Nimbostratus
Nimbostratus (lat. nimbus: oblak + stratus: sloj, naslaga; međunarodna kratica Ns) je bezoblični, tamnosivi gusti oblak koji potpuno prekriva Sunce, a pojavljuje se obično na visinama između 2 i 5 kilometara. Daje dugotrajne jednolične oborine (pada mirna i jednolična kiša ili sipi trajni snijeg). Podnica mu je zbog padanja oborine difuzna (razlivena) pa joj se visina ne može točno odrediti. Nimbostratus može biti debljine od 2 do 3 km, a kada je uspravno razvijen može biti debel od 6 do 7 km. Donji dio nimbostratusa se sastoji od vodenih kapljica i kišnih kapi (zimi kapljice, snježni kristali i pahuljice), a gornji dio od sitnih, prehladnih kapljica i ledenih kristala. Ispod nimbostratusa obično se pojavljuju rastrgani oblaci koji ga djelomično pokrivaju (mali čupasti oblaci). Nimobostratus se najčešće razvija iz altostratusa, a ljeti često nastaje razvlačenjem kumulonimbusa.[1][2] Nimbostratusi su snježnobijeli oblaci od vode i leda koji potpuno prekrivaju Sunce kao jednobojni, sivi ili tamnosivi, potpuno zbijeni sloj.
Osnovna podjela oblaka temelji se na činjenici da je, usprkos velikoj raznolikosti oblaka, moguće izdvojiti ograničen broj svojstvenih oblika, koji se često mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Takva podjela svojstvenih oblika sadrži podjelu na rodove, vrste i podvrste, a kao dopunu daje i odlike koje detaljnije opisuju pojedina svojstva oblaka. Druga osnovna podjela odnosi se na visinu na kojoj se pojavljuju oblaci.[3]
S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci okomitog razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci okomitog razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.
Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772. – 1864.) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti 10 vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:
- visoki oblaci: cirus (Ci), cirostratus (Cs) i cirokumulus (Cc),
- srednje visoki oblaci: altostratus (As) i altokumulus (Ac),
- niski oblaci: stratokumulus (Sc), stratus (St) i nimbostratus (Ns),
- oblaci okomitog razvoja: kumulus (Cu) i kumulonimbus (Cb).
Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), fractus (izlomljen), lentikularis (lećast), nebulosus (bezobličan), stratiformis (slojevit), uncinus (kukičast), spissatus (zgusnut) i tako dalje. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, na primjer vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).
|
- ↑ nimbostratus, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
- ↑ Gelo, Branko. 2010. Opća i pomorska meteorologija. Sveučilište u Zadru, Odjel za promet i pomorstvo. Zadar. ISBN 978-953-7237-69-1
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Meteorologija), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
