Karanac
Karanac
| |
|---|---|
  Karanac Karanac na karti Hrvatske | |
| Regija | Baranja |
| Županija | Osječko-baranjska |
| Općina/Grad | Kneževi Vinogradi |
| Mikroregija | Banska kosa |
| Najbliži (veći) grad | Beli Manastir |
| Površina | 20,72 km² |
| Nadmorska visina | 114 m |
| Geografske koordinate | |
| - z. š. | 45.761 N |
| - z. d. | 18.684 E |
| Stanovništvo - - - - - - -(2001 / 2011 / 2021) | |
| - Ukupno | 1065 |
| - Gustoća | 51 st./km² |
| - Broj domaćinstava | 391 |
| Pošta | 31315 |
| Pozivni broj | +385(0)31 |
| Autooznaka | BM |
Karanac (lokalno Karanča, mađarski Karancs [ˈkɒrɒnt͡ʃ]), naselje u Općini Kneževi Vinogradi, Osječko-baranjska županija.
Karanac je smješten na južnim padinama Banske kose u Baranji, u mikroregiji Banske kose Istočnohrvatske ravnice. Udaljen je 4 km zapadno od općinskog sjedišta Kneževih Vinograda i 15? km (cestom) od Belog Manastira. Leži na nadmorskoj visini od 114 m. Nalaze se s lijeve strane državne ceste D212 (D7 - Kneževi Vinogradi - GP Batina) i na lokalnoj cesti L44010 (Kneževi Vinogradi /D212/ - Kamenac - Karanac - Kozarac /D7/).
Autobusnim vezama povezan je s Belim Manastirom, Kneževim Vinogradima, Batinom i Somborom.
- Kolonizacija Nijemaca u ove krajeve počela je također za vrijeme Leopolda I. u 17. stoljeću, a nastavila se pod vladavinom Josipa I., Karla VI., Marije Terezije i završila se vladavinom Josipa II. kada je dostigla vrhunac.
- Po završetku prvog svjetskog rata 1918. godine u Karanac se doseljavaju Srbi iz mađarskog dijela Baranje.
- Po završetku drugog svjetskog rata u njemačke (švapske) kuće se naseljavaju kolonisti iz Dalmacije, Međimurja i Banije.
- Od 1953. godine se naseljavaju Hercegovci.
- Od 1961. godine se naseljavaju Srbi iz Bosne
| Pregled broja stanovnika po godinama [1][2] | |||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1857 | 1869 | 1880 | 1890 | 1900 | 1910 | 1921 | 1931 | 1948 | 1953 | 1961 | 1971 | 1981 | 1991 | 2001 | 2011 |
| 1037 | 1525 | 1474 | 1679 | 1680 | 1665 | 1674 | 1886 | 1469 | 1569 | 1773 | 1670 | 1491 | 1466 | 1065 | 926 |
Kretanje broja stanovnika 1857.-2011.[3]
Prema popisu iz 2011. godine stanovništvo je relativno najviše hrvatsko (41%), te srpsko (33%) i mađarsko (22%).[4]
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 20 najčešćih prezimena u Karancu su:
- Horvat, Kovač, Malinić, Todorović, Antić, Ristić, Lazarević, Sokač, Kukić, Marković, Stanojević, Grujić, Simić, Štrbac, Božić, Lovrenčić, Ovčar, Barat, Damjanić, Dokletal
a nekad su najčešća prezimena bila:
- Horvat, Malinić, Musa, Burić, Kerovec, Lazarević, Livazović, Milinović, Todorović, Andrejević, Antić, Balog, Barat, Bencek, Bilić, Bošnjak, Božić, Carić, Dadić, Farkaš [4]
Karanac se prvi put spominje 1357. godine pod imenom Karancs u darovnici ugarskog kralja Ljudevita iz dinastije Anžuvinaca, koji su vladali Ugarskom 40 godina od 1342-1382 godine. Ovo naselje imalo je status kraljevskog sela i bilo je darovano vlastelinu Besenyő Györgyu.
Od 1390. do 1428. godine, izdane su od ugarskog kralja Žigmunda tri darovnice kojima je mjesto Karanac darovao odanim vlastelinima na korištenje i upravljanje imanjem. Postoje i dvije darovnice iz 1468. i 1474. godine od ugarskog kralja Matije Korvina. U njima se više ne spominje Karancs kao kraljevo selo, već kao grad (vár) pod imenom Karancs-vár. Slično kao što je u ono vrijeme bio Baranya-vár današnji Branjin Vrh. Karancs-vár se u ono vrijeme nalazio zapadno od današnjeg sela i bio je opkoljen šancima. U njemu je bila rezidencija vlastelina Pongrac Janosa kojem je ovaj grad bio darovan darovnicom iz 1474. godine.
Kada je Baranja od 1526. do 1687. godine bila pod Turcima, na prostorima današnjeg Karanca bila su tri sela: Arki, Rév i Karanča.
Selo Arki je na brdu u jednoj dolini sjeverozapadno od današnjeg sela Karanca na kojoj su danas plantaže vinograda.
Drugo selo Rév bilo je smješteno u današnjem ataru prema selu Kozarcu.
Karanča, treće selo bilo je najveće od ta tri sela i imalo je 81 domaćinstvo. Poslije odlaska Turaka službeni je ponovo bio mađarski službeni naziv Karacs.
