Prijeđi na sadržaj

Mario Draghi

Izvor: Wikipedija
Mario Draghi
Mario Draghi
Inkumbent
Mandat
13. veljače 2021.
Predsjednik Sergio Mattarella
Prethodnik Giuseppe Conte
Predsjednik Europske središnje banke
Mandat
1. studenog 2011. – 31. listopada 2019.
Prethodnik  Jean-Claude Trichet
Nasljednik Christine Lagarde
Guverner Banke Italije
Mandat
29. prosinca 2005. – 31. listopada 2011.
Prethodnik  Antonio Fazio
Nasljednik Ignazio Visco
Rođenje

Mario Draghi (Rim, 3. rujna 1947.) talijanski je ekonomist i aktualni Predsjednik vlade Republike Italije od 13. veljače 2021. Ranije je obnašao dužnosti predsjednika Europske središnje banke između 2011. i 2019. te predsjednika Odbora za financijsku stabilnost od 2009. do 2011. i guvernera Banke Italije od 2005. do 2011. godine.

Draghi je prethodno radio u Goldman Sachsu od 2002. do 2005. godine. Godine 2014. Draghi je popisao 8. najmoćniju osobu na svijetu po izboru Forbesa. Časopis Fortune 2015. ga je rangirao kao drugog najvećeg svjetskog vođu.[1] U svibnju 2019. Paul Krugman opisao ga je kao "[vjerojatno] najvećeg središnjeg bankara modernog doba".[2]

Rani život i obrazovanje

[uredi | uredi kod]

Mario Draghi je rođen u Rimu. Njegov otac Carlo, također ekonomist, radio je u Banci Italije od 1922. godine, kasnije u Institutu za industrijsku obnovu (talijanski: Istituto per la ricostruzione industriale - IRI) i na kraju Banca Nazionale del Lavoro. Njegova majka Gilda Mancini bila je apotekarka. Mario je najstarije od troje djece, ima sestru Andreinu koja radi kao povjesničarka umjetnosti i brata Marcella koji je poduzetnik. Studirao je na Institutu Massimiliano Massimo[3] i diplomirao na Sveučilištu La Sapienza pod mentorstvom Federica Caffèa sa svojim radom pod nazivom "Ekonomska integracija i promjene tečaja" (talijanski: "Integrazione economica e variazione dei tassi di cambio"). Potom je 1976. godine doktorirao na području ekonomskih znanosti na Massachusetts Institute of Technology, s radom pod naslovom "Eseji o ekonomskoj teoriji i primjene", pod mentorstvom Franca Modiglianija i Roberta Solowa.[4]

Karijera

[uredi | uredi kod]

Draghi je radio kao redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Cesare Alfieri Sveučilišta u Firenci od 1981. do 1994. godine [5] i član je Instituta za politiku na Vladinoj školi John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard (2001.).

Od 1984. do 1990. bio je talijanski izvršni direktor u Svjetskoj banci. Godine 1991., na inicijativu tadašnjeg ministra Guida Carlija, postao je generalni direktor talijanske riznice i obnašao je tu dužnost do 2001. Tijekom svog rada u riznici, predsjedavao je odborom koji je revidirao talijansko korporativno i financijsko zakonodavstvo i izradio zakon koji uređuje talijanska financijska tržišta. Također je bivši član uprave nekoliko banaka i korporacija (Eni, Institut za industrijsku obnovu,[6] Banca Nazionale del Lavoro i IMI).

Draghi je tada bio potpredsjednik i izvršni direktor investicijske banke Goldman Sachs International i član upravnog odbora za cijelu tvrtku (2002. – 2005).[7] Radio je na europskoj strategiji i razvoju tvrtke s velikim europskim korporacijama i vladama.[8] Nakon otkrića izvantržišnih swapova koje je Grčka koristila uz pomoć Goldman Sachsa, rekao je da "ne zna ništa" o ovom poslu i da "nema nikakve veze" s njim. Dodao je da su "sporazumi između grčke vlade i Goldman Sachsa bili sklopljeni prije [njegovog] pridruživanja [tvrtci]." [9]

Draghi je povjerenik Instituta za napredne studije na sveučilištu Princeton u New Jerseyu, a također i Instituta Brookings u Washingtonu.[10]

