Prijeđi na sadržaj

A.C. Milan

Izvor: Wikipedija
A.C. Milan
Puno ime Associazione Calcio Milan S.p.A.[1]
Nadimak Rossoneri (Crveno-crni)
il Diavolo (Vrag)
Casciavit (lomb. šarafcigeri)
Osnovan 16. prosinca 1899.[2]
Igralište San Siro, Milano
Kapacitet 75.817 (ograničeni kapacitet)
80.018 (maksimalni kapacitet)
Trener Paulo Fonseca
Liga Serie A
2023./24. 2.
Domaći dres
Gostujući dres
Treći dres

Associazione Calcio Milan, skraćeno nazivani A.C. Milan ili jednostavno Milan, talijanski je nogometni klub iz Milana, Lombardija, koji se natječu u prvoj talijanskoj ligi Serie A. Milan su 1899. osnovali krojač čipki Herbet Kilpin i biznismen Alfred Edwards.[2][3] Klub je cijelu povijest proveo u prvoj talijanskoj ligi koja je od sezone 1929./30. poznatija kao Serie A, osim u sezonama 1980./81. i 1982./83.[2]

Milan je najuspješniji klub u svjetskom nogometu u smislu međunarodnih trofeja s Boca Juniorsom, s 18 trofeja koje službeno priznaju UEFA i FIFA.[4] Milan je tri puta osvajao Interkontinentalni kup, a jednom i njegovog nasljednika FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo.[4] Milan je također sedmerostruki osvajač Europskog kupa/Lige prvaka,[4] a više naslova od njih ima samo Real Madrid.[5] Također su pet puta osvajali UEFA Superkup i dvaputa UEFA Kup pobjednika kupova. Milan je osvojio svako veliko natjecanje u kojem je sudjelovao, osim UEFA Europske lige (dva puta su 1972. i 2002. gubili u polufinalu).[4] Gledajući domaća natjecanja, Milan je s gradskim rivalom Interom[6] osvojio 19 naslova prvaka u Serie A što ga čini drugim najuspješnijim klubom iza Juventusa koji ima 29 naslova prvaka. Peterostruki su osvajači talijanskog kupa, a također drže rekordnih šest naslova talijanskog superkupa.[4] AC Milan je jedan od klasičnih klubova FIFA.[7]

Milan domaće utakmice odigrava na San Siru. Stadion, koji dijele s gradskim rivalom Interom, najveći je u talijanskom nogometu s ukupnim kapacitetom od 80.018 mjesta.[8] Inter je smatran Milanovim najvećim rivalom, a utakmice između ova dva kluba se zovu Derby della Madonnina, koji je jedan od najpraćenijih derbija u nogometu.[9] U 2010. Milan je postao treći najpodržavaniji klub u Italiji, a sedmi je najpodraživaniji u Europi, ispred svih talijanskih klubova.[10]

Jedan od najpoznatijih bivših vlasnika kluba je bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi,. Klub je jedan od najbogatijih i najvrijednijih klubova u talijanskom i svjetskom nogometu.[11] Milan je bio jedan od osnivatelja sada izvan funkcije G-14 grupe vodećih europskih nogometnih klubova, kao i njegove zamjene europskog udruženja klubova.[12]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Ekipa A.C. Milan iz sezona 1901.
Herberta Kilpina, prvi predsjednik kluba

Klub je osnovan kao nogometni i kriket klub 16. prosinca 1899. godine, a osnovali su ga englezi koji su došli iz engleskog grada Nottinghama, Alfred Edwards i Herbert Kilpin.[3] U čast svojem engleskom podrijetlu, klub je odlučio zadržat englesko sricanje, koje je suprotno talijanskom sricanju Milano koji je bio prisiljen nositi to ime pod fašističkim režimom. Milan je svoje prvo talijansko prvenstvo osvojio 1901., a sljedeća dva 1906. i 1907.[2]

