Prijeđi na sadržaj

Vrhbosna

Izvor: Wikipedija
Vrhbosna, središnja srednjovjekovna država u Vrhbosni u središtu karte

Vrhbosna je srednjovjekovna župa i jezgra srednjovjekovne bosanske države.

Uz Vidogošću (područje Vogošće, Ilijaša, Breze i Vareša), Trstivnicu (Kakanj, Bobovac, Sutjeska), Lepenicu (Fojnica, Kreševo, Kiseljak), Lašvu (Travnik, Vitez) i Brod (na području Zenice), Vrhbosna je činila oblast Srednju Bosnu, jezgro srednjovjekovne banovine Bosne.[1] Konstantin Porfirogenet naziva je bosanskom zemljom (grč. horion Bosona). Prostire se oko izvora rijeke Bosne, s gradovima Vrhbosnom, Hodidjedom i Kotorcem. Na mjestu grada Vrhbosne Turci su sagradili Saraybosnu (Sarajevo). Od 1463 Vrhbosna je bila centar Bosanskog sandžaka.[2]

Život te države, kao pograničnog područja – i to najprije kao banovine od Borića, prvog poznatog bana po imenu u 12. vijeku, a kasnije kao kraljevine[α 1], prvo nepriznate te koju godinu prije pada (1461) priznate i od pape Pija II. – traje oko tristo godina. Za to vrijeme priznala je vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, iako je bilo i želja za većom samostalnošću. Sultan Mehmed II. Osvajač (Fatih), koji je pod Jajcem pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, osvojio je Bosnu 1463. godine.[3]

Kraljevina Hrvatska

[uredi | uredi kod]

Sve do 12. stoljeća historija prave Bosne je vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na granici između Hrvatske i Srbije, a istorijski izvori o tome šute. Međutim, o njoj se zna nekoliko stvari. Prije svega, poznato je da je pre 950. godine bio u vlasti srpskih velikih župana. Poznato je da se nezavisna Srbija (Raška) pojavila kasno u istoriji i da je tada prvenstveno obuhvatala današnji Sandžak, osim njegovog istočnog dijela, i da se nije prostirala u Bosnu.[3]

U to doba zemlja Bosna je vjerojatno bila dio jake hrvatske države, o čemu postoje direktni historijski podaci. Konstantin Porfirogenet izvodi naziv Srbi / podanici (Servi) od glagola služiti (servire), jer služe rimskom (vizantijskom) caru, a naziv Hrvati tumači kao narod bogat zemljom. Druge utvrđene činjenice posredno, ali ipak jasno svjedoče, da je prava Bosna morala biti dio hrvatske države.[3]

Vladar Bosne, u prvom periodu zavisan, a kasnije samostalan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, već se u najstarijim vijestima o Bosni naziva «banom». Prema Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velikaša hrvatske države. Porfirogenet[4] spominje bansku čast u Hrvatskoj. Banovi su Bosnom vladali do 1377. godine, sve dok ponosni Tvrtko nije prigrabio dio srpske zemlje i krunisao se za kralja «Srbije i Bosne», a četrnaest godina kasnije, sjedinjujući sa Bosnom prostrane hrvatske oblasti, Bosnu spominje u svom vladarskom naslovu i Srbiju također i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentna hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima,[5] pa je zemlja, kojom su od početka banovi vladali, sigurno bila hrvatska.[3]

Čuveni njemački istoričar Ernst Dümmler (1830–1902), imajući u vidu da je Srbija za vreme kralja Tomislava bila mala i po snazi i po prostoru, dok je Hrvatska, naprotiv, imala veoma jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova, 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zaključuje kako slijedi:[6]

Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je u 10. stoljeću jedan period bila njezin sastavni dio, njezini žitelji imaju vlastite vladare.

