Cannaregio

Cannaregio je jedan od šest povijesnih sestiera u Veneciji, u Sjevernoj Italiji.

Ovom sestieru pripada i venecijansko groblje na otoku San Michele.

Geografske karakteristike

Cannaregio nalazi se nalazi na sjeveroistoku Venecije, i drugi je po veličini sestiere u Veneciji, od 150 hektara^[1] i 13.169 stanovnika (2007.), jedino je Castello veći. Ime je dobio po istoimenom Kanalu Cannaregio koji se nalazi u njemu, a on po trstici (cana = trstika, od latinski: calamo) koja je rasla u tom dijelu Venecijanske lagune prije nego što je naseljen.

Povijest

Cannaregio se počeo graditi u 11. stoljeću, kad se zemljište na otocima počeo isušivati, i kad je produbljen kanal Cannaregio, koji je sve do izradnje željezničkog i cestovnog nasipa u 19. stoljeću bio glavna prometnica Venecije za vezu s kopnom. I u Cannaregiu su se gradile elegantne palače, osobito uz Canal Grande, no Cannaregio je bio ipak četvrt radnika, radionica i sirotinje. Od početka 1516., venecijanskim Židovima bilo je zabranjeno napuštati geto u Cannaregiu od zalaska sunca do zore, vrata geta bila su budno čuvana. I pored tih mjera venecijanski židovi uspjeli su zadržati svoje pozicije u gradu kao uspješni trgovci, bankari, apotekari i fizičari, ograničenja njihova kretanja trajala su 270 godine, sve dok Napoleon Bonaparte nije osvojio Mletačku Republiku 1797. Za njegove vladavine porušena su vrata i zidovi geta, i otad su svi građani Venecije mogli su živjeti tamo gdje žele.

U 19. stoljeću probijena je izgrađena ulica kroz cijeli Cannaregio, nazvana Strada Nuova, i izgrađen nasip i mostovi za željeznicu i cestu kojom je Venecija spojena s kopnom u Mestreu i željeznička stanica Santa Lucia. Današnji Cannaregio je osim Strade Nuove, Canal Grandea, željezničke stanice, po kojima hodaju turisti, i mirni stambeni dio Venecije, s malim lokalnim dućanima i kafeima.