Godine 1908. Milan je iskusio razdvajanje zbog unutarnjih neslaganja oko potpisivanja sa stranim igračima, koje je dovelo do osnivanja drugog milanskog kluba Intera.[13] Prateći ove događaje, Milan nije uspio osvojiti niti jedan talijanski naslov prvaka do sezone 1950./51.[4] Klub se u 50-ima vratio na vrh talijanskog nogometa, vođeni švedskim trijom poznatijim kao Gre-No-Li, kojeg su činili Gunnar Gren, Gunnar Nodrahl i Nils Liedholm. U 1963. Milan je osvojio prvi kontinentalni naslov, nakon što su pobijedili Benficu u finalu Europskog kupa.[14] Isto natjecanje je ponovno osvojeno 1969., a iste godine je osvojen i Interkontinentalni kup.[4] Nakon umirovljenja Giannija Rivere 1979. Milan je ušao u loše razdoblje, tijekom kojeg su bili uključeni u Totonero skandal 1980.[15] zbog kojeg su izbačeni u drugu talijansku ligu, poznatiju kao Serie B, prvi put u povijesti. Skandal je bio usmjeren na kladioničare koji su podmićivali igrače i suce da namještaju rezultate utakmica. Milan se ubrzo opet vratio u Serie A, ali je sljedeće godine opet relegiran u Serie B nakon što su završili sezonu u zoni ispadanja.

20. veljače 1986. poduzetnik Silvio Berlusconi je kupio klub i spasio ga od bankrota uložeći velike količine novca,[16] a nakon što je sjeo na mjesto vlasnika odmah je zaposlio menadžera Arriga Sacchija na čelu Rossonerija i kupio je nizozemski trio; Ruuda Gullita, Marca van Bastena i Franka Rijkaarda.[16] Ovo je bio početak nedvojbeno najuspješnije ere u Milanovoj povijesti, nakon što su osvojili osam ligaških naslova, jednom talijanski kup i pet puta talijanski superkup, pet trofeja Lige prvaka, pet naslova UEFA Superkupa, dva Interkontinetnalna kupa i jedan naslov FIFA Svjetskog klupskog prvenstva.[4] Ta uspješna momčad je bila proglašena najboljim klubom svih vremena, u globalnoj anketi stručnjaka koju je proveo World Soccer magazin.[17] Svoj vrh su postigli u jednoj od klubovih najupečatljivijoj utakmici, poznatoj 4:0 pobjedi nad Barcelonom u finalu UEFA Lige prvaka 1994. U sezoni 1998./99. nakon dvije godine, Milan je podigao svoj šesnaesti ligaških naslov u stoljetnoj obljetnici kluba.

U novije vrijeme, klub je 2006. bio uključen u Serie A skandal, koji je nazvan Calciopoli,[18][19] gdje je pet klubova optuženo za namještanje utakmica odabirajući naklonjene suce. Policija je isključila bilo kakvu umiješanost Milanovih menadžera,[20] ali je talijanski nogometni savez odlučio da imaju dovoljno dokaza da osude Milanovog potpredsjednika, Adriana Gallianija. Kao rezultat svega, Milan je u početku bio kažnjen oduzimanjem 15 bodova u prvenstvu čime ne bi bili u mogućnosti kvalificirati se za Ligu prvaka. Milan je uložio žalbu koja je prihvaćena te je kazna smanjena na 8 bodova,[21] čime je Milan ostao u mogućnosti igrati u Ligi prvaka 2006./07. sezone. Milan je zatim osvojio Ligu prvaka, čime su osvojili trofej europskog kupa sedmi put u povijesti.[22]

Prateći posljedice Calciopolija, gradski suparnici Inter su počeli dominirati domaćim prvenstvom, osvajajući četvrti Scudetto. Međutim, uz pomoć jake postave s igračima poput Zlatana Ibrahimovića, Robinha i Alexandre Pata, Milan je ponovno osvojio Scudetto u sezoni 2010./11., a to je bio njihov prvi ligaški naslov još od sezone 2003./04. i ukupno osamnaesti.[23][24]

Boje i grb

[uredi | uredi kôd]

Crvena i crna su boje koje predstavljaju klub tijekom njegove cijele povijesti. One su izabrane da predstave vatreni žar (crvena) igrača Milana i strah protivnika (crna). Rossoneri, najčešći nadimak kluba u doslovnom prijevodu na talijanskom znači "crveno-crni", što predstavlja poveznicu boja na dresu.