– Ernst Dümmler[α 2]
Trpimirova Primorska Hrvatska

Ovi historičari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje je historija zabilježila. U 9. vijeku Hrvatska je imala direktnu granicu sa Bugarskom. To potvrđuje i vizantijski istoričar Cedrenus[α 3]. Porfirogenet govori o borbama između Hrvata i Bugara, nešto poslije 870. godine, dakle za kana Borisa i kneza Trpimira.[7] Bugari nisu uspjeli u ratu, ali su sklopili mir sa Hrvatima, dajući im obilne darove i primajući od njih podršku. Papini legati godine 886. otišli su direktno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da pokrste bugarski narod. Slično se dogodilo 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. S obzirom da je Slavonija u to vrijeme bila franačka, jer je postojala samostalna Raška na Limu i gornjoj Drini, a Bugarska se protezala do Srijema i sjeverne Srbije, Hrvatska je morala uključiti Bosnu, posebno područja oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna je bila u sastavu Kraljevine Hrvatske.[3]

Tomislavovo hrvatsko kraljevstvo

Isti zaključak nameće se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane 852. godine u Bijaćima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. U povelji se kaže da je Splitska nadbiskupija «metropola sve do obala Dunava i gotovo po čitavoj državi hrvatskoj». Treba znati da je u to vrijeme Slavonija politički pripadala Franačkoj, a crkveno Akvilejskoj patrijaršiji. Splitska metropola, koja se prostirala na gotovo cijeloj hrvatskoj državi, je mogla dopirati do Dunava samo ako bi Bosna pripala Splitu, odnosno Hrvatskoj.[3]

Oko sredine 10. vijeka Bosna dolazi u ruke srpskog kneza Časlava. Vizantijski car Konstantin VII. piše negdje oko 950. Porfirogenet svoje poznato djelo O upravljanju carstvom (lat. De administrando Imperio). Doduše, djelo je skrpano od raznih izvještaja carskih službenika, koji su mjestimično protuslove ili donose netačne podatke, djelo je napisano s jasnom političkom namjerom i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak zbog oskudice drugih vrela i obilje podataka, od velike je važnosti za sve historiografiju naroda istočnog Jadrana, Panonije i Balkana. Car Porfirogenet spominje oko 950. godine da je horion Bosona, odnosno kraj ili zemljica Bosna, pripadao Srbiji, odnosno potpao pod vlast njenih podanika. Iz riječi «horion» se vidi da je Bosna u to vrijeme bila mala i da ju je car smatrao posebnim tijelom u sklopu Srbije, dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja Bosnu na posebno mjesto – na kraju – i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik).[3]

Car je svoje djelo pisao upravo u to vreme kada je Bugarska pala na niske grane i kada je u Hrvatskoj, zbog nereda i pobune bana Pribine – koji je ubio i kralja Miroslava (949) –, vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu je iskoristio odlucni srpski knez Časlav i Hrvatskoj oteo Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Bizantski gradovi u Dalmaciji su se zbog tog incidenta odvojili od Hrvatske. Porfirogenet spominje da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz vremena kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, prvenstveno Bosnu. Tom nesrećom i zajedno sa ostalom Bosnom, grad Soli je pao u Časlavove ruke, ako je to dobar prevod Porfirogenetovog Salenes.[3]

Krešimirovo hrvatsko kraljevstvo

Međutim to je bilo samo za kratko, jer već oko 960. godine hrvatski kralj «Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom», kako bilježi pop Dukljanin.[8] S tim se slaže i češki historičar Jireček[α 4], koji smatra da je Bosna tek kasnije bila privremeni posjed Srba:[9][10]

U 10. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.

– Konstantin Jireček

S time je knez Časlav povremeno dominirao Bosnom, dok u nju kroz sljedeća stoljeća srpske države neće uspjeti stupiti kao vladarice, pa pri takvom pokušaju nije uspio ni najslavniji srpski vladar, car i samodržač svih Grka i Srba, Dušan Silni. Po Dukljaninu, krajem 11. vijeka Bosnom je jedno vrijeme zavladao dukljanski kralj Bodin, što je bio slavenski vladar, ili tačnije – po istom popu Dukljaninu – Crveni Hrvat.

Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo

[uredi | uredi kod]
Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo

Hegemoniju hrvatskih kraljeva nad Bosnom potvrđuje niz lokalnih vladara koji su sljiedili: to je slučaj i s prvim poznatim bosanskim banom Borićem, katoličkim velikašem iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban Pavao I. Šubić Bribirski «gospodar bosanski» (1299) iz porodice Zrinski, iz koje će nastati ban Petar Šubić Zrinski. Njegov sin Mladen banuje u Bosni dvadeset godina (1302–1322). Zatim i osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban Prijezda. Takav je i «veliki vojvoda rusaga bosanskog» Hrvoje Vukčić Hrvatinić, moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko današnje Banje Luke i Jajca), kneza Hrvatina. Svi su pripadaju kulturnom prostoru tadašnje Hrvatske države.

Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. Slijepi godine 1138. naziva kraljem Ugarske i «Rame» (Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex). Taj naziv Rama podrazumijeva hrvatsko-ugarsku vlast kroz trista godina u Bosni jer su naime Mađarski kraljevi okrunjeni za hrvatske kraljeve a budući da je sastavni dio Hrvatske bila i Bosna, otuda su nasljednici kralja Kolomana bili i «rex Ramae» – kraljevi Bosne. Rezultat istraživanja Ferde Šišića[11] tvrdi da je se Hrvatska u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine.[3]

Kada je pod kraljem Zvonimirom, a osobito nakon njegove smrti, uticaj stranaca u Hrvatskoj znatno porastao, bosanski velikaši su nastojali što više Bosnu osamostaliti i tako se Bosna počinje odvajati od Hrvatske. Prema Šišićevim riječima, to je bilo za Zvonimirova života. Starohrvatski ljetopis pripovijeda:[12]

Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjani godine 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretvani, a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.

– Ivan Lučić, De regno Dalmatiae et Croatiae, 1758

Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela je zavladao svim dijelovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom i Neretvanskom krajinom.[3] Stoga su Arpadovići su vrlo rano opazili centrifugalne težnje Bosne i zbog toga su naglasivali svoja kraljevska prava[α 5] na Bosnu kao na dio Hrvatskog Kraljevstva, kojemu su na čelu stajali od 1102.

Bosanski banovi prikazuju se, unatoč svoj težnji za slobodom, kao vazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo poučan dokument iz 1163. godine, kojim je ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije pred velikanima (svog) kraljevstva, među kojima najprije navodi određene nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, zatim palatina Tomu, pa dvorskog kneza Broka, zatim bosanski bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd.[13] Dakle, Borić nije samostalni vladar Bosne, već službenik, ban ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš ugarsko-hrvatskog kraljevstva, a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavni dio Hrvatske. Upravo zato Kulin ban šalje svoga sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odrekne patarenizma ispred cijele Bosne, makar da su se na Bilinom polju 1203. godine[α 6] patarenski poglavari odrekli bogomilstva i ispovijedali katoličku vjeru pred banom i papinskim legatom. Kralj Bela III. strogo naređuje svom vazalu Kulinu, pod prijetnjom globe od 1.000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarene u Bosni.[14]

Svoju ovisnost od ugarsko-hrvatskog kralja priznaje i sam ban Matej Ninoslav, kada daje da kralj u njegovoj prisutnosti godine 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Bosni, Usori sa Solima itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu.[15] Tako razlog naslova «kralj Rame» u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Time je dokazano da je Bosna bila sastavni dio Ugarsko-hrvatske i ranije Kraljevine Hrvatske.[3] Zanimljivo je čuti i glas ljetopisca Nikole Lašvanina:[16]

Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne.

– Nikola Lašvanin

Bosanska Banovina

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Srednjovjekovna bosanska država
Podjela na Kraljevinu i Pavlovinu, između Kotromanića i Pavlovića

Za vrijeme Arpadovića u Vrhbosni se razvija banovina kao posebno važno pogranično područje. Većina tamošnjih vladara bili su Kotromanići, uz vlast Šubića početkom 1302. do 1322. godine. Na zapadnim rubovima, u Lašvanskoj dolini, javljaju se Hrvatinići, a na jugu, prema Humu i kasnije Hercegovini, Kosače. Na istočnim rubovima vladali su Pavlovići. Ostatak područja, posjed Kotromanića, nakon pada većine kraljevskih posjeda u srednjoj Bosni pod Osmanlije, naziva se i Kraljevina (slično Hercegovini).

