Prijeđi na sadržaj

Dativ

Izvor: Wikipedija

Dativ (lat. dare, datum = dati, dan) treći je od sedam padeža hrvatskoga jezika te jedan od padeža mnogih slavenskih jezika, a i nekih drugih indoeuropskih jezika. Dativ najčešće ima službu daljeg objekta u rečenici. To je padež namjene i cilja, a odgovara na pitanja komu? ili čemu?

U hrvatskom jeziku

[uredi | uredi kôd]

Dativ se koristi kao:

Dao sam ti pismo.
Učini mi uslugu.
  • Dativ bliskosti, interesa ili etički dativ; koriste se lične zamjenice kao znak bliskosti
Eno ti majke!
Kako si mi?
Bio je njima gospodar. (njihov)
Uzeo joj je knjige. (njezine).
  • Dativ smjera ili direktivnosti je priložna oznaka i govori o osnovnome značenju dativa - usmjerenju:
prići cilju, okrenuti se njemu, ići kući
  • Dativ namjene označava davanje, neizravan objekt i namjenu nekome:
kupiti joj, obećati sinu, pokloniti se Bogu
  • Dativ koristi ili štete podvrsta je dativa namjene i govori o tome kako se nešto čini na štetu ili korist nekomu:
pomagati siromašnima, oteti bogatima
  • Dativ s infinitivom zastarjela je konstrukcija:
Valja nam poći, što nam je činiti?
  • Emfatični dativ dolazi u zakletvama i prisegama, sličan je posvojnome dativu:
tako mi svega, majke mi
Bila je prekrasna, slična zvijezdama na nebu.
k, usprkos, unatoč
nadomak, nadohvat, usuprot, protiv, naprama, naprema, prema

Neki glagoli zahtijevaju dativ:

činiti se, lagati, gaditi se, smučiti se, nedostajati, pomagati, prijati, goditi, sviđati se, svidjeti se, dopadati se, vjerovati... i njihove izvedenice i drugi oblici.

Kod imenica jednine ženskog roda u dativu često dolazi do glasovne promjene koja se zove sibilarizacija ili druga palatalizacija.


Dativ bliskosti

[uredi | uredi kôd]