Imovinski cenzus
| Imovinski cenzus | |
|---|---|
 | |
Imovinski cenzus (od latinskog census = popis, procjena imovine, koji se u Antičkom Rimu, periodičko provodio radi popisa i procjena imovine građana radi uvrštenja u porezne razrede.[1]) je takav izborni sistem koji rezultira ograničenim biračkim pravom, jer glasati mogu samo oni koji imaju određena financijska sredstva, i to dokazati poreznim prijavama ili imovinom.[2]
Prije uvođenja općeg biračkog prava, većina zemalja tražila je posebne kvalifikacije za svoje birače.[3] U nekim sistemima, kao što je bio pruski sa podjelom stanovnika na tri klase, u kojem su naizgled svi imali po jedan glas, sistem je ipak protežirao bogatu manjinu, jer su sve tri klase birale isti broj zastupnika, tako da je glas 3 najsiromašnjije klase imao manju težinu.[2]
Izborni cenzus se po njemačkim zemljama zadržao gotovo do 1918., dokad je još nekoliko država imalo tu klauzulu u svom izbornom zakonu.[2]
U antičkim gradovima-državama, kao što je bila Atenska demokracija i Rimska Republika politička prava (sudjelovanje u narodnoj skupštini i sličnim tijelima), bilo je gotovo cijelo vrijeme (osim kraćih perioda) vezano uz određeni prihod ili minimalnu imovinu.[2] Najraniji primjer za to je Timokratija atenskog zakonodavca Solona. Rezultat podjele građana na različite klase, vezano uz vrijednost njihove imovine, omogućilo je da dugi niz godina najbogatiji Atenjani mogli držati najviše položaje u državi, dok su najsiromašniji dobili samo za vrijeme vladavine Temistokla puna politička prava.[2]
U najvažnijem rimskom javnom skupu Centurijskoj skupštini, svi građani su podijeljeni na osnovu poreznog popisa u klase. Taj sistem garantirao je bogatijim stanovnicima (uključujući i plemstvo) stalnu premoć kod glasanja. Imovinski cenzus je dakle osiguravao strukturnu većinu manjine, protiv brojčano daleko veće skupine običnih građana (plebsa).[2]
Za srednjeg vijeka i feudalizma nije ni postojalo biračko pravo, jer je članove Dijeta birao monarh ili su to postajali na osnovu svog položaja (kao biskupi) što je opet na kraju bio posredno monarhov izbor, a ne slobodna volja nekakvih birača.
Tokom 18. i 19. vijeka Britanija je tražila da birač ima određeni prihod ili vlasništvo, argument za to izveden je iz principa da samo onima koji imaju udjela u financiranju države treba biti dopušteno da sudjeluju u izborima. [3]
Imovinski cenzus u Sjedinjenim Američkim Državama postojao je od ustava iz 1787. Ukinut je 1830. za vladavine predsjednika Andrew Jacksona (1829. - 1837) koji je dao opće pravo glasa svim punoljetnim muškarcima (bez obzira na imovinu). To je bio uvod u džeksonovsku demokraciju, koja je iznjedrila pokret protiv ropstva stvorila prve radnike, partije i sindikate, pored toga i sufražetkinje i pokret protiv alkohola.[2]
U Francuska je imovinski cenzus uveden tokom Francuske revolucije - 1791. deklaracijom Louisa XVI - O građanskim pravima, ali je ubrzo odbačen od Jakobinaca koji su dali svim punoljetnim muškarcima pravo glasa.[2]
Opće biračko pravo bio je glavni zahtjev.[2] liberalne opozicije za ustanaka 1848., dok je demokratska opozicija tražila jednako pravo glasa za sve muškarce po principu jedan čovjek - jedan glas. Imovinski cenzus je formalno ukinut, jer su prema kratkotrajnom carskom izbornom zakonu iz aprila 1849. zastupnici Donjeg doma novoosnovanog austrijskog Reichstaga trebali biti izabrani na općim i neposrednim izborima po sistemu apsolutne većine glasova.[2]
Imovinski cenzus je ponovno uveden nakon propasti revolucije, na taj način održavani su izbori između 1850. - 1907.
Nakon što je car Franjo Josip 1861. proglasio Februarski patent osnovano je Carevinsko vijeće kao novi dvodomni parlament Austro-Ugarske.[4] Prvi saziv Carevinskog vijeća imao je 343 poslanika od toga 120 iz ugarskog dijela carstva, koje su izabrale Dijete austrijskih krunskih zemalja[4] na osnovu imovinskog cenzusa.
