Danilo I Petrović Njegoš (mitropolit)

Za druge upotrebe, pogledajte stranicu Danilo Petrović Njegoš.

Danilo I Petrović Njegoš
Lični podaci
Datum rođenja	oko 1670.
Mesto rođenja	Njeguši, Crna Gora
Datum smrti	1735.
Mesto smrti	manastir Podmaine, Crna Gora
Grob	Mauzolej na Orlovom kršu
mitropolit cetinjski
Godine	(1697-1735)
Prethodnik	Sava Očinić
Naslednik	Sava Petrović Njegoš

Kružni medaljon sa bronzanim reljefom vladičine glave u profilu na sarkofagu u mauzoleju na Orlovom kršu

Danilo I Petrović Njegoš (Njeguši, Crna Gora, oko 1670 — manastir Podmaine, Mletačka republika, 1735) bio je cetinjski mitropolit, obnovitelj Cetinjskog manastira, začetnik borbe za oslobođenje Crne Gore od osmanlijske vlasti, osnivač crnogorske dinastije Petrovića Njegoša i pokretač kulta Rusije u Crnoj Gori. Titula mu je bila: skenderijsko-primorski mitropolit, a potpisivao se i kao vojevodič srpskoj zemlji.

Karta šire zetske oblasti, sa označenim područjem prvobitne Crne Gore, oko 1690. godine

Porijeklo

Ilarion Ruvarac u "Montenegrini" navodi podatak na 129. strani da je vladika Danilo Petrović manastiru Komogovina, poklonio 12 mineja za duševni spomen roditeljah mojih, raba božija Stepana i monahije Ane. Isti podatak navodi Manojlo Grbić u 3. knjizi "Karlovačko vladičanstvo" na 5. strani. Voevodič srbskoj zemlji bi možda značilo da je bio sin Vojvode sa Njeguša, a po ocu se i potpisivao Šćepčević.

Mladost

Danilo Šćepčević je imao svega 13 godina kada je 1683. godine počeo razorni Veliki bečki rat, posljednji osvajački pohod osmanskih Turaka. Teška vremena kroz koja je Danilo u mladosti prošao su ostavila bitan trajan pečat na njegovo iskustvo, omogućujući budućem vladiki da objektivno sagleda i prouči sudbinu svoga naroda, što je bilo i presudno za njegovo uzdizanje na rang crkvenoga poglavara svojega kraja i za njegove nacionalne uspjehe koji su uslijedili. Možda najvažnijeg događaja, mladi Danilo je bio, još kao petnaestogodišnjak, svjedok bitke na Vrtijeljci 1685. godine, podsjećajući "knezove i starješine crnogorske" na ovaj bolan događaj 22 godine kasnije i pismu svima:

„ .. Kao što vam je poznato, koliko je samo hrabrih Srba, Grka, Bugara, Mađara, Nijemaca poginulo u Bečkom ratu... Pretpostavljam da će vas mnogi prekoravati, ali ne brinite o tome i nemojte nikome odgovarati, kao plemeniti i poznati hajduci koji poginuše.. na Vrtijeljci... Na Mitrov-dan, 25. u mjesecu, 1714 ”

Danilo Šćepčević je prvi put upoznao srpskog patrijarha iz Peći 1689. godine na Cetinju, kada je "sveti čovjek" držao vatrene govore i podizao moral crnogorskom narodu, podstičući Crnogorce da se u Hristovo ime prihvate oružja i s njegovim blagoslovom krenu u borbu protiv Muhamedanaca, svi ujedinjeni, čak zaprijetivši "pod strogom kaznom ekskomunikacije", zabranjujući borbu pod zelenom zastavom, posebno pod komandom Sulejman-paše, koji je u bliskoj prošlosti tako mnogo napakostio tamošnjem hrišćanskom življu.

