Anizotropija (grč. ἄνıσος: nejednak) je osobitost nekog sredstva da njegova fizikalna svojstva poprimaju različite vrijednosti za različite smjerove. Anizotropne su mnoge krute tvari: monokristali elemenata i spojeva, polikristali kojih zrna nisu potpuno nasumce usmjerena, drvo, vlaknaste tvari i tako dalje. Fizikalna svojstva anizotropnih kristala jesu elastičnost, električna vodljivost (kositar pokazuje veliku električnu otpornost za prolaz električne struje u jednome smjeru, a malu u drugome), optička gustoća (različita brzina svjetlosti u različitim smjerovima kod kalcita), magnetizacija (kubično željezo lako je magnetizirati u smjeru nekog od triju bridova). Anizotropija se može i umjetno izazvati. Optičku anizotropiju pokazuje izotropno staklo izloženo mehaničkom naprezanju (tlačenju ili rastezanju; Thomas Johan Seebeck, 1813.) kao i većina tekućina u električnom polju (John Kerr, 1875.).[1] Anizotropija je prvi put utvrđena kad je Erasmus Bartholinus 1669. otkrio dvolom svjetlosti u islandskom dvolomcu (kalcitu).

Islandski dvolomac.
Snop optičkih vlakana (anizotropna tvar).

Izotropija

uredi

Izotropija je svojstvo nekih kemijskih tvari da u svim smjerovima imaju jednaka fizikalna svojstva. Tako je na primjer deformacija izotropnih elastičnih materijala jednakih (po Hookeovu zakonu) u svim smjerovima, optički izotropni materijali provode svjetlost u svim smjerovima jednako i tako dalje. Izotropne tvari obično su plinovi i tekućine te materijali nekristalne građe važni u tehnologiji: amorfni poluvodiči, polimerni materijali i staklo. U filozofiji znanosti, za matematičko-logički pojam izotropnog i homogenoga prostora zaslužan je B. Russell, a korijeni takvim formulacijama leže u fizikalnoj i matematičkoj teoriji prostora Frane Petrića.[2]

Izvori

uredi
  1. anizotropija. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2019.
  2. izotropija. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2019.
HE
Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uz dano nam pojašnjenje pogledajte na stranici Leksikografskog zavoda
  • Opća enciklopedija JLZ (1 A-Bzu)", Zagreb, 1977.
  • Veljko i Ljiljana Kostić: "Hemijsko-tehnološki leksikon", Beograd, 1980.