju pažnju na glad, umor ili bol. Opasnost usmjerava pažnju osobe na trenutnu situaciju. Sve ove reakcije prate jake emocije straha i/ili ljutnje koje mogu da mobiliziraju ili paraliziraju osobu. Drugim riječima, u kriznim situacijama osoba bira da li će se boriti ili pobjeći. Traumatske reakcije se pojavljuju kada ponovljena reakcija (bjekstvo) propadne ili kada je veći otpor nemoguć, a ljudski samoobrambeni sustav postaje slab i dezorganiziran. Ono što treba naglasiti je da traumatski događaj proizvodi duboke i dugotrajne promjene (oštećenja) u fiziološkom odgovoru, osjećanjima i saznavanju. Traumatski događaj ne samo da utječe na ove funkcije pojedinačno, već mijenja način na koji su one povezane i utječu jedne na druge. Iskustvo trgovanja ljudima podrazumijeva ponovljene primjere okrutnog zlostavljanja bez mentalnog predaha ili perioda “normaliteta ili mira”, zato što žrtva nikada ne zna što će se sljedeće desiti, kada će se sljedeća eksplozija ili epizoda nasilja pojaviti. O normalnim ljudskim reakcijama žrtva na traumatska iskustva je već bilo riječi u prethodnom poglavlju. 8.3. Koji su najvažniji elementi dobrog razumijevanja i procjene prošlosti žrtava trgovanja ljudima? Socijalni radnici su zvanični voditelji postupka izravne asistencije, a u timu mogu sudjelovati i različiti profili stručnjaka kao što su psiholozi, socijalni pedagozi, psihijatri i dr. Uloga socijalnog radnika u radu sa žrtvama trgovanja ljudima je veoma odgovorna i značajna. Socijalni radnik ima obvezu da informira žrtvu o njenim socijalnim pravima, mogućnostima za adekvatan smještaj, procesu liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije, te re/integracije i/ili repatrijacije. U svjetlu rečenog, glavne metodološke dimenzije programa psiho-socijalne pomoći žrtvama trgovanja ljudima možemo promatrati kroz sljedeće aspekte rada: - Razumjeti i procijeniti prošlost žrtava i determinirajuće socio-ekonomske faktore koji su stvorili plodno tlo za njihovu kasniju eksploataciju 111 112 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA - Analizirati i dokumentirati psihološke utjecaje iskustva trafikinga, uključujući detaljnu analizu trauma vezanih za to Osigurati usluge savjetovanja korištenjem metoda koje su stvorene da pruže žrtvama sredstvo za prevazilaženje njihovih trauma i da ih pripreme za kasnije reintegracione aktivnosti 8.4. Razumijevanje i procjena prošlosti žrtava a) Siromaštvo i socijalna isključenost Iako mnogi faktori mogu utjecati na fenomenologiju trgovanja ljudima, društveni i ekonomski pritisci su svakako jedan od najznačajnijih determinirajućih faktora trgovanja ženama. Siromaštvo kao svjetski globalni problem javlja se, između ostalog, i kao posljedica ratova, društvenih kriza, političkih manipulacija, nedostatka socijalne skrbi i mnogih drugih uzroka. Kao jedan od najznačajnijih socijalnih problema, siromaštvo je povezano sa nezaposlenošću, nedostatkom obrazovanja, radnog i profesionalnog angažiranja, egzistencijalnom nesigurnošću i opadanjem kvalitete života mnogih pojedinaca i obitelji86. Društvene krize, kao polazna točka i značajan faktor promjena, nikako ne dopuštaju bilo kakvu improvizaciju, pogotovo kada su u pitanju položaj, potrebe i problemi konkretnih ljudi i naslijeđe, koje prati odnos društva prema uvjetima i kvaliteti života ljudi kroz ekonomsku, socijalnu i druge posebne politike. Društvene krize aktualnog društva imaju različite aspekte, dimenzije i sadržaje. Generalno promatrano, posebno je riječ o: krizi prilagođavanja, krizi identiteta i krizi projekta razvoja. Društvene krize, socijalni problemi i društvene devijacije stoje u neposrednoj međusobnoj vezi.87 Kao jedan od osnovnih kako determinirajućih faktora pogodnog tla za regrutaciju žena žrtava trgovanja ljudima, tako i posljedica traumatičnog iskustva, repatrijacije i neadekvatne integracije je svakako socijalna isključenost žrtava trgovanja ljudima. Mnoga istraživanja relevantnih međunarodnih organizacija koje se bave ovim fenomenom ukazuju na problem ponovne viktimizacije žrtava trgovanja ljudima upravo zbog činjenice da su nakon repatrijacije bili socijalno isključeni. Socijalna isključenost je širi pojam od siromaštva gdje se siromaštvo promatra kao jedan od uzročnika socijalne isključenosti. Uvezanost mnogih faktora koji utječu na socijalnu isključenost prepoznaje i revidirana i izmijenjena Europska socijalna povelja iz 1996. godine kada se uvodi i novo pravo – pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti. Bez obzira što je pojam socijalne isključenosti relativno nov pojam, svakako je u fokusu interesiranja svih socioloških i psiholoških znanosti, tako i socijalnog rada. Socijalna isključenost se u najširem smislu može definirati kao slabljenje odnosa između pojedinaca i zajednice. U zemljama EU socijalna isključenost se definira kao neuspješnost ostvarivanja integracije u jednom ili više društvenih sustava (demokratsko-pravnom, radno-tržišnom, sustavu socijalne zaštite te obiteljskom sustavu i sustavu lokalne zajednice). Dakle, socijalnu isključenost možemo prepoznati u ekonomskoj, radnoj, društveno-interakcijskoj, obrazovnoj, institucionalnoj i drugim sferama života, ali je najčešće prisutna u oblasti 86 87 Šućur Z.: “Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji”, Pravni fakultet, Zagreb, 2001, str. 29 Milosavljević M.: “Devijacije i društvo”, Draganić, Beograd, 2003, str. 35-36 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA zapošljavanja i socijalne zaštite i u području zaštite ljudskih prava. Manifestira se na raznim razinama: od marginalizacije pojedinaca i njihovih domaćinstava, pa sve do razine potpune isključenosti iz društvene matice. Kategorije stanovništva, naročito žene koje se nalaze u “začaranom krugu” socijalne isključenosti svakako spadaju u najranjivije grupe i potencijale žrtve trgovanja ljudima. Zbog njihove teške ekonomske situacije kod kuće, bez stalnog zaposlenja i samo sa povremenom zaradom, razina nesigurnosti u svezi budućnosti postaje veoma visoka. Nedostatak predvidivih rješenja za njihove ekonomske probleme gura žrtvu da donose veoma impulzivne odluke sa jedinim ciljem da pobjegnu iz takvih situacija. U takvim okolnostima, odluke koje žrtve donose nisu dobro promišljene, a zbog njihovog ranjivog položaja na njih se može lako utjecati i manipulirati. Kada se žrtve vrate u svoju domovinu, bitno je pronaći način da se one ne nađu u istim društveno-ekonomskim uvjetima koji su ih na prvom mjestu natjerale da napuste domovinu. Poslije pretrpljenih strahota iskustvom trgovanja, žrtve imaju težak zadatak da nauče da prevaziđu svoje traume. Ako su primorane da tome pridodaju financijski stres i ekonomsku nesigurnost, pritisak (i/ili motivacija) da ponovo pokušaju i da traže posao u inozemstvu može izazvati u njima osjećaj da su ponovo predmet trgovanja. To je jedan od načina u kojima trgovanje može postati neprestani ciklus, što znači da je važna i potreba za širom socijalnom, političkom i ekonomskom promjenom. Iskustva stručnjaka sa žrtvom su pokazala da su neke žrtve bile svjesne rizika i mogućnosti da ostanu zarobljene u mreži trgovanja kao posljedica pribjegavanju ilegalnoj migraciji. Ovaj fenomen su posebno dobro dokumentirale žrtvom koje su kroz to iskustvo prošle bar jedanput. Kada su žrtve upitane da li su razmišljale o rizicima ponovnog uključenja u trgovanje ženama prije ponovnog napuštanja domovine, često su izjavljivale da su bile svjesne rizika, ali su smatrale da bi ovoga puta bile u stanju da kontroliraju situaciju. Štoviše, uvjeti sa kojima su se one morale suočiti u svojoj domovini i u svojim obiteljima su po njihovom mišljenju bili tako loši i neprihvatljivi, pa je ilegalna migracija izgledala kao bolja alternativa. Ovo skreće našu pažnju na problem mehanizama reintegracije dostupnim žrtva po povratku u domovinu. Trajni uspjeh ukupnog programa reintegracije u potpunosti ovisi od stvaranja ili ponude bolje ekonomske i društvene podrške unutar njihovog okruženja kod kuće. Ukoliko žrtve ne vjeruju u mogućnost boljeg života po povratku kući, onda postoji malo razloga za njih da se vrate kao i da prihvate povratak i pomoć pri reintegraciji. b) Obiteljski milje Pored ekonomske nesigurnosti i siromaštva koje veoma često dovodi do socijalne isključenosti, individua i obitelji, odnosno obiteljski milje u kojem individua odrasta i razvija se, predstavlja drugi važan determinirajući faktor trgovanja ženama. Emocionalni život individue ima svoje temelje i korijene u odnosima koje je žrtva imala sa roditeljima i drugim članovima obitelji, kako u djetinjstvu tako i kasnije 113 114 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA kroz odraslo doba. Obiteljska prošlost, djetinjstvo i adolescencija često provedeni u frustrirajućem i odbacujućem okruženju utječu na bio-psihološko postojanje osobe. Zbog toga, za bolje razumijevanje psihološke perspektive žrtava trafikinga, moramo uzeti u obzir i njihovu prošlost i sadašnjost prezentiranu kroz odnose sa članovima obitelji. Procjene otkrivaju da većina žena žrtava trgovanja ljudima, koja je dobila pomoć u različitim programima pomoći i podrške, dolazi iz obitelji sa teškoćama i odnosima sklonim zlouporabi među članovima obitelji. Istovremeno, istraživanja o nasilju nad ženama, posebno o nasilju u obitelji, nesumnjivo su potvrdila da je nasilje prema ženama u postkomunističkim i ratom pogođenim društvima u značajnoj mjeri povezano sa pojačanim raslojavanjem društva, ekonomskim teškoćama, nezaposlenošću, nestabilnošću i društvenim stresom88 (Kostantinović, Petrušić, 1998). Podaci i istraživanja o povezanosti društvenih promjena i ugroženosti žena nasiljem u zemljama u tranziciji, pokazuju da je siromaštvo, kao i iznenadne i brze promjene u socijalnom i ekonomskom statusu, zajedno sa visokim stupnjem nestabilnosti izazivaju visok nivo stresa i doprinose destabilizaciji i dezorganizaciji obiteljskih odnosa89, što svakako predstavlja pogodno tlo za regrutiranje žrtava trgovanja ljudima i dovodi do feminizacije migracije koja je izravno povezana sa feminizacijom siromaštva. U prilog rečenom ide činjenica “...da stalno raste broj žena koje postaju migrantkinje što predstavlja dokaz njihovog ‘traganja za novim strategijama’...žene su pod ozbiljnim pritiskom ‘potrage za novim perspektivama’” (Koing, 1997; Nikolić-Ristanović, 2008). 8.5. Koje tehnike može socijalni radnik koristiti za prikupljanje dodatnih informacija od žrtve trgovanja ljudima? Inicijalna psiho-socijalna pomoć se pruža svakoj žrtvi tijekom 24 sata poslije prijema u prihvatni centar, osim u slučajevima kada se žrtva primi u teškom tjelesnom stanju. U tom slučaju se ova vrsta pomoći odgađa na dogledno vrijeme. Da bi se ocijenio psihološki status žrtve i psiho-socijalne potrebe i vrsta terapije, koriste se sljedeće tehnike: Kratak dijagnostički intervju se koristi kako bi se prikupili osnovni podaci o žrtvi (ime i prezime, datum rođenja, identitet, zemlja porijekla itd.). Pored općih informacija, intervju otkriva i informacije o psihološkom stanju žrtve. Test za mjerenje razine stresa se koristi kako bi se dobile sljedeće informacije: - Razina stresa – Visoka razina je indikator postojećeg problema u funkcioniranju žrtve. - Izvor stresa – Dalji individualni i grupni rad može nam omogućiti otkrivanje konkretnijeg izvora stresa. - Reakcije na stres – Ovo može značiti i psihosomatske reakcije kao što su alergije, nutricijske teškoće, insomnia, a sve su to indikatori posljedica dugoročne stresne situacije. U daljem radu sa žrtvom prate se psihosomatske reakcije i promjene razine stresa. 88 89 Konstantinović S., Petrušić N.: “Prevencija ekonomskog nasilja muškaraca nad ženama i djecom, Viktimološko društvo Srbije i Evropski pokret u Srbiji, Temida, br. 2/98, 1998, str. 30 Nikolić-Ristanović V.: “Preživeti tranziciju, Svakodnevni život i nasilje nad ženama u postkomunističkom i postratnom društvu”, JP Službeni glasnik, Beograd, 2008, str. 110 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Informacije koje se dobiju iz dijagnostičkog intervjua i testa za razinu stresa koriste se za: - Pravljenje individualnog plana za buduće aktivnosti sa svakom žrtvom - Identificiranje žrtava kojima je potrebna dugoročna terapija i savjetovanje, a te žrtve rade dodatno sa psihologom savjetnikom - Identificiranje slučajeva koje treba proslijediti liječnicima i psihoterapeutima za eventualnu farmakološku terapiju Minesota multifaktor intervju (MMPI): psihološki test za dijagnostiku psihopatoloških i psihosomatskih simptoma. Ovaj test se koristi samo kada postoji sumnja da su prisutni dublji osobni problemi i teškoće. Na temelju rezultata ovoga testa, žrtve se mogu preporučiti psihijatrima. Genogrami: tehnika koja se koristi za dijagnostiku obiteljskih odnosa i smetnji. Obiteljsko stablo se pravi za tri generacije. Crtanjem obiteljskog stabla dobije se mnogo informacija o žrtvama i njihovim obiteljima. Nakon sinteze informacija o obitelji žrtve, interpretira se genogram, prema sljedećim kategorijama: - Obiteljska struktura (članovi obitelji, mjesto braće i sestara i mogući neobični obiteljski odnosi) - Obiteljski odnosi i relacijski trouglovi (naročito trouglovi u odnosima između roditelja i djeteta i/ili u braku) - Značajni životni događaji u obitelji i način na koji je funkcionirala (kako se obitelj nosila sa životnim teškoćama i problemima u svezi s funkcioniranjem obitelji) - Obiteljska ravnoteža ili nedostatak ravnoteže (ovo se određuje na temelju obiteljske strukture, razine funkcioniranja, način na koji se odnosi prema novcu, poslu i sl.) 8.6. Koji su mogući značajni teorijski pristupi socijalnog rada u tretmanu žrtava trgovanja ljudima? 8.6.1. Sustavni pristup i pristup orijentiran prema obitelji a) Teorijsko-iskustvena pozadina pristupa Model rada je zasnovan na sustavnom razmišljanju, obiteljskom pristupu, feminističkoj paradigmi i principima psiho-socijalne podrške i rada sa žrtvama nasilja. b) Sustavno razmišljanje sa obiteljskom orijentacijom Temeljni princip sustavnog razmišljanja zasniva se na višedimenzionalnoj važnosti socijalnih sustava/konteksta i na tome kako oni utječu na živote individue. Sustavno razmišljanje znači da smo mi svi neizbježno pod utjecajem – ili smo ohrabrivani ili sputavani – u svojim izborima ili pozicijama moći, u različitim kontekstima naših interakcija. To znači da su naš život i naša dobrobit duboko pod utjecajem eksternih događaja, kao i drugih individua, grupa, članova naše obitelji i većih sustava. 115 116 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Razlike u moći su definirane na društveno-političkim i ekonomskim razinama. Moć je obično u rukama dominantnih grupa, koje najčešće podržavaju formacije nepravednih struktura tako da siromaštvo predstavlja jedan od proizvoda/rezultata ovakvog okruženja. Mnogi ljudi, naročito siromašni, stigmatizirani su i socijalno isključeni iz velikog izbora društvenih, kulturnih i materijalnih izvora. Kada je riječ o obiteljima, ističu se tri najvažnija faktora: vrijednosti, strukture (granice, pripadanje i moć) i funkcije. U sustavnoj teoriji obitelji, simptomi se promatraju kao neuspjesi u adaptaciji i kao poremećaj balansa snaga u sistemu.90 Pojava simptoma je rezultat aktualnog ili kroničnog poremećaja u ravnoteži emocionalnih snaga u obiteljskom sustavu. Obitelji sa niskim primanjima, kao i druge obitelji, otvoreni su sustavi u stalnoj razmjeni sa svojim okruženjem. Međutim, za njih je ova razmjena obojena borbom sa pitanjima ravnopravnosti i nepravde, sa veoma niskim i demoralizirajućim životnim uvjetima, sa javnim diskursom krivnje i osobnim pričama o bolu, nadi i preživljavanju. Rad socijalnog radnika i obiteljskog terapeuta, Imelde Colgan McCarty (1997), kao i rad Else Jones, psihologa i obiteljskog terapeuta (1994) stvaraju temelje za ovakvo razmišljanje, a istovremeno nude snažnu inspiraciju za elaboraciju spomenutih ideja u budućnosti.91 c) Neki koncepti iz feminističke paradigme Rod je jedan od najosnovnijih ekosustava zasnovan na biologiji i socijalizaciji, različit i za ženu i za muškarca. Rezultati ovih razlika se vide na “malim scenama” svakodnevnog života kao što su: razlike u percepciji stvarnosti na temelju datih sustava vrijednosti i u tipovima moralnog rezoniranja. Isto tako su vidljive i na “velikim scenama” javnih borilišta, kao što su političke, ekonomske i zakonske sfere. Poznavanje i razumijevanje svog roda, kao i suprotnog te odnosa između uloga, veoma je važno za svakodnevni život jer je rod utkan u naš identitet kao individue zajedno sa pozicijom moći društveno-ekonomske klase u kulturi/tradiciji kojoj pripadamo. Dva najvažnija koncepta feminističke paradigme koja se koriste u svrhu tretmana žena žrtava trafikinga i nasilja u obitelji su: 1. Patrijarhalni obrasci odnosa dominantnog roda 2. Najvjerojatnija definicija žena kao siromašnih jer je njihov rad nedovoljno plaćen, kao i zbog loše društvene pomoći i nebrige za djecu majki koje rade Najvažnije iskustvo siromaštva je bespomoćnost, i zbog toga Elsa Jones (1994) tvrdi da žene imaju drugorazredni status u svijetu, da su globalno gledane kao “podklasa”, a takva gledišta onesposobljuju njihov osjećaj osobne važnosti na štetu njihovog osobnog identiteta. d) Principi koji proizlaze iz rada sa žrtvama nasilja Jedan od glavnih oblika eksploatacije žena je seks-industrija koja stimulira nasilje 90 91 Vidanović I.: “Terapijski modeli socijalnog rada”, FPN Beograd, Beograd, 1999, str. 96 Prev. iz “Psychosocial Support to Groups of Victims of Human Trafficking in Transit Situations”, IOM, Psychosocial Notebook, Vol. 4, February 2004 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA nad njima. Općepoznato je da nasilje i seksualno zlostavljanje predstavljaju jedno od najstresnijih iskustava sa kojima jedna osoba može da se suoči. Kada se tome dodaju prijetnje životom, rezultat je granična situacija koja snažno napada integritet i identitet osobe do te mjere da je njen psihološki opstanak u velikoj mjeri upitan. Efekti ovakvih iskustava na kasniji život su široki i raznovrsni. Iz ovih “tamnih uglova života” pitanje nasilja i seksualnog zlostavljanja pokazuju svoje lice prvo u domenu “pomažućih” profesija (socijalni radnici, psiho-socijalni savjetnici itd.). Njihov rad sa žrtvama nasilja i seksualnog zlostavljanja ne zahtijeva samo profesionalno strukturiranu ličnost i uključenost u smislu stvaranja odnosa i povjerenja kako bi razumjeli i podržali funkcioniranje klijenta u životu, već i potpunu predanost koja je usredsređena na akciju (omogućavajući sigurnost žrtava) i/ili usredsređenost na zastupanje (lobiranje za priznanje prava žrtava i odgovornosti zlostavljača i šireg društva). e) Psiho-socijalna podrška Pristup psiho-socijalne podrške je razvijen za pomoć u stresnim i traumatičnim situacijama. On podrazumijeva akcijski okvir, mehanizme i različite aktivnosti koje štite ljude u stresnim i teškim životnim situacijama, i daje im pozitivne ljudske odnose kako bi im pomogli da ponovo ožive svoje osjećaje za samopoštovanje i sposobnost za prevazilaženje anksioznosti i ojađenosti. Specifični ciljevi programa psiho-socijalne podrške su osmišljeni kako bi umanjili posljedice stresa i traume na individue i kako bi osnažili individualne i društvene mehanizme prevazilaženja (coping mehanizme) i proces ozdravljenja. Iz ovoga se mogu identificirati dvije glavne perspektive na koje se proces ozdravljenja može fokusirati i iz kojeg se može artikulirati tzv. “model štete” (fokus je na devijaciji i šteti, npr. patološki okvir objašnjenja i akcije) te drugi model poznat kao “model izazova” (fokus je na izgradnji i identifikaciji snaga i resursa individua). Sybil i Steven Wolin (1994) kažu da je model izazova usmjeren prema pomoći osobi da podnese teškoće koje joj život donosi i da popravi vjeru u samog sebe. Ovo je moguće uraditi tako što se pomaže osobi u nevolji, prekidajući začarani krug problematičnog života, i prerađujući bolne uspomene tako što će se prošlost staviti na svoje mjesto. Model izazova podržava razvoj tako što se podiže razina svjesnosti (uvida) pojačavajući neovisnost, inicijative, humor, kreativnost, moralnost, i možda više od svega toga, znanje i razumijevanje koliko je važno artikulirati svoje potrebe u odnosu na druge ljude. 8.7. Kako možemo promatrati opći okvir i strukturu terapijskog rada sa žrtvama trgovanja ljudima? Sveopći cilj rada je poboljšanje psihološke kvalitete života žrtve u prvom periodu izlaska iz “tamne strane svijeta”, dok glavni fokus rada promatramo kroz: - Podizanje svijesti o pritisku iz šireg konteksta i uzajamnoj povezanosti siromaštva i roda 117 118 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA - - Pomoć klijentima da počnu mijenjati percepciju sebe kao žrtve u sebe kao nekoga tko opstaje, pomjerajući se od stanja depresije i straha u stanje svjesnosti sebe i drugih Pomoć klijentima da prepoznaju svoju vulnerabilnost, kao i svoju rezilijentnost 8.7.1. Model oporavka žrtava trafikinga Psihijatrica Judith Herman opisuje oporavak od traume kao proces koji se odvija u tri faze. Glavni zadatak prve faze za osobu koja je preživjela je da omogući sigurnost i da ponovo uspostavi kontrolu nad svojim tijelom u neposrednom okruženju. Zadatak druge faze je sjećanje i žaljenje zbog trauma, što ujedno vodi prema trećoj fazi čiji je glavni zadatak da se ponovo uspostavi veza sa normalnim životom. Dakle, po ovom autoru, žrtve prolaze kroz 3 faze: A – Osjećaj sigurnosti kao faza oporavka Poslije opstanka, žene žrtve trafikinga prije svega trebaju uspostaviti svoju trenutnu i buduću fizičku sigurnost, kao i kontrolu nad svojim tijelom i neposrednim okruženjem. Ovaj proces može početi sa prvim intervjuom sa socijalnim radnikom u prihvatnom ili tranzitnom centru. Zadatak socijalnog radnika je da uspostavi terapijski odnos. Onog momenta kada socijalni radnik osjeti da je uspostavio taj odnos, može početi sa radom sa žrtvom kako bi ona što prije uspostavila osjećaj sigurnosti. Pružanje informacija je veoma moćan alat koji treba iskoristiti kako bi se pomoglo ženi da ponovo uspostavi tu kontrolu, da razumije svoju trenutnu situaciju i što može da očekuje u najskorijoj budućnosti. B – Sjećanje i žaljenje kao faza oporavka U drugoj fazi oporavka, žene pričaju svoje priče o traumama uključujući sve detalje. Ovaj rad na rekonstrukciji transformira traumatska sjećanja tako da mogu da se integrišu u život žrtava narativno. Žene žrtve obično “uskoče” u ovu fazu onog momenta kada steknu osjećaj sigurnosti. Iz tog razloga, terapijski rad u smislu emocionalnog procesuiranja traumatskih iskustava trebao bi se odvijati tek kada žene osjete sigurnost u svojoj zemlji porijekla, sa terapeutom koji priča isti jezik kao i žrtva. Sam proces treba početi tako što se rezimira život žene prije nastanka traume, a to obično pomaže žrtvama da počnu sa prerađivanjem traumatičnog iskustva kao sastavnog dijela njihovog života. C – Reintegracija u zajednicu kao faza oporavka U ovoj fazi, gotovo kao ideal kome se teži, žena žrtva trafikinga postaje osoba koja ona želi biti. Ona postupno razvija normalan život koji znači imanje identiteta i poslije identificiranja preživjele žrtve trafikinga. Žena ponovo ima sposobnost da vjeruje drugima. Ona nauči kako da se zaštiti i kako da prepozna svoju vulnerabilnost. One mogu naići na probleme prilikom pokušaja da se ponovo integriraju u zajednicu u kojoj su stigmatizirane i odbačene. U takvim slučajevima, posebna pomoć u smislu preseljenja u drugu zajednicu treba biti opcija. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 8.8. Koji je osnovni okvir za definiranje ciljeva i zadataka terapijskog rada sa ženama žrtvama trgovanja ljudima? Jedan od glavnih ciljeva izravnog rada sa ženama žrtvama trafikinga je da se riješe pitanja koja su važna za njih i da ih naučimo nekim vještinama koje mogu da koriste u svakodnevnom životu. U radu sa njima koristi se okvir kognitivnobihevioralne terapije (KBT) koji nam omogućava da razumijemo njihove teškoće, teorijski objašnjene, a istovremeno nam daje smjernice za odabir pitanja koja ćemo sa njima dotaći. Roberts (1991) opisuje sedam razina rada tijekom kriza:92 1. Procijeniti rizik i sigurnost klijenta i drugih 2. Uspostaviti odnos i odgovarajuće veze sa klijentima 3. Uočiti glavni problem 4. Baviti se osjećanjima i pružiti podršku 5. Istražiti moguće alternative 6. Formulirati plan akcije 7. Osigurati nastavljenu podršku Dva aspekta ovoga modela su naročito važna, a to su:  Ideja o suradničkom radu  Psihološko-edukativna komponenta A - Suradnički rad Ovo je fundamentalan aspekt rada sa ženama u prihvatnom centru i omogućuje uključenje u radionice. Uključivanje učesnica od samog početka daje im mogućnost da izgrade osjećaj osobnog učešća i doprinosa u programu, a to ujedno povećava mogućnost da će iskoristiti ono što mogu da nauče. Suradnički rad se može manifestirati na razne načine. Metode koje se koriste tijekom rada u radionicama su također u okvirima ovakvog načina rada, kao npr. korištenje “brainstorming” vježbi i vježbi u malim grupama tako da materijal koji je predmet diskusija dolazi od samih učesnica, što ujedno znači da one imaju šansu da se osvrnu na ta pitanja i da ih dublje istražuju. Izvještaj IOM-a o radu u Skoplju ukazuje da su ove metode rada pokazale veoma dobre rezultate, naročito zbog činjenice da su se učesnice mogle lako uključiti u ove interaktivne metode. B - Psihološko-edukativna komponenta Educiranje ljudi o njihovim teškoćama predstavlja još jednu ključnu komponentu radionica koje su rađene u prihvatnim centrima. Ova komponenta je važna iz više razloga. Naime, daje ženama veću mogućnost da razumiju svoje teškoće, što je od iznimne važnosti jer može dovesti do demistifikacije i razumijevanja porijekla simptoma. Pored rečenog, normaliziraju se teškoće, osnažuju se žrtve i daje im se mogućnost da kontroliraju svoje probleme. Kada se razumije korijen problema, onda to predstavlja i ključ za rješavanje problema. Fundamentalni aspekt psihološko-edukativnog rada je da se žrtve educiraju 92 Payne M.: “Savremena teorija socijalnog rada”, Komesgrafika, Banja Luka, 2001 119 120 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA o načinima kako da se suoče sa teškoćama, a ne samo da povećaju svijest o postojanju teškoća. Na ovaj način žene žrtve trafikinga mogu izgraditi metode borbe sa teškoćama, što istovremeno znači i povećanje osjećaja za kontrolu. Ove metode se uklapaju u okvire modela oporavka od trauma. 8.8.1. Koji su ciljevi i zadaci terapijskog rada sa ženama žrtvama trgovanja ljudima? Prvi elementi strukture se trebaju definirati u smislu: ciljeva, metodologije, vrste grupa, načina rukovođenja, participacije nevladinih organizacija i planiranja vremena. U tom smislu i ciljeve promatramo kao individualne i grupne. Individualni ciljevi radionica: - Naglašavanje onih iskustava koja žrtve trafikinga osjećaju kao traumatična i kao potpuno osobna - Elaboracija traumatičnih iskustava kako bi se ona integrirala u osobni identitet - Identificiranje osobnih resursa kako bi se iskoristila u povratku u zemlju porijekla, nakon što su traumatska iskustva integrirana u osobni identitet Ciljevi grupe u radu: - Nuđenje prostora za slušanje - Nuđenje prikladnog i opuštajućeg načina slušanja priča o traumatskim iskustvima - Nuđenje prilika za diskusije, razmjenu i recipročnu podršku - Nuđenje prilike za izgradnju solidarnosti u životnim situacijama: između učesnika i sa trenerima Predviđene aktivnosti: - Crtanje oblika svoga tijela u inicijalnoj fazi (prezentaciji); to se kasnije koristi tijekom radionica, postajući jedan konkretan simbol osobnog i sadašnjeg identiteta osobe - Crtanje linije života sa fokusom na neke bitne momente koji su povezani sa traumom Metodologija/tehnike/modaliteti: - Navođene priče sa ciljem da se identificira trauma i da se elaborira - Simboličko izražavanje preko crteža osobne percepcije identiteta i traume i elaboracija - Kognitivna elaboracija traumatskih elemenata koji se pojavljuju tijekom pričanja; promjene na crtežu oblika tijela materijaliziraju rezultate elaboracije - Vođenje grupe tako da se osigura atmosfera dobrodošlice, zajedničkog priznanja, recipročne razmjene i slobodne diskusije MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 8.9. Koje modele socijalnog rada možemo primijeniti u tretmanu žrtava trgovanja ljudima? 8.9.1. Metoda savjetovanja Razvoj znanosti ovoga stoljeća donio je niz teorijskih principa na kojima počiva praktična struka socijalnog rada sa ljudima u cilju promjena njihovih stavova, koji nazivamo savjetovanje. Radi se o specifičnom ljudskom odnosu između stručnjaka, terapeuta ili savjetnika, tijekom koga se planirano omogućava pojedincu ili grupama da pronađu najbolji mogući način korištenja svog mjesta u društvu na unapređenju sebe i zajednice u kojoj žive. Savjetovanje se zato definira kao oblik pomoći pojedincu za vlastiti napredak, osobno odrastanje i razvoj. Međutim, može se isto tako dati i jedna opća definicija savjetovanja koja naglašava da je to jedan od načina u nizu terapijskih metoda kojim se pruža pomoć pojedincu i ličnostima iz njegove okoline za vlastiti napredak, lično odrastanje i bolje socijalno funkcioniranje.93 a) Polje rada Osiguranje usluga psihološke podrške i savjetovanja žrtava trafikinga, od momenta njihovog prihvaćanja i uključivanja u program povratka i reintegracije do završavanja, važan je element. Bez učinkovitog savjetovanja, žrtve bi teško mogle postići potpun oporavak zbog posljedica psihološke traume koju su iskusile i što bi njihovu reintegraciju činilo manje vjerojatnom. Osim toga, žrtve se često vraćaju u isto društveno, obiteljsko i ekonomsko okruženje, koji su i bili determinirajući faktori donošenja odluke o napuštanju domovine i traženja posla u inozemstvu. U takvim okolnostima, ako njihove traume i strahovi nisu pravilno i uspješno razriješeni, neće moći naći potrebnu snagu da to prevaziđu u istom okruženju odakle su prvobitno željele “pobjeći”. Zato, reintegraciona shema bez čvrste psihološke komponente može staviti žrtvu u tako ranjivu poziciju u kojoj će završiti istim iskustvom koje će se stalno ponavljati. b) Početna faza savjetodavnih usluga Metodologija savjetodavnih usluga koje su se primjenjivale u zemljama okruženja, kao npr. kroz program IOM Kosovo započet u rujnu 2001. god., daje nam dobru podlogu za rad sa žrtvama, a sastoji se od individualnih i grupnih terapijskih seansi. Cilj seansi je da pomogne žrtvi da izraze i podijele svoja iskustva, što je suštinska komponenta psihološkog iscjeljenja. Individualni sastanci koriste žrtvama tako što utvrđuju mehanizam prepoznavanja i dijeljenja traume sa nekim unutar intimne i sigurne atmosfere. Empatija i pažljivo slušanje ohrabruju žrtve da se otvore i uče kako da se nose sa strašnim iskustvima kojima su nedavno bile izložene. Grupni sastanci imaju za cilj da unaprijede komunikacijske sposobnosti žrtava i ponude im forum da bi vidjeli sličnosti između svojih problema, načina razmišljanja itd. Većina tretiranih žrtava nije navikla da prima podršku i bezuvjetnu pomoć. U mnogim slučajevima, žrtve se ponašaju razdražljivo i odbojno tijekom početnih faza dobivanja pomoći. Oni kao da ne mogu da vjeruju da ovu pomoć dobivaju “džabe”, to jest, bez bilo kakvih uzvratnih očekivanja. 93 Vidanović I.: “Terapijski modeli socijalnog rada”, FPN Beograd, Beograd, 1999, str. 119 121 122 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Žrtve ovakvog nasilja su navikle da se ne mogu boriti ili protestirati protiv načina na koji su tretirane, te da će biti kažnjene ako se ne pridržavaju pravila koja tu važe. Ljutnja je normalna reakcija kada je neko maltretiran, iskorišten, izdan, i kada je, kao rezultat toga, izgubio bazični osjećaj povjerenja u druge. Zbog toga žrtve trgovanja ponekad pokazuju razumljivo neprijateljstvo prema ljudima koji su voljni da im pomognu, kao i prema pravilima i procedurama sa kojima se susreću dok se nalaze u prihvatilištima. Dosad sakupljena iskustva IOM-a ukazuju da vrlo brzo pošto žrtve pristignu u prijateljsku sredinu (kao što je prihvatilište za njih), gdje se svako prema njima odnosi sa poštivanjem i gdje su im ponuđene različite vrste usluga i pomoći, njihova spremnost da prime informaciju i učestvuju u aktivnostima njihove ponovne socijalne integracije značajno se povećava. Obzirom da je vrlo mali broj njih ikada imao pristup socijalnoj ili psihološkoj podršci, od ključnog je značaja biti postupan i pažljiv kod započinjanja savjetodavnog procesa. Prema tome, djelotvoran i pravilno usmjeren savjetodavni plan, tijekom ranih faza programa pomoći, ključan je za razvoj otvorenosti i prihvaćanja od strane žrtava u srednje- i dugoročnim planovima podrške.94 Mnoge savjetodavne usluge postoje i pružaju se u prihvatnim centrima žena žrtava trafikinga: 1. Terapijsko savjetovanje – individualno savjetovanje, intervencije, psihoterapija za žrtve sa ozbiljnim psihosomatskim problemima. 2. Kognitivna terapija – fokus je na identifikaciji iskrivljenih konceptualizacijama, kao što su: kognitivne distorzije, automatski negativne misli i disfunkcionalne pretpostavke i rad na tome da se izgrade novi, prihvatljivi i racionalni oblici kognicije. Tek sa pojavom kognitivne terapije počeo se osvjetljavati značaj svjesnih zamisli i ideja i naglašavati značaj zdravog razuma kao važnog činioca u čovjekovoj borbi sa psihološkim problemima.95 3. Bihejvioralna terapija (za adolescente i žene sa značajnim bihejvioralnim problemima). Bihejvioralna analiza počinje time što terapeut zapisuje detaljnu historiju postojećeg problema i njegov tok, a naročito veze sa tekućim iskustvom. Obimno istraživanje prošlosti nije potrebno. Naglasak je na sadašnjem trenutku i osobama, mjestima, vremenu i situaciji.96 Bihejvioralni pristup se zasniva na ideji da se uče neki novi oblici ponašanja koji dovode do promjene općeg razumijevanja njih samih i okruženja. Ovaj pristup uključuje: 1. Identifikaciju negativnih misli 2. Modifikaciju negativnih misli 3. Identifikaciju i modifikaciju disfunkcionalnih pretpostavki 94 95 96 Prev. iz “Psychosocial Support to Groups of Victims of Human Trafficking in Transit Situations”, IOM, Psychosocial Notebook, Vol. 4, February 2004 Vidanović I.: “Terapijski modeli socijalnog rada”, FPN Beograd, Beograd, 1999, str. 32 Ibid., str. 23 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 4. Bihejvioralne eksperimente 5. Kognitivnu terapiju za anksioznost 6. Kognitivnu terapiju za depresiju 7. Perspektivnu kognitivnu terapiju Psihološki savjetnik radi individualno sa svakom ženom koja ima visoku razinu vidljivih poremećaja sa psihopatološkim i psihosomatskim simptomima. 8.10. Individualne terapijske seanse 8.10.1. Pristup usmjeren na klijenta97 Individualni sastanci predstavljaju važnu fazu u procesu oporavka i predstavljaju neophodan temelj za uspjeh grupnog rada i, konačno, za čitav mehanizam savjetovanja. Primarni ciljevi individualnih sastanaka, od kojih se očekuje da imaju pozitivan utjecaj na psihičko stanje klijenata, su: da pomognu u situacijama neposredne krize, da se usmjere ka specifičnim simptomima i da identificiraju rješenja za ograničeni spektar problema. U većini slučajeva, žrtve u početku pokazuju otpor prema razgovoru o prošlosti. Također, one se osjećaju neprijatno da dijele svoja osobna iskustva sa drugim žrtvama u skloništu. Dobivanje bezuvjetnog i empatičkog odgovora od strane savjetnika, dok žrtve dijele sa njim svoja bolna iskustva, pomaže im da umanje svoju unutarnju patnju i negativno opažanje sebe, što se dalje odražava na način na koji žrtve promatraju svoju sadašnju situaciju i buduća očekivanja. Unutar ovakvog terapijskog okruženja, žrtve se počinju osjećati slobodnijim (voljnijim i sposobnijim) da se otvore i istražuju svoja uvjerenja i osjećanja, i istovremeno, da prihvate svoje probleme i uskraćenost i počnu tražiti načine da ih riješe (ili bar da se nose sa njima). Kada ih neko upita o njihovim željama i očekivanjima, ove žene automatski govore o onome što ne žele, njihove vrijednosti su iskrivljene tako da one ne mogu čak ni zamisliti neki pozitivni razvoj u svom životu. One obično imaju kratkoročne planove, gdje je jedino jasno ono što treba izbjegavati. Tijekom savjetovanja, žrtvama se pomaže da razviju jedan koherentan i praktični sustav postizanja svojih ciljeva, to jest, prvo da identificiraju neki cilj, zatim da naprave plan odgovarajuće akcije i konačno da prepoznaju koristi od ovakvog načina razmišljanja i djelovanja. Na ovaj način žrtva dobiva pozitivnu potvrdu svog “namjeravajućeg ponašanja” i stječe novi osjećaj svojih kapaciteta. 8.10.2. Kratka terapija usmjerena na rješenje98 Kratka terapija je jedna od savjetodavnih metoda koja se pokazala uspješnim 97 98 Pristup usmjeren na klijenta, proizašao iz rada psihologa Carla Rogersa, zasniva se na teoriji da se osoba osjeća emocionalno sigurnom i jakom ako unutar jednog socijalnog odnosa osjeti prihvaćenost i razumevanje. Nasuprot tomu, ako se osoba osjeća odbačenom i zanemarenom, pokazaće nisku razinu sigurnosti u sebe i imati negativnu sliku o sebi. U cilju terapije, savjetnik stvara takvu vrstu psihološke sredine u kojoj se klijent može osjećati bezuslovno prihvaćenim, poštovanim i gdje ga neko razumije. Steve de Shazer i Insoo Kim Berg su u SAD 1980. godine razvili kratku terapiju usmjerenu na rješenje. To je kratkotrajni, ka cilju usmjeren terapijski pristup koji pomaže klijentima da se promijene rješavanjem problema, a ne fokusiranjem na problem. Fokusiranje na ciljeve i kako praktično stići do njih, kao i izbegavanje vraćanja u prošlost, čini terapiju kraćom i bržom. 123 124 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA načinom poticanja ovakve promjene u mišljenju. Principi kratke terapije, kao što su fokusiranje na pozitivna rješenja i osmišljavanje ciljeva, potiču sposobnost žrtve da mijenja svoje usmjerenje od fiksacije na probleme ka otvorenosti prema pozitivnim ishodima. Ovo ih osposobljava da postupno reformuliraju svoje izbore i želje. Istovremeno, oni razvijaju jedan drugi pogled na svoje probleme i počinju da nalaze realističnija rješenja za sebe. Iako ovaj proces ne može restruktuirati čitavu ličnost žrtve trafikinga, može joj pomoći da vidi svoje probleme i teškoće iz jedne drugačije perspektive, da počne stjecati osjećaj odgovornosti i aktivirati nove obrasce ponašanja. 8.10.3. Terapijske priče99 Metafore i terapijske priče su također tehnike koje se koriste u cilju davanja žrtvama trafikinga podstrijek za nalaženje novih perspektiva i otpočinjanje procesa nalaženja rješenja za svoje probleme. Neke žrtve nerado pristaju ili prihvaćaju promjenu u svom životu. Pošto cilj ove tehnike nije da izravno utječe na njihov proces donošenja odluka, ona pomaže u smanjivanju otpora njihovih unutarnjih obrambenih mehanizama. Ove priče nude model sa kojim se žrtve trafikinga mogu identificirati. Slušajući ove priče, klijenti mogu nalaziti veze sa svojim osobnim problemima ne doživljavajući pritom bilo kakvu prijetnju po svoj dotadašnji sustav uvjerenja i vrijednosti. Ako žrtva sumnja u šanse za uspjeh u bilo kakvom pokušaju da pozitivno promijeni svoj život, ova tehnika koristi, na primjer, priču “O hrabrosti rizikovanja”, i jedan model da pozitivno promijeni ugao klijentovoga gledanja na svoje probleme. Priče su univerzalne i provjereno imaju utjecaja na ubrzavanje isceljujućeg mehanizma podsvijesti100. 8.10.4. Tehnike relaksacije Većina žrtava trafikinga žali se na simptome kao što su problemi sa spavanjem, stanja uznemirenosti, glavobolje ili bolova u srcu. Tehnike relaksacije su korisne u terapiji anksioznih poremećaja jer žrtvama daju osjećaj kontrole nad simptomima. One mogu naučiti korištenje vježbi relaksacije u borbi protiv svoje anksioznosti, što im zatim omogućava da se angažiraju u drugim aspektima liječenja. Korištenjem tehnika relaksacije, klijenti (žrtve) uče da progresivno opuštaju svoju muskulaturu usmjeravajući se na proces disanja. Kako se klijent postupno opušta, postaje sposoban da smanji svoju anksioznost i zamijeni je stanjem smirenosti. Peveler i Johnston (1986) su pokazali da opuštanje povećava klijentove memorijske sposobnosti, pristup pozitivnim informacijama i potiče otkrivanje drugačijih, alternativnih reakcija na vlastitu anksioznost. 8.11. Grupne terapijske seanse Često žrtve trafikinga u procesu savjetovanja nisu navikle da pričaju o sebi ili 99 100 “Terapijska metafora” je priča različite razine dužine i složenosti čiji je cilj da ubijedi i senzitiviše osobu, a u isto vrijeme je i terapijsko sredstvo za rekonstrukciju individualnog načina razmišljanja i percipiranja svijeta. Priče su zbir značajnih momenata u historiji čovječanstva, kondezovane u eliptičnu i simboličku formu koja u isto vrijeme daje moguća rješenja za određene konflikte ili probleme. Prev. iz Peseschkian N.: “Oriental stories as psychotherapeutic means”, Berlin, Heidelberg, New York, Tokyo, Springer-Verlag, 1986 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA da opisuju kako opažaju sebe, ono što vole o sebi i svijetu oko sebe. Čak i kada odluče da se otvore, one nisu sposobne da artikuliraju svoja životna iskustva na pozitivan način. Njihove misli i zapažanja imaju težnju da se promijene, a njihovo samopouzdanje i samopoštovanje počinju opadati. Na grupnim seansama, žrtve trafikinga imaju šansu da dijele svoje osobne doživljaje sa drugim ženama; mogu slobodno pričati o sebi osobama koje ih neće prosuđivati tako da sa njima mogu biti iskrenije. Otkrivanje svojih osobnih doživljaja u sigurnoj sredini smanjuje im unutarnju napetost, strahove i tugu. Mnoge žene se u početku osjećaju “neadekvatnim”; one krive sebe za patnju kroz koju su prošle i sumnjaju da će u životu ikada uspjeti. Tijekom grupnih sastanaka, svaka žrtva dobiva podršku i naklonost ostalih učesnika. Ova grupna situacija ih osposobljava da bolje kontroliraju svoje neprijateljstvo i anksioznost. Žrtve postupno smanjuju pritisak jedna na drugu i na sebe, i mogu se usmjeriti ka svojim ciljevima i nadama. Na grupnim seansama, učesnici predlažu teme za diskusiju; najčešće teme tiču se briga oko njihove budućnosti u smislu ekonomskih pitanja i obiteljskih problema. Kroz grupne diskusije, žrtve dobivaju sugestije drugih učesnika, razvijajući na taj način jedan interaktivni i samo-stimulirajući pristup. Druga tehnika koja se koristi na grupnim sastancima jeste snabdijevanje korisnika informacijama i primjerima vještina komunikacije i rješavanje problema. Na ovaj način, članovi grupe dobivaju “alatke” za saopćavanje i izražavanje svojih briga kao što su: kako preformulirati rečenicu da bude razumljivija ili kako izmijeniti rečenicu tako da ona ističe pozitivne umjesto negativne poruke itd. Edukacijske i terapijske aktivnosti se provode u grupnom okruženju. Grupni rad je najpoželjnija metoda rada sa žrtvama trafikinga koje borave u prihvatnim centrima iz sljedećih razloga: - Veliki broj žrtava su uključene u program za psiho-socijalnu pomoć. - Korištenje grupe ima potencijal za iniciranje suradnje i aktivnog učešća svih članova grupe. - Individue dijele iskustvo i primaju podršku grupe. - Predstavlja organizirano i konstruktivno iskorišteno vrijeme. Na temelju različitih ciljeva, radionice su podijeljene u 2 grupe: edukativna i terapijska grupa. 8.11.1. Edukativne grupne aktivnosti Edukativne grupne aktivnosti su dizajnirane kako bi povećale žrtvino psihosocijalno i zdravstveno znanje i podijeljene su u različite podgrupe. Koriste se da bi se predstavile terapijske radionice. Cilj ovih edukativnih aktivnosti je da se teorijski objasne teme radionica, da bi se definirali osnovni uvjeti i da bi se upoznala grupa sa pristupom radionica. Edukativne radionice se održavaju na specifične teme, kao što su prihvaćanje i poboljšavanje komunikacijskih vještina, formiranje vrijednosti i sustava vrijednosti itd. Edukativne grupne aktivnosti imaju cilj da educiraju žene o njihovom tjelesnom 125 126 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA zdravlju i da ih nauče kako da spriječe širenje seksualno prenosivih bolesti i HIV virusa i kako da izbjegnu korištenje narkotika. Specijalne aktivnosti podrazumijevaju: - Predavanja o samospoznaji, prepoznavanju situacija u kojima se žrtva može naći i identifikaciji mogućih metoda za napredak - Predavanja za samozaštitu od nasilja, zlostavljanja i trafikinga - Podizanje svijesti o identifikaciji makroa i njihovih namjera - Predavanja o pravima žrtava i pravu na osobni izbor u životu - Predavanja o izgradnji pozitivnog osobnog imidža - Predavanja o zdravstvenom obrazovanju i zdravim seksualnim odnosima - Predavanja o komunikacijskim vještinama - Radionice zdravstvenog obrazovanja o zaštiti od AIDS-a i drugih seksualno prenosivih bolesti i prevencija zlouporabe narkotika 8.11.2. Terapijske grupne radionice Osnovni cilj grupnih terapijskih aktivnosti je prevazilaženje određenih individualnih i grupnih psiho-socijalnih problema. Ove radionice su nastavak procesa pomoći žrtvama, koji je započet sa edukativnim aktivnostima. Radionice se bave mnogim temama, a neke od njih su: a) Tim-building radionice – Cilj je poboljšati funkcioniranje grupe kao cjeline (uspostavljanje pravila grupe koja su prihvatljiva za sve njene članove). Ove radionice se također koriste za prevazilaženje konfliktnih situacija tamo gdje ima podjela među članovima koji dolaze iz različitih zemalja, kada postoje izolirani članovi i kada se pridružuju novi članovi. b) Grupne terapijske aktivnosti za uspostavljanju personalnih granica – Naročito interesantne i korisne su radionice na temu uspostavljanja personalnih granica. Karakteristika žena žrtava trafikinga je nesposobnost da uspostavi personalne granice. Naš se rad koncentrira na to da im se pomogne da uspostave te granice kako bi se zaštitile od moguće ponovne povrede. c) Grupne terapijske aktivnosti za iniciranje izražavanja emocija – Obzirom na visoku razinu stresa pod kojim su, žrtve nisu u stanju da izraze svoje emocije. Terapijske radionice im upravo daju priliku da izraze svoje emocije i da se nose sa stresom. Ove radionice isto tako koriste grupni potencijal za davanje podrške i da se podijele iskustva sa ostalim članovima grupe. d) Grupne radionice za reduciranje internih i interpersonalnih konflikata – Edukativni dio definira osnovne uvjete, dok je fokus terapijskog dijela na otkrivanju individualnih načina reagiranja na frustracije i konflikte i rješavanje problema. Zbog snažnih frustracija i unutarnjih konflikata žrtava, dešavaju se česti slučajevi samopovređivanja. Cilj terapijskih radionica, između ostalog, je i da se žrtve nauče kako da identificiraju i prepoznaju frustracije i kako da prevaziđu konflikte. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA 8.12. U čemu se ogleda važnost pripreme za repatrijaciju i/ili resocijalizaciju? Tijekom smještaja žrtve, sve nadležne ustanove i organizacije dužne su da zajednički pripreme plan zbrinjavanja žrtve za duži vremenski period: a) Kod stranaca žrtava trgovanja, plan uključuje i repatrijaciju b) Kod domaćih žrtava, ovaj plan obvezno uključuje program rehabilitacije, resocijalizacije i reintegracije Definiranje programa za rehabilitaciju/resocijalizaciju/reintegraciju i trajno rješavanje njenog statusa sadrži: a) Program za zdravstveno osiguravanje koji uključuje sve segmente zdravstvene zaštite b) Doškolovavanje, prekvalifikaciju i profesionalno osposobljavanje c) Pomoć i posredovanje pri zapošljavanju d) Zaštitno stanovanje i zbrinjavanje u skladu sa uzrastom žrtve e) Kontinuirani nadzor za određeni vremenski period koji uključuje i psihosocijalnu pomoć i podršku f) Pomoć pri ostvarivanju prava na obeštećenje g) U ovisnosti od konkretnog slučaja, sve druge vrste pomoći i podrške Povratak kući za učesnike programa je još jedan stresni moment. Njihovo odsustvo od kuće, isključenost iz obiteljskog života, traumatsko iskustvo, strah od etiketiranja, kao i strah od odbijanja utječu na psihološko stanje žrtve. Kroz individualni i grupni rad pokušava se olakšati proces povratka i reintegracije u obiteljski život, a isto tako i u širu zajednicu. Russel-Erlich i Rivera (1986) smatraju da je promoviranje osnaživanja u podčinjavanim zajednicama suštinski odgovor trendu u politici i ekonomskom životu koji doprinosi podčinjavanju. Rees (1991) vidi glavni cilj osnaživanja u tome da se ljudima pruži veća sigurnost i politička i socijalna jednakost kroz uzajamnu podršku i zajedničko učenje građenjem malih koraka prema širim ciljevima. Trebamo se usredsrediti na lokalno znanje, posebno na ono koje je dobiveno od klijenta. Praksa također, treba da se usredsredi na kritičku razboritost kroz dijaloške procese o razlikama i promjenama moći.101 Opći cilj radionica je: - Osnaživanje ljudskih potencijala tako da mogu preuzeti odgovornost za svoj život u budućnosti - Nude podršku za buduću aktivnu reintegraciju u društvo, omogućavajući im da budu ravnopravni članovi zajednice 8.13. U čemu se ogleda posebna važnost pisanja psiho-socijalne anamneze? Psihološke anamneze predstavljaju dokument koji je napisan od strane tima kao dio psiho-socijalnog dosjea koji se pravi za svaku od žena koje su smještene u 101 Payne M.: “Savremena teorija socijalnog rada”, Komesgrafika, Banja Luka, 2001, str. 206 127 128 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA prihvatni centar. Psiho-socijalna anamneza je izvještaj koji opisuje ženino psihosocijalno stanje kada je stigla u prihvatni centar, njeno ponašanje u toku boravka, usluge koje je primila, što je postignuto za vrijeme njene rehabilitacije i njene sposobnosti i interesi u određenim sferama. Psiho-socijalna anamneza također sadrži i sljedeće informacije: 1. Generalne informacije – demografske činjenice, zemlja porijekla i period proveden u prihvatnom centru. 