Zlatni šakal

Zlatni šakal
	Zlatni šakal
Status zaštite
	; Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1)
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia;
Koljeno:	Chordata;
Razred:	Mammalia;
Red:	Carnivora;
Porodica:	Canidae;
Rod:	Canis;
Vrsta:	Canis aureus;
	Stanište zlatnog šakala

Zlatni šakal (lat. Canis aureus) sisavac je iz porodice pasa (lat. Canidae). Zlatni šakal je najraširenija vrsta šakala na svijetu, dijeli se na 13 podvrsta. Jedna podvrsta, evropsko-maloazijski šakal (Canis a. moreoticus) autohtona je na Balkanu. Na Balkanu je raširen u cijeloj Dalmaciji i priobalju sve do Istre, također se pojavljuju u istočnoj Slavoniji i Baranji kao dio oporavljene populacije iz Mađarske.

Opis

Zlatni šakal (Canis aureus) je srednje velika vrsta iz porodice Canidae koja nastanjuje sjevernu i sjevernoistočnu Afriku, jugoistočnu i centralnu Evropu (do Austrije i Mađarske ^[1], Malu Aziju i Bliski Istok, te jugoistočnu Aziju.

Na listi ugroženih životinja svrstan je među skupinu male zabrinutosti, zbog velikog područja na kojem živi, a koje sadrži dijelove s optimalnim uvjetima zaklona i hrane ^[2],

Vrlo je prilagodljiva vrsta koja se hrani raznom vrstom hrane, a i živi u različitim klimatskim uvjetima, od afričkih savana, planina Kavkaza do šuma Indije. Najveći je od svih šakala i jedini je pripadnik porodice koji živi van Afrike. Dijeli se na 13 podvrsta. Premda se često svrstava s ostalim šakalima (crnoleđi šakal i prugasti šakal) genetska istraživanja su pokazala da je zlatni šakal rodbinski bliži sivom vuku i kojotu ^[3]. Genetski dokazi se poklapaju s formom lubanje koja također više sliči rečenom dvojcu nego ostalim šakalima.

Zlatni šakal se ponekad spominje u folkloru i mitologiji s određenim simpatijama. U indijskim pričama opisuje se kao lukavac, a u staroegipatskoj mitologiji ima glavnu ulogu u balzamiranju kao Anubis, bog mrtvih.
Nekada se smatralo da je zlatni šakal predak nekih psećih pasmina, danas je to odbačeno, premda se u iznimnom slučaju može pariti s domaćim psima. Novi autori navode da je zlatni šakal doprinio razvoju staroegipatskog lovačkog psa.

