Iljušin Il-38
Iljušin Il-38 "May"
| |
|---|---|
 | |
Sovjetski Il-38 1986. godine
| |
Opći podatci
| |
| Tip | Ophodni-protupodmornički zrakoplov |
| Proizvođač | Iljušin |
| Razvijen na temelju | Iljušin Il-18 |
| Probni let | 28. rujna 1961. |
| Uveden u uporabu | 1969. - |
| Status | U uporabi |
| Broj primjeraka | 58 |
Portal:Zrakoplovstvo 
| |
Iljušin Il-38 (NATO oznaka: "May"), sovjetski ophodni-protupodmornički zrakoplov razvijen na temelju Iljušina Il-18.
Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih ratna mornarica SAD-a ojačala je svoju podmorničku flotu naoružavajući je nuklearnim projektilima UGM-27 Polaris. Kao odgovor na to, SSSR je na osnovu dokazanog Il-18 pokrenuo razvoj oceanskog protupodmorničkog zrakoplova. Prvi let obavljen je 28. rujna 1961. s testnim pilotom Kokkinakijem za kontrolama i dva letna tehničara. Iako prvi prototip nije bio opremljen elektronskom opremom, s vremenom je nadograđivan do gotovog oblika za serijsku proizvodnju. Zbog činjenice da je na sustavima protupodmorničkog ratovanja utrošeno dosta vremena, prvi serijski (produkcijski) primjerak poletio je tek 1967. U službu sa sovjetskim mornaričkim zrakoplovstvom primljen je 1969.[1]
Il-38 koristi većinu komponenti s Il-18: trup, različite unutarnje sustave i motore AI-20M. Osim navedenog, zbog uske specijaliziranosti za PP borbu, implemetirao je i različite specifične komponente te dizajnerske promjene. Prostor pod pritiskom ograničen je na pilotsku kabinu i prostor za operatere instrumenata. Dva odjeljenja za borbena sredstva smještena su ispred i iza krila što je u konačnici utjecalo na promjenu središta gravitacije i pomicanja krila za tri metra prema naprijed.[1]
Najvidljiviji elektronički instrumenti su "kupola" za motrilački i ciljnički radar "Berkut" ispred prednje noge stajnog trapa i krak za MAD (detektor magnetskih anomalija) u repu. U prednjem borbenom odjeljenju bile su smještene sonarne plutače, dok su se u stražnjem nalazila prateća oružja - dubinske bombe (konvencionalne ili nuklearne), morske mine i samonavođena torpeda. Zbog mogućeg utjecaja okoliša na ispravnost oružja, prostor je grijan.[1]
Posadu čini sedam članova: pilot, kopilot, navigator, radio vezist i letni inženjer te operateri radara i plutača. Budući da su ophodne zadaće mogle trajati duže vrijeme, smještaj posade je uključivao kuhinju, toalet, stol i prostor za odmor sa sklopivim krevetom. Kako su bočna putnička vrata uklonjena, u zrakoplov se ulazilo kroz otvor između kupole radara i prednjeg borbenog odjeljenja.[1]
Iako je planirana proizvodnja 250 primjeraka, iz državne tvornice u Khodynki je izašlo samo 58, prema nekim izvorima 65, zrakoplova.[1] Koristile su ga postrojbe sovjetskih sjevernih, pacifičkih i baltičkih flota. U ožujku 1968. eskadrila Il-38 je upućena u Kairo u Egiptu gdje su do 1972. letjeli s egipatskim oznakama i sovjetskim posadama.
Nastavio je sudjelovati u prekomorskim operacijama djelujući iz Adena (Južni Jemen), Asmere (Etiopija), Libije i Sirije. Dva su zrakoplova uništena i jedan je oštećen u napadu Oslobodilačkog fronta Eritrejskog naroda 1984. kod Asmere. Zbog raspada SSSR-a, nastavio je letjeti u sastavu ruskih arktičkih i pacifičkih flota.
- Indijska mornarica. Pet zrakoplova, tri nabavljena 1977. i dva 1983.
- Sovjetsko mornaričko zrakoplovstvo
- Rusko mornaričko zrakoplovstvo
Tehničke karakteristike
Izvori podataka: military-today.com[2]
Osnovne karakteristike
- posada: 7 - 10
- dužina: 39,6 m
- raspon krila: 37,42 m
- visina: 10,16 m
Letne karakteristike
- najveća brzina: 650 km/h
- dolet: 9500 km
- borbeni dolet: 2200 km
- najveća visina leta: 10 km
- motor: 4 x ZMDB Progress AI-20M
Naoružanje
- naoružanje: 9000 kg različitog naoružanja
-
Il-38 uz krstaricu klase Kresta II, Maršal Timošenko -
Il-38 iznad palube američkog nosača zrakoplova USS Midway -
Il-38 uz krstaricu USS England, 22. svibnja 1979.
.jpg)
_on_22_May_1979_(6393427).jpg)
- P3 Orion - američki ekvivalent
- ↑ a b c d e The Ilyushin Il-18 & Il-38 (engleski) vectorsite.net (8. prosinca 2010.)
- ↑ Ilyushin Il-38 May (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2009. Pristupljeno 8. prosinca 2010. military-today.com (8. prosinca 2010.)