Stare katoličke crkve

[uredi | uredi kod]

Stare porušene crkve na području srednjovjekovne Vrhbosne, koje su barem djelimično arheološki istražene:[17]

  1. U red starohrvatskih crkava, sličnih onima u jadranskom primorju Bijele Hrvatske, ima se uvrstiti i stara crkva u Lisičićima kod Konjica, koja je bila otkrivena godine 1952. Irma Čremošnik, koja je vodila iskopine i opisala nalaz u Glasniku Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, o toj crkvi piše ovo: «Njena osnova pokazuje sličnosti sa starohrvatskim građevinskim oblicima, najviše sličnosti pokazuje sa crkvom u Biskupiji [kod Knina] na Bukurovića podvornici». Prema arheološkim nalazima ova je crkva bila u uporabi od 13. do 15. vijeka, ali je ona mogla biti građena u 11. ili 12. vijeku.
  2. Godine 1950. i 1951. otkrivena je u Rogačićima kod Blažuja crkva sa šest apsida s kraja 12. ili početka 13. stoljeća. Bila je presvođena sedrom, ožbukana i obojena crvenom bojom. Uz nju bila je kamenom građena kuća, bez sumnje, stan svećenika, koji je crkvu posluživao. Crkva i kuća bile su spaljene. Poslije propasti crkve, po njoj su pokopavani mrtvi od 14. do 16. stoljeća. Prema Irmi Čremošnik, koja je vodila iskopavanje, tehnika građenja crkve u Rogačićima potpuno odgovara tehnici gradnje šestapsidne crkve sv. Trojice u Poljudu kod Splita, kojoj je takođe i veličinom i opsegom odgovarala. Ima sličnosti i s nekim drugim starim hrvatskim crkvama u Dalmaciji. U ruševinama crkve u Rogačićima našlo se također više ulomaka tropletera, kojim su Hrvati redovito ukrašavali svoje crkve od 8. do 13. stoljeća.
  3. Godine 1954. i 1955. pretražujući nekropolu kneževske porodice Sankovića u selu Biskupu kod Konjica, Marko Vego utvrdio je, da je ta nekropola bila podignuta na srednjovjekovnoj crkvi, koja je bila porušena početkom 14. vijeka. Crkva je bila građena u romaničkom slogu, a bila je duga s apsidom 12,90 metara, a široka 6,20 metara.
  4. U Razićima, u blizini sela Biskup u Glavatičevu, općina Konjic, Marko Vego otkopao je godine 1956 srednjovjekovnu crkvu, podignutu u romaničkom slogu u drugoj polovini 12. ili u prvoj polovini 13. vijeka. Crkva je bila neko vrijeme zapuštena i u 15. vijeku obnovljena. Kod te obnove na ulazu crkve postavljeni su novi dovratnici i nadvratnik, koji su se do danas sačuvali. Prema Vegi, ova crkva ima stil skih sličnosti s crkvom Sv. Jurja u Ponikvama na Pelješcu, a tako i s nekim drugim starohrvatskim bazilikama. Godine 1958. otkopana je u Gornjoj Bijeloj kod Konjica velika crkva s tri lađe isto romaničkoga sloga od 13. do 14. vijeku.
  5. U Olovu, u istočnom dijelu srednjovjekovne Bosne, na lijevoj obali rijeke Krivaje, postojao je franjevački samostan s crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije. Taj samostan i crkva podignuti su poslije osnutka bosanske vikarije godine 1340. Prvi se put spominje u popisu Bartolomeja Pizanskoga[α 7] od 1385. do 1390. Budući da je Olovo u to vrijeme bilo dobro bosanskih banova, misli se, da je ban Tvrtko I. (1353-1391) podigao olovski samostan i crkvu. Ona je bila građena u romanskom slogu i nije bila velikih razmjera, ali je brzo nakon svoga osnutka postala najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim krajevima. Kod te se crkve za duga stoljeća hodočastio narod iz svih hrvatskih krajeva i šireg područja na Veliku Gospu, i u njezinim osminama prije i poslije svetkovine. Preživljela je tursko zaposjednuće, dok nije bila godine 1704. zapaljena po naredbi bosanskoga valije Sefer-paše.
  6. Čuveni franjevački samostan i crkva postojali su u glasovitom srednjovjekovnom rudarskom mjestu Srebrenici nedaleko od rijeke Drine. Tu je bilo neko vrijeme sjedište Srebreničkavisočke biskupije, koju je Sveta Stolica osnovala početkom 15. vijeka, da doskoči potrebama bosanskih vjernika. Po tom se samostanu prozvala bosanska provincija Bosna Srebrena, i tu joj je bilo sjedište, kada se godine 1514. odcijepila od Bosne-Hrvatske.

