Hindski jezik
Hindi (हिन्दी; khadi boli, khari boli) indoarijski je jezik koji se uglavnom govori u sjevernoj i središnjoj Indiji. Njemu je srodan cijeli niz indoarijskih dijalekata: pandžabski, sindski i gudžaratski na sjeverozapadu; maratski na jugu; orīya na jugoistoku, bengalski na istoku i nepalski na sjeveru.
| Hindi | |
| हिन्दी | |
| Države | Indija |
| Regije | Južna Azija |
| Govornici | oko 370 milijuna |
| Rang | 3. |
| Razredba | indoeuropski indoiranski indoarijski centralni indoarijski hindustanski hindski |
| Službeni status | |
| Služben | Indija |
| Ustanova | Central Hindi Directorate |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | hi |
| ISO 639-2 | hin (B) |
| ISO 639-3 | hnd |
| Glottolog | hind1269 |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Pod pojmom hindi podrazumijeva se i standardizirana verzija hindustanskog jezika koja je 26. siječnja 1965. godine postala službeni jezik Indije, uz dotadašnji engleski i još 21 jezik naveden u indijskom ustavu.
Hindi se često navodi kao suprotnost urduu, još jednoj standardiziranoj verziji hindustanskog jezika koji predstavlja službeni jezik Pakistana i nekoliko indijskih saveznih država. Osnovna razlika između dva jezika je u tome da je standardno pismo hindija devanāgarī te da mu je rječnik očišćen od perzijskih i arapskih riječi, dok se urdu piše na perzijskom pismu i sadržava veliki broj perzijskih i arapskih riječi. Urdu je ponekad naziv za sve hindustanske dijalekte osim standardnog jezika.
Govori ga 180 000 000 ljudi u Indiji (1991 UBS);[1] 106 000 u Nepalu (2001 popis); 361 000 u Južnoafričkoj Republici (2003); 2200 u Ugandi (1994) gdje su migrirali u ranom 20. stoljeću.