2. Društvene aktivnosti i odnosi – informacije o ženama u smislu njihovih društvenih navika, njihovim individualnim ponašanjima i njihovom ponašanju u grupnom okruženju. 3. Emocionalno stanje i reakcije na frustracije – informacije o emocionalnom stanju i ponašanju po samom dolasku u prihvatni centar, tijekom boravka i prije samog odlaska. 4. Aktivnosti tijekom boravka u prihvatnom centru – informacije o motiviranosti i učešću u edukativnim i terapijskim aktivnostima. U ovom dijelu se dodaju i informacije o posebnim interesima i vještinama koje žena ima. 5. Preporuka – ocjena stručnjaka o općem stanju žene, što je ujedno i temelj za nastavak rehabilitacije i procesa integracije u društvo. Ovaj izvještaj se priprema neposredno prije samog odlaska i šalje se zajedno sa ostalim bitnim dokumentima u ured IOM-a u zemlju porijekla žrtve trafikinga. Pokazalo se u praksi da je pismo preporuke veoma bitno jer sadrži korisne informacije za odgovarajuće nadležne ustanove u zemlji porijekla žrtve, koje trebaju osigurati smještaj i/ili pomoć za nastavak rehabilitacije i reintegracije u društvo. 8.14. Što podrazumijeva procedura repatrijacije i resocijalizacije? Postupak repatrijacije u nadležnosti je Ministarstva sigurnosti BiH, koje poduzima aktivnosti provedbe plana repatrijacije. Ove aktivnosti se provode nakon ili tijekom procesa rehabilitacije žrtve, koji se u tom slučaju nastavlja u zemlji porijekla. Repatrijacija predstavlja aktivnost koja se provodi za strance žrtve identificirane u BiH koji se tom prilikom vraćaju-repatriraju u svoje zemlje porijekla, odnosno za BiH državljane žrtve koji su identificirane kao takvi u inozemstvu, te se vraćaju u BiH kao svoju zemlju porijekla. Iako je proces repatrijacije za strane i BiH žrtve skoro identičan u smislu organizacije transporta i prihvata, razlike postoje u uslugama koje se pružaju žrtvama prije i poslije repatrijacije. Naime, stranac žrtva će nakon identifikacije u BiH u većini slučajeva biti zbrinut u skloništu, uključen u proces rehabilitacije i nakon toga biti repatriran u zemlju porijekla, dok će se za BiH državljana žrtvu nakon repatrijacije u BiH kao zemlji porijekla organizirati proces rehabilitacije i resocijalizacije u društvo, pri čemu se može desiti da žrtva izvjestan period provede u skloništu. Razlika u pristupu aktivnostima repatrijacije se ovdje ogleda u činjenici da je stranac žrtva u većini slučajeva trgovana u BiH na ilegalan način, te se takvoj osobi po identifikaciji mora regulirati privremeni boravak iz humanitarnih razloga. Ovakav MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA boravak se odobrava zbog činjenice da se radi o žrtvi trgovanja ljudima. Humanitarni boravak se odobrava svim žrtvama trgovanja ljudima bez obzira pristaje li žrtva na svjedočenje ili ne, s tom razlikom što se žrtvi trgovanja ljudima koja ne svjedoči odobrava humanitarni boravak u kraćem periodu. Žrtvi koja svjedoči odobrava se humanitarni boravak koji može biti produžavan sve dotle dok za to postoji potreba.102 Nakon što više ne postoji potreba za odobrenjem humanitarnog boravka, u slučaju stranca žrtve pristupa se realizaciji ove intervencije. Kada se radi o domaćoj žrtvi trgovanja ljudima, postupak repatrijacije se provodi samo u slučaju da je osoba-državljanin BiH identificirana kao žrtva trgovanja u drugoj zemlji, pri čemu se repatrijacija takve osobe vrši u BiH kao zemlju porijekla. U takvim slučajevima se repatrijacija vrši posredstvom diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu, koji će svu neophodnu pomoć koja je potrebna tim osobama pružiti u suradnji s nadležnim ustanovama u BiH, od kojih su centri za socijalni rad (CSR) zaduženi za slučajeve maloljetnika i ostalih osoba kojima je potrebno imenovati staratelja za poseban slučaj. Bilo da se radi o strancu ili BiH žrtvi, u skladu s trenutno važećim zakonskim aktima103, repatrijaciju iz/u BiH vrši međunarodna organizacija za migracije (IOM), u suradnji s nadležnim ministarstvima i nevladinom organizacijom koja preuzima brigu o žrtvi/slučaju. Također, značajnu ulogu u ovom procesu imaju i diplomatskokonzularna predstavništva zemlje porijekla žrtve stranca, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova BiH kada se radi o BiH žrtvi, a koji posreduju u izdavanju putnih isprava (koje žrtve u većini slučajeva nemaju kod sebe u trenutku identifikacije). CSR tijekom procesa repatrijacije trebaju ostvariti komunikaciju i razmjenu podataka sa svim akterima uključenim u proces povratka žrtve u zemlju porijekla, s ciljem njenog adekvatnog prihvata, zbrinjavanja i pomoći. Pri tome CRS trebaju ostvariti kontakt i s nadležnim CSR u inozemstvu, s ciljem utvrđivanja okolnosti u kojima je žrtva trgovana, moguće umiješanosti obitelji u proces trgovanja, zdravstvenog i psihičkog stanja žrtve, uvjetima povratka, potrebe za pratnjom (u slučaju maloljetnog stranca žrtve, imenovani staratelj će izvršiti pratnju i predaju djeteta staratelju u zemlji porijekla), potrebe za privremenim smještajem po povratku i sl. Kako je proces repatrijacije isključivo dobrovoljnog karaktera, te iziskuje potpisivanje suglasnosti za isti, uloga voditelja slučaja u CSR se ogleda u suradnji s pravnim savjetnikom tijekom pripreme izjava o dobrovoljnom povratku, te odustajanja od privremenog boravka u zemlji u kojoj je žrtva identificirana. Ove dokumente potpisuje žrtva (bilo stranac u BiH ili BiH žrtva u inozemstvu) u prisustvu pravnog savjetnika, odnosno imenovani staratelj kada se radi o maloljetnoj žrtvi. Tom prilikom je iznimno važna uloga CSR voditelja slučaja u pojašnjavanju značaja ovih dokumenata maloljetnoj žrtvi, te cjelokupnog procesa repatrijacije. CSR voditelj slučaja također ima obvezu suradnje s nadležnim osobljem IOM-a, 102 103 Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07), članak 15. Pravilnici, Protokol o suradnji između Ministarstva sigurnosti BiH i IOM 129 130 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA radi sačinjavanja individualnog plana repatrijacije koji uključuje organizaciju procesa putovanja i prateću dokumentaciju. Individualni plan repatrijacije sadrži detaljni plan putovanja, asistencije u odlasku, tranzitu i prijemu, pribavljanju putnih isprava, mišljenje ljekara o sposobnosti žrtve za povratak, te koordinaciju ostalih pojedinosti. Tijekom cjelokupnog procesa repatrijacije iznimno je važno da CSR voditelj slučaja informira žrtvu o provedbi svih planiranih aktivnosti, a u cilju održavanja osjećaja sigurnosti i povjerenja u procesu, i kao nužan preduvjet nastavku rehabilitacije i resocijalizacije po povratku u zemlju porijekla. Nerijetko je neophodno da se tijekom cijelog procesa repatrijacije osigura kontinuirana psihološka pomoć i zaštita, što je opet uloga CSR voditelja slučaja. 8.15. Resocijalizacija Aktivnosti koje se provode za BiH žrtve koje su repatrirane u BiH iz inozemstva i za BiH žrtve koje su postale žrtvom trgovanja ljudima u vlastitoj zemlji se provode nakon procesa rehabilitacije i repatrijacije. Resocijalizacija podrazumijeva proces osnaživanja žrtava za dostojanstven povratak u društvenu sredinu nakon viktimizacije i njihovo osposobljavanje za dalji život i rad. U te svrhe se zajedno sa žrtvom, a ovisno od njenih potreba i želja, te realnih mogućnosti na terenu, sačinjava i provodi individualni plan resocijalizacije koji će žrtvi omogućiti trajni povratak u društvo i egzistenciju u istom. Prilikom sačinjavanja plana, iznimno je važno da CSR voditelj slučaja i ostali sudionici u procesu pružanja pomoći žrtvi koji učestvuju u izradi plana do detalja razrade svaki dio plana i predvide moguće prepreke u njegovoj realizaciji, pri čemu u fokusu mora biti traumatsko iskustvo i psihološko stanje žrtve koje zahtijeva da svaka planirana aktivnost osigura potpuni oporavak žrtve i spremnost za uključenje u normalan život. Da bi se postigle spomenute okolnosti, žrtvi je neophodno osigurati osjećaje: sigurnog okruženja (ukoliko se žrtvi ne može osigurati minimum sigurnog okruženja u sredini povratka, realizacija svih drugih planiranih aktivnosti će biti upitna); samopouzdanja (žrtva mora imati osjećaj da može samostalno donositi odluke i biti odgovorna za iste); pripadnosti i privrženosti okolini (žrtva treba osjećati sigurnost i skrb osoba iz neposrednog okruženja, kako bi razvila pripadnost istom); kao i samopoštovanja i dostojanstva – osjećaji koji će biti pokretačka snaga u uspješnoj realizaciji svakog planiranog koraka u procesu resocijalizacije. CSR u suradnji s nadležnim ustanovama donosi konačnu odluku o resocijalizaciji žrtve, koja ne mora uvijek ovisiti od okončanja sudskog postupka. MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Individualni plan resocijalizacije žrtve sadrži plan za zdravstveno osiguravanje koji uključuje sve segmente zdravstvene zaštite; doškolovavanje, prekvalifikaciju i profesionalno osposobljavanje; pomoć i posredovanje pri zapošljavanju; zaštitno stanovanje i zbrinjavanje u skladu sa uzrastom žrtve; kontinuirani nadzor za određeni vremenski period koji uključuje i psiho-socijalnu pomoć i podršku; pomoć pri ostvarivanju prava na obeštećenje; te sve druge vrste pomoći i podrške, u ovisnosti od konkretnog slučaja. LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. Bjerkan Lise: “Samo moj život: rehabilitacija žrtava trgovine ljudima u cilju seksualne eksploatacije”, Viktimološko društvo Srbije, Prometej, Beograd, 2005 Erath Peter, Hämäläinen Juha, Sing Horst: “Comparing Social Work from a European Perspective: Towards a Comparative Science of Social Work” In: Adams, Adrian, Erath, Peter and Shardlow, Steven M. (Eds.), Key Themes in European Social Work. Theory, practice, perspectives, Lyme Regis:Russellhouse, 2001 Herman Judith: “Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence from Domestic Abuse and Political Terror”, Basic Books, New York, 1997 Klopćić Alja: “Trafficking in Human Beings in Transition and Post-conflict Countries”, Human Security Perspectives 1, 2004 Konstantinović S., Petrušić N.: “Prevencija ekonomskog nasilja muškaraca nad ženama i djecom”, Viktimološko društvo Srbije i Evropski pokret u Srbiji, Temida, br. 2/98, 1998 Maier S. F., Seligman, M. E. P.: “Learned Helplessness: Theory and Evidence”, Journal of Experimental Psychology: General, Vol. 105, No.1, 1976 Milosavljević Milosav: “Devijacije i društvo”, Draganić, Beograd, 2003 Nikolić-Ristanović Vesna: “Preživeti tranziciju. Svakodnevni život i nasilje nad ženama u postkomunističkom i postratnom društvu”, JP Službeni glasnik, Beograd, 2008 Surtees Rebecca: “Listening to Victims-Experiences of identification, return and assistance in South-Eastern Europe”, International Centre for Migration Policy Development, Vienna, 2007 Surtees Rebecca: “Trafficking for Labour from and within the SouthEastern Europe: Developing Appropriate Prevention, Protection and Assistance”, International Centre for Migration Policy Development, Vienna, 2007 Šućur Zoran: “Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji”, Pravni fakultet, 131 132 MODUL II – TRGOVINA LJUDIMA U SVRHU SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA Zagreb, 2001 12. Vidanović Ivan: “Terapijski modeli socijalnog rada”, Fakultet političkih nauka, Beograd, 1999 13. “Državni akcijski plan za sprečavanje trgovanja ljudima u Bosni i Hercegovini 2008-2012, Sarajevo”, Vijeće ministara BiH 14. “Privremene instrukcije za tretman žrtava trgovanja ljudima”, Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica BiH, 2002 15. “Psychosocial Support to Groups of Victims of Human Trafficking in Transit Situations”, Psychosocial Notebook Vol. 4, IOM, February 2004 16. “Victims of trafficking in the Balkans: A Study of Trafficking in Women and Children for Sexual Exploitation to, through and from Balkan Region”, IOM, Geneva, 2001 17. “Trafficking in Human Beings in Bosnia and Herzegovina”, UNOHCHR, 2003 18. “Izvještaj o stanju trgovanja ljudima i ilegalnoj migraciji u Bosni i Hercegovini i izvještaj o provedbi akcijskog plana za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne migracije u Bosni i Hercegovini za 2006. godinu”; “Operativni plan aktivnosti za provedbu akcijskog plana za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne imigracije u Bosni i Hercegovini za 2007. godinu”, Misija OESS-a za Bosnu i Hercegovinu 19. “European Network against Trafficking in Women”, International La Strada Association, La Strada, Amsterdam, 2005 20. Nikolić-Ristanović Vesna, Ćopić, Sanja, Milivojević Sanja, Simeunović-Patić Biljana, Mihić Biljana: “Trgovina ljudima u Srbiji”, Viktimološko društvo Srbije i OEBS, Beograd, 2004, Dostupno na www.vds.org.yu 21. Stojčić Marijana, Stukalo Nataša: “Priručnik za vođenje radionica iz oblasti trgovine ljudima”, Anti Trafiking Centar, Beograd, 2007 22. United Nations: Protocol to Prevent, Supress and Punish Trafficking in Persons, UN General Assembly, New York, 2000 23. UN Protocol to Prevent, Suppress and Punish Trafficking in Persons, especially Women and Children; Protocol against the Smuggling of Migrants by Land, Sea and Air 24. Tekst Konvencije se može pogledati na www.uncjin.org/Documents/ Conventions MODUL III – PROSTITUCIJA Modul III prostitucija dr. sci. Hariz Šarić, doc. dr. Nijaz Karić 133 134 MODUL III – PROSTITUCIJA 1. CILJ MODULA U okviru ovoga modula studenti socijalnog rada i socijalni radnici upoznat će se sa historijatom, pojmom i vrstama pojave prostitucije, psiho-socijalnim karakteristikama i klasifikacijom prostitutki, kao i fazama ulaska maloljetnih i punoljetnih osoba u svijet prostitucije. Studenti socijalnog rada i socijalni radnici će se upoznati i sa uzrocima i karakteristikama pojave prostitucije u Bosni i Hercegovini, međunarodnim dokumentima koji se odnose na prostituciju i trgovanje ljudima, normativnopravnim reguliranjem prostitucije u Bosni i Hercegovini, različitim sustavima socijalne reakcije na pojavu prostitucije u svijetu i funkcionalnom vezom socijalne i dječje zaštite i drugih ustanova uključenih u prevenciju i sprečavanje prostitucije u Bosni i Hercegovini, od kojih ističemo ustanove i organizacije za socijalnu zaštitu i sigurnost žrtava trgovanja ljudima radi seksualnog iskorištavanja, suradnju međunarodnih i domaćih ustanova i organizacija u zaštiti djece i odraslih od prostitucije, značaj suradnje ustanova u sustavu socijalne zaštite djece i odraslih od prostitucije, ulogu i odgovornost socijalnog rada u izradi i realizaciji mjera prevencije i zadatke centra za socijalni rad u sustavu socijalne zaštite i procesu socijalne reintegracije osoba koje su se odale prostituciji i suradnju centra sa drugim organizacijama i ustanovama u zajednici. 2. TEME MODULA 2.1. Teorijsko razumijevanje pojave prostitucije Prema “Rječniku stranih riječi”104, prostitucija je: “termin iz latinskog jezika, “prostituere” – javno izvrći na blud, bludništvo kao zanimanje, oskvrnjivanje, sramoćenje, obeščašćenje, “prostituisati se” – prokurvati se – sebe, svoja načela i svoje tijelo prodavati za novac”. 2.1.1. Historijat prostitucije Historijski gledano, fenomen prostitucije star je gotovo koliko i ljudsko društvo. “Morgan pretpostavlja da je u prahistoriji morao postojati period seksualnog promiskuiteta.”105 Za prostituciju se uobičajeno kaže da je to “najstariji zanat na svijetu”, što pojedini istraživači historije prostitucije i tvrde, kao i to da ona prati čovječanstvo od pećinskog doba pa sve do današnjeg vremena, bez obzira na ekonomsko i političko stanje određenog društva. Proučavanje prahistorije otkriva društvena stanja u kojima su muškarci živjeli u poligamiji, odnosno žene u poliandriji s tim da su djeca smatrana zajedničkom. To su neograničeni spolni odnosi u okviru jednog plemena, tako da je svaka žena podjednako pripadala svakom muškarcu, a isto tako svaki muškarac svakoj ženi. O navedenim odnosima nema izravnih dokaza, ali postoje dokazi o grupnom braku. Neregularni spolni odnosi znače odsustvo zabrana i ograničenja, koja danas vrijede ili su ranije vrijedila. Jedno od takvih ograničenja bilo bi rodoskvrnjenje – a znamo da su postojala društva u kojima 104 105 Klaić B.: “Rječnik stranih riječi”, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978, str, 1102 Švarc O.: “Psihologija seksualnosti”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1967, str. 45 MODUL III – PROSTITUCIJA su seksualni odnosi među braćom i sestrama bili ne samo dopušteni nego obvezni (kod faraona). Ljubomora, pak, u grupnom braku nije imala osnove postojanja. Prema Henriquesu, “Prostitucija je postojala još u primitivnih naroda, dok se prvi zvanični tekstovi o njoj mogu naći u 3. stoljeću pr. n. e., kada je ona bila javna i vezana s hramovima, koji su iz nje izvlačili jedan dio prihoda. Najstariji hramski bordel, o kojem postoje podaci, bio je kod Sumerana, u gradu Uruku, i posvećen je kćeri vrhovnog boga Anua, Ištari. Karakteristično za ovaj hramski “običaj” je da su prostitutke bile žene, da su one bile “proklete”, da su brakovi sa njima zabranjeni, da, ukoliko bi ostale trudne, nisu imale pravo da odgajaju svoju djecu i da su predstavljale posebnu kastu, “kastu prostituiranih”, koja je bila izolirana i osuđivana od javnosti.”106 Prema starom rimskom zakonu, na primjer, prostitutka je žena koja se nudila passim et sine delectu (svugdje i bez zadovoljstva). Za Lombrosa: “Prostitutka je ženska slika muškog rođenog zločinca”.107 Hramska prostitucija u Egiptu, Grčkoj, Rimu i drugim državama starih naroda navodi se kao najstariji poznati oblik prostitucije. Tako je, na primjer, bilo u Egiptu, gdje su se u vrijeme hodočašća u hramovima slijevali hodočasnici isključivo da bi uživali sa ženama. U Palestini je cvjetala ulična prostitucija, a o prvim spolnim bolestima bilješke je napravio Mojsije. Još tada prostitucija postoji kao ponuda, ali i ukazivanje časti i izraz dobrodošlice. U staroj Grčkoj, točnije u Ateni, postojale su prve službene javne kuće. Prostitucijom su se mogle baviti samo robinje, one su bile vlasništvo države koja je, ustvari, otkupljivala robinje iz raznih zemalja. “Zakonodavac i filozof Solon, zabrinut za javni red i za financijske potrebe grada, osniva u VI stoljeću p.n.e. u Ateni dikterione, preteče današnjih ‘bordela’, i na taj način seksualni čin pretvara u zvanično komercijalni čin. Rimsko Carstvo je 180. godine p.n.e. donijelo propis o popisivanju prostitutki, tj. o pravom policijskom evidentiranju.”108 Iz svega navedenog proizlazi da, promatrano u široj retrospekciji, prostitucija nije bila uvijek jednako tretirana. U starom i srednjem vijeku bila je tolerirana. U pojedinim periodima feudalnog društva se smatrala normalnom pojavom. Mislioci toga vremena zastupali su ideju da je dobro imati mnogo žena, jer jedan muškarac može oploditi mnogo žena i tako poticati rađanje. Na izmaku srednjeg vijeka, a naročito u novom vremenu, počinje opadati ova tolerantnost prema religioznoj prostituciji, štoviše u 18. stoljeću poduzimaju se čak mjere za njeno iskorjenjivanje. Međutim, zagovarače ovih mjera mučio je odgovor na pitanje: što onda učiniti s kolonom osamljenih muškaraca, trgovačkih putnika, slobodnjaka svih vrsta, te homoseksualaca koji žele ispoljiti svoju seksualnost? 2.1.2. Definiranje pojave prostitucije Prostitucija je fenomen koji se može definirati na različite načine, ovisno od toga koji se aspekt ove pojave stavlja u prvi plan. Prema nekim znanstvenicima, 106 107 108 Henriques F.: “Historija prostitucije - prostitucija primitivnih, klasičnih i istočnjačkih naroda I”, Epoha, Zagreb, 1968, str. 157 Preuzeto iz Marković T.: “Prostitucija (skripta iz socijalne patologije)”, Sveučilište u Zagrebu-VDŠ, Zagreb, 1965, str. 1 Mršević Z.: „Kratak historijat-Fenomen povezan sa tržišnim društvom“, u „Izbor tekstova”; Milićević J., „U čemu je razlika? Trgovina ženama-Prostitucija”, „Žene ženama”, Grafika JEŽ, Sarajevo, 2003, str.12 135 136 MODUL III – PROSTITUCIJA prostitucija ne poznaje ništa drugo osim kupoprodaje, tj. osim novca. Drugi zastupaju stav da prostitucija obuhvata udate i neudate žene iz bogatih i siromašnih krugova, koje sav posao obavljaju tajno. “U običnom govoru je prostitucija stekla šire značenje, podrazumijevajući izvjesne forme poniženja ili degradacije, koje ne moraju biti fizičkog karaktera.”109 Ima tumačenja da se prostitucijom bave osobe najčešće iz koristoljublja, osvete, uživanja, zadovoljstva. Prema Kriminalističkom rječniku110 (Modly D. i Korajlić N., 2002), prostitucija se definira kao: “negativna društvena pojava, odnosno socijalnopatološka pojava, poznata od najstarijih vremena, u različitim sredinama i s vrlo različitim društvenim vrednovanjima. Prostitucijom se bavi ženska ili muška osoba koja za novčanu ili drugu nagradu bludniči s unaprijed neodređenim krugom osoba. Može biti heteroseksualna i homoseksualna.”111 Za neke autore prostitucija je prodaja ženskog tijela muškarcima za novac, hranu, materijalna dobra ili zaštitu. Za neke, pak: “Prostitucija je forma seksualne eksploatacije gdje žensko tijelo postaje roba za kupovinu i prodaju. Prostitucijom se narušava ženski tjelesni integritet i ljudsko dostojanstvo, koje su osnova svih ljudskih prava.”112 Promatranje prostitucije kao djelatnosti koja donosi velike profite nije novo. Danas, u okviru nje se obrću materijalna sredstva koja ne dostižu ni mnogi oblici industrije. Prema Miljković M., “Prostitucija je jedno veliko društveno zlo i ako ono nekima izgleda kao jedna dopuštena i nevina zabava i zadovoljstvo, kome država ne treba i ne smije da stane na put”, i “pod prostitucijom razume se davanje tela drugome, zarad zadovoljenja polnog nagona, za izvesnu nagradu.”113 Prema Milanu Popoviću: “Prostitucija je, zajedno sa podvođenjem, dio negativne podkulture”… ponekad prostituciju prate i druge sociopatološke pojave kao kriminal, nasilje, alkoholizam i narkomanija. Prati je i ubiranje profita od strane posrednika, koje ne podliježe zakonskoj kontroli.”114 Ranković M. “drevni zanat” definira ovako: “Prostitucija pretpostavlja moralnu amputaciju seksualnosti od ličnosti”.115 C. Davis tvrdi: “Prostitucija je situacija, u kojoj se nešto dobija za tako reći ništa”.116 “Podsticanje prostitucije održava međunarodni kapital, unapređuje logiku profita i legimitiziranje muškog nasilja”, navodi Donna Hughes117. Za nizozemskog kriminologa Bongera prostitucija je “suštinski jednaka slučaju kad muškarac i žena 109 110 111 112 113 114 115 116 117 Marković T.: “Prostitucija (skripta iz socijalne patologije)”, Sveučilište u Zagrebu-VDŠ, Zagreb, 1965, str. 5 Modly D., Korajlić N.: “Kriminalistički rječnik”, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2002 Adžajlić-Djedović A.: “Prostitucija u Bosni i Hercegovini-Pravni aspekt”, Kriminalističke teme, Časopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2002, str. 158 Paunović M: “Bezbjednosni aspekt borbe protiv ilegalne migracije i trgovine ljudima”, Securitas, Časopis za teoriju i praksu sigurnosti - Journal of Security Theory and Praxeology, Godina 1. Broj 2, Sarajevo, 2002, str.161 Miljković M.: “Belo Roblje – sociološko kriminalna rasprava”, Branič, knj.VIII – Beograd, 1901, str. 57 Ibid., str. 59 Ranković M.: “Seksualnost na filmu i pornografija”, BIGZ, Beograd, 1982, str. 43 Špadijer-Džinić J.: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 84 Hughes Donna, američka novinarka i borac za zaštitu prava žena, “Prostitucija je vrsta seksualnih eksploatacija”, www.bhdani.com.arhiv.1998. MODUL III – PROSTITUCIJA sklapaju brak iz ekonomskih razloga.”118 “Prostitucija je u većini slučajeva, poslovna transakcija u kojoj obje strane učestvuju sa različitim pobudama i izvlače iz toga korist.”119 Prema “Medicinskoj enciklopediji”: “Prostitucija je spolni dodir s drugom osobom kojemu se pristupa iz materijalne koristi, uz naplatu, a ne iz nagonske potrebe ni iz osjećajnih pobuda. Prostituirana osoba prodaje svoje spolne usluge.”120 U “Sovjetskoj enciklopediji”: “Prostitucija je prodaja svoga tijela uglavnom od strane žena, u cilju dobivanja sredstava za život”.121 Definiciju sa elementima biološkog, sociološkog i jurističkog promatranja dao je Iwan Bloch (preuzeto iz Marković T., 1965) koja glasi: “Prostitucija je određena forma vanbračnog spolnog saobraćaja, koja se odlikuje time da se prostituirajući individuum više ili manje bez izbora, neprekidno, javno i notorno, rijetko bez naplate, većinom u obliku zanatske kupovnosti daje neodređeno mnogim osobama za spolni akt ili za druge spolne čine ili im pribavlja druga spolna uzbuđenja i zadovoljstva ili ih provocira i uslijed ovog nemoralnog zanata dobiva određeni konstantni tip.” Zajedničko svim definicijama prostitucije jeste da do seksualnih odnosa mora doći uz naknadu, te da oni moraju biti promiskuitetni i uz emocionalnu ravnodušnost. 2.1.3. Različita tipologija prostitucije Različite podjele pojave prostitucije oslikavaju stanje i odnos zajednice prema prostituciji u određenom vremenskom periodu i na ograničenom prostoru. Ženska prostitucija često je sinonim za pojam prostitucije uopće, jer je ona najčešći i najbrojniji oblik prostitucije. Ona se u našoj zemlji javlja u svim vidovima, kao: - Heteroseksualna - Homoseksualna - Javna - Tajna - Povremena - Pojedinačna - Organizirana - Prostitucija mlađih i punoljetnih Povremena prostitucija se odnosi na žene ili mlade ljude koji žele da “mjesečno sastave kraj s krajem” i ne upražnjava se samo u tradicionalnim kvartovima. Teško se otkriva. Jedna od najjednostavnijih podjela prostitucije je na: - Prinudnu i - Dobrovoljnu prostituciju 118 119 120 121 Henriques F.: “Historija prostitucije – prostitucija u Evropi i Novom svijetu II”, Epoha, Zagreb, 1968, str. 33 Jovanović Goran – www.nautiron.org. Preuzeto iz Marković T.: “Prostitucija (skripta iz socijalne patologije)”, Sveučilište u Zagrebu-VDŠ, Zagreb, 1965, str. 5 Ibid. 137 138 MODUL III – PROSTITUCIJA Prinudna prostitucija je prisutna na našim prostorima naročito kod prodaje žena iz zemalja istočnog lagera, a najčešće je vlasnici barova obrazlažu otplatom duga, odnosno nadoknadom. Ponekad se žena koja je prisiljena na prostituciju u početku kasnije nastavlja dobrovoljno baviti ovim poslom. Dobrovoljna prostitucija, podrazumijeva prodaju vlastitog tijela bez prisile, za novac ili uslugu. Javna i tajna prostitucija – Usvajanje abolicionističkih zahtjeva u većini zemalja svijeta i napuštanje reglementacije prostitucije praktično je dovelo do toga da je danas prostitucija u pravilu tajna. Termin “tajna” nije adekvatan, jer za postojanje prostitucije, i to ne samo apstraktno kao pojave, nego konkretno u odnosu na osobe, mjesta gdje se prostitucija vrši i načine kako se može doći do prostitutki, zna se u najširim slojevima. Prema tome, prostitucija nije nikakva tajna. Terminom “tajna” želi se označiti da nije društveno dopuštena, niti propisima sankcionirana, da znači obavljanje radnji koje društvo ne odobrava, čak i zabranjuje, ali bez ikakvih sankcija prema određenim kategorijama učesnika. Čini se da se suvremeni čovjek privikao na to da se takva vrsta prostitucije ne smatra dozvoljenom, ali se ipak tolerira, da ona nije ni javna ni tajna, nego polujavna. Da li onda uopće postoji tajna prostitucija? Postoji i, nažalost, vrlo je raširena, a uz to pokazuje tendenciju stalnog porasta. Njezin stvarni obim može se samo naslutiti. Javna ulična prostitutka je niža klasa prostitutke. O njenom postojanju saznajemo kada bude radi prekršaja kažnjena i samim time kao prekršitelj registrirana. Rijetko ostaje na jednom kažnjavanju, pa se nakon višekratnog kažnjavanja dobiva objektivno mjerilo da se takva osoba bavi prostitucijom. Broj ovako registriranih prostitutki najčešće služi pri ocjeni obima prostitucije u jednom mjestu ili zemlji. Organizirana prostitucija je, prije svega, prostitucija suvremenog društva. Zahvaljujući zalaganju abolicionista ukinuto je reglementiranje prostitucije, ali time nije ukinuta i prostitucija. Ona je postala način beskrupulozne eksploatacije žena, izvor velike dobiti, pa je zato postala vrlo unosan biznis. To proizlazi iz naravi prostitucije kao zanata. Organizirana prostitucija javlja se u raznim oblicima: a) Tajne javne kuće b) Call girls – djevojke na poziv; ovaj oblik prostitucije proširio se nakon II svjetskog rata c) Djevojke iz albuma su jedna od varijacija call-girls Djevojke poštom – to je međugradski, posebno prilagođeni oblik call girls; prostitutke posluju uz pomoć pošte. Kod posrednika se nalazi album sa fotografijama, ispod fotografije broj, klijent vrši izbor koju djevojku kada i gdje želi. “Trgovačka intervencija u krevetu” – Pri obavljanju značajnih poslova biznismeni brinu za pravu “atmosferu” u kojoj se poslovi bolje sklapaju. Motorizirane-klakson prostitutke iskorištavaju mogućnosti motoriziranog saobraćaja. Klupske prostitutke djeluju kao članice ekskluzivnih klubova velikih gradova. MODUL III – PROSTITUCIJA Jedan od najstarijih oblika prostitucije je vojna prostitucija. Postoje svjedočanstva da su osvajači sa sobom vodili veći broj žena koje su pružanjem seksualnih usluga ratnike činile borbenijima. U literaturi se može naći i podjela prostitucije na: - Profesionalnu - Neprofesionalnu i - Amatersku prostituciju Ulična prostitucija, kao tradicionalni oblik prostitucije, vremenom postaje sve manje privlačna zbog najveće opasnosti od zaraze nekom od veneričnih bolesti. Također, postoji i opasnost da mušterija može lako biti opljačkana prilikom sklapanja “posla”, bilo od makroa, same prostitutke ili nekog trećeg. Ovaj najniži oblik prodaje seksualnih usluga odvija se u parkovima (najčešće pored pijaca, željezničkih i autobusnih stanica), u javnim WC-ima, napuštenim šupama, radničkim barakama, periferijskim kavanama, auto-prikolicama, smetlištima itd. Osim navedenih podjela, kroz historijski razvoj javilo se više različitih tipova prostitucije, među kojima su: - Religiozna - Ritualna - Kompenzaciona - Supstituciona i - Profesionalna prostitucija Religiozna prostitucija je predstavljala vid “službe” prema nekom božanstvu (npr. hramska prostitucija u Babilonu u čast božiju), poslije čega je moglo doći do udaje na uobičajeni način. Po ovom tipu prostitucije, žena je bila obvezna da bar jednom u životu bude prostitutka. Ritualna prostitucija se sastoji u vršenju seksualnih odnosa tek udatih žena u obliku javnog rituala u kome učestvuje više osoba. Kompenzaciona prostitucija predstavlja vid kompenzacije za nedostatak seksualne nježnosti, osjećanja i razumijevanja u braku. Supstitucionalna prostitucija se sastoji u vršenju seksualnih odnosa sa prostitutkama umjesto sa bračnom i vanbračnom, uglavnom u slučajevima odvojenog bračnog života. Profesionalna prostitucija, iako datira još iz vremena antičkog društva, javlja se kao suvremeni oblik prostitucije koja podliježe različitim klasifikacijama, od najjeftinijih prostitutki pa do ljepotica, avanturista, koje se voze u elegantnim kolima i time mušterijama nude finu iluziju besplatnog čina. Često se, u literaturi, može naći i podjela prostitucije na “heteroseksualnu, homoseksualnu i transvestitsku”.122 “Heteroseksualna muška prostitucija, naročito u ekonomski razvijenim zemljama i na Zapadu pokazuje izrazitu ekspanziju. Muške prostitutke predstavljaju asocijalnu 122 Ibid., str 7 139 140 MODUL III – PROSTITUCIJA kategoriju. Oni najčešće izbjegavaju rad, skloni su parazitskom načinu života, nerijetko blizu kriminalnom krugu.”123 Homoseksualna muška prostitucija je prostitucija isključivo između muškaraca i usko je vezana s problemom homoseksualnosti. Muška homoseksualna prostitucija javlja se već u najstarije vrijeme, gotovo istovremeno sa ženskom heteroseksualnom prostitucijom. 2.1.4. Prostitutka i njene karakteristike Nama se najprihvatljivijom i najkompleksnijom čini definicija rimskog pisca Ulpijana, od prije dvadeset stoljeća124, koji je definirao prostitutku kao: “ženu koja javno i za novac ustupa svoje tijelo većem broju muškaraca, ne praveći izbor među njima”. U našoj kulturi susrećemo različite, uglavnom stigmatizirajuće izraze za ženu koja se bavi prostitucijom. Pored uobičajenog izraza za “profesionalnu” prostitutku, ali i osobu koja se povremeno bavi prostitucijom, susrećemo i nazive: “bludnica”, “javna žena”, “uličarka”, “dama ulice”, “psihoterapeut”, “prodavačica tijela”, “prodavačica ljubavi”, “vrtirepka”, “vojnička majka”, “animir dama”, “kopačica zlata”, “ljubavnica”, “pratilja”, “drugarica”, “općinska radnica”, “djevojčura”, “drolja”, “fufa”, “kurveštija”, “kurva”, “kurvetina”, “kurava”, “droca”, “fuksa”, “trotoarka”, “droplja”, “kamenjarka” itd. Psiholog Osvald Švarc125 navodi tri karakteristike seksualnih odnosa sa prostitutkom:  Anonimnost  Ograničenost vremena i  Nedostatak značaja Anonimnost se manifestira kao osobina prostitutki; one nemaju lice koje se može pamtiti, imaju samo tijelo; one nemaju emocije, nego samo tehniku; nemaju individualnost, bave se čistim trgovanjem. To mora biti egzotična umjetnica, kulturna i da ne priča mnogo. One su tu da šetaju dotjerane, lijepe i izazovne u “perlinom” vešu, nezainteresirano slušaju klijente koji sve i svašta pričaju o svojim poslovnim, privatnim, osobnim i drugim problemima. Ograničenost vremena se ogleda u tome da je veza sa prostitutkom ograničena samo na vrijeme u kome se održava odnos. Dio vremena koje muškarac provodi sa prostitutkom potpuno je isječen iz njegovog života, kao vremenska prognoza u kojoj se ništa nije dogodilo. Nedostatak značaja je posljedica ili rezultat prve dvije karakteristike. Trenutak prije susreta čovjek nije znao da je prostitutka ikad postojala, nije ostalo nikakvog traga, on odlazi nepromijenjen. Mnoge žene koje se bave prostitucijom dobro se skrivaju od sredine u kojoj žive, a čak se ni vanjskim izgledom ne odaju. One su skromne, povučene i ničim ne skreću pažnju na sebe. Izgledaju lijepo i dotjerano u skupoj garderobi i nikad se ne bi reklo da se bave prostitucijom. 123 124 125 Ibid. Špadijer-Džinić J.: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 87 Švarc O.: “Psihologija seksualnosti”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1967, str. 68 MODUL III – PROSTITUCIJA U “Kriminalističkom rječniku” (Modly D. i Korajlić N., 2002), u objašnjenju pojma prostitucije stoji: “...prostitucijom se bavi ženska ili muška osoba ... Prostitutka naziv za ženu koja se muškarcima prodaje uz naplatu u novcu ili radi neke druge materijalne koristi”126 Karakteristika prostitutki je i korištenje nadimaka u svakodnevnom obavljanju zanata, čija je svrha da se upadljivim i zvučnim nadimkom privuče pažnja okruženja, ali i da se kamuflira pravi identitet i zaobiđu mogući susreti sa policijom. Ponekad su to imena filmskih zvijezda, popularnih sportskih, političkih i drugih ličnosti. Nije rijetkost da jedan broj prostitutki ima vanbračnu djecu čiji je otac nepoznat, iako manji broj prostitutki zapravo zna tko je otac, ali bez dokaza očinstva. Mnoge osobe ženskog spola koje se bave prostitucijom karijeru završe sa teškim oboljenjima, pa čak i smrću zbog eksploatacije, prisilne trudnoće, abortusa, zaraznih bolesti, alkoholizma. Povremeno, vrhunska prostitutka može biti i “obična” mlada žena, ali i manekenka, estradna zvijezda, foto-model, prevoditelj, turistički vodič, studentica ili “čisti” profesionalac. Neki autori, govoreći o psihološkim karakteristikama osoba koje se bave prostitucijom, navode da su takve djevojke “psihopate”, “demoralirane” i “slaboumne”, socio-psihološki devijantne i mentalno nestabilne osobe, kojima su svojstveni prostorna pokretljivost kao “psihopatska” želja za lutanjem, odbijanje zaposlenja, abnormalna lijenost i drugo. 2.1.5. Faze ulaska u svijet prostitucije Ulazak osobe u svijet prostitucije uzrokovan je nizom različitih okolnosti, socijalnim uvjetima koji to olakšavaju i internacionalizacijom društvenog etiketiranja, a u veoma rijetkim slučajevima slobodnim izborom. Špadijer-Džinić J. navodi: “N. Dejvis, 1971, u empirijskom istraživanju procesa u kome žena postaje prostitutka, intervjuirala je trideset uličnih prostitutki koje su se nalazile u popravnoj ustanovi i utvrdila da postoji tipičan obrazac formiranja prostitutke kroz koji su one prošle: - Povremeni promiskuitet - Prelazna faza i - Profesionalna (“potpuno razvijena”) prostitucija”127 Prva faza – povremeni promiskuitet – obuhvata period postupnog prelaženja promiskuitetnog ponašanja ka prvom činu prostituiranja. Ova faza traje više godina, počinje u ranoj mladosti. Objašnjava se okolnostima u kojima su djevojke živjele: obitelji koje su bile jako popustljive, sa slabom ili nikakvom kontrolom, kao i pripadanjem grupama vršnjaka koji su očekivali i poticali rane seksualne odnose. Osjećaj djevojaka da su ih roditelji i učitelji u mladosti smatrali za “hrđave”, “različite” ustvari je rano etiketiranje koje je doprinijelo kasnijem nastajanju identiteta prostitutke. 126 127 Adžajlić-Djedović A.: “Prostitucija u Bosni i Hercegovini-Pravni aspekt”, Kriminalističke teme, Časopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2002, str. 158 Špadijer-Džinić J.: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 95 141 142 MODUL III – PROSTITUCIJA U drugoj fazi – prelazna devijantnost – djevojka stiče određena znanja potrebna za prostituciju, povremeno se prostituira, ali o sebi još ne misli kao o prostitutki. Prvenstvena motivacija za prostituiranje je ekonomska dobit. Posljednja faza u procesu formiranja prostitutke jeste profesionalizacija. Kada je društveno etiketirana kao prostitutka i kada sebe smatra za prostitutku, djevojka od seksa čini zanimanje i svoj život organizira u skladu sa tim. Možemo zaključiti da se nijedno ljudsko biće ne rađa sa predispozicijama za bavljenje prostitucijom. Prostitutka se ne postaje odjednom, naglo. Prvi korak, koji se neizostavno mora obaviti, jeste “ulazak u sustav” koji će najbezbolnije i nesmetano omogućiti bavljenje najstarijim zanatom. Za razumijevanje procesa formiranja prostitutke koja se bavi uličnom prostitucijom, Dragan Radulović128 navodi “drift” model, koji ima nekoliko faza:  Prilagođavanje  Akulturacija  Asimilacija i  Povezivanje Prva faza je prilagođavanje, u kojoj se djevojke privikavaju na negativnu sliku o sebi kao posljedicu nepovoljnih obiteljskih okolnosti (siromaštvo, bijeda, raznovrsne tjelesne i seksualne zlouporabe, stvaranje osjećaja inferiornosti i nemoći i dr.). Druga faza je akulturacija i nju odlikuju neuspjeh u obrazovanju, povećana lažljivost i otpadništvo, što najčešće dovodi do delinkventnog ponašanja. Odatle do susreta sa pravosudnim tijelima nije veliki korak. Nakon sukoba sa zakonom, ove djevojke dobivaju etiketu i ne preostaje im ništa drugo nego da se potpuno uključe u potkulturu devijanata, što za njih uglavnom znači prostituiranje. Tada se povezuju sa drugim prostitutkama i počinju da uče pravila profesije. Asimilacija je treća faza procesa ulaska u prostituciju, kada djevojke počinju brzo i lako zarađivati na ulici, što dovodi do oživljavanja nekih starih izmaštanih i umišljenih želja. Tako ohrabrene, upuštaju se u igru “brzog uspjeha”, a ako im pritom pođe za rukom da dobro zarađuju, stječu i ugled među “ekipom”. Četvrta i posljednja faza je povezivanje. To je susret sa podvodačem, koji joj navodno nudi ljubav, obitelj, čini od nje ženu. Obično se vjeruje da su podvodači ti koji stvaraju prostitutke, ali činjenica je da većina prostitutki samostalno počinje sa prodajom vlastitog tijela, a susret sa podvodačem im samo pomaže u izgradnji stila. 2.1.6. Klasifikacija prostitutki U literaturi postoje različite klasifikacije prostitutki. Tako, Bavcon (prema ŠpadijerDžinić J., 1988) na temelju istraživanja prostitucije u Jugoslaviji navodi sljedeće grupe: 1. Ulične ( javne) prostitutke 2. Organizirane javne prostitutke 128 Radulović D.: “Prostitucija u Jugoslaviji”, F. Višnjić, Beograd, 1986, str. 50 MODUL III – PROSTITUCIJA 3. “Žene na poziv” i žene koje se bave prostitucijom za novu poslovnu organizaciju 4. Neorganizirane profesionalne prostitutke 5. Motorizirane prostitutke 6. Devizne prostitutke 7. Kavanske prostitutke 8. Šoferske prostitutke Prostitutke koje mušterije nalaze na parkinzima, na raskrsnicama i nadvožnjacima, ispred motela na parkiralištima, na prometnim saobraćajnicama, posebno gdje je razvijen međunarodni drumski saobraćaj, svrstavamo u kategoriju šoferskih prostitutki. One su u rangu sa uličnim prostitutkama, po izgledu, po cijeni i drugom. Njihove najčešće mušterije su vozači teških vozila. Djevojke na poziv ili call-girls. O obliku prostitucije u kojem su učesnici ove djevojke već smo ranije govorili. To je fenomen prostitutke najčešće prisutne u velikim gradskim centrima. One su mlade, lijepe, atraktivne, garantiraju tajnost, ekspeditivnost i prilagodljive su za sve situacije. Otuda za ovaj oblik prostitucije postoji i naziv prostitucija na visokoj razini. Profit je mnogo veći nego kod drugih oblika prostitucije, a oblik plaćanja uz novac često su razne usluge, privilegije i pokloni. Kao po pravilu, ovom vrstom prostitucije se često bave i žene koje imaju i neko drugo “glavno” zanimanje. Telefon, posebno mobilni, je savršeno sredstvo komunikacije. Veći dio posla prilikom ugovaranja radi organizator, koji nije makro ili podvodač, nego ugledan, pa i poslovan čovjek. On zna adresu prostitutke, njemu se obraća mušterija i tu se “pravi” posao. Posebnu grupu čine tzv. povremene prostitutke. Njih su i u ranijim vremenima i periodima s podsmijehom zvali “deviznjače” ili umiljato “nadurene zavodnice”, jer su njihova preokupacija obično bili strani gosti. Naročitu skupinu čine tzv. poslovne prostitutke, na primjer zgodne sekretarice, koje imaju značajnog udjela u sklapanju poslovnih sporazuma. 2.1.7. Maloljetne i punoljetne prostitutke Podjela prostitucije na prostituciju odraslih i prostituciju tinejdžera ukazuje i na specifičnosti i bio-psiho-socijalne razlike u pojavi prostitucije kod maloljetnih i punoljetnih osoba. Prostitucija maloljetnika javlja se naročito kod adolescenata koji su u periodu kada lutaju u potrazi za identitetom. Zbog toga mladima treba posebno predočavati negativne činjenice o prostituciji. Dakle, osobe koje su još uvijek otvorene i prijemčive za nove informacije, posebno one koje se tiču njihove moguće životne ugroženosti i spremne su da mijenjaju svoje ponašanje, osobe pred kojima stoje mnogi (rizični) životni izbori kojima često ne žele ili ne umiju da se odupru ili u čijem kontekstu ne umiju dovoljno dobro da se zaštite. Sve statistike u svijetu ukazuju da je broj punoljetnih prostitutki daleko veći od maloljetnih. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti da mlađe maloljetne djevojke 143 144 MODUL III – PROSTITUCIJA predstavljaju stalan izvor za regrutiranje novih prostitutki. Sociološki je ova podjela vrlo značajna, jer je društvo, razumljivo, mnogo osjetljivije kad se prostituciji odaje maloljetna djevojka. Zato joj i pruža posebnu kaznenopravnu zaštitu. Socijalnoekonomski faktori, emocionalni sukobi u obitelji, nezdrava znatiželja probuđena u doba sazrijevanja, neuspjeh u školi ili na radnom mjestu, težnja za luksuzom i oponašanjem, često se javljaju u genezi prostitucije mladih. Prostitucija maloljetnih osoba vrlo je često vezana za druge socijalnopatološke pojave, kao što su rana delinkvencija, skitničenje, napuštanje školovanja, mentalna insuficijencija. Isto tako je očigledno da suvremeno društvo sa svojim mnogobrojnim unutarnjim suprotnostima pogoduje pojavi rane prostitucije. “Procjenjuje se da se u svijetu prostituira između dva i tri milijuna djece, no taj broj sve više raste. Dječja prostitucija najraširenija je u Tajlandu, gdje ta “vrsta” zarade čini 10 do 14% bruto nacionalnog dohotka. Trećina Tajlanđana prostituirala se dok su bili maloljetnici. U Meksiku se prostituira 16.000 djece, u SAD svake godine više od 100.000 djece postaje žrtvama seksualnog maltretiranja, a u Indiji se prostituira oko 500.000 djece. Na taj način veliki broj djevojčica izdržava svoje obitelji.”129 2.1.8. Uloga klijenta i posrednika U lancu procesa prostituiranja nalazi se klijent, bez kojeg ne bi ni bilo potražnje, pa samim tim ni prostitucije. Nerijetko, u našem žargonu, kad je riječ o klijentu, susrećemo se i sa pojmovima: “mušterija”, “kupac”, “papan”, “konzument”, “legenda”, “ždrijebac, “sisoje”, “jahač” i slično. Psiholog Osvald Švarc o klijentima ističe: “Uzgred rečeno, muškarci koji često posjećuju prostitutke zaslužuju istu osudu, jer oni koji plaćaju ceh jednaki su onima koji ga prihvaćaju. Ovo još nije dovoljno prihvaćeno i ljaga prostitucije je rezervirana samo za žene, vjerovatno zato što su moralne norme uvijek stvarali muškarci”.130 Prema istom autoru, muškarci koji posjećuju prostitutke, mogu se podijeliti u tri grupe. Prvu grupu klijenata čine oni koji, kao početnici, najčešće žele da nauče tehniku umjetnosti ljubavi, svjesni ili pak nesvjesni potpuno bezličnog kontakta. Usluga koju prostitutka pruža mladiću, a preko njega i društvu, sastoji se u tome da ga nauči tehnici seksualnog života i da sebe ponudi kao “teren za vježbanje”. Drugu grupu posjetitelja prostitutki predstavljaju neurotičari. Oni su, bar biološki, odrasle osobe. Ali ih strah, centralni fenomen mentaliteta neurotičara, sprečava da dožive pravilne, osobne i potpune odnose sa ženama. Kontakt i spajanje za njih znači ustupanje i zarobljeništvo. Treća, najbrojnija grupa koja “potpomaže” prostitutke, sastoji se od muškaraca koji se obično nazivaju “ljudi sa ulice”. Dok mladić još nije dostigao poluzrelost i dok se neurotičar boji da je dostigne, dotle ovaj tip muškarca nikada ne sazrijeva. Loš materijal, primitivna i sirova priroda ličnosti, sprečavaju ove ljude da postignu jedinstvo duha i tijela, koje sačinjava seksualnost odrasle osobe. 129 130 “Dječija prostitucija treći zločin u svijetu”, Podaci UNICEF-a, Dnevni avaz, www.avaz.ba, Sarajevo, 14.12.2001. Švarc O.: “Psihologija seksualnosti”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1967 MODUL III – PROSTITUCIJA U lancu prostitucije veoma važno mjesto zauzima i posrednik. Za ovu vrstu zanimanja u svakodnevnom žargonu na našim prostorima susrećemo nazive: “svodnik”, “momak”, “podvodač”, “gazda”, “kojot”, “šef”, “king”, “bos”, “udvarač”, “badžo”, “serijski prodavač”, “naručitelj nevjesti”, “legenda”, “makro”, “eksploatator”, “trafikant”, “trgovac”, “zaštitnik”, “pomagač”, “vlasnik bara” i slično. Težište angažiranja svodnika je da nabavi “kvalitetnu robu”, da je eventualno proba, dodatno obuči i učini dostupnom mušterijama-kupcima. Sa njim su kanalima često povezani u veću mrežu dobavljači, vodiči, pomoćnici, prijevoznici i prihvatači – a svi imaju “svoj” dio zarade. Makro vodi računa o “sigurnosti” klijenata, o diskreciji (anonimnosti, nefotografiranju i nesnimanju), o ispunjenju zahtjeva i želja, o kompletnom ugođaju koji mami klijenta i donosi novac. Pretpostavke, ali i mogućnosti visoke zarade nalažu “prodavaču” da garantira diskreciju, širok izbor “prave robe” prema ukusu i najprobirljivijih klijenata, da se isključi opasnost od zaraznih bolesti, te osigurati siguran boravak na mjestu gdje se nude i kupuju usluge. 