Wikipedija

Družba Isusova

Družba Isusova
centar
lat. Societas Jesu (SJ)
hrv. Družba Isusova (DI)
Osnutak: 1540.
Osnivač: Sveti Ignacije Lojolski
Sjedište:
Zaštitnik: sveti Josip

Družba Isusova (lat. Societas Jesu, S.J., SJ ili SI) je katolički Crkveni red koji su utemeljili Ignacije Lojolski i njegovi drugovi: Franjo Ksaverski, Alfonso Salmeron, Diego Laínez, Nicolas Bobadilla, Petar Faber i Simão Rodrigues. Redovnici Družbe nazivaju se isusovci, a oslovljavaju se pater (G sg. patra, G pl. patara) ako su svećenici, odnosno brat ako su časna braća. Vrhovni je poglavar Družbe pater general, a poglavari isusovačkih pokrajina su provincijali. Geslo reda je Ad Maiorem Dei Gloriam. U Hrvatskoj djeluje Hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Zaštitnik Družbe je sveti Josip.[1]

Trenutačni je pater general Arturo Sosa, koji je na položaj stupio 14. listopada 2016.[2] Sve odluke, koje bitnije utječu na Družbu, njezin život i djelatnost, donose na općem saboru Družbe. Opći sabor bira i novoga vrhovnoga poglavara, kojemu služba nije vremenski neograničena.

Isusovci spadaju u najbrojnije katoličke redovničke zajednice, a osim po duhovnoj djelatnosti poznati su po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. S obzirom na bogoslužnu obrednu pripadnost, isusovci pripadaju rimskom (rimokatolici), bizantskom ili grčkom obredu (grkokatolici) i drugim katoličkim obredima.[3]

Povijest

uredi
 
Sv. Ignacije Lojolski, osnivač družbe.

Sv. Ignacije Lojolski, osnivač ove družbe je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio njezinu svrhu. Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio ovu redovničku zajednicu, a Ignacije Lojolski je bio izabran za prvoga vrhovnog poglavara, odnosno generala družbe i na toj je službi ostao sve do svoje smrti 1556. Nakon odobrenja družbe, isusovci su se brzo proširili po Europi. Najviše su se angažirali u školstvu i prosvjetljenju europskog pučanstva općenito. Ignacije Lojolski je osnovao "Rimski kolegij" koji je papa Pavao IV. 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijansko sveučilište". Za izobrazbu mladih isusovaca osniva se u Rimu "Collegium Germanicum", a utemeljuju i učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću zbližiti istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. U Europu su isusovački istraživači donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije.

U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume, Indijance, u stalna sela, tzv. "redukcije". Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne na privrednom području, međutim vrlo brzo su propale zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale. Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja koji su bili angažirani u rješavanju gorućih problema, red je nerijetko zbog toga upadao u mnoga razračunavanja. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV. tako pod pritiskom Burbona i janzenista izdaje bulu Dominus ac Redemptor kojom ukida Družbu Isusovu 1773. Pio VII. ponovno je uspostavlja 1814.

Dopuštenje Kraljevskog vijeća za propovijedanje u Americi isusovci su dobili 1566. godine, nakon što su dvaput bili odbijeni. Dvije godine kasnije utemeljili su prvi samostan u Limi, odakle su se počeli širiti u Čile i Tucumán, a 1572. su prvi put stigli u Ciudad de México.[4] Godine 1585. uspostavili su prve misije u Paragvaju. Carlos de Sigüenza y Góngora je pretkolumbovski (uglavnom astečki) politeistički svijet proučio tako da je pokušao dokučiti mjesto i funkciju raznih božanstava te njihovu hijerarhiju. Taj panteon uspoređivao je s grčkim i rimskim. Cilj takve interpretacije bio je prenijeti španjolskoj kolonijalnoj vlasti znanje o starini prostora kojim je vladala ne bi li ona, kao i cijela kulturna javnost, prema starini tog prostora izgradila odnos donekle sličan odnosu europske zapadnokršćanske kulture prema sredozemnoj antičkoj kulturi. Francisco Xavier Claviger napisao je tekst Historia antigua de México, koji opisuje pretkolumbovski Meksiko, osvajanje i koloniju prikazavši konkvistadore u negativnom, a Asteke i druge koji su se borili za očuvanje državnog integriteta i cjelokupnog identiteta u pozitivnom smislu. Godine 1767. isusovci su protjerani sa svih područja na kojima je vladala španjolska i portugalska kruna.

Isusovci i znanost

uredi

Uz bogatu duhovnu, prosvjetnu i kulturnu tradiciju, djelatnost isusovaca je obuhvaćala i niz znanstvenih disciplina, što se i danas ostvaruje kroz suradnju s raznim znanstvenim institutima. Na primjer, isusovci su se značajno posvetili proučavanju potresa i seizmologije, koja je opisana kao "isusovačka znanost".[5] Isusovci su također opisani kao "najvažniji doprinositelji eksperimentalnoj fizici u sedamnaestom stoljeću".[6]

Doprinos ovog reda se očituje i kroz 35 Mjesečevih kratera koji su dobili imena po isusovačkim znanstvenicima. U svom radu isusovci su se služili tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živu, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun, kozmološka teorija praatoma isusovca Georgesa Lemaîtrea koja je iskorištena u Teoriji velikog praska i sl.