Još jedan nadimak je izveden iz boja kluba, a taj je Vrag. Slika crvenog vraga je korištena pokraj Milanovog grba jedno vrijeme pokraj Zlatne zvjezdice za športska dostignuća.[25] Kao što je uobičajno u talijanskom nogometu, zvijezda iznad grba je dodijeljena klubovima nakon što osvoje deset ligaških naslova, a Milan je prvu osvojio 1979. Dugi niz godina, Milanov grb je bio jednostavno zastava Milana, koja je izvorno bila zastava Svetog Ambrozija. Moderni grb koji danas klub koristi su klupske boje i zastava Comune di Milana, s akronimom ACM na vrhu grba i godinom osnivanja (1899.) na dnu.

Bijele gaćice i crne čarape su obično sastavni dio domaće garniture. Milanova gostujuća garnitura je uvijek bila upotpunosti bijela. I navijači i klub smatraju kako je gostujuća bijela garnitura sretna garnitura u finalima Lige prvaka, s obzirom na činjenicu da je Milan osvojio šest od osam finala u potpuno bijeloj garnituri (izgubili su samo od Ajaxa 1995. i 2005. od Liverpoola), a samo jedno finale od tri su osvojili u domaćoj garnituri. Treća garnitura, koja je jako rijetko korištena, mijenja se svake godine, ali je uglavnom potpuno crne boje.

Stadion

[uredi | uredi kôd]
Velebni stadion San Siro

Stadion kluba je Stadio San Siro, koji ima 80.018 mjesta, a službeno ime mu je Stadio San Siro. San Siro je okrug Milana po kojemu je stadion dobio naziv. San Siro je dom Milana od 1926. kada je privatno izgrađen financijama tadašnjeg Milanovog predsjednika Piera Pirellija. Konstrukcija je izvršena od strane 120 radnika, kojima je bilo potrebno trinaest i pol mjeseci za izgradnju. Stadion je bio u vlasništvu kluba sve 1935. dok nije prodan gradskom vijeću i od 1947. Milan dijeli stadion s gradskim suparnikom Interom.

Prva utakmica na stadionu ikada odigrana je 19. rujna 1926. kada je Milan izgubio 6:3 od suparnika Intera u prijateljskoj utakmici. Milan je prvu ligašku utakmicu odigrao na stadionu 19. rujna 1926. kada su izgubili 1:2 protiv Sampierdarnesea. Od prvotnog kapaciteta od 35.000 sjedala, stadion je bio podvrgnut nekoliko obnavljanja, najnovije u pripremama za Svjetsko prvenstvo 1990. kada je kapacitet podignut na 85.700, sav pokriven s polikarbonatnim krovom. Na ljeto 2008. kapacitet je smanjen na 80.018 kako bi stadion zadovoljio nove standarde koje je postavila UEFA.

Na temelju engleskog modela stadiona, San Siro je izgrađen specifično za nogometne utakmice, što je suprotno većini višenamjenskih stadiona u Serie A. Stoga je poznat u Italiji po fantastičnim atmosferama tijekom utakmice, zahvaljujući bliskosti sjedilišta do terena. Česta navijačka uporaba baklji pridonosi atmosferi, ali je to isto povremeno donosilo i probleme.

Dana 19. prosinca 2005. Milanov potpredsjednik i izvršni direktor Adriano Galliani najavio je da klub ozbiljno radi na preseljenju. On je rekao da je Milanov novi stadion će biti u velikoj mjeri temeljen na Veltins-Areni, a slijedit će standarde nogometnih stadiona u Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj i Španjolskoj. Za razliku od mnogih drugih stadiona u Italiji, u Milanu novi stadion najvjerojatnije će se koristiti samo za nogomet, bez atletske staze. Novi stadion na imenovanja prava vjerojatno će biti prodan sponzoru, slično kao što je i Arsenal napravio s Emirates stadionom.[26] Ostaje za vidjeti hoće li se taj plan nastaviti ili je to samo trik da se prisile vlasnici (Comune di Milano) na prodaju stadiona u Milanu za nominalnu naknadu, kako bi nastavili s opsežnim obnovama. Mogućnost odlaska Intera sa San Sira može utjecati na postupak.

