Hrvatsko-ugarska nagodba
Hrvatsko-ugarska nagodba je sporazum izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog parlamenta, sklopljen 1868. godine, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske[1] unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.[2]
Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski.[3]
Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno "provizorijem", "privremenim" rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.[4]
Ban Josip Šokčević odstupio je s dužnosti 27.6. 1867, a namjesnikom banske časti postaje barun Levin Rauch. Rauch je imao zadaću provesti nagodbu s Ugarskom. U tome je pogledu postupao bezobzirno. Pristaše Narodne stranke izgubili su službe, a dobivali su ih unionisti. Rauch je počeo pripremati nove izbore. Prijašnji je Sabor sastavio izborni red, no Rauch je uvidio da po tome redu unionisti nebi mogli dobiti većinu. Zato je izradio novi, kojeg je kralj oktroirao 20.10. 1867,[5] kojim je povećan broj sabornika virilista (nebirani sabornici - velikaši), a broj biranih zastupnika ograničen na 66.[6] Izbori su se održavali od 19.11. do 23.12. 1867 Rauch je doista pobijedio Narodnu stranku. Od 66 biranih zastupnika, Narodna stranka dobila je jedva 14 zastupnika. Na ovaj način otvoren je put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima.
Sabor se sastao 8.1. 1868 U kraljevinski odbor (regnikolarnu deputaciju) 30.1. izabrani su sami unionisti: Julije grof Janković, Ladislav grof Pejačević, Koloman Bedeković, Antun Vakanović, dr. Mirko Suhaj, Ignjat Brlić, Jovan Živković, Josip Žuvić, Ante Stojanović, Janko Car, Pavao Batagliarini i Stjepan Vuković. Hrvatski kraljevinski odbor uputio se 27.4. u Peštu, gdje je dugo raspravljao s ugarskim kraljevinskim odborom. Koncem srpnja 1868. odbori su uglavili Nagodbu.[5]
Prema tekstu Nagodbe, Ugarska te Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine državnu zajednicu, njihov kralj se kruni jednom krunom, jednim krunidbenim aktom, o čemu se izdaje zajednička krunidbena povelja, i to u izvorniku na mađarskom i hrvatskom jeziku. Temeljem ovih odredaba Trojedna Kraljevina dobila pravni status kakav nije imala niti jedna zemlja unutar Monarhije, ali ona ipak nije bila država, jer se njezin subjektivitet manifestirao samo u odnosu prema Ugarskoj, dok je već u odnosu prema Austriji, a napose prema inozemstvu, Hrvatska bila sastavni dio Ugarske, odnosno Austro-Ugarske.[7]
Članak 5. je propisao postojanje poslova koji su zajednički za Ugarsku i Hrvatsku (zemlje krune Svetoga Stjepana), a čije rješavanje je spadalo u nadležnost zajedničkog parlamenta i vlade odgovorne parlamentu.
Zajednički poslovi bili su utvrđivanje troškova održavanja dvora, novačenje, zakonodavstvo u vezi s obrambenim sustavom i vojnom obvezom, smještaj i prehrana vojske (članak 6., 7.), nadalje, financije (utvrđivanje poreznog sustava, poreza, državnog proračuna, završnog računa, zaduživanje, raspolaganje s jura regalia majora itd.), zatim pitanje novčarskog sustava, pomorskog, trgovačkog, rudarskog prava, odnosno općenito poslovi u vezi s trgovinom, carina, pošte, željeznica, luka i pristaništa, brodopromet te problematika državnih puteva i rijeka (članak 9.), odnosno industrija, pitanje državljanstva, naturalizacije, putnih isprava i policijskog nadzora nad strancima (članak 10.).
Članak 47. propisao je da pod autonomiju Trojednice potpadaju svi poslovi koji nisu u nadležnosti zajedničkoga parlamenta i središnje vlade, dakle zemaljska uprava, vjeroispovijest, prosvjeta, pravosuđe, uključujući i zakonodavstvo s izuzetkom pomorskog prava.
Naknadnim djelovanjem ugarske vlasti, u originalni dokument je ubačena Riječka krpica i to u obliku doljepljenog dodatka naziva "član 66.". Tim su činom grad Rijeka, njegova luka i cjelokupni riječki kotar, pripali Ugarskoj uz dopuštenje da o riječkoj autonomiji odluku donesu zastupnici grada i Ugarskog i Hrvatskog sabora. Zastupnici Ugarske i Rijeke su primorali Hrvatski sabor da prihvate upravu središnje ugarske vlade nad Rijekom, ali da takvo stanje bude privremeno. Ovu odluku je u srpnju 1870. potvrdio i car Franjo Josip I.
Protiv nijednoga zakona nije se u Hrvatskoj diglo toliko nezadovoljstvo, kao protiv Nagodbe. Nagodbom je kao posebno nepovoljno za Hrvatsku bila podjela državnih prihoda. Prema Nagodbi Hrvatskoj je od njezinih poreznih prihoda pripadao iznos od 2.200.000 forinti i taj odnos nije se mogao mijenjati daljnjih deset godina.
Kralj smjenjuje Bedekovića i zamjenjuje ga novim banskim namjesnikom Antunom Vakanovićem 1872. se ponovno sastaje Sabor i iako Narodnjaci pobjeđuju, ostaju u manjini jer Vakanović povećava broj virilista (koji su unionisti) 1873 hrvatska kraljevska delegacija u Pešti pregovara s Ugarskom vladom. Čini se revizija Nagodbe, kojom Hrvatska dobiva 45% svojih prihoda za podmirenje troškova.
- ↑ Ustav Republike Hrvatske
- ↑ Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.
- ↑ „Matijević, Z., "Absolutismus in Kroatien" Iso Kršnjavi i Scotus Viator o Hrvatskoj u doba banovanja Pavla baruna Raucha, Matica hrvatska, broj 2, Godište VIII/2008.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-08. Pristupljeno 2010-04-28.
- ↑ Hrvatska u 19. stoljeću[mrtav link]
- ↑ 5,0 5,1 Rudolf Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb, 1906.
- ↑ „HSS - povijest”. Arhivirano iz originala na datum 2011-11-12. Pristupljeno 2010-04-28.
- ↑ Ladislav Heka, Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska,Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 28, br. 2, 931-971 (2007)
- Kr. potvrda sa tekstom Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, Komad V. 1868. Zagreb, Österreichische Nationalbibliothek
- (hu) 1868. évi XXX. törvénycikk Tekst na mađarskom