Poznati isusovački znanstvenici su i Bartol Kašić, Ruđer Bošković, Jakov Mikalja, Ivan Vreman, Juraj Habdelić, Ardelio della Bella, Ferdinand Konščak, Rajmund Kunić, Benedikt Stay Stojković, Ignacije Szentmartony, Ivan Luka Zuzorić, Francesco Cetti, Bonaventura Cavalieri, Pierre Teilhard de Chardin, Emile Licent, János Sajnovics, Nikola Kopernik.[7]..

Stjepan Glavač je napravio prvi zemljovid Hrvatske. To je bilo 1673. godine. Tada je upotrijebljeno po prvi put mjerilo u hrvatskoj milji (millaria croatica). Kazimir Bedeković Komorski je filozofskim traktatom o Newtonovom radu pionirski pridonio uvođenju novih fizikalnih djela u znanost.[8]

Ignacije Szentmartony je istraživao Amazoniju. Na osnovu njegovih mjerenja duž Rio Negra kartografirana su tamošnja područja. Zbog lošeg postupanja kolonista prema domaćem stanovništvu, digao je svoj glas protiv toga, zbog čega je bio sankcioniran.[9]

Ovaj je red bio specijaliziran za katoličku obnovu. Uže područje mu je bila prosvjeta i izdavačka djelatnost. Razvio je široku djelatnost, tako da je 1773., kad ga se ukinulo, u Europi i izvaneuropskim zemljama imao 845 odgojno-prosvjetnih zavoda. Gotovo je svaki važniji intelektualac iz 17. i 18. st. bio pohađao neki od isusovačkih zavoda, a od iznimnih imena valja navesti Pierre Corneille, Molière, René Descartes, Charles-Louis de Secondat Montesquieu, Honoré de Balzac, Voltaire, Torquato Tasso, Ludovico Antonio Muratori, Galileo Galilei, Calderon de la Barca, Ruđer Bošković i ini.[10]

Isusovci su pridonijeli stvaranju zbirnog eruditskog djela o crkvenoj povijesti hrvatskih zemalja Illyricum sacrum.[11]

Isusovci i protestantizam

uredi

Jedan od razloga osnivanja isusovačkog reda bio je zaustavljanje širenja reformacije. Dio službe isusovaca bio je poticati ljude na poslušnost vjeri kako ju razumijeva Katolička Crkva.

Isusovci u Hrvatskoj

uredi
  Podrobniji članak o temi: Hrvatska pokrajina Družbe Isusove

U Hrvatsku su isusovci došli još za života Ignacija Lojolskog. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić koji je stupio u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima isusovci otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. a već sljedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine.

Hrvatski isusovci imaju vlastitu redovničku pokrajinu, koja se naziva Hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Ova redovnička pokrajina teritorijalno zahvaća područja više državâ, te se osim Hrvatske i Bosne i Hercegovine, proteže također na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i Bugarsku. Sjedište joj je u Zagrebu, Palmotićeva 31. Trenutno broji oko 160 članova.

Najpoznatiji hrvatski isusovci:

Ruđer Bošković, jedan od najvećih europskih znanstvenika
Ardelio della Bella, talijanski isusovac koji je djelovao u Hrvatskoj, propovjednik, misionar, znanstvenik, pisac, leksikograf, autor jednog od najstarijih hrv. rječnika
Izidor Bistrović, isusovački novak, ubijen na odlsuženju vojnog roka u JNA
Ivan Fuček, teolog i sveučilišni nastavnik
Juraj Habdelić, hrvatski književnik i jezikoslovac
Vladimir Horvat, hrvatski filolog
Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike
Jakov Mikalja, autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika
Antun Kanižlić, hrvatski književnik
Ferdinand Konščak, misionar, poznati istraživač Kalifornije, kartograf, geolog, matematičar, prirodoslovac, astronom, graditelj
Ivan Koprek, filozof i sveučilišni nastavnik
Rajmund Kunić, hrvatski jezikoslovac, pisac i prevoditelj sa starogrčkog i latinskog
Franjo Ksaver Pejačević, povjesničar i pedagog
Petar Perica, pjesnik, ubili ga partizani na otočiću Daksi zajedno s ovećom skupinom uglednih Dubrovčana 25. listopada 1944., odmah nakon pada grada Dubrovnika u njihove ruke
Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački
Benedikt Stay Stojković, hrvatski pjesnik latinist, filolog, profesor retorike povijesti
Ignacije Szentmartony, prvi hrvatski istraživač Amazonije, misionar, matematičar, astronom
Mijo Škvorc, bivši zagrebački pomoćni biskup
Ivan Vreman (Ureman), poznati matematičar i astronom uopće
Ivan Luka Zuzorić, povjesničar i astronom
Stjepan Krizin Sakač, povjesničar i iranist
Stjepan Glavač, kartograf
Antun Cvek, "dobri duh Zagreba", humanitarac, dobitnik nagrade Ponos Hrvatske[12][13][14][15][16]
Atanazije Jurjević, prevoditelj (školovao se na isusovačkom Ferdinandeumu, nije se zaredio, no neki ga izvori navode kao isusovca)
Tonči Trstenjak, sveučilišni profesor, novinar na HRT-u
Stjepan Fridl, sveučilišni profesor, glavni urednik Radio Marije
Marijan Gajšak, kipar i slikar
Stjepan Šimeta, hrv. pjesnik
Petar Galauner, visoki crkveni dužnosnik, regionalni asistent Slavenske asistencije u generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu.
Ante Alfirević, svećenik, kulturni djelatnik, filozof, bogoslov, promicatelj zadrugarstva, katoličkog nakladništva, katolički novinar, pravaš, vođa Hrvatskog katoličkog pokreta
Kristofor Dombrin, prof. filozofije, prvi Hrvat provincijal Austrijske isusovačke provincije

Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić, a poznat je i Ivan Cindori.

Danas u Zagrebu isusovci vode Filozofski fakultet Družbe Isusove, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, koji je podružnica Papinskoga sveučilišta Gregoriana[17] i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju (1998., nakon čega ju vode biskupijski svećenici).[17] U Osijeku vode klasičnu gimnaziju.[17] Mnogo hrvatskih isusovaca služi u misijama, radi u izdavačkoj djelatnosti, na TV-u i radiju, na župama i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije te Zakladu "Biskup Josip Lang".

Sveci, blaženici i sluge Božje

uredi

Sveci, blaženici i sluge Božje iz njihovih redova su:

Generali

uredi

Poznate isusovačke ustanove izvan Hrvatske

uredi

Poznati laici i isusovačka učilišta

uredi

(popis nepotpun)

Poznate osobe koje su se školovale na isusovačkim učilištima (gimnazije, srednje škole, fakulteti, sveučilišta):

Poznati visoki crkveni dužnosnici

uredi

Socijalni rad

uredi

Na socijalnom području Hrvatska provincija Družbe Isusove djeluje preko Zaklade biskupa Josipa Langa.[18]

Poveznice

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ Jezični imetak: Sveti Josip skac.hr. Objavljeno 15. ožujka 2024.
  2. ↑ Harris, Elise. 14. listopada 2016. Venezuelan Fr. Arturo Sosa elected as new head of Jesuit order. Catholic News Agency. Pristupljeno 16. prosinca 2018.
  3. ↑ metro-portal.hr, pristupljeno 17. kolovoza 2015.
  4. ↑ Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 98.
  5. ↑ Susan Elizabeth Hough, Richter's Scale: Measure of an Earthquake, Measure of a Man, Princeton University Press, 2007, ISBN 0-691-12807-3, str. 68.
  6. ↑ Lindberg, David C.; Numbers, Ronald Leslie. 1986. God and nature. Historical essays on the encounter between Christianity and science. University of California Press. Berkeley, California. str. 154. ISBN [[Special:BookSources/0-520-05538-1; ISBN 978-052005-538-4|0-520-05538-1; [[Međunarodni standardni knjižni broj|ISBN]] [[Posebno:Traži ISBN/978-052005-538-4|978-052005-538-4]]]] Provjerite vrijednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć) CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - authorlink2 (pomoć)
  7. ↑ Mr. Karlo Vinković: Nedemokratski obračun s papom. La Sapienza popustila manjini. Ukupan broj profesora i predavača na Sveučilištu La Sapienza je 4500, peticiju je potpisalo njih 68. Hrvatsko slovo, str. 29, petak, 25. siječnja 2008.
  8. ↑ Alica Bačeković: Alojz Jembrih, Kazimir Bedeković (1727.-1782.) - teološki, filozofski i dramski pisac 18. stoljeća, Beč-Ludbreg-Varaždin-Zagreb, 2001., Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, sv.27. br.1-2 (53-54) prosinac 2001., str. 351
  9. ↑ Dnevno.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2012. (Wayback Machine) Na današnji dan - hrvatski isusovac koji je istraživao Amazoniju - 1718., 27. listopada 2012.
  10. ↑ Vijenac br.433/2010.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. listopada 2010. (Wayback Machine) Stjepan Krasić: Matica hrvatska - Hrvatski jezik normiran je u 17. stoljeću
  11. ↑ Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 498
  12. ↑ Katolici. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 5. travnja 2012.
  13. ↑ Dnevnik.hr Pomozimo udruzi 'Kap dobrote'!
  14. ↑ Slobodna Dalmacija SLAP DOBROTE Pater Cvek - apostol gradskih siromaha i očajnika
  15. ↑ Kap dobrote
  16. ↑ IKA Dokumentarni film „Pater Cvek" u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata
  17. ↑ a b c Hrvatska biskupska konferencija Crkvena učilišta i škole
  18. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Hrvatska provincija

Vanjske poveznice

uredi

Sestrinski projekti

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Družba Isusova

Mrežna sjedišta

uredi
Portal: Kršćanstvo
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Družba_Isusova&oldid=7000703"