Godine 1700., selo Karacs pripalo je Darđanskom vlastelinstvu Đule Veteranija, sina poginulog generala austrijske vojske Fridrika Veteranija. Njihovi potomci prodali su vlastelinstvo grofu Nepomuku Esterháziju, a ovaj se zadužio te mu je imanje dospjelo pod sekvestar. Njegov sin Kázmér često je pravio izlete u dolini Hunjor koja se nalazi u brdu iznad Karanca. On je 1779. dao sagraditi u selu kapelu koja je 1830. godine proširena u crkvu. To je današnja katolička crkva koje je popravljana 1878. i posvećena sv. Donatu.
Esterházi Kázmér je ipak bio prisiljen prodati vlastelinstvo koje je njegov otac zadužio. Vlastelinstvo je kupio vojvoda Georg Vilosh Schamburg von Lippe, čiji je sin Adolf zvani Firšli, prodao imanje 1916. godine mađarskoj agrarnoj i rentnoj banci u Budimpešti.
Baranjko, drveni dvodimenzionalni lutak veličine odraslog čovjeka, postavljen 2006. godine na ulaz u jedino baranjsko etnoselo Karanac iz smjera državne ceste D212, na početku Kolodvorske ulice, kao znak dobrodošlice turistima, gostima i slučajnim prolaznicima. Idejni pokretač izrade te maskote bio je akademski slikar Sreto Balaš, koji ga je – uz pomoć karanačke djece - izradio po uzoru na čiča Agija, zaštitni znak baranjske tvrtke "Agria invest" (uz dozvolu vlasnika te tvrtke). Ime mu je dano prema etniku Baranjac.
Izrada i postavljanje lutka Baranjka bila je jedna od brojnih aktivnosti mještana na uređivanju Karanca. Seljani su po mjestu postavili koševe za otpad, klupe đermove, sjenice, prave lovačke čeke, vodenicu, stare poljoprivredne strojeve, naprave i alate, uredili parkove i kuće, posadili cvijeće, odnjegovali travnjake...
Žitelji Karanca svakome su se hvalili lutkom Baranjkom na ulazu u selo. Oko njega su počele kružiti razne anegdote, ali je sve palo u vodu u aprilu 2007. godine kad su ga uništili nepoznati vandali i dijelove odnijeli u neznanom smjeru. Ostale su samo noge, koje su se čuvale u seoskoj kući kod poznatog karanačkog turističkog poslenika Denisa Sklepića, jednog od sufinasijera izrade i postavljanja, dok lutak nije obnovljen i ponovno postavljen na isto mjesto. Tu je stajao do posljednjeg dana mjeseca avgusta 2008. godine, kad se pokraj njega, oko 22 sata, zaustavio terenac splitskih registarskih oznaka, iz koga je izišao suvozač, odlomio "Baranjka" s postolja i htio ga staviti u prtljačnik. Međutim, uplašen nečim, samo ga je odbacio u kanal i vratio se u vozilo, koje je odjurilo. Karančani su "Baranjka" ponovo popravili i otada stoji na ulazu u selo i svim posjetiocima želi dobrodošlicu.
U Kolodvorskoj ulici nalaze se još dvije replike "Baranjka". Na prvoj dobrodošlicu izražava na mađarskom jeziku, a na drugoj uzvikom "Pazi! Djeca" upozorava vozače da uspore jer na cestama ima i djece. Treća replika nalazi se u Ulici Ive Lole Ribara. Na njoj "Baranjko" ništa ne govori, nego nosi duboku posudu punu voća. Četvrta replika, s fudbalskom loptom, nalazi se u središtu sela, u Ulici Nikole Tesle, i na njoj dobrodošlicu posjetiocima želi na engleskom i njemačkom jeziku.
U Registar udruga Republike Hrvatske Arhivirano 2019-01-22 na Wayback Machine-u upisano je deset udruga sa sjedištem u Karancu (stanje: VI/2019):
- Dobrovoljno vatrogasno društvo Karanac, osnovano 23.11.1982. (Kolodvorska 123)
- "Čuvari starih zanata", osnovani 11.03.2011. (Kolodvorska 99)
- Športski nogometni klub "Polet" Karanac, osnovan 26.05.1959. (Nikole Tesle)
- "Udruga žena" Karanac, osnovana 10.01.2004. (Nikole Tesle 13)
- Konjički klub Donat, osnovan 05.10.2011. (Kolodvorska 27)
- Udruga Mađara Karanac, osnovana 01.04.2019. (Ulica Tina Ujevića 13)
- "Pravda za sve", osnovana 22.11.2010. (Petefi Šandora 68)
- Zajednica Mađara Karanca, osnovana 16.02.2015. (Petefi Šandora 1R)
- Udruga mladeži "Zamijenite nam tugu osmijehom", osnovana 22.05.2001. (Petefi Šandora 68)
- Lovačko društvo "Srndać" Karanac, osnovano 25.04.1982. (Petefi Šandora 3E)
- Borivoj Novaković, nogometni publicist.
- Kolodvorska
- Ul. Ive Lole Ribara
- Ulica Tina Ujevića
- Nikole Tesle
- Sunčana ulica
- Šandora Petefija