2.2. Etiologija i karakteristike pojave prostitucije u Bosni i Hercegovini Termin etiologija potiče od starogrčke riječi aitia (uzrok, povod), te logos (riječ, govor, znanost), odnosno znanost o uzrocima nekog reda pojava. Polazeći od činjenice da se pojavni oblici socijalne patologije neprestano umnožavaju, znanost danas čini naročite napore u razumijevanju i rasvjetljavanju etiologije socijalnopatoloških pojava. Za psihologiju, prostitucija je oblik devijantnog ponašanja. Uzrokovana je najčešće ekonomskim odnosima, nejednakošću i neprosvijećenošću žene. Veliki broj teoretičara seksualnosti smatra da je prostitutka psihički “dresirana”, da ne voli onoga sa kojim ima seksualni odnos za novac, i ako može za to vrijeme voli nekoga drugog, na primjer svoga makroa ili tajnog ljubavnika, van poslovnog odnosa. Jedan broj psihologa nastoji uzroke prostitucije objasniti strukturom ličnosti, odnosno njenim psihološkim karakteristikama. Sociološko stanovište o uzročnosti prostitucije polazi od teze da je ulazak u prostituciju uvjetovan društveno-ekonomskim faktorima, od kojih su opredjeljujući nizak životni standard i loši uvjeti života. Motiviranost za bavljenjem prostitucijom je poboljšanje tih uvjeta kroz stjecanje zarade prodajom vlastitog tijela. Sociološko proučavanje prostitucije ima za cilj utvrđivanje društvenih obilježja ove pojave. S pravom se može konstatirati da prostitucija nikad nema samo jedan uzrok, niti jedan motiv. Prostitucija je kompleksan fenomen i bilo bi odveć simplificirano dovoditi ga u vezu samo sa jednim faktorom. Stoga su od iznimne važnosti integrativna i multidimenzionalna istraživanja više faktora koji utječu na prostituciju. Moderna znanost čini sve veći napor da se prevaziđu jednostranosti ranijih orijentacija, koje su društvene pojave objašnjavale nedruštvenim činiocima, s jedne strane, da se, s druge strane, izbjegnu ograničenosti multifaktoralnog pristupa i da se složenost društvenih pojava, znači i devijacija, ispituje na interdisciplinaran način. 145 146 MODUL III – PROSTITUCIJA Pored ranije navedenih, veoma bitni uvjeti koji izravno utječu na prostituciju su131: 1. Određen stupanj društvenog razvoja i karakteristike ekonomskog razvoja, koji je uvjetovan načinom proizvodnje u datom društvu; podjelom rada; društveno-ekonomskim statusom i bogatstvom, odnosno raspodjelom bogatstva u društvu 2. Distribucija vlasti ili moći u društvu, koja je uvjetovana demografskom situacijom; stupnjem orijentacionih vrijednosti i standarda ponašanja; razinom društvene i pojedinačne svijesti i prostorno-geografskim uslovima 2.2.1. Odnos javnog mnijenja Ono u čemu se većina znanstvenika slaže je da su univerzalni razlozi zbog kojih se neka osoba odaje prostituciji sljedeći: osjećaj izoliranosti u urbanom društvu, odbačenost od roditelja (od majke manje, ali od oca potpuno), negativno etiketiranje još u djetinjstvu, u smislu “hrđavo dijete”, neposlušno i slično. Često se, u literaturi, mogu sresti tvrdnje da prostituiranje najčešće počinje nagovorom druge prostitutke, te zbog pritisaka podvodača ili, pak, supruga i roditelja, a nerijetko djevojke “padaju” i na priče da će završiti kao glumice. Novac, odnosno brza zarada bez znanja i iskustva, nesumnjivo je značajan poticaj za povremeno ili trajno odavanje prostituciji. Na širenje prostitucije na području Bosne i Hercegovine, posljedice rata neminovno su imale velikog utjecaja, posebno kad je riječ o psihičkoj uravnoteženosti stanovništva. Uz to, socijalna bijeda i siromaštvo bez realnih mogućnosti da se najbližima, djeci posebno, stvore odgovarajući egzistencijalni uvjeti, sigurno kod jednog broja žena predstavlja jedan od uzroka u donošenju odluka o bavljenju prostitucijom. Prema mišljenju članova Međunarodne pravne grupe za ljudska prava, na rasprostranjenost prostitucije utjecali su sljedeći faktori: 1. “Posebno psihičko stanje izazvano ratnim stradanjima i strahom kod svih kategorija stanovništva 2. Težak socijalni status i položaj najširih slojeva i svih uzrasta stanovništva 3. Želja, a u velikom broju slučajeva i nužda, za osiguranjem i minimalnih sredstava za egzistenciju 4. Želja za brzom i lakom zaradom, kod kategorija organizatora i posrednika u vršenju prostitucije 5. Prisustvo stranih vojnih snaga i predstavnika međunarodnih organizacija i asocijacija u Bosni i Hercegovini 6. Želja za izlaskom iz zemlje i odlaskom u treće zemlje, radi “boljeg i sretnijeg života” 7. Spolna diskriminacija prilikom zapošljavanja, u kući i društvu”132 131 Adžajlić-Dedović A.: “Prostitucija u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo 2002, str. 56 132 “Priručnik za trening - Trgovina ljudima i ropstvo - Komparativni pravni pristupi i uloga Evropske konvencije o ljudskim pravima u BiH”, Međunarodna pravna grupa za ljudska prava, BiH projekat, Sarajevo, 1999 MODUL III – PROSTITUCIJA Posljedice rata u Bosni i Hercegovini su ogromne i nemjerljive. Pouzdani podaci o stvarnim mjerljivim posljedicama još uvijek ne postoje, dok se niko ne usuđuje da procijeni one posljedice koje su nemjerljive. Procjenjuje se da je 258.000 stanovnika Bosni i Hercegovini poginulo i nestalo, tj. 5,9% predratne populacije je izgubljeno. Druge procjene kažu da je broj mrtvih i nestalih, uključujući porast stope mortaliteta, iznosi 269.000 stanovnika. Kada se govori o broju raseljenih osoba tijekom rata, 1995. godina je predstavljala vrhunac. Njihov broj je dosegao 1,282.000 osoba. Procijenjeni broj raseljenih osoba na kraju 1997. godine je iznosio 866.000, a u 1998. godini 816.000. Ekonomske štete od rata se procjenjuju na 50-60 milijardi američkih dolara, od čega se 20 milijardi dolara odnosi na proizvodne kapacitete. Postoje i mnoge druge procjene, koje uzimaju u obzir gubitak bruto domaćeg proizvoda od 1992. godine do danas, što predstavlja indirektne ekonomske gubitke. Ukupni direktni i indirektni gubici iznose 100 milijardi američkih dolara. Indirektne posljedice, kao što su razaranje sistema uprave, prekid ekonomskog razvoja, obrazovanja i tehnološkog razvoja, kao i “odliv mozgova”, premda nemjerljivi, nesumnjivo su ogromni.”133 Širenju prostitucije doprinijelo su ratno i poslijeratno nasilno pomjeranje stanovništva, kao i procesi tranzicije koji su započeli u bosanskohercegovačkom društvu, ali i u zemljama bivše Jugoslavije. U neposrednom poslijeratnom petogodišnjem periodu, prostitucija je postala intenzivna pojava i iz dana u dan se povećava, što rezultati provedenih istraživanja neumoljivo potvrđuju. Nažalost, mnogo objektivnih i subjektivnih faktora otežava istraživanje prostitucije. “Tamna brojka” osoba koje se prostituiraju neprekidno raste. Ovo je naprosto zbog toga što je prostitucija u Bosni i Hercegovini zakonom zabranjena. Uz to, javna moralna osuda, pa i snažno izražena religiozna uvjerenja kod ljudi u našem društvu, doprinose da se sve što je u svezi s prostitucijom prikriva ili čak poriče. Pojava i širenje prostitucije u Bosni i Hercegovini uglavnom se objašnjava time što je Bosna i Hercegovina ratom razorena zemlja u tranziciji, što je u njoj društvo traumatizirano, što vladaju duboka ekonomska kriza i procesi dezintegracije obitelji. 2.3. Prostitucija i trgovanje ljudima Visok stupanj siromaštva, nezaposlenost, male plaće, diskriminacijska praksa, nasilje, patrijarhalne socijalne strukture i nedovoljna socijalna podrška ženama primorava ih na migraciju, što povećava vjerojatnost da postanu lak plijen za trgovce ženama. Nekoliko je svjetskih trendova pridonijelo porastu trgovanja ženama: razlike između bogatih i siromašnih država/regija, porast industrije seksa internacionalno, povezanost s ratnim sukobima i ekonomskom tranzicijom, globalizacija, uključenost organiziranog kriminala (trgovanje ljudima je manje rizičan posao od trgovanja drogom), feminizacija siromaštva i migracija. Seksualno iskorištavanje odnosi se na stjecanje seksualnog zadovoljenja, 133 Papić Ž.: „Opća situacija u BiH i politika međunarodne podrške” u „Međunarodne politike podrške zemljama Jugoistočne Evrope (Lekcije (ne) naučene u BiH)“, Muller, Sarajevo, 2001, str. 15-39 147 148 MODUL III – PROSTITUCIJA financijske dobiti ili napredovanje zlouporabom seksualnosti druge osobe, negirajući pritom njena ljudska prava na dostojanstvo, jednakost, autonomiju, psihičko i tjelesno zdravlje, te pravo na život bez nasilja. Prostitucija i trgovanje ženama i djecom ne smiju se povezivati s terminima “prisilna” i “dobrovoljna”. Treba shvatiti da je “slobodan izbor” termin koji prikriva i zanemaruje preklapanje ekonomskih, socijalnih, kulturalnih i političkih (ne) mogućnosti za žene u određenom društvu. Nejednakost ozbiljno ograničava slobodu izbora i mogućnosti. Trgovanje ženama s naglaskom na seksualno iskorištavanje koristi se ženama i djecom ranjivima zbog siromaštva te politike i prakse ekonomskog razvoja: prognane i izbjegle, žene u migracijskim procesima i žene koje su u djetinjstvu bile žrtve seksualnog zlostavljanja. Prostitucija je štetna za sve žene jer opravdava prodaju žena općenito, pa tako sve žene svodi na seksualne objekte. Širom svijeta, prosječna dob djevojaka koje ulaze u prostituciju je između 12 i 14 godina. Ljudska prava koja se krše kroz trgovanje ženama jesu, među ostalim: pravo na život, pravo na jednakost, pravo na slobodu i sigurnost osobe, pravo na jednaku zakonsku zaštitu, pravo na slobodu od svih oblika diskriminacije, pravo na najviše dostupne standarde tjelesnog i mentalnog zdravlja, pravo na pravične i povoljne uvjete rada, pravo da ne budu podvrgavane mučenju ili drugom okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Nije jednostavno pristupiti rješavanju problema prostitucije. Potrebno je uzeti u obzir sljedeće: - Edukaciju i osvještavanje svih segmenata društva da je kupnja i prodaja tijela kršenje ljudskih prava - Konzultiranje vlada i donositelja odluka na svim razinama sa svim organizacijama koje se bave zaštitom ženskih ljudskih prava prije nego što donesu bilo kakvu odluku u svezi prostitucije - Razmatranje zakonskog nekažnjavanja žene u prostituciji i zakonskog kažnjavanja muškaraca koji kupuju žene i djecu, te svakog tko promovira i reklamira seksualnu eksploataciju, posebno svodnike, nabavljače i trgovce - Mijenjanje državne politike koja dovodi žene u položaj seksualnog iskorištavanja osiguravanje mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja koje će unaprijediti vrijednost i status žena i time smanjiti mogućnost da se žene odaju prostituciji - Ispitivanje i analiziranje prostitucije s naglaskom na trgovce ženama i djecom te kupce; omogućavanje ženama i djeci, žrtvama trgovanja, pristup svim zaštitnim službama i mehanizmima sve dok se ova pitanja ne prepoznaju i riješe - Profesionalci neće uvijek doći do jednostavnih odgovora koji MODUL III – PROSTITUCIJA će im pomoći da odvoje ova dva povezana fenomena. Većina istraživanja134 pokazuju da je više od 85% žena prisiljeno da se bavi prostitucijom. 2.4. Zaštita djece i odraslih od prostitucije u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine Odnos društva prema prostituciji kao pojavi u Bosni i Hercegovini jasno se vidi kroz kaznenopravnu regulativu, jer je prostitucija kažnjiva i kosi se sa zakonima o javnom redu i miru i kaznenom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Prema kaznenopravnoj regulativi, u kaznenoj zoni nalaze se upravo organizatori ili posrednici u vršenju prostitucije. Tako je kao kazneno djelo predviđeno samo posredovanje u prostituciji, kada se vrši u vidu zanata. Međutim, inkriminirane su i neke druge djelatnosti, povezane sa prostitucijom, kao na primjer podvođenje, bludničenje i drugo. Razumijevanje sadržaja kaznenih djela koja su utvrđena zakonima u Bosni i Hercegovini, a koja se dovode u vezu sa trgovanjem ljudima i prostitucijom, je veoma značajno. Za sva navedena kaznena djela propisane su kaznene sankcije, čime se preventivno djeluje na ponašanje potencijalnih počinitelja kaznenih djela a djeca i odrasli štite od pojave trgovanja ljudima i prostitucije. Kaznenopravna zaštita je propisana državnim, entitetskim i zakonima Brčko Distrikta BiH, a provode je ustanove pravosudnog sustava. 2.5. Kazneni zakoni Bosne i Hercegovine Obzirom da je u prethodnim modulima opširno obrađivan međunarodni i domaći pravni okvir, u ovom modulu fokusirat ćemo se na odredbe koje su vezane za samu pojavu prostitucije koja izlazi iz okvira trgovanja ljudima, spomenut ćemo odredbe entitetskih kaznenih zakona. U entitetskim kaznenim zakonima i zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine postoje po tri kaznena djela koja su u svezi s trgovanjem ljudima: Kazneni zakon FBiH (“Službene novine FBiH”, broj 36/03) je zadržao kaznena djela: Članak 210. Navođenje na prostituciju (1) Tko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugog na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili bilo na koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. (2) Tko radi ostvarenja koristi silom ili prijetnjom uporabe sile ili nanošenja veće štete drugog prisili ili obmanom navede na pružanje seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Kaznom iz stavka (2) ovoga članka kaznit će se tko radi ostvarenja koristi, na način iz stavka 2. ovoga članka, koristeći tešku situaciju proisteklu iz boravka 134 Istraživanje Donne Hughes iz SAD 149 150 MODUL III – PROSTITUCIJA neke osobe u stranoj zemlji, prisili ili navede tu osobu na pružanje seksualnih usluga. (4) Tko kazneno djelo iz st. od (1) do (3) ovoga članka učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. (5) Bez utjecaja je za počinjenje kaznenog djela iz ovoga članka je li se osoba koja se navodi, potiče, namamljuje ili prisiljava već ranije bavila prostitucijom. Članak 211. Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije (1) Tko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audiovizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. (2) Predmeti koji su bili namijenjeni ili upotrijebljeni za počinjenje kaznenog djela iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se, a predmeti koji su nastali počinjenjem kaznenog djela iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se i uništiti. Članak 212. Upoznavanje djeteta s pornografijom (1) Tko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizualne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (2) Predmeti iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se. Kazneni zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik RS”, br. 49/03) predviđa također kaznena djela: Član 198. Trgovanje ljudima radi vršenja prostitucije (1) Ko radi zarade navodi, potiče ili namamljuje drugoga na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način učestvuje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ko radi zarade silom ili prijetnjom uporabe sile ili nanošenja značajne štete, drugoga prinudi ili prijevarom navede na pružanje seksualnih usluga, kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina. (3) Kaznom iz stavka (2) kaznit će se i ko radi zarade, na način naveden u prethodnom stavu, koristeći tešku situaciju proisteklu iz boravka neke osobe u stranoj zemlji, prinudi ili navede tu osobu na pružanje seksualnih usluga, ili radi njegovog navođenja na to profesionalno angažira drugu osobu. (4) Ako su djela iz prethodnih stavova izvršena prema djetetu ili maloljetniku, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do dvanaest godina. (5) Nije od značaja za postojanje djela iz ovoga članka da li se osoba koje se prinuđava, navodi ili podvodi već ranije bavilo prostitucijom. MODUL III – PROSTITUCIJA Član 199. Iskorištavanje djece i maloljetnih osoba za pornografiju (1) Ko zloupotrijebi dijete ili maloljetnu osobu za izradu slika, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografske sadržine, ili dijete i maloljetnu osobu zlouporabi za pornografsku predstavu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Predmeti i sredstva iz stavka (1) oduzet će se. Član 200. Proizvodnja i prikazivanje dječje pornografije (1) Ko nudi, distribuira, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini dostupnim spise, slike, audio-vizualne ili druge predmete koji predstavljaju dječju pornografiju ili ko takve materijale radi toga proizvodi, nabavlja ili drži ili ko prikaže dječju pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. (2) Ako je djelo iz stavka (1) izvršeno prema licu mlađem od 16 godina, počinitelj će se kazniti zatvorom do tri godine. (3) Ako su djela iz prethodnih stavova izvršena preko sredstava javnog informiranja ili putem Interneta, počinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (4) Pod pojmom dječje pornografije u smislu ove odredbe podrazumijeva se pornografski materijal koji vizualno prikazuje: a) dijete ili maloljetna osoba koja je učesnik evidentnog seksualnog ponašanja, i b) realistične slike koje prikazuju dijete ili maloljetnu osobu koja učestvuje u evidentnom seksualnom ponašanju. (5) Predmeti i sredstva iz st. (1) i (2) ovoga članka oduzet će se. Kazneni zakon Brčko Distrikta BiH (“Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH”, 10/03) također predviđa: Član 207. Navođenje na prostituciju (1) Ko radi ostvarenja koristi navodi, potiče ili namamljuje drugoga na pružanje seksualnih usluga ili na drugi način omogući njegovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, ili na bilo koji način sudjeluje u organiziranju ili vođenju pružanja seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ko radi ostvarenja koristi silom ili prijetnjom uporabe sile ili nanošenja veće štete drugoga prisili ili obmanom navede na pružanje seksualnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Kaznom iz stavka (2) ovoga članka kaznit će se ko radi ostvarenja koristi, na način iz stavka (2) ovoga članka, koristeći tešku situaciju proisteklu iz boravka neke osobe u stranoj zemlji, prisili ili navede tu osobu na pružanje seksualnih usluga. (4) Ko kazneno djelo iz stavova od (1) do (3) ovoga članka učini prema djetetu ili 151 152 MODUL III – PROSTITUCIJA maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. (5) Bez utjecaja je za počinjenje kaznenog djela iz ovoga članka činjenica je li se osoba koja se navodi, potiče, namamljuje ili prisiljava već ranije bavila prostitucijom. Član 208. Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije (1) Ko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili rastura ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina. (2) Predmeti koji su bili namijenjeni ili upotrijebljeni za počinjenje kaznenog djela iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se, a predmeti koji su nastali počinjenjem kaznenog djela iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se i uništiti. Član 209. Upoznavanje djeteta s pornografijom (1) Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audio-vizualne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (2) Predmeti iz stavka (1) ovoga članka oduzet će se. 3. RAZLIČITI SUSTAVI SOCIJALNE REAKCIJE NA POJAVU PROSTITUCIJE Prostitucija kao društvena pojava oduvijek je nametala potrebu da bude regulirana na društveno prihvatljiv način. Kako su se razvijali oblici prostitucije i povećavao njezin obim i kako je, s druge strane, jačala i razvijala se organizacija vlasti u pojedinim društvima, tako su nastajale, mijenjale se, jačale ili slabile društvene mjere za reguliranje prostitucije. Kako se, u raznim zemljama i u razno vrijeme, ovaj stav mijenjao ovisno od niza ideoloških, socioloških i ekonomskih utjecaja, tako su se mijenjale i odredbe kojima je regulirana prostitucija. Danas u svijetu postoji više sustava sprečavanja i društvene reakcije na prostituciju, od kojih su najzastupljeniji: 1. Sustav tolerancije 2. Sustav abolicije 3. Sustav prohibicije 4. Sustav reglementacije 3.1. Sustav tolerancije Sustav tolerancije podrazumijeva potpuno neangažiranje države na sprečavanju ove pojave. Prostitucija se vrši javno i slobodno, bez ikakve kontrole i nadzora. Ovakav sustav omogućava širenje prostitucije, a preko toga i pojavu kriminaliteta i drugih sociopatoloških pojava koje prate ovu društvenu devijaciju. MODUL III – PROSTITUCIJA 3.2. Sustav abolicije Sustav abolicije predstavlja, ukidanje i zabranu vršenja prostitucije po javnim kućama. Međutim, to ne znači istovremeno i put iskorjenjivanja ove društveno negativne pojave. Ono što se ukida ovakvim sustavom ustvari nije prostitucija, već samo njeno reguliranje od strane države. Pokret abolicionizma javio se u Engleskoj u drugoj polovini 19. stoljeća, odakle se proširio na gotovo sve europske i izvaneuropske zemlje. Danas je većina zemalja u svijetu formalno ukinula prostituciju, ali, i pored formalne zabrane, prostitucija u mnogim zemljama faktički postoji, vrši se ilegalno, što znači da se kontrola i medicinski nadzor u takvim uvjetima teže može provoditi. 3.3. Sustav prohibicije Sustav prohibicije polazi od potpune zabrane prostitucije u bilo kojem obliku. Prostitutke se kazneno gone i kažnjavaju zbog same činjenice bavljenja prodajom vlastitog tijela. Dakle, inkriminira se bavljenje prostitucijom, bilo kao kazneno djelo bilo kao administrativni prekršaj. Po ovom sustavu, osim prostitutke, kažnjavaju se podvodači i svodnici kao počinitelji kaznenog djela. 3.4. Sustav reglementacije Sustav reglementacije podrazumijeva zdravstveno-policijski nadzor nad osobama koje javno provode blud. Slično je određenje reglementacije koje smatra da zakonsko priznavanje prostitucije kao slobodne profesije mora biti pod strogim nadzorom sanitetskih i državnih službi. U većini europskih zemalja u 19. stoljeću, reglementacija je postojala kao sustav, ali je rezultirala širenjem prostitucije. Zamjerke koje su, između ostalih, upućivane na račun reglementacije su: da nije poboljšala kontrolu prostitucije, da je omasovila “trgovanje ljudskim tijelom” i da ju je ozakonila, čime je davala legitimnost trgovini ljudima. Ozbiljna zamjerka se odnosila i na nepostojanje kontrole “klijenata” u svezi s veneričnim bolestima, jer samo kontrola prostitutki nije dovoljna. Iz svega navedenog proizlazi da reglementacija predstavlja, zapravo, legalizaciju prostitucije od strane države, dakle, situaciju u kojoj država dozvoljava postojanje javnih kuća i vrši kontrolu ovih kuća u kojima žive žene koje se bave prostitucijom (klasični reglementarizam) ili uvodi knjižice za prostitutke pomoću kojih se vodi njihov medicinski nadzor i liječnička kontrola. Odnos prema prostituciji razlikuje se ne samo od zemlje do zemlje, nego i u pojedinim regijama jedne zemlje. 3.5. Primjeri sustava u europskim zemljama Danas je prostitucija poprimila svjetske razmjere. Kao posljedica socijalnih, političkih i ekonomskih problema, njena ekspanzija u svim regijama svijeta samo ohrabruje trgovanje ljudima. Kasnih 1990-ih godina u velikom broju država sprovedene su ili predložene neke radikalne i inovativne pravne reforme koje se tiču reguliranja prostitucije. Njemačka se smatra veoma liberalnom zemljom u Europi u pogledu prostitucije. Prema nekim procjenama, u Njemačkoj, koja je legalizirala prostituciju, na najstarijem 153 154 MODUL III – PROSTITUCIJA zanatu na svijetu godišnje se obrne 12,5 milijardi maraka. A to znači da će 400.000 žena koje se bave prostitucijom napokon dobiti neki utvrđeni status. Inače, polovica osoba koje se bave prostitucijom u Njemačkoj su strankinje. Svaki peti muškarac redovno koristi njihove usluge. U ovoj zemlji prodavačice ljubavi na dobit koju im donosi njihova aktivnost plaćaju porez. Zakon zabranjuje podvođenje, izrabljivanje i reklamiranje. U Nizozemskoj prostitucija je legalizirana djelatnost. U svakom gradu te 18-milijunske države, po površini nešto manje od Bosne i Hercegovine, postoji ulica sa prostitutkama koje stoje u izlozima nudeći svoje usluge potencijalnim mušterijamašetačima. Nizozemski parlament je prije nekoliko godina prostitutkama u toj zemlji, kojih ima između 25 do 30 hiljada, priznao radni staž i bolovanje. Formiran je i sindikat prostitutki, s kojim muškarci i žene u industriji seksa dobivaju ista prava kao i normalni radnici u uslužnom sektoru, te potpisuju kolektivne radne ugovore sa šefovima svojih bordela. U Ukrajini prostitucija je ilegalna djelatnost. “Ukrajina ima 50.861.000 stanovnika (zaokružen broj iz 2000. godine). Neto osobni dohodak: 62.5 američkih dolara mjesečno (podaci Svjetske banke za 1999. godinu). Preko 30% stanovništva živi ispod granice siromaštva.”135 Prema pravnoj regulativi, predviđeno je kažnjavanje za kazneno djelo trgovanja ljudima ili drugi oblik postupanja koji se odnosi na prijevoz ljudi. Odredbe zakona su fokusirane na prodaju, transfer ili bilo kakvo protupravno postupanje u legalnom ili ilegalnom prijevozu osoba preko granica Ukrajine za dalje preprodaje ili predaje drugom licu u svrhu seksualne eksploatacije, uključivanja u pornografsku industriju, kriminalne aktivnosti, držanje u ropskom odnosu i ostalo. Predviđena je kazna od 3 do 8 godina. U 1999. godini je Ministarstvo unutarnjih poslova Ukrajine osnovalo specijalnu jedinicu za borbu protiv trgovanja ljudima na nacionalnoj i regionalnoj razini. Jedinice su operativne od 2000. godine. Centri trgovanja ljudima su Čop, Odesa i pogranična mjesta sa Rumunjskom. U Velikoj Britaniji kažnjivo je podvođenje i reklamiranje žena. Određene inicijative kojima je cilj popravljanje društvenog položaja prostitutki, veoma rano javljaju se i u Velikoj Britaniji. Tako je, na primjer, 1979. godine na sjednici Donjeg doma britanskog Parlamenta bio razmatran prijedlog “Zakona o zaštiti prostitutki”. Da bi stekle pravo na socijalnu zaštitu i mirovinu, mnoge prostitutke u poreskim prijavama svoju djelatnost, još tada, nazivaju “društvenim uslugama”. S druge strane, pak, još tada su prostitutke nazivane “najstarijim psihoterapeutima na svijetu”. Prema raspoloživim podacima, prostitucija u Britaniji nije zabranjena djelatnost iz dva razloga: a) jer se zabranom prostitucija ne može iskorijeniti i b) zato što bi zabrana narušavala ljudska prava. U Španjolskoj je prostitucija legalizirana 1995. godine, a u Madrid svakodnevno stižu nove djevojke, najčešće iz Maroka, Nigerije, Dominikanske Republike i drugih zemalja. 135 Ibid. MODUL III – PROSTITUCIJA U Francuskoj, tradicionalnoj zemlji zabave, prostitucija se već toliko modernizirala i usavršila, da je prisutna svugdje i za svakoga. Posebno u Parizu, pojava “Minitela” izazvala je na tržištu seksa pravi “boom”. Dovoljno je birati broj 3615 i napisati ime Lulu, Lili ili slično, i kontakt je uspostavljen. “Hot line i mali oglasi u besplatnim novinama predstavljaju način vrbovanja koji je u ekspanziji; njima od sada treba dodati Internet. Prefekt policije u Parizu je 1994. godine procijenio da ima 1100 novih povremenih prostitutki uvučenih u “posao” putem oglasa i osobnih poruka.”136 U Sjedinjenim Američkim Državama “Prostitucija i sve što je u svezi s njom smatraju se kaznenim djelima i kao takvi su zabranjeni. Javne kuće zabranjene su u većini država. Kažnjivo je svodništvo, nagovaranje na blud i življenje od zarade dobivene prostitucijom. Propisi o prostituciji sadržani su u “Zbirci zakona i propisa za sprečavanje i kontrolu sifilisa i gonoreje.”137 4. FUNKCIONALNA VEZA SOCIJALNE I DJEČJE ZAŠTITE I DRUGIH USTANOVA UKLJUČENIH U PREVENCIJU SPREČAVANJE PROSTITUCIJE U BiH Nema teoretskog, ni praktičnog spora oko toga da služba socijalne zaštite treba biti nositelj, organizator i provoditelj svih socijalno-zaštitnih mjera u prevenciji i suzbijanju socijalno-patoloških pojava, pa i pojave prostitucije. To su zadaci socijalnih službi i ministarstava za socijalnu politiku na različitim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim nekoliko ideja, nisu poduzete konkretne socijalno-preventivne akcije u pogledu prostitucije. Naravno, odgovorni za ovakvu pasivnost i gotovo nikakve praktične rezultate izgovor nalaze u objašnjenju da je manjkao profesionalni stručni aparat koji bi sustavno obrađivao pojedina pitanja, prikupljao podatke i rukovodio konkretnim socijalnim akcijama. Analiza socijalnog zakonodavstva u BiH (parcijalnost u socijalnom zakonodavstvu i podjela na dva, pa i tri sustava) upućuje na zaključak da na normativnom planu nije postavljen sveobuhvatan sustav socijalne prevencije prostitucije, socijalne zaštite i rehabilitacije prostitutki. Posljednjih godina, mnogi pojedinci i ustanove u Bosni i Hercegovini samo djelimično pokušavaju riješiti problem prostitucije i problem trgovanja ženama. Tako se u medijima svakodnevno navodi kako korupcija, nedostatak novca i obučavanja, kao i nedostatak jasnog i odlučnog plana akcije, sprečavaju bilo kakav ozbiljniji pokušaj provedbe mjera, i ako je javnost veoma svjesna problema trgovanja ljudima. 4.1. Ustanove i organizacije nadležne za socijalnu zaštitu i sigurnost žrtava trgovanja ljudima radi prostitucije Žrtvama trgovanja ljudima potrebno je osigurati temeljne potrebe kao što su 136 137 Mršević Z.: “Savremeni oblici prostitucije-Nove tehnologije“, u „Izbor tekstova“; Milićević J., „U čemu je razlika? Trgovina ženama, Prostitucija”, Žene ženama, Grafika JEŽ, Sarajevo, 2003, str. 20 Marković T.: “Prostitucija (skripta iz socijalne patologije)”, Sveučilište u Zagrebu-VDŠ, Zagreb, 1965, str. 33-34 155 156 MODUL III – PROSTITUCIJA osobna sigurnost, zdravstvena skrb, a ako je žrtva tjelesno iscrpljena uspostaviti dnevnu rutinu, stabilizaciju fizioloških funkcija sna i ishrane, težiti da se uspostavi odnos sigurnosti i povjerenja, osigura psiho-socijalna podrška i ekonomsko osnaživanje i dr. Osiguravanje temeljnih potreba žrtvama trgovanja ljudima obvezno treba biti planirano i podrazumijeva pripremu individualnog plana pomoći za svaku žrtvu. Ovaj plan priprema se na temelju procjene potreba za žrtvu i u suradnji sa samom žrtvom. Žrtvama trgovanja ljudima osigurava se pomoć i zaštita u sljedećim ustanovama i organizacijama:  Sigurnosne službe  Službe socijalne zaštite  Zdravstvene službe  Pravna pomoć  Nevladine organizacije Nadležna tužiteljstva i policija, pored toga što učestvuju u identifikaciji, dužni su da omoguće fizičku sigurnost žrtve, dužni su da je izmjeste iz okruženja u kojem je eksploatirana i, u suradnji sa odgovarajućom službom centra za socijalni rad i relevantnom nevladinom organizacijom, dužni su da je smjeste u sigurno okruženje. Centri za socijalni rad, u suradnji sa službama zdravstvene zaštite, vrše preliminarnu procjenu osjećaja ugroženosti kod žrtve, procjenu osjećaja tjelesne i psihičke iscrpljenosti, intenzitet akutne, prolongirane ili kronične stresne reakcije, konfuznost mišljenja i nesposobnost donošenja odluka. Na temelju općeg medicinskog pregleda dužni su da ustanove prisustvo lakših ili težih tjelesnih povreda, te akutnih i kroničnih organskih oboljenja. Pravni savjetnik, koji je dodijeljen žrtvi, usmeno će savjetovati i upoznati žrtvu sa njenim pravima, te prisustvovati davanju izjava pred bilo kojim nadležnim tijelima koja odlučuju o njenim pravima i obvezama. Nevladine organizacije, koje pružaju bilo koji oblik podrške žrtvi trgovanja ljudima,osiguravaju siguran smještaj i temeljne egzistencijalne potrebe žrtvi trgovanja ljudima (hrana, odjeća, obuća...), a posebno vode računa da menadžeri u skloništima uspostave odgovarajuću suradnju sa sigurnosnim službama s ciljem da osiguraju fizičku sigurnost žrtve. Nevladine organizacije dužne su da, kada zbrinjavaju dijete žrtvu trgovanja ljudima, sve odluke o djetetu žrtvi donose uz suglasnost centara za socijalni rad (preko privremenog staratelja). Kada su u pitanju punoljetne žrtve, samo uz njihovu suglasnost se može kontaktirati sa centrima za socijalni rad i ostalim nadležnim ustanovama (izuzimajući tužiteljstvo i policiju). U fazi kada je žrtva smještena u sklonište kontinuirano se vrši procjena i nadzor njene sigurnosti. Ako je donesena odluka da žrtva duže vrijeme ostane u skloništu, rukovoditelj skloništa, centar za socijalni rad i nadležna organizacija koja pruža pravnu pomoć, kao i sama žrtva, mogu zatražiti dodatne mjere sigurnosti, odnosno signalizirati povećan ili umanjen stupanj sigurnosti. Ako je donesena odluka da nema potrebe za smještajem u sklonište, nadzor okruženja žrtve vrši centar za MODUL III – PROSTITUCIJA socijalni rad u suradnji sa službama sigurnosti, a sama žrtva i njeni pravni zastupnici mogu signalizirati povećan stupanj ugrožavanja njene sigurnosti. Zaštitno zbrinjavanje i smještaj organizira se kada su u pitanju stranci koji su žrtve trgovanja ljudima,u skloništa koja imaju potpisane protokole o suradnji sa Ministarstvom sigurnosti BiH. Domaće žrtve trgovanja ljudima smještaju se u sigurne kuće sa kojima Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ima potpisan protokol o suradnji. Žrtve trgovanja ljudima mogu biti smještene i na temelju uspostavljene suradnje NVO sa nadležnim ustanovama na lokalnoj razini i u druge vrste smještaja, naročito djeca koja mogu biti smještana u hraniteljske obitelji i ustanove. 4.2. Suradnja međunarodnih i domaćih ustanova i organizacija u zaštiti djece i odraslih od pojave prostitucije Po Dejtonskom mirovnom sporazumu, međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini ima snagu i utjecaj kao nigdje u regiji, osim na Kosovu. Postoji veliki broj međunarodnih ustanova i organizacija u Bosni i Hercegovini – vladinih i međunarodnih službi/agencija, kao i nevladinih organizacija. Ključni međunarodni akteri u Bosni i Hercegovini138, svojim prisustvom su imali i danas imaju veliki utjecaj na sve oblasti društvenog života. Ured visokog predstavnika (OHR), kojeg imenuje Vijeće sigurnosti UN-a po Dejtonskom sporazumu. Visoki predstavnik ima ovlast da koordinira sve međuvladine organizacije u Bosni i Hercegovini i glavni je medijator između međunarodne zajednice i državnih tijela vlasti. Visoki predstavnik ima ovlast da intervenira i da donosi zakone i odluke koje zakonski obvezuju u slučaju kada državne ustanove i tijela, iz različitih razloga, a najčešće zbog političkih opstrukcija, nisu u stanju da to samostalno urade. Policijska misija Europske unije (EUPM) odgovorna je za pomoć pri restruktuiranju i obuci službi za primjenu zakona, s ciljem stvaranja policijskih snaga koje su demokratske, multietničke i čvrsto opredijeljene za prihvaćanje međunarodnih standarda. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je bila uključena u iniciranje napora da se radi sa ženama-žrtvama trgovanja i odražava jedan globalno integrirani program da se štiti i pomaže u reintegraciji žena koje su bile žrtve trgovanja i u pomoći onima koje se žele vratiti kući. OESS se bavi problemom trgovanja ljudima u tri svoja segmenta: ljudska prava, pitanja medija i demokratizacija. Glavni zamjenik šefa misije je također uključen u inicijative u pogledu regionalnog organiziranog kriminala, što podrazumijeva i trgovanje ljudima. 138 Training for Trainers, Modul 1: Pregledi zemalja, “Odnos prema trgovini ženama i djecom u Bosni i Hercegovini”, Child and Woman Abuse Studies Unit, University of North London, 2001, str 17 157 158 MODUL III – PROSTITUCIJA 5. ZNAČAJ PREVENCIJE U SUSTAVU SOCIJALNE ZAŠTITE DJECE I ODRASLIH OD PROSTITUCIJE Etimološki promatrano, pojam prevencija potiče od latinske riječi “preventioprevenare”, koja u prijevodu označava predupređivanje ili predvidjeti i skrenuti pažnju na vrijeme. U suvremenoj znanstvenoj praksi, kao i stručnoj literaturi, ovaj problem se sve više izučava radi primjene odgovarajućih preventivnih mjera. 5.1. Socijalna prevencija - model zaštite od prostitucije “Društvena prevencija je posebna društvena djelatnost koja, u okviru postojećih društvenih odnosa, korigira i mijenja one društvene odnose i pojave koji neposrednije doprinose nastanku i razvoju društvenih devijacija.”139 “Savremeno pojmovno određenje prevencije, kao procesa usmjerenog ka stvaranju uslova koji djeluju u pravcu podsticanja pravilnog socijalnog razvoja dece i omladine, formiranja i učvršćivanja prosocijalnih oblika ponašanja i razvijanja socijalizovane, zrele ličnosti, nužno zahteva znanstveno zasnivanje prevencije na teorijama i modelima koji nude objašnjenje načina na koji se odvija socijalni razvoj, odnosno koji ukazuju na faktore koji svojim delovanjem mogu ostvariti uticaj na oblikovanje socijalnog ponašanja.”140 Prevencija u širem smislu “podrazumijeva primjenu odgovarajućih ekonomskih, socijalno-zaštitnih, zdravstveno-higijenskih, vaspitnih i drugih mjera kojima se napadaju i eliminišu uslovi i uzroci kriminalnog i drugih vidova socijalno-patološkog ponašanja.”141 Jednostavno, prevencija podrazumijeva čitav kompleks socijalnih mjera i aktivnosti kojima se pospješuje ukupan socijalni razvoj i eliminišu rizični faktori odnosno uzroci svih oblika asocijalnog ponašanja. Dobro organizirana socijalna prevencija je najbolji model zajednice u zaštiti djece i odraslih od svih oblika asocijalnog ponašanja, pa i pojave prostitucije. Najveći broj teoretičara iz oblasti socijalne pedagogije, socijalnog rada i drugih disciplina prevenciju dijeli na tri vrste: 1. Primarnu 2. Sekundarnu i 3. Tercijarnu prevenciju Primarna prevencija je usmjerena u pravcu otklanjanja i neutralizacije osnovnih rizičnih faktora, uvjeta, uzroka i povoda koji dovode do nastanka i razvoja pojave prostitucije. Primarna prevencija je u suštini opća prevencija društva, jer se na razini jedne zajednice donose programi prevencije, ali i konkretni programi razvoja različitih društvenih oblasti kao što su: obrazovanje, zdravstvena zaštita, sport, 139 140 141 Špadijer-Džinić Jelena: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 86 Jašović Ž.: “Kriminologija maloljetničke delinkvencije”, Naučna knjiga, Beograd, 1991, str. 279 Popović-Ćitić B., Žunić-Pavlović V.: “Prevencija prestupništva dece i omladine”, Pedagoško društvo Srbije, 2005, str. 18 MODUL III – PROSTITUCIJA tjelesna kultura i dr., čijim se razvojem otklanjaju uzroci svih oblika devijantnog ponašanja pa i pojave prostitucije. Sekundarna prevencija je usmjerena na sprečavanje daljeg razvoja i nepovoljnog dejstva već ispoljenih, društveno vidljivih devijacija u socijalnom ponašanju, koje se mogu definirati pojavom prostitucije. Ovdje, prije svega, ubrajamo aktivnosti koje se odnose na otkrivanje-identifikaciju one populacije u čijem socijalnom ponašanju je došlo do vidljivih devijacija. Osim toga, sekundarna prevencija obuhvata aktivnosti ispitivanja i proučavanja objektivnih i subjektivnih uzroka koji su uzrokovali prostituciju. Centralna faza sekundarne prevencije je tretman koji ima za cilj suzbijanja ili ublažavanje posljedica i otklanjanje već prisutnih problema u cilju odvraćanja od prostitucije. Tercijarna prevencija obuhvata niz aktivnosti usmjerenih na sprečavanje recidivizma. U pitanju su organizirane mjere socijalne rehabilitacije koje su usmjerene ka osobi, njenoj obitelji i užoj socijalnoj sredini, kako bi se ostvarila što potpunija socijalna reintegracija i vraćanje normalnom socijalnom funkcioniranju osobe koja se odala prostituciji. Različite zemlje različito prate i proučavaju ovu pojavu, ali većina razvijenih zemalja provode određene mjere prevencije. U principu, svaka od službi prevencije u sebi treba imati dva bitna elementa: 1. Blagovremeno otkrivanje osoba koje su se odlučile baviti prostitucijom 2. Prihvaćanje i zbrinjavanje ovih osoba u ustanove koje su osposobljene za: a. Prevenciju i b. Poboljšanje uvjeta i mogućnosti uspješnog vraćanja “normalnom” životu, a ove mjere prevencije su pokazale dobre rezultate Pravovremenu prevenciju prostitucije potrebno je rješavati planiranom, sustavnom i konkretnom društvenom akcijom. Takva akcija može jedino i mora da se zasniva na znanstveno utvrđenim saznanjima o ovoj društveno štetnoj sociopatološkoj pojavi. Tu se podrazumijeva da suzbijanje i sprečavanje prostitucije trebaju biti temeljni ciljevi te akcije i to socijalnim mjerama. Glavni nositelji socijalne akcije trebaju biti ustanove socijalne zaštite. Da bi lakše shvatili okolnosti u kojima se poduzimaju mjere prevencije prostitucije, ovdje ćemo navesti još nekoliko ekonomskih i socijalnih karakteristika trenutka u kojem živi prostitutka. 5.2. Uloga i odgovornost socijalnog rada u izradi i realizaciji mjera prevencije Smisao socijalnog rada je prije svega unapređenje ukupne socijalne dobrobiti čovjeka, koja treba da mu pruži mogućnost društvenog napredovanja, te da je temeljni cilj pružanja pomoći pojedincu da on kao ličnost sudjeluje u procesu svoje vlastite resocijalizacije. Socijalni rad obuhvata preventivni i terapijski dio i zahtijeva poduzimanje različitih mjera na više područja i više razina. Psiho-socijalni rad pokriva jednu široku i kompleksnu problematiku, sa više relacija i više kategorija 159 160 MODUL III – PROSTITUCIJA profesija. Prostitucija kao prisutna socio-patološka pojava u Bosni i Hercegovini mora biti predmet interesiranja socijalnog rada. Problemu prostitucije u Bosni i Hercegovini se još uvijek prilazi parcijalno, iako se naslućuju pozitivni pomaci. Nažalost, još nisu stvorene potrebne, pravne, materijalne, organizacione i stručne pretpostavke, za prevenciju prostitucije. Nisu stvoreni uvjeti za rano otkrivanje, edukaciju i zapošljavanje osoba koje se prostituiraju. Prevencija nije u dovoljnoj mjeri stručno osmišljena, prema zahtjevima modernog doba i dalje ima status socijalno-humanitarne zaštite. Veoma je izraženo odsustvo koordinacije i integracije subjekata u procesu ostvarivanja socijalne zaštite, što se negativno reflektira na prevenciju prostitucije. Ne postoji jedinstvena metodologija vođenja evidencije i dokumentacije prostitutki. Ne provode se organizirane i javne socijalne akcije zdravstvenog prosvjećivanja i upoznavanja sa socijalnim fenomenom prostitucije. Ne postoje zvanične osobe koje se stručno bave prostitucijom i koja su u funkciji prevencije ove pojave. Često je prisutan vrlo negativan utjecaj medija, sa puno stimulirajućih informacija za bavljenje prostitucijom, a malo preventivnih i ograničavajućih. Mediji kao što su televizija, radio, štampa na buđenje seksualnih strasti utječu motivirajuće. Posebno mjesto zauzimaju serije-sapunice, kojih su državna i lokalne televizije prepune. Takva je situacija i sa porno-literaturom, jer prema nekim tumačenjima, bukvalno značenje riječi “pornografija” je fotografiranje prostitutki. Tu su seks-šopovi, kojih ima sve više. Naravno, sve je to propraćeno “napasnim” reklamama i menadžmentom u prodaji. Ovdje se mora “institucionalno” uvesti red, dakle ozakoniti pravila ponašanja medija, u smislu odgojnog djelovanja na medijsku publiku. Istraživanja fenomena prostitucije zadnjih nekoliko godina, i kod nas i u svijetu, govore da se značajnim pomakom u prevenciji ove pojave smatra ciljana uporaba “mass media” u stvaranju “antikuplerajske” klime. Prema Špadijer-Džinić J.: “Sadržaj programa prevencije svakako će zavisiti i od specifičnih karakteristika prostitucije u određenoj društvenoj sredini, ali bi svaki program trebalo da obuhvati sljedeće opće preventivne mjere: - Suzbijanje i sprečavanje onih socijalnih i socijalno-psiholoških faktora koji mogu da navedu ženu na bavljenje prostitucijom - Mjere kojima se djeluje na socijalne faktore-društveno-ekonomske uvjete - Mjere za ograničavanje potražnje: programi mentalne higijene, koji obuhvaćaju seksualno obrazovanje i odgoj, program informiranja javnog mnijenja u kome bi se isticala nespojivost prostitucije sa dostojanstvom i vrijednošću društvenog bića - Obzirom na veći rizik prostitutke da oboli od neke venerične bolesti i da bude izvor daljeg širenja bolesti, zdravstvene organizacije treba da planiraju i potrebne programe edukacije i javnog informisanja i dr.”142 142 Špadijer-Džinić J.: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 106 MODUL III – PROSTITUCIJA Nažalost, svi raspoloživi podaci upućuju na zaključak da u Bosni i Hercegovini gotovo nijedan od pobrojanih načina prevencije nije zaživio. U zemlji izašloj iz rata, bez dovoljno kadrova i sredstava, uz niz drugih ograničenja, sigurno to nije ni bilo moguće uraditi. Ovakav sustav proizvodi socio-patološke pojave a mjere prevencije koje se poduzimaju imaju samo privremeno dejstvo. Centri za socijalni rad su, nažalost, jedini organizirani i institucionalizirani oblici društvene prevencije. Programi koji centri rade su uopćeni i u sebi uključuju i programe prevencije drugih socio-patoloških pojava. Ti programi su često privremeni, kratkotrajni i prolazni. Prisustvom međunarodnih organizacija, mora se priznati, urađeno je nekoliko posebnih programa prevencije i djelovanja na suzbijanju prostitucije. Bitni preventivni faktori prostitucije su u osnovi vezani i za kulturu, odgoj i obrazovanje, to su faktori individualne kultiviranosti i socijalne povezanosti. Stoga stagnacija u kulturi, odgoju i obrazovanju lako može dovesti do fatalnih društvenih posljedica, među kojima je i prostitucija. U mjeri u kojoj se zanemaruju kultura, odgoj i obrazovanje izražava se nebriga za budućnost i pristanak na mogući izbor prostitucije kao alternative. U sustavu socijalne zaštite djece i odraslih, mjere za prevenciju prostitucije bi se, prema dosadašnjim saznanjima, svodile na sljedeće: 1. Kod svake žene koja se suoči sa odlukom o bavljenju prostitucije, trebalo bi u tom trenutku pristupiti raspoloživim sredstvima prevencije. 2. Škola i obitelj su glavne ustanove koje kod pojedinca razvijaju pozitivnu motivaciju da svoje ponašanje uskladi sa zahtjevima društva i tu se ispoljava važna početna prevencija, pogotovo stalno plansko i kontinuirano nametanje opcije navikavanja na rad i stjecanja radnih navika i bilo kakve kvalifikacije. Odgovarajući seksualni odgoj bi trebao biti integralni dio nastavnih programa škola, a pogodnim organizacijama i ustanovama imao bi obuhvatiti i vanškolsku omladinu i odrasle. 3. Preventivni program mentalne higijene trebao bi predvidjeti mjere koje omogućavaju rano otkrivanje i liječenje anomalija. Škola, koju su mladi ljudi obvezni pohađati, omogućava da se relativno rano i na vrijeme otkriju anomalije učenika i njihove težnje za promiskuitetom, jer promiskuitet ne samo što vodi u prostituciju nego, po mišljenju mnogih stručnjaka, između promiskuiteta i prostitucije nema bitnih razlika. Stoga bi bilo potrebno osnovati posebne psiho-higijenske službe i savjetovališta za omladinu i odrasle. U tim savjetovalištima pomoglo bi se onima sa seksualnim anomalijama da bolje upravljaju svojim sklonostima. U mnogim zemljama formirane su takve službe i djeluju s dobrim rezultatima. 4. Vođenje jednoobrazne evidencije i dokumentacije svih slučajeva prostitucije radi prikupljanja pouzdanih podataka u ustanovama (socijalnim, zdravstvenim, sigurnosnim, statističkim i dr.). 5. Za provedbu svakog programa prevencije, a posebno za tretiranje pojedinih slučajeva i provedbu mjera socijalizacije, potrebni su odgovarajući školovani i 161 162 MODUL III – PROSTITUCIJA specijalizirani kadrovi. Osposobljavanje ovih kadrova jedan je od preduvjeta uspješne akcije. Podržati razvoj znanstveno-istraživačkog rada o ovoj socio-patološkoj pojavi, te učiniti pristupačnim socijalnim, zdravstvenim i drugim za ovaj fenomen vezanim ustanovama, odgovarajuće priručnike o prostituciji i načinu prevencije. 6. Organiziranje savjetovališta za žene-prostitutke, te učiniti transparentnom suradnju između osoba koje se prostituiraju, agencija za provedbu zakona i nevladinih organizacija koje su u stanju da daju pomoć osobama kojima se trgovalo u svrhu seksualnog iskorištavanja, te tu suradnju podržati i promovirati. 