Nikola IV. Frankapan
| Nikola IV. Frankapan | |
|---|---|
| krčki knez | |
 Lik Nikole IV. Frankopana na nadgrobnoj ploči u crkvi Gospe Trsatske na Rijeci | |
| hrvatsko-dalmatinski ban | |
| Vladavina | 1426. – 1432. |
| Prethodnik | Albert de Ungh |
| Nasljednik | Ivan VI. Frankapan i Stjepan III. Frankapan |
| Rođenje | o. 1360. |
| Smrt | 26. lipnja 1432. |
| Plemićka kuća/obitelj |  Frankapani |
| Supruga | Doroteja Gorjanski Marta Iločka Blanka Sforza |
| Djeca | Ivan VI. Nikola V. Stjepan III. Modruški Juraj Bartol IX. Martin IV. Ivan VII. Andrija I. Žigmund Dujam IV. Katarina |
| Otac | Ivan V. Frankapan |
| Majka | Ana Gorička |
| Vjera | rimokatolik |
Nikola IV. Frankapan ili Frankopan (lat. Nicolaus de Frangepan) (?, o. 1360. – ?, 26. lipnja 1432.,[1] po drugim izvorima nakon 1352. – 1432.[2]), hrvatski velikaš, krčki knez iz obitelji Frankapan i hrvatsko-dalmatinski ban (1426. – 1432.).[2] Sin je Ivana V. Krčkog i Ane Goričke. Prvi je pripadnik roda koji je uzeo prezime Frankapan i jedan je od najmoćnijih članova obitelji. Suvremenici su ga zvali "knez Mikula".[3]
Poslije očeve smrti 1393. naslijedio je obiteljska imanja kojima je upravljao zajedno s majkom Anom.[4] Biko je knez krčki i modruški, a kralj Žigmund ga je potvrdio za rapskog kneza. Nikola je svoje posjede proširio i kupnjom Ribnika kraj Ozlja od Mikca Prodavića za 9000 dukata, a 1397. kralj mu je predao grad Ozalj za 17.000 dukata.[5]
U vrijeme dinastičkih nemira u Hrvatskoj i Ugarskoj, Nikola je privremeno pristupio Ladislavu Napuljskom, ali 1403. ponovno je u Žigmundovoj milosti. Godine 1404. Rabljani ga izabiru za doživotnog kneza te dobio od kralja Žigmunda darovnicu grad Ozalj i Klokoč.
Sklopio je savez s knezom Ivanišem Nelipčićem uperen protiv Ladislava Napuljskog koji je potvrđen 1411. godine zarukama Nikolinog sina Ivana VI. s Ivaniševom kćeri Katarinom.[5] Iste godine Nikola je hodočastio u Svetu zemlju. Godine 1412. dao je obnoviti crkvicu Blažene Djevice Marije u Crikvenici. Po toj se crkvi gradić i zove. Do crkve je dao sagraditi samostan, u koji je doveo pavline. Ta darovnica od 14. kolovoza 1412. kojom je Nikola IV. u Modrušu darovao pavlinima samostan, najstariji je pisani izvor koji spominje ime Crikvenice. Samostanska je zgrada povezala okolna raštrkana ribarska naselja u jedno. Tako ga se smatra osnivačem današnje Crikvenice.[6]
Za rata Hrvatsko-Ugarske i Mletaka (1411. – 1413.) podupirao je kralja Žigmunda koji mu je 1412. godine potvrdio matični krčki posjed. Za novoga rata Hrvatsko-Ugarske i Mletaka (1418. – 1420.) opustošeni su mu posjedi, a uskoro se sukobio i s Celjskim grofovima koji su mu na ime miraza nećakinje Elizabete[7] oduzeli dio otoka Krka, Trsat, Bakar i Bribir. Sukob je razriješen na budimskom dvoru 1424., a sporni posjedi ostali su u vlasti obitelji Frankapana.[8]
Godine 1426. postao je hrvatsko-dalmatinskim banom. Kralj Žigmund založio mu je gradove Bihać s kotarom, Sokol, Ripač, Čoku, Rmanj, Knin, Lab, Vrliku, Ostrovicu i Skradin te županiju Luku, čitava Poljica i sve kraljevske Vlahe u Hrvatskoj za 28.000 dukata,[3] a 1431. potvrdio mu je te posjede za 14.000 dukata.[8] Kralj mu je praktično dao skoro sve u ondašnjoj Hrvatskoj što je imao, a jedino što mu nije dao bila je baština Nelipčića i Kurjakovića.[2]
Godine 1428. uzeo je prezime Frankapan, a 1430. godine, kad je posjetio Rim, papa Martin V. potvrdio mu je odnosno priznao srodstvo sa starom rimskom patricijskom obitelji Frangipana, koji su se pozivali na antičko podrijetlo iz roda Anicija.[8] te je priznao promjenu obiteljskog grba, radi isticanja tog navodnog srodstva s tom rimskom obitelji.[2] To isticanje srodstva s rimskim patricijima bila je moda onog vremena.
Nikola IV. je za svojega života objedinio sve obiteljske posjede i doveo moć Frankopana do vrhunca. Nakon njegove smrti, njegovo razgranato potomstvo podijelilo je obiteljske posjede među osam loza i od tada započinje pad frankapanske moći.
Ženio se tri puta; supruge su mu bile Doroteja Gorjanski (1405. godine), sestra palatina Nikole II. Gorjanskog,[3] Marta Iločka (kći mačvanskog bana Mirka Iločkog i sestrična budućeg moćnog slavonskog bana i bosanskog kralja Nikole Iločkog), te Blanka Sforza. Imao je ukupno jedanaestoro djece čiji će potomci stvoriti nekoliko značajnih ogranaka obitelji (Cetinski, Ozaljski, Tržački i Slunjski): [navesti tko je majka kojem od ove djece][9]
- Ivan VI. (o. 1405. – 1436.)
- Nikola V. († 1456.)
- Stjepan III. (II.) Modruški (kraj 14. ili poč. 15. st. – iza 1484.)
- Juraj (spomen 1416.)
- Bartol IX. († o. 1458.)
- Žigmund († 1465.)
- Martin IV. (o. 1415. – 1479.)
- Katarina (spomen 1416.)
- Dujam IV. (1416. – 1487.)
- Andrija I. (1434. – 1439.)
- Ivan VII. Krčki (o. 1424. – o. 1486.)
- ↑ Geni Miklos - Nikola IV Frangepan - Frankopan, Ban (1390 - 1432) - Genealogy
- ↑ a b c d Hrvatski obiteljski leksikon Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. ožujka 2022. (Wayback Machine)Nikola IV. Frankapan
- ↑ a b c Hrvatski knezovi Frankopani prema kat. Crkvi
- ↑ Hrvatski biografski leksikon, str. 418.
- ↑ a b Hrvatski biografski leksikon, str. 418.
- ↑ Povijest i kultura. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. kolovoza 2014. Pristupljeno 15. rujna 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Kćer Stjepana Frankopana. Geneall. Vidi pjesmu mađarskog pjesnika Sándora Kisfaludyja
- ↑ a b c Hrvatski biografski leksikon, str. 419.
- ↑ Genealogy Frankopani
- Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1998.
| Prethodnik: | Hrvatsko-dalmatinski ban (1426. – 1432.) |
Nasljednik: |
| Albert de Ungh | Ivan VI. Frankapan Stjepan III. Frankapan |
