Malikijski mezheb
Malikijski (arapski: مالكي) mezheb je jedan od četiri škole fikha ili vjerskog zakona u sunitskom islamu. Drugi je po brojnosti od četiri mezheba, a slijedi ga oko 25% muslimana, uglavnom u Sjevernoj Africi, Zapadnoj Africi, UAE, Kuvajtu, te u nekim dijelovima Saudijske Arabije. U prošlosti, također su ga slijedili u dijelovima Europe pod islamskom vladavinom, posebno u islamskoj Španiji i Sicilijanskom Emiratu.
Malikijski mezheb proizlazi iz rada Malik ibn Anas, u prvom redu Muwaṭṭah i Mudawwanah. Muwaṭṭah je zbirka hadisa koji koji su dio Sahih Buhari sa nekim komentarima Malika u vezi početne "prakse" ljudi iz Medine gdje je početna praksa u skladu ili u suprotnosti sa prenesenim hadisima. Malik (po kome je kasnije nazvan ova mezheb) smatra početnike Medine (prve tri generacije) da su nepobitan dokaz "živog" prvobitnog sunneta.
Drugi glavni izvor, al-Mudawwanah al-Kubrā, jeste zajednički rad Malika i njegovog dugogodišnjeg studenta, Ibn Qasim i njegov studenta Saḥnūna. Mudawwanah se sastoji od bilješki Ibn Qasima od predavanja Malika i odgovora na pravna pitanja koje je sakupio Saḥnūn u kojjima Ibn Qasim citira Malika, a gdje nisu postojale bilješke, on daje svoje pravno obrazloženje na temelju načela koja je postavio Malik. Ove dvije knjige, odnosno Muwaṭṭah i Mudawwanah, zajedno s drugim primarnim knjigama uzetih od drugih istaknutih studenata Malika, zajedno čine Mukhtaṣar Khalil, koji je uzet za osnovu malikijskog mezheba. Ovaj mezheb se razlikuje od ostala tri ponajviše u izvorima koji se koriste za donošenje zaključaka. Sve četiri mezheba koristite Kuran kao primarni izvor, a zatim sunnet od Muhammeda, koji se prenosi putem hadisa. U malikijskom mezhebu, sunnet uključuje ne samo ono što je zabilježeno u hadisima, već i pravna rješenja uzeta od prvih četiri pravednih halifa (rāshidūn), u prvom redu Omera, idžma (konsenzusom učenjaka), kijas (analogija) i urf (lokalni običaj koji nije u direktnom sukobu s utvrđenim islamskim principima). Malikijski mezheb, osim toga, u velikoj mjeri oslanja se na praksu salaf ljudi iz Medine kao izvora (sastoji se od Ṣaḥābah, tābi'īn , i prakse ashaba, odnosno najbolje generacije kao što je rečeno u autentičnom hadisu). To je zato što je njihova kolektivna praksa, uz izvedena rješenja iz salafa učenjaka, smatrana mutawātir, ili poznatom i prakticiranom tolikog broja različitih ljudi da to može biti samo sunnet. Drugim riječima, praksa prve tri generacije muslimana koji su boravili u Medini, tj. salaf ili pravedni prethodnici, formirala je oblik normativne prakse - "živi sunnet", koja je sačuvana od Muhammeda. Kada su prisiljeni da se oslanjaju na nepouzdane hadise da bi se donijela neka odluka, malikije onda biraju hadis koji je medinskog porijekla, a to znači da je prenositelj(i) živio u Medini. U malikijskom mezhebu "živi sunnet" od salafa iz Medine podržava samo jednom potvrđeni hadis, a nikako obrnuto. To je vjerojatno ono što najviše razlikuje malikijski mezheb od šafijskog, hanbelijskog i hanefijskog mezheba respektivno. Ti izvori, prema Maliku, ponekad zamjenjuju hadise, jer se praksa ljudi iz Medine smatra "živim sunnetom", s obzirom da se Muhammed preselio tamo, živio i umro tamo, a također većina njegovih ashaba je živjela tamo za vrijeme njegova života i nakon njegove smrti. Rezultat ovoga je ono što se čini da ovaj mezheb uzima puno šire stavove-dokaze od oslanjanja samo na sahih (vjerodostojnije) hadise kao što je slučaj u drugim školama, ali u stvarnosti, ovo služi za jačanje hadisa vezanih za stvarnu praksu. Malik je naročito pazio na vjerodostojnost svojih izvora, a njegova relativno mala zbirka hadisa, poznata kao al-Muwaṭṭah ili "Odobreno", vrlo je cijenjena. Malik je rekao, objašnjavajući naslov: "Moju knjigu je pregledalo sedamdeset pravnika iz Medine, i svaki od njih mi ju je odobrio, pa sam je nazvao 'Odobreno'."