U svojstvu guvernera Banke Italije bio je član Upravnog i Općeg vijeća Europske središnje banke i član Upravnog odbora Banke za međunarodna poravnanja. Obnaša dužnost i guvernera Italije u odborima guvernera Međunarodne banke za obnovu i razvoj i Azijske banke za razvoj.[11]

U prosincu 2005. Draghi je imenovan guvernerom Talijanske banke[12] a u travnju 2006. izabran je za predsjednika Foruma za financijsku stabilnost. Ova organizacija je promijenila naziv u Odbor za financijsku stabilnost u travnju 2009. u ime G20, okupljajući predstavnike vlada, središnjih banaka i državnih nadzornih institucija i financijskih tržišta, međunarodnih financijskih institucija, međunarodnih udruga regulatornih tijela i nadzora i odbora stručnjaka središnjih banaka.[13] Cilj joj je promicati međunarodnu financijsku stabilnost, poboljšati funkcioniranje tržišta i smanjiti sistemski rizik razmjenom informacija i međunarodnom suradnjom između supervizora.

Dana 5. kolovoza 2011. napisao je, zajedno s bivšim guvernerom ECB-a, Jean Claudeom Trichetom, pismo talijanskoj vladi u kojem zahtijeva provedbu niza ekonomskih reformi koje bi hitno trebale biti provedene u Italiji.[14]

Dana 13. veljače 2021. Mario Draghi je izabran za predsjednika vlade Republike Italije.[15]

Europska središnja banka

[uredi | uredi kod]

Kandidatura

[uredi | uredi kod]
Draghi s Dominiqueom Strauss-Kahnom i Jean-Claudeom Trichetom.

Draghi se često spominjao kao potencijalni nasljednik Jean-Claudea Tricheta, čiji je mandat predsjednika Europske središnje banke završavao u listopadu 2011.[16] Tada je u siječnju 2011. godine njemački tjednik Die Zeit izvijestio, pozivajući se na visoko rangirane političare u Njemačkoj i Francuskoj, da je "malo vjerojatno" da će Draghi biti izabran za Trichetova nasljednika.[17] Međutim, u veljači 2011. situacija se dodatno zakomplicirala kada je izviješteno da glavni njemački kandidat Axel Weber ne prihvaća kandidaturu, oživljavajući tako vjerojatnost izbora ostalih kandidata.[18] Dana 13. veljače 2011., pomoćni urednik Financial Timesa Wolfgang Münchau napisao je da je Draghi najbolji kandidat za tu poziciju.[19] Nekoliko dana kasnije The Economist je napisao da bi "sljedeći predsjednik druge najvažnije svjetske središnje banke trebao biti Mario Draghi".[20] Dana 20. travnja 2011. Wall Street Journal izvijestio je da je " Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, bio otvoren prema ideji da gospodin Draghi bude predsjednik ECB-a".[21] Nekoliko dana kasnije njemački list Bild priklonio se izboru Draghija definirajući ga "najviše njemačkim od svih preostalih kandidata".[22] Suprotno prijašnjim signalima iz francuskog establišmenta, 25. travnja objavljeno je da predsjednik Nicolas Sarkozy vidi Draghija kao punopravnog i adekvatnog kandidata za taj posao.[23] [24]

Dana 17. svibnja 2011. Vijeće Europske unije - zasjedajući kao Ecofin - usvojilo je preporuku o nominiranju Draghija za predsjednika ECB-a.[25] Europski parlament i ECB odobrili su[26] a europski čelnici potvrdili su njegovo imenovanje 24. lipnja 2011. godine.[27] Draghi je počeo voditi instituciju sa sjedištem u Frankfurtu kad je Trichetu istekao neobnovljivi osmogodišnji mandat 31. listopada 2011. Draghijev mandat trajao je od 1. studenog 2011. do 31. listopada 2019. kad ga je na toj poziciji naslijedila francuska ekonomistica i pravnica Christine Lagarde.[28] Iako je Francuska dugo podržavala Draghijevu kandidaturu, suzdržala se od imenovanja do pred sam kraj, inzistirajući da Lorenzo Bini Smaghi, talijanski dužnosnik u šestočlanom odboru ECB-a, ustupi svoje mjesto u odboru francuskom predstavniku.[27]

Tijekom kandidature izražena je i zabrinutost zbog Draghijevog prošlog zaposlenja u investicijskoj banci Goldman Sachsu[29] [30] Pascal Canfin (europarlamentarac) ustvrdio je da je Draghi sudjelovao u swao transakcijama za europske vlade, posebno grčke, pokušavajući prikriti ekonomski status svojih zemalja. Draghi je na saslušanjima za nominaciju za Europski parlament 2011. odgovorio da su dogovori "poduzeti prije mog pridruživanja Goldman Sachsu [i] nisam imao nikakve veze s njima".[31] [32] [33]

Predsjedavanje, gašenje dužničke krize u Eurozoni i rečenica "whatever it takes..."