Budući vladika Danilo iz Njegoša je posvjedočio i još jedan strahoviti događaj, tešku prevaru Mlečana iz 1692. godine. Pošto su Crnogorci prethodno prihvatili povratak mletačke vlasti u njihove krajeve s ciljem borbe protiv Turaka, u čemu su pobijeđeni a Venecijanci i njihov vođa Đovani Antonije Bolica se povukli, Venecijanci su tajno minirali najveću crnogorsku svetinju i potpuno je sravnili sa zemljom. Cetinjski manastir je bio najstariji objekat Cetinja, koga je osnovao još srednjovjekovni velikan Ivan Crnojević 1484. godine, a i za sam poraz i crnogorsko stradanje okrivljeni su Mlečići. Uništavanje crnogorskog nacionalnog i vjerskog simbola, mjesto gdje su se okupljali ne samo Crnogorci, već i Brđani, pa 1680 čak i Primorci koji su bili podrijeđeni sasvim drugoj državi; svetinje koja je prethodno bila pretvorena u mletačnu kasarnu i centar njihovih guvernadura za Crnu Goru, je imalo za cilj prevaru primirja s Turcima i eliminaciju glavne prepreke u prodoru rimokatoličke vjere na crnogorske prostore, programom koji je ustanovljen još 1638. godine od strane Kongregacije za propagandu vjere u Rimu. Ovo je otvorilo put nepovjerenju ne samo muslimanima, već i katolicima, i otjeralo budućeg vladiku Danila u stopostotnu učvršćenost u isključivo pravoslavnoj vjeri.

Danilo Šćepčević se još kao vrlo mali mladić zamonašio, otišavši vrlo rano od svoje kuće, i otišao na učenje puta Svetog Save u monaškom miru i samoći družeći se i danju i noću sa Gospodom Bogom.

Vladika

Još dok su Mlečani bili na Cetinju, 1692. godine, prije protjerivanja guvernadura Đ. A. Bolice i njegove vojske, iznenada je umro vladika Visarion Borilović Bajica, njihov veliki saveznik koji je u svom narodu uživao ogroman ugled. Još 1690. godine u vrijeme velike seobe Srba je srpski pećki patrijarh izbjegao daleko na sjever, a Pećku patrijaršiju zauzeo jedan fanariot, Grk po imenu Kalinik I, koji je sprovodio tursku državnu politiku u Srpskoj Crkvi. Venecija je imala više kandidata, sve sa svoje teritorije (Boke kotorske, tj. tzv. „Mletačke Albanije“), ali nijedan nije bio dovoljno dobar, jer nije u crnogorskom narodu uživao veliki ugled. Jedno vrijeme se razmatrala i mogućnost da se ostavi mjesto upražnjeno, kako bi lakše Venecija kontrolisala Crnu Goru, ili čak da se katolički propagandist postavi na mjesto Crnogorske mitropolije, što je brzo napušteno kao teško opcija teško prihvatljiva za Crnogorce. Posljednji i najozbiljniji kandidat im je bio bivši beogradski mitropolit Hadži-Simeon, ali je i on napušten zbog svoje prevrtljivosti (bio je u službi Habsburgovaca, potom Dubrovačke republike, a na kraju i prišao k Venecijancima nakon velikih poklona). Turski čovjek koga je predložio pećki patrijarh Kalinik I nije prošao na izboru, već je na Crnogorskom zboru 1694. godine izabran niko drugi do kandidat srpskog odbjeglog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Savatije-Sava Kaluđerović iz Očinića. No, vladikovao je samo nepune tri godine, i umro, što je ponovno otvorilo pitanje cetinjskog vladike.

Danilo Šćepčević iz Njeguša, novi kandidat Patrijarha srpskoga, je kao dvadesetsedmogodišnjak izabran 1697. godine na Crnogorskom zboru za novog vjerskog poglavara srpske pravoslavne Cetinjske mitropolije, što je bio bitna prekretnica u srpskoj nacionalnoj istoriji i jedan od nekoliko bitnih događaja ovih krajeva koji su označili turbulentni period velikoga Bečkoga rata u jeku sukoba između Osmanlija i Venecijanaca. 1700. godine se zaputio u daleki Sečuj u habzburškoj Ugarskoj, gdje ga je hirotonisao srpski pećki patrijarh u izbjeglištvu Arsenije III Crnojević za kanonskog Cetinjskog vladiku i Mitropolita Skenderije i Primorja; slijedi crkveni opis zavladičenja:

„ Patrijarh je prije ovog objavio svojoj pastvi da će se toga dana vladičiti mladi crnogorski gospodar, pa zato su se stekla bila u Sečuju mnoga srpska vlastela [..] Ovo nije bio zbor običnog vladičenja, te da su se stekli bili ljudi iz ljubopitstva, već je to bio zbor najodabraniji Srba, koji imadu osećanje za svoj narod i za njegovu budućnost, da učestvuju iz tople ljubavi i usrdnosti pri vladičenju mladog crnogorskog gospodara, da vide srpsku uzdanicu, da vide onog, koji će da oživi srpski duh, srpsku slogu i uzoritost, da stvori srpsku državu; da se nagledaju tvoraca nove srpske vrline. ”

Vladika Danilo je izgradio vrlo blizak odnos sa patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, koji mu je bio zemljak i susjed, odnos prema svom nadležnom u crkvenoj hijerarhiji se vidi i u pismu „Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim“ iz 1714. godine, gdje za njega Danilo tvrdi:

„ .. da nije bio rđav, već sveti čovjek.., ali je otišao napustivši svoje sjedište zbog straha od turske sile, a to nije uradio iz bilo kojeg drugog razloga, jer je bio voljen i od Boga i od vladara, i volio ga je ćesar i ruski car koji mu je poslao (na dar) jednu odeždu i jednu mitru, kao bratu ili sinu.. ”

Godine 1707, vladika Danilo Šćepčević je razgovarao sa mletačkim providurom za Dalmaciju i Albaniju Gustavom da Rivom, iz Herceg Novoga, koji je namjeravao da u Boki okupi Grbljane, Majine, Pobore, Bjelopavliće, Nikšiće, Kuče, Ozriniće, Cetinjane i sve preostale "narode" Gornjih Brda, ali ranije iskustvo i podozrivost vladike Danila nije dovela do obnove onoga što je bilo krajem XVII vijeka. Pravu iskrenost je Danilo pokazao prema jednovjernoj, slovenskoj i pravoslavnoj Rusiji, oživljavanjem istorijskih krvnih i crkvenih srpsko-ruskih veza i preusmjeravanjem Crne Gore ka novoj direktivi, združavanja svih pravoslavnih, konkretno slovenskih naroda, na balkanskom poluostrvu, što je usmjerilo Crnu Goru ka ruskom kultu stoljećima koji su uslijedili potom.

Gramata Petra Velikog Crnogorcima, 1711. godine

U tu svrhu, 1711. godine je ruski car Petar Veliki iz dinastije Romanova dao gramatu Crnogorcima i poslao jednorodne Srbe, pukovnika Mihaila Miloradoviča iz Hercegovine i Ivana Lukačevića Podgoričanina da mu donesu gramatu na Cetinje, kojom se upućuje poziv na opštenarodni ustanak protiv Osmanskog carstva. Vladika Danilo je tada pozvao sve Crnogorce i održao jedan Opštenarodni sabor ispred svoje mitropolitske rezidencije, gdje je održao jedan govor nadahnjivanja:

„ Mi smo, ljubezna braćo Crnogorci, čuli da imamo hristijanskoga Cara na sjevernu stranu svijeta, Bog zna koliko daleko, i vazda smo željeli za njega i za njegovo carstvo znati, no kako smo u ovijem gorama sa svake strane zatvoreni, tako nijesmo mogli ni od koga ništa razumjeti, i nama se činilo da on za nas, kako za jednu šaku maloga među zmijama i skorpijama zatvorenoga naroda, ne može ništa znati i da njegovi poslanici ne bi mogli do nas doći. No evo danas, blagodareći Boga, njegove poslanike vidimo i njegove carske gramate u ruke imamo; poslanike, govorim, ne tuđine, nego našu braću Srblje, koji nam kažu, kako i gramate javljaju, da je ono Petar Prvi Veliki, Imperator i Samodržac Vserosijski, i da je njegovo Bogom blagosloveno Carstvo silno i prostrano više od svakoga carstva u svijet. On ratuje s Turcima, i ne ište druge slave, nego da crkve Hristove i manastijere oslobodi i na njima časni krst podigne, i da rod hristijanski ispod ljutoga jarma i sindžira turskoga izbavi. Za to dužni smo mi, i svaki hristijanin u svijet, ne samo Boga neprestano moliti, da on bude Caru našemu predvoditelj, nego i svaki po svojoj mogućnosti da se prigotovi, i duhom neustrašime hrabrosti i mužestva protiv obštega hristijanskoga neprijatelja oruža, i ako tako uzčinimo, mi ćemo se k Rusima i Rusi k nama, pri pomoći božjoj, približiti, da ne budemojedni od drugijeh daleko i Bog će biti nama pomoćnik. Kako smo s Rusima jedne krvi i jednoga jezika, tako i susjedstvom da se približimo. Oružajte se, dakle, braćo moja Crnogorci, kako vitezovi, i ja sam gotov s vama imanja i života moga ne pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristijanskoga i premiloga otečestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste matere i svijeh svetijeh bude pomoćnik i rukovoditelj. ”

