Stambena naselja berlinske moderne se sastoje od šest subvencioniranih stanbenih kompleksa (Siedlungen) koji svjedoče o inovativnoj stambenoj politici za vrijeme Weimarske Republike (1910. - 1933.) kada je grad Berlin postao napredno socijalno, političko i kulturno središte Europe. Oni imaju odlike novih reformi koje su pridonijele poboljšanju stambenih i životnih uvjeta za ljude s niskim prihodima novim pristupom u urbanizmu, arhitekturi i vrtnom dizajnu. Kompleksi su također izuzetni primjeri novih urbanih i arhitektonskih oblika, svježih dizajnerskih rješenja, ali i tehničke i estetske inovacije.
Vodeći arhitekti tih projekata, kao što su Bruno Taut, Martin Wagner i Walter Gropius, bili su vodeći arhitekti koji su imali značajan utjecaj na razvoj stambene gradnje širom svijeta.