[uredi | uredi kod]
Mario Draghi na Svjetskom ekonomskom forumu, 2012. godine.

U prosincu 2011. Draghi je nadgledao trogodišnji program zajma ECB-a europskim bankama u iznosu od 489 milijardi EUR (640 milijardi USD). Program je bio približno iste veličine kao i Američki program za pomoć u nevolji (2008.), premda je i dalje mnogo manji od ukupnog američkog odgovora, uključujući kupnju imovine od strane Federalnih rezervi i druge mjere tog doba. Draghijev ECB također je promptno "ukinuo dva bezumna povećanja kamatnih stopa koja je učinio njegov prethodnik. . . Trichet [i] ... pojačao kupnju obveznica onih zemalja eurozone koje su u dužničkoj krizi", napisao je komentator Steve Goldstein sredinom siječnja 2012. U to su vrijeme "Draghi i svi njegovi kolege (odluka je bila jednoglasna) odlučili ne smanjiti cijenu zajmova iz privatnog sektora [ispod 1% postignutih "ukidanjem"], čak i kada su predviđanja pada inflacije ispod ciljane vrijednosti od 2% do kraja godine."[34]

Krajem veljače 2012., pod njegovim predsjedanjem pokrenut je drugi, nešto veći krug zajmova ECB-a europskim bankama, nazvan operacija dugoročnog refinanciranja (LTRO), usporedivu s ubrizgavanjem sredstava mjerama kvantitativnog popuštanja od strane FED-a u SAD-u i Instrumenta za kupnju imovine Banke Engleske.[35]

U srpnju 2012., usred obnovljenog straha od dužničke krize u eurozoni, Draghi je u panel raspravi pred novinarima izrekao rečenicu po kojoj će njegov mandat ostati upamćen: da je ECB "... spreman učiniti sve što je potrebno za očuvanje eura. I vjerujte mi, biti će dovoljno."[36] Ova je izjava smirila financijska tržišta i dovela do pada prinosa na obveznice (pada troškova zaduživanja) za zemlje eurozone, posebno za Španjolsku, Italiju i Francusku. U svjetlu sporog političkog napretka u rješavanju krize eurozone, Draghijeva se izjava smatra glavnom prekretnicom u u rješavanju krize eurozone.[37] [38]

U travnju 2013. Draghi je odgovorio na pitanje u vezi s prednostima i nedostacima članstva u eurozoni da "Ova pitanja formuliraju ljudi koji uvelike podcjenjuju što euro znači za Europljane, za euro područje. Oni znatno podcjenjuju politički kapital koji je uložen u euro." [39]

Godine 2015., u nastupu pred Europskim parlamentom, Draghi je rekao da je budućnost eurozone ugrožena ukoliko se zemlje članice djelomično ne odreknu neovisnosti i ne stvore više paneuropskih vladinih institucija. "Još nismo dosegli fazu prave monetarne unije", rekao je predsjednik središnje banke Mario Draghi u govoru Europskom parlamentu u Bruxellesu. "Neuspjeh zemalja eurozone da usklade svoje ekonomije i stvore jače institucije", rekao je, "riskira se pretvoriti u dugoročni neuspjeh monetarne unije kad se ona suoč s jakim ekonomskim šokom". Gospodin Draghi često je pozivao vlade eurozone da učine više na poboljšanju svojih gospodarskih performansi, na primjer preinakom restriktivnih propisa o radu.[40]

Draghi je 10. ožujka 2016. izazvao val polemika o konceptu "novca od helikoptera " nakon što je na tiskovnoj konferenciji izjavio da smatra da je taj koncept "vrlo zanimljiv":