I nakon izborne reforme iz 1873., kad su poslanici za Donji dom (Abgeordnetenhaus) birani neposredno, na mandat od šest godina, nastavilo se sa praksom imovinskog cenzusa, jer su na izbore mogli izaći samo muškarci, koji su platili najmanje 10 guldena poreza godišnje, a to je bilo svega 6 % stanovnika.[4]
Nakon nekoliko izbornih reformi, koje su donijele vlade Eduarda Taaffe i Kazimira Felixa Badenija, od 1907. glasačko pravo postalo nezavisno od iznosa plaćenog poreza, i time zadovoljen princip jedan čovjek jedan glas, pa je time porasla zastupljenost siromašnijih slojeva društva. Nakon novih izbora održanih 1907., Donji dom je imao 516 poslanika[4]
Teorijske formulacije imovinskog cenzusa i principe na kojima počiva, dao je Justus Moser (1720 - 1794).[2]
Imovinski cenzus postojao je u prvim ustavima njemačkih zemalja na početku 19. vijeka (ustav Kraljevine Bavarske 1818. i ustav Kraljevine Württemberg - 1819.).[2]
Uz pravilo imovinskog cenzusa održani su izbori za pruski Landtag, gdje su stanovnici podjeljeni u tri klase (prema imovini birača). Za razliku od tog stanovnici (muški) Njemačkog Carstva su od samog početka na osnovu ustava od 16. aprila 1871. imali jednako pravo glasa. Na izborima za Reichstag, poslanici su birani na temelju općeg, jednakog i tajnog glasanja. Glasati su mogli svi muškarci stariji od 25 godina, ti izbori bili su vrlo demokratski za ono vrijeme, jer je većina zemalja imala ograničeno biračko pravo imovinskim cenzusom.
Otto von Bismarck nadao se da će davanjem jednakog biračkog prava svima, ograničiti utjecaj liberala, jer je računao da će seljaci birati konzervativnije poslanike. Sve do samog kraja carstva žene su bile bez prava glasa, ono je uskraćeno i svima na aktivnoj službi u vojsci (iako su imali pasivno pravo glasa), da se izbjegne politizacija vojske, kao i svima koji su živjeli od socijalne pomoći, licima u postupku stečaja i svima onima kojima je sud oduzeo poslovnu sposobnost ili građanska prava.[5]
Tako je na općim izborima 1912. 22,2% stanovništva (14.442.000 muškaraca) imalo pravo glasa. Taj procent bio je znatno veći od procenta na državnim izborima u Bavarskoj ili Saskoj, gdje je i dalje vrijedilo djelomično ograničeno biračko pravo.[5]
Opće pravo glasa za oba spola uvedeno je 1918. / 1919.[2]
Specifičan vid ograničenog biračkog prava uveden je nakratko u pojedinim švicarskim kantonima, kao posljedica liberalnih revolucija iz 1830. On se nije bazirao na visini uplaćenog poreza i imovini, već na povlaštenom statusu stanovnika glavnih gradova, nasuprot seoskog stanovništva, kojima je osiguravao znatno veću procentualnu zastupljenost u parlamentu. To se može objasniti simpatijom bivših švicarskih liberala za Julsku revoluciju iz 1830. pariške više klase, koja je također predvidila ograničeno biračko pravo. Čak i u konzervativnim katoličkim kantonima, koje je uticaj revolucija slabo dotakao, uveden je imovinski cenzus, koji je prvenstveno bio usmjeren protiv ne katoličkog stanovništva.[2]
U Sloveniji je imovinski cenzus ukinut 1907. kao i u ostalim zemljama Cislajtanije Kako je Hrvatska podpadala pod Translajtaniju na nju se nisu odnosile izborne reforme iz 1907. pa je imovinski cenzus postojao kao i u Ugarskoj sve do Prvog svjetskog rata.[1] Isto pravilo vrijedilo je i u Bosni i Hercegovini, Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori, a i Osmanskom Carstvu u čijem sastavu je bila Republika Makedonija.
- ↑ 1,0 1,1 „cenzus” (srpski). Hrvatski leksikon. Pristupljeno 01. 01. 2015.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 „Suffrage#Census suffrage” (engleski). Memim encyclopedia. Pristupljeno 01. 01. 2015.[mrtav link]
- ↑ 3,0 3,1 „Suffrage” (engleski). Encyclopedia britannica. Pristupljeno 02. 01. 2015.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 „Abgeordnetenhaus” (engleski). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 02. 01. 2015.
- ↑ 5,0 5,1 „Reichstag (German Empire)” (engleski). Memim encyclopedia. Pristupljeno 01. 01. 2015.