7. Aktiviranje javnog mnijenja i sredstava masovnog komuniciranja, kroz organiziranje javnih rasprava za izlaganje karakteristika problema prostitucije, kao društveno štetne pojave; organiziranje posebnih tečajeva, seminara, informativnih skupova i radio i televizijskih emisija u cilju edukacije i davanja osnovnih znanja o pojavi, uzrocima i posljedicama prostitucije. Socijalni radnici kroz uspostavljanje kontakta i psiho-socijalni rad u obitelji moraju više pažnje posvetiti osobama koja “zalutaju” u prostituciju, naglašavajući potrebu i korisnost međuljudskih komunikacija i dobrih odnosa u obitelji i drugim sredinama. Treba pojačati socijalni rad, kroz praćenja djece i odraslih koji žive u oskudnim socio-ekonomskim uvjetima i kulturnim prilikama. Pri tome treba imati na umu da parcijalna rešenja, bez obzira koliko su kvalitetna, ne mogu nadomjestiti odsustvo ostalih segmenata društvenog života. Svjesni smo činjenice da su prostitutka – prostitucija – trgovanje ljudima (ženama) nerazdvojni dio organiziranog kriminala, to jest problema koji se tiče prvenstveno države i njene sigurnosti, čime izravno biva ugrožen javni poredak, zakonitost i ustavni poredak. Zato je tom problemu neophodno posvetiti posebnu pažnju. Posredovanja u svezi s pitanjima prostitucije trebaju biti vođena u suradnji i u stalnom dijalogu između nevladinih organizacija i posredničkih grupa, vlada i vladinih agencija, davatelja usluga, preživjelih i ugroženih zajednica – svi moraju raditi zajedno, u okviru i preko nacionalnih granica, na definiranju, saniranju i sprečavanju trgovanja ženama i djecom Neophodno je surađivati kroz bilateralne, regionalne, međuregionalne i međunarodne mehanizme u razvijanju strategija i zajedničkih akcija na sprečavanju trgovanja osobama, uključujući suradnju preko granice u sudskom gonjenju trgovaca i zaštiti života i prava osoba kojima se trguje. Zbog svega prethodno navedenog, na suzbijanju prostitucije i trgovanja ljudima neophodno je uključiti niz ustanova i to: škole, centre za socijalni rad po općinama, resorna ministarstva čiji opis poslova uključuje i pitanja prostitucije, nevladine organizacije, Interpol, policiju, imigracijske službe, granične službe, suce, tužitelje, osoblje veleposlanstava i konzulata, putničke agencije, avio-kompanije, zdravstvene, sanitarne i inspekcijske službe, tijela koji izdaju dozvole za rad vlasnicima noćnih barova i inspekcije rada itd. Neki naši politički, ekonomski, znanstveni i drugi autoriteti i moćnici, možda misle MODUL III – PROSTITUCIJA da je “sramota priznati da prostitucije ima i kod nas”. Međutim, sramota je problem gurati pod tepih i ništa ne poduzimati, a problem prostitucije, uostalom, nije samo bosanskohercegovački, niti entitetski, nego globalni, možemo slobodno konstatirati, svjetski socijalni problem. Ako i dalje budemo gluhi i nijemi na postojanje i porast prostitucije, usuđujemo se tvrditi, stvorit ćemo bolesno društvo. Danas u svijetu postoji mnogo međunarodnih organizacija i udruga koje se bave fenomenom prostitucije, organiziranjem međunarodnog znanstvenog istraživanja prostitucije, izradom preventivnih programa i planiranjem preventivnih akcija. Neke od tih su Ujedinjeni narodi sa svojim specijaliziranim agencijama, zatim Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna abolicionistička organizacija (za prostituciju) i druge. Za ozbiljnije preveniranje prostitucije u BiH sigurno je da treba pokrenuti širu društvenu kampanju, u kojoj bi sudjelovalo više zainteresiranih strana, kao što su predstavnici vlasti, organizacije društvene skrbi, zdravstvene službe i službe za prevenciju koje među sobom surađuju, uključujući društvene, vjerske, privatne i dobrovoljne organizacije. Možda bi bilo korisno formirati organiziranu samostalnu službu za primarnu prevenciju u čijem sastavu bi radili psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i ostali. U interesu promoviranja i utjecanja na politiku zaštite prava u svezi s prostitucijom u BiH, isto tako, neophodno je oformiti radna tijela i grupe koje će raditi na rješavanju ovoga problema, te uspostaviti stalne kontakte odjelima vlade FBiH i RS, članovima parlamenata i predstavnicima drugih inicijativa u kampanji protiv prostitucije. Kakav je društveni odnos prema problemu prostitucije vidi se iz činjenice da do sada nije postojala statistička služba kako u županijama, tako i u entitetima. Stoga sa sigurnošću možemo tvrditi da će elaborirane mjere prevencije zbog navedenih objektivnih poteškoća, ali i dijelom zbog subjektivnih problema, nažalost, biti i dalje nedovoljne i neučinkovite. 6. SURADNJA CENTARA ZA SOCIJALNI RAD SA DRUGIM ORGANIZACIJAMA I USTANOVAMA U sustavu socijalne zaštite, centar za socijalni rad je ustanova koja ima mogućnost i obvezu da primjenjuje kompletni socijalni rad, tj. da primjenjuje temeljne metode socijalnog rada na suzbijanju i prevenciji pojave prostitucije. Metodika rada centra se ogleda u primjeni tri temeljne metode socijalnog rada: - Socijalni rad s pojedincem - Socijalni grupni rad i - Socijalni rad na razini lokalne ili šire društvene zajednice Metoda socijalnog rada s pojedincem se primjenjuje u konkretnom, izravnom radu s osobom koja se odala prostituciji, metoda rada s grupom u radu s grupom osoba i sa njihovim obiteljima, a metoda socijalnog rada u zajednici u provedbi socijalnih programa prevencije prostitucije i procesa reintegracije prostitutki u zajednicu. Među ciljevima socijalnog rada u zajednici ističemo sljedeće: 163 164 MODUL III – PROSTITUCIJA Poticanje boljeg i osmišljenog razvoja i organizacije zajednice u cjelini Valjano organiziranje zajednice u cilju uspješnijeg ostvarivanja njenih socijalnozaštitničkih funkcija, uključujući i razvoj institucionalnog, vaninstitucionalnog i dobrovoljnog sistema aktivnosti i socijalne zaštite u cjelini - Uspješnije korištenje snaga zajednice i izvora (materijalnih, političkih, kulturnih, moralnih i dr.) radi boljeg zadovoljavanja, usmjeravanja socijalnozaštitnih potreba i rješavanja socijalnih problema u zajednici - Uspostavljanje izravne veze između uzroka i posljedica ugroženosti, hendikepiranosti i socijalnih problema - Ostvarivanje preventivnog pristupa i blagovremenog i efikasnog zadovoljavanja potreba i rješavanja socijalnih problema - Mobilizacija građana, dobrovoljnih organizacija i svih formalnih i neformalnih struktura zajednice u ostvarivanju socijalnih ciljeva i funkcija zajednice itd.143 Možemo zaključiti da se ciljevi socijalnog rada u zajednici ne svode samo na zadovoljavanje socijalno-zaštitnih potreba i rješavanje socijalnih problema, već se odnose i na osmišljavanje i planiranje socijalno-zaštitnih funkcija i socijalnu prevenciju socijalnih devijacija i drugih socijalnih problema. - 6.1. Prostitutka-osoba u stanju socijalne potrebe Zakoni koji uređuju socijalnu zaštitu u entitetima i Brčko Distriktu BiH definiraju socijalnu zaštitu kao organiziranu djelatnost, usmjerenu na osiguranje socijalne sigurnosti njenih građana i njihovih obitelji u stanju socijalne potrebe. Pod pojmom stanje socijalne potrebe smatra se trajno ili privremeno nepovoljno stanje u kome se nalazi građani ili obitelji, prouzrokovanо ratnim događajima, elementarnim nesrećama, općom ekonomskom krizom, psihofizičkim stanjem pojedinaca ili iz drugih razloga, a koje se ne može otkloniti bez pomoći drugih osoba. U skladu sa načelima humanizma i solidarnosti građanskog morala, socijalna zaštita obitelji i njenih članova i građana-pojedinaca ostvaruje se otkrivanjem i umanjenjem, odnosno otklanjanjem posljedica uzroka koji dovode do stanja socijalne potrebe i ostvarivanjem određenih prava iz socijalne zaštite. Socijalna zaštita djeteta, u skladu sa odredbama Konvencije o pravima djeteta, ostvaruje se u najboljem interesu djeteta. Korisnici socijalne zaštite su osobe koje se nalaze u stanju socijalne potrebe, i to: - Djeca bez roditeljskog staranja - Odgojno zanemarena djeca - Odgojno zapuštena djeca - Djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim prilikama - Osobe sa invaliditetom i osobe ometene u tjelesnom ili psihičkom razvoju - Materijalno neosigurane i za rad nesposobne osobe 143 Milosavljević M., Brkić M.: “Socijalni rad u zajednici”, Socijalna misao, Knjiga 2, Beograd, 2005, str.137 MODUL III – PROSTITUCIJA Stare osobe bez obiteljskog staranja Osobe sa društveno negativnim ponašanjem Osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite Osoba sa društveno negativnim ponašanjem, u smislu zakona, je osoba koja se odaje besposličarenju, skitnji, prosjačenju, prostituciji, alkoholizmu, uživanju opojnih droga i drugim oblicima društveno negativnog ponašanja. Prava iz socijalne zaštite koja ostvaruju osobe u stanju socijalne potrebe su: - Novčana i druga materijalna pomoć - Osposobljavanje za život i rad - Smještaj u drugu obitelj - Smještaj u ustanove socijalne zaštite - Usluge socijalnog i drugog stručnog rada - Kućna njega i pomoć u kući Možemo zaključiti da je osoba koje se odaje prostituciji neko sa društveno negativnim ponašanjem i u stanju socijalne potrebe. Osim toga, takva osoba se zbog stanja ličnosti ili nepovoljnih obiteljskih prilika, najčešće svrstava i u drugu kategoriju osoba u stanju socijalne potrebe. Time ukupna situacija, kao i provedbu potrebnih mjera socijalne zaštite, postaju još složeniji. Ostvarivanje jednog od navedenih prava iz oblasti socijalne zaštite podrazumijeva prikupljanje podataka o ličnosti i obitelji osobe koja se odaje prostituciji. Zbog toga uzimanje podataka iz “historije slučaja” za osobe koje su registrirane kao prostitutke obuhvata:  Socio-ekonomski status  Obiteljski status  Odnose u obitelji  Stavove (u obitelji) prema pojedincu  Stavove vršnjaka  Razvoj u djetinjstvu (tjelesni, intelektualni, emocionalni, socijalni)  Školski i profesionalni status (napredovanje u školi, ponašanje u toku školovanja, vrijednosne orijentacije, profesionalna uža i šira interesiranja i sl.)  Trenutnu situaciju – osobne probleme, životne probleme, stavove prema društvu, motivaciju za određene vidove ponašanja, socijalne odnose prema grupama u kojima se kreće osoba koja se prostituira, kao i prema članovima tih grupa - 6.2. Sociodijagnostika uzroka prostitucije i utvrđivanje mjera socijalne zaštite Prikupljanje podataka uglavnom počinje razgovorom ili vođenjem intervjua sa osobom koja se odala prostituciji. Principi i smjernice u vođenju intervjua su: 165 166 MODUL III – PROSTITUCIJA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Ne naškoditi Omogućiti sigurnost, zaštićenost i udobnost Osigurati privatnost Osigurati povjerljivost Pružiti informacije Zatražiti pristanak na detaljno informiranje Postavljati pitanja na osjećajan i pažljiv način Aktivno slušati i odgovarati Voditi računa o znacima koji ukazuju da je neophodno stati sa intervjuom ili procedurom 10. Razmotriti sva predubjeđenja i predrasude 11. Ne osuđivati 12. Zadržati profesionalan pristup u obraćanju osobi sa poštovanjem 13. Osigurati da intervjuirane osobe imaju osjećaj kontrole nad svojim tijelom i komuniciranjem 14. Obavijestiti ih da imaju pravo na pristup medicinskim pretragama i izvještajima 15. Osigurati prijevod na materinji jezik/jezik koji osoba razumije Uzroci odstupanja od normalnog, socijaliziranog ponašanja osobe koja se odala prostituciji su najčešće rezultat nepovoljnog utjecaja različitih agensa u procesu socijalizacije. Postoji odgovarajuća veza između realnog ponašanja prostitutke i karakteristika njene ličnosti, sa određenim pojavama i procesima koji su se zbivali u njenoj obitelji, školskoj sredini ili široj socijalnoj sredini u prošlosti. Zbog navedenog, proučavanje životne historije je od velikog značaja u procesu sociodijagnostike uzroka odavanja prostituciji, ali i mjera koje treba poduzeti na planu resocijalizacije i reintegracije. Najčešći načini proučavanja historije života u socijalnom radu su: 1. Kronološki način proučavanja historije života i 2. Retrospektivno proučavanje historije života Primjenom kronološkog proučavanja historije života obuhvaćamo životni razvoj osobe od prenatalnog perioda do aktualnog stanja. Analiziramo samo one događaje iz života koji su od značaja za sagledavanje uzroka takvog ponašanja i načina rješavanja problema. Na ovaj način rekonstruiramo biografiju kako bi otkrili rizične faktore koji su ugrozili normalan socijalni razvoj i uzrokovali odavanje prostituciji. Retrospektivni način analize životnog razvoja podrazumijeva proučavanje historije života od vremenski bližih događaja pa unazad, sve dok se ne naiđe na rizične faktore koji su uzrokovali odstupanja od društveno dozvoljenih obrazaca ponašanja. Bez obzira koji od navedenih načina proučavanja historije života socijalni radnik primijenio u praksi, potrebno je da posebno obrati pažnju na ukupno socijalno MODUL III – PROSTITUCIJA okruženje u okviru kojeg se odvijao proces socijalizacije djece i odraslih. Tu se prije svega misli na pozitivni ili negativni utjecaj obitelji, školske sredine, slobodnovremenskih aktivnosti, grupe vršnjaka i šire socijalne sredine. Kronološki način proučavanja historije života se primjenjuje kod složenijih slučajeva, a retrospektivno u onim slučajevima kad su problemi manji i nije potrebno cjelovito sagledavanje historije života. Prikupljanje podataka podrazumijeva i razgovor sa osobama koje kroz svakodnevni posao imaju kontakte i susrete sa osobama koje se prostituiraju (policajci, suci, advokati, čuvari u zatvorima, psiholozi, liječnici ginekolozi i infektolozi, trgovci od kojih se “roba” kupuje, frizeri, maseri, vlasnici salona za uljepšavanje, seoski trgovci, vozači, taksisti, konobari, portiri, poštari, šumari, vjerski službenici itd.). Osim intervjua i proučavanja historije života, važna je i suradnja sa drugim stručnjacima u procesu sociodijagnostike. U socijalnom radu je naročito potrebna suradnja sa psiholozima, pedagozima, pravnicima, defektolozima, liječnicima opće prakse i specijalistima i dr. U ovisnosti od složenosti problema, socijalni radnik surađuje individualno sa drugim stručnjacima, ali i timski. Suradnja je potrebna jer socijalni radnik veoma često zaključi da sam ne može proučiti problem niti ga uspješno riješiti. Suradnja sa drugim stručnjacima ubrzava i čini učinkovitijim proces sociodijagnostike i poduzimanje različitih mjera zaštite. Suradnja sa psiholozima se odvija kada je potrebno utvrditi mentalnu razvijenost, emocionalni život i teškoće, socijalnu zrelost i ostale karakteristike ličnosti. Socijalni radnik će konzultirati pravnike kada rješavanje određenog problema podrazumijeva temeljitije poznavanje i primjenu propisa. Suradnja se odvija i posredstvom ustanova, savjetovališta za roditelje, škola i drugih ustanova u kojima rade pedagozi, kako bi se pomoglo roditeljima kako da odgovornije i uspješnije obavljaju odgojni nadzor i preodgajanje djece. U radu sa osobama koje su se odale prostituciji, socijalni radnik u određenim situacijama ima potrebu tražiti mišljenje pojedinih liječnika specijalista kako bi ostvario potpun uvid u ukupno zdravstveno stanje. Navedena individualna suradnja sa drugim stručnjacima se odvija kod rješavanja manje složenih slučajeva, dok je suradnja u timu stručnjaka potrebna kada se rješavaju složeniji i kompleksniji slučajevi pojave prostitucije. U procesu sociodijagnostike uzroka pojave prostitucije, najvažnije je proučavanje obitelji. Radi se o faktoru socijalizacije čiji je pozitivni ili negativni utjecaj najčešće presudan u razvoju socijalnog ponašanja svake osobe. Zbog toga je potrebno da socijalni radnik prouči ukupne obiteljske prilike osobe koja se odala prostituciji. Da bi što potpunije ostvario uvid u obiteljske prilike, socijalni radnik treba obaviti kućnu posjetu koja je najstariji način prikupljanja podataka. Pri posjeti obitelji, socijalni radnik će koristiti dva temelja metodska postupka: promatranje i razgovor. Kućna posjeta je prilika da socijalni radnik na licu mjesta provjeri točnost iskaza osobe koja se odala prostituciji, o njoj i obitelji u kojoj živi. Pri kućnoj posjeti, socijalni radnik će sagledati i proučiti sljedeća obilježja obitelji: 167 168 MODUL III – PROSTITUCIJA - Odnose u obitelji - Materijalni položaj obitelji - Sastav obitelji (broj djece, potpuna i nepotpuna obitelj) i - Prisustvo socio-patoloških pojava u obitelji Proučavanjem navedenih obilježja, socijalni radnik će utvrditi socijalnu dijagnozu obitelji i obiteljskih odnosa i biti u prilici da utvrdi, uz korištenje i drugih činjenica iz života klijenta, gdje su uzroci odavanja prostituciji djece i odraslih. Proučavanje materijalnog položaja obitelji uključuje sagledavanje ukupnih prihoda i rashoda obitelji, zaposlenost roditelja ili drugih članova obitelji, sanitarnohigijenske prilike, stambene prilike i izgled stana, zdravstveno stanje članova obitelji i dr. Prisustvo i drugih socio-patoloških pojava u obitelji, kao što su: narkomanija, nasilje, alkoholizam i dr., govori i o poremećenim obiteljskim odnosima i negativnoj atmosferi u obitelji koja nije sposobna da bude značajan faktor socijalizacije i resocijalizacije. Važno je da socijalni radnik utvrdi: odnose između roditelja-bračnih drugova, djece i roditelja i ostalih članova obitelji, negativna stanja i njihove uzroke u obitelji, ali i pozitivne strane koje su od značaja u socijalnom radu sa obitelji, posebno u procesu resocijalizacije člana obitelji koji se odao prostituciji. Prikupljeni podaci kao dijagnostički materijal u proučavanju ličnosti, obitelji i šire socijalne sredine podvrgavaju se obradi, analizi, i odgovarajućim zaključcima. Ključno socio-dijagnostičko pitanje koje se postavlja u ovoj fazi proučavanja, prikupljanja i obrade podataka glasi: zašto se osoba formirala kao ličnost koja je sklona prostituciji i kakve je posljedice takva pojava ostavila na njenu ličnost i obitelj? Uvid u uzroke ostvarujemo analizom sadržaja socijalne anamneze koja predstavlja stručni nalaz i izvještaj socijalnog radnika o problemu. Radi se o stručnoj obradi sakupljenih činjenica u svim fazama proučavanja ličnosti prostitutke, obitelji i šire socijalne sredine. Socijalna anamneza osobe koja je registrirana kao osoba koja se odala prostituciji i kao osoba u stanju socijalne potrebe, treba sadržavati sljedeće elemente: 1. Podaci za identifikaciju osobe koja se odala prostituciji. U ovom dijelu anamneze se iznose identifikacioni podaci: ime i prezime, datum rođenja, adresa i broj telefona, mjesto rođenja, mjesto prebivališta, razred koji pohađa ako ide u školu itd. 2. Razlog pisanja socijalne anamneze (zahtjev suda, prijava škole, prijave roditelja i drugih članova obitelji, susjeda, vršnjaka i dr.). 3. Podaci o socio-ekonomskim obilježjima obitelji (broj djece u obitelji, podaci koji potvrđuju odstupanja u ekonomskom i socijalnom statusu i funkcioniranju obitelji u društvu). 4. Podaci o osobi koja se odala prostituciji (prikaz podataka iz historije života, trenutnog stanja i funkcioniranja). Prioritetno su bitni podaci koji ukazuju na odstupanja u psihičkom, fizičkom i socijalnom statusu, kao i određeni događaji iz života koji su uzroci navedenih odstupanja. Posebno su MODUL III – PROSTITUCIJA značajni sljedeći podaci:broj djece i njihova odstupanja, ocjena izvršavanja roditeljske dužnosti, rezultati u učenju i vladanju ako osoba ide u školu, način provedbe slobodnog vremena, zdravstveno stanje, značajni događaji iz historije života i pozitivne i negativne strane ličnosti. 5. Socijalna dijagnoza (uključuje porijeklo i uzroke prostitucije, snage i resurse ličnosti i obitelji za resocijalizaciju). 6. Socijalna prognoza (uključuje predviđanja kako se problem može dalje razvijati i mišljenje o mogućnostima rješavanja problema). 7. Prijedlog mjera (prijedlog mjera pomoći i zaštite, modela i programa rehabilitacije i resocijalizacije i izvršitelja, prijedlog mjera pomoći obitelji). 8. Plan resocijalizacije i rehabilitacije. 6.3. Preventivna i socijalno-zaštitna funkcija centra za socijalni rad Oblasti preventivnog djelovanja centra za socijalni rad su: 1. “Iniciranje i koordinacija preventivnih aktivnosti u lokalnoj zajednici 2. Otkrivanje i tretman djece i mladih s početnim devijacijama u ponašanju”144 Centri za socijalni rad u ulozi koordinatora i inicijatora preventivnih aktivnosti u lokalnoj zajednici, surađuju sa obitelji, školama, zdravstvenim ustanovama, nevladinim organizacijama, policijom, sudovima, tužiteljstvom i dr. Sa navedenim tijelima i ustanovama centri za socijalni rad blagovremeno otkrivaju djecu i omladinu koji žive u nepovoljnim obiteljskim prilikama kao što su: nasilje u obitelji, razvodi brakova i problemi statusa djece iz tih brakova, alkoholizam, narkomanija, nezaposlenost roditelja, siromaštvo u obitelji, odgojna zapuštenost i zanemarenost i dr. Socijalne intervencije centra na rješavanju i saniranju navedenih i drugih problema vode saniranju ili ublažavaju socijalnih uzroka pojave prostitucije. Suradnja i timski rad stručnjaka u školi i centru za socijalni rad pretpostavlja i kvalitetnije provedbu prevencije, jer su pedagog, socijalni radnik i psiholog u školi češće s takvim “rizičnim” djetetom ili grupom djece, bolje ih poznaju, ostvaruju češću komunikaciju i dr. Koordinacija svih aktivnosti od strane centra za socijalni rad u oblasti prevencije pretpostavka je uspješne suradnje svih subjekata u zajednici zaduženih za razvoj društveno prihvatljivog socijalnog ponašanja kod djece i mladih. Centri za socijalni rad u realizaciji socijalnih akcija prevencije svih sociopatoloških pojava aktivnosti prioritetno usmjeravaju na školu i obitelj kao primarnu društvenu grupu, pružajući joj ne samo materijalnu već i savjetodavnu i druge oblike intervencije u oblasti socijalne zaštite. Cilj je osposobljavanje obitelji kao društvene grupe da što uspješnije prevaziđe teškoće u izvršavanju funkcija i predupređuje sva asocijalna ponašanja svojih članova. Prostitucija djece i mladih se kao pojava dovodi u vezu sa pojavom prosjačenja, kockanja, skitnje, alkohola, narkomanije i maloljetničke delinkvencije. Smjernice UN-a za prevenciju maloljetničke delinkvencije afirmiraju značaj 144 Roy N., Wong M.: “Maloljetničko pravosuđe, Savremeni koncepti rada sa djecom u sukobu sa zakonom”, Save the Children UK, Program za BiH, 2004, str. 99 169 170 MODUL III – PROSTITUCIJA socijalizatorske i odgojno-obrazovne funkcije škole u prevenciji maloljetničke delinkvencije. U tom smislu se ističe da posebna pažnja treba biti posvećena politici i strategiji sprečavanja uporabe alkohola, droga i drugih sredstava od strane mladih koji štetno djeluju na zdravlje i socijalizaciju učenika. U okviru programa rada škola treba planirati, razvijati i provoditi vannastavne aktivnosti od interesa za pravilan psiho-tjelesni, emocionalni i socijalni razvoj učenika. Navodi se i značaj uključivanja učenika u rad tijela škole i u proces donošenja odgovarajućih odluka od interesa za status učenika u školi, kao i potreba pružanja posebne pažnje i zaštite mladih koji se nalaze u stanju socijalne potrebe. Navedeni pristup će dati značajne rezultate i u prevenciji pojave prostitucije. Osim toga, “na lokalnoj razini treba stvoriti ili jačati organizacije mladih i dati im status punopravnog učešća u rukovođenju poslovima od značaja za zajednicu. Te organizacije trebaju poticati mlade da organiziraju i realiziraju kolektivne i dobrovoljne projekte, posebno projekte usmjerene na pomoć mladima kojima je ta pomoć nužno potrebna”.145 Centar za socijalni rad u provedbi mjera prevencije prostitucije treba računati i na nevladine organizacije sa kojima samostalno ili u partnerskom odnosu treba raditi na izradi i realizaciji socijalnih programa. “Dobrovoljne organizacije koje pružaju usluge mladima trebaju dobiti financijsku i drugu podršku od vlada i drugih ustanova.”146 U svezi s naprijed navedenim, zadaci centra za socijalni rad u oblasti zaštite osoba koje su se odale prostituciji, prevencije i suzbijanja svih oblika asocijalnih ponašanja, pa i pojave prostitucije, su da: - “Radi na otkrivanju, suzbijanju i otklanjanju uzroka koji izazivaju stanje socijalne potrebe, organizuje i provodi socijalnu i dječju zaštitu, proučava druga pitanja i vrši stručne poslove koji zahtijevaju primjenu metoda upravnog, socijalnog, pedagoškog, psihološkog i drugog stručnog rada, prati i proučava probleme i pojave u oblasti socijalne, dječje i obiteljske zaštite, daje prijedloge za njihovo rješavanje, pruža stručnu pomoć pojedinim nositeljima socijalne zaštite, razvija i unapređuje socijalni rad i vrši stručni nadzor nad radom socijalnih ustanova od interesa za općinu - Priprema prijedloge programa, analize i informacije o stanju i problemima u oblasti socijalne i dječje zaštite - Priprema prijedlog plana i programa razvoja socijalne zaštite, dječje zaštite, mreža ustanova socijalne i dječje zaštite na području općine i učestvuje u realizaciji ovih programa - Prikuplja, sređuje i vodi evidenciju u oblasti socijalne i dječje zaštite, izučava i analizira uzorke i posljedice pojava koje određene kategorije građana dovode u stanje socijalne potrebe - Organizuje preventivno-socijalne aktivnosti povezujući sve nositelje socijalne zaštite u općini na njihovoj realizaciji - Prati pojave i uzroke vaspitne zanemarenosti i zapuštenosti maloljetnika 145 146 “Prevention and Reintegration”, Juvenile Justice, Innocenti Digest 3, UNICEF, 1998 “Smjernice Ujedinjenih naroda za prevenciju maloljetničke delinkvencije (Rijadske smjernice)”, članak 37 MODUL III – PROSTITUCIJA i maloljetničke delikvencije, poduzima mjere i surađuje sa odgovarajućim organima, vaspitnim i zdravstvenim ustanovama, mjesnim zajednicama i društvenim organizacijama, koje po naravi svoje djelatnosti mogu doprinijeti da se ova društveno negativna pojava uspješno sprečava u suzbija - Vodi postupak u vezi sa kategorizacijom lica ometenih u psihofizičkom razvoju, stara se o rehabilitaciji i zaštiti ove kategorije djece i vodi sve potrebne evidencije ove kategorije - Vrši obradu i daje mišljenje sudovima u brakorazvodnim parnicama o povjeravanju i izdržavanju djece - Vrši sve poslove koji su kaznenim zakonom stavljeni u nadležnost organa starateljstva u odnosu na maloljetne počinitelje kaznenih djela - Poduzima sve potrebne mjere u zaštiti odraslih lica posebno samohranih ostarjelih lica bez obiteljskog staranja - Vrši stručne i upravne poslove po propisima iz oblasti starateljstva - Izvršava sve vaspitne mjere i provodi dnevnu zaštitu maloljetnih počinitelja kaznenih djela - Preduzima mjere za suzbijanje uzroka i posljedica asocijalnih ponašanja: prosjačenja, alkoholizma, prostitucije i drugih društveno negativnih pojava”147 Centar za socijalni rad je ovlašten da učestvuje u sudskim postupcima u kojima se primjenjuju prinudne mjere ograničenja i oduzimanja roditeljskog prava, te učestvuje u izvršenju sudskih odluka radi zaštite ličnosti djeteta. Navedene nadležnosti se realiziraju u suradnji sa sudovima kada je osoba koja se odala prostituciji majka kao roditelj koji nesavjesno izvršava roditeljske dužnosti. U cilju zaštite djece takvih roditelja, centar surađuje sa ustanovama za smještaj i zaštitu djece bez roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen nepovoljnim obiteljskim prilikama. Preventivna djelatnost centra za socijalni rad u općini se ostvaruje kroz razvijanje organiziranog sprečavanja nastanka ili blagovremenog saniranja posljedica različitih socijalnih pojava i problema, posebno onih čije se rješavanje i suzbijanje ostvaruje socijalnim, pedagoškim ili psihološkim radom sa obiteljima. Uvjet za takav koncept rada je postojanje sustava praćenja, koordinacije i proučavanja pojava i problema i na tom temelju planiranje, izrada i provedba različitih programa prevencije. U navedene aktivnosti trebaju biti uključene škole, nevladine organizacije, obitelji i dr. “Zbog toga je od strane centra za socijalni rad, škola i drugih ustanova i nevladinih organizacija u lokalnoj zajednici, neophodno da poduzmu mjere i razviju programe koji obiteljima pružaju mogućnosti da uče o roditeljskoj ulozi i obvezama u pogledu razvoja djece i skrbi o djeci, unapređujući pozitivan odnos roditelj-dijete, stvarajući kod roditelja interes za probleme djece i mladih i potičući njihovo učešće u obiteljskim aktivnostima i aktivnostima zajednice”.148 “Na lokalnoj razini učinkovita suradnja relevantnih ustanova trebala bi omogućiti, kao najučinkovitije programe, razvoj preventivnih programa usmjerenih na stvaranje 147 148 Karić N.: „Zadovoljavanje socijalnih potreba u lokalnoj zajednici”, OFF-SET, Tuzla, 2002, str. 59 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom (“Službene novine TK”, br. 5/02) članak 53c 171 172 MODUL III – PROSTITUCIJA pretpostavki za zdrav društveni, psihički i mentalni razvoj, razvijanje faktora zaštite i pružanje mogućnosti pozitivne afirmacije mladih.”149 Da bi ostvario navedene funkcije i suvremeni koncept rada centra za socijalni rad treba doživjeti reformu i da bude “višefunkcionalna ustanova socijalne zaštite ( javna služba) organizirana kao centralna ustanova, otvorena za suradnju sa nevladinim i drugim organizacijama na razini jedne ili više općina, koja na principu suvremenog, na znanstvenim temeljima zasnovanog socijalnog rada uz angažiranje potrebnog profila stručnjaka (socijalnih radnika, pravnika, psihologa, općih i specijalnih pedagoga, sociologa) i po potrebi drugih stručnjaka (psihijatara, menadžera i dr.) organizira, supervizira i provodi ciljeve socijalne zaštite, zadovoljavanje temeljnih ljudskih prava i potreba, osiguravanje uvjeta za preveniranje nastajanja socijalnih slučajeva i osposobljavanje pojedinaca i socijalnih grupa za razvoj i unapređenje u životu.150” Centar za socijalni rad vršeći svoje nadležnosti ima i izravnu funkcionalnu vezu i suradnju sa višim razinama organiziranja sustava socijalne zaštite i nevladinim socijalno-humanitarnim organizacijama na području FBiH i RS. Radi se o suradnji s mrežom nevladinih organizacija i socijalnih ustanova od entitetskog značaja a podložan je i superviziji od strane zakonom utvrđenih nositelja socijalne zaštite. Stručan i kvalitetan socijalni rad s osobom koja se odala prostituciji u cilju uspješne socijalne reintegracije, nameće potrebu i upoznavanja obitelji, ali i kvalitativne promjene u obitelji i socijalnoj sredini u kojoj se osoba obrazuje ili zadovoljava druge socijalne potrebe u procesu socijalne reintegracije. Socijalna integracija je sastavljena od dvije riječi: socijalna i integracija. “Socijalan” (lat. socialis) društveni, koji se tiče društva i “integracija” (lat. integratio) obnavljanje, ujedinjavanje, dopunjavanje i sl. Ponovno vraćanje normalnom životu ili reintegracija osobe koja se odala prostituciji u društvenu zajednicu podrazumijeva provedbu adekvatnih metoda rehabilitacije i resocijalizacije. “Rehabilitacija treba prvenstveno da omogući onima koji žele da se vrate u normalni život, ili koji su, iz različitih razloga, bili prisiljeni da se bave prostitucijomdjeca, mentalno hendikepirani, žrtve različitih nepovoljnih okolnosti i trgovine ljudskim bićima.”151 Izraz “resocijalizacija” u svom terminološkom značenju, podrazumijeva ponovnu socijalizaciju onih osoba koje su prethodno ispoljile antisocijalne karakteristike socijalnog ponašanja. U tom smislu, ona je pokušaj vraćanja ličnosti ili grupa vladajućem sustavu vrijednosti i društvenim normama u ponašanju. Ako pođemo od najšireg smisla te riječi, resocijalizacija znači vraćanje osobe koja se odala prostituciji u društvenu zajednicu, osposobljene da živi društveno usklađenim i prihvatljivim životom. “Resocijalizacija je proces osposobljavanja pojedinca da ponovo prihvati društvene norme i društveno prihvatljive obrasce ponašanja. Pretpostavlja prethodno postojanje loše prilagođenosti, tijekom koje su ispoljeni različiti oblici lakšeg ili težeg asocijalnog ponašanja i delinkvencije.”152 149 150 151 152 “Strategija protiv maloljetničkog prestupništva u BiH 2006-2010” Kljajić V.: ”Socijalna politika, zaštita i praksa”, Sarajevo, 1998, str. 169 Špadijer-Džinić J.: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 83, citira „UN Report 1980“, str. 30 “Pedagoški leksikon”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996, str. 435 MODUL III – PROSTITUCIJA Resocijalizacija i rehabilitacija podrazumijeva znanstveno uspostavljene koncepte, metode i tehnike koje koriste specijalizirani stručnjaci u centrima za socijalni rad i drugim specijaliziranim ustanovama u radu sa osobama sa devijantnim ponašanjem. Uspješnost i kvaliteta socijalnog rada u procesu rehabilitacije i resocijalizacije ovise i od umješnosti i stručno-metodičke osposobljenosti socijalnih radnika i drugih stručnjaka. Primjenu različitih mjera i postupaka u radu sa osobom koja se odala prostituciji, u cilju smanjenja, neutralizacije ili otklanjanja devijantnog ponašanja, nazivamo izravni socijalni rad. Kada se mjere i postupci odnose na obitelj i širu socijalnu sredinu tada je riječ o neizravnom socijalnom radu. Zbog toga, utvrđivanjem i korištenjem potencijala ličnosti i njene socijalne sredine (obitelj, škola, društvena organizacija i dr.), provodimo postupke i mjere resocijalizacije i rehabilitacije. “Osnovno obilježje indirektnog tretmana je usmjerenost na promjene u sredini klijenta, odnosno promjene okolnosti i uvjeta u okruženju koje utječu na klijentovo neadekvatno i neproduktivno socijalno funkcionisanje i otežavaju zadovoljavanje potreba. Rad se u tom smislu usmjerava na smanjenje ili eliminisanje napetosti i pritiska okoline, kada je klijent izložen nepovoljnim uslovima ili utjecajima u okruženju”.153 U tom smislu, veoma je važno pružiti adekvatnu pomoć obitelji u rješavanju problema koji su,ako je u prethodnom socio-dijagnostičkom postupku utvrđeno, uzrokovali pojavu prostitucije. Tu se u prvom redu misli na savjetodavnu pomoć i mjere na poboljšanju materijalnog položaja obitelji, kao što su: 1. Pomoć u osobnom zapošljavanju i zapošljavanju roditelja ili drugih članova obitelji 2. Rješavanje stambenog pitanja obitelji 3. Pomoć u rješavanju zdravstvenih problema članova obitelji 4. Pružanje jednokratnih i drugih vidova socijalne pomoći od strane nadležnih ustanova i nevladinih organizacija 5. Pomoć u ostvarivanju određenih prava i 6. Savjetodavna pomoć i dr. Osim mjera socijalnog rada na poboljšanju materijalnog položaja, pomoć socijalnog radnika obitelji bit će veoma značajna u normalizaciji poremećenih odnosa u obitelji. U tom smislu socijalni radnik će raditi na saniranju uzroka koji su uvjetovali odsustvo obiteljske harmonije, zdrave emocionalne klime, pozitivne atmosfere i dr. Savjetodavnim radom i pružanjem materijalne pomoći, ako je potrebna, socijalni radnik će raditi na razvoju tolerancije, emocionalne topline, pozitivne obiteljske atmosfere i kohezije obitelji. Prava koja se u skladu sa entitetskim socijalnim zakonodavstvom ostvaruju u zaštiti obitelji sa djecom su: - Dodatak na djecu - Naknada umjesto plaće ženi-majci, odnosno drugom licu u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje s posla, radi trudnoće, porođaja i njege djeteta - Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja ženi-majci, odnosno drugom licu koje nije u radnom odnosu 153 Vidanović I.: “Pojedinac i porodica”, Tiro-erc, Beograd, 2005, str. 118 173 174 MODUL III – PROSTITUCIJA Jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta Pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke-dojilje Posebni psiho-socijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnicama, Smještaj djece uz osiguranu ishrana u ustanovama predškolskog odgoja Osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja - Školarine i stipendije đacima i studentima i dr. Osim socijalnog rada s obitelji, u neizravni rad ubrajamo i rad sa drugim sredinama, kao što su: škola, društvene organizacije koje okupljaju mlade, susjedstvo i dr., u ovisnosti od uzrasta osobe koja se odala prostituciji. Takav pristup podrazumijeva i uključivanje djece i odraslih u rad društvenih organizacija, sekcija i slobodnih aktivnosti u školi, uključivanje u rad raznih klubova, ali i smještaj u domove i zavode u cilju resocijalizacije i dr. Uključivanjem u grupe doprinosi se uspostavljanju ravnoteže u ličnosti i mobiliziraju unutarnji resursi ili snage u pravcu razvijanja aktivnosti koje doprinose njegovom osnaživanju i normalizaciji interakcije sa sredinom. Izravni socijalni rad počinje od prvog kontakta i stvaranja povjerenja, suradnje i prihvaćanja između socijalnog radnika i osobe koje se odala prostituciji. Od samog početka rada potrebno je uspostaviti tijesnu suradnju između centra za socijalni rad i pedagoško-psihološke i socijalne službe u školi, razrednog starješine, ako se radi o djetetu. Izravnim tretmanom socijalni radnik osnažuje ličnost i sposobnost razumijevanja ukupnog stanja u kome se ona nalazi, kao i shvatanja štetnosti prostitucije po život ličnosti i zajednicu. Napori socijalnog radnika, usmjereni u tom pravcu, polučit će rezultat ako se i osoba motivira i maksimalno angažuje na promjeni svoje ličnosti i ponašanja. Da bi to ostvario, socijalni radnik u procesu savjetodavnog rada treba pronaći put do ličnosti i da stekne njihovo povjerenje, uvažavanje i poštovanje. Zbog toga izravni rad i kontakti između socijalnog radnika i osobe koja se odala prostituciji, u cilju provedbe mjera socijalne zaštite, imaju informativni i savjetodavni karakter. U procesu rada treba upoznati i razvijati njihova interesiranja, stavove, želje i emocionalnu zrelost kao i stabilnost njihove ličnosti. Savjetodavni razgovori u nadležnim centrima za socijalni rad i u obitelji imaju i psiho-terapeutski karakter. “Direktni tretman je, za razliku od indirektnog, usmjeren u pravcu promjene ličnosti klijenta i koristi se kada problemi i teškoće najvećim dijelom proističu iz klijentove ličnosti u obliku izmijenjenog, neodgovarajućeg i iracionalnog odnosa prema sebi i okolini. Iz tih razloga neophodno je djelovati u pravcu direktnog uticaja na stavove klijenta, sustav vrijednosti i emocija, što ima za cilj poboljšanje na relaciji ličnost klijenta-sredina”.154 Možemo zaključiti da se izravnim i neizravnim socijalnim radom ostvaruju ciljevi socijalne rehabilitacije i resocijalizacije osoba koje su registrirana kao osobe koje su se odale prostituciji, i koja su kao takva korisnici socijalne zaštite. Među temeljne ciljeve rehabilitacije prostitutki ubrajaju se: - 154 Ibid., str. 120 MODUL III – PROSTITUCIJA Sveobuhvatna zaštita žene od štetnih utjecaja sredine u kojoj živi Izgradnja fizičkog i moralnog lika žene još od najranije mladosti Odgojno, moralno i duhovno shvaćanje života koji nije nimalo jednostavan, nego je težak i složen, uključujući želju za radom - Njihovo obrazovanje, ako je moguće, za zanat ili zanimanje koje žele - Nalaženje zaposlenja - Stvaranje novog prijateljskog kruga koji će zamijeniti društvenu sredinu kojoj su pripadale Prema zapadnoeuropskim istraživanjima posljednjih trideset godina, došlo se do saznanja da oko 30% prostitutki sa kojima se pokušala rehabilitacija pokazuju sve klasične simptome posttraumatskog stresnog poremećaja: ne mogu se usredotočiti ni držati ikakvog rasporeda; apatične su tako da djeluju kao mjesečarke; imaju užasne napade bijesa i jednako nagle napade duboke depresije; a mnoge od njih neprestano drhte od straha da će ih bivši gazda naći i odvesti. Ne mogu normalno funkcionirati ni na poslu ni u obitelji, pa su tako izložene opasnosti da se vrate prostituciji kao, zapravo, jedinom rješenju. Put izlaska iz takvog stanja bilo bi zaposlenje, prekvalifikacija i obrazovanje, te organiziranje “novog”, normalnijeg života. Obzirom na kadrovske i druge nužne pretpostavke kojih u Bosni i Hercegovini nema, razumljivo je što u oblasti socijalne zaštite o prostituciji nije vršeno potpunije istraživanje. Definiranje programa za socijalnu reintegraciju i trajno rješavanje njihovog statusa treba sadržavati: - Program za zdravstveno osiguravanje koji uključuje sve segmente zdravstvene zaštite - Doškolovavanje, prekvalifikaciju i profesionalno osposobljavanje - Pomoć i posredovanje pri zapošljavanju - Zaštitno stanovanje i zbrinjavanje u skladu sa uzrastom osobe - Kontinuirani nadzor za određeni vremenski period koji uključuje i psihosocijalnu pomoć i podršku - U ovisnosti od konkretnog slučaja, sve druge vrste pomoći i podrške U realizaciji navedenog programa centar uspostavlja vezu i suradnju sa :službama za zapošljavanje, ustanovama zdravstvene zaštite, obrazovnim ustanovama, savjetovalištima i drugim ustanovama za psiho-socijalnu pomoć, centrima za dnevni boravak, nevladinim organizacijama i drugim ustanovama za rehabilitaciju i resocijalizaciju. U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko nevladinih organizacija koje djeluju na polju rehabilitacije na manjim područjima. Nažalost, one su u svom radu limitirane financijskim sredstvima. Cijenimo da bi bolje rezultate postigla jedna jedinstvena vladina organizacija, za koju bi sredstva dolazila iz državnog proračuna. Naravno, ova organizacija morala bi imati osmišljen program rehabilitacije žena-prostitutki i ponuditi rješenja koja bi obuhvatila i pitanje budućnosti ovih osoba. U ostvarivanju bilo kojeg programa rehabilitacije nailazi se na mnoge opće probleme. - 175 176 MODUL III – PROSTITUCIJA Tu postoje brojni nedostaci koji ukazuju na ozbiljne raskorake između normativnog i stvarnog, kao na primjer: - Mjere socijalne sigurnosti osoba koja se odlučuju baviti prostitucijom znatno zaostaju u odnosu na realne mogućnosti zajednice u cjelini, a posebno sada nakon rata, kada se ne mogu ostvarivati ni minimalni socijalno-zaštitni uvjeti i potrebe. - Deficitarnost stručnih kadrova na provedbi funkcionalne rehabilitacije i zapošljavanja, što čini temeljnu pretpostavku uspješne socijalne integracije. - Nedovoljna razvijenost mreže socijalnih ustanova u participiranju socijalne zaštite osoba koje se bave prostitucijom. Navest ćemo nekoliko preporučljivih, socijalnih, ekonomskih, psiholoških, socijalno-psihijatrijskih i obrazovnih mjera koje bi trebala sadržavati rehabilitacija osoba koje se bave prostitucijom. 1. Kada i ako se osoba koja se prostituirala vrati svojoj kući, osigurati sredstva potrebna za povratak i gdje je potrebno, osigurati pomoć za izdavanje novih osobnih dokumenata. 2. Rehabilitacija ne smije biti prinudna. Smatra se da je najbolje rješenje dobrovoljni tretman, koji je nespojiv sa kažnjavanjem osobe koja se bavi prostitucijom; u procesu rehabilitacije, žene koje su se bavile prostitucijom ne bi smjele biti žigosane ili viktimizirane. 3. Uz programe podrške, osobama koje su se bavile prostitucijom, a koje žele da se vrate u svoju domovinu ili zajednicu, treba asistirati pri reintegraciji, kako bi se umanjili problemi sa kojima se one suočavaju, na primjer zbog odbojnosti na koje nailaze od strane obitelji ili zajednice ili zbog teškoća u traženju i nalaženju valjanog zaposlenja. 4. Neophodno je organizirati obuku za moguće novo zaposlenje i praktičnu asistenciju. 5. Neophodno je regulirati mjere rehabilitacije u slučaju prekida radnog odnosa, u smislu školovanja, doobuke i prekvalifikacije, u čemu bi im država morala pružiti punu pomoć. 6. Rehabilitacija i resocijalizacija prostitutki predstavlja vrlo težak i složen zadatak u procesu socijalne reintegracije. Naša socijalna akcija na suzbijanju prostitucije svodi se na administrativno kažnjavanje i verbalne savjete, a oni su, dokazano je, sasvim neučinkoviti. Bez postojanja i učinkovitog funkcioniranja odgovarajućih ustanova i definiranja njihovih jasnih nadležnosti i funkcionalnih veza i postojanja posebnih specijaliziranih stručnih službi, nije moguće poduzeti cio niz mjera neophodnih u procesu prevencije i sprečavanja prostitucije i socijalne reintegracije osoba koje su se bavile “najstarijim zanatom na svijetu”. LITERATURA 1. 2. Adžajlić-Dedović A.: “Prostitucija u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 2002 Aćimović Draško: “Sjaj i beda prostitutki”, Biblioteka “Karibi”, Beograd, 1989 MODUL III – PROSTITUCIJA 3. Aristotel: “Nikomahova etika”, BIGZ, Beograd, 1980 4. Bakić Ibrahim: “Sociologija nasilja”, Sarajevo, “Dom štampe” d.d. Zenica, 1997 5. Banjanin-Đuričić Nada: “Udarac po duši”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1998 6. Baret Mišel: “Potčinjena žena – problemi marksističke analize feminizma”, Radnička štampa, Beograd, 1983 7. Bavcon Lj. et al: “Socijalna patologija”, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1969 8. Bošković Mićo: “Organizirani kriminalitet-prvi dio-kriminološki i kriminalistički aspekti”, Policijska akademija, Beograd, 1998 9. Dervišbegović Muhamed: “Socijalni rad”, Sarajevo, 1995 10. Dirkem Emil: “Samoubistvo”, Beograd, 1997 11. Drakulić Bogdan: “Pravo na samoubistvo”, Psihijatrija danas, vol. 27, 1995 12. Fočo Salih: “Feministički pokreti”, Dom štampe, Sociologija, Zenica, 2000 13. Freud Sigmund: “Budućnost jedne iluzije”, Naprijed, Zagreb,1986 14. Fromm Erih: “Anatomija ljudske destruktivnosti”, Naprijed, Zagreb, 1976 15. Fromm Erih: “Zdravo društvo”, Prosveta, Beograd, 1980 16. Fromm Erih: “Umijeće ljubavi”, Naprijed, Zagreb, 1984 17. Habermas Jurgen: “On the Logic of the Social Sciences”, Cambridge CB2 1UR, UK, 1998 18. Haralambos Michael, Heald Robin: “Uvod u sociologiju”, Globus, Zagreb, 1996 19. Henriques Fernando: “Historija prostitucije – prostitucija primitivnih, klasičnih i istočnjačkih naroda I”, Epoha, Zagreb, 1968 20. Henriques Fernando: “Historija prostitucije – prostitucija u Evropi i Novom svijetu II”, Epoha, Zagreb, 1968 21. Jelić M. Ilija: “Tragovi gostinske obljube kod našega naroda”, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1931 22. Jemes J., Meyerding J.: “Early Sexual Experience as a Factor in Prostitution”, Archives of Sexual Behavior, 1977 23. Jennett Christine, Randal G Stewart: “Politics of the Future – the Role of Social Movements”, Singapore, Printed in Hong Kong, 1989 24. Kami Alber: “Mit o Sizifu”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, str. 15 prijevod sa francuskog jezika, Smajlagić, I izdanje, 1942 25. Karišik Senad: “Prostitucija, legalizacija ili zabrana” – diplomski rad, FPN Sarajevo, Sarajevo, 2001 26. Klaić Bratoljub: “Rječnik stranih riječi”, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1978 27. Kljajić Vahid: “Tranzicija socijalne sigurnosti u Republici Bosne i Hercegovine i zemljama tranzicije, autorizovana predavanja”, FPN Sarajevo, Sarajevo, 1995 177 178 MODUL III – PROSTITUCIJA 28. Kujundžić Vojin: “Prostitucija u Beogradu i obavezna predohrana polnih bolesti”, Beograd, 1904 29. Lemert E.: “Social Pathology”, New York-London-Toronto, 1951 30. Lewinsohn Richard, Morus: “Historija seksualnosti”, Naprijed, Zagreb, 1967 31. Lifkić Čedomir: “Seksualna nasilja”, Grafopromet, Kragujevac, 1998 32. Marcuse Herbert: “Eros i Thanatos”, u Dobrović M., Flego G. (ur): “Eros i civilizacija”, Biblioteka “Psiha”, Zagreb, 1985 33. Marković Tomislav: “Prostitucija (skripta iz socijalne patologije)”, Sveučilište u Zagrebu-VDŠ, Zagreb, 1965 34. Miković Milanka: “Psiho-socijalni poremećaji djece izazvani ratom u BiH”, Sarajevo, 1995 35. Miković Milanka: “Zapis o ženi i ratu u Bosni”, Mentalno zdravlje u zajednici, Sarajevo, 2000 36. Milić A.: “Žena, politika, porodica”, Institut za političke studije, Beograd, 1994 37. Milić V.: “Sociološki metod”, Nolit, Beograd, 1965 38. Milićević Jadranka: Izbor tekstova, “U čemu je razlika? Trgovina ženama Prostitucija”, Žene ženama, Grafika JEŽ, Sarajevo, 2003 39. Mill Stjuart, Mill Harijeta Tejlor: “Rasprava o jednakosti polova”, Filip Višnjić, Beograd, 1995 40. Milosavljević B.: “Socijalna patologija”, Svjetlost, Sarajevo, 1986 41. Milosavljević M.: “Socijalni problemi društvene devijacije i socijalni rad”, Zbornik radova “Socijalni rad na pragu XXI veka”, Beograd, 1997 42. Miljković Milutin: “Belo roblje – sociološko kriminalna rasprava”, Branič, knj.VIII – Beograd, 1901 43. Mišel Andre: “Feminizam”, Plato, XX vek, Beograd, 1997 44. Modly Duško, Korajlić Nedžad: “Kriminalistički rječnik”, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2002 45. Muhammad Ali el-Barr: “Spolne bolesti” (s arapskog preveo Zuhdija Adilović); Ibrahim Trebinjac, Blud; Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Štampa “Oko”, Sarajevo, 1988 46. Ovsenik Marija, Ambrož Milan: Neprofitni sektor na području socijalnih usluga, Dom štampe, Zenica, 2002 47. Papić Žarana i Sklevicky Lydia: “Antropologija žene”, Prosveta, Beograd, 1983 48. Papić Žarana: “Polnost i kultura - Telo i znanje u socijalnoj antropologiji”, Biblioteka XX vek, Beograd, 1998 49. Papić Žarko: “Opća situacija u BiH i politika međunarodne podrške” u “Međunarodne politike podrške zemljama Jugoistočne Evrope (Lekcije (ne) naučene u BiH)”, Muller, Sarajevo, 2001 50. Payne Malcolm: “Savremena teorija socijalnog rada”, Komesgrafika, Banja MODUL III – PROSTITUCIJA Luka, 2001 51. Pennington Donald C.: “Osnove socijalne psihologije”, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1997 52. Petak Olga: “Socijalni i socijalno-psihološki faktori regrutovanja uličnih prostitutki”, Filozofski fakultet (neobjavljen magistarski rad), Zagreb, 1980 53. Radulović Dragan: “Prostitucija u Jugoslaviji”, F. Višnjić, Beograd, 1986 54. Ranković Milan: “Seksualnost na filmu i pornografija”, BIGZ, Beograd, 1982 55. Savićević Doktor: “Javne ženske (prostitutke) u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i njihov uticaj na širenje veneričnih bolesti”, Štampa Naumovića i Stefanovića, Beograd, 1909 56. Stojanov Dragoljub: “Bosna i Hercegovina od 1995: Tranzicija i rekonstrukcija privrede”, u “Međunarodne politike podrške zemljama Jugoistočne Evrope (Lekcije (ne) naučene u BiH)”, Muller, Sarajevo, 2001 57. Šarić Hariz: ‘’Prostitucija i ostale pojave socijalne patologije”, OFF-SET, Tuzla, 2008 58. Šarić Hariz: “Socijalni rad s ovisnicima” - univerzitetski udžbenik, OFF-SET, Tuzla, 2010 59. Tomić Ruža, Šarić Hariz: “Sociopatološke manifestacije kod djece i mladih”, OFF-SET, Tuzla, 2008 60. Strean HS: “Izvanbračna veza”, Naprijed, Zagreb, 1984 61. Šarić Hariz: “Uzroci i pokazatelji suicida u Tuzlanskom kantonu (19921998)”, JU Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla, 2000 62. Špadijer-Džinić Jelena: “Prostitucija u Srbiji, neobjavljena istraživačka studija”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1986 63. Špadijer-Džinić Jelena: “Socijalna patologija (sociologija devijantnosti)”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988 64. Švarc Osvald: “Psihologija seksualnosti”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1967 65. Termiz Dževad, Milosavljević Slavomir: “Uvod u metodologiju politikologije”, Dak Trade, Sarajevo, 1999 66. Tindemans Leo: “Nedovršeni mir”, Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan / Leo Tindemans, predsjednik ...