Rerum Novarum
Rerum Novarum
| |
|---|---|
.jpg) | |
Rerum Novarum (prevedeno sa latinskog: O novim stvarima) je enciklika koju je objavio papa Lav XIII. 15. maja 1891. upućena svim katoličkim biskupima, sa podnaslovom - Prava i obaveze rada i kapitala.
U njoj se razglaba o odnosu i međusobnim obavezama između rada i kapitala, kao i države i njezinih građana. Već se u prvim redovima naglašava važnost i potreba za poboljšanjem položaja radnika jer je upravo njihov položaj, bez njihove krivnje, najvećim dijelom bijedan i nevoljan.[1] Enciklika načelno podržava pravo radnika na organiziranje svojih udruženja (sindikati), ali odbacuje socijalizam (dokidanje privatnog vlasništva, borba za radnička prava štrajkovima) kao i kapitalizam bez ikakvih ograničenja, ali čvrsto potvrđuje pravo na privatno vlasništvo.[1]
Iako enciklika slijedi tradicionalističke doktrine o pravama i obavezama poslodavaca i radnika i pravu na privatno vlasništvo, ona te doktrine nastoji primjeniti na novonastale uvjete.[2] Enciklika se snažno obara na lažne teorije socijalista, i snažno brani pravo privatnog vlasništva. Pravi lijek za novonastale probleme, nalazi se u kombiniranom djelovanju crkve, države, poslodavaca i radnika. Crkva je s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima individualnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i radnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu.[2]
Rerum Novarum želi pronaći treći put u sukobu rada i kapitala, ta harmonija bi se postigla ugovorom o pravima i dužnostima radnika i kapitalista, i ukratko bi glasila ovako:
- 1) Radnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti.
- 2) Radnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili lične napade
- 3) Radnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja
S druge strane kapitalist, poslodavac se obavezuje da će:
- 1) Radnicima davati poštenu plaću (naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu udobnost) [2]
- 2) Omogućiti slobodno vrijeme radnicima za njihov porodični i vjerski život
- 3) Da će voditi računa kod podjele posla o sposobnosti i godinama radnika
- 4) Da će poštivati prava radnika, te da neće postupati sa njima kao robovima.
U vrijeme kad je objavljena mnogi konzervativni rimokatolici doživljali su encikliku kao nešto jako modernističko i protivno interesima crkve. Ona je prije svega (prilično zakašnjelo) artikulirala poziciju Rimokatoličke crkve po pitanju socijalne pravde, naročito u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija, ali je naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. [3] Na mnoge dijelove iz enciklike Rerum Novarum pozivali su se i kasniji pape u svojim enciklikama, između ostalih Pio XI. (Quadragesimo Anno 1931.), Ivan XXIII. (Mater et Magistra 1961.) i Ivan Pavao II. (Centesimus Annus 1991.).
Enciklika Rerum Novarum je vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži, iako se na prvi pogled čini jako udaljena ona se u suštini doktrinarno drži slavne Isusove - Dajte caru carevo a bogu božije. Rerum Novarum bio je i inspiracija za Mussolinijev korporativizam i kasniji fašizam. Ipak vjerojatno niti jedna enciklika o socijalnim pitanjima, nije imala tako mnogo čitatelja i izvršila tako širok utjecaj na svijet kao Rerum Novarum.[2]
Papa Lav XIII. se za razliku od svog predhodnika Pija IX. prihvatio dijaloga sa novinama koje su uzela maha u 19. vijeku (industrijska revolucija, materijalizam, liberalizam, socijalizam, rast individualnih sloboda, pojava radničke klase ecc).
Ipak enciklika je objavljena ravno 27 godina nakon osnivanja Prve internacionale (Međunarodnog saveza radnika) - 1864. i 2 godine nakon puno radikalnije Druge internacionale iz 1889. u kojoj je glavnu riječ vodio Friedrich Engels, a koja je proglasila 1. maj međunarodnim praznikom rada (čitaj glorifikacija štrajka) i poticala radničke organizacije u borbu za opće pravo glasa, demokratske slobode i poboljšanje materijalnog položaja radnika. Tako da je došla ipak prekasno kad se socijalizam već dobrano rasplamsao.
U uvodnom dijelu enciklike naglašava se da je razlog objavljivanja radničko pitanje, odnosno problemi nastali industrijskom revolucijom, i pitanja vezana uz kapital, rad, pravo na privatno vlasništvo i sav rašamon vezan uz to.[1] Nadalje se naglašava da su u prošlom stoljeću dokinuti obrtnički cehovi, a mjesto njih ništa nije osnovano kao pomoć radnicima i kad su same ustanove i javni zakoni napustili vjeru otaca, došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda. [1] Odmah zatim se u prvom dijelu naglašava da je rješenje koje nude socijalisti neprihvatljivo za radnike jer socijalisti samo raspiruju zavist siromašnih na bogate i žele dokinuti privatno vlasništvo, koje je prirodno pravo dato ljudima od boga kako se objašnjava u slijedećem poglavlju - Privatno vlasništvo sankcionirano božanskim i ljudskim zakonima.