Danilo Šćepčević je napravio zaokret od prethodnih vladika, koji su se bavili maltene isključivo crkvenim pitanjima, i napravio konkretne pokrete ka uljuđivanju i prosvetljivanju svojih podaničkih vjernika, njihovom ujedinjavanju, kako bi bespotrebno prolijevanje bratske krvi bilo za svagda prekinuto, konkretno borbom protiv krvne osvete, i svi se sjedinili u svojoj borbi protiv znatno opasnijeg zajedničkog neprijatelja, ujedinjavanjem svih plemena pod prijetnjom Strašnog suda koji bi ih čekao poslije smrti za sva nečastiva djela koja su učinili tokom svog života, odnosno otpočinjanju procesa oslobođenja Crne Gore i začetaka stvaranja države iz mitropolije.

Iako je rukopoložen u Ugarskoj od odbjeglog srpskog patrijarha Arsenija Crnojevića, novi patrijarh u Peći Kalinik ga je priznavao za mitropolita i pozvao ga je u Peć da učestvuje u rukopolaganju novog bosanskog mitropolita, što se i desilo. Iz te činjenice Dimitrije Ruvarac je negirao Istragu poturica jer je smatrao da Danilo nakon nasilja nad crnogorskim poturicama ne bi mogao ići nesmetano kroz tursku zemlju. Lazar Tomanović se nije slagao sa tim stavom.

Kult Kosova

Moćno nasljeđe srednjovjekovne srpske države u crnogorskim krajevima se nikako nije zaboravljalo, među njima knez Lazar, Miloš Obilić i pogotovo kosovski kult propasti srpskog carstva. Vladika Danilo Šćepčević je bio vrlo mnogo zaokupljen kosovskom tragedijom srpskoga naroda i onim što se desilo na Kosovu polju 1389. godine te i osveti i obnovi srpske državnosti, što pokazuje i u već citiranom pismu "Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim" iz 1714. godine:

„ Samo da znate da smo još živi i zdravi i da, iako smućeni velikom nesrećom, neprestano mislimo na vas. Trebalo je da vas odvojim, ali ne po svojoj volji, već zbog osmanske sile koja vas napada. Ova, pošto vas je podjarmila, zadavši vam lažnu vjeru, potpuno vas je smutila, uništila i učinila je da izgubite vječnu slavu i poštovanje koje vam je dodijelio Gospod Bog, a što je izazvalo divljenje i careva i kraljeva s obzirom na hrabrost i smjelost što ste pokazali za presvetu vjeru, te zbog toga sam mnogo ožalošćen i kunem se Bogom i Majkom Božjom da mi nije bilo žao umrijeti sa vama. Bila bi mi draga smrt da ste htjeli da svi skupa slavno i časno poginemo, kao što su to uradili knez Lazar i Miloš Kobilić, koji ubi cara na Kosovu i poginu sa svojim gospodarem i sa njihovih sedam hiljada boraca - što nas Crnogorce dovelo u ove krše - ostavivši poslije smrti vječnu slavu; i potrebno je, kao što je sam car Petar (ruski car) naredio, s obzirom na ljubav pokazanu prema vjeri.