"Zapravo nismo razmišljali ni razgovarali o novcu od helikoptera. To je vrlo zanimljiv koncept o kojem sada raspravljaju akademski ekonomisti u raznim krugovima. Ali još uvijek nismo proučavali taj koncept. Prima facie, očito uključuje složenost, kako računovodstvenu tako i pravnu, ali naravno pod ovim pojmom "novac od helikoptera" može podrazumijevati mnogo različitih stvari, pa to moramo vidjeti." [41]

Kritika

[uredi | uredi kod]

Draghi je član Grupe tridesetorice koju je osnovala Zaklada Rockefeller.[42] [43] Iz tog razloga optužen je za sukob interesa u poziciji predsjednika ESB-a. Draghi je s više strana bio kritiziran jer se njegov nekadašnji rad u Goldman Sachsu vidi kao sukob interesa.[44] [45] [46] [47]

Počevši od 2013. godine, Draghi je kritiziran u kontekstu skandala oko banke Banca Monte dei Paschi di Siena (MPS) [48] koja je sklapala vrlo rizične poslove.[49]

Nagrade

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ "World's Greatest Leaders" Fortune Magazine. Retrieved 15 April 2015.
  2. ↑ Krugman (24 May 2019). Opinion | After Draghi (Wonkish). NYTimes.com. Preuzeto 24 October 2019.
  3. ↑ I compagni di classe del nuovo Governatore (Italian). corriere.it. Preuzeto 5 September 2012.
  4. ↑ Archived copy. Archived from the original on 23 February 2013. Preuzeto 2014-09-05.
  5. ↑ Bank of Italy – Mario Draghi. Bancaditalia.it. Archived from the original on 8 October 2011. Preuzeto 26 June 2011.
  6. ↑ „Germany gives green light to Draghi”. LifeinItaly.com. 11 May 2011. Arhivirano iz originala na datum 14 March 2012. Pristupljeno 25 June 2011. 
  7. ↑ Foley, Stephen (18 November 2011). „What price the new democracy? Goldman Sachs conquers Europe”. The Independent. Pristupljeno 18 November 2011. 
  8. ↑ Goldman Sachs - Press Releases - Professor Mario Draghi Joins Goldman Sachs. Goldman Sachs.
  9. ↑ Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal. Bloomberg.com (2011-06-14). Preuzeto 2020-10-04.
  10. ↑ Šablon:Citiranje knjiga
  11. ↑ Šablon:Citiranje knjiga
  12. ↑ Šablon:Citiranje knjiga
  13. ↑ Šablon:Citiranje knjiga
  14. ↑ Šablon:Citiranje knjiga
  15. ↑ Mario draghi je položio prisegu za predsjednika vlade - Rai news 24 (2021-02-13). Preuzeto 2021-02-13.
  16. ↑ Kort, Katharina (29 September 2009). „Super-Mario für die EZB”. Handelsblatt. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-02. Pristupljeno 2021-02-14. 
  17. ↑ „German paper says Draghi's ECB chances diminishing”. Reuters. 19 January 2011. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 2021-02-14. 
  18. ↑ Kennedy, Simon (19 January 2011). „Weber's Withdrawal Throws Open ECB Race as European Debt Crisis Persists”. 
  19. ↑ „Draghi can lead the eurozone out of danger”. Financial Times. 13 February 2011. 
  20. ↑ „The Italian's Job”. The Economist. 17 February 2011. 
  21. ↑ Blackstone, Brian (20 April 2011). „Italian Gains Support in Central Bank Race”. The Wall Street Journal. 
  22. ↑ „So deutsch ist der neue EZB-Chef”. Bild. 29 April 2011. 
  23. ↑ Fouquet, Helene (25 April 2011). „Draghi Said to Be Seen by Sarkozy as Trichet's Successor”. 
  24. ↑ „Mario Draghi, bien parti pour prendre la présidence de la BCE”. Le Monde. 27 April 2011. 
  25. ↑ "Draghi Appointed ECB Chief", Wall Street Journal, 16 May 2011.
  26. ↑ „Mario Draghi appointed as head of European Central Bank”. BBC. 24 June 2011. Pristupljeno 24 June 2011. 
  27. ↑ 27,0 27,1 Galloni, Alessandra, and William Horobin (24 June 2011). „Draghi appointed ECB chief (intro-only without subscription)”. The Wall Street Journal. 
  28. ↑ Watts, William L. (24 June 2011). „EU leaders confirm Draghi to head ECB”. MarketWatch. 