Stolno mjesto Mile

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Mile (Visoko)
Ostaci temelja crkve u Milama

U današnjem selu Arnautovići, 2 kilometra sjeverozapadno od željezničke stanice u Visokom, bio je stari prodor sa lijeve strane rijeke Goruše, odmah na njenom ušću u Bosnu, sa desne strane te rijeke. Zemaljski muzej u Sarajevu, pod rukovodstvom Carla Patcha[α 8], tu je proveo iskopavanja 1909. i 1910. godine. Kako je 1914. godine zabilježio Vladimir Ćorović, tu je pronađena «monumentalna crkvena građevina iz vremena bosanskih kraljeva», koja je djelomično bila «sagrađena na temeljima manje crkve, a pod njom bijahu opet temelji rimske zgrade». Prema podacima koje su Irma Čremošnik 1950. godine i Pavao Anđelić 1961. godine prikupili od radnika koji su učestvovali u iskopavanju i od drugih očevidaca, velika crkva je bila trobrodna bazilika, u kojoj se našlo mnoštvo grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve s osam kostura.[17]

U ovoj grobnici pronađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u sarajevskom muzeju. Na tim ostacima, Anđelić je otkrio zlatom vezene grbove porodice Kotromanić, što ukazuje da su u toj grobnici baš sahranjeni Kotromanići. Ovi su u svoj grb unijeli ljiljane, kada je Stjepan II. Kotromanić (1312-1353) došao u tijesne političke i rodbinske veze s ugarsko-hrvatskim kraljevima Anžuvskincima. U posebnom grobu u srušenoj crkvi u Arnautovićima pronađen je srebreni pečatni prsten sa glavom koja nosi krunu i nekoliko zlatnih predmeta, te više zlatnih predmeta. Naravno, to je bio grob jednog kralja u Bosni.

Na širem prostoru oko crkve ležala je nekropola većih razmjera s nadgrobnim spomenicima u obliku ploča.

– Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 1982[17]

Nažalost Patsch nije objelodanio opis iskopina u Arnautovićima, čemu je posljedica bila nemar vlasti i istrašivača prema iskopinama, koji se posebno pokazao 1948. kod gradnje širokotračne željezničke pruge kada su ostaci crkvene zgrade bili potpuno uništeni. Međutim, veliku trobrodnu crkvu s grobovima više Kotromanića, valja poistovjetiti s crkvom sv. Nikole u Milima, koju je ban Stjepan II. Kotromanić podigao franjevcima, kada je 1340. bila osnovana Franjevačka bosanska vikarija. Franjevačka tradicija tvrdi da je prvi franjevački samostan sa crkvom u Bosni sagradio Stjepan II. Kotromanić u Milima pod imenom sv. Nikole i da je ban u toj crkvi sahranjen poslije smrti. Tu tradiciju zabilježili su, između ostalih, opat Mavro Orbini 1601. godine, Pavao Ritter Vitezović 1696. godine, fra Bernardin Nagnanović 1715. godine i fra Nikola Lašvanin.[17]

Detalj ostataka

Franjevački samostan i crkva sv. Nikole bili su u srednjovjekovnoj Bosni samo jedan pod tim imenom. U starim franjevačkim izvorima taj se sada zove sv. Nikole u Milima, a sada Sv. Nikole u Visokom. U zbilji manastir je se nalazio u Milima, kako se u srednjem vijeku zvalo naselje sa obje strane rijeke Bosne, gdje danas leže sela Arnautovići i Muhašinovići, koji ta imena nose iz turskoga doba po svojim spahijskim gospodarima. U gradu Mili (Mel), čiji se ostaci danas mogu vidjeti na desnoj strani rijeke Goruše kod njezina utoka u Bosnu, nalazilo se sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne od prilike od današnje željeničke stanice Ilijaše do Kaknja.[17]

Prema mjestu Mile, na lijevoj strani Bosne, u današnjem selu Muhašinovići, Kulin ban je podigao svoju crkvu, od koje je pronađen natpis na nadvratniku ulaza u crkvu. Ban Stjepan II. Kotromanić je 1340. godine sagradio franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu sv. Nikole, gdje je sagradio grobnicu u apsidi za sebe i svoju vladarsku porodicu. U tom manastiru je bilo sijelo vikara bosanske vikarije i kustodije, kada je vikarija oko 1348. razdijelila u više upravnih područja. Manastir Sv. Nikole u Bosni Dubrovčani spominju 25. juna 1367. godine, kada je Malo Vijeće odlučilo da se franjevcima tog samostana podari stȏ lakata raše, da se naprave habiti za deset/dvanaestt franjevaca koji su živjeli u samostanu.[17]