Siguran sam da ove moje riječi neće biti baš drage mnogima pošto ste uznemireni od napadaja i požara koji vas uništiše. Ako je još neko živ, neka ne klone, već nek slavi Boga i neka kaže da nam je Gospod Bog poslao zlo po svom pravednom sudu zbog naših grijehova, a oni koji nisu više u životu neka se pred Bogom kaju i plaču i neka kažu: 'Gospode, smilujte se na našu bijedu i oprostite nam grijehove'.

Ne budite tako bezdušni da se tješite tuđim zlom, već kao hrišćani živite u ljubavi i miru, pošto će vam možda blagi Bog pomoći da povratite svoje zemlje i da uvećate svoje nasljedstvo. Ja vam se kunem da ću, ako ubrzo ne umrem ili ako mi se ne desi neka nesreća na putu, uskoro biti među vama, ako Bog i Majka Božja mi budu udijelili ovu milost. Nećemo ostati u životu po odluci satane, a ako me blagi Bog sretno dovede do cara (ruskog Petra Velikog), pa da bih pred njim izgubio i glavu, zaista ću se zauzeti za vas. Blagi Bog zna, a isto tako i čitavi svijet, da kod nas nema laži dok smo besprekornom vjernošću služili i caru Petru i Bogu..

”

Titula: skenderijsko-primorski i teritorija vladičanstva

U tituli mitropolita Danila se ne spominje crnogorsko ime, samo skenderijsko-primorsko. Istoričar Andrija Luburić u knjizi Porijeklo i prošlost Dinastije Petrović navodi nekoliko njegovih pisama i u svima je titula ista. Tako u pismu iz 1704. godine, između ostaloga piše: Danil, božijeju milostiju mitropolit skenderski i primorski.. Johan Georg Kol u knjizi Putovanje u Crnu Goru opisuje zvono koje je izliveno u Mlecima u vrijeme mitropolita Danila. Na zvonu je pisalo: Daniel Mitropolita di Scanderia ed oltra Marina... anno 1718. Savo Brković je isto tvrdio za vladiku Danila, a po pitanju vladike Save griješi, jer je on u ranijem periodu imao titulu istovjetnu Danilovoj. I u gramati ruskog cara Petra Velikog Danilo je spomenut kao mitropolit skenderijski i primorski. Zato ga je istorijski neispravno titulisati mitropolitom crnogorskim iako u njegovo vrijeme postoji crnogorsko ime i neformalno on jeste mitropolit i Crnogorcima. U povelji mitropolita Danila, koju je izdao patrijarh Arsenije III Crnojević 1700. godine, označeno je područje vladičanstva: u Skenderijsko vladičanstvo ulazila su sljedeća mjesta: Crna Gora (Stara Crna Gora - kraj oko Cetinja) i pleme Grbalj, Paštrovići, Krtoli, Luštica i gradovi Bar, Skadar, Ulcinj i Podgorica, Žabljak, a u pleme Zeta i Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Vjelopavlići. Mletački dokument iz 1717. godine ga navodi kao vladiku Skenderije i Cetinja (mons. Danilo Vescovo di Schenderia e di Cettigne).

Nasljeđe

Romantičarska predstava vladike Danila u prvom izdanju Gorskog vijenca, oblikovana prema liku Petra II Petrovića Njegoša

Danilo Šćepčević Njegoš je osnovao dinastiju Petrovića Njegoša, koja je Crnom Gorom upravljala više od dva vijeka i dala podstrek cjelokupnom organizovanju i nacionalnoj borbi srpskoga naroda koji je živio pod Turcima, te koja je uspjela u skoro nemogućoj misiji izgradnje, podizanja i razvijanja samostalne crnogorske državnosti.

Njegov znatno kasniji nasljednik, vladika pjesničkoga duha Petar II Petrović Njegoš, je opjevao vladiku Danila - "sirak tužni bez nigđe nikoga", u svom vrhunskom djelu „Gorski vijenac", koji predstavlja vrhunac srpske narodne književnosti. Petar ilustrovano prikazuje Danilove stavove kroz riječi:

Crni dane, a crna sudbino! O kukavno Srpstvo ugašeno, zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najgorim hoću da se borim!

