Josip Jović (novinar)
Josip Jović (Imotski, 1950.) je hrvatski novinar i publicist.
Josip Jović rodio se u Imotskom 1950. godine. Tokom godina pisao je članke, izvješća, političke komentare, razgovore, reportaže u "Imotskoj krajini", "Slobodnoj Dalmaciji", "Nedjeljnoj Dalmaciji", "Vjesniku", "Danasu", "Panorami", "Hrvatskom tjedniku", "TRN-u", "Novom listu", "Slobodnoj BiH", a na televiziji je djelovao na HRT-u te u hrvatskim programima radijskih postaja u Berlinu, Clevelandu i Melbourneu. Bio je glavnim urednikom "Imotske krajine", "Panorame", "Slobodne BiH" i "Slobodne Dalmacije". Od početka se iskazao kao pismeni i inteligentni novinar. U drugoj polovici 1980-ih, nedvojbeno je spadao u (naj)liberalnije novinare u Hrvatskoj, a članci su mu remetili ustajalost tadašnje hrvatske šutnje koju su iskazivali i najmoćniji dužnosnici u Hrvatskoj, u to doba kad je velikosrpska klika na čelu sa Slobodanom Miloševićem bila u usponu.[1]
U svojim radovima tijekom '90-ih, nije pisao poput drugih kritičara hrvatske državne politike, jer su mu kritike bile upućene u sasvim drugom pravcu.
Ipak ni kao takav, nije bio mezimcem hrvatskih vlastiju otkako se Hrvatska osamostalila. Neslaganje ondašnjih vlastiju sa njegovom kritičnosti prema nepravednostima hrvatskog društva[2] najbolje oslikava kada su mu državna tijela pomalo pakosno zatvorila uredništvo "Panorame" sredinom '90-ih pod izlikom - "sanitarnih razloga".[nedostaje referenca] U nemilost državnog poglavara došao je prvenstveno zbog šibanja po očitim deformacijama sustava, koji je pogodovao pohlepnim udvoricama.[1] Tako ni epizodu u tjedniku Panorami nije mogao mirno dovršiti.[1]
Kad je bio na mjestu urednika u Slobodnoj Dalmaciji 1995. godine, bio je jedini među tiskovinama bliskih HDZ-u koji nije bio odlikovan za Dan hrvatske neovisnosti, a štaviše nije niti bio pozvan kod predsjednika Tuđmana na susret s novinarima. Uprava novina nije dobro primila njegov komentar na televiziji kako nije bilo potrebe za prijevremenim izborima. Prema upućenima, nakon što je komentirao u Slobodnoj Dalmaciji blamažu od izbora na kojima je Branko Mikša pobijedio Ivu Škrabala, usporedivši to s jednim davnim slučajem kad je Dinamo morao po političkoj odluci izgubiti utakmicu od podgoričke Budućnosti, to je bio razlog za smjenu na mjestu urednika.[3]
Zbog nepoštivanja Haaškog tribunala, osuđen je 30. kolovoza 2006. godine od istog na kaznu od 20.000 eura.[4] Prema odluci Raspravnog vijeća stoji da je iskazao "naročito flagrantno" nepoštivanje Tribunala i "krajnji prijezir" prema Tribunalu, budući je objavio identitet i iskaz Stjepana Mesića, zaštićenog svjedoka.[5]
- Dogmi usprkos, 1989.
- Rađanje Hrvatske, 1992.
- Iskušenje slobode, 1997.
- Muke po Daytonu, 1999.
- Sudbonosci: politički presjek Hrvatske 20. stoljeća, 2001.
- Život po protokolima, 2002.
- Lijepa naša kolonijo, 2006.
- Hrvatsku mi moju..., 2011.
Suautor je u zbornicima:
- Hrvatska trajno neutralna država (prir. Miljenko Jerneić), 2004.
- Andrija Šimić - izuzetna pojava među hajducima: zbornik radova sa znanstvenog skupa "Hajduk Andrija Šimić i njegovo doba", održanog 11. studenoga 1995. u Imotskom (ur. Ivan Mimica, Mijo Milas), 2005.
- Hrvatska i Zapadni Balkan: rasprave o suverenitetu, nacionalnom identitetu i vanjskoj politici (ur. Miroslav Tuđman, Mate Ljubičić), 2007.
- Hrvatska nakon dvadeset godina - kako dalje?: rasprave o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske (ur. Miroslav Tuđman), 2010.
- Croatian generals are not guilty, 2011.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Tomislav Jonjić: Lice i naličje suprotstavljenih strana u slučaju Josipa Jovića, pristupljeno 9. srpnja 2014.
- ↑ Razgovor za Hrvatski radio - Radio Split kad je dobio nagradu grada Splita za životno djelo.
- ↑ Dubravko Grakalić: Dramatic Changes in Croatian Newspapers: the Editors-in-Chief of Slobodna Dalmacija and Vjesnik, Josip Jovic and Ante Ivkovic, To Be Fired!, Globus, Zagreb, 11. listopada 1995.
- ↑ Haag kaznio Jovića s 20 tisuća eura Preuzeto 28. rujna 2011.
- ↑ (en) Josip Jovic sentenced to 20,000 EUR Arhivirano 2007-12-16 na Wayback Machine-u