Malik je jednom bio osuđen na bičevanje od strane guvernera Medine, rođaka kalifa Abū al-Mansura Ja'fara zbog prenošenja hadisa o tome da razvod dobiven pod prisilom je nevažeći. Hadis je o tom pitanju je imao važnu političku implikaciju, jer je podržavao one koji su tvrdili da je halifin autoritet bio sličanog karaktera tj. nevažeći - jer je, također, bio osiguran preko sredstava prisile. Na kraju, Malik je primoran da paradira ulicama u sramoti i naređeno je da se sam javno vrijeđa. Kažu da je on tad rekao: "Ko me poznaje, zna me, tko me ne zna, moje ime je Malik ibn Anas, a ja kažem: razvod od prisilom je ništav i nevažeći." Kada se o incidentu izvijestio al-Mansur, naređeno je da Malik bude otpušten, a njegov rođak da bude kažnjen.
Postoje male razlike u uobičajenim metodama salata, ili namaza u malikijskom mezhebu.
- Kijām (stojeći položaj u molitvi) – uobičajeno je (mashhūr) da ruke vise sa strane tokom namaza.
- Gleda se ravno u razini očiju (tj. doslovno "okrenut" Kabi) tokom i stojećeg i sjedećeg dijela namaza, umjesto da gleda prema dolje u mjesto sedžde (postoji neslaganje u ovom pogledu, s mnogim poznatim malikijskim naučnicima o tome da treba gledati u mjesto sedžde; međutim, to se ponajviše odnosi na koncentraciju i poniznost pred Allah om, a u svakom valjanost namaza neće biti upitna).
- Ne uči se nikakve dove prije Fatihe u obaveznim namazima (Bismillah, recitirajući "u ime Allaha, milostivog samilosnog" prije Fatihe).
- Taslīm – izgovaranje taslīma na kraju namaza samo jednom ("Al-salāmu 'alaykum" okrećući glavu nadesno), u drugim mezhebima je uobičajeno izgovoriti taslīm dvaput, jednom na svoje desno rame i jednom na lijevu stranu.
- Mālik ibn Anas (714-796), sunitski pravnik
- Saḥnūn ibn Sa‘īd (AH 160/776-7 - AH 240/854-5), sunitski pravnik i autor Mudawwanaha, jednog od najvažnijih radova malikija
- ‘Abd Allāh ibn Abī Zayd al-Qayrawānī (310/922-386/996), sunitski pravnik i autor Risālaha, standardnog rada u malikijskom pravu
- Ibn ‘Abd al-Barr (978–1071), andaluzijski učenjak
- Yūsuf ibn Tāshfīn (1061-1106), istaknuti vođa dinastije Almoravida
- Sheikh Zayed bin Sultan Al Nahyan, 1. predsjednik UAE (1918 – 2. 11. 2004)
- Mohammed bin Rashid Al Maktoum, premijer UAE i vođa emirata Dubai
- Ibn Rushd (Averroes) (1126-1198), filozof i učenjak
- al-Qurṭubī (1214-1273)
- Muḥammad I ibn Yūsuf ibn Naṣr ibn al-Aḥmar, vladar Granade (1237–1273)
- Shihāb al-Dīn al-Qarāfī (1228–1285), marokanski pravnik i autor koji je živeo u Egiptu
- Khalīl ibn Isḥāq al-Jundī (d. ca. 1365), egipatski pravnik, autor al-Mukhtaṣara
- Ibn Baṭṭūtah (24. 2. 1304-1377), istraživač
- Ibn Khaldūn (1332/AH 732-1406/AH 808), učenjak, historičar i autor Muqaddimaha
- Usman dan Fodio (1754-1817), osnivač halifata Sokoto
- ‘Umar al-Mukhtār (1862–1931), libijski vođa otpora
- Shaykh Aḥmad ibn Muṣṭafá al-‘Alawī (1869–1934), alžirski sufijski vođa
- Muhammad Ash-Shanqeeti
- Sīdī ‘Umar Farūq ‘Abd Allāh
- Shaykh Abdalqadir as-Sufi
- Timothy Winter
- Hamza Yusuf
- Sherman Jackson
- Biography of Imam Malik Arhivirano 2009-07-14 na Wayback Machine-u
- Translation of Mālik's Muwaṭṭah Arhivirano 2008-11-28 na Wayback Machine-u
- Aisha Bewley's homepage Arhivirano 2008-08-03 na Wayback Machine-u - uključuje prevode raznih važnih malikijskih izvornih tekstova
- Biographical summary of Imam Mālik Arhivirano 2011-06-09 na Wayback Machine-u
- The Issue of Qabd, Sadl and Irsal According to the Maliki Scholars Arhivirano 2010-11-11 na Wayback Machine-u