Kustodiju (vrh)bosansku, u kojoj se nalazi samostan sv. Nikole, prvi put spominje Bartolomej Pizanski u svom popisu franjevačkih samostana od 1385-1390. U zapisnicima općega franjevačkoga zbora u Firenci 1493. godine ta se naziva kustodija sv. Nikole u Milima. Isto tako u službenom popisu franjevačkih samostana 1506. Prema franjevačkoj predaji u Bosni, koju je između drugih zabilježio Luka Wadding[α 9] u Analima franjevačkog reda, samostan i crkva u Milima bili su razoreni od strane lokalni kršćani, po svoj prilici 1437. za osmanskih provala u srednjoj Bosni, kada je bilo porušeno šesnaest franjevačkih samostana.

Bosanski franjevci fra Pavao Papić i fra Jure Neretvanin u svom Izvještaju iz 1623. godine tvrde da su heretici uništili stari, prvobitni franjevački samostan u Visokom i da su još u njihovo vrijeme postojale ruševine toga samostana u katoličkom groblju nedaleko od Visokoga. Navedeno groblje istovjetno je s onom nekropolom, koja je ležala oko trobrodne crkve s kraljevskim grobnicama u Arnautovićima. Prema franjevačkoj tradiciji oko 1450. Mihovil Ostojić, iz porodice bosanskog kralja Ostoje, sagradio je novi franjevački samostan sa manjom crkvom sv. Nikole u neposrednoj blizini tadašnjega tvrdoga grada Visokog. O toj crkvi bosanski biskup Franjo Baličević ovako je pisao u Rimu 1600. godine:

U Visokomu, mojoj domovini... samostan i crkva Sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odviše velika.

– Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 1982[17]

U grobnoj crkvi bosanskih vladara, u Arnautovićima, u glavnoj grobnici u apsidi, morao je biti pokopan ban Stjepan II. Kotromanić i njegova treća žena, koju je vjenčao u junu 1335. Po svoj prilici tu je bio pokopan knez Vladislav, brat Stjepana i otac kralja Tvrtka, te Vladislavova žena Jelena, unuka hrvatskog bana Pavla Šubića. Tu su morala biti pokopana djeca bana Stjepana II, koju je imao sa svojom trećom ženom. Jedan od tih je, kako mislimo, bio i Radiša, otac Pavla Radišića, kojega su 1404. Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Dubrovčani bili odlučili proglasiti kraljem Bosne. U posebnoj grobnici gdje je pronađen kraljevski pečatni prsten morao je biti pokopan bosanski kralj bosanski kralj Tvrtko I († 1391).[17]

Drugi nijedan od kraljeva nije mogao biti pokopan u toj crkvi. Kralj Stjepan Dabiša umro je 8. septembra 1395. u Sutjesci i bez sumnje bio je pokopan u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, koja se nazivala Banov dvor (lat. Curia Bani). Kralj Stjepan Ostoja i njegov sin Stjepan Ostojić nisu mogli biti pokopani u crkvi sv. Nikole u Milima, jer su umrli kao svrgnuti kraljevi i njihov pokop u kraljevskoj grobnoj crkvi ne bi dopustio tadašnji kralj Tvrtko II. Ovaj je umro 1443. godine u Sutjesci i morao je biti posebno sahranjen u mjesnoj franjevačkoj crkvi, jer je već prije te godine bila porušena crkva sv. Nikole u Milima s vladarskim grobnicama. Prema franjevačkoj tradiciji, u sutjeskoj crkvi pokopan je i kralj Stjepan Tomaš. Zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića sultan Mehmed II. Osvajač dao je posjeći pod Jajcem i on je bio tu pokopan.[17]

Pisac Halkokondyles

[uredi | uredi kod]

Laonik Halkokondiles (1432-1490), rodom Grk iz Atine, bio je učeni humanista i dobar poznavalac prilika svog vremena na Balkanu i u Osmanskom carstvu. Napisao je modernu istoriju osmanskih zemalja na osnovu onoga što je sam vidio, a dijelom i prema pisanim izvorima. Osim grčkog, govorio je i turski, a kako se čini, poznavao je i slovenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova slaba strana je bila vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače, njegov rad to pokazuje kao istinoljubivog autora, nepristranog i dobro obaviještenog o stvarima o kojima piše.[17]