Bog vas kleo, pogani izrodi, što će turska vjera među nama? Kuda ćete s kletvom prađedovskom? Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunce grije?

Udri za krst, za obraz junački, ko gođ paše svijetlo oružje, ko gođ čuje srce u prsima, huljitelje imena Hristova da krstimo vodoma li krvlju! Trijebimo gubu iz torine! Nek propoje pjesna od užasa, oltar pravi na kamen krvati

Prokle Mara svog sina Stanišu, progrize joj sisu u posanje, rajsko piće prosu u njedrima, Stiže đecu roditeljska kletva! Staniša je obraz ocrnio, pohulio na vjeru Hristovu, na junačko pleme Crnojevo, obuka se u vjeru krvničku i bratske je krvi ožednio

Prepiska

Uglavnom je pisao pisma (izvještaji o aktuelnim događajima, molbe...) privremenim mletačkim providurima u Kotor i Herceg Novi. U pismu kučkom vojvodi Petru Ilikovu Drekaloviću od 30. avgusta 1712. mu piše: ...Pozdravite sve kučke vitezove, kao vazda slobodne i svoje gospodare, koji su umjeli čuvati svoju srbsku slobodu.

Crkvene teme

Titula Danil mitropolit skandarijski i primorski, a ne crnogorski, mu je u skoro svim pismima (pp. 86.). Titulisao se kao vladika ot Cetinja i mitropolit od Skandarije (pp. 98.). 1701. g. koristi još stari običaj datiranja godina (kada se obraća svojim popovima) pa tu godinu vodi pod 7209. godinom (pp. 88.), a kada se obraća ljudima (bilo pravoslavcima ili katolicima i strancima) koji žive na mletačkoj teritoriji piše po datiranju godina od Hristovog rođenja (1701...). Manastir Gradište je i 1725. g. pravoslavni manastir (pp. 98.). 1726. g. u vizitu dolazi patrijarh srpski Arsenije IV Jovanović Šakabenta. O tome Danilo piše vanrednom providuru Gabrijelu Bolduu: ...došo u vizitu u ove strane Sveti i blaženejši gospodin patrijarh pećski po starozakonom običaju... (pp. 108.). Za crkvu piše: sveta mati crkva (pp. 134.). Risan je tada (1728.) drugo vladičanstvo: ...ne samo ove ot naše eparhje, ma i one ot Risna... (pp. 129.).

Zbog verbalnog napada od strane jedne žene na jednog pravoslavnog sveštenika (po Danilu, nevinom) u Kotoru piše 1729. g: ...za oni proces koji se učinio svrh onog popa Stefana u Kotoru, a po riječi one nedobre žene koja beščasti sveštenike... koliko je zla bilo po svemu svijetu sa zlijeh ženah. A mi toga popa poznajemo i poznali smo ga da je dobar sveštenik. Zato smo ga i posveštali i u ta(j) grad poslali... da nije dobro da ovca pastira huli i beščasti... (pp. 134.). Ženu onu prokletu i zlu koja je gora ot one Irodijade koja je činila posjeći Jovana Krstitelja, tako i ova prokleta psovala i sramotila Božijega sveštenika... da je Vi kastigate (kstigate-kaznite) (pp. 136.). U odnosu na kotorskog biskupa (Giacinto Zanobetti) je 1730. g. napisao: Preosvešteni gospodin biksup kotorski nama je po Duhu Svetomu brat, ma je bolje da živimo u ljubav i da ne slušamo neke lašce koji ovu krajinu mute... (pp. 160.).

Toponimija i osobine primorskih, crnogorskih i zetskih plemena

Zeta (pp. 109.), Brda i Primorje mu nisu Crna Gora i Primorci i Brđani mu nisu Crnogorci (pp. 91., 107.) jer ih u pismima odvaja. 1723. g. spominje Crnogorce u Peroju (pp. 98.). Od ostalih naziva mjesta spominje Niš (pp. 152.), Skoplje, Krf, Moreju (ne Peloponez), Carigrad (ne Istanbul, Stanbol..., pp. 111.), Delmacija (ne Dalmacija, pp. 127...), ja sam bio u Mletke (a ne u Veneciji, pp. 147.), Bar i Ucinj (a ne Ulcinj, pp. 150., 155.).

