Miniéjeva puška

Miniéjeva puška je puška žljebuša koju su godine 1849. dizajnirali kapetani francuske vojske Etienne Minié i Henri-Gustave Delvigne. Poticaj za stvaranje puške bio je pronalazak Miniéjevog zrna čiji je stožasti oblik omogućio brže punjenje u cijev u odnosu na dotadašnje sporo puneće puške žljebuše, isto kao i daleko bolju preciznost u odnosu na dotada dominirajuće muškete.

Poticaj za proizvodnju puške su bila francuska iskustva u ratu s alžirskim pobunjenicima, koji su sa svojim puškama-žljebušama ručne izrade imali veći domet od francuskih vojnika naoružanih standardnim mušketama.

Miniéjeva puška je težila 4,8 kg. Imala je mehanizam opaljivanja temeljen na kapislama te koristila zrna kalibra 17,8 mm. Domet je iznosio oko 600 m. Punila se sprijeda.

Nakon testova u Vincennesu francuska je vojska ubrzo prigrlila Miniejevu pušku kao svoju standardnu pušku. Godine 1851. je određen broj primjeraka prodan Velikoj Britaniji.

Miniéjva puška je korištena od strane Francuza u krimskom ratu i, slično kao britanski Pattern 1853 Enfield nanijela je teške gubitke Rusima naoružanim mušketama. Međutim, u austro-sardinijskom ratu 1859. nije bila tako efikasna protiv Austrijanaca naoružanih puškom Lorenz, a pokazali su se i ozbiljni nedostaci francuske taktike, koja nije uzimala u obzir efekte masovnog korištenja novog oružja.

Veliki broj primjeraka Miniejeve puške je poslije prodan u SAD za vrijeme građanskog rata.

Francuski vojni stručnjaci su, zahvaljujući austrijskim iskustvima u prusko-austrijskom ratu 1866. godine, kada je Lorenz deklasirana od ostraguše Dreyse M 1849 vrlo brzo shvatili ozbiljne nedostatke svoje puške. Uvedena je nova puška-ostraguša Chassepot koja je zamijenila Miniejevu pušku.