U svom radu Halkokondyles više puta spominje Bosnu i ljude koji tamo žive. Prema njemu Slaveni na Balkanu se dijele na tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on po tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim nazivima: Mezeji, Tribali i Iliri.[17] Halkokondyles, ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako da tim imenima označuje sve južne Slovene uopšte.[17] Ali kada pobliže i stvarnije govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, onda Srbe uvijek naziva Tribalima, a Hrvate Ilirima.[18] Prema Halkokondylesu, Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka «Dorobica», pod kojom je, izgleda, nekada se podrazumjevala rijeka Dubrava (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu.[17]

U svakom slučaju, ova razdjelna granična rijeka ležala je istočno od grada Bobovca. Prema Halkokondylesu Iliri[18] žive zapadno od Drine do Jadranskog mora, koje je po tadašnjem običaju zvao Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Cijela Bosna neposredno prije pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, što znači Hrvatima. Zemlje Sandaljeve[18] – kako Halkokondyles naziva široku oblast kojom je u njegovo vrijeme vladao knez Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev – on smješta u Ilirik.

Hrvatskog kralja u Bosni Stjepan Tomašević (1461-1463) Halkokondyles naziva «kraljem Ilirije»,[18] dakle Hrvata, jer je Stjepan zaista vladao većinom tadašnjih hrvatskih zemalja. On zapravo kaže da su neki u njegovo vrijeme Ilire nazivali Bošnjanima, a to zato što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira. Svjedočanstvo Halkokondylesa ima posebnu vrijednost, jer opisuje etničku situaciju Bosne neposredno prije njenog potpadanja pod Osmanlije, sa kojom je u zemlju došao snažan priliv stranoga naroda.[17]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Stjepan Tvrtko je krunisan za kralja 1377.
  2. ↑ S Dümmlerom se slaže čitav niz historičara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati, kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd.[3]
  3. ↑ Georgios Kedrenos (grč. Γεώργιος Κεδρηνός, fl. 11. vijek), bizantinski historičar.
  4. ↑ Konstantin Jireček (1854-1918), austrougarski češki historičar, političar, diplomat i slavist.
  5. ↑ Već 1137. godine Bela II. Slijepi proglašava svog sina Kolomana bosanskim vojvodom, a 1138. godine i sam uzima u kraljevski naslov i Bosnu («rex Ramae»).
  6. ↑ Bilino polje kod današnje Zenice, 8. aprila 1203. godine.
  7. ↑ Bartolomeo da Rinonico (1338–1401), franjevac i biograf sv. Franje Asiškog. Poznat u tekstovima i kao Bartholomaeus Pisanus, Bartholomaeus de Rinonichis o Bartholomaeus de Arnonico. Djela: De vita et laudibus Beatae Mariae Virginis; De conformitate Vitae B. P. Francisci ad Vitam Domini Nostri Jesu Christi.
  8. ↑ Carl Patsch (1865-1945), poznati arheolog koji je dao veliki doprinos arheologiji Bosne i Hercegovine.
  9. ↑ Luke Wadding (1588-1657), bio je irski franjevac i historičar.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Esad Kurtović (bs). Esad Kurtović, Kratka historija srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 2019, 144 str.. pp. 11. Pristupljeno 2020-12-17. 
  2. ↑ Hrvatska enciklopedija Vrhbosna
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Nova tiskara, Sarajevo, 1940.
  4. ↑ Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287
  5. ↑ Klaić, Povijest Bosne, 43
  6. ↑ Alt. Gesch 373
  7. ↑ Migne, P. G. 113, 286.
  8. ↑ Presb. Diocl., 37.
  9. ↑ Gesch. der Serben, I, 120-122
  10. ↑ Handelstr., 19
  11. ↑ Pov. Hrvata, I, 653
  12. ↑ Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309
  13. ↑ Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3
  14. ↑ Theiner, Mon. slav. mer., I., 22
  15. ↑ cit. djelo, I., 297-298
  16. ↑ Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72
  17. ↑ 17,00 17,01 17,02 17,03 17,04 17,05 17,06 17,07 17,08 17,09 17,10 17,11 17,12 17,13 Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 18,3 Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.

Literatura

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Vrhbosna&oldid=42218033