Zbog sukoba Crnogoraca i Paštrovića (koje naziva i Paštrojevići, pp. 120., 127., 130., 157.) piše: ...a naše Crnogorce i naše Paštroviće ne bi sveti Jovan Zlatousti u pravu regulu obrnuo... (pp. 119.), ovi prokleti narod (pp. 132.), ova luda zemlja, misleći na Crnu Goru koja mu se zbog sitnica zamjerila moćnom Bećir paši Čengiću, duždevom prijatelju (pp. 153.). Opisuje i karakter Crnogoraca: Crnogroci se ne drže na silu... nego stoje siromasi, svrh sebe i brane i dušu i vjeru... (pp. 120.). ... jer sam hrom, ne mogu po gorah ni plješi, ni na konja hodit.. (pp. 122.), od čega (glagola pješačiti) je možda nastalo plemensko ime Pješivci. 1728. g. u crkvi u Budvi je učinio mir (primirje, vjeru) između Cetinjana i Paštrovića: ...potrudili smo se sist dolje u Primorje i sastavili smo Cetinjane i Paštrojeviće u našu crkvu... i zakleli se obije parte da će držat tvrdu vjeru do Tomina dnevi, a mir i kmetstvo o Krstovu dnevi za koje će Vi može bit pisat i vojvoda Marko Rafailović... (pp. 130.). Crmničani i Paštrovići su učinili vjeru (primirje) 1729. g. (pp. 157.).

Godine 1729, Danilo izvještava o pohari plemena Grude (južno od Podgorice) od strane "Turaka" iz Podgorice, jer Grude ne daju svoju muku koju Turci žele da otmu (pp. 135.). Grude spominje kao narod kršćanski (pp. 136.) iz čega se vidi da to pleme (Tuzi) još nisu islamizirani i da su moguće bili katolici, a možda još i Srbi - Sloveni, pravoslavci, jer Danilov savremenik Vicko Zmajević Zetsku ravnicu naziva srpskom nizijom, a njemu su pravoslavci srpskog jezika Srbi.

Ne zna pisati latinicom: Mi nižepotpisani ne umijući pisat latinski... (pp. 111.). Pisma koja se šalju se tada nazivaju knjiga i šalju se po raznim ljudima: koju smo Vi poslali jutros rano po našemu đaku (pp. 148.). O plemenu Pobori piše da su ljudi mirni (pp. 148.), a Građani (pleme) i njihov pop Bogdan su mu pravili probleme, ali su se kasnije pokajali. Nazivao ih je rebelima (buntovnicima): vrzi toga popa Bogdana u tamnicu i sve Građane (pp. 142., 143.). Tada su aktuelna ne samo otimanja stoke nego i žena kao i okrutna ubistva: ženu mu i sestru zli ljudi ugrabili, kao 2 ovce, pak je jedva ženu otkupio, a sestru neće nikad otkupit ni viđet... 1729 (pp. 154.), Prvo su mu ubili sina najboljega, pak su keli i Marka ubit. I tako je uteko u svoje kuće, pak su ga i tu okovali da ga užde (zapale) sa svom čeljađu. I ubili mu maloga sina i kćer. (pp. 157.), Ubili mu najpriđe sina, pak kćeli i oca... ovi je siromah jedva živ uteko su nešto male đece... posla sam njega i došo je u Budvu ter je ukopa dva sina... (pp. 158.).

Vojvoda srpske zemlje

Zapis od 12. marta 1732. sa rukopisnog Jevanđelja u kojem se Danilo pominje kao vojevodic srpskoj zemlji.