(et al.); preveo sa engleskog Mijo Pavić, 1999 67. “Tranzicija politike i sistema socijalne zaštite u FBiH – preliminarna studija problema i prijedlozi mjera”, IBHI, Sarajevo, 1997 68. Zaviršek Darja: “Žene, duševno zdravlje i socijalno istraživanje”, Mentalno zdravlje u zajednici, No 2, Sarajevo, 2000 Dokumenti: 1. “Deklaracija Ujedinjenih nacija o eliminaciji nasilja nad ženama” – Službeni dokument Generalne Skupštine UN, Broj 38 (A/47/38), dio I. Prevela: 179 180 MODUL III – PROSTITUCIJA 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. Slobodanka Poštić, prof. Donelly Jack, “Međunarodna ljudska prava”, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, lipanj 1999. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik BiH”, br. 3/03 od 10.02.2003. g., stupio na snagu 01.03.2003. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine, “Službene novine FBiH”, br. 36/03 od 29.07.2003. Konferencija “Trgovina ljudima i ropstvo: Korištenje pristupa zasnovanog na ljudskim pravima”, Neum, 24-25. lipanj 1999. Međunarodna pravna grupa za ljudska prava, BiH projekat (1999): “Priručnik za trening - Trgovina ljudima i ropstvo - Komparativni pravni pristupi i uloga Evropske konvencije o ljudskim pravima u BiH”, Sarajevo “Prava žena, odabrani međunarodni dokumenti”, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1997 “Pravni vodič za 2001. godinu”, NIO JP Službeni list BiH, PrintCom DOO “Grafički inžinjering”, Tuzla, 2001 Program za zastupanje prava žena (WRAP), koji je program Međunarodne pravne grupe za ljudska prava (Alice Miller, direktor WRAP-a), uz pomoć Programa za ljudska prava Harvardske pravne škole (Peter Rosenblum, direktor projekata), Sarajevo, 1999 Training for Trainers, “Noviji zakoni o trafikovanju i prostitucijiInternacionalno”, Child and Woman Abuse Studies Unit, University of North London, 2001 Ustav Bosne i Hercegovine, (prosinac 1995, uspostavljen u kontekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma), članak II: Ljudska prava i temeljne slobode (stavak 1.), 1995 Ured Visokog predstavnika (OHR), www.ohr.int/ohr-dept/afd/pics/ materials Voćkić-Avdagić Jelenka: “Mas mediji-od instrumentalizacije do autonomije, u “Demokratija-mediji u multinacionalnim sredinama”, Zbornik radova, Savez novinara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1996 Zbornik radova: “Socijalni rad u novim društveno-ekonomskim uslovima”, Beograd (rujan 1998), VI kongres socijalnih radnika Jugoslavije, Herceg Novi, studeni 1997. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Modul IV pornografija i pedofilija prof. dr Dževad Termiz, dr. sc. Sanela Šadić, dipl. soc. radnik Nedreta Šerić 181 182 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA 1. UVOD Suvremeno društvo, posljedice industrijalizacije, tehnološkog i informatičkog napretka, globalizacije, kao i sve izvjesnijeg i dubljeg moralnog propadanja uzroci su razvoja i sve veće ekspanzije različitih društvenih patologija. Dječja pornografija i pedofilija zasigurno izazivaju najviše gnušanja i najoštriju osudu javnosti. Nažalost, svjedoci smo da povređivanje djece na ovaj način postaje sve češće. Pored nekontroliranog i neuhvatljivog svijeta suvremenih medija/Interneta, povećanoj viktimizaciji i manipulaciji osjetljivih kategorija, posebno djece, doprinose siromaštvo i globalna ekonomska kriza, ali i kriza obitelji i odsustvo roditeljske kontrole. Jedan od strateških ciljeva Bosne i Hercegovine je zaštita prava djece i nastojanje da se zaustavi njihovo povređivanje i eksploatiranje u bilo koje svrhe. Činjenica da je naša država potpisnica niza značajnih međunarodnih dokumenata iz oblasti ljudskih prava tjera nas da se maksimalno uozbiljimo kada je riječ o zlostavljanju djece. Pojava dječje pornografije i sve učestaliji slučajevi pedofilije zahtijevaju uključivanje stručnjaka različitih profila, među kojima važno mjesto zauzimaju socijalni radnici. U ovom dijelu priručnika dati su temeljni teorijski okviri za razumijevanje ovoga problema, kao i uputa u praktičnom radu sa djecom žrtvama pornografije i pedofilije. 2. PEDOFILIJA I DJEČJA PORNOGRAFIJA 2.1. Pojam i osnovne karakteristike pedofilije Riječ pedofilija je kovanica nastala iz starogrčkog jezika od riječi paidos (dijete) i filein (voljeti) i prvi koji je taj termin uveo u stručnu uporabu bio je bečki psihijatar i seksolog Richard Freiherr von Krafft-Ebing (1840-1902), poznat po svom velikom znanstvenom doprinosu u istraživanju različitih oblika seksualnih devijacija. Auguste Forel (1848-1931), švicarski psihijatar, predložit će precizniji termin erotska pedofilija za perverznu seksualnu sklonost prema maloljetnoj djeci, obzirom da se izvjesno vrijeme pod pojmom pedofilija podrazumijevala i ljubav prema djeci uopće. Danas se u stručnoj i široj uporabi za označavanje ove vrste patologije koristi samo pojam pedofilija. Pedofilija predstavlja jedan od oblika seksualnog zlostavljanja i definira se kao poremećaj seksualne sklonosti manifestiran seksualnom požudom prema djeci pretpubertetskog ili ranog pubertetskog uzrasta, bez obzira na spol djeteta. Pretpubertetskim uzrastom se smatra dijete od 13 godina ili mlađe, a osoba sa pedofilijom mora imati više od 16 godina i biti starija najmanje 5 godina od djeteta. Ovdje je važno napomenuti da pedofilija, kao stanje erotske fiksacije prema djeci pretpubertetske dobi, sama po sebi nije prestup i nema nikakve pravne implikacije jer predstavlja psihološko stanje, ali pedofilska praksa i seksualne aktivnosti između odraslih i djece predstavljaju zlouporabu djece, ilegalne su u većini država svijeta i zakonom se sankcioniraju.155 Seksualno zlostavljanje se definira kao nasrtanje na tjelesni integritet određene osobe i napad na slobodu i samoodređenje, bez obzira o kome se radilo. Svaka vrsta i 155 Kron L.: „Seksualno nasilje nad decom: psihološke implikacije i mogućnosti socijalne intervencije”, Novo krivično zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi, str. 520 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA oblik seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, a time i pedofilsko zlostavljanje djece, predstavljaju seksualno nasilje. Seksualno zlostavljanje djeteta se može opisati kao svaka seksualna aktivnost ili ponašanje koje može emocionalno ili tjelesno ozlijediti dijete, te svaka seksualna aktivnost i ponašanje kojim se iskorištava dijete zarad zadovoljavanja seksualnih i emocionalnih potreba odrasle osobe. Ovisno od usmjerenja seksualne privlačnosti prema dobu/spolu djeteta kao objektu žudnje, razlikuju se sljedeće podvrste pedofilije: Hebefilija – zainteresiranost djecom u pubertetskoj dobi Pedohebefilija – uključuje privlačnost i djecom pretpubertetske i pubertetske dobi (adolescente) Pederastija – označava mušku homoseksualnu pedofiliju Lolita sindrom – privlačnost djevojčicama pretpubertetske i rane pubertetske dobi Infantofilija – predstavlja privlačnost bebama (0-3 godine)156 Pedofilija, kao poremećaj seksualne sklonosti, spada u grupu parafilija. Parafilije predstavljaju poremećaje u vidu sklonosti ka neobičnom, abnormalnom seksualnom činu ili objektu. U njih se ubrajaju i: sadizam, mazohizam, egzibicionizam, nekrofilija itd. Da bi se uopće dijagnosticirala neka vrsta parafilije, potrebno je da osjećaj privlačnosti ka neobičnim seksualnim radnjama i objektima bude izrazito snažan te da potraje izvjesno vrijeme. Puko maštanje o nečemu što pripada području parafilije –ukoliko te maštarije nisu intenzivne, kontinuirane i nikada provedene u djelo – ne predstavlja nikakav poremećaj. Općenito kazavši, pedofilsko seksualno zlostavljanje obuhvata sve radnje ili situacije seksualne sadržine u kojima odrasla osoba iskorištava dijete, zlouporabljujući pri tome djetetov ovisni položaj i seksualnu nezrelost. U neposredne oblike seksualnog zlostavljanja, koji podrazumijevaju tjelesni kontakt, ubrajaju se: spolni odnos sa djetetom, prisiljavanje djeteta na pokazivanje svojih spolnih organa, dodirivanje i milovanje djetetovih genitalija ili prisiljavanje djeteta da to čini odrasloj osobi, te zlouporaba u pornografiji. Jedan od posrednih oblika seksualnog zlostavljanja, koji ne uključuje tjelesni kontakt, je stalno izlaganje djeteta raznolikim pornografskim sadržajima uz prisilu, što može ostaviti vrlo štetne posljedice po psihofizički razvoj djeteta. Prema UNICEF-u, seksualno zlostavljanje djece predstavlja bilo koji vid eksploatacije djeteta mlađeg od 16 godina, u cilju seksualnog zadovoljavanja i uživanja odrasle osobe, a to obuhvata i opscene telefonske razgovore, pokazivanje pokrivenih dijelova tijela, voajerizam, pokušaj da se obavi seksualni odnos, silovanje, incest i dječju pornografiju. 2.2. Uzroci pojave pedofilije U široj znanstvenoj zajednici koja se bavi problemom pedofilije ne postoji jedinstven stav o uzrocima i razlozima njenog nastanka. Prema jednom dijelu 156 Ibid. 183 184 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA istraživača, seksualno nasilje nad djecom predstavlja osvetnički recidiv koji djeluje u onome koji je i sam u djetinjstvu bio seksualno zlostavljan.157 Obzirom da su oko 70% seksualnih zlostavljača djece, prema nekim statistikama, i sami bilo mete seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, slijedeći psihološku logiku ovo se čini kao vrlo vjerojatna i prihvatljiva teza. Djeca koja dožive seksualno zlostavljanje u razdoblju latencije (7-12 god.), u dobi kada nemaju razvijene seksualne fantazije i aktivnosti, često i sami postaju pedofili, a pedofilska praksa sa djecom određene dobi često indicira i dob u kojoj su sami pedofili bili zlostavljani. Ovo predstavlja široko prihvaćenu Freudovu teoriju po kojoj osoba viktimizirana i traumatizirana u djetinjstvu ostaje zarobljena u toj fazi svoga života, ne uspijevajući da se razvije do pune zrelosti. Međutim, postoji i činjenica da je određeni broj zlostavljane djece, ukoliko im je bila na vrijeme pružena pomoć, podrška, razumijevanje i ljubav, nastavilo normalan razvoj bez pojave pedofilskih sklonosti u kasnijoj dobi. Neki drugi, opet, pridaju veliki značaj situacionim faktorima te razloge za pojavu pedofilije nalaze u stresnom načinu života, nezaposlenosti, raspadu braka i obitelji, rutini ispraznog življenja, automatiziranom procesu rada i sl. Biološkim uzrocima u nastanku pedofilije se pripisuje stanje poremećene razine neuroprenosnika seratonina, a neki su primjeri pokazali da i moždana disfunkcija uzrokovana tumorom može utjecati na nastanak pedofilije. Veoma važne rezultate u otkrivanju nastanka pedofilije daju i temeljita istraživanja samog načina odgoja, pogotovo odgojnih mjera naslonjenih na svakovrsnu tradiciju, religijskih učenja o seksualnosti, socio-kulturološko okruženje, odnose u obitelji i sl. 2.3. Profil pedofila Nije jednostavno dati potpunu i konciznu definiciju pedofila obzirom da postoji čitava lepeza raznolikih tipova pedofila sa njihovim različitim interesima prema maloljetnim žrtvama, odnosom prema žrtvama njihova zlostavljanja, te načinu i obliku seksualnog zlostavljanja kojeg prakticiraju. Najjednostavnije je reći da je pedofil zlostavljač djeteta. Međutim, to nam ne kazuje mnogo o samom zlostavljaču. Naime, pedofil ima snažnu seksualnu privlačnost djecom koja se manifestira u viktimiziranju djeteta što se, opet, može ogledati samo u milovanju i ljubljenju djeteta pa sve do najokrutnijeg silovanja, tjelesnog mučenja i ubojstva. Utvrđeno je da najveći procent pedofila ne želi nanositi tjelesnu bol žrtvi, te da se njihove seksualne fantazije zadovoljavaju milovanjem i ljubljenjem djeteta, bez prakticiranja spolnog odnosa. Nasuprot ovoj vrsti pedofila koji nastoje imati nježan odnos prema viktimiziranom djetetu, manji procent čine ekstremni sadistički pedofili koji vrhunac svog seksualnog užitka doživljavaju ubojstvom zarobljenog djeteta. Najveći procent pedofila čine muškarci, uz zanemarljiv procent žena pedofila. Neki znanstvenici smatraju da razlog tome leži u činjenici da su žene biološki manje sklone gledati djecu kao seksualne objekte.158 Zanimljivo je da u većini društava postoje dvostruka moralna, pa i sudska, mjerila kada je u pitanju muški i ženski 157 158 Dr. sci. Milosavljević M.: “Seksualno zlostavljanje djece”, Sarajevo, 1999, str. 49 Ibid. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA počinitelj pedofilskog djela. Dok se na djela muškarca pedofila gleda sa zgražanjem, gađenjem i pozivom na strogo sankcioniranje, dotle se neusporedivo blaže i sa manje medijske zainteresiranosti gleda na pedofilsku praksu ženskog počinioca. Prema validnim podacima, skoro je dvostruko veći broj heteroseksualnih pedofila od homoseksualnih. Analizom različitih pedofila, istraživači ove akutne društvene patologije su klasificirali različite kategorije zlostavljača djece. Postoji više takvih kategorizacija. Burgess, Groht i Holmstrom su, na primjer, kategorizirali pedofile kao situacijske i preferencijske, a zatim unutar tih dviju kategorija odredili podtipove sa različitim obilježjima.159 Situacijski pedofili, generalno, i nemaju istinski seksualni interes prema djeci (većinom su to oženjeni muškarci ili osobe koje imaju ili su imale normalne seksualne odnose sa odraslim partnerima) i “okidač” za zlostavljanje djeteta uglavnom bivaju specifične životne okolnosti i različite stresne situacije (rastava braka, gubitak posla i sl.). Ovoj kategoriji pedofila pripada i najmanji broj izvršenih zlostavljanja koja, uglavnom, ne podrazumijevaju nanošenje bilo kakve tjelesne boli zlostavljanom djetetu. Nasuprot situacijskim pedofilima, preferencijski pedofili upravo i isključivo u djeci vide izvor svog najvećeg seksualnog užitka i ovoj kategoriji pedofila pripada i najveći broj najtežih slučajeva zlostavljanja djeteta. Jedan od podtipova ove kategorije je sadistički pedofil koji svoje seksualno zadovoljenje nalazi u silovanju, ponižavanju, mučenju i, na kraju, ubojstvu djeteta. Najveći broj pedofila su osobe koje su, po naravi posla kojeg rade, u stalnom kontaktu sa djecom i najčešće su zlostavljači poznati svojim žrtvama, neko u koga dijete može imati ili već ima povjerenja. A jedan od mogućih seksualnih zlostavljača, kojeg dijete najbolje poznaje i kojem najviše vjeruje, jest njegov vlastiti roditelj. 2.4. Drastičan oblik seksualnog zlostavljanja djece: incest Riječ incest (rodoskvrnuće) dolazi od riječi incestare, što znači uprljati, okaljati. Definira se kao seksualni odnos između krvnih srodnika, svejedno da li do njega dolazi uz pristanak ili nasilno. Po svojoj naravi, incest je, prije svega, povreda moralnih normi i shvaćanja o odnosima u obitelji. On je društveno zabranjen i neprihvatljiv čin, bez obzira na seksualnu orijentaciju.160 Incest se generalno događa u nesređenim, disfunkcionalnim obiteljima sa mnogostrukim problemima čiji su članovi emotivno udaljeni jedni od drugih. Upravo takva atmosfera, u obitelji čiji su članovi međusobno izolirani, često biva “okidač” za pojavu incesta kao bizarnog načina interakcije između članova obitelji u nedostatku zdrave i izravne komunikacije u obitelji. A žrtve takvih nesređenih odnosa su najmlađi članovi – djeca. Najčešći počinitelji incestuoznog delikta su očevi i to na relaciji otac-kći. Ovo je važno istaći upravo zbog faktora koji generiraju nesređenost odnosa u obitelji u kojoj dođe do incesta, a koji najviše utječu na muškarca (obzirom da se incest javlja uglavnom u patrijarhalnim i tradicionalnim obiteljima u kojima je muškarac zadužen za brigu o obitelji): postratne traume, teška financijska kriza i siromaštvo, nezadovoljstvo suprugom, alkoholizam itd. Ovdje je potrebno istaći još jednu važnu 159 160 Ibid. Daneš V.: “Dijete, vanjski svijet i psihički poremećaji”, Dom štampe, Zenica, 2003 185 186 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA činjenicu: postoje definicije incesta, u nekim zakonodavstvima, kao seksualnog odnosa između bliskih članova obitelji, a ne samo krvnih srodnika. A to onda uključuje i očuhe/maćehe i njihovu pastorčad. U stvari, mnogo češći incestuozni delikt se dešava na relaciji očuh-pastorče, nego otac-kći, i to iz više razloga: - Zabrana incesta između dvoje partnera koji nisu u krvnom srodstvu izgleda manje opasna - Očusi koji nisu poznavali svoju pastorčad kao malu djecu mogu imati umanjen zaštitnički (roditeljski) osjećaj prema djeci koji bi mogao da ih odvrati od seksualnih odnosa sa njima - Obitelji sa očuhom su često nesređene i neorganizirane161 Veoma je mali procent majki kao počinitelja incesta (relacija majka-sin), te seksualnih odnosa između braće i sestara. Postoje najmanje dva razloga koja incest čine mnogo tragičnijim oblikom seksualnog zlostavljanja djeteta od pedofilskog zlostavljanja od strane odrasle osobe sa kojom žrtva nije u krvnom srodstvu. Prvi razlog leži u tome što je incest teže otkriti jer se istina o seksualnom iskorištavanju djeteta čuva kao najstrožija obiteljska tajna. Najčešće za to znaju samo akteri odnosa i svako krije tajnu iz svojih razloga. Dijete je, u najvećem broju slučajeva i iz više razloga, uplašeno i zastrašeno da bi o tome progovorilo. Nerijetko za incestuozni delikt, ukoliko se dešava na relaciji otac-kći, zna i majka, ali iz svojih razloga (financijska ovisnost od supruga, podređen položaj, nastojanje da se sačuva ugled obitelji) potiskuje svijest o postajanju incestuozne veze u obitelji. To sve pogoduje dugotrajnosti incestuozne prakse. Drugi razlog je taj što rodoskvrnućem dijete biva seksualno zlostavljano od strane osobe kojoj potpuno vjeruje, koju voli i od koje očekuje bezrezervnu ljubav, zaštitu, pažnju i podršku – svog vlastitog roditelja. Za razliku od zlostavljanja i silovanja djeteta od strane nekog pedofila, pri čemu će žrtvi biti pružena sva sigurnost, pomoć i podrška daljem normalnom psihofizičkom razvoju u krugu svoje obitelji – u slučaju incesta dijete gubi bilo kakav čvrst oslonac i ostaje bez sigurnosti u svojoj vlastitoj obitelji i domu. U najvećem broju slučajeva, žrtve incesta pubertetske i adolescentske dobi imaju poremećaje u ponašanju, anksiozni su, niskog stupnja samopoštovanja, okrivljuju i stide se sebe te zapadaju u depresivna stanja koja mogu završiti i samoubojstvom. Kao odrasle osobe mogu imati teške psihološke i seksualne probleme, nemogućnost prilagođavanja bračnoj zajednici te potrebu i želju za osvetom što otvara novi krug zlostavljanja. 2.5. Pedofilija, dječja pornografija i Internet Pornografija je eksplicitno prikazivanje seksualnog čina putem fotografije, ilustracije, video ili audio snimka, animacije, filma itd. Za razliku od erotike, pornografija ne predstavlja nikakav umjetnički izraz nego nastoji što vjernije prikazati seksualni čin sa ciljem pobuđivanja seksualnih strasti. Ovdje govorimo općenito o pornografskim sadržajima čiji su akteri i korisnici isključivo odrasle osobe. Pornoindustrija, kojom često upravljaju ljudi iz kriminalnog miljea, u stalnom je porastu i ostvaruje ogromnu zaradu. 161 Ibid. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA U većini zemalja svijeta pornografski sadržaji se smatraju sablažnjivim, podliježu cenzuri i nastoji ih se držati što dalje od djece zarad osiguravanja njihovog normalnog psihofizičkog razvoja. Takva nastojanja i pokazuju svu težinu seksualnog zlostavljanja i zlouporabe u proizvodnji pornografskih sadržaja čiji su učesnici upravo djeca. Dječja pornografija je kriminalna aktivnost u sve većem zamahu i zasad nisu pronađeni učinkoviti mehanizmi za potpuno zaustavljanje i onemogućavanje takve vrste zlostavljanja i zlouporabe djece. Fenomen dječje pornografije nam otkriva i pokazuje, ustvari, kolika je prisutnost pedofilije u globalnim razmjerima, te koliko su uzajamno povezani pedofilska patologija i kriminalna industrija dječje pornografije. Seksualna eksploatacija djece u svrhu proizvodnje pornografskih sadržaja je najprisutnija u siromašnim zemljama. U zemljama južne Afrike, na primjer, jedan sat snimanja seksualnog akta čiji su učesnici djeca se plaća 160-180 $. Ako se uzme u obzir činjenica da je 100 $ mjesečno dovoljno za jedan normalan život u tim zemljama, onda ne začuđuje tolika prisutnost dječje pornografije, pa čak i činjenica da roditelji sami dovode svoju djecu na snimanja.162 Također, zemlje u kojima cvjeta dječja pornografija su zemlje bivšeg SSSR-a i neke azijske zemlje. Štoviše, u nekim azijskim zemljama pedofilija se ne smatra devijantnim seksualnim ponašanjem, nego običnom i normalnom seksualnom sklonošću. Ukoliko pedofilija predstavlja potražnju, a dječja pornografija ponudu željenog proizvoda, onda Internet, kao globalna komunikacijska mreža, predstavlja najveću distribucionu mrežu reklamiranja, rasturanja, kupovine, prodaje ili razmjene takvih pornografskih sadržaja. Internet je velika, globalna računarska mreža i sustav za jednostavnu i efektivnu komunikaciju sa tekstom, zvukom i slikom. Svojim nastankom i razvojem, Internet postaje lučonoša globalizacijskog razbijanja komunikacijskih barijera i omogućava pristup najvećoj bazi podataka i informacija bilo kome tko posjeduje računar u bilo kojem kutku svijeta. Ipak, uz sve pozitivne učinke i mogućnosti koje nudi Internet, pogotovo na edukativnom planu i brzoj razmjeni korisnih informacija, postoji i tamna strana svega toga. Svakoga dana se nezaustavljivo pojavljuju nove stranice Interneta koje nude dječju pornografiju. U operacije suzbijanja te vrste cyber kriminala se zajedno uključuju i koordinirano djeluju policijske službe brojnih država. Kao rezultati takvih akcija, otkrivani su čitavi lanci pedofila iz cijelog svijeta. Ipak, takve akcije predstavljaju samo kap u moru borbe protiv pedofilske prakse u svijetu. Činjenica da ne postoji apsolutno efikasan način zaštite korisnika, te da pristup Internetu u dobroj mjeri podrazumijeva anonimnost korisnika, čini mnogu djecu, kao veoma brojnu skupinu korisnika Interneta, veoma ranjivim i potencijalnim žrtvama pedofila. Skrivajući svoj identitet i lažno se predstavljajući kao njegov vršnjak, pedofil stupa u kontakt sa djetetom putem nekog foruma ili chata (posebnih “soba” za razgovor), nastojeći da prikupi što više osobnih informacija o djetetu, kao potencijalnoj žrtvi. Ovakve mogućnosti brzog i jednostavnog upoznavanja i približavanja djetetu koje nudi Internet ohrabruju na zlostavljanje i iskorištavanje 162 Ibid. 187 188 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA djece i mnoge pedofile koji se na to, inače, ne bi usudili iz različitih razloga u sredinama u kojima žive. Jednostavan i lagan pristup djece raznim pornografskim sadržajima na Internetu, a posebno dječje pornografije, može ostaviti dojam na dijete da se radi o sasvim normalnim stvarima što bi olakšalo namjere pedofila. Roditelji bi trebali imati nadzor nad korištenjem Interneta svog djeteta, te na primjeren način upoznati i upozoriti dijete na sve opasnosti koje se mogu pojaviti tijekom surfanja Internetom i kroz komunikacije sa nepoznatim osobama. Jedna od takvih opasnosti se zove grooming. Ne postoji, nažalost, adekvatan prijevod engleske riječi grooming u jezicima koji se koriste u BiH. Bukvalan prijevod bi bio timarenje, poput timarenja konja, uređivanje psa češljanjem itd. U engleskom jeziku postoji sintagma social grooming koja bi se, kada se govori o društvenom životu određene vrste životinja (čimpanze, gorile, konji itd.), dala prevesti kao društveno uređivanje, odnosno predstavlja čišćenje tijela ili dijelova tijela, krzna ili kože putem češkanja ili lizanja između članova grupe. Taj social grooming ukazuje na povjerenje, privrženost i lojalnost unutar članova takve jedne grupe i još više doprinosi jačanju veza između njenih članova. Ova sintagma se najčešće koristi za opisivanje smisla određenih radnji u svijetu životinja, ali social grooming je prisutan i kod ljudi, na svoj način. U kontekstu o kojem je ovdje riječ, dakle kada je u pitanju dječja pornografija i pedofilska zlouporaba Interneta, grooming predstavlja proces tijekom kojeg zlostavljač, putem nekog oblika internetske komunikacije (chat-rooma, MSN-a, Facebooka itd.), nastoji da postupno zadobiva povjerenje i simpatije djeteta, predstavljajući se lažnim identitetom, najčešće zavaravajući dijete da se radi o njegovom vršnjaku, da bi se ono uvuklo u neku interakciju seksualne naravi. Obzirom da se tijekom ovog procesa zbližavanja dijete izlaže pornografskim sadržajima, već sam grooming predstavlja seksualnu zlouporabu i zlostavljanje maloljetne žrtve, ali može biti i uvod za mnogo gore stvari. Slanjem različitih pornografskih sadržaja, zlostavljač će nastojati da ohrabri svoju žrtvu na cyber sex ili virtualno vođenje ljubavi, te će tražiti dječje fotografije i snimke koje će moći zloupotrijebiti na više načina – za proizvodnju dječje pornografije ili ucjenu djeteta da čini još gore stvari. Često grooming biva samo prva faza koja vodi do stvarnog upoznavanja zlostavljača i žrtve i završava stvarnim seksualnim činom. Također, postoji još jedna negativna pojava koja prati sve veći i brži tehnološki razvoj, a to je sexting. Kao ni grooming, ni ovaj pojam nema adekvatan prijevod u našim jezicima. Sexting predstavlja slanje poruka ili fotografija seksualnog sadržaja drugoj osobi elektronskim putem (SMS, MMS, e-mail itd.) koje obično šalju tinejdžeri jedni drugima. U novijem dobu, u dobu informatičke ekspanzije, djeca su sve više, putem različitih medija, izložena različitim i sve eksplicitnijim seksualnim sadržajima što dovodi do njihovog preranog i naglog sazrijevanja i interesiranja za svoju i tuđu seksualnost i ulazak u seksualni život. U SAD je zabilježen veliki broj slučajeva sextinga u kojima MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA su djevojčice slale slike na kojima su nage svojim momcima. Djeca koja učestvuju u ovome uglavnom nisu svjesna opasnosti kojima se izlažu šaljući takve materijale drugima. Takve fotografije i snimci mogu imati široku lepezu zlouporabe, poput sredstva ucjene, te ostaviti nesagledive posljedice na njihov budući život. U borbi protiv ove pojave se moraju uključiti svi – od vlada i nevladinih organizacija, preko medija, do škola i obitelji. U nekim državama danas postoje posebni policijski odjeli koji se bore protiv pedofilije i dječje pornografije na Internetu, a u tome sudjeluju i pomažu im i brojne nevladine organizacije. 2.6. Problem pedofilije i dječje pornografije u globalnim i bosanskohercegovačkim okvirima Problem pedofilije, kao seksualno-socijalne patologije, bio je prisutan, kroz historiju, u svim društvima i državama, ma kako one bile zakonski uređene i ekonomski stabilne, te ma koliko se pred tim problemom zatvarale oči. Upravo cijela lepeza mogućih uzroka pojave pedofilije, od egzogenih (vanjskih, socijalnih) faktora do endogenih (genetskih predispozicija), stvara prostor za pojavu ove društvene pošasti bilo gdje u svijetu, pa tako i u najbogatijim zemljama kao što su SAD i države EU. Razvojem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te njihovom kriminalnom zlouporabom, dolazi i do ekspanzije pedofilije i dječje pornografije strahovitih razmjera. Najveći broj dječjih pornografskih sadržaja nastaje u siromašnim zemljama Azije i Afrike, a putem Interneta se plasira za pedofilske korisnike zapadnih zemalja. Podupirući i snažeći jedna drugu, pedofilija i dječja pornografija postaju svjetski problem koji zahtijeva snažnu i koordiniranu akciju cijele međunarodne zajednice u borbi protiv tog narastajućeg zla. Prema nekim svjetskim statistikama, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak su bili žrtve seksualnog zlostavljanja. Ako se uzmu u obzir rezultati nekih istraživanja koji govore da je samo 10-20% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece otkriveno i objelodanjeno, onda je situacija više nego alarmantna. Bosna i Hercegovina, iako ne spada u zemlje čiji je broj slučajeva seksualnog zlostavljanja djece tako visok da čini stanje alarmantnim, ipak ima zabrinjavajuću situaciju. Posljedice rata kroz koji je prošla BiH stvaraju idealne predispozicije za rast seksualnog zlostavljanja djece. U zemlji koja nema sređeno državno uređenje kao što je BiH, postoji više egzogenih faktora koji utječu na pojavu brojnih socijalnih patologija poput alkoholizma, narkomanije, suicida, kao i seksualnih delikata, a među njima i seksualno zlostavljanje djece, kao što su:  Ekonomska kriza i privredna depresija  Siromaštvo  Nezaposlenost i sl.163 163 Dr. Milosavljević B.: “Socijalna patologija i društvo”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1997 189 190 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA U pogodne preduvjete za pojavu i rast seksualnog zlostavljanja djece u BiH ubrajaju se: - Znatan broj osoba sa PTSP-om i raznim psihičkim poremećajima kao posljedicama rata - Veliki broj obitelji bez oba ili jednog roditelja (obično oca kao autoriteta) - Disfunkcionalne obitelji sa mnogobrojnim problemima, unutar kojih je naglašena emotivna udaljenost među članovima obitelji, obiteljski konflikti i izoliranost - Blaga kaznena politika itd. Statistički podaci Federalnog MUP-a i MUP-a RS iz 2008. godine pokazuju da je pedofilija u BiH u porastu. U Federaciji BiH je zabilježeno 375 slučajeva pedofilije, od kojih je 10 slučajeva kaznenog djela spolni odnos sa djetetom, 6 kaznenih djela zadovoljavanja pohote pred djetetom i maloljetnikom, 17 slučajeva iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije i jedan slučaj upoznavanja djeteta sa pornografijom.164 Nedostaci zakonske legislative se zorno ogledaju i u tome što je u Tuzli započelo prvo suđenje za seksualno zlostavljanje djeteta u kojem se tužitelj pozvao na Konvenciju o pravima djeteta zbog toga što po zakonu BiH seksualni odnosi sa djecom starijom od 14 godina nisu kažnjivi, što predstavlja prvu optužnicu utemeljenu na toj konvenciji UN-a. Sredinom svibnja 2008. godine, u BiH je pokrenuta policijska akcija ‘’Sledgehammer’’ kao dio šire, međunarodne akcije u borbi protiv pedofilije i dječje pornografije. Akcija je pokrenuta nakon što je austrijska policija putem svog veleposlanstva u BiH dostavila bh. policiji IP adrese ( jedinstvene brojčane oznake računara priključenog na Internet) građana BiH koji su posjećivali i plaćali snimke Web stranicama sa dječjom pornografijom. Operacija je obuhvaćala 48 osoba, pretres na 22 lokacije i zapljenu veće količine hard diskova sa sadržajima dječje pornografije. Nakon izvedene akcije, policija je predala izvještaje o počinjenom kaznenom djelu tužiteljstvima županija: sarajevskoj protiv tri osobe, tuzlanskom protiv dvije, HNK protiv tri, zeničko-dobojskoj protiv jedne i unsko-sanskoj protiv dvije. Tužiteljstvo Prijava podnesena protiv Sudski epilog Sarajevsko Haris Kahriman Osuđen na 6 mjeseci zatvora, odnosno dvije godine uslovno. Emir Salihović Osuđen na godinu dana zatvora, odnosno dvije godine uvjetno. Š. F. Istraga obustavljena zbog nedostatka dokaza. 164 “Izvještaj nevladinih organizacija i djece o stanju prava djeteta u BiH u 2008. godini”, Save the Children Norway, Sarajevo MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Tuzlansko Unsko-sansko Hercegovačkoneretvansko Zeničkodobojsko Mirsad Gulamović Nakon potpisanog sporazuma o priznanju krivice, osuđen na 6 mjeseci zatvora, odnosno dvije godine uvjetno. Nedim Ajšić Nakon potpisanog sporazuma o priznanju krivice, osuđen na 6 mjeseci, odnosno dvije godine uvjetno. Ivica Horvat U bjekstvu. Obzirom da ima državljanstvo Republike Hrvatske, pretpostavlja se da se tamo krije. Na hard disku njegovog računara, kapaciteta 60 gigabajta, i 7 DVDova, policija je pronašla preko 6.700 raznih fotografija i videoklipova dječje pornografije. M. T. Obustavljena istraga zbog nedostatka dokaza. Vještak nije mogao ocijeniti da li su osobe na slikama maloljetne ili punoljetne. Fudo Habibi Potpisao sporazum sa Tužiteljstvom o priznanju krivice i kazni zatvora od dvije godine, odnosno pet uvjetno. Sud treba razmotriti ovaj sporazum. V.T. Istraga obustavljena jer se vještak nije mogao izjasniti da li su osobe sa slika maloljetne ili punoljetne. P.T. Istraga obustavljena jer su slike iz računara bile izbrisane, a trag je pronađen u memoriji računara. Obzirom da je računar kupljen kao već korišten, nije bilo dokaza da li je osumnjičena osoba ili neko drugi posjećivao stranice. - Ne zna se što je sa izvještajem kojeg je podnijela Federalna uprava policije niti protiv koga je podnesen izvještaj o posjedovanju snimaka dječje pornografije. 191 192 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA U vrijeme ove akcije u FBiH, u RS-u dječja pornografija nije bila definirana prema Kaznenom zakonu RS kao kazneno djelo, tako da akcija ‘’Sledgehammer’’ nije obuhvatila i RS jer Okružni sud nije mogao izdati nalog za tako nešto. Iz MUP-a RS je tada rečeno i da policija nije imala na raspolaganju svu potrebnu opremu za izvođenje takve operacije. U međuvremenu se i legislativa promijenila pa se posljednji slučaj takve akcije u BiH desio upravo u Banja Luci gdje su pripadnici MUP-a RS pretresom jednog internetskog kluba oduzeli 18 hard diskova zbog opravdanje sumnje da se na njima nalaze sadržaji dječje pornografije. Ovakve akcije policijskih službi u BiH u borbi protiv pedofilije i dječje pornografije ulijevaju nadu u zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja i suzbijanju te društvene patologije jer barem se izvjesno vrijeme nakon tih akcija ne bi evidentirao novi slučaj dječje pornografije. Prema podacima Federalne uprave policije, u toku 2008. godine u FBiH je zabilježeno 10 slučajeva kaznenog djela ‘’Spolni odnos sa djetetom’’, na temelju koji je prijavljeno 10 počinitelja. Također, zabilježeno je i šest kaznenih djela ‘’Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnikom’’. U toku iste godine, MUP RS je registrirao 51 kazneno djelo protiv spolnog integriteta od čega su zabilježena dva silovanja nad maloljetnicima. Zabilježeno je i 96 prijava za kaznena djela protiv spolnog integriteta, ali nisu precizirani podaci o pedofiliji. U periodu siječanj-rujan 2009. godine, u Federalnoj upravi policije je registrirano 9 slučajeva kaznenog djela ‘’Spolni odnos sa djetetom’’, a što se tiče područja kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži, registrirano je 28 kaznenih djela ‘’Izvanbračna zajednica sa mlađim maloljetnikom’’. 2.7. Da li je različito razumijevanje problema pedofilije zbunjujuće za stručnjake koji su angažirani u tretmanu? Kao što smo ranije istakli, postoje različiti pokušaji otkrivanja i utvrđivanja uzroka, pa tako i njegova različita objašnjenja i interpretiranja. Psihoanalitička, sociološka ili medicinska razumijevanja ovoga problema doprinijela su njegovome djelomičnom razumijevanju, a često su i potpuno oprečna. Ovo je jedan od razloga koji je doprinio i “pogrešnom” tretiranju ovoga problema unutar kaznenopravnog okvira. Ova zbunjenost se odražava i na sam tretman pedofila od strane socijalnih radnika, psihologa i liječnika. Ukoliko je, recimo, uzrok pedofilije psihički problem uzrokovan traumatičnim iskustvom i različitim oblicima zlostavljanja u djetinjstvu ili uzrok te pojave leži u genetskoj predispoziciji, hormonalnim poremećajima itd., onda sa medicinskog aspekta osobama sa pedofilijom treba pružiti medicinsku i psihijatrijsku pomoć i tretman. Stoga, ukoliko damo primat ovakvom razumijevanju problema pedofilije, to povlači za sobom i pitanje njihove kaznene odgovornosti. Moguće je da ovakvo shvaćanje pedofilije automatski utječe i na blagu kaznenu politiku, koja je izložena oštrim kritikama javnosti. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Većina, ipak, smatra da faktor samokontrole nikako ne smije biti zanemaren, pa se stoga od pedofila očekuje da može i treba kontrolirati svoju “bolesnu” želju (seksualne sklonosti prema djeci), što ga automatski čini kazneno odgovornim. Tome u prilog idu i istraživanja provedena u Centru za istraživanje ovisnosti i mentalnog zdravlja u Torontu na čelu sa prof. J.M. Cantorom. Znanstvenici su otkrili, koristeći sofisticiranu magnetnu rezonancu (MRI) kako bi skenirali mozak pedofila i drugih kriminalaca koji nisu optuženi za seksualne zločine, da pedofili imaju znatno manje moždane tvari poznate kao “bijela tvar” (cerebral white matter) koja je odgovorna za povezivanje dijelova unutar mozga. Studija je potvrdila da pedofili razmišljaju na drugačiji način, ali nije dokazala da ne mogu kontrolirati vlastite postupke i ponašanja. Prof. Cantor je izjavio da pedofili možda ne mogu utjecati na svoje želje i prohtjeve, ali da itekako mogu kontrolirati ponašanje. Ono što navedeno istraživanje nije otkrilo je pitanje da li su vanjski faktori utjecali na formiranje ovakve strukture mozga ili se radi isključivo o karakterističnim, prirodnim razlikama koje ljude čine podložnim takvom nagonu.165 Uloga socijalnog radnika, koji radi u cilju socijalne integracije pojedinaca i obitelji pogođenih ovim problemom, nije nimalo lagana. Međutim, ukoliko se želi ovaj problem tretirati u cijelosti, potrebno je uključivanje i drugih stručnjaka iz ove oblasti. Socijalni radnici zbog specifičnosti posla koji rade, ukoliko žele profesionalno pristupiti problemu seksualnog zlostavljanja djece, moraju poznavati kako složenost problematike, tako i vještine i tehnike potrebne u radu sa ovim osjetljivim problemom. Imajući na umu da se ovdje radi o djeci kao žrtvama, koja su i najosjetljivija kategorija, potrebna su dodatna znanja, te poseban senzibilitet u pristupu. Dakako, ne treba zaboraviti ni ulogu socijalnog radnika u socijalnoj integraciji samih počinitelja, a vjera u mogućnost njihove transformacije trebala bi biti rukovodeća u radu. Obzirom da je društvo složno u pogledu kaznene odgovornosti pedofila, dat ćemo detaljnu analizu zakonskih okvira koji tretiraju problem dječje pornografije i pedofilije. Zakonska regulativa uokviruje rad socijalnih radnika, pa je stoga moraju poznavati, ali i apelirati na njenu izmjenu ukoliko se uoči njena manjkavost. Neki od ovih zakona se ne dotiču izravno socijalnog rada, ali je važno njihovo poznavanje zbog interdisciplinarnog karaktera, nužnog u tretiranju ovoga problema. Interdisciplinarnost je veoma važan princip kojeg se valja pridržavati u radu. Kako je to česta praksa, analizu zakonodavnog okvira počet ćemo sa međunarodnim legislativnim okvirom, zatim ustava i domaćih zakona koji reguliraju ovu oblast. Dat ćemo detaljnu analizu domaćih zakona relevantnih za probleme dječje pornografije i pedofilije, odnosno seksualnog zlostavljanja djece, kao što su kazneni zakoni, obiteljski zakoni, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i zakoni o socijalnoj zaštiti. 165 Cantor J.M. et al.: ‘’Cerebral white matter deficiencies in pedophilic men’’, Journal of Psychiatric Research, br. 42, 2008, str. 167-183 193 194 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA 3. PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA U ZAKONODAVNIM OKVIRIMA I MOGUĆNOST ZAŠTITE ŽRTAVA 3.1. Međunarodni pravni okvir Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (1948) ima značajnu moralnu vrijednost i predstavlja temeljno polazište u promišljanju koncepta ljudskih prava općenito. Ideja koju promovira ovaj dokument je poštivanje ljudskog dostojanstva, te jednaka prava za sve. U članku 3 ističe se da “svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost”, ali isto tako i u članku 4 da “niko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovanje robljem zabranjuje se svim njihovim oblicima.” Članak 16(3) ističe da je obitelj prirodna i temeljna društvena jedinica i ima pravo na zaštitu društva i države. Ovo je važan princip u socijalnom radu, iako u praksi postoji puno odstupanja od integrativnog pristupa zaštite obitelji, bilo da se radi o njenoj socijalnoj ili obiteljskoj zaštiti. Svjetska deklaracija o preživljavanju, zaštiti i razvoju djece166 ima za cilj kreiranje općih društvenih uvjeta nužnih za ostvarivanje prava djece u cijelom svijetu, prvenstveno borba protiv siromaštva u nerazvijenim zemljama. Smanjivanje siromaštva temeljni je uvjet za ostvarivanje prava djece, a rukovodeći princip koji se ovdje ističe je “Djeca prije svega”. Siromaštvo, kao i niz drugih opasnosti kojima su izloženi milijuni djece u svijetu mladi zahvaćeni ropstvom prostitucije, spolnog zlostavljanja i drugih oblika eksploatacije smatraju se rizičnom skupinom. (smisao) Konvencija o pravima djeteta (1989) predstavlja opći zakonski standard za zaštitu prava djece, u koje spadaju i zabrana zanemarivanja, zlouporabe i eksploatacije. Upravo je ova Konvencija napravila najveći zaokret u razumijevanju prava djece. Njeno donošenje najviše je inspiriralo rad nevladinih organizacija koje su radile na smanjenju siromaštva čije su najveće žrtve djeca, a zaokret se dogodio u smislu pomjeranja od materijalnog blagostanja ka ljudskim pravima167. Tako djeca nisu više promatrana kao objekti kojima je davana milostinja, već su postali subjekti u njihovim pravima. Konvencija je navedena kao jedan od 16 međunarodnih akata u Ustavu Bosne i Hercegovine168. Prema Konvenciji, djetetom se smatra “ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije”. Neki drugi relevantni dokumenti za zaštitu prava i interesa djece odstupaju od ove granice, što proizvodi dodatnu zbunjenost kod profesionalaca koji rade u zaštiti prava djece. Ova granica je prema nekim međunarodnim dokumentima pomjerena na 16 godina169 ili čak do 14 godina170 u 166 167 168 169 170 Usvojena na Svjetskom skupu na vrhu za djecu, 30. rujna 1990. godine O’Grady R.: “Eradicating paedophilia: Forward the humanization of society”, Journal of International Affairs, 2001 Ustav Bosne i Hercegovine je utvrđen Aneksom 4. Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, prema Nacrtu izvještaja Bosne i Hercegovine o implementaciji Fakultativnog protokola o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji uz Konvenciju o pravima djece. Ovdje nisu navedeni autentični nazivi zakona iz praktičnog razloga, jer se nastoji prikazati zakonodavni okvir na razini Bosne i Hercegovine. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine; Zakoni o socijalnoj zaštiti u Bosni i Hercegovini različito određuju starosnu dob djeteta koje može ostvarivati prava po ovom zakonu, pa je ona u Federaciji 18 godina, odnosno 27 ako je dijete na redovnom školovanju, prema Zakonu o dječijoj zaštiti RS dijete do 15 godina može ostvariti pravo na dječji dodatak. Zdravstvenu zaštitu mogu ostvariti djeca do 15 godina (FBiH), odnosno đaci i studenti na redovnom školovanju (RS). MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA pojedinim domaćim zakonima. Zemlje potpisnice mogu odrediti dobnu granicu, koja ne smije biti ispod 16 godina. Konvencija ističe da dijete i djetinjstvo imaju posebnu zaštitu, a obitelji kao najprirodnijem okruženju za rast djeteta treba pružiti posebnu zaštitu i pomoć, kako bi mogla preuzeti sve obveze koje ima (Preambula). Konvencija principijelno ističe na nekoliko mjesta značaj obitelji kao prirodnog okruženja za dijete, za njegov potpuni i skladni razvoj, zbog jasne potrebe djeteta da odrasta u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja. Za socijalnog radnika je primarni zadatak stvaranje takvog okruženja koje će biti optimalno za rast i odgoj djeteta. Činjenica da je sve veći broj djece izložen brojnim rizičnim faktorima koji izravno ili neizravno utječu na njegov položaj u obitelji, a sve veći broj djece raste upravo u obiteljima koje ne ispunjavaju uvjete za njegov rast i razvoj. Treba uzeti u obzir i činjenicu da je veliki broj obitelji materijalno neosiguran, poremećene strukture i odnosa, da je primjetan porast razvoda, a samim tim i rekonstruiranih obitelji, da je utjecaj Interneta tako snažan da se čini da donosi više štete nego koristi. Izražen porast ovisnosti, posebno narkomanije, uvelike doprinosi učvršćivanju mišljenja da je sama obitelj upravo ozbiljan rizični faktor, gdje dijete ne može zadovoljiti najelementarnije potrebe niti minimum sigurnosti, čemu su socijalni radnici u praksi često svjedoci. Međunarodni dokumenti u legislativnoj hijerarhiji primarno su važni, a socijalni radnici trebaju poznavati odredbe ovih zakona kako bi mogli utjecati na njihovu eventualnu izmjenu i usklađivanje na državnoj razini, ali i kako bi unaprijedili praksu u duhu ljudskih prava. Domaći zakoni rukovode se zaštitom prava obitelji, međutim legislativa je uglavnom orijentirana na zaštitu prava majke i djeteta. Praksa socijalnog rada orijentirana je na zaštitu prava djece, međutim ne poradi li se ozbiljno na izmjeni okruženja i konteksta u kojem dijete boravi i odrasta, teško će biti moguće zaštiti njegova prava. Tradicionalno, u praksi, kao što to ističe i Konvencija o pravima djeteta, socijalni radnici rukovode se zaštitom prava i najboljih interesa za zaštitu djece. Odvajanje djeteta iz obitelji potrebno je u slučajevima zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta od strane roditelja (članak 9). Najbolji interes djeteta (članak 18) predmet je stalnih diskusija, zahtijeva nova promišljanja i odgovore, međutim, oni su determinirani kulturološkim i tradicionalnim razumijevanjem uloge djeteta u obitelji. Konvencija jasno zabranjuje bilo kakav oblik zlostavljanja djece u članku 19: “Države potpisnice će poduzeti sve odgovarajuće zakonske, upravne, društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika tjelesnog ili mentalnog nasilja, povreda ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlouporabe ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje dok je na brizi roditelja, zakonskih staratelja ili bilo koje druge osobe koja se brine o djetetu.” Često se u razumijevanju uzroka dječje pornografije, prostitucije i pedofilije navodi siromaštvo, a nerazvijene zemlje posebno su izložene ovom problemu o čemu 195 196 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA svjedoče brojni izvještaji. Roditelji imaju primarni zadatak da osiguraju financijska sredstva i uvjete života potrebne za djetetov razvoj (članak 27), što većina roditelja danas, posebno u Bosni i Hercegovini, nije u mogućnosti. Razočaravajuće je i poražavajuće da neki roditelji zlouporabljuju roditeljska prava i koriste vlastitu djecu kao jedini izvor zarade. Stoga država mora biti svjesna da siromaštvo uzrokuje različite društvene patologije, od kojih je najteža i najsloženija pedofilija. Službe socijalne zaštite moraju biti spremne odgovoriti na ovaj problem, čije rješavanje uglavnom često započinje pružanjem socijalne pomoći. Članci 34, 35, i 36 Konvencije garantiraju pravo djeteta na zaštitu od svih oblika seksualne eksploatacije, seksualne zlouporabe i trgovanja djecom, a članak 34 se najizravnije odnosi na zaštitu djece od seksualnog iskorištavanja: “Države potpisnice se obvezuju da će zaštititi dijete od svih oblika seksualne eksploatacije i seksualne zlouporabe. U tu svrhu države potpisnice će naročito poduzeti sve odgovarajuće mjere da se spriječi: - Poticanje ili tjeranje djeteta da se upusti u bilo kakvu nezakonitu seksualnu aktivnost - Korištenje djeteta u cilju eksploatacije za prostituciju ili druge nezakonite seksualne radnje - Korištenje djeteta u cilju eksploatacije u pornografskim predstavama ili materijalima” Konvencija obvezuje zemlje potpisnice da poduzme sve mjere u cilju pružanja pomoći djeci; stoga je članak 39 posebno važan u kreiranju i poduzimanju potrebnih mjera i akcija kako bi se unaprijedio “tjelesni i psihološki oporavak djeteta koje je žrtva: bilo kojeg oblika zanemarivanja, eksploatacije ili zlostavljanja. Takav oporavak i reintegracija treba se odvijati u okolini koja daje podršku zdravlju, samopoštovanju i dostojanstvu djeteta.” Socijalni radnik, u kreiranju i postizanju najboljih uvjeta za dijete, treba koristiti sve raspoložive resurse, materijalne i nematerijalne. Ono što je posebno važno za Bosnu i Hercegovinu, u borbi protiv dječje pornografije i pedofilije, je činjenica da je BiH 2005. godine pristupila, a godinu dana kasnije ratificirala Konvenciju o cyber kriminalu Vijeća Europe zajedno sa pratećim protokolima. Cilj ovoga dokumenta je da se spriječi distribucija i dalja zlouporaba dječjih pornografskih snimaka putem Interneta. U članku 9 “Kaznena djela vezana uz dječju pornografiju” preciznije se određuje koji postupci spadaju u kršenje prava djece, a to su: - Proizvodnje dječje pornografije za svrhe njene distribucije putem informatičkih sustava - Nuđenje ili činjenje dostupnim dječje pornografije putem informatičkog sustava - Distribuiranja ili prenošenja dječje pornografije putem informatičkog sustava - Pribavljanje dječje pornografije putem informatičkog sustava za sebe i drugoga MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Posjedovanje dječje pornografije u informatičkom sustavu ili na mediju za pohranu informatičkih podataka Ovdje je definiran pojam “dječje pornografije” koji uključuje pornografski materijal koji vizualno prikazuje: - Maloljetnika kako učestvuje u seksualno eksplicitnom ponašanju - Osobu koja izgleda kao maloljetnik koji učestvuje u seksualno eksplicitnom ponašanju - Stvarne slike koje predstavljaju maloljetnika kako sudjeluje u seksualno eksplicitnom ponašanju Bosna i Hercegovina se mora pohvaliti da je ova kaznena djela već inkorporirala u svoje kazneno zakonodavstvo. U narednom periodu pristupit će se i Konvenciji Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (zlouporabe)171, kako bi se kreirao sustav zaštite djece i njihovih prava. Prava djece općenito su garantirana i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda172 koja se izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovim dokumentom garantiraju se temeljna prava svih građana, pa tako i djece. Važno je istaći da je Bosna i Hercegovina ratificirala Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji173 2002. godine, a kojeg je prihvatila u cijelosti. Potpisivanje ovoga protokola iznimno je važno u borbi protiv dječje pornografije, dječje prostitucije i trgovanja djecom. Temeljna prava djece su usvajanjem ovog i niza drugih relevantnih dokumenata inkorporirana u ustavima entiteta. Naime, ustavi entiteta inkorporiraju niz međunarodnih dokumenata ljudskih prava, kao i prava djece, od kojih je posebno važna Konvencija o pravima djeteta. - 3.2. Zaštita žrtava pedofilije i pornografije u domaćim zakonodavnim okvirima 3.2.1. Kazneni zakon i zaštita djece u BiH Od svih kaznenih djela poznatih ljudskom rodu, pedofilija ili seksualno zlostavljanje djece predstavlja jedno od najgnusnijih i izaziva oštar bijes društvene zajednice prema počinitelju. Bosna i Hercegovina se može pohvaliti da u svom kaznenom zakonodavstvu navodi kaznena djela seksualnog zlostavljanja djece, odnosno kaznena djela pornografije i pedofilije, tj. seksualnog zlostavljanja djece. Prema Kaznenom zakonu Federacije BiH, u dijelu koji se odnosi na kaznena djela protiv slobode i morala navode se: silovanje, spolni odnošaj s nemoćnom osobom, spolni odnošaj zlouporabom položaja, prinuda na spolni odnošaj, spolni odnošaj s djetetom, bludne radnje, zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom, navođenje na prostituciju, iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, 171 172 173 “Analiza kapaciteta, procedura i nedostataka u sistemu zaštite djece od dječije pornografije u Bosni i Hrecegovini”, Save the Children Norway, 2008 Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u hijerahiji međunarodnih dokumenta za zaštitu ljudskih prava zauzima najviše mjesto. “Službeni glasnik BiH”, br.5/02 197 198 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA upoznavanje djeteta s pornografijom i rodoskvrnuće. Ipak, zaprijećene kazne za ovakva djela su veoma niske, a proces dokazivanja neefikasan. Kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje kaznene mjere prema djeci mlađoj od 14 godina174, te se stoga protiv njih ne može voditi kazneni postupak. Kada je dijete žrtva pornografije i pedofilije, prihvaćena je dobna granica do 18. godine radi njegove zaštite. Kazneni zakoni Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Brčko Distrikta suglasni su u pogledu definiranja pojmova “dijete” i “maloljetnik”, dok Kazneni zakon Republike Srpske ne daje određenje ovih pojmova175. Ukoliko se dijete u kaznenom postupku pojavljuje kao žrtva, zakon daje mogućnost zaštite njega i njegove obitelji tako što će im se osigurati status zaštićenog ili ugroženog svjedoka, ukoliko se procijeni da za tim postoji potreba. Bosnu i Hercegovinu sve češće potresaju priče u medijskim izvještajima o slučajevima pornografije i pedofilije. Nedavno je u Brčko Distriktu u slučaju iskorištavanja djeteta radi pornografije i pedofilije izrečena kazna od dvije godine zatvora176. U Federaciji BiH i RS-u bilo je slučajeva iskorištavanja djece i maloljetnika radi pornografije, a neki su obustavljeni jer je počinitelj mlađi od 14 godina. Dječja prostitucija u Bosni i Hercegovini se tretira kao vrbovanje na prostituciju i trgovanje ljudima177, a odnosi se na djecu mlađu od osamnaest godina. Ovdje se izravno primjenjuju standardi u okviru Europske konvencije o borbi protiv trgovanja ljudima.178 Kazneni zakon RS kaznena djela pornografije određuje u člancima 199. “Iskorištavanje djece i maloljetnih osoba za pornografiju”, i u članku 200. “Proizvodnja i prikazivanje dječje pornografije”. Kazneno djelo iz članka 199. predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Prema članku 200., u slučajevima proizvodnje i prikazivanja pornografskih sadržaja, predviđa se kazna zatvora do jedne godine, a u slučaju da je dijete žrtva mlađe od 16 godina predviđa se kazna zatvora do tri godine. Člankom 195. ovoga zakona regulirana je zabrana spolnog nasilja nad djecom i ovo djelo strožije se kažnjava. Ukoliko pred djetetom ili maloljetnom osobom vrši radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe spolne strasti, ili tko navede dijete da pred njim ili drugom osobom vrši takve radnje (članak 197.) bit će kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Za kazneno djelo iskorištavanja djeteta za pornografiju predviđena je kazna od šest mjeseci do pet godina, dok je za prikazivanje takvih sadržaja previđena kazna do pet godina, posebno ako se za to koristi Internet ili druga sredstva javnog informiranja (članak 200.). Kazneni zakon Brčko Distrikta navodi ista kaznena djela prema djeci kao i Kazneni zakon Federacije BiH. 174 175 176 177 178 Ovaj zakon smatra djetetom osobu koja nije navršila četranaest godina. Dijete starije od četrnaest godina tretira se kao maloljenta osoba. Kazneni zakon RS (“Službeni glasnik RS, 49/03) Ibid. Kazneni zakon BiH u slučaju navođenja djeteta na prostituciju u zemlji u kojoj dijete nema prebivalište predviđa kaznu zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Ibid. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Kazneno djelo navođenja na prostituciju (članak 210) smatra se najtežim kaznenim djelom prema djeci za koji se predviđa kazna zatvora u Federaciji BiH i Brčko Distriktu od tri do petnaest godina, a u RS od jedne do dvanaest godina. Ohrabruje činjenica da Bosna i Hercegovina ima u svom kaznenom zakonodavstvu inkorporirana kaznena djela pornografije i pedofilije, premda u društvu postoji konsenzus da počinitelje treba strožije kazniti. Složenost državnopravnog ustroja zemlje proizvodi razuđenost u pravnom i sudskom sustavu. Kazneni zakoni entiteta i Brčko Distrikta različito definiraju proizvodnju i prikazivanje dječje pornografije, odnosno upoznavanje djeteta sa pornografijom179, pa čak i u dijelu dokazivanja kaznenog dijela. Naime, u Kaznenom zakonu Federacije BiH dovoljno je da neko posjeduje materijal koji predstavlja dječju pornografiju, bez i da je distribuira, odnosno da je samo posjedovanje pornografskog materijala kažnjivo u skladu ovim zakonom. U novinarskom istraživanju koje je provedeno u 12 gradova u BiH na temu ‘’Treba li oštrije kažnjavati pedofiliju?’’, preko 95% ispitanika je odgovorilo da treba.180 Grad Da Ne Livno 99,1% 0,9% Banja Luka 97,6% 2,4% Travnik 98,4% 1,6% Orašje 98,9% 1,1% Široki Brijeg 99,6% 0,4% Mostar 98,6% 1,4% Sarajevo 96,3% 3,7% Tuzla 98,1% 1,9% Bihać 97% 3% Zenica 99,2% 0,8% Goražde 98,6% 1,4% Brčko 98,5% 1,5% Ohrabruje činjenica da je javnost Bosne i Hercegovine svjesna opasnosti pedofilije te njene prisutnosti u našem društvu, posebno u novije doba. Većina ispitanika je za višegodišnje kazne za djelo pedofilije, a neki smatraju da bi država trebala donijeti zakon koji bi pedofile osuđivao čak na doživotnu kaznu zatvora. 179 180 “Analiza kapaciteta, procedura i nedostataka u sistemu zaštite djece od dječije pornografije u Bosni i Hrecegovini”, Ministarstvo sigurnosti BiH – Odsjek za borbu protiv trgovanja ljudima u suradnji sa Save the Children Norway, 2008 ‘’Dnevni list’’, 21. veljače 2009. 199 200 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Istovremeno, bez obzira kako ove probleme tretiralo sudstvo i zakonodavstvo, obveza socijalnog radnika je da radi kako sa žrtvom tako i sa počiniteljem, u cilju njihove resocijalizacije i socijalne integracije. Prava djece na društvenu zaštitu bliže se definiraju kroz domaće zakone, od kojih su posebno važni sljedeći, a koji se izravno odnose na rad socijalnih radnika: Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti nasilja u obitelji i Zakon o socijalnoj zaštiti. Navedeni zakoni temelj su zaštite prava i interesa djece u cilju osiguranja adekvatnih uvjeta za njihov pravilan odgoj i razvoj, ali i zaštitu u slučaju zanemarivanja, zlostavljanja i eksploatacije. Obiteljski zakon spada među relevantne domaće zakone koji reguliraju odnose unutar obitelji, zbog čega čine jedan od temeljnih okvira rada socijalnih radnika. Ovaj zakon uređuje različite aspekte obiteljskog života, ali i jasno određuje važnu ulogu centara za socijalni rad kao tijela starateljstva u implementaciji ovih odredbi. Obveza roditelja je, kako je istaknuto u zakonu, da osiguraju zaštitu interesa i dobrobiti djeteta, odgovornih za podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Obveza države je da osigura zaštitu obitelji i djeteta, što zakon jasno naglašava. Obiteljski zakon FBiH181 zabranjuje nasilničko ponašanje u obitelji (članak 4.), pod kojim se podrazumijeva “svako narušavanje tjelesnog ili psihičkog integriteta” (članak 4. stav 2). Roditeljsko staranje podrazumijeva “zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit” (članak 130.) s ciljem ostvarivanja najboljeg interesa djeteta (članak 129.). Roditelj, bez sumnje, ima najveću odgovornost da spriječi moguće zlouporabe djece u ovakve svrhe. Kako i na koji način će roditelj zaštiti dijete od negativnih utjecaja Interneta ovisi od njegove obrazovne razine, u koju svakako spada i informatička pismenost. Međutim, koliko god roditelj bio osviješten i domišljat, barem kada je riječ o onima koji su informatički pismeni, opasnosti neprestano vrebaju, pa je izazov veliki i za roditelja i za dijete. Veliki broj roditelja, za razliku od njihove djece, sam ne koristi suvremene tehnologije, zbog čega problem postaje složeniji. Međutim, i oni roditelji koji poznaju sve prednosti i nedostatke Interneta – zbog zauzetosti, dugog odsustva od kuće i nedostatka vremena za bavljenje djetetom – nisu u manjem riziku. Nemar roditelja i odsustvo aktivne kontinuirane kontrole ne može se opravdati, kada je u pitanju njihov odgovornost zakon je izričit “...radi zaštite interesa djeteta roditelji dužni u skladu sa uzrastom djeteta, kontrolirati njegovo ponašanje” (članak 134.) U članku 134. jasno je istaknuto da su roditelji dužni “čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohola, skitničenja, razbojništva, krađe, prostitucije, prosjačenja, kao i svih oblika maloljetničke delinkvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije i seksualne zlouporabe i svih drugih asocijalnih pojava”. Zakon u niz slučajeva predviđa mogućnost oduzimanja roditeljskog staranja (članak 154.), od kojih posebno izdvajamo iz stavka 2: “Zlouporaba prava postoji naročito u slučajevima tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom, spolnog iskorištavanja djeteta, navođenje na društveno neprihvatljivo ponašanje, te grubog kršenja djetetovih prava na drugi način.” 181 “Službene novine Federacije BiH”, br. 35/05 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Socijalni radnici imaju priliku svjedočiti različitim kompleksnim pričama obitelji i obiteljske patologije. U praksi su poznate situacije sklapanja ugovorenih brakova, kada roditelji ili staratelji, suprotno pozitivnom pravu, prisilno udaju kćerku. Ovakva praksa sreće se u patrijarhalnim obiteljima, a roditelj nerijetko na ovaj način želi pribaviti materijalnu korist. Na ovaj način roditelji krše temeljna prava djece koja proizlaze iz međunarodnih i domaćih zakona. Obiteljski zakon Republike Srpske182 donesen je 2002. godine, a u članku 3. se propisuje posebna zaštita obitelji, majke i djeteta u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Istaknuto je da su principi ljudskih prava najizravnije moraju provoditi. Člankom 97. se zabranjuje roditeljima i ostalim članovima obitelji podvrgavanju ponižavajućim postupcima, duševnom i tjelesnom kažnjavanju, odnosno zlostavljanju. Dalje se u članku 106. pojašnjava da roditelj zlouporabljuje svoje pravo: ‘’ … ako provodi tjelesno ili psihičko nasilje nad djetetom ...’’ ‘’ ... ako seksualno iskorištava dijete …” Obiteljski zakon Brčko Distrikta zabranjuje nasilničko ponašanje u obitelji (članak 3.), tako da ova odredba tautološki znači da se zabranjuje seksualno zlostavljanje djece u obitelji. Članak 110. ovoga zakona upravo se odnosi na pravo djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja, zlouporabe, zapostavljanja i zanemarivanja. Konačno, zakoni su suglasni i eksplicitni u pogledu razumijevanja zlouporabe roditeljskih prava kada je u pitanju seksualno zlostavljanje ili zanemarivanje djece, pri čemu se posebno zabranjuju: - Tjelesno i psihičko nasilje - Spolno iskorištavanje - Navođenje na društveno neprihvatljivo ponašanje Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji183 je donesen prije nekoliko godina za cijelu Federaciju BiH. Ovaj zakon odnosi se na zaštitu od nasilja u obitelji, način zaštite članova obitelji, te na vrste i svrhu prekršajnih sankcija za počinitelje nasilnih radnji. Ovaj zakon u dijelu koji definira članove obitelji određuje tko spada u obitelj, te stoga zaključujemo da se on odnosi i na zaštitu od nasilja nad djecom, iako se ni u jednom dijelu eksplicitno ne odnosi na djecu, osim u članku 5. koji ističe da odnosi unutar obitelji trebaju biti zasnovani na humanim principima, gdje se posebno ističe obveza zaštite djece. Nasilje u obitelji se ovim zakonom definira kao “bilo koje djelo koje nanosi tjelesnu, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima ili propuštanje dužnog činjenja i pažnje koje ozbiljno sputavaju članove obitelji da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u javnoj ili privatnoj sferi života”. Ovaj, kao i Оbiteljski zakon, ističe važnu ulogu tijela starateljstva u pružanju zaštite od nasilničkog ponašanja. Zakon o socijalnoj zaštiti predstavlja temeljni okvir u radu socijalnih radnika u 182 183 “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 54, Godina XI Zakoni Federacije BiH za 2005. godinu, www.fbihvlada.gov.ba 201 202 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA cilju osiguravanja socijalne sigurnosti građana i njihovih obitelji (članak 11.).184 Korisnici socijalne zaštite, prema zakonima koji uređuju ovu oblast na razini Bosne i Hercegovine, mogu biti odrasli i djeca. Socijalna zaštita djece ostvaruje se u najboljem interesu djeteta, u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta, čime se Federacija BiH bezrezervno obvezuje na primjenu međunarodnih standarda u zaštiti prava djece. Ovaj zakon, kao i zakoni Republike Srpske i Brčko Distrikta, definira korisnike socijalne zaštite, a među ostalim, navode se i djeca i to: - Djeca bez roditeljskog staranja - Odgojno zanemarena djeca - Odgojno zapuštena djeca - Djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim prilikama - Osobe sa društveno negativnim ponašanjem - Osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite185 Odgojno zanemareno dijete je dijete koje zbog nedovoljnog nadzora i skrbi roditelja, te negativnog utjecaja sredine, narušava općeprihvaćene norme ponašanja (članak 13.), dok je odgojno zapušteno dijete koje svojim ponašanjem narušava općeprihvaćene norme i čini prekršaje ili kaznena djela. Obzirom da zakon ne navodi žrtve trgovanja ljudima, pornografije, pedofilije, ili bilo kojeg oblika seksualnog zlostavljanja i nasilja općenito kao moguće korisnike prava iz socijalne zaštite, stoga je opravdano zapitati se kako ih onda tretirati i da li onda dijete koje je žrtva pornografije i/ili pedofilije ili je žrtva trgovanja može biti korisnik u smislu ovoga zakona. Zakonodavac ne prepoznaje ova djela ni u posljednja dva slučaja (osobe sa društveno negativnim ponašanjem i osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe), gdje bi sasvim logično mogli ubrojiti žrtve pornografije i pedofilije. U članku 17. navedena su djela društveno negativnog ponašanja, a među ostalim nisu navedena ova djela, osim prostitucije. Međutim, ovaj članak ipak ostaje otvoren za interpretaciju, jer na kraju ostavlja prostor u dijelu koji završava sljedećim riječima “i drugim oblicima društveno negativnog ponašanja”. Također, među brojnim uzrocima koji se navode u članku 18. ne nalazimo osobe i obitelji pogođene ovim problemom, a promatrajući etiologiju mogućih situacija nalazimo isključivo egzogene uzročnike. Iako sam zakon ne navodi djecu žrtve pornografije i pedofilije kao moguće korisnike socijalne zaštite, stanje socijalne potrebe ipak je temeljna činjenica na kojoj se bazira socijalni rad, a kojim bi i zakoni o socijalnoj zaštiti trebali biti inspirirani, što je i navedeno u članku 11. kod određenja pojma socijalne zaštite. Zakon o socijalnoj zaštiti omogućuje ostvarivanje sljedećih prava: 1. Novčana i druga materijalna pomoć 184 185 Zakon o temeljima socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom („Službene novine Federacije BiH”, br. 36/99) U posljednje dvije kategorije, iako to nije eksplicitno navedeno, spadaju i djeca. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA 2. Osposobljavanje za život i rad 3. Smještaj u drugu obitelj 4. Smještaj u ustanove socijalne zaštite 5. Usluge socijalnog i drugog stručnog rada 6. Kućna njega i pomoć u kući Republika Srpska i Brčko Distrikt posebnim zakonom uređuju socijalnu zaštitu djece, a prava garantirana ovim zakonom su u Federaciji sadržana u Zakonu o socijalnoj zaštiti, kao i Obiteljskim zakonu. Iako je ovaj zakon po svome nazivu uži jer se odnosi na socijalnu zaštitu djece, ni ovaj zakon ne predviđa zaštitu žrtava pornografije i pedofilije. Problemi u ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu djece žrtava pornografije i pedofilije leži kako u normativnom dijelu, tako i praksi. Socijalni radnici suočeni su sa ozbiljnim problemima u pružanju adekvatne pomoći žrtvama trgovanja općenito, posebno kada je riječ o djeci. Uzroci za ovakve poteškoće se mogu tražiti u samom društvu, nepostojanju objektivnih uvjeta za rad, kao što je osiguranje adekvatnog prostora za rad, ali i u nedovoljnom poznavanju ovoga problema kod samih profesionalaca, opterećenosti poslom i sl. Kompleksnost sustava socijalne zaštite proizlazi iz administrativno-pravne uređenosti zemlje, što donosi dodatne probleme, kako u zakonodavnom dijelu, tako i u samoj praksi. Županijski zakoni, koji moraju biti usklađeni sa federalnim Zakonom o temeljima socijalne zaštite, zaštiti obitelji sa djecom i civilnih žrtava rata, nisu se rukovodili ovim pravilom. Evidentne su razlike u pogledu kompletnosti zakona, jer pojedine županije, kao što su Hercegovačko-neretvanska i Herceg-bosanska, imaju samo zakon o socijalnoj zaštiti. Zaštita djece, ili kako je to federalnim zakonom uređeno zaštita obitelji sa djecom, nije predviđena, a u praksi se krše temeljna prava djece. Jedna od rijetkih županija koja proširuje krug korisnika i ubraja i žrtve zlostavljanja i nasilja u obitelji je sarajevska. Zakoni o socijalnoj zaštiti su ograničavajući u pogledu ostvarivanja materijalnih i novčanih pomoći, međutim, veoma je važno pravo na mogućnost korištenja usluga socijalnog rada. Ova metoda rada u cilju davanja psiho-socijalne podrške djeci žrtvama pornografije i pedofilije posebno je važan. Upravo ovdje leži glavni uzrok izraženoj socijalnoj nejednakosti na razini Bosne i Hercegovine, a posebno na području Federacije BiH zbog različitog zakonodavnog sustava i ekonomske razvijenosti pojedinih županija. Dakako, ovo je i temeljni uzrok diskriminacije djece u pogledu njihove zaštite u okviru sustava socijalne zaštite. 4. PROFESIONALNA ETIKA SOCIJALNOG RADA U RADU SA DJECOM ŽRTVAMA PORNOGRAFIJE I PEDOFILIJE Profesionalna etika socijalnog rada predstavlja temeljni okvir u radu socijalnih radnika; stoga je važno razmotriti neka pitanja i moguće dileme koje se mogu javiti u radu na problemima pornografije i pedofilije. Socijalni radnik u radu sa ovim i sličnim problemima neprestano se nalazi u procjepu između potreba klijenta, 203 204 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA zakonodavstva i stvarnih mogućnosti društva i zahtjeva profesije. Potrebe, interesi i zaštita prava klijenata trebaju biti temeljni principi u radu; međutim, praksa pokazuje da se socijalni radnici u svom radu više referiraju na aktualne zakone i propise. Drugi važan problem jeste nedostatak sredstava koji stoji na putu provedbe ovih zakona, a posebno implementacije rukovodećeg principa u socijalnom radu, a to je “stanje socijalne potrebe”. Domaći zakoni o socijalnoj zaštiti kritizirani su upravo zbog činjenice da nisu usklađeni sa stvarnim potrebama građana, već su i sami uvjetovani trenutnom ekonomskom situacijom, koja je iznimno teška posebno u pojedinim županijama. Kada bi i zakoni bili više rukovođeni stvarnim potrebama klijenata, socijalni radnici bi imali mogućnost da prakticiraju “humani” socijalni rad u pravom smislu te riječi. Socijalni radnik može imati moralnu dilemu i kada je riječ o pružanju pomoći počinitelju. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji određuje mjeru pružanja pomoći nasilniku, kako bi se potakla promjena takvog ponašanja u socijalno prihvatljivije. Istina, pedofil jednako treba pomoć društvene zajednice kako bi razvio mehanizme kontrole svoje “bolesne” želje ili “ljubavi” za djecu, što socijalni radnik uvijek mora imati na umu. Iako postoji “sumnja” u moguću preobrazbu ili “preodgoj” pedofila, socijalni radnik, kako to nalaže jedno od važnih načela u socijalnom radu, ne smije izgubiti vjeru u takvu mogućnost. “Etički kodeks socijalnih radnika” (Asocijacija socijalnih radnika Kantona Sarajevo, 2009) obvezuje socijalnog radnika da pruži kvalitetnu podršku klijentu kako bi maksimalno iskoristio preostale sposobnosti. Istovremeno, pred socijalnog radnika se postavlja zahtjev da mora biti svjestan granica svojih znanja i stručnosti. Stoga klijentu kojem nije u mogućnosti pružiti pomoć, zbog ovih ograničenja, mora to otvoreno reći i uputiti ga drugom stručnjaku i ustanovi koja to može. Iako je socijalni radnik dužan pružiti adekvatnu pomoć žrtvi, jednako mora raditi i sa nasilnikom, a ovaj profesionalni zahtjev je istaknut i zakonski reguliran. Međutim, ovim se otvaraju i drugi problemi koji ograničavaju takve mogućnosti. Naime, većina socijalnih radnika nije spremna raditi sa ovakvim problemima, te postoji potreba za njihovom dodatnom edukacijom i obukom. Pitanje koje je posebno važno u radu sa klijentima je povjerljivost podataka i poštovanje klijentovog digniteta i prava na samoodređenje. Po prirodi posla, socijalni radnici od klijenata saznaju informacije koje su povjerljive, što podrazumijeva da ih socijalni radnik mora čuvati kao profesionalnu tajnu. Međutim, neka saznanja su vezana i za sigurnost ljudi iz klijentove neposredne okoline. Socijalni radnik može imati nedoumicu između namjere da zadrži dobar odnos s klijentom na način da strogo čuva dobivene informacije ili da reagira na način da zaštiti druge ugrožene osobe. Sigurnost i život bilo koje osobe trebaju biti prioritet za socijalnog radnika i imaju primat u odnosu na čuvanje profesionalne tajne. Stoga je važno istaknuti da su socijalni radnici dužni prijaviti policiji klijenta koji je počinio bilo kakav oblik seksualnog zlostavljanja djece, kao i ako dođu do saznanja da su roditelji prodavali ili podvodili vlastitu djecu. Bez obzira na osjetljivost i delikatnost situacije kojom bi se mogao narušiti odnos s klijentom, uvijek je najbolje otvoreno kazati klijentu da je to njihova zakonska obveza. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Članak 16. Etičkog kodeksa ističe da je socijalni radnik “dužan izvijestiti klijenta o svom činu, te snosi punu odgovornost za sve posljedice tog čina”. Naime, veliki je broj odredbi u samom Etičkom kodeksu koji obvezuju socijalnog radnika na pružanje podrške klijentu, koji podrazumijeva i čuvanje profesionalne tajne. Imajući u vidu osjetljivost problematike koje tretiraju socijalni radnici, Kodeks ipak predviđa i moguća ograničenja i to kada klijent ugrožava sebe ili druge (članak 10). Neki zakoni su prilično eksplicitni kada je riječ o obvezi socijalnog radnika kada je riječ o nasilju u obitelji kao što je federalni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Potpuno je razumljivo da zakon ne ostavlja prostor za bilo kakve manipulacije polazeći od činjenice da su žrtve nasilja uvijek izložene životnoj opasnosti. 5. ULOGA CENTRA ZA SOCIJALNI RAD U ZAŠTITI ŽRTAVA PORNOGRAFIJE I PEDOFILIJE I SURADNJA SA DRUGIM USTANOVAMA I ORGANIZACIJAMA 5.1. Uloga centara za socijalni rad kod seksualnog zlostavljanja djece Centri za socijalni rad imaju zadatak da što kvalitetnije odgovore na negativne društvene pojave i socijalne probleme koje sa sobom donosi razvoj i određene promjene u društvu. Stručnost službi socijalne zaštite, tj. centara za socijalni rad, ogleda se i u kvaliteti prepoznavanja i otkrivanja novih i nadolazećih socijalnih problema te prilagođavanja svog djelovanja novonastalim situacijama. Upravo jedan takav ozbiljan društveni problem sa kojim se i socijalni radnici sve više moraju uhvatiti u koštac, predstavlja suvremena društvena pošast – ekspanzija pedofilije, dječje pornografije i ostalih oblika seksualnog zlostavljanja i eksploatacije djece. Bosna i Hercegovina je zemlja u tranzicijskim promjenama sa nezavidnom društvenom zbiljom (posljedice ratnog razaranja države i društva, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo, visoka stopa kriminaliteta) u kojoj jedni socijalni problemi generiraju nastanak novih. Na temelju teorija koje ukazuju na vanjske, socijalne faktore pojave i širenja pedofilije, da se zaključiti kako bosanskohercegovačko društvo ima idealne predispozicije za pojavu i širenje pedofilije i dječje pornografije. Tako gledano, to čini veoma teškim ili nemogućim zadatkom bilo kome, pa i socijalnim radnicima, boriti se protiv ovog velikog društvenog problema koji se javlja kao posljedica složenih i isprepletenih faktora. 5.2. Da li je najveći teret u borbi protiv seksualnog zlostavljanja djece na centrima za socijalni rad i kakav odnos trebaju imati centri sa ostalim nadležnim ustanovama? Da bi borba protiv pedofilske prakse, incestuoznih veza i dječje pornografije urodila plodom i dala neke rezultate, potrebno je da se u tu borbu uključe svi relevantni sustavi države (obrazovni sustav, zdravstveni sustav, sustav socijalne zaštite), sudska tijela i policija, mediji, kao i nevladine organizacije i udruga građana, 205 206 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA jer sprečavanje seksualnog zlostavljanja djece zahtijeva sinkronizirane akcije svih nadležnih tijela i ustanova te multidisciplinarni pristup problemu. Na tom tragu, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Vijeće za djecu BiH, u suradnji sa organizacijom Save the Children Norway, odlučilo se za izradu “Strategije za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010”186 kako bi se poboljšala zaštita ljudskih prava i sloboda najugroženije kategorije i najmlađih članova našeg društva. Strategija za svoje polazište uzima analize posljedica nasilja nad djecom, te ih dijeli na primarne i sekundarne. Primarne posljedice su verbalno, tjelesno i seksualno nasilje u samom trenutku počinjenja, a sekundarne posljedice predstavljaju formalne i neformalne reakcije na zlostavljanje. Ovaj dokument se sastoji od četiri dijela, a u trećem je iznesen opis djelovanja i temeljnih ciljeva koji se tiču borbe protiv nasilja nad djecom, zaštite djece žrtava nasilja i prevencije nasilja nad djecom. Opisane su i posebne mjere koje se odnose na: zdravstveni sektor, obrazovni sustav, policijske službe, socijalni sektor, pravosudna tijela, državne službe i nevladin sektor. Neke od tih mjera koje postavlja ova strategija, a koje se tiču svih ustanova uključenih u provedbu strategije sa aspekta svoje nadležnosti, pa time i centara za socijalni rad su:  Izrada štampanih publikacija, pamfleta ili plakata namijenjenih široj javnosti, nastavnicima u školi, roditeljima i djeci  Donošenje internih uputa o postupanju u situaciji kada se nasilje desi, usklađenih sa europskim standardima i zakonskim propisima u BiH u okviru pojedinačnih ustanova  Utvrđivanje temeljnih profesionalnih standarda u načinu evidentiranja slučajeva nasilja i obveza zaštite identiteta djeteta žrtve i njegove obitelji  Priprema godišnjeg programa za multidisciplinarnu edukaciju o borbi protiv nasilja nad djecom u cilju provedbe programa kontinuirane individualne obuke uposlenih profesionalaca  Uspostavljanje na općinskoj razini koordinacijskog tima za borbu protiv nasilja nad djecom187 5.3. Kakve mjere trebaju poduzeti centri za socijalni rad kada je u pitanju zaštita djece od seksualnog zlostavljanja? Centri za socijalni rad su dužni poduzeti sve potrebne mjere u cilju zaštite prava i interesa djeteta. Obiteljski zakon FBiH definira ulogu tijela starateljstva koji po službenoj dužnosti nastupa radi zaštite prava i interesa djeteta. Obveza drugih tijela i organizacija, prema članku 154. stavak (3) Obiteljskog zakona FBiH je da ‘’bez odlaganja obavijeste tijelo starateljstva o povredi djetetovih prava, a naročito o nasilju, zlostavljanju, spolnim zlouporabama i zanemarivanju djeteta’’. Neophodna je suradnja sa psihologom koji će sa djetetom obaviti razgovor kako bi se utvrdilo njegovo emocionalno i psihičko stanje, te ispitalo mišljenje koje se može 186 187 ‘’Državna strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010’’, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Sarajevo, 2007 Ibid, str. 23-26 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA koristiti u zaštiti njegovih interesa188 U sudskoj praksi, ukoliko je u postupak uključeno dijete kao žrtva ili okrivljeni, obvezno je prisustvo socijalnog radnika. Policija će procijeniti sigurnost djeteta i ukoliko utvrdi da su život i zdravlje djeteta ugroženi uključit će centar za socijalni rad, te donijeti odluku o hitnom zbrinjavanju djeteta. Prema Pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine189, u članku 5. stavak (4), propisano je: ‘’Obveza dostavljanja obavijesti o povredi prava djeteta službi ili centru za socijalni rad odnosi se na Tužiteljstvo BiH, tužiteljstva entiteta i Brčko Distrikta, policijske službe u BiH i stručne radnike u obrazovno-odgojnim ustanovama (upravu, nastavnike i pedagošku službu obrazovnih ustanova), zdravstvenim ustanovama, inspekcijskim i sanitarnim službama, zavodima za zapošljavanje, matičnim uredima, savjetovalištima, zavodima za zaštitu djece i omladine, domovima za nezbrinutu djecu i omladinu kao i djecu bez roditeljskog staranja i bilo kojim drugim javnim ili privatnim ustanovama u kojima se djeca zbrinjavaju.’’ Člankom 15. (4) propisano je: ‘’Dijete žrtva i svjedok žrtva će se tretirati kao dijete bez staranja ili odgojno zanemareno ili zapušteno dijete bez obzira na njegov obiteljski status.’’ Jedan od oblika socijalne zaštite djece koji provode centri za socijalni rad je izdvajanje djeteta i smještaj u drugu obitelj ili ustanovu. Kada je situacija alarmantna, potrebno je hitno reagirati kako bi se dijete što prije smjestilo na sigurno i dobilo najbolju skrb. Kari Killén (2001) s pravom ističe: “U roditeljskom domu nema uvijek dovoljno snage na kojoj bi se mogla graditi promjena. Djeca postaju sve ozbiljnije poremećena. Njihovo razvojno zaostajanje postaje sve očitije, a razvojno funkcioniranje, a roditeljsko funkcioniranje sve lošije.” Ova mjera se rijetko poduzima, a zaštita djeteta i prava i pravovremena pomoć “može biti osujećena i lošom suradnjom stručnjaka” (Kari Killén, 2001) čak i kada postoje evidentni dokazi o zlostavljanju. Interdisciplinarni pristup i međuinstitucionalna suradnja, pored brojnih prednosti, za žrtvu ponekad predstavljaju problem. Mnoštvo stručnjaka koji su uključeni u rad sa žrtvom prijetnja je ponovnoj viktimizaciji. Problem je ozbiljan i kada dolazi do preklapanja i nedefiniranih uloga pojedinih pomagača. Pri tome je važno da socijalni radnik razumije svoju ulogu, a to je prvenstveno istraživanje problema i potreba i pružanje pomoći. Socijalni radnik ne radi psihoterapiju, niti je policajac-isljednik. 5.4. Kakvo mjesto ima prevencija u sprečavanju seksualnog zlostavljanja djece i rehabilitacija žrtve u okviru djelovanja centara za socijalni rad? Za borbu protiv seksualnog zlostavljanja djece koja bi dala pozitivne rezultate, od 188 189 Dijete starije od 10 godina može izraziti svoje stavove i mišljenja koji se uzimaju kao ravnopravni izvor informacija o određenom slučaju (prema “Nacrtu Izvještaja Bosne i Hercegovine o implementaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji”, 2008). “Službeni glasnik BiH”, br. 66/07; prema “Nacrtu izvještaja Bosne i Hercegovine o implementaciji Fakultativnog protokola iz Konvencije o pravima djece o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji”. Ovdje nisu navedeni autentični nazivi zakona iz praktičnog razloga, jer se nastoji prikazati zakonodavni okvir na razini Bosne i Hercegovine. 207 208 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA ogromne je važnosti razvijanje preventivnog djelovanja svih ustanova i organizacija koje su uključene u suzbijanje nasilja nad djecom, pa tako i službi socijalne zaštite, odnosno centara za socijalni rad. Prevencija se može odvijati kroz tri razine: primarnu, sekundarnu i tercijarnu. Primarna prevencija predstavlja prevenciju u pravom smislu te riječi i podrazumijeva razvijanje sposobnosti kod svih nadležnih ustanova u prepoznavanju i otklanjanju faktora rizika koji dovode i omogućavaju pojavu seksualnog zlostavljanja djece, rizičnih situacija i grupa. Ona, također, podrazumijeva i educiranje i upoznavanje šire javnosti, posebno roditelja i djece, o različitim oblicima seksualnog zlostavljanja i njihovom prepoznavanju, te načinima traženja zaštite. Sekundarna prevencija je usmjerena na već identificirane ranjive i rizične obitelji i pojedince i adekvatno pristupanje situaciji. Tercijarna prevencija predstavlja tretman djeteta žrtve, odnosno intervenciju nakon viktimizacije djeteta. Prevencija ove razine se ogleda u sprečavanju daljeg zlostavljanja i eksploatacije i ublažavanju traume kod zlostavljanog djeteta.190 Naravno, treba napomenuti da svaka ustanova mora preventivno djelovati sa aspekta svoje nadležnosti unutar zakonskih okvira i zato se od socijalnog radnika ne očekuje da provodi istragu o mogućem zlostavljanju djeteta u nekoj obitelji, već je to posao policijskih službi. Policija će na svaku dojavu seksualnog nasilja nad djetetom, pored tužiteljstva, odmah obavijestiti i centar za socijalni rad. Dodatna edukacija socijalnih radnika o problemu seksualnog zlostavljanja djece je veoma važna jer upravo oni mogu biti prvi koji će te probleme prepoznati i dojaviti tužiteljstvu ili policiji. Prema izvještaju Helsinškog komiteta za ljudska prava191, skoro polovina slučaja seksualnog zlostavljanja djece u Bosni i Hercegovini se dešava u krugu obitelji (incestuozne veze) ili uz njeno znanje i pristanak (maloljetnička prostitucija). Obzirom da su siromašne, razorene, disfunkcionalne obitelji najčešći klijenti centara za socijalni rad, te imajući u vidu činjenicu da takva sredina pogoduje pojavi nekog oblika seksualnog zlostavljanja i eksploatacije djece, socijalni radnici mogu dosta doprinijeti prevenciji zlostavljanja djeteta kroz uočavanje određenih faktora rizika i biti prvi u suzbijanju ove društvene patologije. Ova uloga socijalnih radnika na otkrivanju seksualnog zlostavljanja djece je time veća iz razloga što je najteže otkriti zlostavljanje koje se dešava u krugu obitelji, jer se ono čuva kao tajna između zlostavljača i žrtve i drugih članova obitelji. U suradnji sa drugim ustanovama koje djeluju na prevenciji seksualnog zlostavljanja djece, centri za socijalni rad prikupljaju podatke, vrše nadzor obitelji, utvrđuju oblike i intenzitet zlostavljanja, planiraju zaštitu, intervenciju i tretman, vrše primjene socijalne zaštite i primjenu mjera pravne zaštite iz nadležnosti tijela starateljstva. Također, jedna od uloga centara za socijalni rad je podrška djetetužrtvi kroz pripremanje djeteta za svjedočenje u sudskom postupku, te davanje stručnih mišljenja tužiteljstvu i sudu. 190 191 ‘’Priručnik za službenike zaposlene u tužiteljstvu, policiji, socijalnim i zdravstvenim insitucijama: zaštita djece od trgovanja ljudima’’, Državni koordinator za borbu protiv trgovanja ljudima i ilegalne imigracije i Save the Children Norway. http://www.bhdani.com/arhiva/187/t18705.shtml MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA Centri za socijalni rad jesu vodeća vladina ustanova u rješavanju svih oblika nasilja nad djecom, ali se, baš kao i ostale državne ustanove, susreću sa problemima nedostatka resursa i sredstava koji bi omogućili zaokruženu i potpunu zaštitu žrtava seksualnog zlostavljanja. Iz tog razloga, službe socijalne zaštite imaju bliske odnose sa organizacijama i udrugama iz nevladinog sektora koje se bave zbrinjavanjem i rehabilitacijom žrtava nasilja. Nevladine organizacije imaju veoma važnu ulogu na podizanju opće svijesti o problemu seksualnog nasilja nad djecom i one to čine kroz razne kampanje, radionice, medije i sl. Neke od tih organizacija su pokrenule SOS telefonske linije za žrtve seksualnog nasilja i ti projekti su se pokazali opravdanim i učinkovitim. Obzirom da u BiH ne postoje specijalizirane ustanove za prihvaćanje i zbrinjavanje djece žrtava seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, te nedostatak državnih kapaciteta za rješavanjem tog problema, žrtve se zbrinjavaju u utočištima ili skloništima nevladinih organizacija ili sigurnim kućama u kojima im se osigurava medicinsko zbrinjavanje, pratnja tijekom sudskih procesa, rehabilitacija i društvena reintegracija.192 Ustanove koje su uključene u rad u cilju zaštite djece žrtava seksualnog zlostavljanja su: policija, tužiteljstva, medicinski radnici, dječji domovi, NVO, savjetovališta. 5.5. Kako prepoznati dijete koje je žrtva zlostavljanja? Identifikacija djeteta koje je žrtva seksualnog zlostavljanja je zadatak u kojem će sudjelovati različiti stručnjaci, ponajprije policija, liječnici i psiholozi. Socijalni radnici se susreću sa slučajevima seksualnog zlostavljanja zbog čega trebaju poznavati indikatore koji mogu ukazivati na seksualno zlostavljanje. Poznajući ove indikatore, oni mogu u radu sa problematičnom obitelji, radeći sa nekim drugim problemima, biti u prilici da otkriju zlostavljano dijete. U radu sa djecom moguće je prepoznati tjelesne i bihejvioralne indikatore koji mogu ukazivati na mogućnost postojanja seksualnog zlostavljanja. Sheafor i Horejsi (2003) ističu sljedeće indikatore: a) Modrice, poderana odjeća, preplašenost b) Tragovi krvi na donjem rublju c) Crvenilo ili osip oko genitalija d) Crvenilo ili ogrebotine između djetetovih nogu e) Trudnoća ili spolno prenosive bolesti kod mlađeg djeteta f) Sjeme u vagini, rektumu ili ustima (može se utvrditi medicinskim nalazom tri dana poslije općenja) g) Neobične igre ili istraživanje igračaka ili kućnih ljubimaca h) Agresivne ili nasilne seksualne aktivnosti sa drugom djecom, obično mlađom i) Neuobičajeno seksualizirano ponašanje prema odraslima j) Neuobičajeno poznavanje seksualnih aktivnosti k) Preokupiranost seksualnim sadržajima ili neuobičajen strah 192 “Izvještaj Bosne i Hercegovine o implementaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji” 209 210 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA l) m) n) o) p) Neuobičajen strah od kupanja, kupaonice ili spavaće sobe Strah od presvlačenja Često izostajanje iz škole Oblačenje više slojeva odjeće kako bi se zaštitilo Pretjeran nadzor nad djetetom kako ne bi razgovaralo sa drugim odraslim osobama Zlostavljanje djece i povećan broj slučajeva pedofilije nažalost postaje sve češća slika kojoj smo svjedoci putem medija. Djeca su isprepadana i često nikom ne govore svoje bolno iskustvo zbog srama i straha od osude. Socijalni radnik je dužan prijaviti policiji ukoliko uoči neki od navedenih indikatora. Dijete hitno mora biti zbrinuto i mora se osigurati maksimalna zaštita. 5.6. Koji su rizični faktori vezani za roditelje? Djeca žrtve seksualnog zlostavljanja su obično djeca iz obitelji poremećenih odnosa ili poremećene strukture. Nije rijedak slučaj da se radi o roditeljima koji su i sami ograničenih mogućnosti da se brinu o djeci i da im pruže zaštitu, npr. psihički bolesnici, mentalno retardirane osobe, nezrele osobe, ovisnici ili alkoholičari, obitelji u kojima je nasilje stil života i dio “obiteljske tradicije”, izražena agresivnost prema djeci, ali i prisustvo drugih rizičnih faktora kao što su bračni sukobi, financijski problemi, nezaposlenost, zdravstveni problemi kao i nerealna očekivanja od djece. Ovakve rizične obitelji zasigurno su jedan od primarnih faktora, zbog čega se iz njih najčešće regrutiraju i žrtve trgovanja ljudima, pedofilije i drugih zala. Suvremena obitelj općenito, suočena je sa različitim poteškoćama i izazovima koji su najčešće izraženi u poremećaju komunikacije, otuđenosti, prezauzetosti roditelja poslom i osiguranjem egzistencije. Zbog nemogućnosti da realizira sve svoje funkcije stvorene su pretpostavke zbog kojih su djeca, ali i odrasli izloženi su različitim rizicima. Naime, zlostavljanje djece je posljedica “uzajamnog djelovanja vanjskih stresnih faktora, bračnih i obiteljskih faktora, kao i osobnih faktora roditelja i djece” (Killén, 2001). Socijalni radnici često su u kontaktu sa obiteljima u kojima se događa čak i seksualno zlostavljanje djece, a da toga nisu svjesni. Razlozi su mnogobrojni i mogu ležati u nedovoljnom proučavanju odnosa u obitelji, ali i razloga koji su doveli do razvoda. Socijalni radnik i kada uoči da se događa nešto “čudno” među članovima obitelji, najčešće negira takvu mogućnost zbog obrambenih mehanizama koji kod njega prorade (Sheafor, Horejsi, 2003; Killén, 2001). Ne treba zaboraviti da seksualno zlostavljanje djece u obitelji, kao i izvan nje, postaje sve češća pojava, čega socijalni radnik mora biti svjestan. Prilikom proučavanja obiteljskih prilika (vidi šire Dervišbegović, 2003), posebnu pažnju treba posvetiti odnosima i komunikaciji, ali i onom neverbalnom. Sam socijalni radnik ponekad ne može objektivno kazati da postoji moment koji ukazuje da nešto nije u redu, ali mu osjećaj može govoriti da postoji ozbiljan problem. Treba slijediti taj osjećaj i vratiti se u obitelj još nekoliko puta. Djeca žrtve zlostavljanja često se regrutiraju upravo iz obitelji koje su suočene sa MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA nekim rizičnim faktorima, iako to nije pravilo. Stoga je potrebno uložiti ogroman trud u radu s obitelji, kako bi se stvorili optimalni uvjeti za uspješnu rehabilitaciju djeteta. Ovisno od potreba, socijalni radnik će trebati pružiti i materijalnu pomoć, ali i stručnu pomoć u pružanju pomoći i podrške djetetu. Interventni socijalni rad podrazumijeva hitno reagiranje u datom momentu, rukovodeći se činjenicom da su djetetovo zdravlje i život ugroženi, kao i budući funkcionalni razvoj. Intervencija i asistencija žrtvama pedofilije najčešće uključuje:  Medicinski tretman  Smještaj u ustanovu ili drugu obitelj  Psiho-socijalni tretman  Pomoć obitelji 5.7. Najbolji interes djeteta ili čuvanje obiteljskog integriteta? Rukovodeći princip u radu socijalnih radnika je očuvanje obitelji i obiteljskog integriteta kao najpovoljnijeg ambijenta za dječji psihički i tjelesni razvoj. Zbog toga socijalni radnici mogu potrebe i prava djeteta staviti na drugo mjesto. Ukoliko je obitelj izvor nesigurnosti, zanemarivanja i zlostavljanja djeteta, u takvim slučajevima je njegov primaran interes izdvajanje iz obitelji i smještaj na sigurno. U radu se uvijek treba rukovoditi ovim principom, obzirom da je dijete nemoćno da zaštiti svoja prava i interese. U nekim momentima ni samo dijete nije potpuno svjesno što je za njega najbolje. Dijete npr. može imati pozitivne osjećaje prema nasilniku ili zlostavljaču, a zlostavljajuća ponašanja može smatrati “normalnim”. Socijalni radnici teška srca donose odluku o izdvajanju djeteta iz obitelji često i zbog vlastitih emocija i obrambenih mehanizama (Killén, 2001). Kada se socijalni radnik nađe u situaciji da oduzme dijete od roditelja, može i sam biti žrtva napada. Za ovo je potrebna odlučnost i odvažnost socijalnih radnika, koji svoje motive trebaju tražiti prvenstveno u zaštiti elementarnih prava djeteta i zaštiti njegove sigurnosti. 