[uredi | uredi kôd]

Milan je jedan od najpodržavanijih nogometnih klubova u Italiji, prema istraživanju koje je proveo talijanski list La Repubblica.[27] Povijesno gledano, Milan je bio podržan od gradske radničke klase i sindikalaca. S druge strane, gradskog suparnika Internazionale uglavnom podržavaju više prosperitetni i obično ljudi srednje klase.[28] Jedna od najstarijih ultras skupina u talijanskom nogometu, Fossa dei Leoni, nastali su u Milanu.[29][30] Trenutno, glavna ultras skupina je Brigate Rossonere. Politički, ultrasi Milana nikada nisu imali nikakvu posebnu sklonost, ali su ih mediji tradicionalno povezivali s ljevicom,[31] sve do nedavno, kada je Berlusconijevo predsjedništvo nešto utjecalo na taj pogled.

Prema studiji iz 2010. Milan je najpodržavanija talijanska momčad u Europi i sedma u ukupnom poretku, s više od 18.4 milijuna obožavatelja.[32] AC Milan ima devetu najveću posjećenost europskih klubova iza dortmundske Borussije, FC Barcelone, Manchester Uniteda, Real Madrida, Bayern Münchena, Schalkea, Arsenala, i Hamburga.[33][34][35][36][37]

Navijači Genoe smatraju Milan kao najomraženijim suparnikom Genoe nakon što je navijač Genoe, Vincenzo Spagnola izboden na smrt od navijača Milana u siječnju 1995.[38] Međutim, Milanovo glavno suparništvo je protiv gradskog suparnika, Intera. Utakmica između ova dva kluba se zove Derby della Madonnina, a takav susret bude dva puta u ligi. Naziv derbija se odnosi na Blaženu Djevicu Mariju, čiji je kip na vrhu milanske katedrale jedna od glavnih atrakcija grada. Susret se obično stvara živu atmosferu, s brojnim (često smiješnim ili uvredljivog) transparentima prije početka utakmice. Baklje su obično prisutne i pridonose spektaklu, ali oni ponekad dovode do problema, uključujući i prijekid utakmice četvrtfinala Lige prvaka između Milana i Intera, 12. travnja 2005., nakon što je baklja koju su bacili navijači Intera pogodila u rame Milanovog vratara Didu.[39]

Umirovljeni klupski brojevi

[uredi | uredi kôd]
Dres Igrač Državnost Pozicija Debi za Milan Zadnja utakmica Ref
3* Paolo Maldini Italija Lijevi bočni 25. siječnja 1985. 31. svibnja 2009. [40]
6 Franco Baresi Italija Stoper 23. travnja 1978. 1. lipnja 1997. [40]

* Broj može ponovno uzeti jedan od njegovih sinova, ako budu zaigrali za Milan.

Predsjednici i treneri

[uredi | uredi kôd]

Predsjednici

[uredi | uredi kôd]

Milan je imao brojne predsjednike tijekom svoje povijesti, od kojih su neki bili vlasnici kluba, dok su drugi bili počasni predsjednici. Ovdje je potpuni popis svih predsjednika u povijesti kluba.[41]

 
Ime Godine
Alfred Edwards 1899.1909.
Giannino Camperio 1909.
Piero Pirelli 1909.1928.
Luigi Ravasco 1928.1930.
Mario Bernazzoli 1930.1933.
Luigi Ravasco 1933.1935.
Pietro Annoni 1935.
Pietro Annoni
G. Lorenzini
Rino Valdameri
1935.1936.
Emilio Colombo 1936.1939.
Achille Invernizzi 1939.1940.
Umberto Trabattoni 1940.1944.
 
Ime Godine
Antonio Busini 1944.1945.
Umberto Trabattoni 1945.1954.
Andrea Rizzoli 1954.1963.
Felice Riva 1963.1965.
Federico Sordillo 1965.1966.
Franco Carraro 1967.1971.
Federico Sordillo 1971.1972.
Albino Buticchi 1972.1975.
Bruno Pardi 1975.1976.
Vittorio Duina 1976.1977.
Felice Colombo 1977.1980.
Gaetano Morazzoni 1980.1982.
 
Ime Godine
Giuseppe Farina 1982.1986.
Rosario Lo Verde 1986.
Silvio Berlusconi 1986.2004.
Predsjednička komisija 2004.2006.
Silvio Berlusconi 2006.2008.
Predsjednička komisija 2008.2012.
Silvio Berlusconi 2012.2017.
Li Yonghong 2017.2018.
Paolo Scaroni 2018.