  29. ↑ Foley, Stephen (18 November 2011). „What price the new democracy? Goldman Sachs conquers Europe”. The Independent. Pristupljeno 18 November 2011. 
  30. ↑ „EU appoints Draghi to ECB, Bini Smaghi to leave”. Reuters. 24 June 2011. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 24 June 2011. 
  31. ↑ Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal, bloomberg.com, 14 June 2011
  32. ↑ EuroparlTV video: Interview: 'Mario Draghi didn't convince me' – Pascal Canfin, MEP. Europa (web portal) (15 June 2011). Archived from the original on 2 July 2011. Preuzeto 26 June 2011.
  33. ↑ Hearing of Mario Draghi nominated to take over the European Central Bank 14-06-2011 (fr). Europa (web portal). Archived from the original on 29 June 2011. Preuzeto 26 June 2011.
  34. ↑ Goldstein, Steve (12 January 2012). „Unlike Bernanke, Draghi doesn't aim to be hero”. MarketWatch | Opinion. Pristupljeno 12 January 2012. 
  35. ↑ Lynn, Matthew (29 February 2012). „What central banks provide, oil markets take away”. MarketWatch. Pristupljeno 29 February 2012. 
  36. ↑ Mario Draghi (26 July 2012). ECB's Draghi to the euro's rescue? (Video). Euronews via YouTube. Retrieved 17 December 2012.
  37. ↑ Watts, William L. (26 July 2013). „Here's how things look a year after Mario Draghi pledged 'whatever it takes' to save the euro (blog)”. MarketWatch. Pristupljeno 17 December 2013. [mrtav link]
  38. ↑ Dixon, Hugo (30 July 2012). „Saving face and the Euro will be tough”. The New York Times. Pristupljeno 23 August 2018. 
  39. ↑ Boesler, Matthew (4 April 2013). „MARIO DRAGHI: Zero hedge readers don't understand the Euro crisis”. Business Insider. Pristupljeno 20 May 2013. 
  40. ↑ Ewing, Jack (25 February 2015). „Eurozone's Future Remains at Risk, Mario Draghi Warns”. The New York Times. Pristupljeno 26 February 2015. 
  41. ↑ „Introductory statement to the press conference (with Q&A)”. ecb.europa.eu (European Central Bank). 10 March 2016. Pristupljeno 30 April 2016. 
  42. ↑ Board of Directors. www.bis.org (1 December 2015).
  43. ↑ Official members of the Group of Thirty : Mario Draghi. Archived from the original on 6 August 2013. Preuzeto 24 October 2019.
  44. ↑ Ombudsmann assesses Draghi's membership in lobby organizations In: Spiegel.de of 30. Juli 2012
  45. ↑ Head of ECB criticised for his membership in the G30 In: Tagesschau.de of 31. Juli 2012
  46. ↑ Jérôme Fritel, Marc Roche: Goldman Sachs – A bank rules the world. ARTE, Frankreich 2012, 71 Minuten, looked up on 4. September 2012
  47. ↑ Günther Lachmann: How the Greeks sneaked their way into the Euro, looked up on 12. Dezember 2012
  48. ↑ Monte dei Paschi: Affäre um älteste Bank der Welt erreicht Draghi. Spiegel Online (29 January 2013).
  49. ↑ „Europa droht ein Währungskrieg (Europe at the verge of currency wars)”. Manager Magazin. 30 November 2014. 
  50. ↑ Laurea honoris causa al prof. Mario Draghi. Archived from the original on 13 August 2011. Preuzeto 24 October 2019.
  51. ↑ 404 error page. 404 error page.
  52. ↑ Laurea honoris causa a Mario Draghi. LUISS Guido Carli.
  53. ↑ TAU Honorary Doctorates 2017. Tel Aviv University.
  54. ↑ Celebrating new academic year 2018-2019. Sant'Anna School of Advanced Studies. Archived from the original on 2019-04-02. Preuzeto 24 October 2019.
  55. ↑ Mario Draghi to be awarded Law Degree honoris causa from the University of Bologna - University of Bologna. www.unibo.it. Preuzeto 24 October 2019.
  56. ↑ "Conoscenza, coraggio, umiltà": la lezione di Mario Draghi. www.cattolicanews.it. Preuzeto 24 October 2019.
  57. ↑ http://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2020/07/10/200710a.html

Daljnje čitanje

[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Mario_Draghi&oldid=41816144