Podvrste

Alžirski šakal (lat. Canis a. algirensis) – tamniji od C. a. aureus, s tri kruga boje prašine na repu. Po veličini je jednak crvenoj lisici. Živi u Alžiru, Maroku i Tunisu. Latinski sinonimi su: barbarus (C. E. H. Smith, 1839), grayi (Hilzheimer, 1906) i tripolitanus (Wagner, 1841)
Senegalski šakal (lat. Canis a. anthus) – u usporedbi s Canis aureus lupaster nekoliko je centimetara duži i rame mu je 2 – 3 cm više, ima duže uši, glava mu više sliči na psa, a tijelo mu je mršavije. Rep mu je kraći i manje dlakav. Njuška mu je sjajno siva, a vrat i donji dijelovi bijeli. Nema crni prsten oko vrata ni karakteristične tamne točke koje ima egipatski šakal^[4]. Živi u Senegalu. Latinski sinonim je: senegalensis (C. E. H. Smith, 1839).
Obični šakal (lat. Canis a. aureus) – ovo je tek prijedlog za novu podvrstu. Velik je s mekanim, svijetlim krznom pretežno boje pijeska. Živi u Srednjoj Aziji, Afganistanu, Iranu, Iraku, na Arapskom poluotoku, u Balučistan, sjeverozapadnoj Indiji. Latinski sinonimi: balcanicus (Brusina, 1892), caucasica (Kolenati, 1858), dalmatinus (Wagner, 1841), hadramauticus (Noack, 1896), hungaricus (Ehik, 1938), kola (Wroughton, 1916), lanka (Wroughton, 1916), maroccanus (Cabrera, 1921), typicus (Kolenati, 1858) i vulgaris (Wagner, 1841).
Serengeti šakal (lat. Canis a. bea) – živi u Keniji, sjevernoj Tanzaniji.
Sijamski šakal (lat. Canis a. cruesemanni) – manji od C. a. indicus. Pojedini autori negiraju njegov status podvrste, a njihovo obrazloženje se zasniva na obrazloženju da se klasifikacija temeljila samo na opisima uhvaćenih primjeraka. Živi u Tajlandu, Vijetnamu, Laosu, Kambodži, Mjanmaru, Kini (Yunnan) i istočnoj Indiji.
Indijski šakal (lat. Canis a. indicus) – živi u Indiji, Kini (Tibet) i Nepalu.
Egipatski šakal (lat. Canis a. lupaster) – živi u Egiptu.
Evropski šakal (lat. Canis a. moreoticus) – živi u Jugoistočnoj Evropi, Maloj Aziji i na Kavkazu.
Šrilankanski šakal (lat. Canis a. naria) – živi na jugu Indije i u Šri Lanki. Latinski sinonim je lanka (Wroughton, 1838).
Canis a. riparius – patuljasta podvrsta visine tek 30 cm do ramena. Većinom je sivo žute boje koja se miješa s manjom količinom crne. Njuška i noge su više žuti, a donji dijelovi tijela bijeli. Živi u Somaliji i na obalama Etiopije i Eritreje. Latinski sinonimi su: hagenbecki (Noack, 1897), mengesi (Noack, 1897) i somalicus (Lorenz, 1906).
Sudanski šakal (lat. Canis a. soudanicus) – manji i laganije građen od C. a. lupaster, visine ramena od 38 cm (15 palaca), te 102 cm duljine tijela. U usporedbi s vukolikim C. a. lupaster, C. a. soudanicus je građen više kao hrt. Uši su mu nešto dulje od C. a. lupaster a boja tijela je svijetlosivkasta s sjajnim preljevom, te s crnim mrljama. Živi u Sudanu i Somaliji. Latinski sinonimi su: doederleini (Hilzheimer, 1906), nubianus (Cabrera, 1921), thooides (Hilzheimer, 1906) i variegatus (Cretzschmar, 1826).
Sirijski šakal (lat. Canis a. syriacus) – teži 5 – 12 kg, i ima tijelo duljine 60 – 90 cm, razlikuje se po smeđim ušima. Svaka dlaka na leđima ima četiri različite boje, bijele u korijenu, zatim crne, poviše je lisičje crvena, a vrh je crn. Živi u Izraelu i zapadnom Jordanu.

Izvori

↑ „Lapini L., Molinari P., Dorigo L., Are G. & Beraldo P., 2009. Reproduction of the Golden Jackal (Canis aureus moreoticus I. Geoffroy Saint Hilaire, 1835) in Julian Pre-Alps, with new data on its range-expansion in the High-Adriatic Hinterland (Mammalia, Carnivora, Canidae). Boll. Mus. Civ. St. nat. Venezia, 60 (2009): 169-186.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-27. Pristupljeno 2013-11-03.
↑ Jhala, Y.V. & Moehlman, P.D.,2008
↑ Lindblad-Toh et al. 2005. Genome sequence, comparative analysis and haplotype structure of the domestic dog. Nature 438: 803-819.
↑ The natural history of dogs : canidae or genus canis of authors ; including also the genera hyaena and proteles (1839) by Charles Hamilton Smith and Sir William Jardine, published by Edinburgh : W.H. Lizars

Vanjske veze

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Zlatni šakal
	U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Zlatni šakal
	Wikivrste imaju podatke o: Zlatni šakal

[1] „Lapini L., Molinari P., Dorigo L., Are G. & Beraldo P., 2009. Reproduction of the Golden Jackal (Canis aureus moreoticus I. Geoffroy Saint Hilaire, 1835) in Julian Pre-Alps, with new data on its range-expansion in the High-Adriatic Hinterland (Mammalia, Carnivora, Canidae). Boll. Mus. Civ. St. nat. Venezia, 60 (2009): 169-186.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-27. Pristupljeno 2013-11-03.

[2] Jhala, Y.V. & Moehlman, P.D.,2008

[3] Lindblad-Toh et al. 2005. Genome sequence, comparative analysis and haplotype structure of the domestic dog. Nature 438: 803-819.

[smith-4] The natural history of dogs : canidae or genus canis of authors ; including also the genera hyaena and proteles (1839) by Charles Hamilton Smith and Sir William Jardine, published by Edinburgh : W.H. Lizars

[1]

[2]

[3]

[4]