Vicko Zmajević o mitropolitu Danilu

Vicko Zmajević koji je bio savremenik Danila Petrovića, u svojim pismima govori sve najgore o njemu. Godine 1718. zamjerao mu je na održavanju crkvene litije u Kotoru i onemogućio mu izgradnju pravoslavne crkve u većinski pravoslavnoj Budvi. Vicko je sretan zbog uspjeha rimokatoličke crkve na turskoj teritoriji, ostvarenih preko podmićivanja turskih vlasti ali mu problem zadaju šizmatici, posebno biskup sa Cetinja koji nema obrazovanje srazmjerno svom položaju i protivnik je rimske crkve. Danilo proteže svoj uticaj i nad Kotorom. Nakon svog djelovanja protiv biskupa kotorskog Drage (Marin Drago), po Vicku, ustao je i protiv Vickove Barske nadbiskupije. S one strane Barske biskupije, koja je turska podanica, Vicko se lakše nosio sa pravoslavcima (shizmaticima) jer su mu u tome pripomagali Turci. U Paštrovićima tada ima nekoliko katoličkih kuća a narod su podanici Republike Venecije. Spomenuti cetinjski shizmatički biskup htjeo je oteti kapelicu koja je građena prije nekoliko godina. Za to, kao i za buduće neugodnosti, Vicko se obratio ugledu presvijetlog gospodina generala... (Perast 28.2.1704.). 1720. g. Vicko piše o susretu trojice srpskih biskupa na Cetinju..

Mauzolej na Orlovom kršu, posvećen skenderijsko-primorskom vladici Danilu Petroviću, podignut je povodom proslave dvjestogodišnjice dinastije Petrović Njegoš 1896.

Smrt

Mitropolit Danilo se upokojio u svetoj obitelji Stanjevići 1735. i bio je sahranjen u njoj. Tu je počivao do 1856. godine kada je trudom knjaza Danila prenesen na Cetinje. Danas mu je grob na Orlovom kršu, brdu iznad Cetinjskog manastira.

Mauzolej

Glavni članak: Mauzolej vladike Danila na Orlovom kršu

Mauzolej vladike Danila podignut je povodom proslave dvestogodišnjice dinastije Petrović Njegoš, 1896. godine. Mauzolej je izgrađen na Orlovom kršu, brežuljku na jugozapadnom delu Cetinjskog polja, koji dominira jugozapadnim delom Cetinja, a sa kog se pruža pogled na staro jezgro nekadašnje crnogorske prestonice i čitav lovćenski masiv. Mauzolej danas predstavlja turističku atrakciju, a decenijama je omiljeno izletište lokalnog stanovništva.Jedan od najznačajnijih spomenika nepokretne kulturne baštine u istorijskom jezgru Cetinja i prvi sačuvani javni spomenik na Cetinju.

Literatura

• Vuković, Sava (1996). Srpski jerarsi od devetog do 20. veka. Evro, Unireks, Kalenić. 
• Durković-Jakšić, Ljubomir (1991). Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna. Beograd-Cetinje: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Mitropolija crnogorsko-primorska. 
• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496-1918. Novi Sad: Prometej. 
• Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496-1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu. 
• Milićević, Jovan (1986). „Crna Gora prvih decenija XVIII veka”. Istorija srpskog naroda. knj. 4, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 31—38. 
• Milović, Jevto M. (1956). Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685—1782). Cetinje: Istoriski institut. 
• Mladenović, Aleksandar (1973). Jezik vladike Danila. Novi Sad: Matica srpska. 
• Petrović, Rastislav V. (1997). Vladika Danilo i vladika Sava (1697—1781). Beograd: Stručna knjiga. 
• Pavićević, Branko (1990). Danilo I Petrović Njegoš. Književne novine. 
• Slijepčević, Đoko M. (1966). Istorija Srpske pravoslavne crkve. knj. 2. Minhen: Iskra. 
• Stanojević, Gligor (1955). Crna Gora u doba vladike Danila. Cetinje: Istoriski institut. 
• Stanojević, Gligor (1975). „Crna Gora u XVIII vijeku”. Istorija Crne Gore. knj. 3, sv. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 229—499. 
• Vladalačka kuća Petrović-Njegoš, Cetinje, 1910. godine (deo sadržaja je preuzet sa Njegos.org: Petrović-Njegoši)

Spoljašnje veze

• Aleksandar Stamatović: Kratka istorija Mitropolije crnogorsko-primorske (1219—1999)