U drugom dijelu se nude rješenja, koja moraju biti rađena uz pomoć vjere i crkve[1] Nadalje se razglaba o neizbježnost društvene nejednakosti i teškog rada, ali da se to ipak nekako ublaži potrebna je sloga i bolji odnos među društvenim klasama koji treba počivati na pravednosti i ljubavi. Da bi se to postiglo razglaba se o pravoj koristi bogatstva, ali i o prednostima siromaštva (obzirom na nauk crkve o zagrobnom vječnom životu), pa se na kraju aludira da se to sve može riješiti - kršćanskim bratstvom.
Da se to postigne predlažu se konkretne mjere za crkvene prelate, a one se svode na; širenje kršćanskog nauka i obnovu društva na tim temeljima.
Pored crkve naglašava se i presudna uloga države koja treba i ima pravo intervenirati u međusobnim komfliktima između radnika i poslodavaca, na temeljima zdrava razuma i načelima božanske objave. Ali se istovremeno određuje i granica dokle smije ići država u svojoj intervenciji, a to je - bez povrede općega dobra ali i bez nepravde za pojedinca. Prevedeno da se i jednoj i drugoj strani zajamči vlast slobodnog djelovanja. Nadalje se razglaba o potrebi obrane rada, ali se istovremeno protivi - štrajkovima kao neprihvatljivom obliku borbe za vlastita prava, to se ilustrira slijedećim - Predug i pretežak posao te premalena plaća nerijetko su razlog da radnici svojevoljno obustave rad. Ovom čestom i teškom neredu treba dati lijeka, jer ovakva obustava nije samo na štetu poslodavca i samim radnicima, nego škodi i trgovini i javnom blagostanju, to naime obično nije bez nasilja i nereda te često dolazi u pogibelj i javni mir. Pri tom je najuspješnije i najspasonosnije ako vlast zakonima predusretne i spriječi da zlo ne bukne, pomno odstranivši razloge i uzroke zbog kojih se čini da će nastati sukobi medu radnicima i poslodavcima. [1] Govori se i o uvjetima rada, predlaže se da se oni poboljšaju i da to država mora štititi i braniti, ali da prije svega mora štititi pravo radnika na duhovna dobra, dakle radnička prava na pohađanje vjerske službe (prevedeno slobodnu nedjelju za pohađanje mise i porodični život), jer - Smrtni, naime, život, bio on ne znam kako dobar i poželjan, nije ipak ono posljednje za što smo rođeni, nego samo put i sredstvo da se usavrši život duše spoznajom istine i ljubavi dobra. U daljnjem tekstu se govori o potrebi zaštite žene i djece (i općenito slabijih i starijih) od poslova neprimjerenih za njih. - Djecu valja pomno čuvati da ne ulaze u radionicu dok dovoljno ne ojačaju tijelom, umom i duhom. [1]
Kod pitanja raspodjele dohotka, odnosno radničke plaće - predlaže se da to ostane u domeni slobode ugovaranja. Ali se sugerira da - Radnik dobije tako dovoljnu plaću da njom može pristojno uzdržavati sebe, ženu i djecu, ako je razborit, lako će nastojati štedjeti, pa će postići ono na što, čini se, i sama narav potiče, da mu ostane i nakon podmirenih troškova te uzmogne doći do malog imutka. [1] Čak se i sugerira da se upravo zbog toga treba štititi načelo nepovredivosti privatnog vlasništva.
U posljednjim dijelovima enciklike se razglaba o pravu na udruživanje kako radnika tako i poslodavaca, ali se predlaže i njihova međusobna suradnja na zaštiti udovica i siročadi, i radnika koji se nisu svojom krivnjom našli u nevolji. Isto tako se sugerira da bi trebalo protežirati ona udruženja koja su prožeta katoličkim duhom. Na kraju se zaključuje da je ljubav, kraljica društvenih kreposti.[1]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 „Rerum Novarum” (hrvatski). Bogoslovija Rijeka (Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve). Arhivirano iz originala na datum 2012-11-24. Pristupljeno 22. 08. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 John A. Ryan. „Rerum Novarum” (engleski). Catholic Encyclopedia. Pristupljeno 22. 08. 2012.
- ↑ „Rerum Novarum” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 22. 08. 2012.
- Potpuni tekst enciklike Rerum Novarum sa portala Sveta stolica (en)
- Sažetak enciklike Rerum Novarum na portalu Socijalna Akademija (Udruga za promicanje kršćanskog socijalnog nauka Arhivirano 2013-09-02 na Wayback Machine-u (sh)
- Potpuni tekst enciklike Rerum Novarum sa portala Bogoslovija Rijeka Arhivirano 2012-11-24 na Wayback Machine-u
(PDF) (sh) - Rerum Novarum na portalu Encyclopædia Britannica (en)