Treneri

[uredi | uredi kôd]

Ažurirano 19. lipnja 2019.[42]

 
Ime Država Godine
Herbert Kilpin 1900.1908.
Daniele Angeloni 1906.1907.
Tehnička kommisija 1907.1910.
Giovanni Camperio 1910.1911.
Tehnička komisija 1911.1914.
Guido Moda 1915.1922.
Ferdi Oppenheim 1922.1924.
Vittorio Pozzo 1924.1926.
Guido Moda 1926.
Herbert Burgess 1926.1928.
Engelbert König 1928.1931.
József Bánás 1931.1933.
József Viola 1933.1934.
Adolfo Baloncieri 1934.1937.
William Garbutt 1937.
Hermann Felsner
József Bánás

1937.1938.
József Viola 1938.1940.
Guido Ara
Antonio Busini

1940.1941.
Mario Magnozzi 1941.1943.
Giuseppe Santagostino 1943.1945.
Adolfo Baloncieri 1945.1946.
Giuseppe Bigogno 1946.1949.
Lajos Czeizler 1949.1952.
Gunnar Gren 1952.
Mario Sperone 1952. – 1953.
Béla Guttmann 1953.1954.
Antonio Busini 1954.
Hector Puricelli 1954.1956.
Giuseppe Viani 1957.1960.
Paolo Todeschini 1960.1961.
Nereo Rocco 1961.1963.
Luis Carniglia 1963.1964.
Nils Liedholm 1963.1966.
Giovanni Cattozzo 1966.
Arturo Silvestri 1966.1967.
Nereo Rocco 1966.1972.
Cesare Maldini 1973.1974.
 
Ime Država Godine
Giovanni Trapattoni 1974.
Gustavo Giagnoni 1974.1975.
Nereo Rocco 1975.
Paolo Barison 1975.1976.
Giovanni Trapattoni 1976.
Giuseppe Marchioro 1976.1977.
Nereo Rocco 1977.
Nils Liedholm 1977.1979.
Massimo Giacomini 1979.1981.
Italo Galbiati 1981.
Luigi Radice 1981.1982.
Italo Galbiati 1982.
Francesco Zagatti 1982.
Ilario Castagner 1982.1984.
Italo Galbiati 1984.
Nils Liedholm 1984.1987.
Fabio Capello 1987.
Arrigo Sacchi 1987.1991.
Fabio Capello 1991.1996.
Oscar Tabárez 1996.
Giorgio Morini 1996.1997.
Arrigo Sacchi 1997.
Fabio Capello 1997.1998.
Alberto Zaccheroni 1998.2001.
Cesare Maldini
Mauro Tassotti
2001.
Fatih Terim 2001.
Carlo Ancelotti 2001.2009.
Leonardo 2009.2010.
Massimiliano Allegri 2010.2014.
Clarence Seedorf 2014.
Filippo Inzaghi 2014.2015.
Siniša Mihajlović 2015.2016.
Cristian Brocchi 2016.
Vincenzo Montella 2016.2017.
Gennaro Gattuso 2017.2019.
Marco Giampaolo 2019.
Stefano Pioli 2019.

Proizvođači dresova i sponzori

[uredi | uredi kôd]
Period Proizvođač dresova Sponzor
1981./82. Linea Milan Pooh Jeans
1982./83. NR Hitachi
1983./84. Cuore
1984./85. Rolly Go Oscar Mondadori
1985./86. Gianni Rivera Fotorex U-Bix
1986./87. Kappa
1987./90. Mediolanum
1990./92. Adidas
1992./93. Motta
1993./94. Lotto
1994./98. Opel
1998./06. Adidas
2006./10. Bwin
2010./18. Fly Emirates
2018./23. Puma

Trofeji

[uredi | uredi kôd]

Milan je jedan od najuspješnijih klubova u Italiji, nakon što je osvojio ukupno 29 velikih trofeja. S Boca Juniorsom Milan je najuspješniji klub na svijetu u smislu osvojenih međunarodnih natjecanja, s rekordnih 14 europskih trofeja i četiri naslova svjetska naslova. Milan je zaradio pravo da na dresove stave zvjezdicu što je znaku da su osvojili deset ili više Scudetta. Osim toga, klubu je trajno dopušteno prikazivati višestruke pobjedničke oznake na svojim dresovima zato što su osvojili više od pet europskih kupova.[43]

Domaći

[uredi | uredi kôd]

Prvenstvo

[uredi | uredi kôd]

Serie A:

Serie B:

A.C. Milan nakon osvajanja UEFA Lige prvaka 2003.