6. INTERVJU SA DJETETOM Voditi razgovor sa djetetom koje je žrtva seksualnog zlostavljanja specifičan je i složen moment. Rad sa djecom općenito, a posebno onima koja su bila žrtve seksualnog zlostavljanja ili iskorištavanja radi pornografije, pred socijalnog radnika postavlja dodatne zahtjeve. Socijalni radnici u tom smislu moraju razvijati nove tehnike i vještine u cilju razvijanja senzibiliteta, osluškujući razvojne potrebe djeteta. Ono što bi socijalni radnik uvijek trebao raditi je priprema za intervju, ili “uštimavanje”. Nerijetko socijalni radnici moraju hitno reagirati tako da nemaju vremena za pripreme, ali kad god je to moguće trebali bi se rukovoditi ovim principom. Uvijek treba biti spreman da su moguće neke teške situacije, npr. da dijete ne želi govoriti, da može biti u krizi, da ne želi napustiti roditelje i sl. Za razgovor sa djetetom je potrebno odvojiti vrijeme, koje je nužno za uspostavljanje dobrog odnosa. Vješt 211 212 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA socijalni radnik koji radi sa djecom mora biti spreman da se sa djetetom igra i da misli i osjeća se kao dijete (Sheafor i Horejsi, 2003). Veoma je važan prvi dojam koji će socijalni radnik ostaviti na dijete, kako će se obući, gdje će voditi razgovor i kako će se predstaviti (Sheafor i Horejsi, 2003). Kod predstavljanja, važno je da socijalni radnik kaže djetetu da je njegov posao da pomaže djeci koja imaju probleme. Obzirom da su žrtve zlostavljanja uglavnom djevojčice, razgovor bi trebale voditi socijalne radnice. Dijete će veoma često biti uplašeno i odbijat će razgovor, pa stoga socijalni radnik mora biti veoma vješt da prati neverbalno ponašanje ili igru i da promatranjem uoči što muči dijete i njegovu obitelj. U radu sa djetetom možete saznati više kroz igru, a potrebno je prilagoditi se dobi djeteta. Tako se sa manjim djetetom koriste figurice (dijete tri godine), a sa djetetom dobi do 6 godina igra i slikanje (Sheafor i Horejsi, 2003). Dijete starije od 6 godina moći će uspješnije opisati svoja razmišljanja i emocije, a pomoć socijalnog radnika bit će neophodna. Mogu biti korisna pitanja kao: Što se kasnije dogodilo? Što si ti uradila/o? Gdje se to dogodilo? Tko je još bio s tobom? Pitanja koja počinju sa “zašto” potrebno je izbjegavati jer je djetetu teško dati objašnjenje za neko svoje ponašanje (Sheafor i Horejsi, 2003). Djeca od 9. godine mogu dati odgovore na ovakva pitanja. Nerijetko stručnjaci mogu biti sumnjičavi u iskaze djece i u njihovu istinitost. Sheafor i Horejsi (2003) ističu da djeca od 4 do 6 godina mogu lagati jednostavne stvari kako bi izbjegla kaznu, ali nemaju kognitivne sposobnosti povezivanja događaja u kompleksnu priču. Djeca od 7 do 11 godina pridaju veliki značaj iskrenosti u odnosima. Imamu kognitivnu sposobnost da izmisle stvari kako bi izbjegli kaznu, ali i da ispričaju priče koje smatraju da bi odrasli voljeli čuti. U pravilu, manja djeca ne izmišljaju priče o seksualnom zlostavljanju, dok to može biti slučaj sa starijom djecom. Ovakvi slučajevi su mogući kod djece kada jedan od roditelja vrši utjecaj na dijete kako bi se osvetio drugom roditelju. Dijete koje izmisli takvu priču nije u mogućnosti opisati detalje poput mirisa, boje, zvukove ili neke druge detalje (Sheafor i Horejsi, 2003). Izvjesno je da roditelji vrše pritisak na dijete kada treba razgovarati sa službenim licima zbog vlastitih strahova da će ih osuditi i da će im dijete biti oduzeto (Killén, 2001). Zbog toga su roditelji uplašeni ukoliko socijalni radnik zatraži razgovor sa djetetom nasamo. Kod vođenja razgovora sa djetetom jasno je da će se dijete različito ponašati u prisustvu drugih osoba, ali i u različitom okruženju. U službenim prostorijama ono će biti uplašeno i povučeno, pa se smatra da je ponekad bolje intervju obaviti u kući djeteta, ukoliko je to moguće. Čak i kada socijalni radnik razgovara sa djetetom bez prisustva roditelja, potrebno je uvijek imati na umu da ih čak ni tada ne smije osuđivati, jer dijete bez obzira na moguće loše iskustvo uvijek štiti roditelja, i zbog toga jako se moraju poštovati djetetove emocije (Sheafor, Horejsi, 2003; Killén, 2001). Kada dođe do izdvajanja djeteta iz obitelji, to je jedno od najtraumatičnijih MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA iskustava za dijete, a ono samo preuzima odgovornost na sebe i osjećaj krivice za raspad obitelji (Sheafor i Horejsi, 2003). Pitanja koja postavlja socijalni radnik manjem djetetu moraju biti konkretna, dok starije dijete (preko 12 godina) može razumjeti vokabular koji koriste odrasli. Također treba izbjegavati tjelesni kontakt sa djetetom, jer djeca koja su imala loša iskustva poput seksualnog zlostavljanja mogu se osjećati nelagodno i preplašeno (Sheafor i Horejsi, 2003). Socijalni radnik na samom početku razgovora treba pitati dijete što misli zašto je ono tu i o čemu bi se moglo raditi. Na ovaj način će vidjeti kakvo je razumijevanje djeteta i očekivanje od razgovora i samog socijalnog radnika. Jako je važno da bude iskren i izravan, a informacije koje daje djetetu moraju biti razumljive, konkretne i jednostavne (Sheafor i Horejsi, 2003). 7. KAKO VODITI RAZGOVOR SA ZLOSTAVLJAČEM? Osoba koja je zlostavljač će prema kaznenom zakonu odgovarati i biti smještena u neku kaznenu ustanovu, ali već brojna istraživanja ukazuju na činjenicu da se na ovaj način neće bitno promijeniti njegovo ponašanje. Kod nas ne postoji adekvatan tretman osoba koje imaju problem sa pedofilijom ili drugim nasilnim ponašanjima zbog nedostatka programa koji bi se bavili ovom problemom i zbog nedovoljnog broja stručnjaka educiranih za rad na ovim slučajevima. Psiho-socijalna pomoć koju je potrebno pružiti samom nasilniku/pedofilu obuhvata različite oblike pomoći u koje spadaju:  Pomoć psihijatra i psihologa  Zapošljavanje  Socijalna pomoć  Reintegracija i repatrijacija Socijalni radnik se u razgovoru sa pedofilom ili nasilnikom treba dodatno potruditi kako bi se umanjio ili izbjegao agresivni napad. Iako pedofili često nisu nasilni, uvijek treba očekivati takvu mogućnost te tražiti i policijsku pratnju. Petterson (1990, prema Killén, 2001) u opisu pedofilske seksualnosti “naglašava da su pedofili rijetko tjelesno nasilni, te da su često brižni i osjećajni”. Specifičnost problema zahtijeva i dodatna znanja i vještine u radu sa osobama koje imaju poremećaje u seksualnom funkcioniranju kakvo je i pedofilija. Uvjerenja samih socijalnih radnika često su osuđujuća i ne idu u smjeru pružanja pomoći. “Odbacivanje, osuđivanje i gađenje uobičajene su reakcije u javnosti prema roditeljima koji zlostavljaju svoju djecu” (Killén, 2001). Ovaj moment socijalni radnik mora prevazići iz više razloga. Pružanje pomoći u cilju postizanja njihova socijalnog funkcioniranja moralna je obveza zajednice, a posebno nekih profesija. Osobe koje su počinile djela seksualnog zlostavljanja, a posebni djece, odbačeni su od zajednice općenito, i ova činjenica najveća je prepreka njihova ponovnog integriranja u obitelj i u zajednicu. 213 214 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA U razgovoru sa osobama koje su počinile zlostavljanje djece posebno je važno ispitati neke aspekte njihovog života, života njihove obitelji (primarne i sekundarne), posla i njihovog socijalnog funkcioniranja općenito. Socijalni radnik ne smije imati osuđujući stav prema ovim osobama, jer oni i sami znaju da će za to biti kažnjeni i da ih okolina i obitelj osuđuje. Prije nego što socijalni radnik započne rad, potrebno je da preispita svoje stavove i vrijednosti koje mogu biti ozbiljna prepreka u radu sa pedofilima. Veći broj stručnjaka ima negativne stavove te stoga neće biti u mogućnosti raditi sa njima. Život pedofila je nakon otkrivanja i kažnjavanja prava noćna mora i pomoć socijalnih radnika je neophodna. Pomoć socijalnih radnika moguća je još dok se nalazi na izdržavanju kazne, kao i posle oslobađanja, što je ujedno i najkompleksniji period. Socijalni radnik koji nije u mogućnosti pružiti pomoć klijentu, etički je obvezan da se povuče. U razgovoru je potrebno obratiti pažnju na sljedeće stvari:  Ispitati da li je klijent svjestan ozbiljnosti problema i situacije  Kakvi su bili odnosi u primarnoj obitelji, odnosi između roditelja i roditelja-djece (nužno je poznavati neke stvari iz njegove životne historije)  Da li je bilo nasilja u obitelji  Da li je završio školu  Da li konzumira alkohol ili drogu  Odnosi sa suprugom i odnosi unutar obitelji općenito  Odnosi sa okruženjem (komšije, prijatelji)  Obrazovanje  Zaposlenost i odnosi na poslu  Izloženost stresogenim faktorima  Drugi podaci koji mogu biti od značaja u fazi istraživanja  Svijest o problemu i motiviranost za rad na promjeni Za razgovor sa klijentom, potrebno je da socijalni radnik shvati da nije policajac niti isljednik, i za njega je posebno važno da uspostavi dobar odnos sa klijentom. U radu sa ovakvim klijentom su moguće dvije situacije – da je klijent i sam zbunjen i uplašen i da nije agresivan, ili da je opasan po okolinu i ispoljava agresivnost prema socijalnom radniku. Stoga je važno da socijalni radnik prepozna ovaj moment i da kada smatra da je to potrebno, traži pratnju policije. Bilo bi dobro da socijalni radnik i klijent sjednu jer će to djelovati umirujuće. U centrima za socijalni rad često ambijent ne zadovoljava minimum uvjeta za ostvarivanje iskrenog odnosa socijalni radnik-klijent. Ukoliko socijalni radnik dijeli radni prostor sa kolegama, trebaju se dogovoriti da razgovor bude nasamo sa klijentom radi poštovanja njegove privatnosti, ali i radi ostvarivanja kontakta. MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. “Analiza kapaciteta, procedura i nedostataka u sistemu zaštite djece od dječije pornografije u Bosni i Hercegovini”, Save the Children Norway, 2008 Cantor J.M. et al.: “Cerebral White Matter Deficiencies in Pedophilic Men”, Journal of Psychiatric Research, No. 42., 2008 Daneš V.: “Dijete, vanjski svijet i psihički poremećaji”, Dom štampe, Zenica, 2003 Dervišbegović M.: “Socijalni rad-teorija i praksa”, IV izdanje, Zonex ex libris, Sarajevo, 2003 Dnevni list, 21. veljače 2009. “Etički kodeks socijalnih radnika-nacrt”, Asocijacija socijalnih radnika Kantona Sarajevo, 2009 Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Fakultativni Protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji Jenson J.M., Fraser M.W.: “Social Policy for Children and Families”, SAGE Publications, 2006 Killén K.: “Izdani-zlostavljana djeca su odgovornost svih nas”, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 2001 Konvencija o pravima djeteta Kazneni zakon Republike Srpske, “Službeni glasnik RS”, broj 49/03 Kron Leposava: “Seksualno nasilje nad decom: psihološke implikacije i mogućnosti socijalne intervencije”, u “Novo krivično zakonodavstvo: dileme i problemi u teoriji i praksi”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Viša škola unutrašnjih poslova, 2006 Milosavljević B.: “Socijalna patologija i društvo”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 1999 Milosavljević M.: “Seksualno zlostavljanje djece”, Sarajevo, 1999 Nacrt izvještaja Bosne i Hercegovine o implementaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djece o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji, Ministarstvo za ljudska prava, 2008 O’Grady R.: “Eradicating Paedophilia: Forward the Humanization of Society”, Journal of International Affairs, 2001 Obiteljski zakon, “Službeni glasnik RS”, broj 54, godina XI Sheafor B.W., Horejsi C.R.: “Techniques and Guidelines for Social Work Practice”, Sixth edition, Paerson Education, 2003 Šadić S.: “Problem nasilja u porodici i rad sa žrtvama” u Adžajlić-Dedović A. et al.: “Nasilje u porodici – razvojna studija u Bosni i Hercegovini”, 215 216 MODUL IV – PORNOGRAFIJA I PEDOFILIJA 21. 22. 23. 24. 25. Institut za kriminologiju i sigurnosna istraživanja Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu, Ambasada SAD, Odjel za odnose sa javnošću, Sarajevo, 2005 Ustav Bosne i Hercegovine Zakon o dječijoj zaštiti, “Službeni glasnik RS”, broj 4, god. XI Zakon o temeljima socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom Zakon o socijalnoj zaštiti, “Službeni glasnik RS”, broj 5, god. II Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, www.fbihvlada.gov.ba DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Dio II plan obuke za module dipl. iur. Saliha Đuderija, Samira Hunček, Amela Aliefendić 217 218 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 1. UVOD U ovom dijelu Praktikuma obrađen je plan obuke za studente socijalnog rada i socijalne radnike i ostale profesionalce. Kako bi se osigurala organizacija obuka po istom modelu, ovaj dio Praktikuma sadrži informacije te neke od glavnih postavki u planiranju obuke s ciljem da se u okviru predloženih vježbi iskustveno uči o načinu povezivanje različitih sadržaja i informacija o identificiranim slučajevima. Sadržaj Praktikuma također omogućava da socijalni radnici i ostali profesionalci uče na temelju različitih informacija, o načinu povezivanja različitih oblasti rada, odnosno učenje multidisciplinarnom pristupu u praktičnom radu na identificiranim slučajevima. Predloženi način rada omogućava usvajanje različitih teoretskih znanja, a zatim njihovu praktičnu primjenu kroz učenje iz praktičnih slučajeva, odnosno upoznavanje studenata i profesionalca sa stvarnim, a ne simuliranim situacijama u predmetima, i prezentiranim slučajevima koji su nastali odmah tijekom identifikacije i dalje tijekom rješavanja slučajeva. Svi predloženi slučajevi su vjerno prikazani sa detaljima kako se to desilo u praksi, odnosno na način kako su obrađivani, što ne znači da je u njihovom rješavanju primijenjena i najbolja praksa. Ovaj dio Praktikuma sastoji se od: Poglavlja I – Uvodne napomene o modelu obuke Sadrži detaljna objašnjenjapreporuke za realizaciju praktičnih vježbi za rad na konkretnim slučajevima, zatim kratak opis nadležnosti uključenih ustanova i organizacije, te objašnjenje njihovih funkcionalnih veza, zatim shematski prikaz kronologije rješavanja slučaja sa objašnjenjem. Ovo poglavlje također sadrži opis samostalne i grupne metodologije rada na rješavaju predstavljenih slučajeva koja omogućava da se po istoj metodologiji mogu obrađivati drugi slučajevi pogodni za praktične vježbe. Poglavlja II – Praktične vježbe i rad na slučajevima Sadrži konkretne primjere iz prakse – otkriveni slučajevi radne eksploatacije djece, trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, prostitucije, pornografije i pedofilije u Bosni i Hercegovini na temelju kojih se realiziraju praktične vježbe radi savladavanja praksi održive intervencije i pružanja pomoći žrtvama, učenje dobroj praksi, formama i oblicima suradnje sa odgovarajućim stručnim tijelima zaduženim za izravnu asistenciju i pružanje pomoći žrtvama ovih oblika nasilja. Nastojali smo maksimalno pojednostaviti shemu rada na slučajevima iz kojih se izvlače najosnovnije komponente i pokazatelji potrebni za analizu i rad na slučajevima. Poglavlje I – Uvodne napomene o modelu obuke Obuka traje ukupno 20 školskih časova Teorijska obuka traje ukupno 10 školskih časova: A) Upoznavanje sa pojavom i pojavnim oblicima radne eksploatacije djece 2 časa B) Upoznavanje sa pojavom i pojavnim oblicima trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja 2 časa DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE C) Upoznavanje sa pojavom i pojavnim oblicima prostitucije 2 časa D) Upoznavanje sa pojavom i pojavnim oblicima pornografije i pedofilije 2 časa E) Smjernice o postupanju centara za socijalni rad sa žrtvama trgovanja ljudima 2 časa Za ovaj dio obuku koristi se prvi dio Praktikuma ali i ostali raspoloživi materijali, sadržani na CD-u u prilogu, te ostali materijali prema izboru nastavnika ili voditelja obuke. Praktične vježbe i rad na slučajevima traju 10 školskih časova: Uvod u praktične vježbe traje 2 časa i ima sljedeći sadržaj: A. Upoznavanje sa principima rada B. Kratka diskusija i pitanja o principima rada C. Rasprava o postupku asistencije žrtvama D. Kako pored osnovnih komponenti anamneze koristiti ostale komponente slučaja E. Objašnjenje i tabelarni prikaz KOMPONENTI koji se koriste za slučajeve F. Upoznavanje sa nadležnostima ustanova i organizacija – funkcionalne veze 1) U realizaciji vježbi mogu se koristiti različiti izvori i literatura navedeni u prilogu ovom praktikumu kao lista materijala, zakoni i podzakonski akti koje je potrebno poznavati u cilju demonstracije i rada na konkretnim slučajevima, a voditelj upoznaje učesnike sa materijalima koji se mogu koristiti. 2) Rad na predmetima može biti grupni ili individualni, s time da je bolje primjenjivati metodu grupnog rada u kome učesnici vježbi preuzimaju različite uloge u rješavanju slučaja, o čemu se na početku dogovaraju učesnici vježbi. 3) Ako su u pitanju studenti, prethodno će obraditi i zajednički proći kroz dio teksta koji se odnosi na nadležnosti uključenih ustanova i organizacija te njihove funkcionalne veze, kako bi razumjeli njihove nadležnosti u praksi i analizirati shematski prikaz rada na slučajevima i smjernice za socijalne radnike koje se nalaze u prilogu. 4) Kada su u pitanju socijalni radnici-profesionalci, ukratko se razmatraju koje ustanove i organizacije će biti uključene u rješavanje slučajeva radi praktične obrade slučajeva i podjele uloga u rješavanju slučajeva i kratka analiza smjernice za socijalne radnike koje se nalaze u prilogu. 5) Voditelj slučaja će sa učesnicima usuglasiti da se predloženi slučaj vodi na temelju postavljenog okvira-tabele koja omogućava da se u cjelini sagleda cijeli predmet i na kraju sačini tabelarna analiza slučaja sa prijedlogom rješenja. 6) U završnim napomenama navedeni su detalji slučajeva i način na koji su rješavani; ovaj dio se koristi za dodatnu analizu dobre prakse i propusta koji su evidentni tijekom njihovog rješavanja. 219 220 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 7) Prije početka vježbi donijeti odluku da li se radi individualno ili grupno, a ako je odluka za rad u grupi dogovoriti se o podjeli uloga. A. Upoznavanje sa principima rada Voditelj obuke ili vježbi će polaznike obuke upoznati sa općim principima rada: 1) Poštivanje principa nediskriminacije 2) Djelovanje u interesu potencijalne žrtve, a posebno djeteta-maloljetnika i zaštita prava 3) Kako na koordiniran način usmjeriti intervencije, kreirati praćenje i vlastite smjernice 4) Kako posvetiti pažnju žrtvi, izbjegavajući kašnjenja u djelovanju i, ako je to moguće, djelovati iz najbližih servisa (mjesna nadležnost) 5) Kako voditi računa o detaljima slučaja, procesu opažanja i prijavljivanja slučajeva, upućenost u sustav – profesionalci na prvoj liniji i opažanja vezana za okruženje žrtve 6) Kako svesti intervencije na najmanju razinu, izbjegavajući tzv. ugrožavanje žrtve od strane ustanove, izbjegavanje ponavljanja određenih ispitivanja ili djelovanja u neadekvatnim uvjetima 7) Kako zadržati odnos povjerenja profesionalca i žrtve – pridobivanje za dobrovoljno uključivanje u ponuđeni program zaštite 8) Lista principa nije iscrpljena i može biti proširena na temelju diskusije učesnika B. Kratka diskusija i pitanja o principima rada NAPOMENA: LISTA PRINCIPA SE ISTAKNE NA VIDNO MJESTO U SALI ZA OBUKU TAKO DA UČESNICI IMAJU PREGLED C. Zajednička rasprava o koncipiranju postupak asistencije žrtvama: 1. Uspješna i učinkovita asistencija žrtvama ovih oblika eksploatacije postiže se suradnjom i koordinacijom rada svih službi uključenih u ove aktivnosti kako vladinog, tako i nevladinog sektora, potrebno je u grupi odrediti aktere koji će preuzeti funkciju pojedinih službi u rješavanju slučajeva 2. Tok razmjene informacija između aktera izravne asistencije reguliran je podzakonskim aktima i procedurama u kojima je utvrđeno da: a) Sve ustanove u BiH, organizacije, pravne i fizičke osobe koje dođu u dodir sa žrtvom djetetom bez odlaganja su dužni obavijestiti centar za socijalni rad kao tijelo starateljstva i nadležnu policiju i tužiteljstvo. b) Ukoliko je u pitanju punoljetna žrtva, nadležno tužiteljstvo ili policijska služba informiraju službu ili Centar za socijalni rad kao i ostale organizacije samo uz pristanak žrtve. c) Sve ustanove u BiH, organizacije, pravne i fizičke osobe koje dođu u dodir sa odraslom žrtvom bez odlaganja dužni su bez obzira na pristanak žrtve obavijestiti nadležnu policiju i tužiteljstvo, a uz dozvolu službu ili centar za DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE socijalni rad i ostale organizacije. Prijava, izvještaj ili informacija o žrtvi trgovanja ljudima mogu biti dostavljeni usmenim, pismenim, telefonskim ili elektronskim putem. e) Nakon što dođe do informacije, centar za socijalni rad je obvezan izvršiti procjenu u suradnji sa nadležnim policijskim službenikom kojem je obvezan i dostaviti sve informacije koje su zaprimljene. Ovo su minimalne upute na kojima počiva rad grupe koja rješava slučaj. d) D. Kako pored osnovnih komponenti anamneze koristiti ostale komponente slučaja Postupak početne procjene određuje i smjernice da dalji rad sa žrtvama. Ipak, centar za socijalni rad ne može samostalno nastupati u procesu procjene, te primjenjuje timski rad i uspostavlja suradnju sa drugim ustanovama i profesionalcima u dijagnostičkom postupku. Centar za socijalni rad je obvezan voditi računa o tome da li je žrtva adekvatno zaštićena od opasnosti po život i zdravlje, kao i da li je potrebna intervencija socijalnih službi kako bi se žrtva zaštitila. Sve informacije do kojih se dođe u fazi procjene slučaja sakupljaju se timski i obrazlažu se u pisanoj formi na vježbama u formi demonstracije. Centar ili služba za socijalni rad, nakon dobivanja informacije o predmetu, provjerava da li je slučaj ranije bio evidentiran, prikuplja dodatne informacije, vrši procjenu slučaja, uspostavlja kontakt sa žrtvom, priprema i obavlja intervju, surađuje sa svim nadležnim ustanovama u Bosni i Hercegovini i ovlaštenim organizacijama u cilju procjene povreda i rizika od budućih povreda, pomaže u osiguranju dokaza o zlostavljanju, identificira raspoložive resurse za pomoć i zaštitu žrtve i svjedoka žrtve, procjenjuje koje intervencije su neodložne, odnosno priprema plan zaštite žrtve ili svjedoka žrtve. Procjena slučaja koju vrši nadležni centar za socijalni rad priprema se nakon što stručni radnici centra pripreme detaljni izvještaj stručnog radnika (socijalnu anamnezu), koji mora sadržavati sljedeće komponente: a. Podatke o zdravstvenom statusu svih članova obitelji b. Podatke o ekonomskom statusu obitelji c. Podatke o socijalnom statusu obitelji d. Informacije o eventualnim ranijim patološkim promjenama i problemima obitelji e. Utjecaj srodnika i okruženja f. Podatke o obrazovnom statusu članova obitelji g. Informacije o okolnostima u kojima je dijete/i/ili žrtva do sada živjela i h. Druge relevantne informacije F. Objašnjenje i tabelarni prikaz KOMPONENTI koji treba analizirati u slučajevima: 221 222 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE OSNOVNE KOMPONENTE SLUČAJA POMOĆNE INSTRUKCIJE a) Okruženje iz kojeg potječe žrtva Opis okruženja žrtve, npr. utvrditi stupanj siromaštva, bračni status njen ili roditelja staratelja, uvjete stanovanja, obrazovanje, broj članova, eventualni boravak u ustanovi i sl. kao i sve druge probleme... b) Način vrbovanja, elementi vezani za lokaciju-mjesto dešavanja Navesti konkretno npr. obećanje posla, braka, prijevara, prisila, opis situacije i načina kako se to desilo... c) Oblik i dužina iskorištavanja Opisati način iskorištavanja i navesti vrijeme… d) Način identifikacije (tko, kada i kako) Potrebno je u predočenim slučajevima identificirati kako je došlo do otkrivanja slučaja radi utvrđivanja kasnijeg redoslijeda aktivnosti..... e) Opis pružene pomoći – opis intervencije Opisati u tabeli sve vrste pomoći koja je žrtvi pružena.... f) Način na koji je slučaj riješen Ponuditi način na koji bi se slučaj situirao, neovisno od toga kako je u praksi riješen... izvršiti uspoređivanje rješenja koje se nudi i rješenja koje je ponuđeno u Praktikumu.... g) Funkcionalne veze između uključenih ustanova Navesti koje su ustanove sudjelovale u rješavanju slučajeva… detaljno navesti vrstu njihove intervencije i asistencije…. h) Osobni podaci o žrtvi (spol, dob, državljanstvo i dr.) Ovdje se da napomena da je NN osoba žrtva te se navedu ostali podaci koji mogu biti od utjecaja na rješavanje slučaja i) Ostalo: odnos i srodstvo sa počiniteljem i dr. Važno je unijeti podatke zbog kasnijeg obrazlaganja poduzetih mjera u rješavanju slučaja.... Napomena: Učesnici obuke popunjavaju ovu tabelu na temelju DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE prezentiranih slučajeva u Praktikumu, prije nego što se započne demonstracija – prezentacija slučajeva (grupno ili individualno), prema unaprijed odabranom načinu rada. 2. OBJAŠNJENJE INDIVIDUALNOG I GRUPNOG RADA D-1 Individualni rad Ako je odabran individualni rad na slučajevima, učesnik obuke odabere slučaj koji će analizirati i samostalno priprema demonstraciju slučaja, iznoseći komponente svog rada na slučaju u praksi ostalim učesnicima. Demonstrator detaljno objašnjava sve poduzete korake koristeći tabelu za demonstraciju ili neku drugi način koji metodološki objašnjava njegove poduzete aktivnosti. D-2 Grupni rad na slučajevima Preporučuje se organiziran rad u grupama, pri čemu se članovi grupe dogovore koje će komponente obrađivati jer je na opisani način jednostavnije konzultirati sve dodatne materijale, zakone, podzakonske akte i smjernice koje se nalaze u prilogu Praktikumu. Za obuku osigurati štampane ili elektronske verzije materijala za studente, socijalne radnike i druge profesionalce. Upoznavanje sa nadležnostima ustanova i organizacija – funkcionalne veze SHEMATSKI PRIKAZ OPISA DJELOVANJA DRŽAVNIH USTANOVA U SVEZI S TRGOVANJEM DJECOM U BiH OPIS AKTIVNOSTI 1. 2. 3. Donošenje zakona, ratificiranje sporazuma, konvencija i međunarodnih ugovora NAZIV USTANOVE Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine Upravna i izvršna aktivnost, priprema prijedloga zakona i drugih izvršnih i upravnih akata, usvajanje izvršnih odluka, planova, strategija, odobravanje istraživanja i drugih izvršnih aktivnosti u svrhu implementacije zakona BiH Vijeće ministara Bosne i Hercegovine Koordinacijsko državno tijelo zadužen za izradu državnog akcijskog plana za sprečavanje trgovanja ljudima i ilegalne imigracije i praćenje njegove implementacije, koordiniranje aktivnosti na razini BiH, uspostavljanje regionalne i međunarodne suradnje Državna grupa za sprečavanje trgovanja ljudima i ilegalne imigracije 223 224 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 4. 5. 6. Interresorno tijelo zaduženo za poduzimanje operativnih aktivnosti na otkrivanju počinitelja kaznenih djela trgovanja ljudima i legalne imigracije Udarna grupa Zaštita ljudskih prava i pružanje individualne pomoći, pojedinačno i grupno, građanima BiH; promocija, praćenje primjene međunarodnih konvencija i protokola, priprema izvještaja za BiH, izrada zakona i drugih akata. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH Pružanje pomoći u međunarodnoj i međuentitetskoj pravosudnoj suradnji (međunarodna otmica djeteta), izrada odgovarajućih zakona i propisa, oblast kaznenog zakonodavstva, organizacija sudova, zatvorskog sustava, ekstradicija, izručenje, registracija udruga građana i nevladinih organizacija Ministarstvo pravde BiH 7. Reguliranje pitanja izdavanja viza i pružanje pomoći građanima BiH putem diplomatskih predstavništava BiH Ministarstvo vanjskih poslova BiH 8. Koordinacija zdravstvenog i socijalnog sektora, izdavanje identifikacijskih isprava Ministarstvo civilnih poslova BiH 9. Reguliranje kretanja i boravka stranaca i pitanja azila 10. 11. Ministarstvo sigurnosti BiH Policijski poslovi praćenja i prikupljanja svih interesantnih modusa krijumčarenja ljudi, prikupljanje dokaza o izvršenim kaznenim djelima u svezi s trgovanjem ljudima, a posebno djece, sprečavanje i suzbijanje trgovanja ljudima i seksualnih delikata, objedinjavanje evidencija o trafikerima, žrtvama trgovanja i seksualnih delikata, pomoć žrtvama, preventivne aktivnosti SIPA Državna agencija za istrage i zaštitu Obavljanje policijskih poslova u okviru nadzora granice i kontrole saobraćaja na graničnim prijelazima, te obavljanje svih policijskih poslova u svezi s kaznenim djelima koja se gone po službenoj dužnosti i djelima trgovanja ljudima i krijumčarenja ljudi i roba preko državne granice. Granična policija BiH DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 12. Međunarodna policijska suradnja, razmjena podataka u svezi s trgovanjem ljudima, a samim tim i u svezi s nasiljem nad djecom. U organizaciji NCB se nalaze inspektori zaduženi za liniju rada u svezi s trgovanjem ljudima. Svi zahtjevi kriminalističkih policija u BiH, bez obzira o kojoj se policijskoj agenciji radi, upućeni drugim državama, prosljeđuju se posredstvom Interpola (NCB) BiH Sarajevo. Pri Generalnom sekretarijatu Interpola postoji Radna grupa specijalizirana za borbu protiv zločina nad djecom. Interpol (NCB – Nacionalni centralni biro) SHEMATSKI PRIKAZ OPISA DJELOVANJA OSTALIH USTANOVA U SVEZI S TRGOVANJEM DJECOM U BiH 1. Brčko Distrikt ima svoje tužiteljstvo i policiju i ustanove koje se bave zaštitom djece, centar za socijalni rad i službe socijalne zaštite. Brčko Distrikt BiH 2. Ministarstva unutarnjih poslova, policije i tužiteljstva entiteta i županija imaju istu nadležnost kada je u pitanju prostitucija u svezi s trgovanjem ljudima, ali i djela pornografije, dječje prostitucije i drugi oblici eksploatiranja djece. Sudovi za prekršaje i inspekcijske službe su specifična tijela koja imaju određenu ulogu po pitanju prekršaja koji se učine prema djeci, a u svezi su s trgovanjem djecom. Centri za socijalni rad imaju najznačajniju ulogu kada je u pitanju zaštita djece od bilo kojeg oblika zlouporabe. Ministarstva pravde, socijalne i zdravstvene i dječje zaštite, također, imaju određenu ulogu u pogledu pripreme zakona i zaštite djece. Ustanove socijalne i dječje zaštite koje se uglavnom koriste za smještaj, zaštitu i resocijalizaciju djece. Organi i institucije u entitetima (FBiH i RS) 225 226 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i tužiteljstva u BiH su neovisna od sudstva i policije i nijedna osoba nema pravo da upućuje, naređuje ili utječe na tužiteljstvo u vršenju njegove funkcije. Tužiteljstvo BiH je odgovorno za kazneno gonjenje počinitelja kaznenih djela u skladu sa Kaznenim zakonom BiH i drugim zakonima kojima je regulirana kaznena odgovornost na razini Bosne i Hercegovine. Tužiteljstvo BiH usmjerava nadležnu policiju u istraživanju kaznenih djela, uključujući ispitivanje osumnjičenih i svjedoka, pretrese, privremeno oduzimanje predmeta, pritvore i uhićenja i ako je neophodno, provedbu istraga u skladu sa zakonom. Tužitelj, u procesu istrage kaznenih djela i u postupku gonjenja počinitelja kaznenih djela rukovodi, nadgleda i ako je potrebno vrši istragu kaznenih djela. Za vršenje ove funkcije veoma je značajna suradnja sa drugim nadležnim ustanovama. Tužiteljstva entiteta i Brčko Distrikta BiH – U Bosni i Hercegovini postoji više tužiteljstava – pet okružnih u RS, deset županijskih i Federalno tužiteljstvo u FBiH te Javno tužiteljstvo Brčko Distrikta BiH koja u suštini imaju sličnu nadležnost i ovlaštenja. Ministarstvo sigurnosti BiH je nadležno za: sprečavanje i otkrivanje kaznenih djela terorizma, trgovanja drogom, krivotvorenja domaće i strane valute i trgovanja ljudima i drugih kaznenih djela sa međunarodnim ili međuentitetskim elementom; zaštitu osoba i objekata; prikupljanje i korištenje podataka od značaja za sigurnost BiH; organizaciju i usuglašavanje aktivnosti entitetskih ministarstava unutarnjih poslova i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u ostvarivanju sigurnosti zadataka u interesu BiH. Ministarstvo sigurnosti je uspostavljeno 2003. godine. Također, provedba politike, useljavanja i azila i politike za kretanje i boravka stranaca u BiH itd. su u nadležnosti ovoga ministarstva. U okviru Ministarstva sigurnosti BiH postoji više agencija i stručnih sektora koji su zaduženi za različita pitanja, a to su: Sektor za imigraciju, Sektor za azil, Sektor za međunarodnu suradnju i europske integracije, Sektor za analitiku, procjenu i stratešku analizu i Sektor za civilnu zaštitu. Biro za suradnju sa Interpolom. Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Biroa, sistematizirano je radno mjesto inspektora za ilegalne migracije, trgovanje ljudima i opći kriminal. To je državni službenik koji radi i analitički prati predmete po zahtjevima domaćih policijskih agencija (Državne agencije za istrage i zaštitu, Granične policije BIH, MUP-a FBiH, MUP-a RS, Policije Brčko Distrikta) i drugih tijela za provedbu zakona, centralnih nacionalnih biroa Interpola drugih zemalja članica Interpola i Generalnog sekretarijata Interpola, zatim prati pojedinačne slučajeve i opće tendencije, periodično sačinjava izvještaje iz predmetne oblasti, kontaktira, dostavlja i razmjenjuje informacije iz predmetne oblasti sa nadležnim ustanovama, učestvuje na skupovima u svezi s ovom problematikom (tečajevi, seminari, stručna savjetovanja u zemlji i inozemstvu), vrši obradu, praćenje i arhiviranje predmeta prema važećim zakonskim propisima, na skupovima predstavlja rezultate rada Biroa iz predmetne oblasti, te obavlja operativne i druge poslove prema dobivenim zadacima iz domena rada Birao. DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) u skladu sa Zakonom o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, (“Službeni glasnik BiH”, br. 27/04, 63/04, 35/05, 49/09) nadležna je za sprečavanje, otkrivanje i istrage kaznenih djela iz nadležnosti Suda BiH, a posebno organiziranog kriminala, terorizma, ratnih zločina, trgovanja ljudima i drugih kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, te teškog financijskog kriminala. SIPA je upravna organizacija u okviru Ministarstva sigurnosti BiH, s operativnom samostalnošću, osnovana radi obavljanja policijskih poslova. U njenom sjedištu u Sarajevu, u Odjeljenju za kaznene istrage, u čijem se sastavu nalazi Odsjek za sprečavanje i otkrivanje kriminala u svezi s trgovanjem ljudima. Navedeni Odsjek se u posebnom segmentu bavi suzbijanjem trgovanja djecom i sprečavanjem seksualnih delikata nad djecom. Ujedno, Odsjek u sjedištu vrši koordinaciju ukupnih aktivnosti iz oblasti suzbijanja trgovanja ljudima i sa timovima koji se nalaze u regionalnim uredima u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i u Tuzli. Pored navedenih aktivnosti, Odsjek u sjedištu SIPA-e ima obvezu praćenja i prikupljanja svih interesantnih modusa krijumčarenja ljudi, prikupljanje dokaza o izvršenim kaznenim djelima u svezi s trgovanjem ljudima, posebno djecom; sprečavanje i suzbijanje trgovanja ljudima; objedinjavanje evidencija o trgovcima ljudima, žrtvama trgovanja; organiziranje pomoći žrtvama; provedbu preventivnih aktivnosti; suradnja sa nevladinim i vladinim sektorom; organiziranje obuke za istražitelje SIPA-e o načinima rada u oblasti borbe protiv trgovanja ljudima; te obveza provedbe projekata u suradnji sa EUPM-om. Riječ je o projektima pod nazivom “Borba i intervencija protiv trgovanja ljudima” i FIGHT (Fi – borba, G – protiv, H – ljudima T – trgovanje) koji predstavlja kompletan program borbe protiv kriminala vezanog za trgovanje ljudima, što uključuje trgovanje ženama, muškarcima, djecom, trgovanje ljudskim organima (tkivom), seksualnu eksploataciju djece, eksploatacija u vidu pornografije na Internetu i sl. U Federaciji BiH su nadležne ustanove za socijalnu zaštitu djece Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti, županijskih ministarstva193 iz ovih oblasti, centri za socijalni rad, te općinska tijela uprave ako ne postoje centri ili službe socijalne zaštite. U Republici Srpskoj u okviru sustava socijalne i dječje zaštite djeluju sljedeće ustanove: Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, Javni fond za dječiju zaštitu RS, centri za socijalni rad i službe socijalne dječje zaštite, ustanove socijalne i dječje zaštite, i domovi za djecu bez roditeljskog staranja. Pored navedenih ustanova, značajnu ulogu u zaštiti djece u sustavu socijalne i dječje zaštite imaju udruge građana te nevladine organizacije. Bitno je naglasiti da su u ostvarivanju prava iz dječje zaštite, posebno kroz pružanje usluga krajnjem korisniku-djetetu, ravnopravan partner nadležnim ustanovama RS predstavnici nevladinog sektora. Centri za socijalni rad u oba entiteta imaju širok mandat, nadležni su za 193 Neka ministarstva su u nazivu objedinila zdravstvo i socijalnu, odnosno, dječju zaštitu. 227 228 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE starateljstvo i često se bave izvjesnim brojem pitanja kao što su smještaj djece u ustanove, zakoni o usvajanju, te administrativna i druge vrste pomoći obiteljima i djeci. Međutim, centri često nemaju odgovarajuće ljudske i financijske resurse, kao ni pristup sustavnoj obuci osoblja kako bi se kvaliteta i učinkovitost njihovog djelovanja unaprijedili. U FBiH postoje 71 općinski i 10 županijskih centara za socijalni rad, dok u RS djeluju 44 centra za socijalni rad i 18 službi za socijalnu i dječju zaštitu, koji funkcioniraju kao općinska tijela vlasti. U Brčko Distriktu postoji jedan centar za socijalni rad. I u entitetima i u distriktu djeluju ustanove socijalne zaštite u nadležnosti vladinog, kao i nevladinog sektora, u kojima se vrši zbrinjavanje osoba sa posebnim potrebama. U zakonodavnom okviru je predviđeno je da se u okviru postojećih ustanova ili kao samostalne ustanove mogu osnovati zaštićene kuće, sigurne kuće i privatne stanice za žensku i mušku djecu i omladinu, kao i druge ustanove, te se po potrebi mogu proširiti ili promijeniti djelatnosti postojećih ustanova. Poglavlje II - Praktične vježbe i rad na slučajevima Praktične vježbe traju ukupno 8 sati A. Upoznavanje sa slučajevima radne eksploatacije djece 2 časa B. Upoznavanje slučajevima trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja 2 časa C. Upoznavanje sa slučajevima prostitucije 2 časa D. Upoznavanje sa slučajevima pornografije i pedofilije 2 časa 2. OPIS PRAKTIČNIH VJEŽBI Slučajevi se pripremaju za vježbe prema modulima, zbog postojanja određenih razlika u pristupu rješavanja za pojedine oblike iskorištavanja. PRVI KORAK Voditelj obuke-vježbi će ukratko predstaviti slučaj radi upoznavanja učesnika i predložiti da se pristupi grupnom ili individualnom rješavanju slučajeva, koji mogu biti uzeti iz Praktikuma ili može biti prezentiran bilo koji slučaj koji se desio u praksi, a odnosi se na predložene module obuke. Voditelj obuke-vježbi pristupa obuci modularno, što će demonstrirati slučajeve na sljedeći način: A. Upoznavanje sa slučajevima radne eksploatacije djece Prezentira se identificiran slučaj onako kako je u praksi i otkriven: Slučaj 1. Identifikacija-otkrivanje DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine je od strane Državne agencije za istrage i zaštitu-Regionalnog ureda Banja Luka dostavljen izvještaj o otkrivanju kaznenog djela i počinitelja, a u cilju poduzimanja aktivnosti za provedbu istrage i svih drugih aktivnosti suradnji sa Centrom za socijalni rad. U trenutku dostavljanja navedenog slučaja, navedene su samo neke informacije koje su opisivale situaciju u kojoj se nalazila identificirana žrtva trgovanja ljudima. U prilogu su navedene sljedeće činjenice: ‘’... Morao sam da idem na ulicu da prosim i da svaki dan dajem pare ocu. Sa mnom je bio i moj mlađi brat, i on je morao isto sve da radi što i ja. Nekoliko puta policija nas je hvatala dok smo prosili i vodili u policiju. Kada nas ispitaju, oni nas puste.’’ Slučaj 1. U ovom slučaju bila je dostupna i individualna priča maloljetne žrtve prosjačenja: “...Rođen sam u Bihaću 1998 godine i živim u Bihaću. Svaki dan otac me zajedno sa mlađim bratom vodio u centar grada da prosimo. Sjedili smo na ulici i tražili od ljudi da nam daju para. Otac je isto prosio, a nas dvojicu je tjerao da sjedimo dalje na ulici od njega isto da prosimo. Nekad smo sjedili po čitav dan, čak i po ružnom vremenu. Nekad ljeti, kad je puno vruće nismo imali ni vode i bili smo jako žedni i gladni, ali nismo smjeli otići sa mjesta gdje nas otac ostavi. Mi smo to morali raditi jer nas je tukao ako nismo skupili dovoljno para, nekad nam nije davao ni da jedemo i bili smo gladni. Dok smo sjedili na ulici i prosili djeca iz naše ulice su prolazila i rugala nam se. Jednom je moj stariji brat došao i istukao me i uzeo mi pare koje sam skupio, da bi on imao više para i da njega otac ne bi tukao. Ja sam ostao i bez para, i onda sam i od oca dobio batine. Otac kaže da nema para za hranu ako ne donesemo proseći na ulici, a ja bih volio da se mogu igrati i ići u školu kao druga djeca iz ulice. Mi stalno moramo prositi bilo da je hladno ili vruće, zimi je još i gore jer nemamo jakne i smrzavamo se čitav dan, i uvijek nas neko tuče, nekad otac jer nemamo dovoljno para da mu damo, a nekad braća jer oni odu hodati i kupuju cigare pa od mene uzimaju pare da daju ocu da ih on ne tuče. Nikada nisam pokušao pobjeći jer ne znam ni gdje bi bježao, a kome ja da kažem da me otac tuče pa da dobijem još veće batine. Otac i majku vodi u grad da prosi, i nju tuče kad nema para. Ona mora nositi i voditi male sestre da prose. Niko nama ne može pomoći kad nas tuče, tuče majku kako ona da pomogne meni, a šta da jedemo nas desetero ako ne isprosimo para. Najbolje je kad nas subotom i nedjeljom odvede da hodamo po zgradama i tražimo para i hrane, tad dobijemo barem nešto da pojedemo pa nismo gladni, ali ne smijemo sve jesti, nego nešto sakrijemo pa pojedemo, a nešto nosimo ocu i majci.” Informacija o ovom slučaju dostavljena je na dalje postupanje nadležnom centru za socijalni rad. 229 230 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE DRUGI KORAK: Demonstracija obrade slučaja radne eksploatacije djece OSNOVNE KOMPONENTE SLUČAJA POMOĆNE INSTRUKCIJE a) Okruženje iz kojeg potječe žrtva Opis okruženja žrtve, mnogočlana obitelj u stanju socijalne potrebe, pripadnici romske manjine, stupanj obrazovanja roditelja-bez osnovnog obrazovanja, svi skoro nepismeni, djeca ne idu u školu, zanemarivanje i zapuštanje djece, nasilje u kući: između bračnih partnera, prema djeci, i među djecom, ekonomsko i radno iskorištavanje b) Način vrbovanja, elementi vezani za lokaciju - mjesto dešavanja Navesti konkretno npr. Roditelj-otac koristi prisilu i nemoćnost djece, zlouporaba roditeljskog prava, ekonomsko iskorištavanje unutar obitelji c) Oblik i dužina iskorištavanja Iskorištavanje traje nekoliko godina praktično od rođenja djece d) Način identifikacije (tko, kada i kako) - Identifikacija od strane policije - Prosjačenje na javnom mjestu e) Opis pružene pomoći – opis intervencije - Zbrinjavanje djece u ustanovi – donošenje rješenja o upućivanju u ustanovu na smještaj; - Pokretanje postupka oduzimanja roditeljskog prava zbog težeg oblika nasilja i zanemarivanja djece, - Utvrđivanje prava na dječji dodatak, liječenje uključivanje u sustav socijalne i dječje zaštite, - Upis u školu - Pokretanje postupka za trajno zbrinjavanje djece f) Način na koji je slučaj riješen - Trenutno slučaj nije riješen u potpunosti - Dvoje maloljetne djece privremeno stavljeno po starateljstvo i zbrinuto u ustanovi... postupak traje...? DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE g) Funkcionalne veze između uključenih ustanova U asistenciju uključeni, centar za socijalni rad, lokalna policija, obrazovna ustanova i ustanova za skrb o djeci h) Osobni podaci o žrtvi (spol, dob, državljanstvo i dr.) Dvije maloljetne NN osobe muškog spola, državljani BiH i) Ostalo: odnos i srodstvo sa počiniteljem i dr. Sinovi počinioca Tabela sadrži osnovne instrukcije, potrebno je na temelju pitanja koja slijede dodati još neke detalje o postupku asistencije na slučaju. TREĆI KORAK: Pomoćna pitanja za analizu asistencije 1) Koristeći tabelarni prikaz, obaviti raspravu o sljedećim pitanjima: 2) Koje su interventne-hitne potrebe žrtve? 3) Koliko je žrtva sigurna i gdje je osiguran smještaj? 4) Kako i uz čiju pomoć izvršiti njenu psihološku i zdravstvenu procjenu? 5) Koje ustanove i organizacije uključiti u rješavanje slučaja? 6) Kako riješiti trajnu intervenciju u slučaju i odrediti dužinu intervencije? 7) Kako osigurati pravnu pomoć? 8) Kolika je uključenost ostalih ustanova i kojih u realizaciji programa rehabilitacije? Sažeci ostalih slučajeva koji se po istoj metodologiji koriste za analizu i vježbe Slučaj 2. Maloljetna žrtva prosjačenja: “Rođena sam 1996. godine u Šapcu, Republika Srbija. Majka mi je umrla prije četiri godine, a otac se prije dvije godine ponovo oženio. Maćeha me ne podnosi. Daje mi da jedem kuhano kamenje kada tata nije kod kuće, a onda me tuži da neću da jedem ono što ona skuha. Tata radi po cijeli dan i nije znao šta mi maćeha radi. Ipak, bila sam sretna jer sam išla u školu, a jela sam normalno kada je tata bio kod kuće. Mogla sam jesti i kod svoje braće u njihovim kućama. Imam četiri brata i dvije sestre. Ja sam najmlađe dijete u porodici. Svi mi smo živjeli u istom dvorištu, ali su braća imala svoje kuće. Svi su oženjeni i imaju svoju djecu. Sestre su se udale i otišle od kuće. Jedna od sestara, Jovanka, udala se kada je imala 14 godina i otišla u Banjaluku da živi sa svojim mužem. Vjenčali su se prošle, 2008. godine. Prije više od godinu dana, ne znam tačno reći kada, moja sestra Jovanka je došla kod mene u školu, uzela me za ruku i rekla da idem sa njom u Banjaluku jer joj je 231 232 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE potrebna pomoć. Ja nisam željela ići, ali me je ona natjerala. Imala je moj pasoš. Iz automobila kojim smo prelazili most na Drini vidjela sam natpis “Pavlovića most”. Prošli smo pored policije na obe strane mosta, ali nas niko nije zaustavio, samo su nam mahnuli da prođemo. Pasoš mi je ubrzo istekao. Kada smo stigli u Banjaluku, sestra me je upoznala sa svojim mužem i rekla mi je da ću svaki dan morati da prosim, a da ću pare davati njoj i njenom mužu. Plakala sam jer sam htjela ići u školu, ali mi je ona rekla da nemam vremena za školu jer moram da zaradim novac i za sebe i za nju. Tako sam počela da hodam gradom od kafane do kafane i tražim novac od ljudi. Subotom po danu sam stajala ispred muzeja u kojem su se ljudi vjenčavali. Tamo bih zaradila puno novca. Nekada sam uspijevala da zaradim i po 200 KM dnevno. Noću sam stajala ispred noćnih klubova i do pet ujutro “radila” Ponekad sam, krijući od sestre, od tih para kupila sebi picu, sok ili sladoled. Sve što bih zaradila, morala sam dati sestri ili njenom mužu. Prije nekog vremena, ne znam tačno kada, ali je to bilo davno, upoznala sam još šestoro djece koji su se bavili istim poslom. Svi su bili braća i sestre. Počela sam raditi sa njima u grupi. Njih je i ranije hapsila policija, ali bi ih uvijek vratili roditeljima. Mene još nisu uhvatili... Četiri dana prije mog trinaestog rođendana, sa drugovima sam “radila” ispred jednog noćnog bara u Banjaluci. Bilo je hladno i padala je kiša. Svi smo bili mokri. Zaradili smo oko 250 KM to veče. Oko 4 časa ujutro pored nas je stao bijeli kombi na kojem je pisalo POLICIJA. Nismo se plašili policije jer su i ranije prolazili pored nas, ali nas nisu dirali. Iz kombija su izašli muškarac i žena, otvorili zadnja vrata i rekli nam da uđemo. Bilo nam je hladno, a oni su rekli da će nas odvesti na toplo i da će nas nahraniti. Kada smo izašli iz kombija, stajali smo pred velikom crvenom zgradom na kojoj je pisalo Dječiji dom. Unutra nas je dočekao mladi momak i rekao da je on vaspitač u prihvatnoj stanici. Odveli su nas u sobe, rekli nam da se okupamo i dali nam novu i suhu odjeću. Sutra je došao čovjek iz Centra za socijalni rad i razgovarao sa nama. Rekao nam je da ćemo ostati ovdje dok roditelji ne dođu po nas. Nisam mu rekla ništa. Plašila sam se da će se sestra ljutiti na mene ako kažem istinu. Bilo mi je dosta batina. Sutra mi je rođendan. Treći dan u Prihvatnoj stanici. Želja mi je da se vratim kod tate u Šabac. Danas nas je opet posjetio onaj čovjek iz Centra za socijalni rad. Rekao mi je da je pričao sa mojom sestrom i da ona hoće da me uzme nazad. Rekao mi je i da to nije moguće jer se plaše za mene. Tada sam mu rekla. Ispričala sam mu cijelu priču. Danas je zvao moj Centar za socijalni rad. Obećao je da me on neće vratiti sestri.” Epilog slučaja: Djevojčica je smještena u sigurnu kuću, gdje joj je pružena adekvatna pomoć (osigurana odjeća, sredstva za osobnu higijenu i sl.), pružena joj je osnovna pomoć psihologa i uključena je u rad sa ostalim korisnicima ove sigurne kuće. Istovremeno je započet niz aktivnosti na njenom dodatnom obrazovanju, a u cilju nastavka školovanja po realiziranom povratku u matičnu sredinu. Pokrenute su aktivnosti na osiguranju sigurnog povratka u matičnu sredinu, uspostavljen kontakt sa DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE nadležnim ustanovama u susjednoj državi kako bi se osigurao eventualni smještaj u hraniteljsku obitelj... B. Upoznavanje slučajevima trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja Slučaj 1. U pratnji gospođe iz nevladine organizacije, državljanka Srbije, punoljetna osoba, obratila se Federalnoj upravi policije u Sarajevu za pomoć. FMUP je, nakon obavljenog intervjua sa istom i procjene situacije, te kontaktiranja Službe za poslove sa strancima, kontaktirao jednu NVO za pomoć pri smještaju i zbrinjavanju žrtve. Priča žrtve: “Rođena sam u Novom Pazaru gdje sam završila osnovnu školu. Srednju muzičku sam upisala 1986. godine u Sarajevu, te sam nakon kraćeg vremena istu napustila i udala se za 13 godina starijeg muškarca. U braku smo bili 2 godine. Muž je bio loš, tukao me i maltretirao. Zbog svih tih problema smo se rastali nakon čega sam se vratila u rodno mjesto, u porodičnu kuću gdje sam živjela sa roditeljima i dvojicom braće. Radila sam u Opštoj bolnici u Novom Pazaru. Tata nas je napustio kada sam imala 25 godina. Od tada majka postaje psihički bolesnik. Moj mlađi brat još od rane mladosti je bio problematičan i pravio je razne probleme zbog čega je u više navrata boravio u zatvoru. Negdje 2004. godine kreću problemi sa bratom: ispočetka verbalno maltretiranje i vrijeđanje, nakon čega je po cijeloj kući postavio video nadzor, te me nije puštao nigdje da idem sama. Zbog njegovog maltretiranja napustila sam i posao u bolnici. Iz razloga što nisam imala posao, brat me je tjerao da radim i pružam seksualne usluge. On me je vodio u javne kuće i privatne stanove kod ljudi kojima sam pružala seksualne usluge: to su većinom bili bogati ljudi ili vlasnici nekih firmi većinom iz Novog Pazara. Moj brat, prije nego što bih krenula na određenu lokaciju, tjerao bi me da popijem neke tablete od kojih bi bila ošamućena, opuštena i zbunjujuće uplašena. Za seksualnu uslugu brat bi naplaćivao određenu sumu novca, a ja od toga nisam imala ništa. U martu 2005. godine sa bratom sam krenula u Beograd. Odveo me nekom čovjeku. Tu sam bila par dana. Čovjek kod kojeg sam bila me tjerao dnevno i po 3 puta da pružam seksualne usluge raznim ljudima. Nakon par dana brat dolazi po mene i odvodi me kući. Nije me više maltretirao, ali sam većinu vremena provodila sa majkom koja je psihički bolesnik, pa sam je trebala njegovati. Pošto me bilo strah brata, pozvala sam bivšeg muža i odlučila otići kod njega u Bosnu. Iz Srbije do BiH granice me dovezao taksista iz Novog Pazara kojeg sam inače poznavala. Na granici sam čekala autobus koji je stigao oko 02:00 h. Granicu sam prešla uz pomoć lične i bez ikakvih problema. Kada sam stigla u Sarajevo, otišla sam na autobusku stanicu, odakle sam trebala dalje za Kiseljak kod muža. Odjednom se pored mene zaustavilo neko auto iz kojeg je izašao muškarac i uvukao me u to vozilo. U autu je bio još jedan muškarac. Nakon vožnje stigli smo pred neku kuću 233 234 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE gdje su bile još dvije žene koje su bile u srodstvu sa čovjekom koji me je oteo. One su mislile da sam ja mlada (supruga), pokušala sam da ih razuvjerim od toga, ali me nisu slušale, a i on je samo šutio. Kada smo ostali sami pokušala sam izaći iz kuće, ali me on nije puštao, nego mi je počeo prijetiti i skidati mi odjeću. Pokušala sam se odbraniti ali bez uspjeha, te me silovao. Sutradan me je prodao drugom muškarcu. Ne znam koliko je dobio novca za mene, ali me je drugi muškarac odveo u neku kuću gdje me je zatvorio, silovao i maltretirao, a tjerao me je da pružam seksualne usluge njegovim prijateljima od kojih je dobivao određene usluge, a ne novac. Jednoga dan u tu kuću je došla neka gospođa koju je, kako sam poslije saznala, tu doveo jedan od muškaraca kojem sam pružala seksualne usluge. Ona je rekla da pođem sa njom, jer će mi pomoći. Odvela me je u policijsku stanicu. Epilog slučaja: Žrtva ima teške psihičke poremećaje i trenutno je zbrinuta u skloništu jedne NVO. OSNOVNE KOMPONENTE SLUČAJA POMOĆNE INSTRUKCIJE a) Okruženje iz kojeg potječe žrtva Opis okruženja žrtve, potječe iz obitelji u kojoj se dešavalo nasilje u kući, poremećaj odnosa, majka psihički bolesna, simptome poremećaja imao i njen brat, nekompletna obitelj, otac napustio obitelj, sklapanje braka iz nužde, bijeg od problema. b) Način vrbovanja, elementi vezani za lokaciju-mjesto dešavanja Navesti konkretno, npr. brat koristi prisilu i zlouporabljuje sestru – ekonomsko iskorištavanje, prisila na davanje seksualnih usluga, nadzor nad slobodom kretanja, korištenje narkotika c) Oblik i dužina iskorištavanja Seksualno iskorištavanje traje duže vrijeme d) Način identifikacije (tko, kada i kako) Identifikacija na temelju prijave fizičke osobe policiji DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE e) Opis pružene pomoći – opis intervencije - Zbrinjavanje u sigurnoj kućiosiguranje smještaja - Reguliranje statusa boravka u Bosni i Hercegovini - Pružanje odgovarajuće psihološke i medicinske njege - Pokretanje postupka trajnog zbrinjavanja žrtve- postupka repatrijacije itd. f) Način na koji je slučaj riješen Zbrinuta u sigurnu kuću i pokrenut program rehabilitacije g) Funkcionalne veze između uključenih ustanova U asistenciju uključeni centar za socijalni rad, nadležna policija, tužiteljstvo, Služba za strance, nevladina organizacija h) Osobni podaci o žrtvi (spol, dob, državljanstvo i dr.) Punoljetna NN osoba ženskog spola, strana državljanka-državljanka Srbije i) Ostalo: odnos i srodstvo sa počiniteljem i dr. Sestra počinioca Tabela sadrži osnovne instrukcije, a potrebno je na temelju pitanja koja slijede dodati još neke detalje o postupku asistencije na slučaju. Sažeci ostalih slučajeva koji mogu biti korišteni po istoj metodologiji za analizu Slučaj 2. Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH je IOM BIH dostavio informaciju IOM-a Albanije o punoljetnoj osobi državljanki BiH kao identificiranoj žrtvi trgovanja ljudima, u cilju vršenja potrebnih aktivnosti i u suradnji sa ostalim nadležnim ustanovama. U trenutku dostavljanja navedenog slučaja, navedene su samo neke informacije koje su opisivale situaciju u kojoj se nalazila identificirana “žrtva trgovanja ljudima”. U prilogu su navedene sljedeće činjenice: “.... Kada sam napustila muža, sa djetetom sam otišla u Prištinu, gdje sam upoznala čovjeka koji me je zaposlio u policiji kao prevodioca stranih jezika. Tu sam radila i boravila sve dok isti nisu posumnjali u moj identitet i deportovali mene i dijete u Albaniju, gdje su nas smjestili u sklonište za žene i djecu gdje smo boravili oko 3 godine. U centru su mi pribavili identifikacijske dokumente za povratak u BiH kao zemlju porijekla, a budući da sam imala BiH državljanstvo po majci, Centar za socijalni rad je obavio postupak naknadnog upisa u matičnu knjigu rođenih i državljana BiH.” 235 236 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Potom je od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH pokrenuta procedura za provjere sigurnosti povratka žrtve trgovanja ljudima u obitelj, odnosno obavljanje DNA provjere, pripreme socijalne anamneze i ostalih potrebnih aktivnosti u suradnji sa centrom za socijalni rad, u cilju osiguranja adekvatne pomoći žrtvi trgovanja i njenom maloljetnom sinu. U skladu sa obavljenim aktivnostima, tj. prikupljenim informacijama, došli smo do sljedećih saznanja, odnosno činjenica ...” Intervju sa žrtvom: “...Rođena sam u Sloveniji, dijete roditelja BiH državljana. Imam 19 godina. Završila sam osnovnu školu. Imam 4 djece, od kojih se dvoje – sin i kćerka nalaze u Italiji, drugi sin u Albaniji, a treći sin je privremeno zbrinut u hraniteljskoj porodici u BiH. Sa 11 godina smještena sam u Dom za maloljetne osobe, usljed problema u porodici. Tu sam boravila do svoje 14 godine. Završila sam kurs za krojačicu. Onda sam upoznala jednog momka koji me je odveo u Italiju, sa lažnim moldavskim dokumentima. Do Italije smo putovali preko Makedonije, trajektom, bez carinske kontrole. Tamo me je upoznao me sa svojim roditeljima. Sa njima smo stanovali mjesec dana, a onda su počeli problemi. Natjerao me je da se prostituišem. Prisiljavao me je da radim na ulici, a sav novac koji sam dobivala od mušterija uzimao je on. Cijena za 1 h pružanja seksualnih usluga bila je 50 eura, a cijela noć koštala je od 150-200 eura. Mušterija je bilo raznih od 25-50 godina, uključujući policajce, doktore, gazde kafića, vlasnike kasina. “Momak” mi je kupovao garderobu, parfeme i šminku da bih izgledala ljepše drugima. Jedne noći upoznala sam klijenta, Italijana, policijskog inspektora, koji mi je rekao je da ja nisam za taj posao, da mu se sviđam i da trebam pobjeći sa njim: tada mi je bilo 15 godina. Pomogao mi je da pobjegnem, nakon čega sam nastavila živjeti sa njim i potom se i udala za njega nedugo nakon bijega. Napravio mi je italijanske papire, uz pomoć nekog meni nepoznatog prijatelja koji je radio u policiji. Bivši momak je uspio stupiti u kontakt sa mojim mužem i pokušao ga nagovoriti da me vrati “u posao”, ali nije uspio. Sa mužem sam živjela u bračnoj zajednici četiri i pol godine i rodila dvoje djece. Pošto je bio mlad volio je provod, izlaske, žene, alkohol i drogu. Često je noću izlazio, dovodio je djevojke kući, pio, pravio je probleme, tukao me, policija je često dolazila. Nakon pet godina nisam više mogla da podnesem udarce i svađe i razveli smo se. Sin je pripao meni, a kćerka mužu. Poslije razvoda prijavila sam se u policiju, jer nisam imala gdje drugo da odem. Mene i sina su smjestili u Centar za žene i djecu gdje nas je muž redovno posjećivao. Nakon godinu dana ostvarila sam kontakt sa majkom i, nakon što sam joj ispričala šta se desilo, došla je po mene i odvela mene i sina u Sloveniju. U Sloveniju smo došli bez ikakve dokumentacije, tačnije preko Makedonije, te smo tamo ostali oko dva i pol mjeseca. Majka nije imala primanja, te nas nije mogla izdržavati. Nakon toga sam se ponovno vratila u Italiju sa sinom koji je tada imao dvije i po godine. Vratili smo se ponovo preko Makedonije, bez papira i niko nas nije kontrolisao od strane policije. Međutim, prilikom našeg boravka u Italiji, policija mi je oduzela sina: meni su dali da potpišem neke papire, a ja nisam shvatila da se zapravo odričem DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE sina i pristajem na usvojenje. Sina su tada dali u neku porodicu, ni danas ne znam gdje je. Mene su smjestili u kamp za žene u Trstu. Kada sam ostala bez sina, otišla sam na Kosovo bez papira uz pomoć meni nepoznatog lica koji mi je naplatio 500 eura za tu uslugu. Na Kosovu sam tada boravila oko 2-3 godine, nakon čega sam se vratila ilegalno u Italiju, gdje sam upoznala jednog Albanca sa kojim sam živjela skoro 4 godine. Sa njim sam dobila sina Emanuela. Godinu dana nakon rođenja djeteta napustila sam muža i dijete, te ponovo otišla na Kosovo. Tamo sam znala neke ljude, koji su mi ponudili posao konobarice u kafiću u Prištini. Tu sam zaista ispočetka radila kao konobarica, zatim kao striptizeta i pjevačica. Potom su me natjerali na pružanje seksualnih usluga. Klijenti su bili i mladi i stari, policajci, oficiri kosovske vojske, inspektori. Tu sam boravila više od tri godine, zlostavljali su me i psihički i fizički. Živjela sam u jednoj sobici, radila sam od 16:00 h do jutra, uz jedan hamburger na dan. Non-stop sam pružala seksualne usluge. Samo sam jednom dobila novac za to 250 eura. Jednog dana sam upoznala jednog momka, gazdu kafića nedaleko od onog gdje sam radila. Čuo je šta sam sve prošla, htio je da mi pomogne, rekao mi je da pređem kod njega da radim kao konobarica, da me neće prisiljavati da pružam seksualne usluge. U kafiću je radilo još 7 konobarica sa mnom. Tu sam mogla jesti šta sam i koliko sam htjela. Gazda se lijepo odnosio prema meni. Dnevnica mi je bila 10 eura. Tu sam ostala 6 mjeseci. Onda sam upoznala jednog momka iz Prištine. Udala sam se za njega, živjeli smo kod njega sa njegovim roditeljima. Bili smo u braku 9 godina. Nakon 4 godine dobili smo i sina. Razdvojila nas je moja ljubomora. Dovodio je žene u kuću, imao odnose sa njima, a ja sam ih morala usluživati. Nakon 9 godina napustila sam ga, jer nisam više mogla izdržati. Vraćena sam u BiH u februaru 2009. godine. Smjestili su me u sklonište nevladine organizacije u Zenici, gdje sam bila nešto duže od 5 mjeseci. Onda su me poslali u psihijatrijsku bolnicu u Banja Luci. Uzeli su mi dijete, odveli ga u bolnicu, jer je bio bolestan. Ja sam na psihijatriji bila 21 dan. Iz bolnice sam premještena u drugo sklonište.” Epilog slučaja: Žrtva trgovanja ljudima još uvijek boravi u sigurnoj kući, gdje joj je osigurana potrebna psihološka pomoć, istovremeno uključena je u niz terapijskih aktivnosti sa drugim korisnicama. U ovom slučaju poduzet je niz aktivnosti na osposobljavanju za samostalan život, povremeno je omogućen kontakt sa djetetom, te je poduzet niz aktivnosti na osiguranju uvjeta za povratak u sredinu, tj. u okruženje odakle potiče ova osoba. U skladu sa navedenim u pripremi je konačan plan reintegracije u lokalnu zajednicu u kojoj će nastaviti živjeti. Slučaj 3. Potencijalna žrtva trgovanja je došla u Ministarstvo unutarnjih poslova i 237 238 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE samoidentificiralo se kao žrtva trgovanja ljudima; tom prilikom je od nje uzeta izjava i smještena je u sigurnu kuću. U trenutku samoidentifikacije važno je napomenuti da je bila maloljetna... U trenutku dostavljanja navedenog slučaja navedene su samo neke informacije koje su opisivale situaciju u kojoj se nalazila identificirana “žrtva trgovanja ljudima”. “..... Policiji sam dala izjavu, te su me smjestili u sklonište u Zenici. Tamo sam ostala 3 mjeseca. Tu sam išla na kurs i pripremala se za školu. Zatim su mi rekli da moram napustiti sklonište. Nekoliko mjeseci niko me nije pitao da li mi treba pomoć. Zatim sam ponovo pozvana da dam izjavu, nakon čega su me smjestili u drugo sklonište...” Izvodi iz intervjua sa žrtvom: “Rođena sam 1992. godine u Visokom. Moj otac i majka nisu živjeli zajedno, jer je otac bio nasilan i tukao ju je. Živjela sam sa sestrom, bratom, majkom i očuhom, koji je također tukao moju majku, a nas djecu maltretirao i pravio nam probleme, posebno meni, jer sam ga prijavljivala policiji. Jednog dana za ručkom očuh mi nije dao da jedem. Rekao mi je da je to kupio on, a ne moj otac, da neće više da me izdržava i da idem iz kuće. Moja majka nije ništa tu mogla uraditi, jer je do tada išla nebrojeno mnogo puta išla u centar za socijalni rad i molila ih da nam daju neki smještaj, ali uzalud. Te večeri kada sam napustila kuću bila je zima. Otišla sam kod tetke koja je živjela malo dalje od nas, sa dvoje djece, od socijalne pomoći. Neko vrijeme sam boravila kod nje, a poslije sam se zaposlila u jednom kafiću u kojem sam i živjela. Tu sam upoznala jednu ženu koja je bila samo nekoliko godina starija od moje mame. Imala je kćerku koja je bila malo starija od mene. Ona mi je govorila da taj lokal nije za mene, da je ružno vidjeti me tu. Jednog dana pozvala me na kafu kod sebe u stan koji se nalazio kod srednje škole. Dok smo pile kafu, pričala mi je kako mi želi pomoći, ulila mi je nadu i mislila sam da više neću morati raditi u kafani. Istu večer povela me je da mi pokaže iznenađenje koje je pripremila za mene, zbog čega sam bila jako sretna. Stalno sam je pitala gdje idemo, a ona mi je stalno govorila da će mi se svidjeti. Odvela me je u neku hotelsku sobu u kojoj su nas čekala dva muškarca. Na stolu se nalazilo vino....ostavila me je sa njima. Došla je po mene sljedeće jutro. Od tada me redovno vodila po raznim hotelima i gradovima. Jednog dana, dok sam bila u njenom stanu, došao je neki čovjek i ušao u sobu gdje sam spavala. Odjednom sam osjetila da me neko skida i dira. Imala sam prisiljen odnos sa njim kojeg se ni ne sjećam. Udario me je toliko jako jer sam ga odbila, da sam se onesvijestila. Na stolu je ostavio 200 KM. Za to vrijeme, žena koja me je prodavala se nalazila u kuhinji. Svakodnevno sam imala po četiri odnosa za koje je ona uzimala po 200 KM. Jednog dana me odvela do hotela, gdje me je prisilila na odnos sa nekoliko mušterija. Morala sam se učiti na raznim predmetima, da bih to obavljala najbolje, a sve protiv moje volje. Kako sam uporno odbijala da spavam sa mušterijama, počela mi je davati svakakve droge od čega sam dobijala veliki nagon za odnose sa muškarcima. DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Jednog dana pokušala sam da pobjegnem od nje. Tada me je video čovjek koji me je silovao, nakon čega je telefonom obavijestio ženu gdje se nalazim. Ona me vratila u stan i tu me svezala. Tamo sam dočekivala mušterije. Hranila me je kao psa. Bila sam svezana oko 3 mjeseca. Jednog dana je dovela dvije djevojke starije od mene i sve nas povela u hotel gdje nas je čekalo 5 mušterija, starijih muškaraca. Oni su se tu iživljavali na nama, svašta su nam radili nasilu. Ona bi od para koje je naplaćivala za moje tijelo plaćala stan. Moj život sa tom ženom bio je pakao. Tokom tog perioda sam i zatrudnila. Trudnoća je nasilno prekinuta u bolnici. Nekoliko puta te večeri sam ustajala sa stola i vraćala se, bilo me je puno strah. Nisam znala šta će biti sa mnom, a kamoli sa djetetom.... Taj dan nikada neću zaboraviti. Poslije tri dana žena me je ponovo natjerala na odnose. Uspjela sam pobjeći.” Epilog slučaja: Obzirom da je žrtva trgovanja ljudima u trenutku identifikacije bila maloljetna, smještena je u sigurnu kuću, gdje joj je osigurana osnovna pomoć (odjeća, sredstva za osobnu higijenu i sl.), pružena joj je psihološka pomoć te je uključena u terapijski rad sa ostalim korisnicama u skloništu, kao i radno-okupacionu terapija. Istovremeno su poduzete aktivnosti na nastavku školovanja (izvanredna polaganja). Obzirom da je stjecanjem punoljetstva žrtva iskazala želju za napuštanjem sigurne kuće i nastavkom života u biološkoj obitelji (život sa djedom i nanom) sačinjen je plan reintegracije, te se održavaju redovni kontakti i kao i niz aktivnosti praćenja njenog daljeg školovanja. Slučaj 4. U kolovozu 2005. godine, lokalni policajac je zatekao maloljetnu osobu pred kafićem i odveo je u policijsku stanicu. U policiji su joj dali da jede i uzeli izjavu od nje. Na temelju žrtvinog iskaza policija je privela gospodina koji je trgovao maloljetnom osobom, nakon čega je kontaktirana jedna NVO radi pružanja pomoći. Žrtva je rođena u okolici Herceg Novog (Crna Gora) 1991. godine. Živjela je sa majkom koja se udavala tri puta i ima petero djece, sa tri različita muškarca. Biološki otac žrtve pobjegao je u Njemačku i ostavio je samu sa majkom. Očuh je stalno tukao žrtvu, govorio joj da se vrati svom biološkom ocu, nazivao je pogrdnim imenima i jednog dana je izbacio na ulicu. Žrtva je imala jednu prijateljicu kojoj se povjerila, a koja joj je predložila da ode kod jednog poznanika i sve mu ispriča, da će je on primiti da bude kod njega. Tako je i bilo. Izvjesno vrijeme žrtva je bila kod tog poznanika koji je pazio na nju, ali kada se on oženio, morala je da ode. Otišla je kod svoje tetke, i tu je ostala neko vrijeme, ali je tetka nije mogla izdržavati i da se treba vratiti majci. Nedugo zatim udala se za momka u kojeg nije bila zaljubljena, ali joj je bilo važno da ima smještaj i hranu, pa čak i sigurnost. Međutim, nedugo nakon toga, muž ju je počeo maltretirati i tući, što su činili i ostali članovi njegove porodice. Žrtvu su tjerali da prosi, i da tako zarađuje novac, a svekrva joj je stalno prijetila da će je prodati ako ne bude donosila više novca. Jednoga dana su je prodali nekom čovjeku za 239 240 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 1.500 KM. Ovaj čovjek ju je odvezao na granicu sa BiH, te je prodao drugom čovjeku koji ju je odveo u okolinu Kiseljaka, u jedan noćni klub. Tu je bila prisiljena da pleše pred gostima i pruža seksualne usluge za novac koji je plaćan gazdi kluba. Tijekom dana je morala da radi u kuhinji. Jednog dana, nakon svađe sa sestrom vlasnika kluba, iskoristila je gužvu i pobjegla do autobusne stanice. Pošto nije imala novaca, pješačila je do susjednog sela, gdje je sjela pred jedan kafić i počela plakati. Epilog slučaja: Žrtva trgovanja ljudima je smještena u sigurnu kuću, gdje joj je osigurana sva potrebna pomoć, te je pružena asistencija prilikom kontaktiranja nadležnih ustanova u cilju omogućavanja sigurnog povratka u zemlju porijekla, kao i osiguranja putnih isprava. Slučaj 5. Ministarstvo sigurnosti – Odsjek za borbu protiv trgovanja ljudima kontaktiran je od strane jedne policijske uprave, te obaviješten da su policijski službenici tijekom obavljanja redovnih aktivnosti na autobusnoj stanici zatekli, “našli”, maloljetnu djevojčicu, državljanku Srbije. Po njenom dovođenju u stanicu kontaktirali su Odsjek u cilju prikupljanja informacija, odnosno obavještenja koga je potrebno kontaktirati da bi se ista smjestila u sigurnu kuću, jer je u jako zapuštenom stanju (psihički i fizički). U prilogu su navedene sljedeće činjenice: “… Tetka me ostavila na deponiji, prije sedam dana. Spavala sam na kartonima i bilo mi je jako hladno.” Pri kontaktiranju Službe sa poslove sa strancima-Terenski centar Istočno Sarajevo, suočili su se sa nepoznavanjem procedura službenika za strance, te je potencijalna žrtva trgovanja ljudima u policijskoj stanici provela određeni vremenski period, dok nije ostvarena suradnja nadležnih ustanova. Priča žrtve: “Imam 13 godina. Rođena sam u Beogradu. Školu sam pohađala do V razreda. Bila sam vrlodobar učenik. Imam 4 brata i 1 sestru. Ja sam najstarija. Otac me je u 12. godini udao za komšijinog sina. Za mene je uzeo novac. Sa “mužem” i njegovom porodicom sam živjela oko godinu dana. Nismo imali djece. Muž me je tukao, a njegovi roditelji i rodbina vrijeđali. Tjerali su me da prosim po ulici. Moja tetka mi je pomogla da pobjegnem od muža. Odvela me kući i rekla da mogu živjeti kod nje. Međutim, zauzvrat me tjerala da prosim po semaforima u Novom Beogradu. Jednom prilikom kada sam htjela da pređem ulicu, udarilo me je DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE auto. Pomislila sam da sanjam. Po mene je došla hitna pomoć, te su me odveli u bolnicu, gdje su me zadržali 24 h. Iz bolnice su me vratili tetki koja je došla po mene. Zbog pažnje policije, tetka me više nije tjerala da prosim u Beogradu. Rekla mi je da idemo u Sarajevo i da ćemo tamo plesti korpe od pruća i prodavati, te tako zaraditi novac koji nam je potreban za kiriju. Rekla je da će me tako i muž prestati uznemiravati i da ću lakše zaboraviti kako mi je bilo kod njega. Granicu sam prešla sa tetkom pomoću rodnog lista i zdravstvene knjižice, u autobusu. U Sarajevo smo stigli u ljeto, krajem 6. ( juna) mjeseca. Živjele smo u Visokom u šatoru puna 4 mjeseca. Tjerala me je da prosim po selu, a ako bi iznos novca koji naprosim bio manji od 20 KM, tukla bi me rukama ili predmetima koji su joj se u tom trenu zadesili u ruci. Jednog dana mi je rekla da idem prositi u susjedno selo odakle će me ona pokupiti sutradan. Vjerovala sam joj – ipak bila mi je tetka. Ona nije došla. Na ulici sam bila 6 dana, sama. U tom selu sam upoznala jednu gospođu, imena joj se ne sjećam. Ona me je odvukla do autobuske stanice u Istočnom Sarajevu. Šef autobuske je zvao policiju i oni su me odveli u policijsku stanicu. Tamo sam bila 3 dana. U policiji su mi rekli da ću kući, ali su me odveli u sklonište. Ne znam šta želim dalje, najprije završiti školu.” Epilog slučaja: Obzirom da je žrtva trgovanja ljudima u trenutku identifikacije bila maloljetna, poduzete su aktivnosti na smještaju u sigurnu kuću gdje joj je pružena sva potrebna pomoć, kao i aktivnosti vezane za kontaktiranje nadležnih ustanova, u cilju osiguravanja sigurnog boravka u zemlju porijekla. Kako je ranije u slučaju navedeno da postoji osnovana sumnja da su u proces trgovanja bili uključeni članovi uže obitelji, omogućen je siguran povratak u matičnu zemlju gdje će žrtva trgovanja ljudima biti smještena u hraniteljsku obitelj. C. Upoznavanje sa slučajevima prostitucije “Rođena sam 1993. godine u Gradiškoj. Imam petnaest godina. Učenica sam prvog razreda gimnazije. Živim sa mamom. Moji roditelji nikada nisu bili vjenčani. Tata nije želio da me prizna, pa ga je mama tužila sudu. Poslije priznanja očinstva dugo nije želio da me vidi, ali sam ja prije par godina sama otišla da ga nađem. On sada ima svoju porodicu sa kojom živi nedaleko od mame i mene. Danas je naš odnos mnogo bolji i vidimo se barem jednom u mjesec dana. Sa njegovom ženom i djecom nemam kontakta, osim kada dođem u njihovu kuću. Nisu neprijatni prema meni, ali se ja svakako ne osjećam baš najbolje u njihovom društvu. Moja mama puno radi kako bi nam obezbijedila dovoljno novca za život. Zbog toga je viđam samo kasno naveče, kada se vrati sa posla. Sa njom imam dobar odnos. Mama je nježna prema meni i uvijek nastoji da mi ispuni svaku želju. Iako nisam bila ni odlična ni vrlo dobra učenica u osnovnoj školi, mama je uspjela da nađe vezu i upiše me u gimnaziju jer je to bila moja velika želja. 241 242 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Nemam mnogo prijateljica. Samo jednu drugaricu, Sonju. Njoj povjeravam sve tajne, ali i ona meni. Sonja ima mnogo problema kod kuće. Tata i mama joj se stalno svađaju. Sonja voli da pije i puši. I mene je nagovorila na to. Ona ima još prijateljica sa kojima ja tek ponekad dođem u dodir. Jednom me je upoznala sa nekim momkom sa kojim sam kasnije bila u vezi. Sa tim momkom sam i prvi put spavala. Kasnije smo prekinuli. Jednom prilikom smo taj moj bivši momak i ja otišli na zbor u jedno selo u blizini. Tu sam upoznala mnogo ljudi, a momak me je upoznao i sa jednim krupnim crnim čovjekom koji je imao jedno stakleno oko. Prošlo je skoro godinu dana nakon tog zbora, a mene je pozvao telefonom neki čovjek. Prvo sam mislila da je pogriješio broj, a on me je pitao da li bih ja htjela da malo razgovaram sa njim. Rekao je kako se zove. Bio je veoma kulturan i imali smo mnogo tema za razgovor. Rekao mi je da me nikada ranije nije sreo, a da je broj slučajno okrenuo. Od tada smo se čuli svaki dan sljedećih nekoliko mjeseci. Svaki razgovor bi mi bio zanimljiviji. Obećavao mi je da će mi pomoći ako budem imala nekih problema u društvu, pričao o svojim poznanicima koji mi mogu pomoći oko uspjeha u školi, ljudima koji će mi naći posao i sl. Jednom prilikom, kada sam ga pitala kako izgleda, rekao mi je da je veoma zgodan, visok i crn, te da ima jedno stakleno oko. Odmah sam se sjetila čovjeka sa zbora u Srpcu i pitala ga da li je to on. Rekao je da nije i da ga to više ne pitam. Tada sam imala četrnaest godina. Jednom prilikom mi je predložio da se nađem sa jednim njegovim prijateljem koji mi može pomoći. Pristala sam i taj prijatelj je došao po mene u školu crvenim mercedesom. Prvo me je odveo u obližnji grad na piće, a zatim me je odveo na mračno mjesto i tražio od mene da imamo seksualne odnose. Ja sam se plašila šta bi on mogao da mi uradi, pa sam pristala samo da ga oralno zadovoljim. Poslije me odvezao kući i nikada ga više nisam vidjela. Poslije par dana me je nazvao čovjek sa kojim sam razgovarala telefonom i rekao da ništa nisam morala da uradim ako nisam htjela. U danima poslije toga ponovo me zvao i nastavio je da šalje po mene muškarce iz Banjaluke. Ti muškarci su mi se predstavljali kao ugledni građani. Jedan je bio sudija, drugi je bio inžinjer u telekomu, treći ne znam šta je radio. Ova trojica su me redovno odvodili iz škole i dovodili u neku crvenu kuću u Banjaluci. Mislim da im je ta kuća služila samo za takve stvari. Bila je puna alkohola, porno filmova sa životinjama i seksualnih pomagala. Svaki put kada bi me doveli u tu kuću, prvo bi me poslali da se istuširam, a kada bih izašla iz kupatila, čekala me čaša crvenog vina koju bih morala popiti prije odnosa sa njima. Kada popijem to vino, osjećala sam se izgubljeno i omamljeno. Nekada bi samo jedan spavao sa mnom, a nekada svi odjednom. Tjerali su me da radim stvari kojih nikada više ne želim da se sjetim. Kupili su mi telefon i stalno dopunjavali račun. Samo nekoliko puta su mi dali nešto novca. Kada sam našla momka, sudija me je zvao da dođem u lokal čiji je on bio vlasnik i, dok je moj momak sjedio u lokalu, on me je natjerao da imam seksualni odnos sa njim u magacinu. O svemu sam se povjerila mojoj drugarici Sonji. Ona je jednom prilikom pobjegla od kuće sa nekom svojom prijateljicom i da bi se izvukla, policiji je ispričala tajnu koju sam joj povjerila. Poslije toga se sve brzo odvijalo. Policija me je pronašla i DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE odvela u stanicu u Banjaluci. Pozvala je socijalnu radnicu iz grada gdje sam živjela, da dođe kako bih ja dala njima izjavu. Socijalna radnica je došla, ali se zadržala kratko i rekla da ne može ostati jer joj je gotovo radno vrijeme. Otišla je kući i nikada više nisam vidjela nikoga iz mog centra za socijalni rad. Policija je tada pozvala socijalnog radnika iz Banjaluke koji je cijelo vrijeme bio uz mene, savjetujući me i ohrabrujući da ispričam svoju priču. Pozvao je i mamu i objasnio joj u kakvom problemu se nalazim. I inspektori su bili veoma pažljivi. Povjerovala sam im da će me zaštititi od tih ljudi i ispričala sam im cijelu priču. Nakon toga, socijalni radnik iz Banjaluke me je smjestio u sigurnu kuću. Tu me je posjetila i tužiteljica sa kojom sam također pričala o svemu ovome. Objasnila mi je da je ona zastupa moje interese zajedno sa socijalnim radnikom iz Banjaluke i policijom. Ona trojica su sutradan uhapšeni, a ja sam ih prepoznala. Socijalni radnik i tužiteljica su cijelo vrijeme bili sa mnom i davali mi podršku. Oboje su razgovarali sa socijalnim radnicima u mom rodnom gradu i direktorom moje škole. Niko od njih nije imao razumijevanje za ono kroz šta sam prošla. Socijalni radnici koji su pozvani nisu željeli da mi pomognu, a direktor škole mi je dao prolazne ocjene samo uz uslov da se ispišem iz škole jer je smatrao da sam sama kriva za ono što mi se dogodilo. Ubrzo nakon toga, mama je odlučila da pronađe stan u Banjaluci. Tužiteljica, radnice sigurne kuće i socijalni radnik iz Banjaluke razgovarali su sa jednim direktorom srednje škole u Banjaluci. On je shvatio moj problem, upisao me u školu i nikada nikome nije rekao šta mi se dogodilo. Nakon par mjeseci, morala sam otići i svjedočiti na sudu. Za ovo su me pripremali tužiteljica, moj socijalni radnik iz Banjaluke i njegova kolegica koja je psiholog. Poslije sam nekoliko puta išla na razgovore sa psihologom. Epilog slučaja: Protiv počinioca kaznenog djela je pokrenut postupak na sudu, te je osuđen na kaznu zatvora od tri godine zbog trgovanja ljudima radi prostitucije, iako je sa žrtvom trgovanja ljudima bio samo u telefonskom kontaktu. Tijekom postupka dokazano je da je uzimao novac za pružanje seksualnih usluga. Prilikom provedbe postupka podignute su optužnice protiv još tri osobe, a koje su osuđene na zatvorske kazne zbog obljube nad nemoćnom osobom. Žrtva trgovanja ljudima živi u Banjaluci sa majkom, pohađa srednju školu. D. Upoznavanje sa slučajevima pornografije i pedofilije Slučaj 1. Presretanjem optuženog ispred foto-studija u Brčkom i akcijom policije Brčko Distrikta, optuženi je uhićen pod sumnjom da je iskorištavao dijete-maloljetnicu radi pornografije. Optuženi je uhićen dana 09.07.2005. godine, u 21:00 časova, nakon čega je odveden u Pritvorsku jedinicu Policije Brčko Distrikta BIH. Neutvrđenog dana, u toku mjeseca lipnja 2005. godine, u Brčkom, optuženi je izvršio fotografiranje nagog tijela maloljetne djevojčice, koja mu je bila povjerena 243 244 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE na čuvanje od njene majke, budući da su bili dobri poznanici. Ovo nije bio prvi put da optuženi čuva djecu dotične gospođe, sa kojom je i živio u vanbračnoj zajednici. Optuženi je slikao maloljetnu djevojčicu sa namjerom izrade fotografija i njihove prodaje vlasniku video studija u Beogradu, koji je optuženom ponudio da za njega vrši prodaju filmova sa dječjom pornografijom. Istovremeno, slikajući maloljetnu žrtvu, optuženi joj je govorio kakav položaj tijela da zauzme, nakon čega je taj prikupljeni materijal, zajedno sa ostalim snimcima na tom filmu, predao na izradu, u foto-studiju u Brčkom, nakon čega je te izrađene fotografije i preuzeo namjeravajući da ih proda vlasniku video kluba u Beogradu koji mu je za jednu fotografiju plaćao 5-6 eura. Optuženi je istovremeno posjedovao i pet (5) foto-albuma sa fotografijama dječje pornografije, u stanu u kojem je stanovao. Neutvrđenog dana u toku mjeseca lipnja 2005. godine u istom kupatilu, u toku fotografiranja maloljetne djevojčice, rođene 2000. godine, koja mu je bila povjerena na čuvanje, u namjeri zadovoljavanja vlastite tjelesne pohote, optuženi je otkopčao patent zatvarač na svojim pantalonama i izvadio polni organ, te svojim rukama dirao polni organ žrtve, a zatim je istu naveo da svojim rukama dira njegov polni organ. Prilikom razgovora sa žrtvom, utvrđeno je da je optuženi slikao nju, njenu majku, brata i sestru, te da je optuženi tukao i šamarao žrtvu, što ona nikada nije saopćila svojoj majci. Epilog slučaja: Optuženom je izrečena presuda u trajanju od četiri (4) godine, na temelju kaznenog djela Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije i kaznenog djela Bludne radnje. Optuženom je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta: fotografija petogodišnje djevojčice, pornografskog materijala i fotoalbuma ženske dječje pornografije, te je dužan da plati paušalni iznos u iznosu od 200 KM. Maloljetni sin optuženog po prijedlogu Pododjela za socijalnu zaštitu Brčko Distrikta smješten je u Dječiji dom Banja Luci. Slučaj 2. Tri maloljetnika, od čega dvojica braće, uhićena su akcijom policije Brčko Distrikta i optuženi pod sumnjom da su počinili djelo teške krađe, ubojstva starijeg čovjeka i paljevine u studenom i prosincu 2008. godine. Jedan od počinitelja, trinaestogodišnji maloljetnik, je oslobođen svake optužbe. Prema iskazu trinaestogodišnjeg maloljetnika, on je – sam i skupa sa drugom dvojicom maloljetnika – odlazio u kuću ubijenog u jednom od naselja na području Brčko Distrikta nekoliko puta, prilikom čega im čovjek dopuštao da igraju video igrice na računaru. Nakon prvih par boravaka kod ubijenog, isti je tražio da se sva trojica dječaka (odvojeno) skidaju nagi i da ga diraju po spolnom organu. Iako nevoljko, djeca su to prvi put učinila, za što su dobili novac u iznosu od 15 KM (po dječaku). Po iskazu maloljetnog dječaka, ubijeni je posjedovao i albume sa fotografijama nage djece, te je prilikom boravka dječaka kod njega zajedno sa njima gledao filmove sa golom djecom, a istovremeno bi snimao dječake kamerom. DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Nakon prvog takvog događaja kod starca, maloljetni dječak više nije išao kod njega, jer se bojao da ga opet ne prisili na iste radnje. Druga dvojica su još nekoliko puta bili kod starca. Prilikom boravka u kući ubijenog, optuženi su primijetili pištolj koji je čuvan u drvenoj sehari i znali su da u njoj ima i novca. Tijekom jedne od posjeta, maloljetnici su od starca otuđili pištolj i novac u iznosu od 100,00 EUR. U prosincu 2008. godine oko 19:00 sati optuženi su nagovorili trinaestogodišnjaka da ponovo odu u kuću starca i vrate pištolj, jer su se bojali zadržati isti. Pajserom su razvalili ulazna vrata na verandi kuće, prilikom čega je trinaestogodišnjak ubacio pištolj u hodnik. Čuvši buku u hodniku, starac je sišao stepenice, nakon čega su ga druga dvojica dječaka udarila, oborila na zemlju i vezali mu ruke na leđa, špagom koju su pronašli u hodniku kuće. Nakon toga je jedan od maloljetnika u bijesu razbio flašu koju je pronašao u dvorištu i vrh flaše ugurao u usta starca, za odmazdu što im je radio gore opisane stvari. Poslije su se udaljili u nepoznatom pravcu, a starac je preminuo od posljedica gušenja, nastalog usljed mehaničke prepreke u grlića staklene boce i komada jabuke uguranih u usnu duplju. Dječaci su sutradan potpalili starčevu kuću (ne znajući da je isti još unutra), prilikom čega je starac izgorio. Epilog slučaja: Od prosinca 2008. godine određen je pritvor za dvojicu starijih maloljetnika, nakon čega im je izrečena odgojno-popravna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom u trajanju od 1-5 godina. Na temelju razgovora sa trinaestogodišnjakom i sačinjene socijalne anamneze, predloženo je da se isti zbrine u jednom od skloništa/ sigurnu kuću, što je i učinjeno. Međutim, poslije vrlo kratkog vremenskog perioda, dječak je po odluci nadležnog centra za socijalni rad vraćen u obitelj. Iako je za vrijeme smještaja pokazivao napredak u ponašanju, napuštanjem sigurne kuće i vraćanjem u lokalnu/matičnu zajednicu ‘’obilježen’’ je kompletnim dešavanjima, tako da pokazuje jako destruktivno, tj. iskazuje problematično ponašanje. Slučaj 3. Slučaj otkriven izvršenim pretresom od strane Federalnog MUP-a, odnosno Federalne uprave policije. Dana 07.08.2008 godine između 20,44 i 20,50 sati, koristeći Internet sa svog računara, optuženi E.S, nastanjen u općini Stari Grad, Sarajevo, je posjećivao Web stranice sa sadržajem dječje pornografije, gdje je sa istih skidao fotografije i audiovizualni materijal pornografskog sadržaja, sa eksplicitnim scenama i slikama djece, da bi potom takve slike pohranjivao na hard disk svog računara, te CD i DVD medije. Epilog slučaja: Optuženom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine, oduzima mu se računar i pet CD-ova, te se optuženi oslobađa dužnosti naknade troškova kaznenog postupka-paušala pa isti pada na teret proračunskih sredstava suda. 245 246 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE Slučaj 4. Slučaj otkriven izvršenim pretresom od strane Federalne uprave policije. Optuženi – nastanjen u općini Novo Sarajevo u Sarajevu – je od 2004. godine do 2008. godine u stanu u kojem je nastanjen sa svojim roditeljima, u računaru marke “no name”, držao preko 14.000 raznih fotografija i video klipova sa prikazom dječje pornografije, čije posjedovanje nije dozvoljeno po međunarodnim konvencijama. Epilog slučaja: Optuženom se utvrđuje zatvorska kazna u trajanju od dvije (2) godine, oduzima mu se jedan računar marke “no name”, dok će se predmeti nastali počinjenjem kaznenog djela oduzeti i uništiti i to: dva (2) hard diska, tri (3) DVD-a, i dva (2) CD-a na kojim se nalaze snimljene fotografije, video klipovi i tekstovi dječje pornografije. Optuženi se oslobađa obveze naknade troškova kaznenog postupka, te isti troškovi padaju na teret sredstava suda. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA 1. Obratiti pažnju na predloženu metodologiju analiziranja slučajeva iz prakse; ako postoje uvjeti i interes, mogu se u suradnji sa voditeljem obuke-vježbi simulirati stvarne situacije – demonstracija slučajeva kroz igranje uloga. 2. Obvezno upotrijebiti informacije iz prezentiranih slučajeva jer opisuju stvarne, a ne simulirane situacije, izbjegavati izmišljene i simulirane informacije, inače koristiti za vježbe sažetke pravih slučajeva iz prakse. 3. Pažljivo koristiti informacije koje se odnose na oblik iskorištavanja žrtve u daljem toku slučaja 4. Razmotriti sve elemente uporabe informacija koje se odnose na način identifikacije žrtve radi izvlačenja elemenata za dalji preventivni rad. 5. Obvezno obaviti detaljniju analizu pružene asistencije i pomoći žrtvi, usporediti dobre i loše prakse i analizirati načine na koji su riješeni slučajevi. KORIŠTENI PRAVNI IZVORI Međunarodni propisi 1. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda194 2. Protokol br. 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 3. Protokol br. 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 4. Konvencija o pravima djeteta (CRC), 1989195 194 195 Sastavni dio Ustava BiH i direktno se primjenjuje u BiH od dana potpisivanja i stupanja na snagu Ustava BiH (1995), ratificiran prilikom prijema BiH u Vijeće Europe u lipnju 2002. godine. BiH je postala stranka ove konvencije 6. ožujka 1992. godine. U BiH važi na temelju Zakona o ratifikaciji Konvencije UN-a o pravima djeteta, “Službeni list R BiH”, br. 2/92 i 13/94) DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 5. Fakultativni protokol o pravima djeteta, o prodaji djece, dječjoj prostituciji i pornografiji196 6. Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o zabrani učešća djece u oružanim sukobima197 7. Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala198 8. Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala199 9. Haška konvencija br. 28 o civilnim aspektima međunarodne otmice djeteta, 1980200 Konvencije Međunarodne organizacije rada (ILO): 1. Konvencija br. 182 o zabrani i trenutnoj akciji na eliminaciji najtežih oblika rada djece, 1999201 2. Konvencija br. 90 o noćnom radu djece u industriji iz 1948 (revidirana) 3. Konvencija br. 102 o minimalnoj normi socijalnog osiguranja 4. Konvencija br. 103 o zaštiti materinstva iz 1952 (revidirana Konvencijom br. 183 iz 2000) 5. Konvencija br. 111 o diskriminaciji u pogledu zanimanja i zaposlenja, 1958 6. Konvencija br. 138 o minimalnim godinama za zapošljavanje, 1973 7. Konvencija br. 156 o radnicima s obiteljskim obvezama, 1981 Ostali međunarodni instrumenti 1. Revidirana europska socijalna povelja202 2. Europska konvencija o obeštećenju žrtava kaznenih djela nasilja (1983)203 3. Konvencija o zabrani diskriminacije žena (CEDAW)204 4. Europska konvencija za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987) (CAT) 5. Međunarodne konvencije o zaštiti prava svih radnika migranta kao i članova 196 197 198 199 200 201 202 203 204 Važi na temelju Odluke o ratifikaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta koji se odnosi na prodaju djece, dječju prostituciju i dječju pornografiju (“Službeni glasnik BiH” - Međunarodni ugovori, br. 5/02) Važi na temelju Odluke o ratifikaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta o zabrani učešća djece u oružanim sukobima (“Službeni glasnik BiH” - Međunarodni ugovori, br. 5/02) Važi na temelju Odluke o ratifikaciji Konvencije UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (“Službeni glasnik BiH” - Međunarodni ugovori, br. 3/02) Važi na temelju Odluke o ratifikaciji Protokola za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (“Službeni glasnik BiH” - Međunarodni ugovori, br. 3/02) Važi na temelju Zakona o ratifikaciji Konvencije o civilnim aspektima međunarodne otmice djece. (“Službeni list R BiH” br. 2/92 i 13/94) Objavljena u “Službenom glasniku BiH” - Međunarodni ugovori, br. 3/01 BiH je pristupila Konvenciji u maju 2004. godine, na ovu Konvenciju BiH će staviti rezerve za neke od članova tijekom postupka ratifikacije Stupila na snagu 14.04 2005. godine Prihvaćena sukcesijom 1993.god 247 248 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. njihovih obitelji (ICPRMW)205 Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva (28.09.1954.) Međunarodna konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja206 Deklaracija UN-a o temeljnim principima pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći207 Konvencija o rasnoj diskriminaciji (prihvaćena sukcesijom 1993) “Standardna pravila za izjednačavanje, zaštitu i poboljšanje položaja osoba s posebnim potrebama UN-a” (usvojena od Vijeća ministara 30.09.2003.) Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima “Standardna minimalna pravila UN za uređenje maloljetničkog pravosuđa (Pekinška pravila)”, 1985 “Pravila UN za zaštitu maloljetnika lišenih slobode”, 1990 “Smjernice UN za prevenciju maloljetničke delinkvencije (Rijadske smjernice)”, 1990 “Standardna minimalna pravila UN za mjere alternativne institucionalnom tretmanu” (Tokijska pravila), 1990 Domaći propisi Koordinacija na razini BiH 1. Odluke o procedurama i načinu koordinacije aktivnosti na sprečavanju trgovanja ljudima i ilegalne migracije u Bosni i Hercegovini i uspostavljanju funkcije državnog koordinatora za Bosnu i Hercegovinu208 2. Odluka o formiranju Udarne grupe za borbu protiv trgovanja ljudima i organizirane ilegalne migracije209 Kaznenopravna zaštita djece 1. Zakoni o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine, FBiH, RS i BD210 2. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka211 3. Zakon o izvršenju kaznenih sankcija u BiH 4. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) 5. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine 205 206 207 208 209 210 211 Stupila na snagu u BiH, ratifikacija 1996. God. Stupila na snagu u BiH, sukcesija 1992. god. Deklaracija UN-a o osnovnim principima pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći, usvojena 29. studenog 1985. godine Objavljena u “Službenom glasniku BiH”, br. 24/03 Odluka o formiranju Udarne grupe za borbu protiv trgovanja ljudima i organizirane ilegalne imigracije (“Službeni glasnik BiH”, br. 3/04) Zakon o kaznenom postupku (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03), Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 35/03), Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik RS”, br. 49/03), Zakon o kaznenom postupku Brčko Distrikta BiH (“Službeni glasnik BD BiH”, br. 10/03) Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03) DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 6. Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, broj: 33/04) Upravna i prekršajna zaštita 1. Zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji u Republici Srpskoj i Federaciji BiH212 2. Zakoni o inspekciji213 3. Zakon o javnom redu i miru214 Građanskopravna zaštita djece 1. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine 2. Upis u matične knjige rođenih215 3. Zakoni o matičnim knjigama 4. Zakon o osobnom imenu 5. Zakon o jedinstvenom matičnom broju216 6. Obeštećenje 7. Državljanstvo djece217 8. Sloboda kretanja 9. Zakon o osobnoj iskaznici BiH218 10. Zakon o putnim ispravama BiH219 11. Zakon o državnoj graničnoj službi BiH220 12. Zakon o graničnoj kontroli221 13. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu222 14. Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima223 LITERATURA 1) “Etički kodeks istraživanja o djeci”, Vijeće za djecu BiH, 2006 2) “25 pitanja (i odgovora) za stručnjake o postupcima pri otkrivanju 212 213 214 215 216 217 218 219 220 221 222 223 “Službeni glasnik RS”, br. 118/05; “Službene novine FBIH”, br. 22/05 Zakon o inspekcijama RS, srpanj 2005. godine, primjenjuje se od siječnja 2006. godine; Zakon o inspekciji FBiH, 2005. god. Zakon o javnom redu i miru RS (“Službeni glasnik RS”, br. 51/92, 53/93, 67/93 i 48/94); Zakon o javnom redu i miru BD, usvojen 2002. godine; U Federaciji BiH ovi zakoni doneseni su na razini županija. Zakon o matičnim knjigama FBiH (“Službeni list RBiH”, br. 20/92 i 13/94); Zakon o matičnim knjigama BD (“Službeni glasnik BD BiH”, br. 08/05); Zakon o matičnim knjigama RS (“Službeni glasnik RS”, br. 18/99) Zakon o jedinstvenom matičnom broju (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/01) Zakon o državljanstvu BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 4/97, 13/99 i 14/03, 82/05, 43/09), Zakon o državljanstvuFederacije BiH (“Službene novine FBiH”, br. 43/01), Zakon o državljanstvu RS (“Službeni glasnik RS”, br. 35/99 i 17/00) Zakon o ličnoj karti BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/01, 16/02, 32/07, 53/07, 56/08) Zakon o putnim ispravama BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 4/97; 1/99, 9/99, 19/01, 27/00, 32/00, 47/04, 53/07, 15/08, 33/08, 39/08) Zakon o državnoj graničnoj službi BiH (“Službeni glasnik BiH”, br. 50/04, 27/07) Zakon o graničnoj kontroli (“Službeni glasnik BiH”, br. 53/09) Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik BiH”, br. 36/08) Pravilnik o zaštiti stranaca žrtava trgovanja ljudima (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/04) 249 250 DIO II – PLAN OBUKE ZA MODULE 3) 4) 5) 6) 7) 8) 9) zlostavljanja djece”, Buljan-Flander, G. i sur. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb, 2006 Pravila o zaštiti žrtava i svjedoka žrtava trgovanja ljudima državljana Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 66/07) “Priručnik za primenu opšteg protokola za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja”, Centar za prava deteta, Beograd “Da li ste upoznati sa Vašim pravima”, Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine (brošura), Sarajevo “Smjernice o trgovini djecom i medijskom izvještavanju”, Save the Children u Albaniji, Regionalni program za suzbijanje trgovine djecom u jugoistočnoj Evropi, Tirana, prosinac 2003. “Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom”, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2005. usvojen od Vijeća ministara BiH, 16.03.2006. g. na 111. sjednici “Istraživanje trgovine djecom u Bosni i Hercegovini”, Save the Children Norway i UNICEF, 2004 “Izvještaj o stanju trgovanja ljudima i ilegalnoj migraciji u Bosni i Hercegovini za 2005. godinu”, Izvještaj državnog koordinatora za sprečavanje trgovanja ljudima i ilegalne migracije DODATAK - SHEMATSKI PRIKAZ RADA NA SLUČAJEVIMA