Coppa Italia:

Supercoppa Italiana:

Europski

[uredi | uredi kôd]

UEFA Liga prvaka:

UEFA Kup pobjednika kupova:

Igrači Milana slave s osvojenim trofejom.

UEFA Superkup:

Svjetski

[uredi | uredi kôd]

Interkontinentalni kup:

FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo:

  • Pobjednici (1): 2007.

Klupska statistika i rekordi

[uredi | uredi kôd]

Paolo Maldini drži rekord za oboje i ukupno nastupa i nastupa u Serie A za Milan, s 902 službene utakmice, a ukupno 647 u Seriji A (od 31. svibnja 2009., ne uključujući playoff utakmice).[44]

Švedski napadač Gunnar Nordahl zabio je 38 golova u sezoni 1950./51., od čega su 35 bili u Serie A, postavljajući talijanski i klupski rekord. Postao je najbolji Milanov strijelac svih vremena, zabio je 221 gol za klub u 268 utakmica.[45] Na drugom mjestu ga slijedi Andrij Ševčenko sa 175 golova u 322 utakmica, i Gianni Rivera na trećem mjestu, koji je postigao 164 golova u 658 utakmica. Rivera je i Milanov najmlađi strijelac, kada je sa samo 17 godina zabio u ligaškoj utakmici protiv Juventusa.

Legendarni taktičar Nereo Rocco, prvi zagovornik catenaccia u zemlji, bio je Milanov trener najdulje vrijeme, a na klupi Rossonera je sjedio više od 9 godina (u dva razdoblja), 1960-ih i ranih 1970-ih, osvojivši prvi klupski naslov Europskog kupa. Talijanski premijer Silvio Berlusconi, koji je kupio klub u 1986. je Milanov predsjednik na dulje vrijeme (23 godine, zbog dvogodišnje odsutnosti između 2004. i 2006.).

Prva službena utakmica u kojoj je Milan sudjelovao je u Trećem federalnom nogometnom prvenstvu, prethodniku Serie A, kada su izgubili 3:0 od Torinese. Milanova najveća ikad pobjeda je 13:0 protiv Audax Modene, u ligaškoj utakmici u sezoni 1914./15. Najteži poraz zabilježen je u ligi u sezoni 1922./23. kada su izgubili rezultatom 0:8 od Bologne.

Tijekom sezone 1991./92., klub je postigao značaj kao prva momčad koja je osvojila Serie A bez ijednog poraza. Prije toga, samo Perugia je uspjela biti neporažena tijekom u prvenstvu (1978./79.), ali je završila na drugom mjestu na tablici. Ukupno, Milanov niz neporaženosti je trajao 58 utakmica, a započeo je utakmicom koja je završila 0:0 protiv Parme 26. svibnja 1991., a završio je 21. ožujka 1993. domaćim porazom 1:0 također protiv Parme. To je rekord Serie A kao i treći najduži period neporaženosti u najboljim ligama u europskom nogometu, a ispred Milana su Steaua Bukureš s rekordom od 104 neporaženih utakmica i Celtic sa 68 utakmica bez poraza.[46]

Uz Boca Juniorse, Milan je osvojio više međunarodnih klupskih naslova koje FIFA priznaje od bilo kojeg drugog kluba na svijetu.

Prodajom Kake Real Madridu u 2009. oboren je osam godina star svjetski rekord nogometnih transfera koji je držao Zinedine Zidane, a Madriđani su Kaku platili 56.000.000 £.[47] Međutim, taj rekord je trajao manje od mjesec dana, kada je razbijen kupovinom Cristiana Ronalda koji je plaćen 80.000.000 £. Ovaj rekord je, međutim, u smislu nominalne stope britanske funte, nije prilagođen inflaciji, odnosno stvarnoj vrijednosti u eurima, valute koju koriste u Italiji i Španjolskoj.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi A.C. Milan

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Klupsko ime, preuzeto s acmilan.com
  2. a b c d Povijest kluba, preuzeto s acmilan.com
  3. a b Povijest kluba, preuzeto s news.bbc.co.uk
  4. a b c d e f g h Klupski trofeji, preuzeto s acmilan.com
  5. Klupski trofejiArhivirana inačica izvorne stranice od 12. srpnja 2008. (Wayback Machine), preuzeto s realmadrid.com
  6. Povijest Serie AArhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2010. (Wayback Machine), preuzeto s legaseriea.it
  7. FIFA. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. srpnja 2015. Pristupljeno 11. kolovoza 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  8. Stadion San SiroArhivirana inačica izvorne stranice od 12. lipnja 2010. (Wayback Machine), preuzeto sa sansiro.net
  9. Gradski derbi, preuzeto s theroar.com.au
  10. Podrška Milanu, preuzeto sa sport.repubblica.it
  11. Ranking klubova, preuzeto s forbes.com
  12. Osnivanje G-14 grupeArhivirana inačica izvorne stranice od 9. listopada 2011. (Wayback Machine), preuzeto s ecaeurope.com
  13. Klupska povijest InteraArhivirana inačica izvorne stranice od 30. siječnja 2010. (Wayback Machine), preuzeto s inter.it
  14. Klupski trofeji, preuzeto s acmilan.com
  15. Totonero skandal, preuzeto s news.bbc.co.uk
  16. a b Povijest kluba, preuzeto s acmilan.com
  17. Najbolji klub svih vremenaArhivirana inačica izvorne stranice od 10. listopada 2012. (Wayback Machine), preuzeto s uk.reuters.com
  18. Calciopoli, preuzeto sa web.archive.org
  19. Calciopoli, preuzeto s channel4.com
  20. Calciopoli, preuzeto s nytimes.com
  21. Calciopoli, preuzeto s news.bbc.co.uk
  22. Povijest LP, preuzeto s uefa.com
  23. Osvajanje titule 2010./11., preuzeto s goal.com
  24. Osvajanje titule 2010./11., preuzeto s goal.com
  25. Slika crvenog vragaArhivirana inačica izvorne stranice od 16. rujna 2011. (Wayback Machine), preuzeto sa weltfussballarchiv.com
  26. Emirates stadion, preuzeto s english.people.com.cn
  27. Podrška klubu, preuzeto s repubblica.it
  28. [1], preuzeto s footballderbies.com
  29. Fossa dei Leoni, preuzeto s footballderbies.com
  30. Fossa dei Leoni, preuzeto sa website.lineone.net
  31. Brigate Rossonere, preuzeto sa sportspundit.com
  32. Podrška klubu, preuzeto sa sport.repubblica.it
  33. Posječenost Bundeslige, preuzeto sa soccernet.espn.go.com
  34. Posjećenost BarceArhivirana inačica izvorne stranice od 8. srpnja 2012. (Wayback Machine), preuzeto s fcbarcelona.cat
  35. Posjećenost Premiershipa[neaktivna poveznica], preuzeto sa soccernet.espn.go.com
  36. Posjećenost PrimereArhivirana inačica izvorne stranice od 3. travnja 2013. (Wayback Machine), preuzeto sa soccernet.espn.go.com
  37. Posjećenost Serie AArhivirana inačica izvorne stranice od 13. srpnja 2012. (Wayback Machine), preuzeto sa soccernet.espn.go.com
  38. Smrt Vincenze Spagnole, preuzeto sa web.archive.org
  39. Prekid bakljama, preuzeto s news.bbc.co.uk
  40. a b Scott Murray; Paolo Bandini. 27. svibnja 2009. Koji klubovi imaju umirovljene brojeve?. The Guardian. London. Pristupljeno 11. siječnja 2010.
  41. Predsjednici Milana, preuzeto s romaniansoccer.ro
  42. Treneri Milana, preuzeto s acmilan.com
  43. TrofejiArhivirana inačica izvorne stranice od 16. studenoga 2006. (Wayback Machine), preuzeto sa worldsoccer.about.com
  44. Paolo Maldini, preuzeto s gazzetta.it
  45. Gunnar Nordahl, preuzeto s channel4.com
  46. Bez poraza, preuzeto s fortunecity.com
  47. Prelaz Kake iz Milana u Real Madrid, preuzeto s inquisitr.com